Graham Greene

Uništavači

1.

Novopridošlica je postao vođom bande s Wormsley Commona uoči jednog praznika u

kolovozu, što nije iznenadilo nikog osim Mikea, a Mike je sa svojih devet godina ionako bio u
dobi kad čovjeka iznenadi baš sve. „Ako ne budeš zatvorio usta“, rekao mu je jednom netko,
„u usta će ti uskočiti žaba.“ Nakon toga Mike je uvijek čvrsto stiskao zube, osim u
slučajevima kad bi se jako iznenadio.
Novopridošlica se bandi pridružio početkom ljetnih praznika i svima je bilo jasno
kakve sve mogućnosti otvara njegova mrgodna šutljivost. Nikad nije trošio dah na riječi. Nije
im rekao čak ni svoje ime dok ga pravila nisu na to primorala. Kad je rekao „Trevor“, bilo je
to jednostavno iznošenje činjenica, a ne izraz srama ili prkosa kao što je obično bio slučaj kod
ostalih. Nitko se nije nasmijao osim Mikea, koji je našavši se bez potpore i suočivši se s
tmurnim pogledom pridošlice otvorio usta i ušutio. T., kako su ga nakon toga prozvali, trebao
je postati predmetom poruge zbog mnoštva razloga. Bilo je tu njegovo ime, koje su zamijenili
inicijalom kako mu se ne bi morali smijati, kao i činjenica da je njegov otac spao s
nekadašnjeg arhitekta na običnog činovnika, a majka se držala kao da su iznad svojih susjeda.
U vođu bande mogla ga je ustoličiti jedino neka neobična i nepredvidljiva opasnost.
Banda se sastajala svakog jutra na improviziranom parkiralištu na mjestu gdje je pala
zadnja bomba iz prvog zračnog napada. Vođa bande, poznat kao Blackie, tvrdio je da je čuo
eksploziju, a nitko od članova nije znao dovoljno povijesti da ga upozori kako je u to vrijeme
imao godinu dana i vjerojatno je u tom trenutku čvrsto spavao na postaji podzemne željeznice
Wormsley Commonu. Na parkiralište se s jedne strane naslanjala prva oronula kuća, broj tri u
razorenoj ulici Northwood Terrace. Doslovno se naslanjala, jer ju je eksplozija bombe toliko
oštetila da su je morali poduprijeti drvenim potpornjima da se ne sruši. Nakon velike bombe
uslijedila je manja bomba i par zapaljivih, pa se kuća izdizala iz svog okoliša poput krnjeg
zuba, na udaljenom zidu noseći ostatke susjedne kuće, komad stuba i ostatke kamina. T., koji
jedva da je govorio išta osim „da“ ili „ne“ kad je trebalo glasati za plan kojeg je svakog dana
predlagao Blackie, jednom je šokirao cijelu bandu natmureno izjavivši: „Moj tata kaže da je
tu kuću sagradio Wren.“
„Tko je Wren?“
„Isti onaj tko je izgradio katedralu St. Paul.“
„Koga briga?“ rekao je Blackie. „To je kuća Starog Škrca.“
Stari Škrtac – koji se zapravo zvao Thomas – nekoć je bio graditelj i dekorater. Živio
je sam u obogaljenoj kući i sam je skrbio o sebi. Jednom tjedno ga se moglo vidjeti kako se
vraća preko livade s kruhom i povrćem, a jednom je dok su se dječaci igrali na parkiralištu
gurnuo glavu preko ruševnog zida svog vrta i zagledao se u njih.
„Bio je na zahodu“, rekao je jedan od dječaka. Bilo je općepoznato da su cijevi stare
kuće stradale u bombardiranju i da je Stari Škrtac bio preškrt da plati popravke. Kuću je
mogao preurediti i sam po nabavnoj cijeni, ali nikad nije naučio vodoinstalaterski zanat.
Zahod je bio drvena šupa u dnu vrta sa zvjezdolikom rupom u vratima koja je uspjela
preživjeti eksploziju koja je susjednu kuću sravnila sa zemljom i izbila sve prozore s broja tri.
Sljedeći put kad je banda primijetila gospodina Thomasa malo su se više iznenadili.
Blackie, Mike i mršavi mali žućo kojeg su iz nekog razloga zvali prezimenom Summers sreli
su ga na livadi dok se vraćao s tržnice. Gospodin Thomas ih je zaustavio i mrzovoljno rekao:
„Jeste li vi od onih što se igraju na parkiralištu?“
 Mike se spremao odgovoriti, ali ga je Blackie zaustavio. Kao vođa imao je određene
odgovornosti. „Što ako jesmo?“ pitao je neodređeno.
„Imam par čokoladica“, rekao je gospodin Thomas. „Ja ih ne volim. Evo vam. Nema
dosta za sve, pretpostavljam. Nikad nema dosta za sve“, rekao je s tmurnom uvjerenošću i
pružio im tri paketa Smartiesa.
Banda je bila zbunjena i uznemirena takvim postupkom, pa su si ga pokušali objasniti.
