METODOLOGIJA I TEHNOLOGIJA PISANIH DJELA Skripta

SKRIPTA
Za II ciklus studiranja
Znanstveni magistarski studij
po Bolonjskim principima
„METODOLOGIJA I TEHNOLOGIJA PISANIH DJELA

NA ZNANSTVENOM MAGISTARSKOM STUDIJU
- II CIKLUS STUDIRANJA - “
IZBOR TEKSTOVA:
IZ KNJIGA PROF .DR RATKA ZELENIKE I
UPUTSTAVA SA WEB STRANICE SVEUČILIŠTA/UNIVERZITETA „VITEZ“ VITEZ
IZVRŠILA JE GRUPA STUDENATA
1
SADRŽAJ
1.UVOD......................................................................................................................................6
1.1.Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja.......................................6
1.2.Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze......................................................................9
1.3.Svrha i ciljevi istraživanja............................................................................................11
1.4.Ocjena dosadašnjih istraživanja...................................................................................12
1.5.Znanstvene metode......................................................................................................13
1.6.Struktura djela..............................................................................................................13
2.METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA...............................................13

2.1.Pojam metodologije znanstvenog istraživanja.............................................................13
2.2.Važnije značajke metodologije znanstvenog istraživanja............................................14
2.3.Klasifikacije metodologije znanstvenog istraživanja..................................................16
2.4.Znanstvene metode u funkciji stvaranja društva blagostanja......................................17
2.5.Modeli znanstvenog istraživanja u fokusu društva blagostanja...................................19
3.TEHNOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA...................................................20

3.1.Važnije odrednice tehnike i tehnologije......................................................................20
3.2.Pojam tehnologije znanstvenog istraživanja................................................................22
3.3.Važnija obilježja tehnologija znanstvenog istraživanja...............................................22
3.4.Važnost i misija tehnologija znanstvenog istraživanja................................................23
4.ZNANSTVENE METODE.................................................................................................25
4.1.Osnovne značajke znanstvenih....................................................................................25
4.2.Klasifikacija znanstvenih metoda................................................................................27
4.2.1. Induktivna i deduktivna metoda....................................................................................28
4.2.2. Metoda analize i sinteze................................................................................................31
4.2.3. Metoda apstrakcije i konkretizacije...............................................................................35
4.2.4. Metoda generalizacije i specijalizacije..........................................................................36
4.2.5. Metoda dokazivanja i opovrgavanja.............................................................................36
4.2.6. Metoda klasifikacije......................................................................................................39
4.2.7. Metoda deskripcije........................................................................................................39
4.2.8. Metoda kompilacije......................................................................................................40
4.2.9. Komparativna metoda...................................................................................................40
4.2.10.Statistička metoda.........................................................................................................41
4.2.11.Metematička metoda.....................................................................................................45
4.2.12.Metoda modeliranja......................................................................................................46
4.2.13.Kibernetička metoda.....................................................................................................48
4.2.14.Eksperimentalna metoda...............................................................................................51
4.2.15.Dijalektička metoda......................................................................................................52
4.2.16.Povijesna metoda..........................................................................................................54
4.2.17.Genetička metoda.........................................................................................................54
4.2.18.Teorija sustava kao metoda...........................................................................................54
4.2.19.Aksiomatska metoda.....................................................................................................57
4.2.20.Metoda idealnih tipova.................................................................................................59
4.2.21.Empirijska metoda........................................................................................................59
4.2.22.Metoda studije slučaja..................................................................................................60
4.2.23.Metoda anketiranja.......................................................................................................60
4.2.24.Metoda intervjuiranja....................................................................................................68
2
4.2.25.Metoda promatranja......................................................................................................71
4.2.26.Metoda brojenja............................................................................................................73
4.2.27.Metoda mjerenja...........................................................................................................73
4.2.28.Delfi metoda.................................................................................................................75
4.2.29.Metoda mozaika............................................................................................................86
4.2.30.Ostale znanstvene metode.............................................................................................86
5.POSTAVLJANJE HIPOTEZE..........................................................................................87
5.1.Pojam i osnove pretpostavke za postavljanje hipoteze................................................87
5.2.Provjeravanje hipoteze.................................................................................................89
5.3.Vrste hipoteze..............................................................................................................90
5.4.Primjena rješenja..........................................................................................................92
6.UPUTSTVO ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA ZNANSTVENOM

MAGISTARSKOM I DOKTORSKOM STUDIJU.............................................................93
1. UVOD...........................................................................................................................95
2. POJAM SEMINARSKOG RADA.............................................................................95
3. SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA............................................96
4. IZBOR TEME (NASLOVA) SEMINARSKOG RADA.............................................97
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE.....................................................................................97
6. BITNI ELEMENTI SEMINARSKOG RADA............................................................99
7.PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU..............................................................102
7.1. Korice seminarskog rada (primjer za sve fakultete..................................................102
7.2. Potkorice ili unutarnja stranica seminarskog rada (primjer za sve fakultete............103
7.3. Struktura ili kompozicija seminarskog rada (primjer za sve fakultete.....................104
7.4. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj.............................................105
(primjer za Fakultet poslovne ekonomije).......................................................................105
(primjer za Fakultet pravnih nauka).................................................................................106
(primjer za Fakultet poslovne informatike).....................................................................107
(primjer za Fakultet zdravstvene njege)...........................................................................109
8. OBIM SEMINARSKOG RADA.................................................................................110
9. PREDAJA RADA I ODBRANA SEMINARSKOG RADA.....................................110
10. OCJENJIVANJE SEMINARSKOG RADA (BODOVANJE)...............................111
11. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG (NAUČNOG) ISTRAŽIVANJA.............111
12. PISANJE SEMINARSKOG RADA.........................................................................112
12.1.Pisanje teksta............................................................................................................112
12.2. Priprema ilustracija.................................................................................................114
12.3. Obilježavanje stranica.............................................................................................114
12.4. Popis korištene literature (bibliografija).................................................................114
12.5. Lektura....................................................................................................................114
12.6. Stil pisanja...............................................................................................................115
12.7. Izbor jezika.............................................................................................................115
12.8. Citiranje literature...................................................................................................115
12.9. Fusnote....................................................................................................................116
12.10 Ilustracije...............................................................................................................116
12.11. Veličina slova i margine.......................................................................................116
3
7.UPUTSTVO ZA IZRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.................118
1. UVOD............................................................................................................................120
2. POJAM I MISIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.........................120
3. PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLIJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I
ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA..........................................121
4. IZBOR I PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA..........121
5. SADRŽAJ PRIJAVE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA........122
5.1. Biografija kandidata..................................................................................................122
5.2. Naslov znanstvenog magistarskog rada....................................................................122
5.3. Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada.................................................123
5.4 .Predmet istraživanja i radne hipoteze.......................................................................123
5.5. Svrha i ciljevi istraživanja.........................................................................................124
5.6. Ocjena dosadašnjih istraživanja................................................................................125
5.7. Naučne metode koje će se koristiti..........................................................................125
5.8. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada..................................................125
5.9. Očekivani rezultati istraživanja................................................................................126
5.10. Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja...............................126
5.11. Spiska literature......................................................................................................126
5.12. Gatorgam aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada.............................126
5.13. Izjava o originalnosti rada.......................................................................................127
6. OCJENA PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME
ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA..............................................................128
7. IMENOVANJE MENTORA I NJEGOVA ULOGA................................................128
8. IZRADA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.........................................129
9. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG
RADA.................................................................................................................................130
10. OBIM ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA............................................133
11. CITIRANJE TUĐIH ZNANJA, ZAKONA, TEORIJA.........................................134
12. PISANJE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA......................................134
13. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.......................................135
14. ODBRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................................136
15. UPOTREBA TITULE AKADEMSKOG STUPNJA MAGISTRA ZNANOSTI. 136
16. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG
RADA.................................................................................................................................137
16.1. KORICE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.....................................137
16.2. POTKORICA ILI UNUTARNJA STRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG
RADA (Primjer za sva četiri Fakulteta)..........................................................................138
16.3. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
(Primjer za sva četiri Fakulteta).......................................................................................139
8.ROKOVNIK ISPITIVANJA I OVJENJIVANJA STUDENATA NA

ZNANSTVENOM MAGISTARSKOM STUDIJU............................................................140
9.PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I

ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA..............................................143
10.PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA..............................145
11.IZVJEŠTAJ O PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME

ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................................................................146
12.OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA............................................146
4
13.ODBRANA ZNANSTVENOG RADA.............................................................................146
5
UVOD
Da bi se studenti , magistranti, doktoranti, intelektualci, istraživači, znanstvenici, stručnjaci ...

mogli uvesti u najvažnije tajne znanosti i znanosti o znanosti kao intelektualne platforme za kreiranje,
koncipiranje i pisanje svih vrsta znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela, a posebno pisanih
djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, kao intelektualnih proizvoda mikro,
makro i globalnih obrazovnih i znanstvenih industrija te metodologije i tehnologije znanstvenog
istraživanja, potrebno je u prvom dijelu, uvodu, znanstvene knjige Metodologija i tehnologija izrade
znanstvenog i stručnog djela ● PISANA DJELA NA POSTDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM
MAGISTARSKIM STUDIJAMA ● , knjiga šesta, posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim
jedinicama:
1) Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja,
2) Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze,
3) Svrha i ciljevi istraživanja,
4) Ocjena dosadašnjih istraživanja,
5) Znanstvene metode i
6) Struktura djela.
1.1. Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja
Razvoj znanosti, znanstvenog istraživanja, odnosno obrazovnih industrija i mikro, makro,

globalnih i megaobrazovnih sustava, znanstvenih industrija i mikro, makro, globalnih i
megaznanstvenih sustava i znanstvenog stvaralaštva te primjena znanstvenih dostignuća u
gospodarskoj i društvenoj praksi bitni su čimbenici razvoja ljudskih spoznaja i svijesti, izgradnje
slobodne osobnosti, razvitka proizvodnih snaga, proizvodnih odnosa, slobodnog tržišta, demokracije,
oslobađanja rada i čovjeka, usavršavanja tehnike i tehnologije, organizacije, automatizacije,
robotizacije, informatizacije, ekonomskih zakonitosti i teorija, pravnih pitanja i pravnih instituta ...
procesa proizvodnje mnogobrojnih i različitih materijalnih i nematerijalnih proizvoda, porasta
proizvodnosti rada i profitabilnosti gospodarskih subjekata te općega napretka civilizacije i kulture
kao pretpostavki za stalan napredak i blagostanje društva.
Znanstvenotehnološki napredak, posebno onaj koji je rezultat eksplicitnih, implicitnih,

disciplinarnih i višedisciplinarnih istraživanja: interdisciplinarnih, multidisciplinarnih,
transdisciplinarnih i pluridisciplinarnih istraživanja, implicira mnogobrojne promjene bio otkrivanjem
novih spoznaja, novih zakona, novih zakonitosti, novih teorija i/ili usavršavanje postojećih. Sukladno
tome, javljaju se i afirmiraju novi pravci, nove tehnologije, novi proizvodi, novi modeli upravljanja
potencijalima, resursima, proizvodnim procesima, novi organizacijski oblici, nove organizacijske
strukture i organizacijske kulture. Svi se kapaciteti , potencijali i resursi usredotočuju na glavne
kompetencije mikro, makro, globalnih i megakompanija, orijentirane na transnacionalne proizvodne
djelatnosti, virtualne organizacijske strukture, partnerske odnose, povećanje profitabilnosti postojanja,
povećanje konkurentnosti na turbulentnom globalnom tržištu.
Ubrzani razvoj proizvodnih snaga, proizvodnih i društvenih odnosa, posebice u 20. stoljeću,
implicirao je eksplozivni razvoj znanja, tehnologija, pravila, znanstvenih zakona, zakonitosti,
teorija ..., a što je imalo za posljedicu višestruko multipliciranje različitih vrsta pisanih djela. U
konstelaciji takvih odnosa, globalnih događanja, svjetskih postignuća, prirodnih katastrofa, ljudskih
tragedija ... informacijske tehnologije omogućile su globalno proučavanje i čitanje milijuna različitih
pisanih djela, i to odmah nakon njihova objavljivanja.
Globalne inovacije i trendovi u proizvodnji i uporabi proizvoda obrazovnih i znanstvenih

industrija nametnuli su intelektualcima, znanstvenicima, istraživačima, studentima, doktoratima ...
6
iznimno velike zahtjeve – poznavanje i primjenu više stotina važnih pravila o racionalnom
istraživanju, formuliranju rezultata te pisanja znanstvenih, znanstvenoistraživačkih i stručnih djela, a
to znači i pisanje djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama.
Više od pedeset godina proučavaju se problemi i fenomeni metodologije i tehnologije

znanstvenog istraživanja, a u okviru njih i problematika pisanja znanstvenih, znanstvenostručnih i
stručnih djela. Unatoč takvim istraživanjima, literatura je o toj problematici, u pravilu, preopćenita,
nedostatna i relativno neprimjerena stvarnim i potencijalnim korisnicima: studentima, magistrantima ,
doktorantima, mladim istraživačima, suradnicima u nastavi, nastavnicima ... pa i nekim starijim
intelektualcima ... jer takva literatura ne sadrži aktualna znanja, pravila, modele ... o najvažnijim
znanstvenim, znanstvenostručnim i stručnim djelima koji bi intelektualcima pomogli u njihovom
znanstvenoistraživačkom radu, pisanju kvalitetnih djela, ostvarivanju svoje akademske karijere.
U prilog tome stoje brojni argumenti ( o kojima bi bilo korisno napisati posebnu znanstvenu
studiju) od kojih se spominju samo dva, tri najočitija: u ovom balkanskom dijelu Europe samo se
nekoliko znanstvenika volonterski bavi istraživanjem i pisanjem o fenomenima znanosti o znanosti, o
metodologiji znanstvenoistraživačkoga rada, o filozofiji znanosti, o povijesti znanosti se samo desetak
znanstvenika usput, iz hobija, iz ljubavi prema znanosti bavi metodologijom znanstvenoistraživačkoga
rada, pišu o tome, fragmentirano proučavaju fenomene znanosti o znanosti ...; samo na nekoliko
visokih učilišta u Republici Hrvatskoj proučava na sveučilišnim i poslijediplomskim doktorskim
studijama tematika metodologije znanstvenoistraživačkoga rada. I ne samo to. Ne postoji niti jedna
posebna knjiga koje je isključivo posvećena pisanim djelima na poslijediplomskim znanstvenim
magistarskim studijama.
Imajući na umu sadašnje stanje u sustavu visokoga obrazovanja može se dati dijagnoza: oko
80% intelektualaca, unatoč općoj pismenosti, znanstveno je nepismeno! To vrijedi za više od 80%
visokoobrazovnih sustava tranzicijskih država, ali i nekih srednje razvijenih i visokorazvijenih država.
U konstelaciji takve problematike u ovoj znanstvenoj knjizi i sveučilišnom udžbeniku

