UNIVERZITET U TUZLI

RUDARSKO-GEOLOŠKO-GRAĐEVINSKI FAKULTET
I CIKLUS STUDIJA - GRAĐEVINARSTVO

ISPITIVANJE SVOJSTAVA GLINENIH PROIZVODA

SEMINARSKI RAD IZ GRAĐEVINSKIH MATERIJALA I

Student: Mentor:
Kristina Veselčić Dr. sc. Nedžad Alić, van. prof.
 SADRŽAJ

UVOD 2
1. OPĆENITO O GLINI 3
2. PROIZVODI OD GLINE 4
2.1. PORCULANSKA GLINA
4
2.2. SVOJSTVA PORCULANSKE GLINE
4
2.3. LONČARSKA GLINA
4
2.4. SVOJSTVA LONČARSKE GLINE
5
2.5. OPEKARSKA GLINA
5
2.6. SVOJSTVA OPEKARSKE GLINE
5
2.7. VATROSTALNA GLINA
5
2.8. SVOJSTVA VATROSTALNE GLINE
6
3. ISPITIVANJE SVOJSTAVA GLINENIH PROIZVODA 6
3.1. PLASTIČNOST GLINE
6
3.2. PONAŠANJE GLINE PRI SUŠENJU
7
3.3. PONAŠANJE GLINE PRI PEČENJU
8
3.4. SPOSOBNOST UPIJANJA I ZADRŽAVANJA VODE
9
4. ZAKLJUČAK 10
5. LITERATURA 11

1
UVOD

Glina kao građevinski materijal koji dolazi iz same zemlje, kroz povijest utkana je u naše
živote. Pečenu glinu upotrebljavali su i Egipćani još prije 6 000 godina. Asirci i Perzijanci
izrađivali su šarene pločice za oblaganje zidova i podova. Prije svega, s glinom se
upoznajemo kroz razne izrade posuda, kipova božanstava, nakita i raznih ukrasa. Nakon
određenog perioda, glinu susrećemo u graditeljstvu, konkretno u gradnji objekata, oblaganju
zidova i sl.
Glina se danas u građevinarstvu može upotrebljavati na dva načina:
1. u prirodnom stanju (nepečena)
2. kao građevinska keramika (pečena)
Nepečeni proizvodi od gline danas se jako rijetko upotrebljavaju te ćemo češće sresti
proizvode pečene gline.

2
 1. OPĆENITO O GLINI
Glina je materijal koji je nastao kao posljedica mehaničkog i kemijskog procesa raspadanja
stijena vulkanskog podrijetla. Ovo je materijal koji je sastavljen od različitih minerala, među
kojima prevladava kaolin. Osnovni sastojak gline jest mineral glinenac (aluminijev
hidrosilikat). U prirodi glinu možemo pronaći u primarnim i sekundarnim područjima.
Primarna područja nalaženja gline jesu duboko u Zemljinoj kori i tu je glina najčišća, bez
ikakvih štetnih primjesa. Glina koja se nađe u ovakvim područjima naziva se porculanska
glina ili kaolin.
Sekundarna područja su ona gdje glinu nalazimo zajedno sa primjesama poput šljunka,
pijeska, zemlje i sl.
Razlikujemo posne i masne gline. Posne gline imaju veći broj primjesa, osobito pijeska pa
samim tim upijaju manje vode. Suha glina je poprilično trošna i pod tlakom lako se raspada.
Masne gline sadrže veći postotak kaolina, mogu upiti puno više vode od posnih i vrlo su
plastične.

Slika 1. Kemijska formula kaolina

3
 2. PROIZVODI OD GLINE

Izrada predmeta od gline jedan je od najstarijih zanata. Prvobitna uporaba gline u

građevinske svrhe, obljepljivanje pletera, sačuvala se sve do danas.
Neke važnije vrste glinenih proizvoda: porculanska glina (kaolin), lončarska glina,
opekarska glina, vatrostalna glina.

2.1. PORCULANSKA GLINA

Porculanska glina se uglavnom sastoji od kaolina s vrlo malo primjesa, upotrebljava se kao
sirovina za dobivanje najfinijih keramičkih proizvoda (porculana). Porculan je proizvod koji
se izrađuje od smjese kaolina, kremena i glinenca. Smjesa se oblikuje u odgovarajuće oblike
te nakon toga ide na sušenje (na zraku) pa na pečenje u tunelsku peć gdje djelovanjem toplote
smjesa očvrsne.