„Kladim se da su nekome ispale pa ih je pokupio“, predložio je netko.
„Maznuo ih je pa se ustrtario da ga ne ulove“, pomislio je netko drugi na glas.
„To je mito“, rekao je Summers. „Hoće da prestanemo nabijati loptom po njegovom
zidu.“
„Pokazat ćemo mu da nas ne može podmititi“, rekao je Blackie, nakon čega su
žrtvovali čitavo prijepodne na igru loptom u kojoj je jedino Mike bio dovoljno mlad da bi
mogao uživati. Gospodin Thomas se nije pojavio.
Sljedećeg dana T. ih je sve zaprepastio. Zakasnio je na sastanak, pa su o pothvatu za
taj dan glasali bez njega. Na Blackijev prijedlog, banda se trebala razdvojiti u parove i
nasumice se voziti autobusom da vide koliko puta će se uspjeti prošvercati pred neopreznim
kondukterima. Operacija je trebala biti izvedena u parovima kako bi se izbjeglo varanje. Baš
su izvlačili parove kad je stigao T.
„Gdje si bio, T.?“ upitao je Blackie. „Više ne možeš glasati. Znaš pravila.“
„Tamo sam bio“, rekao je T. Spustio je pogled kao da nešto skriva.
„Gdje?“
„Kod Starog Škrca.“ Mikeova usta su se otvorila, ali su se onda opet uz škljocaj
zatvorila. Sjetio se žabe.
„Kod Starog Škrca?“ rekao je Blackie. Pravila to nisu branila, ali je imao osjećaj da je
T. stupio na opasno tlo. S nadom je upitao: „Jesi li provalio?“
„Ne. Pozvonio sam.“
„I što si rekao?“
„Da želim vidjeti kuću.“
„A što je on napravio?“
„Pokazao mi ju je.“
„Si nešto maznuo?“
„Nisam.“
„Zašto si onda išao onamo?“
Banda se okupila oko njih kao da se spremaju oformiti prijeki sud i suditi mu za
nekakvu izopačenost. T. je rekao: „Kuća je lijepa“ i nastavio zuriti u pod, ne gledajući nikoga
u oči. Oblizao je usne s jedne strane, pa s druge.
„Kako to misliš, kuća je lijepa?“ upitao je Blackie prijezirno.
„Ima stubište staro dvjesta godina u obliku vadičepa kojeg ništa ne pridržava.“
„Kako to misliš, ništa ga ne pridržava? Ne lebdi valjda u zraku?“
„Na djelu su suprotstavljene sile, kaže Stari Škrtac.“
„I što još?“
„Na zidovima su drvene obloge.“
„Kao u Plavom vepru?“
„Dvjesta godina stare.“
„Je li i Stari Škrtac star dvjesta godina?“
Mike se iznenada nasmijao, a onda su opet svi utihnuli. Zavladalo je ozbiljno
raspoloženje. T.-ov položaj bio je ugrožen po prvi put otkad se došetao na parkiralište prvog
dana praznika. Bilo bi dovoljno da netko spomene njegovo pravo ime i banda bi ga rastrgala.
„Zašto si to napravio?“ pitao je Blackie. Nije bio ljubomoran. Bilo mu je stalo da T.-a
zadrži u bandi ako je bilo moguće. Brinula ga je riječ „lijepa“. Spadala je u klasu čija parodija
se još uvijek mogla vidjeti na Wormsley Common Empireu u obliku frajera sa šeširom i
monoklom i blesavim naglaskom. Bio je u iskušenju da kaže: „Dragi stari Trevore“ i pusti na
njega svoje horde zla. „Da si provalio unutra“, rekao je tužno, „to bi doista bio pothvat
dostojan bande.“
„Ovo je bolje“, rekao je T. „Svašta sam doznao.“ I dalje je buljio u svoje noge, ne
gledajući nikoga u oči, kao da je bio zaokupljen nekakvim snom kojeg nije želio podijeliti s
ostalima – ili ga je bilo sram to učiniti.
„Na primjer?“
„Starog Škrca neće biti doma sutra i na praznik.“
Blackie je s olakšanjem rekao: „Znači mogli bismo provaliti?“
„I maznuti nešto?“ upitao je netko.
Blackie je rekao: „Nitko neće ništa mažnjavati. Provala je sasvim dovoljna, zar ne? Ne
želimo završiti na sudu.“
„Ne želim ništa maznuti“, rekao je T. „Imam bolju ideju.“
„Kakvu?“
T. je podignuo pogled, siv i uznemirujući baš poput tog tmurnog kolovoskog dana.
„Srušit ćemo je“, rekao je. „Uništit ćemo je.“
Blackie je prasnuo u smijeh, ali je poput Mikea odmah ušutio, obeshrabren T.-ovim
ozbiljnim, neumoljivim pogledom. „A što će murjaci raditi za to vrijeme?“ upitao je.