postavljen je znanstveni problem istraživanja:
Neaktualna, nekonzistentna i nedostatno upotrebljiva znanja i vještine studenata, nastavnika,
profesora, suradnika u nastavi ... o osnovnim pravilima, zakonitostima, modelima, procedurama,
postupcima ... znanstvenoga istraživanja, kreiranja i koncipiranja, pisanja, dizajniranja ... najvažnijih
djela na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijama, implicira mnogobrojne i dugoročne
štetne posljedice u mikro, makro i globalnim obrazovnim industrijama i sustavima, mikro, makro i
globalnim znanstvenim industrijama i sustavima te umnožava znanstvenu nepismenost mladih
intelektualaca.
Dugoročno, neadekvatno, nekvalitetno ... rješavanje prethodno navedenoga znanstvenog

problema istraživanja proizvodi mnogobrojne negativne posljedice koje se sinteziraju u pet
najevidentnijih, i to:
● POSLJEDICA PRVA:
Nekvalitetno, neadekvatno, zastarjelo ... znanje o znanstvenim, znanstvenostručnim i stručnim
djelima općenito, a posebno o pisanim djelima na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim
studijama ima za posljedicu povećanje znanstvene nepismenosti i magistranata i mladih intelektualaca
u obrazovnim i znanstvenim industrijama.
● POSLJEDICA DRUGA:
Magistranti i profesori na poslijediplomskom znanstvenom magistarskim studijama ne posjeduju
kvaliteta znanja i vještine o istraživanju, koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... pristupnih radova, a što
je veoma negativno utječe na opismenjavanje te akademsku i znanstvenu karijeru magistranata.
● POSLJEDICA TREĆA:
Nedovoljno poznavanje najvažnijih pravila o pisanju kritičkih prikaza, stručnih prikaza i
recenzija, utemeljeno na načelima suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja,
na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama stvara mnogobrojne negativne intelektualne
7
posljedice u obrazovanju, usavršavanju te akademskoj i znanstvenoj karijeri i magistranta i drugih
intelektualaca.
● POSLJEDICA ČETVRTA:
Površna, neaktualna, nekvalitetna ... znanja, vještine ... magistarnata i profesora o seminarskim
radovima na postdiplomskom znanstvenom magistarskom studiju stvaraju njima mnogobrojne
poteškoće u obrazovanju, usavršavanju, znanstvenom opismenjavanju te akademskoj i znanstvenoj
karijeri.
● POSLJEDICA PETA:
Bez kvalitetnog, aktualnog, eksplikativnoga, implicitnoga, disciplinarnoga, interdisciplinarnoga,
multidisciplinarnoga ... znanja i vještina o kreiranju, prijavljivanju, izradi, dizajniranju, predaji, ocjeni,
odbrani ... znanstvenih magistarskih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama
nije moguće znanstveno opismenjavanje magistranata i njihovo pripremanje za aktivno i uspješno
sudjelovanje u obrazovnim i znanstvenim industrijama te izvrsnu akademsku i znanstvenu karijeru.
● POSLJEDICE SVIH POSLJEDICA:
Veoma skromna kvalitetna znanja, saznanja, vještine ... o znanstvenim, znanstvenostručnim i
stručnim pisanim djelima, a to znači i pisanim djelima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim
studijama, o znanosti i znanosti o znanosti, obrazovnoj industriji, znanstvenoj industriji, metodologiji
znanstvenoga istraživanja, tehnologiji znanstvenoga rada, istraživača, znanstvenika, nastavnika,
suradnika u nastavi, intelektualaca ... starijih i mladih, multiplicira njihovu znanstvenu nepismenost.
Tu vrlo zabrinjavajuću konstataciju potvrđuju mnogobrojni primjeri iz svakodnevne prakse, a
spominju se samo oni najkarakterističniji, i to:
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između problema, predmeta ( tj.
projektnoga zadatka) i objekta istraživanja ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između temeljne znanstvene hipoteze i
pomoćnih hipoteza, parcijalnih hipoteza ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između pojma, suda, definicije, znanstvene
činjenice, znanstvenoga zakona, znanstvene zakonitosti, znanstvene teorije, znanstvenoga dokaza idt.
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između znanstvenih područja, znanstvenih
polja, znanstvenih grana, znanstvenih ogranaka, nastavnih predmeta ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između eksplicitnoga, implicitnoga,
disciplinarnoga i višedisciplinarnoga (tj. interdisciplinarnoga, multidisciplinarnoga,
supradisciplinarnoga i pluridisciplinarnoga) istraživanja ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između predgovora, sažetka, uvoda,
izlaganja rezultata istraživanja, zaključaka, pogovora, sinopisa ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju koristiti decimalni sustav ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju temeljna pravila i načela opće teorije sustava ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju citirati tuđa znanja, tuđe spoznaje, tuđe
zakonitosti...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju pravilno koristiti europski i američki sustav
pozitivnih bilježaka (fusnote) ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju bitne odrednice znanstvenih, znanstvenostručnih i
stručnih pisanih djela ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju strukturirani tematiku nekoga znanstvenoga,
znanstvenostručnoga i stručnoga djela i ne prave razliku između kompozicija različitih vrsta pisanih
djela, primjerice: seminarskog rada, završnoga rada, diplomskog rada, specijalističkoga rada,
magistarskog rada, doktorske disertacije, udžbenika, znanstvene knjige, znanstvenoga projekta,
znanstvenoga programa, znanstvene studije, znanstvenoga članka ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju dizajnirati ilustracije, primjerice: tablice,
grafikone, zemljovide, fotografije ..., (slike?) i inkorporirati u tekst pisanih djela.
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između kritičkoga prikaza i recenzije ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju korekturne znakove ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju što je impresum, CIP, ISBN, ISSN, UDK, EAN ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju dizajnirati (grafički i tehnički) tekst pisanih
znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela...
8
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između znanstvenih zvanja, znanstveno-
nastavnih zvanja i nastavnih zvanja ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju implementirati najvažnije znanstvene metode u
istraživanju i formiranju rezultata istraživanja ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju najvažnije tajne mikro, makro i globalne
obrazovne industrije ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju bitne referencije mikro, makro i globalne
znanstvene industrije ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju razliku između stilova pisanje: znanstvenoga stila,
razgovornoga stila, administrativnoga stila, književno-umjetničkog stila, publicističkoga stila,
znanstveno-populističkoga stila ...
► Znanstveno nepismeni intelektualci ne znaju još mnogo toga iz znanstvenoga područja, odnosno
znanstvenoga polja znanosti o znanosti, metodologije i tehnologije istraživanja ... te znanstvenom,
znanstvenoistraživačkim i stručnim pisanim djelima ...
Sve što ne znaju znanstveno nepismeni intelektualci to moraju izvrsno znati znanstveno
pismeni intelektualci jer su oni ekskluzivni nositelji suvremenoga znanja i suvremene znanosti o
znanosti kao zlatne poluge održive egzistencije i opstojnosti čovječanstva.
Takvo stanje često potencira i multiplicira nepostojanje adekvatnih pisanih djela, znanstvenih
knjiga, udžbenika i priručnika koji bi sadržavali ne samo teorijska znanja o znanosti i znanosti o
znanosti i metodologiji znanstvenoistraživačkoga rada nego i konkretna rješenja i reprezentativne
primjere koji su kao modeli primjenjivi u praksi znanstvenoga istraživanja, pisanja znanstvenih,
znanstvenoistraživačkih i stručnih djela, a to znači i djela na postdiplomskim znanstvenim
magistarskim studijama, znanstvenoga usavršavanja i osposobljavanja za znanstvenoistraživački rad
21. Stoljeća.
Prethodno navedena problematika istraživanja i determinirani znanstveni problem istraživanja

s evidentnim štetnim posljedicama odredili su okvir za definiranje znanstvenoga projektnoga zadatka:
Znanstveno istražiti aktualne teorijske i praktične probleme i fenomene o temeljnim
pravilima, načelima, modelima, procedurama, postupcima ... kreiranja, koncipiranja, pisanja,
dizajniranja ... odbrane djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama ..., sustavno
formulirati rezultate istraživanja i predložiti reprezentativne primjere, modele, prijedloge, sugestije ...
koji magistrantima, profesorima, suradnicima u nastavi ... na visokim učilištima omogućava
racionalno osposobljavanje i znanstveno opismenjavanje te stvara temeljne pretpostavke za uspješnu
akademsku karijeru u mikro, makro i globalnim obrazovnim i znanstvenim industrijama.
Znanstveni problem istraživanja i znanstveni projektni zadatak stavljaju u fokus znanstvenoga

istraživanja dva međusobno povezana primarna objekta istraživanja: pisana djela i postdiplomski
znanstveni magistarski studij.
1.2. Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze
Na osnovi najvažnijih odrednica znanstvenoga problema istraživanja, znanstvenoga

projektnog zadatka i objekta istraživanja elaboriranih u znanstvenoj knjizi “Metodologija i
tehnologija izrade znanstvenoga i stručnog djela ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM
ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, knjiga šesta, postavljena je temeljna
znanstvena hipoteza i to:
Eksplicitna, implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna ... znanja,

saznanja, vještine ... o temeljnim pravilima, modelima, procedurama, postupcima, zakonitostima ...
suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja koji se primjenjuju u sustavima
9
visokoga obrazovanja, a posebno u kreiranju koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... djela na
postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, predočenih u ovoj ediciji, stvaraju temeljnu
intelektualnu polugu za znanstveno opismenjavanje magistranata, profesora ... bez kojih nije moguće
brzo, ciljano, kvalitetno i racionalno znanstveno istraživanje i pisanje pristupnih i seminarskih radova,
kritičkih prikaza i znanstvenih magistarskih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim
studijama.
S pet pomoćnih (parcijalnih) hipoteza (skraćeno: P.H.) konkretizitra se prethodno postavljena

temeljna hipoteza, i to:
● P.H. 1:
Magistranti, profesori i svi aktivni sudionici na postdiplomskim znanstvenim magistarskim
studijama moraju izvrsno poznavati temeljna pravila suvremenih metodologija i tehnologija
znanstvenoga istraživanja jer bez njih ne mogu kreirati, koncipirati, pisati, dizajnirati ... pisana djela na
takvim studijama.
● P.H. 2:
Kreiranje, pisanje, dizajniranje ... pristupnih radova na postdiplomskim znanstvenim studijama
pretpostavlja da magistranti i njihovi profesori posjeduju kvalitetna znanja i vještine o temeljnim
pravilima, modelima, procedurama ..., elementima obrazovne i znanstvene industrije te metodologije i
tehnologije znanstvenoga istraživanja.
● P.H.3:
Temeljna znanja i vještine o pravilima , modelima, procedurama , postupcima ... suvremenih
metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavljaju metodološki okvir za pisanje
kritičkih prikaza na postdiplomskim znanstvenim studijama.
● P.H. 4:
Kreiranje, koncipiranjem pisanjem dizajniranje ... seminarskih radova na postdiplomskim
znanstvenim magistarskim studijama, utemeljeno na najvažnijim pravilima suvremenih metodologija i
tehnologija znanstvenoga istraživanja, izravno pridonosi znanstvenom opismenjavanju magistranata i
osposobljava ih za izradu znanstvenih magistarskih radova.
● P.H. 5:
Kreirati, koncipirati, pisati, dizajnirati ... kvalitetne znanstvene magistarske radove na
postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama mogu samo oni magistranti koji su se
prethodnih studija znanstveno opismenjavali.
Više neprijepornih argumenata podupire postavljenu temeljnu hipotezu i pomoćne (parcijalne)

hipoteze, a najvažnije jesu:
● ARGUMET PRVI:
Izvrsno poznavanje temeljnih obilježja pisanih djela na postdiplomskim znanstvenim
magistarskim studijama pretpostavlja kvalitetna znanja, vještine ... o najvažnijim pravilima, modelima
, zakonitostima, modelima ... suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja.
● ARGUMENT DRUGI:
Izrada pristupnih radova na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama zahtijeva od
magistranta kvalitetna znanja i vještine o znanstvenom, primijenjenom i razvojnom istraživanju koje
pretpostavlja viši stupanj znanstvene pismenosti.
● ARGUMENT TREĆI:
Pri pisanju kritičkih prikaza na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama magistranti
moraju primjenjivati posebna pravila i standardna načela objektivnog ocjenjivanja tuđih objavljenih
pisanih djela.
● ARGUMENT ČETVRTI:
Izrada i predstavljanje (tj. odbrana) seminarskih radova na postdiplomskim znanstvenim
magistarskim studijama utemeljenim na najvažnijim pravilima suvremenih metodologija i tehnologija
znanstvenoga istraživanja, znanstveno opismenjuju magistrante i pripremaju za nastavljanje
akademske i znanstvene karijere.
● ARGUMENT PETI:
Izborom teme, izradom i odbranom znanstvenih magistarskih radova, prema temeljnim pravilima
suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja, magistranti završavanjem
10
postdiplomskih znanstvenih magistarskih studija moraju dokazati visoku razinu znanstvene pismenosti
i osposobljenosti za samostalni znanstvenoistraživački rad.
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja
Na temelju najvažnijih značajki znanstvenoga problema istraživanja, znanstvenoga projektnoga