2.1.1. SVOJSTVA PORCULANSKE GLINE

Razlikujemo dvije osnovne vrste porculana: tvrdi i meki. Pravi europski porculan je
pretežno tvrd i njega karakterizira veća temperatura pečenja i veći udio kaolina. U meke
porculane spadaju japanski i kineski te njih karakterizira manji udio kaolina i raznolike boje
kojima su ukrašeni. Porculan generalno karakterizira bjelina, čvrstoća i prozirnost.
Porculanska smjesa se peče na vrlo visokoj temperaturi, iznad 1300 °C, pri čemu se kaolin
koji je otporan na vrlo visoke temperature ne tali i time čuva oblik proizvoda. Osim
prozirnosti, koju porculan dobiva zahvaljujući pečenju na visokim temperaturama, tu je i još
jedna bitna kvaliteta porculana – tvrdoća.

2.2. LONČARSKA GLINA

Lončarska glina je poput porculanske, čista kaolinska glina, s nešto više primjesa. Ovo
umijeće, proizvodnja lončarskih predmeta, je jedan od prvih zanata još od postanka ljudske
4
kulture. Postupak obrade lončarske gline sastoji se iz oblikovanja vlažne gline određenih
lončarskih kola, nakon čega slijedi sušenje gline na zraku. U zadnjoj fazi procesa osušeni
proizvodi idu na pečenje u lončarske peći ili na otvorenoj vatri na temperaturi između 800 i
1000 °C.

2.2.1. SVOJSTVA LONČARSKE GLINE

Najčešći lončarski proizvodi su lonci, šalice, čaše i slični predmeti koji danas sve više
imaju dekorativnu primjenu, iako se polako vraćaju u uporabu, jer su nove glazure (cakline)
sigurnije za uporabu zbog karakteristike neotpuštanja olova. Glaziranjem se postiže čvrstoća i
nepropusnost posuđa, a glazura može biti zelena, bijela ili žuta, što ovako nastalim
proizvodima daje izuzetne dekorativne karakteristike.

2.3. OPEKARSKA GLINA

Opekarska glina za razliku od prethodne dvije, sadrži poprilično malo kaolina, međutim i
dalje dovoljno plastična za primjenu kao sirovina za izradu opeke i crijepa. Opekarske gline
ili sirovine za proizvodnju grube građevinske keramike jesu gline koje imaju nižu kvalitetu.
To su mase koje nisu značajno plastične, ali ipak dovoljno za izradu određenih opekarskih
proizvoda željenih karakteristika. Proizvodi koji se ubrajaju u opekarske su: opeka (puna,
šuplja, fasadna), zidni blokovi, stropni blokovi, crijep, keramičke pločice itd.

2.3.1. SVOJSTVA OPEKARSKE GLINE

Za sve oblike opekarskih proizvoda postoje određeni standardi po kojima se oni proizvode i
obrađuju. Opeka spada u građevinske materijale koji se preporučuju od strane građevinske
biologije. Karakteristike opeke jesu jako dobra termoizolacijska svojstva, svojstvo
akumulacije toplote, kao i dobra zvučna zaštita. Osim toga, opeka je materijal koji ima veliku
moć disanja i reguliranja vlage u prostorijama. Posjeduje i dodatna svojstva kao što su:
otpornost na pritisak, poroznost, postojanost na vremenu i vatri, obradivost, relativno malu
težinu, zbog svog oblika omogućuje pravilnu vezu i konačno lako i jeftino se proizvodi.

2.4. VATROSTALNA GLINA

5
 Vatrostalna glina, koju još nazivamo i šamot (iako je to naziv za vrstu vatrostalne opeke),
je vrsta gline koja se ne mijenja sve do 1580 °C te se koristi za izradu vatrostalne opeke.
Ovakva opeka se uglavnom koristi za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U
metalurgiji se vatrostalne gline najviše upotrebljavaju za izradu šamotnih, silikatnih,
dolomitnih i magnezitnih opeka. Vatrostalni keramički materijali se uglavnom dijele na:
šamot, silikatne opeke, dolomitne opeke, magnezitne opeke, kromne opeke, karborund i
šupljikave vatrostalne opeke.

2.4.1. SVOJSTVA VATROSTALNE GLINE

Vatrostalnost se objašnjava jakim međumolekularnim (ionsko-kovalentnim) vezama

atoma. Za kakvoću vatrostalnog materijala još su odlučujući temperatura pri kojoj se
materijali pod tlakom omekšavaju, propusnost za plinove, otpornost prema temperaturnim
promjenama i prema kemijskim utjecajima. Ovakve opeke nisu namijenjene da nose veliko
opterećenje, već samo za oblaganje visokotemperaturnih ložišta.