„Neće imati pojma što radimo. Srušit ćemo je iznutra. Znam kako ćemo ući.“ Rekao je
s određenom žestinom: „Bit ćemo kao crvi, kako ne kužite, u jabuci. Kad izađemo unutra više
neće biti ničeg, ni stubišta, ni obloga, ničeg osim golih zidova, a onda ćemo ih nekako
srušiti.“
„Završit ćemo u zatvoru“, rekao je Blackie.
„Tko će nam išta dokazati? Uostalom, nećemo ništa ukrasti.“
Bez trunke veselja, dodao je: „Kad budemo gotovi, ondje neće više biti ničeg što bi se moglo
ukrasti.“
„Još nisam čuo da je netko otišao u zatvor zato što je nešto potrgao“, rekao je
Summers.
„Nećemo imati vremena“, rekao je Blackie. „Vidio sam ja provalnike kako operiraju.“
„Dvanaest nas je“ rekao je T. „Organizirat ćemo se.“
„Nitko od nas ne zna kako…“
„Znam ja“, rekao je T. Pogledao je Blackieja. „Imaš bolji plan?“
„Danas“, rekao je Mike netaktično, „ćemo se švercati u autobusu…“
„Švercanje“, rekao je T. „To je za male bebe. Možeš odstupiti, Blackie, ako bi
radije…“
„Banda mora glasiti.“
„Hajdemo onda glasati.“
Blackie je nelagodno rekao: „Dobili smo prijedlog da sutra i u ponedjeljak uništimo
kuću Starog Škrca.“
„Čujte i počujte“, rekao je debeli dečko po imenu Joe.
„Tko je za?“ Većina je digla ruku.
T. je rekao: „Prijedlog je prihvaćen.“
„Kako ćemo početi?“ upitao je Summers.
„On će vam reći“, odgovorio je Blackie. Bio je to kraj njegova vodstva. Otišao je na
kraj parkirališta i stao šutirati nekakav kamen lijevo-desno. Na parkiralištu je bio samo jedan
stari morris. Osim kamiondžija, rijetko tko se više parkirao ondje jer bez čuvara nije bilo
sigurno. Šutnuo je nogom morrisa i ostrugao malo boje sa stražnjeg blatobrana. Iza njega,
banda se okupila oko T.-a, ne obraćajući na njega ništa više pažnje nego što bi obratili na
potpunog stranca. Blackie je bio mutno svjestan kako je ljudska naklonost prolazna.
Razmišljao je o tome da ode kući, nikad se više ne vrati i ostavi ih da otkriju svu besmislenost
T.-eva vodstva, ali ga je kopkala mogućnost da T.-ev prijedlog stvarno provedu u djelo. Nitko
prije nije izveo takvo što. Ako im pođe za rukom izvesti što je predložio T., slava bande s
parkirališta na Wormsley Commonu proširit će se čitavim Londonom. Novine će pisati o
tome. Čak će i odrasle bande koje su vodile kladionice, hrvačke bande i ulični prodavači s
poštovanjem slušati o tome kako je uništena kuća Starog Škrca. Vođen čistom, jednostavnom
i nesebičnom željom da svojoj bandi osiguran slavu, Blackie se vratio do mjesta gdje su T. i
ostatak bande stajali u sjeni zida kuće Starog Škrca.
T. je odlučno izdavao naredbe, kao da je plan čitavog života sazrijevao u njemu, da je
o njemu mozgao dok su izmjenjivala godišnja doba, a onda se konačno iskristalizirao u
njegovoj petnaestoj godini pod utjecajem puberteta. „Ti“, rekao je Mikeu, „donesi velike
čavle, što veće uspiješ naći, i čekić. Tkogod može neka donese čekić i odvijač. Trebat će nam
hrpa. I dlijeta također. Dlijeta nikad dosta. Može li netko donijeti pilu?“
„Mogu ja“, rekao je Mike.
„Ne dječju pilu, rekao je T. „Pravu pilu.“
„Blackie je shvatio da je podignuo ruku poput najobičnijeg člana bande.
„Super. Ti donesi pilu, Blackie. Ali ima jedan problem. Treba nam pila za metal.“
„Kakva je to pila za metal?“ upitao je netko.
„Mogu se kupiti u Woolworthsu“, rekao je Summers.
Debeli dečko po imenu Joe tmurno je rekao: „Znao sam da ćemo morati skupljati
novce.“
„Donijet ću je sam. Ne treba mi vaš novac. Ali ne mogu kupiti malj.“
Blackie je rekao: „Na broju 15 imaju neke radove. Znam gdje će alat biti spremljen za
vrijeme praznika.“
„Onda je to to“, rekao je T. „Naći ćemo se ovdje točno u devet.“
„Ja moram u crkvu“, rekao je Mike.
„Popni se preko zida i zazviždi, pa ćemo te pustiti unutra.“

2.
U nedjelju prijepodne svi su bili točni osim Blackieja, čak i Mike. Mikeu se osmjehnula sreća.