zadatka, objekata istraživanja, temeljne znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza, navedenih u
znanstvenoj knjizi – Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA
DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ● , knjiga
šesta, određeni su svrha i ciljevi istraživanja:
Istražiti osnovna pravila, obilježja, modele, zakonitosti, teorijske i aplikativne probleme i
znanstvene fenomene:
► o pisanim djelima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,
► o pristupnim radovima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,
► o kritičkim prikazima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,
► o seminarskim radovima na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama,
► o znanstvenim magistarskim radovima, kao temeljnoj poluzi znanstvenog opismenjavanja
intelektualaca, ...,
Znanstveno utemeljeno formulirati rezultate istraživanje te na sustavan, jednostavan i koherentan
način s mnogobrojnim pravilima , modelima, primjerima, prijedlozima, sugestijama, savjetima ...
predstaviti mnogobrojnim korisnicima: studentima, magistrantima, doktoratima, nastavnicima,
profesorima ... i intelektualcima.
Prethodno makrodeterminirane svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja moguće je elaborirati

i klasificirati u pet skupina ciljeva istraživanja, i to:
● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA PRVI:
Istražiti i na znanstveno utemeljen način formulirati i predstaviti najvažnija obilježja pisanih
djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama.
● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA DRUGI:
Istražiti i konzistentno formirati i predstaviti rezultate istraživanja o pravilima suvremenih
metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja koje moraju izvrsno poznavati magistranti i
njihovi profesori u koncipiranju, pisanju i dizajniranju pristupnih radova na postdiplomskim
znanstvenim magistarskim studijama.
● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA TREĆI:
Istražiti, sustavno i na znanstveno utemeljen način formulirati i predstaviti najvažnija pravila i
reprezentativan primjer pisanja kritičkoga prikaza na postdiplomskim znanstvenim magistarskim
studijama.
● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA ČETVRTI:
Istražiti, sustavno, konzistentno ..., formulirati i pisano predočiti najvažnija pravila i
reprezentativne primjere klasičnih i metodoloških seminarskih radova na postdiplomskim znanstvenim
magistarskim studijama.
● CILJ ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA PETI:
Istražiti, sustavno, konzistentno ..., elaborirati i pisano predočiti temeljne faze stjecanja
magisterija znanosti, a posebno najvažnija pravila, procedure, postupke ... prijavljivanje, pisanja,
dizajniranja, predaje, odbrane ... objavljivanja znanstvenih magistarskih radova ... s mnogobrojnim
reprezentativnim primjerima ... utemeljenim na načelima suvremenih tehnologija znanstvenoga
istraživanja.
Svrha i ciljevi istraživanja elaborirani u ovoj ediciji imaju svoje mnogobrojne podsvrhe
izravno i/ili neizravno povezane s tematskim odrednicama pisanih djela na sveučilišnim studijama
visokih učilišta koja organiziraju postdiplomske znanstvene magistarske studije. Svima njima je ,
međutim, zajedničko – ponuditi studentima, nastavnicima, magistrantima, profesorima, suradnicima u
nastavi ... i svim intelektualcima u obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima te znanstvenim
industrijama i znanstvenim sustavima najvažnija pravila, modele, primjere, savjete, sugestije ... kako
11
bi se educirali, osposobili, znanstveno opismenili za brzo, uspješno, kvalitetno i racionalno
znanstveno, primijenjeno i razvojno istraživanje, učinkovito pisanje djela na visokim učilištima, a
posebno pisanih djela na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama, te općenito svih
znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela.
U rješavanju znanstvenoga problema istraživanja, ostvarivanja projektnog zadatka,

dokazivanja postavljene znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza te postignuća svrha i ciljeva
istraživanja, bilo je potrebno u ovoj ediciji dati znanstveno utemeljene odgovore na mnogobrojna
pitanja, a navode se samo ona najvažnija:
1. Koja djela pišu magistranti na postdiplomskim znanstvenim magistarskim studijama?
2. Koja su najvažnija obilježja pristupnih radova postdiplomskim znanstvenim magistarskim
studijama?
3. Kakva znanja moraju imati magistranti pri pisanju kritičkih prikaza postdiplomskim
znanstvenim magistarskim studijama?
4. Koja pravila, modele, procedure ... moraju izvrsno znati magistranti i profesori pri
kreiranju , koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... seminarskih radova na postdiplomskim
znanstvenim magistarskim studijama?
5. Predstavljaju li znanstveni magistarski radovi temeljnu polugu znanstvenog
opismenjavanja intelektualaca?
6. Tko i uz koje uvjete može organizirati znanstvene magistarske radova?
7. Koje su najvažnije faze procedure prijave teme znanstvenoga magistarskog rada?
8. Koja pravila, načela ... moraju poštivati magistranti pri izradi, dizajniranju i predaji
znanstvenih magistarskih radova?
9. Koje su uobičajene faze odbrane znanstvenih magistarskih radova?
10. Mogu li se objavljivati znanstveni magistarski radovi kao znanstvene knjige
(monografije)?
Sustavno i konzistentno formuliranje odgovora na prethodno postavljena pitanja omogućilo je

da znanstvena knjiga Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA
DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, osim
teorijskih i empirijskih znanja, pravila, načela, modela, primjera ... o znanstvenom, primjerenom i
razvojnom istraživanju, kreiranju, koncipiranju, pisanju, dizajniranju ... djela na postdiplomskim
znanstvenim magistarskim studijama, posluži studentima, magistrantima, profesorima, znanstvenicima
... kao kompas u tajne suvremene metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja.
1.4. Ocjena dosadašnjih istraživanja
Višedesetljetnim proučavanje više od tisuću dostupnih bibliografskih jedinica, posebno

znanstvenih knjiga i sveučilišnih udžbenika, u kojima se elaboriraju aktualni fenomeni znanosti o
znanosti, metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, o održivoj egzistenciji i opstojnosti
čovječanstva, može se ustvrditi sljedeće: da se samo u nekim bibliografskim jedinicama spominju
neke vrste pisanih djela; da nije pronađena ni jedna bibliografska jedinica koja bi po koncepciji i
sadržaju bila identična ili slična ovoj ediciji; da se edicija, naslova Metodologija i tehnologija izrade
znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM
MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●,bitno razlikuje od svih dostupnih bibliografskih jedinica s
tematikom znanosti o znanosti, metodologija znanstvenoga istraživanja, tehnologija znanstvenoga
istraživanja te drugih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela.
12
1.5. Znanstvene metode
Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja složene tematike predstavljene u djelu

Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA
POSLIJEDIPLOMSKIM ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, korištene su u
odgovarajućim kombinacijama ove znanstvene metode: indukativna i dedukativna metoda, metoda
analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretacije, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda
dokazivanja i opovrgavanja, povijesna metoda, komparativna metoda, metoda klasifikacije,
dijalektička metoda, teorija sustava kao metoda, empirijska metoda, metoda deskripcije, metoda
kompilacije i metoda mozaika.
1.6. Struktura djela
Mnogobrojni su čimbenici izravno utjecali na koncepciju i kompoziciju djela Metodologija i

tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ● PISANA DJELA NA POSLIJEDIPLOMSKIM
ZNANSTVENIM MAGISTARSKIM STUDIJAMA ●, knjiga šesta. Jedan od važnijih čimbenika je
deficitarnost kvalitetne i aktualne literature s tematikom znanosti o znanosti, metodologija
znanstvenoga istraživanja, tehnologija znanstvenoga istraživanja, znanstvena, znanstvenostručna i
stručna pisana djela. Deficitarnost takve literature evidentna je u svim znanstvenim područjima i
poljima znanosti, a posebice u društvenim i humanističkim znanostima. Ne manje važan čimbenik i
sadržaj nastavnih programa prema Metodologiji znanstvenoistraživačkog rada, koji se dva – tri
desetljeća afirmira na mnogobrojnim stručnim, sveučilišnim, postdiplomskim znanstvenim
magistarskim i postdiplomskim doktorskim studijama prema starim obrazovnim sustavima i
Bolonjskom procesu.
2. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
2.1. Pojam metodologije znanstvenog istraživanja
Metodologija općenito, pa i metodologija znanstvenog istraživanja, definira se na različite načine.

Najjednostavnija je definicija metodologije (grč.“methodos“+“logos“=riječ, govor, znanost o
metodama znanstvenoga istraživanja) da je to znanost o znanstvenim metodama znanstvenoga
istraživanja. U širem smislu metodologija je znanost o cjelokupnosti svih oblika i postupaka
istraživanja pomoću kojih se dolazi do sustavnog i objektivnog znanstvenog znanja, ili znanstvena
disciplina u kojoj se kritički ispituju i eksplicitno izlažu različite opće i posebne znanstvene metode.
U leksikografiji metodologija je znanost o logičkim formama procesa spoznavanja i njihovoj primjeni
u znanosti, u znanstvenom istraživanju, odnosno metodologija je znanost o metodama koje se
primjenjuju u znanstvenom istraživanju pri izlaganju rezultata takvih istraživanja.
Na osnovi relevantnih referencija i sintagme metodologija znanstvenoga istraživanja moguće

je ponuditi cjelovitu definiciju metodologije znanstvenoga istraživanja. Metodologija znanstvenoga
istraživanje je eksplicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna, transdisciplinarna i
pluridisciplinarna znanost koja proučava i primjenjuje znanstvene zakonitosti, znanstvene zakone,
znanstvene teorije ... o klasičnim, međusobno povezanim, kvantitativnim i kvalitativnim, te posebnim
13
znanstvenim metodama koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima te mikro, makro i globalnim
znanstvenim i obrazovnim industrijama.
Metodologija znanstvenih istraživanja kao znanost o znanstvenim metodama svojstvena je

svim znanstvenim područjima, poljima, granama, odnosno znanstvenim disciplinama, jer se ona
primjenjuje u svim vrstama znanosti, u svim mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama, u
svim vrstama fundamentalnih, primijenjenih i razvojnih istraživanja.
2.2. Važnije značajke metodologije znanstvenog istraživanja
Proučavati aktualne fenomene metodologije znanstvenoga istraživanja pretpostavlja

poznavanje najvažnijih odrednica gnoseologije, odnosno epstemologije. Metodologija znanstvenoga
istraživanja mora biti utemeljena na načelima logičke metodologije, od kojih su najvažnija ova:
1) Načelo nužnosti i mogućnosti dijalektičke obrade problema gneseološke metodologije, tj.
dublje, konkretnije i svestranije obrade svih metodoloških problema, počev od pitanja opće
metodologije do pitanja posebnih i specijalnih metoda saznanja.
2) Načelo zakonitosti dijalektičke metodologije saznanja: opći dijalektički zakoni i dijalektička
načela saznanja, kakva su načela konkretnosti saznanja, načelo preferiranja prakse nad
teorijom, zakon dijalektičkoga identiteta i jedinstva raznovrsnosti, suprotnih i - u fazi
promjene i razvoja - proturječnih čimbenika svih pojava itd.
3) Načelo primjene općih dijalektičkih postavki i zakona i analize suvremenoga znanstvenoga
saznanja, kako suvremene logike tako i suvremenih prirodnih znanosti, posebno suvremene
reletivističke i kvantne fizike, a i društvene i humanističke znanosti, može zasnovati ili dalje
razvijati dublja i točnija istraživanja o svim pitanjima opće metodologije saznanja i o
pojedinim općim i posebnim metodama znanstvenih spoznaja.
Prema tomu, metodologija je znanost o logičkim oblicima procesa saznavanja i o njihovoj

primjeni u znanosti, u znanstvenim industrijama, u znanstvenom istraživanju; znanost o metodama
koje se primjenjuju u znanstvenom istraživanju i prezentiranju rezultata znanstvenoga istraživanja.
Važna su dva procesa: U jednom se procesu otkrivaju znanstvene spoznaje, pa je to, zapravo, proces
znanstvenoga istraživanja (tj. znanstvena otkrića). A u drugom se procesu rezultati istraživanja i
otkrića na određeni način predočuju onima koji s tim rezultatima (otkrićima) nisu bili upoznati.
Metodologija znanstvenoga istraživanja može se promatrati s triju stajališta:

