UNIVERZITET U TUZLI

RUDARSKO-GEOLOŠKO-GRAĐEVINSKI FAKULTET
I CIKLUS STUDIJA - GRAĐEVINARSTVO

SPECIFIČNI POSTUPCI UGRADNJE BETONA

SEMINARSKI RAD IZ GRAĐEVINSKIH MATERIJALA II

Student: Mentor:
 Kristina Veselčić Dr. sc. Nedžad Alić, van.
prof.

2
 SADRŽAJ

UVOD....................................................................................................1
1. OPĆENITO O BETONU....................................................................2
1.1. POVIJEST BETONA..........................................................................2
1.2. SASTAV BETONA............................................................................4
1.2.1. CEMENT..........................................................................................4
1.2.2. VODA...............................................................................................5
1.2.3. AGREGATI......................................................................................5
1.2.4. ADITIVI...........................................................................................5
2. UGRADNJA BETONA.......................................................................6
2.1. BETONIRANJE U POSEBNIM UVJETIMA....................................6
2.2. SPECIFIČNI POSTUPCI UGRADNJE BETONA.............................7
2.2.1. PRESOVANJE.................................................................................7
2.2.2. CENTRIFUGIRANJE......................................................................7
2.2.3. VAKUUMIRANJE..........................................................................8
2.2.4. TORKRETIRANJE..........................................................................9
2.2.5. PREPAKT BETON........................................................................10
3. ZAKLJUČAK.....................................................................................11
4. LITERATURA...................................................................................12
 UVOD

Beton je materijal koji se koristi u visokogradnji, a sastoji se od tvrde,

kemijski inertne čestice, poznate kao agregat koji su međusobno povezani
cementom i vodom. Agregati mogu uključivati pijesak, drobljeni kamen,
šljunak, pepeo, izgorjeli škriljevac itd. Beton je jedan od najčešće
korištenih građevinskih materijala. Njegova upotreba u svijetu, tona po
toni, dvostruko je veća od kombinacije čelika, drva, plastike i aluminija.
Ovaj seminarski rad uključuje, pored uvoda u materijal - beton,
specifične postupke ugradnje ovog građevinskog materijala.

1
1. OPĆENITO O BETONU

1.1. POVIJEST BETONA

U samim počecima doživljavan je kao slobodan materijal koji

omogućava nove forme. Kroz povijest razvoja betona, usavršile su se
metode proračuna i neprekidno pokušavali izbjeći nedostaci. Prije
otprilike 3 000 godina p.n.e. Egipćani su koristili blato pomiješano sa
slamom kako bi povezali osušene cigle te su pri izgradnji piramida
koristili žbuku od gipsa i vapna. Nakon Egipćana nailazimo na Kineze
koji su cementni materijal koristili za vezivanje bambusa kao i pri
izgradnji čuvenog Kineskog zida. Osim navedenih, počeci betona i
cementa su se pojavljivali i u Grčkoj, Kreti, Cipru kao i kod Babilonaca i
Asiraca.

Prvi pravi beton sličan današnjem proizvodili su oko 300. godina p.n.r.
stari Rimljani koristeći za vezivno sredstvo pucolanski cement iz Puzzola
kraj Napulja. Takvim su betonom izgradili mnoge puteve, podigli rimske
toplice, Colosseum i Pantheon u Rimu kao i akvadukt Pont du Gard u
južnoj Francuskoj. Beton je, kakav su Rimljani znali, bio nov i
revolucionaran materijal. Položen u obliku lukova, svodova i kupola, brzo
se stvrdnuo u krutu masu, oslobođenu mnogih unutarnjih potiska i
deformacija koje su uznemirivale graditelje sličnih građevina u kamenu
ili opeci. Rimski beton je znatno otporniji na eroziju morskom vodom od
modernog betona iz razloga što su Rimljani koristili piroklastične
materijale (kruti materijal izbačen iz vulkana za vrijeme erupcije).
Upravo zbog ovog materijala, veliki broj rimskih građevina postoji i dan
danas.