Majka mu se razboljela, a otac mu je bio umoran od subotnje večeri, pa su mu rekli da sam
ode u crkvu, uz pregršt upozorenja što će mu se dogoditi ako putem zaluta. Blackie je najprije
imao poteškoća s krijumčarenjem pile iz kuće, a onda i s pronalaženjem malja u stražnjem
dijelu kuće na broju 15. Bojeći se da bi ga mogla uočiti policijska ophodnja s glavne ceste,
kući je prišao iz uličice na koju je gledala stražnja strana vrta. Umorno zelenilo zaklanjalo je
olujno sunce. Nad Atlantikom se spremao još jedan kišni praznik, kojeg su naviještali
kovitlaci prašine pod drvećem. Blackie se popeo preko zida u vrt. Starog Škrca.
Ondje nije bilo nikakvih znakova aktivnosti. Poljski zahod izdizao se iz zemlje poput
kakve grobnice na zapuštenom groblju. Zavjese su bile navučene. Kuća je spavala. Blackie je
prišao bliže, tegleći svoju pilu i malj. Možda se na koncu ipak nitko nije pojavio. Možda su se
ujutro opametili i shvatili da je plan bio ludost. Ali kad je prišao bliže stražnjim vratima,
začuo je kakofoniju zvukova jedva glasniju od pčelinjeg roja u košnici: kucanje, lupanje,
grebanje, škripu, iznenadan, bolan udarac. Pomislio je: istina je, pa zazviždao.
Otvorili su mu stražnja vrata, pa je ušao. Odmah je dobio dojam organizacije, znatno
drukčiji od opuštenih dana pod njegovim vodstvom. Neko vrijeme je lutao gore-dolje stubama
u potrazi za T.-em. Nitko mu se nije obraćao. Svi su ostavljali dojam velike žurbe i već je
nazirao obrise plana. Pažljivo su uništavali unutrašnjost kuće, ne dirajući zidove. Summers je
uz pomoć dlijeta i čekića skidao zidne lajsne u blagovaonici u prizemlju. Obloge na vratima
već je razbio. Joe je u istoj prostoriji skidao parkete, otkrivajući meki drveni pod nad
podrumom. Iz oštećenih lajsni ispadali su namotaji žice, koju je Mike veselo rezao sjedeći
nasred poda.
Na zavojitom stubištu dvojca dječaka mučila su se prepiliti ogradu dječjom pilom,
koja nije bila dorasla zadatku. Kad su ugledali Blackiejevu veliku pilu, bez riječi su pružili
ruku. Kad ih je sljedeći put vidio, četvrtina stupova već je bila porušena u hodnik. T.-a je
napokon pronašao u kupaonici. Sjedio je natmuren u najlošije održavanoj prostoriji u kući,
slušajući zvukove koji su dopirali odozdo.
„Stvarno ste uspjeli“, rekao je Blackie sa strahopoštovanjem. „Što će se dogoditi?“
„Tek smo počeli“, rekao je T. pogled mu je pao na malj, pa je odmah izdao naredbu.
„Ostani ovdje i razbij kadu i umivaonik. Nemoj se zezati s cijevima, njih ćemo kasnije.“
Mike se pojavio na vratima. „Gotov sam sa žicama, T.“, rekao je.
„Dobro. Sad kreni u obilazak. Kuhinja je u podrumu. Razbij sve posuđe i staklene
boce kojih se uspiješ dočepati. Nemoj otvoriti slavinu. Ne treba nam poplava – još. Onda
obiđi sve prostorije i isprazni sve ladice. Ako su zaključane, neka netko od ostalih provali u
njih. Poderi sve papire koje pronađeš i razbij sve ukrase. Najbolje uzmi sa sobom nož iz
kuhinje. Spavaća soba je preko puta. Razderi jastuke i poderi plahte. To će biti dosta zasad. A
ti, Blackie, kad završiš ovdje, maljem razbij žbuku u hodniku.
„A što ćeš ti raditi?“ upitao je Blackie.
„Ja tražim nešto posebno“, odgovorio je T.
Već je gotovo bilo vrijeme ručku kad je Blackie završio i pošao u potragu za T.-em.
Kaos je za to vrijeme uznapredovao. Kuhinja je bila krcata razbijenim porculanom i staklom.
Blagovaonica više nije imala parket, lajsne su bile podignute, a vrata skinuta sa šarki.
Uništavači su se preselili kat više. Kroz zatvorene kapke tu i tamo su se probijale sunčeve
zrake, osvjetljavajući ih dok su radili s ozbiljnošću stvaratelja. Uništavanje, uostalom, i jest
jedan oblik stvaranja. Bila je potrebna mašta da se nekadašnju kuću vidi ovakvom kakva je
sad postala.
Mike je rekao: „Moram kući na ručak.“
„Još netko?“ upitao je T., no svi ostali su uz ovaj ili onaj izgovor hranu ponijeli sa
sobom.