3. ISPITIVANJA SVOJSTAVA GLINENIH PROIZVODA

Svi glineni minerali pokazuju posebna fizikalno-kemijska svojstva, koja su posljedica

njihove strukturne građe. Osnovne fizikalno-kemijske karakteristike gline su:
 bubrenje,
 upijanje i zadržavanje vode,
 nepromočivost.
Da bi se glina uspješno primijenila u svojoj osnovnoj namjeni, njoj se određuju osnovne
karakteristike ispitivanjem:
 plastičnosti,
 ponašanja pri sušenju,
 ponašanja pri pečenju,
 sposobnosti upijanja i zadržavanja vode.

6
 3.1. PLASTIČNOST GLINE

Plastičnost je svojstvo određenih materijala da po utjecajem dovoljno velike sile, mijenjaju

svoj oblik te ga potpuno trajno zadržavaju i nakon prestanka djelovanja sile. Plastičnost
nastupa kada se pod djelovanjem sila prijeđe takozvana granica tečenja, koja ovisi o
temperaturi materijala. Ovo svojstvo kod glina, ovisi o veličini čestica gline. Površina čestica
gline je hidrofilna, tj. privlači vodu. Sve prirodne gline osim što sadrže glinene minerale,
sadrže i druge primjese koje im povećavaju ili smanjuju plastičnost. Ovo svojstvo se koristi u
keramici za proizvodnju određenih keramičkih materijala složenih oblika i tankih stijenki.
Plastično tijesto gline je koloidni sustav plastični gel koji se sastoji iz čestica različite veličine,
heksagonskih pločica okruženih slojem vode koji je kontinuiran kroz cijelu masu.

Slika 2. Prikaz glinenog plastičnog gela s kontinuiranim slojem vode

Gline koje pokazuju veliku plastičnost nazivaju se i tzv. masne gline, dok one slabe
plastičnosti zovu se još i mršave gline.

3.2. PONAŠANJE GLINE PRI SUŠENJU

Sušenje kao proces koji prethodi procesu pečenja je proces uklanjanja vode iz reakcijskog
sustava. To je složen proces, pri kojemu dolazi do prijenosa ili transporta vode iz
unutrašnjosti materijala preko kapilarnog sustava na površinu predmeta odakle voda isparava.
Za provedbu ovog proces odgovorni su: brzina difuzije i brzina isparavanja. Proces sušenja
glinenih materijala prati pojava skupljanja, pri čemu skupljanje na zraku može iznositi od 2 -
7
10%. Plastičnije gline i gline veće finoće čestica pokazuju veće skupljanje. Uz skupljanje pri
sušenju javljaju se i deformacije te različita naprezanja. To može na sušenom glinenom
proizvodu dovesti do potpune deformacije te raspadanja samog glinenog proizvoda. Takav se
sušeni proizvod ne može dalje koristiti u tehnološkom procesu dobivanja željenog keramičkog
proizvoda procesom pečenja. Loše osušeni glineni materijal dovodi do nekvalitetnog pečenog
proizvoda s deformacijama i naprslinama. Skupljanje pri sušenju dovodi do smanjivanja
dimenzija oblikovanog proizvoda. Deformaciju i skupljanje uvjetuju sile koje djeluju u
kapilarama, a koje oblikuju hidratacijski slojevi vode oko glinenih čestica.

Slika 3. Mehanizam skupljanja glinenog proizvoda pri sušenju

Poznavanje ponašanja gline pri sušenju vrlo je važno, kako bi se sa što više točnosti moglo
odrediti sadržaj vode koji je potreban za pripremu glinene mase iz koje će se oblikovati i
proizvesti određeni proizvod, odnosno, kako bi se definirale dimenzije i oblik uređaja za
oblikovanje, a time i željene dimenzije gotovog proizvoda. Iz tih razloga i sam proces sušenja
u praksi provodi se u nekoliko faza, i to: zagrijavanjem proizvoda do temperature sušenja,
sušenjem kod konstantne temperature i dosušivanjem u završnom periodu sušenja.