1) Teorijska stajališta.
Osnovni zadatak metodologije, kao teorije znanstvenoga istraživanja, da provodi logičko
epistemološku kritiku znanstvenoga djela u svim teorijskim i tehničkim elementima.to, u biti,
znači ispitivanje logičke strukture zakona, hipoteze, teorija, znanstvenih činjenica, spoznaja,
otkrića, izuma, stila, jezika, terminologije i slično.
2) Tehničkog stajališta.
Metodologija s tehničkog stajališta obuhvaća postupke prikupljanja, promatranja, sređivanja,
eksperimentiranja i točnoga mjerenja podataka, pojava, odnosa, fenomena ... koji omogućuju
optimalne uvjete pod kojima se može doći do upotrebljivih znanstvenih podataka, informacija,
spoznaja ...
3) Organizacijskog stajališta
Metodologija s organizacijskog stajališta ima izuzetno važan zadatak, a taj je da omogući
racionalnu tehnologiju znanstvenoga istraživanja u svim njegovim bitnim elementima.
Znanstvena metodologija ima ove tri osnovne značajke:
14
1) Tvrdnje treba iznositi jasno, precizno, jezično, stilski i terminološki ispravno.
2) Znanstvene spoznaje u jednom području moraju biti obrazložene i povezane s drugim
spoznajama; jedni se stavovi izvode iz drugih u skladu s logičkim pravilima koja imaju
objektivni društveni karakter.
3) Sve bi rezultate znanstvenog istraživanja trebalo provjeriti u praksi.
Neke aktivnosti i oblici spoznaja, kao npr.: definicija, klasifikacija, analiza, sinteza, hipoteza,
dokaz, indukacija, dedukacija ... zajedničke su svim znanstvenim područjima (i poljima, granama,
ograncima) - one predstavljaju objekte i predmete kao projektne zadatke proučavanjem opće
metodologije znanstvenoga istraživanja. Međutim, gotovo svako znanstveno područje, a to posebice
važi za specijalna znanstvene polja (i znanstvene grane i ogranke), ima posebnu metodologiju koja
uključuje u sebi i specifične tehnike, logičke i druge operacije, procedure koje su primjenjive samo u
određenom području ili disciplini. Tako, na primjer, postoji metodologija pedagogije, sociologije,
medicine, brodogradnje, ekonomije, prava ... ali, više znanstvenih polja ili znanstvenih disciplina
unutar jednog znanstvenog područja (npr. društvenih ili humanističkih znanosti) mogu imati
zajednička opća načela znanstvenog stvaralaštva i znanstvene metode, a također, i iste ili vrlo slične
tehnike, metode, instrumentarije. Tako se, na promjer, u gotovo svim znanstvenim poljima (i granama
i ograncima) društvenih ili humanističkih znanosti mogu podjednako koristiti metoda analize i sinteze,
induktivna i deduktivna metoda, metoda generalizacije i specijalizacije, ili instrument kao anketni
upitnik.
Ilustracije radi navodi se nekoliko predmeta i zadataka metodologije društvenih i

humanističkih znanosti:
1) Pitanje logičke osnove suvremenih socioloških teorija, posebno pitanje elementarne i
dijalektičke logičke osnove tih teorija, temeljni je polazni problem metodologije društvenih i
humanističkih znanosti. U tu skupinu pitanja spadaju logička sintaksa i semantika znanstvenog
jezika socioloških teorija.
2) Drugu skupinu pitanja čini problematika općih metoda društvenih i humanističkih znanstvenih
saznanja, kao što su, na primjer: metoda modeliranja, statička metoda, pozivitizam, metoda
razumijevanja, metoda strukturalizma i funkcionalizam. U tu skupinu spadaju suprotnosti
metodološkog pozivitizma i mentalizma, individualizma i hodizma itd.
3) Jedan od najvažnijih problema suvremene metodologije, a posebno društvenih i humanističkih
znanosti, predstavlja razrada teorijskih modela i načela konkretne dijalektičke metodologije,
odnosno razrada opće i posebnih konkretno – dijalektičkih metoda, kao što su dijalektika
analiza i sinteza, dijalektička klasifikacija, dijalektička definicija itd.
4) Metodologija društvenih i humanističkih znanosti neminovno treba tretirati: teoriju
znanstvenih činjenica, teoriju hipoteze, teorije znanstvenih teorija i znanstvenih zakona,
njihovih interakcijskih veza i uloge u znanstvenom istraživanju kao i u provjeravanju i
predviđanju znanstvenih spoznaja, odnosno društvenih pojava.
5) Posebno metodološki aktualan predmet, odnosno projektni zadatak metodologije društvenih i
humanističkih znanstvenih spoznaja treba biti posvećen teoriji tehnike i tehnologije, odnosno
prakse društveno – znanstvenih istraživanja. Značenje razmatranja ove problematike u tome
je što primjena raznih tehnika i tehnologija istraživanja u rješavanju socioloških pitanja igra
iznimno važnu ulogu znanstvenog eksperimenta ili bar zamjene znanstvenog eksperimenta u
sociološkim istraživanjima.
U smislu iznesenih spoznaja o metodologiji znanstvenoga istraživanja treba posebnu

pozornost posvetiti proučavanju devete knjige, naslova Metodologija znanstvenoga istraživanja ( u
pripremi), autora ove edicije. U pojednostavljenoj interpretaciji trebalo bi značiti da se izrada
(kvalitetnog) znanstvenog i stručnog djela treba temeljiti na metodologiji kao znanosti o znanstvenim
metodama koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima pri pisanom izlaganju rezultata takvih
01istraživanja. Kada se tome doda i deseta knjiga, s naslovom Tehnologija znanstvenoga istraživanja
(u ¸¸pripremi), autora ove edicije, ali i tehnologija u značenju eksplicitne, implicitne,
interdisciplinarne, multidisciplinarne i trensdisciplinarne znanosti koja proučava i primjenjuje
zakonitosti postupaka, odnosno procesa, metoda i transformacija ..., u konkretnom slučaju trebalo di to
15
pojednostavljeno značiti: skup zakonitih postupaka i procedura u transformaciji rezultata znanstvenih
istraživanja u (kvalitetno) znanstveno i stručno djelo, time se dobiva cjelovita predodžba o sadržaju i
namjeni tih djela.
2.3. Klasifikacije metodologije znanstvenog istraživanja
Metodologiju znanstvenoga istraživanja logično je klasificirati u dvije značajne skupine, i to:

1) Opća metodologija znanstvenoga istraživanja.
Ona proučava i primjenjuje opće znanstvene zakone, znanstvene zakonitosti, znanstvene teorije,
znanstvene fenomene ..., o općim, univerzalnim, temeljnim ... procesima, postupcima, procedurama
znanstvenoga istraživanja i znanstvenim metodama koje omogućuju znanstvena istraživanja i
formuliranje rezultata takvih istraživanja u svim znanstvenim područjima, znanstvenim poljima,
granama, ograncima i znanstvenim disciplinama . opća metodologija znanstvenih istraživanja redovito
se kombinira s posebnim metodologijama znanstvenog+ga istraživanja.
2) Posebne metodologije znanstvenoga istraživanja.
One proučavaju i primjenjuju posebne, specifične, specijalističke ... znanstvene zakone,znanstvene
zakonitosti, znanstvene teorije, znanstvene fenomene ... o posebnim specijalnim, specifičnim ...
procesima, postupcima, procedurama znanstvenoga istraživanja i znanstvenim metodama koje
omogućuju znanstvena istraživanja i formuliranje rezultata takvih istraživanja u svim znanstvenim
područjima, znanstvenim poljima, granama, ograncima i znanstvenim disciplinama. Posebne
metodologije znanstvenoga istraživanja nadograđuju se na zakonitostima, zakone, procese ... općih
metodologija znanstvenoga istraživanja.
Posebna obilježja problema, predmeta i objekta istraživanja mogu biti kriteriji za klasifikaciju
posebnih metodologija znanstvenoga istraživanja. Zašto? Zato što tematika problema, predmeta i
objekta istraživanja određuje uporabu određene kombinacije znanstvenih metoda. Određeni problemi,
predmeti i objekti istraživanja zahtijevati će primjenu kvantitativnih znanstvenih metoda, a drugi
objekti predmeti i objekti istraživanja preferirat će kvalitetne znanstvene metode.
Uzimajući u obzir, posebne metodologije znanstvenoga istraživanja mogu se klasificirati na

sljedeće:
● Metodologija znanstvenoga istraživanja po znanstvenim područjima , i to:
► metodologija prirodnih znanosti,
► metodologija tehničkih znanosti,
► metodologija biomedicine i zdravstva,
► metodologija biotehničkih znanosti,
► metodologija društvenih znanosti,
► metodologija humanistički znanosti,
► metodologija umjetničkog područja,
► metodologija interdisciplinarnih znanosti,
► metodologija multidisciplinarnih znanosti,
● Metodologija znanstvenoga područja po znanstvenim poljima , kao na primjer poljima društvenih
znanosti:
► metodologija znanstvenoga istraživanja ekonomije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja prava,
► metodologija znanstvenoga istraživanja politologije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja informacijskih i komunikacijskih znanosti,
► metodologija znanstvenoga istraživanja sociologije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja psihologije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja pedagogije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja edukacijsko – rehabilitacijske znanosti,
► metodologija znanstvenoga istraživanja logopedije,
16
► metodologija znanstvenoga istraživanja kineziologije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja demografije,
► metodologija znanstvenoga istraživanja socijalnih djelatnosti,
► metodologija znanstvenoga istraživanja sigurnosnih i odbrambenih znanosti.
Neprijeporna činjenica da je metodologija eksplicitna, implicitna, interdisciplinarna,

multidisciplinarna, trensdisciplinarna i pluridisciplinarna znanost o znanstvenim metodama, kako opća
tako i posebna metodologija, sama za sebe dovoljno govori o stupnju intenziteta ne samo
međuutjecajnosti fenomena znanosti na metodologiju, i obrnuto, fenomena metodologije na znanost,
nego i o njihovom međusobnom prožimanju, pri čemu znanost predstavlja uzdužne niti, a
metodologija poprečne niti (tj. koje se utkivaju u osnovu (pri tkanju, odnosno pri proizvodnji veoma
različitih brojnih sofisticiranih znanstvenih područja).
Sukladno tomu, primjereno je ustvrditi da ne teorijski ni praktično nema metodologije bez

znanosti ali isto tako da nema ni znanosti ni proizvodnje znanstvenih proizvoda bez metodologije. Jer,
bez kvalitetnih znanja i spoznaja o brojnim znanstvenim metodama: kvantitativnim , međusobno
povezanim i posebnim metodama nije moguća tehnologija znanstvenoga istraživanja, odnosno nije
moguća operacionalizirati industriju znanja, tj. procese proizvodnje znanstvenih proizvoda itd.
Znanstveno pismeni intelektualci, znanstvenici, istraživači, profesori, nastavnici ... moraju

dobro poznavati najvažnije zakonitosti općih i posebnih metodologija znanstvenih istraživanja. To, u
biti, znači da moraju dobro poznavati ne samo temeljna pravila i zakonitosti pojedinačnih znanstvenih
metoda nego i sve mogućnosti kombiniranja više znanstvenih metoda u određenim
znanstvenoistraživačkim projektima.
2.4. Znanstvene metode u funkciji stvaranja društva blagostanja
Raspravljati o međuodnosu znanstvenih metoda i društva blagostanja moguće je samo na

osnovi znanstvenih činjenica i interakcijskoj sprezi pojmova: znanost – društvo – blagostanje. Budući
da su u ovoj ediciji elaborirani pojmovi znanost, društvo i blagostanje, odnosno sintagma društvo
blagostanja, potrebno je prije obrazloženja međuodnosa znanstvenih metoda i društva blagostanja
nekoliko rečenica posvetiti izradu metoda i sintagmi znanstvenih metoda.
Metoda (lat.methodus i grč.methodos= traženje, istraživanje; meta kao prvi dio riječi znači:
s(a), uz, među, za, po, iz – grč.meta= obilježeno mjesto u koje se gađa ... tal. Meta=cilj ...
lat.meta=čunj, okretište...+ hodos= put, staza) općenito znači način, put, postupak u logičkom
razmišljanju koji pomaže ispravnom zaključivanju i spoznaji, načela logičkog razmišljanja i
zaključivanja (npr.indukativna i dedukativna metoda...). izraz metoda znači i način, put, postupak koji
pomaže ostvarivanju željenog rezultata u znanstvenom istraživanju, u nekom praktičnom poslu,
društvenoj akciji, sportskoj igri ...
Izraz metoda promjenjuje se u dva značenja: prvo, metoda znači gotov model. Proceduru,
redoslijed (tj.shemu) po kojoj se odvija neka praktična djelatnost, kao na primjer: proizvodna metoda
u industriji, graditeljstvu, u nastavi , u znanstvenom istraživanju ... i drugo, metoda znači misaoni
postupak koji omogućuje što točnije otkrivanje i sustavno formuliranje znanstvenih činjenica,
znanstvenih zakona, znanstvenih zakonitosti, znanstvenih teorija ... pa se u ovom značenju takve
metode nazivaju znanstvene metode.
Metoda u znanosti znači načine, postupke ... istraživanja i formuliranja rezultata istraživanja u
objektima, projektnim zadacima ... koji su u fokusu znanstvenih i obrazovnih industrija. Sukladno
tome, u razvoju i sfirmiraciji znanstvenih metoda uobičajeno je da se znanstvena metoda definira kao
skup različitih postupaka kojim a se znanost koristi u znanstvenoistraživačkom radu da bi istražila i
predočila rezultate istraživanja u određenom znanstvenom području, polju, grani ... i znanstvenoj
17
disciplini. Znanstvena metoda isto tako predstavlja put istraživanja kojim se oblikuje i izgrađuje
znanost ... Znanstvenom metodom naziva se i sustavni način znanstvenoga istraživanja koji
omogućuje sustavni način znanstvenoga istraživanja koji omogućuje sustavno, sređeno, znanstveno
utemeljeno znanje i saznanje.
Znanstvena znanja, znanstvene spoznaje ... pa prema tome i znanstvene metode moraju
zadovoljiti veoma stroge kriterije: objektivnosti, pouzdanosti, preciznosti, sustavnosti i općenitosti. Na
osnovi relevantnih odrednica suvremenih znanstvenih industrija i znanstvenih sustava, suvremenih
obrazovnih industrija i obrazovnih sustava, suvremenih metodologija znanstvenoga istraživanja,
suvremenih tehnologija znanstvenoga istraživanja, tendencija diferencijacije i integracije znanosti u
globalnim razmjerima ... moguće je ponuditi suvremenu definiciju znanstvenih metoda: Znanstvene
metode predstavljaju sustav objektivnih, pouzdanih, sustavnih, logičkih , provjerljivih ... znanstveno
utemeljenih ... postupaka, procedura, zakona, zakonitosti, pravila ... koji omogućuju fundamentalna,
primijenjena i razvojna mikro, makro i globalna znanstvena istraživanja..., otkrivanje, formuliranje i
predstavljanje znanstvenih zakonitosti, znanstvenih teorija ..., znanstvenih eksplicitnih, implicitnih,
disciplinarnih i višedisciplinarnih znanja i saznanja o prirodnim i društvenim pojavama i fenomenima
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama i znanstvenim
sustavima, odnosno u mikro, makro i globalnim obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima, a
kojima je misija stvaranje temeljnih predpostavki za nastajanje, održivi rast i razvoj individualnog i
društvenoga blagostanja te maksimalizacije učinka znanosti u primarnim, sekundarnim, tercijalnim,
kvartalnim i kvintalnim djelatnostima.
U mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama i obrazovnim sustavima primjenjuju se