Čučali su u ruševinama prostorije i razmjenjivali neželjene sendviče. Za ručak su
odvojili pola sata, a onda su se opet bacili na posao. Dok se Mike vratio, već su došli do
posljednjeg kata, a do šest je površinsko uništavanje bilo dovršeno. Skinuli su sva vrata i sve
obloge i isprevrtali, porazbijali i razderali pokućstvo. U kući nitko nije imao gdje spavati,
osim na krevetu od šute. T. je izdao zapovijed – sljedećeg jutra trebali su se opet ondje naći u
osam. Kako ih nitko ne bi primijetio, popeli su se preko vrtnog zida jedan po jedan i skakali
na parkiralište. Ostali su samo Blackie i T. Gotovo se već bilo smračilo, a kad su dotaknuli
prekidače, ništa nije radilo. Mike je temeljito obavio svoj posao.
„Jesi li pronašao nešto posebno?“ upitao je Blackie.
T. je kimnuo. „Dođi ovamo“, rekao je, „i pogledaj.“ Iz oba džepa izvukao je svežnjeve
novčanica od funte. „Ušteđevina Starog Škrca“, rekao je. „Mike je razderao madrac, ali mu je
promakla.“
„Što ćeš s time? Podijeliti sa svima?“
„Nismo mi lopovi“, rekao je T. „Iz ove kuće neće nitko ništa ukrasti. Ovo sam sačuvao
za tebe i mene. Da proslavimo.“ Kleknuo je na pod i prebrojao novčanice. Bilo ih je ukupno
sedamdeset. „Spalit ćemo ih“, rekao je. „jednu po jednu.“ Izmjenjujući se, podignuli bi svaki
jednu novčanicu i zapalili joj gornji ugao, gledajući kako im plamen polako liže prema
prstima. Sivi pepeo lebdio je oko njih po zraku i padao im na glave, pa su izgledali kao da su
posijedjeli. „Volio bih vidjeti lice Starog Škrca kad završimo“, rekao je T.
„Jako ga mrziš?“ upitao je Blackie.
 „Naravno da ga ne mrzim“, rekao je T. „Da ga mrzim, ovo ne bi bilo nimalo zabavno.“
Plamen posljednje novčanice osvijetlio je njegovo mrgodno lice. „Sve te priče o ljubavi i
mržnji“, rekao je, „sve je to za mekušce, sve su to budalaštine. Na svijetu postoje samo stvari,
Blackie“, rekao je i ogledao se po sobi punoj nepoznatih sjena koje su bacale polustvari,
slomljene stvari, nekadašnje stvari. „Utrkujmo se do kuće, Blackie“, rekao je.

3.

Sljedećeg jutra počelo je ozbiljno uništavanje. Dvojica dječaka se nisu pojavila – Mike
i još jedan dječak čiji roditelji su se zaputili na izlet u Southend i Brighton unatoč toploj kiši
koja je počela rominjati i grmljavini na ušću koja je podsjećala na prve topove iz rata.
„Moramo požuriti“, rekao je T.
Summers je bio nemiran. „Nismo li dovoljno napravili?“ upitao je. „Dobio sam novčić
za automate. Ovo mi liči na rad.“
„Jedva da smo počeli“, rekao je T. „Ostali su nam još svi podovi i stepenice. Nismo
još iščupali nijedan prozor. Glasovao si zajedno sa svima ostalima. Uništit ćemo ovu kuću.
Kad završimo, od nje više neće ništa ostati.“
Počeli su opet na prvom katu, podignuvši gornji sloj podnih obloga uz vanjski zid i
ogolivši grede ispod njih. Nakon što su prepilili grede, povukli su se u hodnik, jer se ostatak
poda počeo ugibati i urušavati. S praksom su stekli iskustvo, pa su drugi kat već lakše srušili.
Do večeri ih je obuzeo čudan ushit dok su gledali golemu šuplju ljusku koja je ostala od kuće.
Riskirali su i griješili. Primjerice, dok su se sjetili prozora već je bilo prekasno jer ih više nisu
mogli doseći. „Ajme“, rekao je Joe i bacio novčić u rupu punu suhe šljake, a ovaj se zavrtio i
zazveckao među polomljenim staklom.
„Zašto smo uopće počeli s ovim?“ upitao je Summers zaprepašteno. T. je već bio na
tlu, prekapajući po ruševinama i čisteći prostor uz vanjski zid. „Odvrnite slavine“, rekao je.
„Sad je već dovoljno mračno da nitko ne primijeti, a do jutra više neće biti važno.“ Voda ih je
sustigla na stepenicama i stala se zalijevati prostorijama bez poda.
Tad su straga začuli Mikeov zvižduk. „Nešto nije u redu“, rekao je Blackie. Čuli su
dječakovo ubrzano disanje dok su otključavali vrata.
„Murjaci?“ upitao je Summers.
„Stari Škrtac“, rekao je Mike. „Dolazi“, dodao je ponosno.