2
 Slika 1. Vulkanska erupcija i piroklastični materijal

Nakon propasti Rimskog carstva, upotreba betona postala je rijetka sve

dok se tehnologija nije ponovno razvila sredinom 18. stoljeća. Možda
najveći korak naprijed u modernoj uporabi betona bio je Smeatonov
toranj, sagradio ga je britanski inžinjer John Smeaton u Devonu u
Engleskoj, između 1756. i 1759. Metoda za proizvodnju Portlandskog
cementa razvijena je također u Engleskoj, a patentirao ga je Joseph
Aspdin 1824. godine. Aspdin je izabrao ime zbog sličnosti s portlandskim
kamenom, koji se vadio na otoku Portlanda u Dorsetu, Engleska. Njegov
sin William nastavio je razvoj i tijekom 1840-ih, donoseći mu priznanje
za razvoj "modernog" portlandskog cementa. Armirani beton izumio je
1849. Joseph Monier, a prvu kuću sagradio je François Coignet 1853.
godine. Prvi betonski ojačani most projektirao je i izgradio Joseph
Monier 1875. godine.

3
1.2. SASTAV BETONA

Najprostiji sastav betona možemo prikazati kao → cement + voda +

agregat + aditivi = beton.

1.2.1. CEMENT

Cement je hidrauličko mineralno vezivo koje se dobija mljevenjem tzv.

portland cementnog klinkera - vještačkog kamenog materijala koji se
stvara pečenjem krečnjaka i gline. Portland cement i slični materijali
izrađuju se zagrijavanjem vapnenca (izvor kalcija) glinom ili škriljevcem
(izvor silicija, aluminija i željeza) i mljevenjem ovog proizvoda
(nazvanog klinker) s izvorom sulfata (najčešće gipsa). Cementi se u
općem slučaju mogu podjeliti na vrste i klase. Vrste predstavljaju
kategorije cemenata obzirom na sastav i tehnologiju proizvodnje, dok
klase cemenata označavaju njihove mehaničke karakteristike. Dijele se u
dvije osnovne grupe: cementi na bazi portland cementnog klinkera i na
ostale - specijalne vrste cemenata.

Slika 2. Cement - vezivo za beton

4
1.2.2. VODA

Kombiniranje vode s cementnim materijalom tvori cementnu pastu

postupkom hidratacije. Cementna pasta lijepi agregat, ispunjava praznine
u njemu i omogućuje mu protok slobodnije. Nečista voda koja se koristi
za izradu betona može uzrokovati probleme prilikom postavljanja ili
uzrokovati prijevremeni kvar konstrukcije, iz tog razloga je pod moranje
koristiti čistu vodu. Voda za piće praktično uvijek zadovoljava navedene
uvjete pa ona može da se upotrijebi za spravljanje betona i bez posebnog
dokazivanja podobnosti.

1.2.3. AGREGATI

Fini i grubi agregati čine glavninu betonske smjese. Pijesak, prirodni

šljunak i lomljeni kamen koriste se uglavnom u tu svrhu. Oni učestvuju sa
70-80% u ukupnoj masi betona i od njihovih karakteristika ovise i
svojstva betonskih smjesa i svojstva očvrslog betona. Vezivo mora
popuniti praznine između agregata, kao i zalijepiti površine agregata i
obično je najskuplja komponenta. Dekorativno kamenje poput kvarcita,
sitno riječno kamenje ili drobljeno staklo ponekad se dodaju na površinu
betona za ukrasni završni sloj.

1.2.4. ADITIVI

Aditivi su tvari koje svojim fizičkim, kemijskim ili kombiniranim

djelovanjem utječu na određena svojstva svježeg i/ili očvrslog betona.
Doziranje aditiva je obično oko 5% mase cementa i dodaju se pri
spravljanju betonske mješavine. Najčešće korišteni aditivi su:
plastifikatori, aeranti, akceleratori, retarderi, antifrizi, inhibitori korozije
itd.