mnogobrojne i različite znanstvene metode. U suvremenoj globalnoj znanosti primjereno je
znanstvene metode klasificirati u dvije međusobno povezane skupine, i to:
1) Klasične ili konvencionalne znanstvene metode.
U ovu skupinu ubrajaju se ove znanstvene metode: normativne metode, eksperimentalne metode,
povijesne metode, filozofske metode, logičke (misaone, teorijske) metode, osnovne i posebne metode
te tehničke metode.
2) Suvremene znanstvene metode.
Ove se znanstvene metode mogu klasificirati u tri podskupine, i to:
1) Međusobno povezane znanstvene metode. U ovu skupinu ubrajaju se ove znanstvene
metode: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i
konkretizacije, metoda generalizacije i specijalizacije te metoda dokazivanja i
opovrgavanja.
2) Kvantitativne znanstvene metode. Sljedeće znanstvene metode ubrajaju se u ovu skupinu:
matematičke metode, statističke metode, metode modeliranja, eksperimentalna metoda,
metoda brojenja i metoda mjerenja.
3) Posebne znanstvene metode. U ovu skupinu ubrajaju se znanstvene metode: metoda
anketiranja, metoda intervjuiranja, Delfi metoda, metoda diskripcije, metoda kompilacije,
metoda klasifikacije, metoda idealnih tipova, metoda studija slučaja, metoda promatranja,
komparativna metoda, kibernetička metoda, aksiomatska metoda, dijalektička metoda,
povijesna metoda, empirijska metoda, genetička metoda, teorija sustava kao metoda,
metoda mozaika te ostale znanstvene metode.
Osim znanstvenih metoda postoje i neznanstvene metode kao na primjer: metoda intuicije,
metoda autoriteta i metoda ustrajnosti.
Iz činjenice da bez znanstvenih metoda ne može postojati i razvijati se mikro, makro i

globalna znanstvena industrija, mikro, makro i globalna obrazovna industrija, proizlazi i nova
činjenica – da bez učinkovitih znanstvenih metoda nema učinkovitih istraživanja, a te činjenice
potvrđuju hipotezu da znanstvene metode predstavljaju conditio sine que non ne samo znanstvenih i
obrazovnih industrija, znanstvenih i obrazovnih sustava, metodologija znanstvenoga istraživanja i
tehnologija znanstvenoga istraživanja nego jednako tako, direktno i indirektno, sudjeluju u stvaranju
temeljnih pretpostavki za nastajanje, održivi rast i razvoj individualnoga i društvenoga blagostanja.
18
Znanstvene metode, u biti, predstavljaju znanstvenoistraživački instrumentarij, znanstvene i
visokosofisticirane alate, intelektualne laboratorije ... primjenom kojih se proizvode kvalitetni,
kompatibilni, komplementarni, konkurentni, upotrebljivi, poželjni, traženi ... obrazovni i znanstveni
proizvodi. Eksplicitna, implicitna, disciplinarna i veišedisciplinarna znanja, saznanja, vještine ...
utemeljeni na najvažnijim premisama znanstvenih metoda stvaraju temeljne pretpostavke
znanstvenicima, istraživačima, profesorima, književnicima ..., intelektualcima ... za znanstvena
istraživanja i pisanje znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela ... Takva pisana djela, kao
posljedica primjene mnogobrojnih znanstvenih metoda u obrazovnim i znanstvenim industrijama,
stvaraju najvažnije pretpostavke za nastajanje, rast i razvoj individualnog i društvenog blagostanja.
2.5. Modeli znanstvenog istraživanja u fokusu društva blagostanja
Izraz model (lat.modellus, fr.modele, tal.modello, njem,Modell=uzorak) ima više značenja,

kao na primjer: uzorak po kojemu se izrađuju neki proizvodi, umanjena reprodukcija ili shema nekog
objekta ili obuće; pokusni primjerak stroja itd. U fokusu znanstvenim metoda modeliranja nalaze se
određeni stvarni, idealni, hipotetički, realni, jednostavni, složeni, stohastički ... modeli, koji su
sposobni : da zamijene objekte koji se istražuju, da zamijene objekte koji daju određenu informaciju o
modelima, da predstavljaju pojave , fenomene ... koji se istražuju.
Svaka vrsta znanstvenih istraživanja, zbog svojih mnogobrojnih specifičnosti, zahtjeva

posebne modele ili kombinaciju više modela znanstvenoga istraživanja. Naime, u mikro, makro i
globalnim znanstvenim industrijama i znanstvenim sustavima, odnosno u mikro , makro i globalnim
obrazovnim industrijama i obrazovnim sustavima prakticiraju se ove vrste istraživanja: 1) empirijska
istraživanja, 2) fundamentalna (temeljna) istraživanja, 3) aplikativna (primijenjena) istraživanja, 4)
stručna (razvojna) istraživanja, istraživanja prošlosti, 6) istraživanja sadašnjosti, 7) istraživanja
budućnosti, 8) prethodna istraživanja,9) privremena istraživanja, 10) stalna istraživanja,11) „završna“
istraživanja, 12) kvalitativna istraživanja, 13)kvantitativna istraživanja, 14) disciplinarna istraživanja,
15) interdisciplinarna istraživanja, 16) multidisciplinarna istraživanja, 17) transdisciplinarna
istraživanja,18) pluridisciplinarna istraživanja, 19) institucijska istraživanja, 20) individualna
istraživanja, 21) timska (grupna) istraživanja itd.
Svaka od navedenih vrsta istraživanja ima svoje posebnosti koje se očituju u sljedećem: svaka
vrsta istraživanja zahtijeva posebnu kombinaciju znanstvenih metoda; svaka vrsta istraživanja zahtjeva
posebnu znanstvenu i obrazovnu infrastrukturu i suprastrukturu; svaka vrsta istraživanja zahtjeva
posebnu tehnologiju istraživanja, svaka vrsta istraživanja zahtjeva posebnu literarnu građu i
znanstvene informacije; svaka vrsta istraživanja zahtjeva posebne kapacitete, potencijale i resurse;
svaka vrsta istraživanja mora biti prilagođena posebnosti određenim znanstvenih grana, polja i
znanstvenih područja itd. Sve te posebnosti pojedinih vrsta istraživanja moraju dobro poznavati
nositelja projektnih zadataka, ali isto tako i aktivni sudionici u procesima mikro, makro i globalnih
znanstvenih i obrazovnih industrija, odnosno aktivni sudionici u mikro, makro i globalnim
znanstvenim i obrazovnim sustavima. Tako oni izgrađuju odgovarajuće znanstveno utemeljene modele
znanstvenoga istraživanja koji mogu predstavljati znanstvenu logistiku u uspješnosti i učinkovitosti
znanstvenoga istraživanja, stjecanju novih i/ili inoviranih znanja, saznanja, vještina ... te izradi
kvalitetnih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela.
Teorijska a i aplikativna misija i važnost modela znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i

globalnim znanstvenim industrijama, znanstvenim sustavima, obrazovnim industrijama i obrazovnim
sustavima određuju njihove reference u stvaranju temeljnih pretpostavki za nastajanje, održivi rast i
razvoj individualnoga i društvenoga blagostanja. I nepriporna je činjenica da modeli znanstvenoga
istraživanja u sustavima metodologije znanstvenih istraživanja imaju iznimno važnu ulogu u održivoj
egzistenciji čovječanstva.
19
3. TEHNOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
3.1. Važnije odrednice tehnike i tehnologije
Na pitanje što je tehnika, a što tehnologija i u kakvom su među odnosu izrazi tehnika i
tehnologija?, nije jednostavno odgovoriti. Zašto? Zato što postoji više različitih shvaćanja sadržaja
pojmova tehnika i tehnologija.
U leksikografiji izraz tehnika (grč.tekhnikos= umjetan, odnosno tekhne=umijeće, vještina) ima

više značenja, kao na primjer: 1) ukupnost praktičnih sredstava prilagođenih postizanju nekog cilja (...
rada u pisanju knjige ...), 2) poseban postupak koji se upotrebljava da bi se izvela neka konkurentna
operacija, da bi se neko materijalno dobro proizvelo ili prilagodilo funkciji, 3) skup svih sredstava za
rad i radnih procesa koji služe u proizvodnji materijalnih i nematerijalnih dobara, 4) način korištenja
materijala, strojeva, oruđa: postupci koji se primjenjuju u izradi umjetničkih djela, industrijskih i dr.
proizvoda, 5) vještina, izvježbanost u obavljanju nekog posla: način rada, postupak u radu uopće (...
vožnja automobila ...)itd. Iz izraza tehnika nastale su mnogobrojne izvedenice, a navode se samo one
najvažnije: 1) tehnicirati (...baviti se samo tehnikom nekoga rada bez kreativnosti, tehnikom prikrivati
pomanjkanje stvaralačkih snaga ...), 2) tehnicist (... onaj koji vlada znanjem neke struke, tehničar
struke, praktičar, rutiner ...), 3) tehničar (... onaj koji je stručnjak u nekoj tehničkoj disciplini ...) itd.
Izraz tehnologija ( tehno-grč.tekhne=umijeće, vještina+logija-grč.logos= koji govori;

logia=znanje; logos=riječ ...) ima više značenja, kao na primjer: 1) primjena znanosti i inžinjerstva u
razvoju strojeva i postupaka kako bi se povećali ili poboljšali životni uvjeti ili povećala djelotvornost
ljudskoga rada, 2) skup metoda i postupaka za preradu sirovina u proizvode, odnosno sredstva i
uređaje za primjenu tih metoda i postupaka, 3) procesi kroz koje prolazi proizvodnja od početna faze
do gotova proizvoda itd. Iz izraza tehnologija nastale su mnogobrojne izvedenice, kao na primjer: 1)
tehnolog (... onaj koji upravlja proizvodnim procesima, koji ih razvija, osmišljava ...) tehnološka
revolucija (... korjenita primjena tehnike i tehnologije proizvodnje kojom se temeljito mijenja sustav
proizvodnje i društva ...).
U literaturi i praksi sukobljavaju se dva različita shvaćanja o sadržaju pojmova tehnike i

tehnologije: europskokontinentalno i angloameričko.
Prema europskokontinentalnome shvaćanju, koje je nastalo u 19. stoljeću i koje je svoje

pobornike imalo osobito u Njemačkoj, izraz tehnika širi je pojam od tehnologije
Prema angloameričkom shvaćanju koja je u posljednjih sedamdesetak godina sve

dominantnija i u europskim državama zbog izrazite nadmoći uporabe europskog jezika u znanosti i
međunarodnim odnosima, izraz tehnika (eng. Technique) samo se privremeno koristi za označavanje
nekoga pojedinačnoga postupka u skopu određene tehnologije. To, u biti, znači da je prema tom
shvaćanju izraz tehnologija (engl. Tehnology, njem. Technologie, fr. Technologie, tal.tecnologia) širi i
sveobuhvatniji od pojma tehnike (engl. Technique, njem. Technik, fr. Technique, tal. Tecnica).
Premda između izraza tehnika i tehnologija nije moguće postaviti čvrsto razgraničenje,
moguće je ponuditi definicije izraza tehnika i tehnologija kao znanost i izraza tehnika i tehnologija kao
aktivnost.
20
Na današnjem stupnju razvoja znanosti, proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa tehnika kao
znanost eksplicitna je , implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna,
transdisciplinarna i pluridisiplinarna znanost koja proučava i primjenjuje zakonitosti projektiranja,
konstruiranja, izrade, izgradnje i investicijskog održavanja sredstava za rada i različitih (polu)
proizvoda i metoda u znanstvenim poljima: arhitekture i urbanizma, brodogradnje, geodezije,
građevinarstva, elektrotehnike, grafičke tehnologije, metalurgije, računarstva, rudarstva, nafte i
geološkoga inženjerstva, strojarstva, tehnologija transporta i prometa, zrakoplovstva, raketne i
svemirske tehnike itd.
Od značenja i sadržaja tehnika kao znanost treba razlikovati izraz tehnika kao aktivnost, iako
se između njih ne može postaviti čvrsto razgraničenje jer je tehnika kao znanost predstavlja poligon za
tehniku kao aktivnost.
Što je tehnika kao aktivnost? Tehnika kao gospodarska aktivnost skup je aktivnosti
(tj.funkcija, poslova, radnji ...) utemeljenih na tehnici kao znanje koje se primjenjuje u projektiranju,
konstruiranju, izradi, izgradnji i investicijskom održavanju sredstava za rad i različitih (polu)
proizvoda itd. Tako se u proizvodnoj sferi susreću sintagme: tehnika projektiranje, tehnika
konstruiranja, tehnika izrade nečega, tehnika i izgradnja nečega ... Ili, u prometnoj sferi susreću se
sintagme: tehnika prodaje, tehnika izvoza, tehnika uvoza, tehnika provoza, tehnika skladištenja,
tehnika knjiženja i slično. Može se isto tako reći da postoji i tehnika kao negospodarska aktivnost, kao
na primjer: tehnika sviranja na violi, tehnika plivanja, tehnika pisanja, tehnika nogometa itd.
Tehnika kao aktivnost, bez obzira na vrstu, predstavlja materijalno utjelovljenje znanosti,
umjetnosti, vještine i sposobnosti ljudi u ostvarenju nekog određenog cilja, kao na primjer:
proizvodnje neke robe, izrade nekog projekta, nekog objekta, pisana djela, slikanja slike, muziciranja
na klaviru, i slično.
I izraz tehnologija, slično izrazu tehnika, može se definirati: kao znanost i kao gospodarska i
negospodarska aktivnost. U suvremenoj makro i globalnoj obrazovnoj i znanstvenoj industriji
tehnologija ne znači samo skup znanja i vještina o fizikalnim, kemijskim i drugim postupcima obrade,
dorade ili prerade sirovina, poluproizvoda, proizvoda ... u sferi materijalne proizvodnje, nego taj izraz
ima mnogo šire i suptilnije značenje.
Što je tehnologija kao znanost?