„Ali zašto?“ upitao je T. „Rekao mi je…“ prosvjedovao je s bijesom djeteta koje
zapravo nikad nije imao priliku biti. „Nije pošteno.“
„Bio je u Southendu“, rekao je Mike, „i sjeo na vlak za natrag. Rekao je da je
prehladno i kišovito.“ Zastao je i zagledao se u vodu koja se lijevala po kući. „Vidim da ste
imali oluju. Zar krov prokišnjava?“
„Za koliko će stići?“
„Pet minuta. Zbrisao sam mami i dotrčao ovamo.“
„Najbolje bi nam bilo da se izgubimo odavde“, rekao je Summers. „Uostalom, već
smo dovoljno napravili.“
„O ne, nismo. Ovo svatko može napraviti“ – pod 'ovime' je podrazumijevao razbijenu,
izdubljenu kuću od koje su ostali samo zidovi. Ali zidove se može sačuvati. Fasade su
vrijedne. Unutar njih se još uvijek mogla izgraditi još ljepša kuća. Moglo ih se opet pretvoriti
u dom. Ljutito je rekao: „Moramo dovršiti što smo započeli. Ne mrdajte. Pustite me da
razmislim.“
„Nemamo vremena“, rekao je jedan dječak.
„Mora postojati način“, rekao je T. „Nismo valjda ovako daleko dogurali…“
„Učinili smo mnogo“, rekao je Blackie.
 „Ne. Ne, nismo. Neka netko stražari ispred kuće.“
„Više ništa ne možemo napraviti.“
„Možda će ući na stražnja vrata.“
„Stražarite i na stražnjim vratima.“ T.-ev ton je postao molećiv.
„Samo mi dajte minutu i sve ću srediti. Kunem se da ću sve srediti.“ Ali čim je postao
nesiguran, izgubio je sav autoritet. Postao je običan član bande. „Molim vas“, rekao je.
„Molim vas“, oponašao ga je Summers, a onda je odjednom napao s kobnim imenom.
„Bježi kući, Trevore.“
T. je stajao leđima okrenut ruševinama poput omamljenog boksača odbačenog na užas
oko ringa. Stajao je bez riječi dok su se oko njega rušili njegovi snovi. Ali Blackie se
umiješao prije nego što se banda stigla nasmijati, gurnuvši Summersa unatrag. „Ja ću stražariti
sprijeda, T.“, rekao je i oprezno otvorio kapke na prozoru u hodniku. Pred njima se sivjela
livada, mokra od kiše, s lokvama koje su svjetlucale pod svjetlošću uličnih svjetiljki. „Netko
dolazi. Ne, nije on. Što si planirao, T.?“
„Reci Mikeu da se sakrije pokraj zahoda u dvorištu. Kad čuje moj zvižduk, neka
izbroji do deset i počne vikati.“
„Vikati što?“
„O, zvati u pomoć ili nešto slično.“
„Čuo si ga, Mike“, rekao je Blackie, koji se opet nametnuo kao vođa. Bacio je brzi pogled
između prozorskih kapaka i rekao: „Dolazi, T.“
„Brzo Mike, do zahoda. Blackie i ostali, ostanite ovdje dok vas ne pozovem.“
„Kamo ideš, T.?“
„Ništa ne brinite. Ja ću se pobrinuti za ovo. Rekao sam vam da hoću, zar ne?“
Stari Škrtac se šepesajući pojavio na livadi. Cipele su mu bile blatnjave, pa je zastao
da ostruže blato na rubu pločnika. Nije želio uprljati svoju kuću koja se nazubljena i mračna
izdizala iz okolnih ruševina, kako je vjerovao za dlaku spašena od uništenja. Eksplozija
bombe poštedjela je čak i prozor iznad vrata. U blizini je netko zazviždao. Stari Škrtac se
naglo okrenuo. Zvižduci su u njemu budili nepovjerenje. Čuo je dječju viku koja kao da je
dolazila iz njegovog vrta. Onda je s parkirališta na cestu istrčao neki dječak. „Gospodine
Thomas“, zazvao je, „gospodine Thomas!“
„Što je?“
„Jako mi je žao, gospodine Thomas. Jednome od naših je bilo sila i mislili smo da se
nećete ljutiti, ali sad je zaglavio unutra.“
„Kako to misliš, dječače?“
„Zaglavio je u vašem zahodu.“
„Nije smio… Nisam li te već negdje vidio?“
„Pokazali ste mi svoju kuću.“
„Tako je. Tako je. Ali to ti ne daje pravo da…“
„Požurite, gospodine Thomas, ugušit će se!“
„Gluposti. Ne može se ugušiti. Pričekaj da odnesem torbu unutra.“
„Ja ću vam ponijeti torbu.“
„A ne, nećeš. Sam ću je ponijeti.“
„Ovuda, gospodine Thomas.“
„Ne mogu ovuda ući u vrt. Moram proći kroz kuću.“
„Ali možete ovuda ući u vrt, gospodine Thomas. Mi često tako ulazimo.“
„Često tako ulazite?“ Slijedio je dječaka s mješavinom ogorčenja i zanimanja. „Kada?
Otkud vam pravo…?“
„Vidite? Zid je nizak.“
„Neću se penjati preko zida u vlastiti vrt. To nema smisla.“
 „Ovako se mi penjemo. Jedna noga ovamo, jedna noga tamo i prijeko ste.“ Dječakova
glava se pomolila s druge strane i jedna ruka je zgrabila torbu iz ruke gospodina Thomasa i
odložila je s prijeke strane zida.