8
 3.3. PONAŠANJE GLINE PRI PEČENJU

Proces pečenja glinenih proizvoda predstavlja proces termičke obrade, koji se odvija
zagrijavanjem iznad temperature sušenja i žarenjem sustava tijekom vremena. Kao i proces
sušenja tako i proces pečenja provodi se u više faza koje se kontinuirano odvijaju jedna za
drugom.

 PRVA FAZA
U prvoj fazi, koja obuhvaća temperaturni interval od 120 – 200 °C, glina gubi zaostalu
vodu, koja nije uklonjena prethodnim sušenjem. Posljedica gubitka ove vode je skupljanje
glinenog materijala, i daljnje povećanje početne gustoće glinene mase.

 DRUGA FAZA
U drugoj fazi, zagrijavanjem od 500 – 800 °C dolazi do termičkih razlaganja glinenih
minerala. U ovoj fazi već kod 450 °C potpuno nestaje plastičnosti gline, gustoća materijala
raste, dolazi do transformacije glinenog minerala uz izdvajanje i otpuštanje konstitucijski
vezane vode. Također u ovoj fazi dolazi do povećanja poroznosti materijala zbog oksidacije
prisutnih organskih tvari koje ako su prisutne u glinenom materijalu sagorijevaju kod ovih
uvjeta i izlaze iz njega.

 TREĆA FAZA
U trećoj fazi, koja se događa u temperaturnom intervalu 900 - 1250 °C, glinena masa se
transformira u mulit uz izdvajanje i tekuće faze različitih silikata. Ovim procesom stvaranja
mulita, nastala tekuća faza popunjava pore, čime dolazi do povećanja gustoće i smanjenja
poroznosti materijala.

 ČETRVRTA (ZAVRŠNA) FAZA

U četvrtoj završnoj fazi, fazi hlađenja, koja se događa nakon zagrijavanja na oko 900 -
1250 °C i koja traje sve dok se pečeni glineni materijal ne ohladi do temperature okoline,
nastala struktura mulita hlađenjem kristalizira, a očvršćava i prethodno nastala tekuća faza.
Gotovi pečeni proizvod dobiva konačna svojstva. Proces hlađenja mora se kontrolirano
izvoditi uz polagani pad temperature kako bi se izbjegla naprezanja i pucanje materijala.

Za ispravnu provedbu procesa pečenja glinenih materijala i određivanje uvjeta, posebno

važnim postaje pitanje poznavanja i vatrostalnosti same gline. Vatrostalnost gline predstavlja
svojstvo koje glina pokazuje kroz otpornost na mehanička i kemijska djelovanja pod

9
utjecajem visoke temperature. Prema vatrostalnosti gline se mogu podijeliti na lako taljive i
teško taljive.

3.4. SPOSOBNOST UPIJANJA I ZADRŽAVANJA VODE

Sposobnost gline da upija i zadržava vodu je svojstvo koje je usko povezano sa svojstvom
plastičnosti gline. Sposobnost upijanja vode ili higroskopnost ovisi o specifičnoj površini
glinenih čestica i što su čestice sitnije ili finije njihova je specifična površina veća i veća je
mogućnost upijanja vode, a time ujedno glina je i plastičnija. Prema upijanju, odnosno
hidrofilnosti glina, one se mogu podijeliti na: vrlo plastične, plastične i slabo plastične gline.

10
 4. ZAKLJUČAK

Nekad su se znanja o svojstvima građevinskim materijalima stjecali iskustvom, što je

oduzimalo poprilično puno vremena i predstavljalo potencijalnu opasnost. Danas se takva
ispitivanja o svojstvima materijala odrađuju znanstvenim putevima. Cilj takvih ispitivanja jest
proučavanje materijala i saznanje njegove racionalne primjene, kako bi se odgovarajući
materijali mogli primijeniti za sigurno i dugotrajno korištenje.

11
LITERATURA

 https://www.fkit.unizg.hr/_download/repository/
0003_Gradjevni_materijali_TEHNICKA_ENCIKLOPEDIJA.pdf
 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22303
 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49520
 https://www.grad.unizg.hr/_download/repository/Predavanja_3/4-predavanje-
keramicki_materijali.pdf
 https://rudar.rgn.hr/~mklanfar/nids_mklanfar/TEHNOLOGIJA%20NEMETALA/
OPEKARSKA%20GLINA.pdf
 https://tehnika.lzmk.hr/tehnickaenciklopedija/
ispitivanje_gradevnih_materijala_i_konstrukcija.pdf
 Muravljov, M. (1995). Građevinski materijali. Beograd: Građevinski fakultet.

12