Odgovor glasi: Tehnologija kao znanost je eksplicitna , implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna,
multidisciplinarna, transdisciplinarna i pluridisiplinarna znanost koja proučava i primjenjuje
zakonitosti postupaka, procedura, procesa, metoda, transformacija ..., faza proizvodnje proizvoda u
primarnim, sekundarnim, tercijarnim, kvartarnim i kvintalnim djelatnostima.
Tehnologija kao znanost imanentna je ne samo za znanstveno područje tehničkih znanosti

nego jednako tako ona je važna i u drugim znanstvenim područjima: prirodnim, biomedicinskim,
biotehničkim, društvenim i humanističkim znanostima, samo što svako znanstveno područje ima svoje
posebne tehnološke zakonitosti ... To, u biti, znači da je tehnologija kao znanost utjelovljena u sve
grane i polja svih znanstvenih područja, bez obzira na hijerarhiju znanstvenih disciplina i razinu
proučavanja određenih fenomena. Zašto? Zato što je svaka znanstvena disciplina znanstveno
utemeljena na određenim postupcima, procedurama, metodama, transformacijama, fazama ... bez kojih
nije moguće ostvariti postavljene ciljeve.
Usporedno s razvojem znanosti, tehnike kao znanosti, tehnike kao znanosti i tehnologije kao
znanosti, razvijale se i tehnologija kao gospodarska aktivnost. Tehnologija kao gospodarska aktivnost
skup je gospodarskih aktivnosti (tj. funkcija akcija, mjera, poslova, radnji...), utemeljenih na
tehnologijama kao znanostima, koje se primjenjuju u proizvodnoj i prometnoj sferi. Tako se u
proizvodnoj sferi susreću sintagme: tehnologija obrade drva, tehnologija obrade poljoprivrednih
proizvoda, tehnologija obrade tkanina, tehnologija izrade papira itd. I u prometnoj (uslužnoj) sferi
susreću se sintagme: tehnologija prometa (u vezi s prijevozom) , tehnologija prijevoza,tehnologija
21
pakiranja materijalnih dobara, tehnologija skladištenja, tehnologija manipuliranja materijalnih dobara,
tehnologija transformacije ideje u djelo. U teorijskom smislu postoji i tehnologija negospodarstvenih
aktivnosti, kao na primjer: tehnologija neusmjerenog istraživanja, i druge.
I tehnologija kao aktivnost, bez obzira na njenu vrstu, predstavlja materijalno utemeljenje
znanosti, umjetnosti, vještine i sposobnosti ljudi u ostvarivanju određenih ciljeva.
3.2. Pojam tehnologije znanstvenog istraživanja
Relevantne odrednice izraza tehnologija i pojma znanstvena istraživanja predstavljaju

znanstveni okvir za definiranje pojma tehnologije znanstvenoga istraživanja. To znači sintagma
pojmova: tehnologija kao znanost, tehnologija kao aktivnost, znanost, istraživanje i znanstvenoga
istraživanje nudi najvažnije reference za promišljanje pojma tehnologija znanstvenoga istraživanja.
Što je tehnologija znanstvenoga istraživanja? S motrišta znanstvenika, istraživača, stručnjaka,
intelektualaca ..., koji izravno i aktivno sudjeluju u procesima znanstvenih i obrazovnih industrija,
tehnologija znanstvenoga istraživanja je eksplicitna , implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna,
multidisciplinarna, transdisciplinarna i pluridisiplinarna znanost koja proučava i primjenjuje
znanstvene zakonitosti, znanstvene zakone ... logičke faze, logičke intelektualne procese, logičke
intelektualne procedure, logičke intelektualne postupke i aktivnosti (tj. zadaće, poslove, radnje, akcije,
mjere ...) pomoću kojih znanstvenici, istraživači, intelektualci ... mogu znanstvenoga utemeljeno
transformirati kvalitetnu ideju u kvalitetno pisano znanstveno, znanstvenostručno i stručno djelo,
odnosno pomoću kojih znanstvenici... mogu organizirano i ciljno proizvoditi sve vrste znanstvenih,
znanstvenostručnih i stručnih djela u mikro, makro i globalnim znanstvenim i obrazovnim
industrijama.
3.3. Važnija obilježja tehnologija znanstvenog istraživanja
Od mnogobrojnih obilježja tehnologija znanstvenih istraživanja navode se samo one najvažnije:
1) Između tehnologije znanstvenoga istraživanja i metodologije znanstvenoga istraživanja postoji

čvrsta interakcijska sprega, te bez poznavanja i djelotvorne primjene znanstvenoistraživačkoga
instrumentarija nije moguće efikasno primijeniti tehnologiju znanstvenoga istraživanja. Samo
oni znanstvenici, istraživači, intelektualci ... koji posjeduju primjeren kvantum općih i
specijalističkih znanja o znanstvenom problemu istraživanja, o objektu istraživanja, o
predmetu istraživanja ... i koji su više godine uspješno spajali teoriju (tj. znanje) i praksu (tj.
iskustvo, vještinu) o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, odnosno o
metodologiji izrade znanstvenoga, znanstvenostručnoga i stručnoga djela, mogu u šumi ideja
pronaći pravu, kvalitetnu i aktualnu ideju i transformirati je u određeno kvalitetno djelo,
odnosno kvalitetan znanstveni proizvod.
2) Svaka ideja nije prava. Kako je vrlo teško doći do dobre (tj. prave) ideje, svjedoči izreka: od
tisuću ideja jedna je dobra, a od tisuću dobrih ideja samo je jedna ostvariva. Prema tomu,
pretvorba ideje ( ne svake nego samo najbolje, primjerene ideje) u djelo (ne svako i svakakvo
djelo, nego samo određeno djelo, djelo određene vrste, namjene) u određen znanstveni
proizvod predstavlja prosječan ili natprosječan kvocijent racionalne, emocionalne i socijalne
inteligencije, mnogo znanja, mnogo rada, mnogo vremena (prije, za vrijeme i nakon
istraživanja), darovitost, sposobnost, vještinu, umijeće i još mnogo toga, ovisno o kakvom se
djelu, odnosno znanstvenom proizvodu radi.
22
3) Nije svejedno kojim redoslijedom primjenjivati bitne faze u procesu znanstvenoga
istraživanja. Kuće se ne može graditi bez temelja (možda netko i može?!) i nije svejedno (ni
vremenski, ni prostorno, ni učincima – promatra li se pozitivno ili negativno) kretati se
sigurnim i djelotvornim koracima (pa i malim i sporim, ali se permanentno kretati) od starta
(tj. ideje) do cilja (tj. gotovog djela) bez skretanja s pravoga puta (udesno ili ulijevo). Ne može
se kretati od cilja (tj. gotovog djela) do starta (tj.ideje) – (možda netko i može?!). Prema
tome, tehnologija znanstvenoga istraživanja pred znanstvenika, istraživača, intelektualca ...
postavlja točno određen logičan redoslijed faza koje treba znalački, savjesno, odgovorno ...
izvršavati.
4) Svaka vrsta znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela zahtijeva posebne elemente (tj.
specifične faze, procedure, postupke...) tehnologije znanstvenoga istraživanja. Svako
znanstveno područje, polje i grana znanosti zbog svojih mnogobrojnih specifičnosti
zahtijevaju posebne faze u transformiranju rezultata istraživanja u različite vrste znanstvenih,
znanstvenostručnih i stručnih djela. Sukladno tome posebne tehnologije znanstvenoga
istraživanja mogu se klasificirati po znanstvenim područjima (npr. tehnologija znanstvenoga
istraživanja tehničkih znanosti, tehnologija znanstvenoga istraživanja društvenih znanosti ...),
odnosno znanstvenim poljima (npr. tehnologija znanstvenoga istraživanja strojarstva kao
poljotehničke znanosti, tehnologija znanstvenoga istraživanja ekonomije kao polja društvenih
znanosti ...) Pri tome treba imati na umu i znanstvenu činjenicu da sve posebne tehnologije
znanstvenoga istraživanja imaju tri skupine bitnih faza, procedura, postupaka ..., i to :
priprema tehnologije znanstvenoga istraživanja, provedba tehnologije znanstvenoga
istraživanja i završavanje tehnologije znanstvenoga istraživanja. I ne samo to. Tehnologija
znanstvenoga istraživanja, bez obzira na prostorno – vremenske dimenzije i zahtjevanost
objekta istraživanja i projektnih zadataka, ima svoj poseban životni vijek koji najčešće ima
ove bitne faze:
1)Rađanje ideje i njezino objektiviziranje, 2) osmišljavanje i dizajniranje znanstvenoga
projekta i/ili znanstvenoga programa, 3) pripremanje i koncentracija potrebnoga
potencijala, kapaciteta i resursa (npr. ljudskoga, financijskoga, infrastrukturnoga,
suprastrukturalnoga ...) 4) operacionalizacija znanstvenoga istraživanja, 5) izrada i
verifikacija znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela i 6) implementacija, uporaba,
korištenje ... rezultata znanstvenoga istraživanja, odnosno proizvoda mikro, makro i
globalnih obrazovnih i znanstvenih industrija.
3.4. Važnost i misija tehnologija znanstvenog istraživanja
Neprijeporna je činjenica da tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja conditio sine

que non postojanja, funkcioniranja, rast i razvoja primarnih, sekundarnih, tercijarnih, kvartarnih i
kvintalnih djelatnosti, a to znači i opstojnost čovječanstva. Zašto? Zato što tehnologija
znanstvenoga istraživanja vječno stanuje i djeluje u mikro, makro i globalnim obrazovnim
znanstvenim industrijama i obrazovnim i znanstvenim sustavima, stvarajući temeljne pretpostavke
za upravljanje raspoloživim potencijalima, resursima, kapacitetima ... presudnim za opstanak
ljudskoga, životinjskoga i biljnoga svijeta na planetu Zemlja.
Tehnologija znanstvenoga istraživanja ima mnogobrojne i iznimno važne misije koje

je moguće sintezitati i predstaviti u nekoliko svojim makromisijama, i to:
1) Misija tehnologije znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim obrazovnim

industrijama. Tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja tehnologiju obrazovnog
istraživanja, a obje te sjedinjene tehnologije stvaraju znanstvenu paradigmu za kreiranje,
dizajniranje, operacionalizirane, servisiranje, upravljanje i kontroliranje procesa
23
proizvodnje aktualnoga znanja, saznanja, vještina, aktivnosti ... kao najsofisticiranijih
proizvoda u mikro, makro i globalnim obrazovnim industrijama.
Aktualni proizvodi mikro, makro i globalnih industrija (tj. aktualna znanja, saznanja,
vještine ...) predstavljaju znanstvenu osnovu,temeljni potencijal, nezamjenjivi
resurs,inteligentni kapacitet, intelektualni kapital ... u kreiranju, dizajniranju,
operacionaliziraju, upravljanju i kontroliranju relevantnih faza, procesa, procedura,
postupaka, aktivnosti ... u transformaciji ideja u znanstvena, znanstvenostručna i stručna
djela.
2) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim obrazovnim

sustavima. Mikro, makro i globalni obrazovni sustavi, u biti, predstavljaju
visokosofisticirane i inteligentne tvornice u kojima se proizvode eksplicitna, implicitna,
disciplinarna i višedisciplinarna znanja, saznanja, vještine ... bez kojih nije moguće
promišljati tehnologije znanstvenoga istraživanja.
U sustavima predškolskoga odgoja i obrazovanja i sustavima obveznog obrazovanja
tehnologija znanstvenoga istraživanja ima sekundarnu misiju. Tek u sustavima
obrazovanja učitelja i srednjoškolskih nastavnika tehnologija znanstvenoga istraživanja
dobiva pravi smisao, ali više indirektno nego direktno. Iznimno važnu misiju tehnologija
znanstvenoga istraživanja ima u sustavima visokog obrazovanja, posebno u sustavima
sveučilišnih diplomskih i postdiplomskih studija. Naime, u sustavima sveučilišnih i
postdiplomskih doktorskih studija tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja
visokosofisticiranu, intelektualnu i inteligentnu logistiku koja omogućuje brzo, uspješno,
učinkovito, racionalno ... transformiranje kvalitetnih, gospodarsko, društvenih,
političkih ... opravdanih, korisnih ... ideja u odgovarajuća znanstvena, znanstvenostručna i
stručna djela.
3) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim znanstvenim

industrijama. Neprijeporna je činjenica da ni jedan model znanstvene industrije, bez obzira
na grane, polja i područja znanosti, ne može postojati i funkcionirati bez suvremenih
tehnologija znanstvenoga istraživanja.
Tehnologija znanstvenoga istraživanja nudi znanstvenicima, istraživačima,
intelektualcima ... provjerene modele, scenarije, recepte ... za učinkovito, uspješno, brzo,
racionalno ... transformiranje aktualnih, kvalitetnih ... ideja u odgovarajuća znanstvena,
znanstvenostručna i stručna djela. Bez kvalitetnih i aktualnih znanja, saznanja, vještina ...
o suvremenim tehnologijama znanstvenoga istraživanja znanstvenici, istraživači,
intelektualci ... ne mogu uspješno, učinkovito, racionalno ... znanstveno istraživati,
formulirati rezultate istraživanja, pisati znanstvena, znanstvenostručna i stručna djela, ne
mogu ih znanstveno i društveno vericifirati. Na osnovi empirijskoga istraživanja može se
argumentirano ustvrditi da su znanstvenici, istraživači i intelektualci ... koji izvrsno
poznaju tajne suvremenih tehnologija znanstvenoga istraživanja više od deset puta
produktivniji, a kvaliteta njihovih djela višestruko izvrsnija nego onih znanstvenika ... koji
nemaju temeljna znanja o takvim tehnologijama. To je razumljivo jer je znanstvenik s
kvalitetnim znanjima, saznanjima, vještinama ... tehnologija znanstvenoga istraživanja
afirmiran i u globalnim razmjerima kompetentan arhitekt znanstvenih industrija, a
znanstvenik bez znanja, saznanja i vještina ... tehnologija znanstvenoga istraživanja može
biti samo manualni radnik u takvim industrijama. To, u biti, znači da su intelektualci ...
bez temeljnih znanja, saznanja, vještina ... o suvremenim tehnologijama znanstvenoga
istraživanja ne samo znanstveno nepismeni nego su nepoželjni i štetni u znanstvenim
industrijama, iako možda posjeduju odgovarajuća stručna znanja i praktične kompetencije.
4) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i globalnim znanstvenim