„Vrati mi torbu“, rekao je gospodin Thomas. Dječak iz zahoda nije prestajao urlati.
„Zvat ću policiju.“
„Ništa se neće dogoditi vašoj torbi, gospodine Thomas. Gledajte. Jedna noga ovamo. S
vaše desne strane. A sad odmah gore. S vaše lijeve strane.“ I gospodin Thomas se popeo
preko zida u vlastiti vrt. „Evo vam vaša torba, gospodine Thomas.“
„Dat ću podići viši zid“, rekao je gospodin Thomas. „Ne želim da se penjete preko
mog zida i koristite moj zahod.“ Spotaknuo se na stazi, ali ga je dječak uhvatio za lakat i
poveo ga dalje. „Hvala ti, hvala ti, dječače moj“, promrmljao je automatski. Netko je opet
urlao u mraku. „Evo me, dolazim“, doviknuo je gospodin Thomas. Dječaku pokraj sebe je
rekao: „Nisam nerazuman. I ja sam bio dječak. Ali sve mora biti po pravilima. Ne smeta mi
da se subotom prijepodne ovdje igrate. Nekad volim imati društvo. Ali sve mora biti po
pravilima. Jedan od vas me mora pitati za dopuštenje i ja moram pristati. Nekad ću odbiti.
Neće mi se dati. I ući ćete na prednja vrata i izići na stražnja. Nema više penjanja preko zida.“
Molim vas, izvucite ga van, gospodine Thomas.“
„Neće mu se ništa dogoditi u mom zahodu“, rekao je gospodin Thomas, polako se
spotičući vrtnim puteljkom. „O, moja reuma“, rekao je. „Uvijek me muči na ovaj praznik.
Moram biti pažljiv. Ovdje ima labavog kamenja. Znaš što je pisalo u mom jučerašnjem
horoskopu? Da se suzdržim od bilo kakvih poslova u prvoj polovici tjedna. Jer postoji
opasnost od ozbiljnog pada. Možda se to odnosilo baš na ovaj puteljak.“, rekao je gospodin
Thomas. „Uvijek govore u parabolama s dvostrukim značenjima.“ Zastao je pred vratima
zahoda. „Što se događa tamo unutra?“ doviknuo je. Nije bilo odgovora.
„Možda se onesvijestio“, rekao je dječak.
„U mom zahodu sigurno nije. Hajde, izlazi van“, rekao je gospodin Thomas i snažno
povukao vrata, gotovo pavši na leđa kad su se bez problema otvorila. Jedna ruka ga je najprije
pridržala, a onda ga je snažno gurnula prema naprijed. Udario je glavom u suprotni zid i
srušio se na pod poput vreće. Netko mu je bacio njegovu torbu pod noge. Jedna ruka je
izvukla ključ iz brave i vrata su se zalupila. „Pusti me van“, povikao je, začuvši kako se ključ
okreće u bravi. „Gadan pad“, pomislio je, osjetivši se uzrujano, zbunjeno i staro.
Kroz rupu u obliku zvijezde u zahodskim vratima do njega je dopro tih glas. „Ništa ne
brinite, gospodine Thomas“, rekao je, nećemo vas ozlijediti, ne ako budete tiho.“
Gospodin Thomas je prekrio lice rukama i razmislio. Na parkiralištu je primijetio
samo jedan kamion i bio je siguran da se njegov vozač neće pojaviti prije jutra. Prolaznici na
ulici ispred kuće neće ga čuti, a uličicom na koju je gledala stražnja strana kuće rijetko kad je
netko prolazio. Svatko tko onuda prođe žurit će se kući i neće obraćati pažnju na povike koje
će sasvim sigurno protumačiti kao nečiju pijanu dernjavu. Ako i zazove u pomoć, tko će imati
hrabrosti i istražiti što se događa na samotnu prazničnu večer? Gospodin Thomas je sjedio na
zahodu i mozgao s mudrošću koja dolazi s godinama.
Nakon nekog vremena učinilo mu se da u tišini čuje tihe zvukove iz smjera svoje kuće.
Ustao je i provirio kroz ventilacijski otvor. Kroz pukotinu u jednom od kapaka ugledao je
svjetlo, ne svjetlo svjetiljke, već treperavu svjetlost kakvu daje svijeća. Potom mu se učinilo
da je čuo udarce čekićem, struganje i lomljavu. Pomislio je na provalnike – možda su dječaka
zaposlili kao izvidnicu – ali zašto bi se provalnici bavili nečime što mu je sve više i više
zvučalo kao potajni stolarski radovi? Gospodin Thomas se probno oglasio vikom, ali nitko mu
nije odgovorio. Zvuk nije dopro čak ni do njegovih neprijatelja.
4.