5
2. UGRADNJA BETONA

Pod ugrađivanjem betona podrazumijevaju se sljedeće operacije:

razastiranje betona ili punjenje oplate, zbijanje (kompaktiranje) i završna
obrada gornjih površina. Beton se ugrađuje u prethodno pripremljene
kalupe, tj. oplate koje mogu biti sačinjene od drveta, metala, plastike,
gume, betona ili kombinacije nekih od navedenih materijala. Oplata treba
da se lako montira i demontira, omogući kvalitetnu ugradnju, odnosno da
je hermetički zatvorena i da ne dolazi do gubitka mase pri betoniranju.
Ona daje oblik konstrukciji i ne smije doći do oštećenja u postupku
njenog skidanja.
Kako bi beton što homogenije bio ugrađen u oplatu, odnosno kalupe, sa
što manje šupljina, zračnih i vodenih mjehurića i time postigao što bolju
čvrstoću i dobar izgled, potrebno je aktivirati ga, odnosno pobuditi masu
tako da svako zrno zauzme ispravan položaj. Važan faktor za postizanje
visokog kvaliteta je ispravno ugrađivanje betona.
Ugrađivanje betona treba da se završi prije početka vezivanja cementa.
Smatra se da betone krućih konzistencija treba pri suhom i toplom
vremenu ugraditi najkasnije 1h nakon završetka miješanja, a pri vlažnom
i hladnom vremenu najkasnije 2h nakon završetka miješanja. Beton koji
nije ugrađen do početka vezivanja cementa, ne smije biti ugrađen kao
takav, već se mora baciti.

2.1. BETONIRANJE U POSEBNIM UVJETIMA

Kao betoniranje u posebnim uvjetima podrazumijevamo betoniranje

koje se odvija na vanjskim temperaturama ispod 5° i iznad 30°.
Pri izvođenju betoniranja pri temperaturama ispod 5° trebalo bi po
mogućnosti prije spravljanja betonske mase izvršiti zagrijavanje
komponenata betona. Zagrijavanje betona je najefikasniji način, ali i
najskuplji pa se najčešće ide samo sa zagrijavanjem vode. Zagrijavanje
vode po pravilu ide do temperature između 40°-70° pri čemu se doziranje
tople vode u mješalici vrši nakon doziranja agregata te doziranje cementa
ide na kraju (kada se voda dovoljno ohladi). U suštini ne smije se
dozvoliti da dođe do kontakta cementa i vode čija je temperatura veća od
30°.
Pri betoniranju na temperaturama iznad 30° treba posebnu pažnju
obratiti na promjenu ugradljivosti betona koja se naročito ispoljava pri
većim transportnim dužinama. Pored ovoga, treba vršiti hlađenje oplate
vodom, a u pojedinim slučajevima ići na opciju betoniranja noću.

6
2.2. SPECIFIČNI POSTUPCI UGRADNJE BETONA

2.2.1. PRESOVANJE

Iako se ovaj postupak ne primjenjuje naročito široko, on omogućava

dobivanje betona izrazito velike kompaktnosti i vrlo visokih čvrstoća. Pri
ovom postupku mogu se koristiti i vrlo male količine cementa i to od 100
do 150 kg/m³ svježeg betona. Proces presovanja se sprovodi u
specijalnim uređajima putem kojih se beton izlaže pritiscima 10-15 MPa.
Najčešće na ovaj način se proizvode razni betonski sudovi, betonske
cijevi i sl. Čest je slučaj kada je presovanje kombinira sa klasičnim
postupkom vibriranja (vibropresovanje). U ovim slučajevima pritisak na
betonsku masu varira od 5 do 10 MPa.

Slika 3. Primjer presovanja betona za izradu trotoara

2.2.2. CENTRIFUGIRANJE

Ovaj postupak se primjenjuje kod izrade elemenata kružno-

prstenastog poprečnog presjeka (cijevi, šuplji stubovi, itd.). Ugrađivanje
betonske smjese u ovakvim slučajevima javlja se kao posljedica
djelovanja centrifugalne sile koja na ovu smjesu djeluje tijekom rotacije.
Kalupi koji se primjenjuju u ovim slučajevima su oblika cijevi koja se
tijekom procesa ugrađivanja betona rotira oko svoje podužne ose. Kao
rezultat ovakvog tretiranja svježeg betona uz površinu kalupa će se
formirati sloj vrlo dobro zbijenog betona sa malim sadržajem maltera.
Prednost ovog postupka je što se dobiva beton iznimne čvrstoće i što se
element odmah nakon centrifugiranja može izvaditi iz kalupa. Kao
nedostatak se uzima to što je pri ovom postupku velika potrošnja cementa
→ 400 - 450 kg/m³ svježeg betona.