sustavima.Tehnologija znanstvenoga istraživanja predstavlja
temeljnu, nezamjenljivu i intelektualnu logistiku svakoga znanstvenoga sustava bez obzira na njegovu
vrstu: javni znanstveni sustavi, privatni znanstveni sustavi, univerzalni znanstveni sustavi,
24
specijalizirani znanstveni sustavi, sustavi za fundamentalna istraživanja, sustavi za primijenjena
istraživanja, sustavi za razvojna istraživanja itd.
Da bi znanstvenici, istraživači, intelektualci ..., koji su se profesionalno opredijelili za
znanstevnoistraživački rad mogli biti uspješni, produktivni i prepoznatljivi u u mikro,
makro i globalnim znanstvenim industrijama ... moraju iznimno dobro poznavati sve tajne
suvremenih tehnologija znanstevnoga istraživanja. Tehnologije znanstvenoga istraživanja
nisu statične tehnologije nego iznimno dinamičke i fleksibilne tehnologije čije se faze,
procedure, postupci ... veoma intenzivno prilagođavaju objektima istraživanja,
znanstvenim projektnim zadacima, postavljanim hipotezama, misijama znanstvenoga
istraživanja itd.
5) Misija tehnologija znanstvenoga istraživanja u razvijanju invencije i kreacije
znanstvenika, istraživača, intelektualaca ... koji aktivno sudjeluju u mikro, makro i
globalnim znanstvenim industrijama, odnosno u mikro, makro i globalnim obrazovnim
industrijama. Implemantacija veoma zahtjevnih faza, procedura, procesa, postupaka ... u
transformaciji ideja u znanstvena. Znanstvenostručna i stručna djela, koja se odnose na
različite pojave, odnose, fenomene ..., iznimno povoljno utječe na sposobnost spoznavanja
nepoznatoga, na stvaralačku maštu, dosjetljivost, domišljatost, pronicljivost,
izumiteljstvo ... te stvaralačku sposobnost znanstvenika, istraživača, intelektualaca ... bez
kojih ne mogu znanstevno živjeti s vremenom i/ili pak ispred vremena. To. U biti, znači
da tehnologija znanstvenoga istraživanja utemeljena na aktualnim eksplicitnim,
implicitnim, disciplinarnim, interdisciplinarnim, multidisciplinarnim, transdisciplinarnim i
plurdisciplinarnim znanjima , saznanjim, vještinama ..., znanstvenom zanosu, znanstvenoj
strasti, znanstvenoj ljubavi ... stvara znanstvene pretpostavke za invenciju i kreaciju
intelektualaca angažiranih u obrazovnim i znanstvenim industrijama.
*******
U kreiranju, dizajniranju, operacionaliziranju, upravljanju i kontroliranju pojedinih procedura,

postupaka ... u suvremenim tehnologijama znanstevoga istraživanja treba uzeti u obzir sve posebnosti
pojedinih znanstvenih područja (tj. prirodnih, tehničkih, biomedicinskih, biotehničkih, društvenih i
humanističkih znanosti) te njihovih polja, grana i ogranaka znanosti. Zašto? Zato što istraživanje
aktualnih fenomena svakoga znanstvenoga područja, polja i grane znanosti ima svoje posebne faze,
procedure, postupke ... zahtijeva posebne potencijale, kapacitete, resurse ... instrumente, alate ...,
znanstvenoistraživačku infrastrukturu i suprastrukturu.
4. ZNANSTVENE METODE
4.1. Osnovne značajke znanstvenih metoda
Osnovne značajke znanstevne spoznaje, pa prema tome, i znanstvenih metoda kojima se

istražuju i otkrivaju znanstevne spoznaje jesu:
1) objektivnost, 2) pouzdanost, 3) preciznost, 4) sustavnost i 5) općenitost.
1) Objektivnost
Objektivnost je bitna značajka znanstvene spoznaje uopće, pa prema tome, i znanstvenih
metoda. Objektivnost pretpostavlja nepristran, stvaran, sutralan i pravedan odnos prema određenoj
pojavi, predmetu ili objektu, koji postoji neovisno o subjektima, njegovim opažanjima i mišljenjima.
Osim toga, objektivnost pretpostavlja i objektivnu stvarnost, tj. materiju, prirodu, pojavu , sve ono što
25
postoji neovisno o spoznaji istraživača, i objektivnu istinu, tj. spoznaju koja odražava stvarnost onakvu
kakva jest.
Ova značajka znanstvenih metoda pred istraživača postavlja zahtjev da stalno i u potpunosti
bude informiran o svim relevantnim činjenicama predmeta istraživanja. On, prema tome, mora biti u
tijeku prethodnih spoznaja o određenom problemu. To znači da objektivnost pretpostavlja i
informiranost, jer neinformiran istraživač ne može biti objektivan pa i u slučaju kada on to
najiskrenije želi.
U kontekstu ove značajke nameće se pitanje; je li objektivnost vezana za neke posebne etičke i
psihološke osobine istraživača? Neprijeporno je da svaki znanstvenik mora težiti nepristranom
traganju za istinom. Tu težnju, nažalost, nije uvijek jednostavno i lako postići. To iz jednostavnog
razloga što čovjek nema samo sposobnost apstraktnog i objektivnog razmišljanja nego njega na
određena razmišljanja „gone“ razne strasti, emocije i ljudski zanos temeljeni na osobnim idealima ili
ideologijama svojih pristaša, pa zbog toga objektivnost znanstvenih metoda zahtijeva od istraživača da
u izradi znanstvenoga i stručnog djela isključi sve izvan intelektualne i neobjektivne činitelje, kao što
su osobne želje, interes i slično, koji bi mogli negativno utjecati na valjanost zaključka. Iako se
znanost do danas razvijala do neslućenioh razmjera, a trend brzog razvoja se i dalje nastavlja, ne smije
se potcjenjivati uticaj etičkih i psiholoških osobina istraživača koje često ovise o njegovom odgoju i
obrazovanju i ideologiji onih koji su aktivno sudjelovali u odgojno – obrazovnom procesu. No, i
pokraj takvih utjecaja znanstvene metode pred istraživača se postavljaju i neke norme kojih se on
mora pridržavati ako ne želi narušiti načelo objektivnosti.
Ocjenu o tome je li neko znanstveno i stučno djelo utemeljeno na načelu objektivnosti moguće
je saznati tek nakon toga što se dotično djelo podvrgne javnom uvidu i kritičkom razmatranju kako bi
iznesene rezultate drugi mogli provjeriti, usvojiti, korigirati, konstruktivno kritizirati i argumentirano
pobijati. Objektivnost, dakle, osim što znači nepristranost, znači i provjerljivost, jer objektivna
znanstvena spoznaja mora biti i društveno provjerljiva. Istraživači koji ne poštuju načelo objektivnosti
svjesno ne žele razmatrati one podatke i informacije koje nisu u skladu s njihovim shvaćanjima, oni
kao valjane činjenice uzimaju empirijske podatke pouzdanost kojih nije utvrđena, izbjegavaju
kvalitetne analize oslanjajući se samo na kvantitativne, izbjegavajući one probleme koji se ne mogu
kvalificirati itd. U pojedinim slučajevima načelo objektivnosti predstavlja i osobnu održivost i hrabrost
istraživača, kada rezuktatima svojih istraživanja pobija dotadašnje spoznaje.
2) Pouzdanost
Pouzdanost je također bitna značajka znanstvene spoznaje. To znači da načelo pouzdanosti
znanstvenih metoda zahtjeva od istraživača da svaki stav i svaki sud moraju biti dovoljno obrazloženi,
argumentima potkrijepljeni, dokazani odgovarajućim logičkim postupcima.
3) Preciznost
Načelo prciznost znanstveneim metoda u najužoj je vezi s načelima objektivnosti i pouzdanosti,
jer jedino načelo pretpostavlja drugo, a drugo uvjetuje treće i obrnuto. Zbog toga se danas u gotovo
svim znanstvenim područjima velika pozornost poklanja točnom određivanju značenja korištenja
znastevnih pojnova. Sve faze znanstevnoistraživačkog rada trebaju biti obavljene s potpunom
preciznošću. Tako, na primjer, pri izradi znanstvenog projekta, potrebno je: znanstveni problem
pravilno uočiti i precizno odrediti, precizno prikupiti, srediti i struktuirati podatke i informacije,
precizno utvrditi strukturu rada, precizno citirati tuđe spoznaje, precizno stilsko – jezično i
terminološki obraditi djelo i slično. U obradi rezultata znanstvenoistraživačkog rada, primjenjujući
filozofske , logičke, tehničke i ostale metode, svaka nepreciznost u radu može značajno utjecati na
konačne rezultate.
Preciznost, međutim, nije apsolutno načelo i ono se posebno u društvenom i humanističkom

znanstvenom području ne može dosljedno i u potpunosti primjenjivati, čemu opravdano teže
istraživači u području prirodnih i tehničkih znanosti. Činjenica da preciznost nije apsolutno načelo, ne
umanjuje značenje rezultata dobivenih , na primjer, nekvantitativnim metodama jer nije načelo ipak
26
važno, a proizilazi iz stila rada istraživača koji, u priopćavanju rezultata dobivenih
znanstvenoistraživačkim radom, nastoji biti precizan, određen i potpuno korektan.
4) Sustavnost
Znanstvene metode zahtijevaju da istraživač u izradi znanstvenih i stručnih djela nastoji raditi po
načelima teorije sustava, sustavno. To znači da svi elementi: stvari, pojave, pojmovi i odnosi u prirodi
i društvu koje istraživač trettira trebaju biti međusobno i funkcionalno povezani u jedan sustav, koji se
karakteriziraju određenim ciljevima i povratnim vezama kao uvjetu postojanja i funkcioniranja
ukupnosti. Jer, sustav je apstraktan pojam koji omogućuje istraživanje i razumjevanje veza i
zakonitosti između pojava i događaja svijeta u kome živimo. Istraživač treba imati na umu nekoliko
bitnih obilježja sustava, i to: cilj, strukturu, aktivnost, ulaz i izlaz varijabli, pravila ponašanja,
okruženje, informacije, složenost, dinamičnost, upravljivost, rezultat itd. , bez kojih se ne može
sustavno misliti i sistematično oblikovati znanstveno i stručno djelo. Isto tako, treba imati na umu da
strukturu sustava čini skup međusobno povezanih i dopunjujućih elemenata i veza između pojedinih
pojava, ali sposobnih za međusobno djelovanje. Struktura i funkcija sustava su dva dijela jedne
sjedine, pa svaka promjena u jednom uvjetuje promjenu u drugom dijelu s težnjom njihova
usklađivanja. To znači da skladnost strukture i funkcije nekog sustava uvjetuje stabilnost tog sustava.
Ponekad sustav dobiva oblik jednostavnije ili složenije klasifikacije, izražene u logičkom
izvođenju teza i koherentnom povezivanju činjenica, hipoteza i teorija. O stupnju međusobne logičke i
funkcionalne povezanosti elemenata sustava, koji se međusobno usklađuju, dopunjavaju, umnogome
će ovisiti i valjanost istraživačkih rezultata.
5) Općenitost
Znanost se sastoji od više ili manje općenitih pojmova i generalizacija. Stoga i metode u
znanstvenoistraživačkom radu trebaju omogućiti otkrivanja, istraživanja i izučavanja općih
osobina pojava, odnosa, zajedničkih i bitnih obilježja određenih pojava i odnosa koji se
ponavljaju, usmjerenih na otkrivanje neka zakonitosti, tendencije, znanstvene spoznaje.
4.2. Klasifikacija znanstvenih metoda
U znanstvenoistraživačkom radu, odnosno znanstvenom istraživanju i sustavnom otkrivanju

znanstvenih spoznaje, koje uz već poznate (ranije otkrivene) znanstvene činjenice, stavove, zaključke i
teorije slučaja za izradu znanstvenog i stručnog djela, najvažnije su ove znanstvene metode: 1)
Induktivna i deduktivna metoda, 2)Metoda analize i sinteze, 3)Metoda apstrakcije i konkretizacije, 4)
Metoda generalizacije i specijalizacije, 5)Metoda dokazivanja i opovrgavanja, 6) Metoda
klasifikacije, 7)Metoda deskripcije, 8)Metoda kompilacije, 9)Komparativna metoda, 10) Statistička
metoda, 11) Matematička metoda, 12)Metoda modeliranja, 13) Kibernetička metoda, 14)
Eksperimentalna metoda, 15) Dijalektička metoda, 16) Povijesna metoda, 17)Genetička metoda,
18)Teorija sustava kao metoda, 19) Aksiomatska metoda, 20) Metoda idealnih tipova, 21) Emperijska
metoda, 22)Metoda studije slučaja, 23) Metoda anketiranja, 24) Metoda intervjuiranja , 25) Metoda
promatranja, 26) Metoda brojenja, 27) Metoda mjerenja, 28)Delfi metoda, 29) Metoda »mozaika» i
30) Ostale znanstvene metode
4.2.1. Induktivna i deduktivna metoda
27
1. Indukativna metoda
Između indukcije kao metode i indukcije kao načina zaključivanja treba praviti razliku, iako
neki logičari tvrde da između njih razlike nema. Činjenica je da nema induktivne metode bez
induktivnog zaključka, ali to ne vrijedi u obrnutom slučaju. Naime, slučajna upotreba induktivnog
zaključka nije dovoljan razlog tvrdnji da je primijenjena induktivna metoda. Samo dosljedna upotreba
induktivnog zaključka, kasa se jedino ili pretežno pomoću njega dolazi do znanstvene spoznaje,
postoji dovoljan razlog za tvrdnju da je upotrjebljena induktivna metoda.
Prema tome, induktivna metoda je sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina

zaključivanja u kojem se na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do zaključka o općem
sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih slučajeva i faktora dolazi se do općih zaključaka, od
poznatih pojedinačnih slučajeva polazi se nepoznatom općem, od izučenog neizučenom, od većeg
broja pojedinačnih pojava vrše se uopćavanja.
Indudktivni način zaključivanja ima veliko značenje u znanosti, jer on omogućuje da se, na
temelju pojedinačnih činjenica i saznanja, dolazi do uopćavanja i formiranja zakonitosti, odnosno
spoznaje novih činjenica i novih zakonitosti. Vrijednost induktivnog zaključka izravno ovisi o četiri
činitelja: 1) vrijednost induktivnog zaključka raste s povećanjem broja istraženih činjenica i slučajeva,
2) činjenice reprezentativne za određenu pojavu imaju veće značenje od slučajnih i nevažećih
činjenica, 3) vrijednost se induktivnog zaključka povećava ako je njegovo značenje provjereno i
verificirano i 4) vrijednost se induktivnog zaključka povećava ako se temelji na općim načelima
znanstvene metodologije.
U razmatranju induktivne metode ne može se isključiti fundamentalni element svakog