Mike je otišao doma na spavanje, no preostali dječaci su ostali. Pitanje vodstva bandu više
nije zaokupljalo. Radili su duž unutarnjih zidova uz pomoć čavala, dlijeta, odvijača i bilo čega
oštrog, stružući žbuku između cigala. Počeli su previsoko i Blackie je bio taj koji je naišao na
sloj izolacije protiv vlage i shvatio da bi posao mogli prepoloviti ako bi oslabili spojeve
odmah iznad njega. Bio je to dugotrajan, naporan i nimalo zabavan posao, no napokon su
završili. Opustošenu kuću na okupu je držalo još svega nekoliko centimetara žbuke između
izolacijskog sloja i cigala.
Ostala im je još najopasnija zadaća, koju je valjalo obaviti na otvorenom, uz rub
poprišta eksplozije. Summersa su poslali da čuva stražu i upozori ih na moguće prolaznike.
Do gospodina Thomasa, koji je i dalje sjedio na zahodu, doprli su jasni zvuci piljenja. Zvuci
nisu više dopirali iz kuće i to ga je malo umirilo. Više se nije toliko brinuo. Možda ni oni
drugi zvuci nisu bili ništa značajno.
Kroz rupu mu se obratio neki glas. „Gospodine Thomas.“
„Pusti me van“, rekao je gospodin Thomas strogo.
„Evo vam pokrivač“, rekao je glas i kroz rupu progurao dugu sivu kobasicu od tkanine
koja se odmotala kad je pala gospodinu Thomasu na glavu.
„Nemamo ništa protiv vas osobno“, rekao je glas. „Želimo da vam večeras bude
udobno.“
„Večeras“, ponovio je gospodin Thomas u nevjerici.
„Hvatajte“, rekao je onaj glas. „Evo vam par žemlji. Namazali smo ih maslacem. Ima i
hrenovka u tijestu. Ne želimo da budete gladni, gospodine Thomas.“
Gospodin Thomas je očajno molio: „Šala je šala, dječače. Pusti me van i neću nikome
ništa reći. Patim od reume. Treba mi udoban krevet.“
„U vašoj kući vam sad ne bi bilo udobno. Stvarno ne bi.“
„Kako to misliš, dječače?“ Ali jedini odgovor koji je dobio bili su koraci koji su se
udaljavali. Ništa se više nije čulo osim noćne tišine. Nikakvo piljenje. Gospodin Thomas je
još jednom pokušao pozvati u pomoć, ali tišina ga je obeshrabrila. Činilo se kao da ga kori.
Negdje daleko huknula je sova i prigušeno odlepetala dalje kroz utihnuli svijet.
Sljedećeg jutra u sedam pojavio se vozač onog kamiona. Uspentrao se na svoje
sjedište i pokušao upaliti motor. Izdaleka je čuo nekakvu viku, ali nije obraćao pažnju. Motor
je napokon upalio i vozač je potjerao kamion sve dok nije dotaknuo veliku drvenu gredu koja
je pridržavala kuću gospodina Thomasa. Tako se mogao izvesti ravno na ulicu bez da je
morao voziti u rikverc. Kamion je krenuo naprijed, na trenutak zastao kao da ga nešto
odostraga koči, a potom nastavio uz zaglušenu lomljavu i zveket. Vozač je na svoje
zaprepaštenje ugledao cigle kako padaju pred njega i začuo bubnjanje kamenja po krovu
kamiona. Zakočio je. Kad se iskobeljao iz svoje kabine, oko sebe je ugledao potpuno
izmijenjen prizor. Pored parkirališta više nije bilo kuće, samo gomila šljake. Obišao je kamion
kako bi potražio moguća oštećenja na stražnjem kraju i našao uže čiji je drugi kraj još uvijek
bio svezan za drvenu gredu.
Opet je čuo nekakvu viku. Dopirala je iz drvenog zdanja koje je u toj gomili ruševina
bilo jedina stvar koja je iole nalikovala na kuću. Vozač se popeo preko srušenog zida i
otključao vrata. Iz zahoda je izišao gospodin Thomas. Bio je omotan sivim pokrivačem
posutim mrvicama peciva. Jecavo je povikao: „Moja kuća! Gdje je moja kuća?“
„Pretražite me“, rekao je vozač. Pogled mu je pao na ostatke kade i nešto što je nekoć
bilo komoda i vozač se počeo smijati. Nigdje nije bilo nijednog čitavog predmeta.
„Kako se usuđujete smijati“, rekao je gospodin Thomas. „To je bila moja kuća. Moja
kuća“
 „Oprostite“, rekao je vozač, svojski se trudeći suspregnuti smijeh, ali kad se sjetio
kako je kamion iznenada zastao kao da ga nešto koči i kako je svud oko njega počela padati
kiša cigli, opet se presamitio od smijeha. U jednom trenutku kuća je dostojanstveno stajala
ondje među ruševinama poput kakvog gospodina s cilindrom, a u sljedećem trenutku čulo se
bum, tras i više nije bilo ničeg – ničeg. Rekao je: „Oprostite. Ne mogu si pomoći, gospodine
Thomas. Nemam ništa osobno protiv vas, ali morate priznati da je smiješno.“