7
 Slika 4. Mašina za centrifugiranje

2.2.3. VAKUUMIRANJE

Postupak vakuumiranja se svodi na to da se iz mješavine betona

spravljene s većom količinom vode, koja diktira mogućnost ugradnje,
oduzme ‘višak’ vode. Ovo izvlačenje vode iz svježeg ugrađenog betona
vrši se primjenom specijalnih pokrivača za vakuumiranje koji se
postavljaju preko gornjih površina izbetoniranih elemenata. Beton se na
ovaj način skuplja, zrna agregata se dodatno ‘pakuju’ pa se kao rezultat
svega dobije vrlo kompaktan beton. Vakuumiranjem se dobivaju veće
početne i krajnje čvrstoće betona. Beton koji podvrgnemo ovom postupku
ima mogućnost ranijeg uklanjanja oplate.

Slika 5. Mašina za vakuumiranje

8
2.2.4. TORKRETIRANJE

Pod torkretiranjem se podrazumijeva postupak nabacivanja betona na

oplatu ili na zid putem komprimiranog zraka. Razlikujemo dvije vrste
torkretiranja: suhi i mokri postupak. Kod suhog torkretiranja do uređaja
za nabacivanje - torkretnog topa vodi se suha mješavina agregata i
cementa pa se tek neposredno pred nabacivanje miješa sa vodom. Osim
suhog, postoji i mokri postupak torkretiranja u okviru kojeg se sve
komponente istovremeno miješaju i kao takve kroz cijevi idu do mlaznice
iz koje pod pritiskom zraka, cjelokupna masa biva izbačena, odnosno
nabačena. U oba slučaja torkretiranja, nabacivanje betona se vrši u
slojevima od 10 do 20 mm iz čega možemo zaključiti da se za ovu
tehniku koristi isključivo sitni agregat - pijesak.

Slika 6. Suhi i mokri postupak torkretiranja

9
2.2.5. PREPAKT BETON

Ova vrsta betona dobija se na način da se prvo vibriranjem izvrši

zbijanje samog agregata, zatim se injektiranjem pod pritiskom
ispunjavaju preostale šupljine u agregatu posebno pripremljenim
cementnim malterom. U okviru ove tehnike vrlo često se primjenjuju
aditivi - plastifikatori. Prednosti ovog postupka su: smanjuje se količina
materijala koju treba miješati, nema spojnica te malo skupljanje, dok su
nedostaci: teška kontrola ispunjenosti prostora između zrna i potreba
oplate visokog kvaliteta.

Slika 7. Prikaz tehnike prepakt betona

10
 ZAKLJUČAK

Beton je jedan od najtrajnijih građevinskih materijala. Pruža vrhunsku

otpornost na vatru u usporedbi s drvenom konstrukcijom i s vremenom
dobiva snagu. Konstrukcije izrađene od betona mogu imati dug vijek
trajanja. Velika je prednost betona što se u svježem stanju lako i po volji
može oblikovati i taj oblik trajno zadržati nakon stvrdnjavanja. Gotovo
stoljeće i pol, koliko se beton primjenjuje, pokrivao je oko 70 % potreba
u građenju i postao infrastrukturna i urbana osnova suvremenog života.

11
 LITERATURA
~ Muravljov, M. (1995). Građevinski materijali. Beograd: Građevinski fakultet
~ https://hr2.wiki/wiki/Properties_of_concrete
~ https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=7337
~ https://dokumen.tips/documents/betona-i-specijalni-postupci-tehnologije2017-01-
09podvodno-betoniranje-za.html
~ https://slidetodoc.com/tehnologija-betona-ugradnja-betona-predavanja-od-09-04/

12