induktivnog zaključivanja, a to je zapravo, odnos dio klase – cijela klasa ili relacija posebno – opće.
To je jedan od najosnovniji predmeta zaključivanja i znanstvenog saznanja uopće, budući da je znanje
ne samo za pojedine još neispitane članove klase premeta ili pojava nego je ono za cijelu klasu tih
predmeta ili pojava , onaj cilj kojemu je saznanje usmjereno, ali na temelju istraženog dijela ili
pojedinih određene klase predmeta.
Ima više indukcija, a spominju se samo one najvažnije, i to:
1) Potpuna indukcija. Njezin se zaključak temelji na potpunom nabrajanju svih pojedinih

slučajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Njezin rezultat nikako ne znači proširenje, nego u
najprimjernijem slučaju samo sistematiziranje znanja. Spoznaje koje se stječu metodom potpune
indukcije predstavljaju spoznaje o klasi s brojem svih članova. Kod primjene ove indukcije zaključaj
je potpuno istinit, jer je istinitost spoznaja o predmetima istraživanja dobivenih ovim putem
neprijeporno točna. Zbog toga neki suvremeni logičari ovaj oblik indukcije smatraju kao dedukciju.
Njihovi stavovi nisu prihvatljivi iz jednostavnog razloga što se ovdje radi o kreiranju mišljenja (i
spoznaja) od nečega pojedinačnog prema nečemu što je uopćeno.
2) Nepotpuna indukcija. Suvremeni logičari smatraju ovu indukciju kao pravu metodu indukcije,
jer ona stvara zaključke na temelju manjeg ograničenog broja pojedinačnih pojava koji su primjenjivi
na ostale činjenice iste vrste. Ova se upotrebljava u znanstvenom istraživanju mnogo češće nego
potpuna indukcija.
3) Predikativna indukcija. Primjena ove vrste indukcije ima za cilj da se predviđa buduća
iskustva, pojave i događaji. Ovdje se zapravo radi o procesu mišljenja koje se odvija kroz
zaključivanje od jedne klase na drugu, pri čemu se samo zaključivanje temelji na sličnosti tih klasa.
4) Analoška indukcija. Ova se vrsta indukcije temelji na zaključivanju posredstvom analogije

pri čemu se mišljenje kreće od primjera na primjer, od jednog pojedinačnog na drugi pojedinačni
slučaj.
28
5) Univerzalna indukcija . kod ove vrste indukcije postupak mišljenja odvija se od egzemplarne
klase na univerzalnu klasu.
6) Kauzulna indukcija. Pretpostavke za primjenu induktivnih metoda jesu promatranje i

eksperiment. Međutim, da bi se sa sigurnošću mogle utvrditi uzročno – posljedične veze među
ispitanim pojavama, primjenjuju se razne metode. Takve metode formulirao je F.Bacon (16.stoljeće) a
konkretno ih izradio J.S.Mill (1860-1873).
J.S.Mill je razlikovao pet osnovnih induktivnih metoda, i to: (1) metodu slaganja, (2) metodu razlike,
(3) kombiniranu metodu slaganja i razlike , (4) metodu ostatka, (5) metodu popratnih promjena.
Induktivna se metoda oslanja na druge metode, kao što su: promatranje, eksperiment, brojenje,
mjerenje, koje se smatraju pomoćnim metodama indukcije.
Reprezentativna metoda igra važnu ulogu kod induktivne metode. Zbog toga se izboru slučaja
promatranja koji bi trebao biti reprezentativan, treba posvetiti poseban pozornost. Pri tome je naročito
važan izbor koji se temelji na slučajnom odabiranju. Sve jedinice osnovnog skupa moraju imati istu
mogućnost da budu odabrane kao uzorak.
Ove su metode zapravo, metode kauzulne indukcije. Otkriti uzročnu vezu znači otkriti vezu
između pojava koje prethode i pojava koje slijede. Najčešće se posredstvom tih postupaka otkrivaju
uzročno – posljedični odnosi.
Najvažniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije,
generalizacije i specijalizacije. U složenijem induktivnom zaključivanju upotrebljavaju se metoda
promatranja, eksperimentalna i statistička metoda. Induktivna metoda pretežno se upotrebljavala u
početnim stadijima znanosti. Međutim, kada je znanost oblikovala početne teorijske pojmove i
zakonitosti i odredila ih u sustav pojmova i zakonitosti i sredila ih u sustav pojmova i zakonitosti,
počela se primjenjivati i deduktivna metoda.
2. Deduktivna metoda
Između deduktivnog zaključivanja i deduktivne metode postoje određene razlike. Kada se

dosljedno primjenjuju deduktivni zaključci, koji dovode do znanstvene spoznaje, radi se o deduktivnoj
metodi, što nije slučaj s upotrebom slučajnog deduktivnog zaključka.
Prema tome, deduktivna metoda je sustavna i dosljedna primjena deduktivnog načina
zaključivanja u kojem se iz općih stavova izvode posebni, pojedinačni, iz općih postavki dolazi se do
konkretnih pojedinačnih zaključaka, iz jedne ili više tvrdnji izvodi se neka nova tvrdnja koja proizlazi
iz prethodnih tvrdnji. I ovaj način zaključivanja ima veliko značenje u znanosti jer on omogućuje da
se , na temelju općih sudova, odnosno općih logičkih obilježja određenih odnosa kojima se pojmovi u
premisama povezeni, iznose pojedinačni sudovi, pojedinačni zaključci, pojedinačne tvrdnje, odnosno
otkriju, spoznaju ili dokažu nove činjenice, nove zakonitosti ili znanstvene istine. Dedukcija uvijek
predstavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanja općih znanja na temelju kojih se shvaća
ono posebno ili pojedinačno. U dedukciji se najčešće polazi od općih istina i dolazi do posebnih i
pojedinačnih spoznaja. Bitno obilježje dedukcije je u tome da rezultati uvijek imaju karakter
znanstvenih spoznaja.
Najvažniji elementi deduktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije,
generalizacije i specijalizacije.
Primjer deduktivnog zaključivanja ih hrvatskog prometnog sustava: ako se utvrdi sa svi

hrvatski brodari imaju pretežan dio konvencionalnih brodova koji su u prosjeku stariji od 15 godina
(opći sud), onda se iz takvog općeg zaključka izvodi istiniti sud da takve brodove ima i >>
Jadroslobodna plovidba>> (pojedinačni sud).
29
Deduktivna metoda u širem smislu služi za različite svrhe, a posebice: 1) za objašnjenje
činjenica i zakona, 2) za predviđanje budućih događaja, 3) za otkrivanje novih činjenica i zakona, 4)
za dokazivanje postavljenih teza, 5) za provjeravanje hipoteza i 6) za znanstveno izlaganje.
Razvijeni oblik dedukativne metode zove se aksimatska metoda, koja se zasniva na

spoznajama , činjenicama ili načelima (aksioma) koji se ne mogu dokazati ili koji ne zahtijevaju
dokazivanje jer su očevidni ili su izravno očiti.
Deduktivno zaključivanje i deduktivna metoda ima izuzetno veliko značenje u

znanstvenoistraživačkom radu, i to u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama , a naročito u
kibernetici.
Svaka dedukcija vrijedi samo onoliko koliko se zasniva na znanstvenim činjenicama. One koje
se temelje na činjenicama redovito dovode do raznih konstrukcija koje nemaju svoju uporabnu
vrijednost, odnosno nemaju vezu sa stvarnošću.
*****
Induktivno – deduktivna metoda, prema tome, služi za objašnjavanje utvrđenih i otkrivenih

spoznaja i novih zakonitosti, za dokazivanje postavljenih veza za provjeru hipoteza, za predviđanje
budućih događaja i za znanstvena izučavanja. Ovu znanstvenu metodu čine ove faze: 1) prikupljanje
činjenica pomoću zapažanja ili eksperimenta, 2) stvaranje radne hipoteze ili teorija koja predstavlja
objašnjenje tih činjenica, 3) zaključivanje na temelju rezultata zapažanja ili eksperimenta, što se može
provjeriti i što će se pokazati točnim ako je hipoteza točna, 4) provjeravanje ili verifikacija, odnosno
dedukcija ili zaključivanje pomoću novih zapažanja ili novih eksperimenata. Tek kada se dedukcija
verificira, hipoteza je prihvaćena.
3. Dijalektičko jedinstvo indukcije i dedukcije
Na temelju dijalektičkog jedinstva posebnog i općeg, što je jedinstven predmet spoznaja indukcije
i dedukcije, proizlazi da indukcija i dedukcija čine jedinstvo i da jedna nije moguća bez druge.
Indukcija i dedukcija imaju zajednički opći predmet: to je spoznaja jednog predmeta, pojave
kao dijalektičkog jedinstva općeg i posebnog. Indukcijom se ne spominje nešto kao čisto opće iz
posebnog, a dedukcijom se ne spoznaje nešto čisto posebno, nezavisno od općeg. Naprotiv, i
indukcijom i dedkucijom saznaje se veza, odnos, jedinstvo posebnoga i općeg, i tim svojim
obilježjima one su izrazito dijalektičke metode spoznaja.
Ali između indukcije i dedukcije postoje i određene razlike, kao što su:
1) Indukcija je početni, a dedukcija završni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja
počinje pojedinačnom spoznajom posebnog, a završava deduktivnim sistematskom spoznajom
posebnog na temelju općeg.
2) Indukcija i dedukcija su suprotne metode saznanja po svojim posebnim predmetima i

posebnim ciljevima. Predmet i cilj indukcije jest spoznaja općeg posebnim i na temelju posebnog, a
cilj je dedukcije suprotan: to je spoznaja posebnog općim i na temelju općeg. Iako su različite i
suprotne, indukcija i sesukcija su i jedinstvene spoznajne metode ili metodski postupci. Naime,
indukcija i dedukcija čine jedinstvo suprotnosti suprotnih metoda:
30
1) Indukcija i dedukcija ne mogu jedna bez druge zbog toga što njihov predmet čini objektivno
jedinstvo suprotnosti općeg i posebnog: opće u njegovim posebnim trenutcima – predmet je
indukcije, a posebno općeg – predmet je dedukcije.
2) Indukcija i dedukcija su jedinstvene i po tome što se kao znanstvene metode kreću u okviru
odnosa općeg – posebno
3) Indukcija i dedukcija su međusobno uvjetovane i povezane i u procesu spoznaja neprestano
prelaze jedna u drugu isto kao što i ljudske spoznaje stalno prelaze iz posebnog saznanja u
opća i iz općih u posebna.
Induktivni zaključak služi kao pretpostavka deduktivnog zaključivanja, a deduktivni zaključci

služe kao pretpostavka indukcije. U tome je međusobna zavisnost i veza indukcije i dedukcije.
Indukativna i dedukativna metoda čine dijalektičko jedinstvo dviju suprotnih metoda, što znači
da se ne mogu upotrebljavati jedna bez druge. Ako se , međutim, upotrebljavaju odvojeno k, svaka za
sebe, nisu efikasne, a njihovi rezultati nisu pouzdani. Stoga se one moraju međusobno kombinirati u
znanstvenoistraživačkom radu.
4.2.2. Metoda analize i sinteze
1. Metoda analize
Metoda analize je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti putem raščlanjivanja

složenih misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zaključaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove
i elemente i izlučivanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno
cjeline. Pri tome se zanemaruju one pojave, svojstva i odnose koji – na određenom stupnju
istraživanja – otežavaju ispitivanje predmeta izučavanja. Ova metoda omogućuje uočavanje,
otkrivanje i izučavanje znanstvene istine. Tako se, na primjer, primjenom ove metode sustav hrvatskog
pomorskog gospodarstva može bolje objasniti ako se raščlani na osnovne podsustave i njihove
elemente, i to:
1) sustav proizvodnih djelatnosti koji obuhvaća: (1) brodogradnju, (2) morsko ribarstvo,(3)
eksploataciju organskih i neorganskih resursa mora, (4) pomorsko ribarenje,(5) preteču
industriju i druge djelatnosti koje se bave eksplotacijim morskog bogatstva, te
2) sustav prometnih djelatnosti koji obuhvaća: (1) morsko brodarstvo, (2) morske luke, (3)
vanjsku trgovinu (koja je vezana za pomorsku privredu), (4) pomorsku (lučku) špediciju, (5)
prometno – pomorske agencije, (6) kontrolu kvalitete i kvantitete robe, (7) osiguravanje
brodova, (8) opskrbljivanje brodova, (9) pomorski turizam i (10) spašavanje i tegljenje
brodova i druge manje važne djelatnosti u sklopu pomorske privrede.
Prema Zaječaranoviću , razni filozofi i znanstvenici davali su različite definicije pojma analize
u pokušaju da se taj pojam što preciznije odredi. Primjera radi navodi se nekoliko takvih definicija ,i
to:
1) Analiza je, prema Hegelu, postupak mišljenja u kretanju od posebnog k općem.
2) Analiza je postupak izvođenja teorema iz aksioma po utvrđenim pravilima. Ova se definicija
susreće u simboličkoj logici.
3) Analiza je proces redukcije nejednakoga na sve veću jednakost. Karakteristična je za
matematičke spoznaje.
4) Analiza je napredovanje od složenog ka jednostavnome. To je jedna od primjerenijih
definicija, jer se kod definiranja analize pretpostavlja neka složena pojava koja se raščlanjuje
na njezine činitelje, elemente, dijelove, aspekte.
5) Analiza je proces raščlanjivanja pojmova. Ta se definicija susreće u djelima formalne logike.
6) Analiza je rastavljanje složenog, odnosno neke cjeline na svoje elementarne dijelove.
31
Postoji više vrsta analize. Spominju se samo one najvažnije vrste analize i to:
1) Prema gnoseološkoj funkciji postoje dvije vrste analize: (1) deskriptivna, kada se opisuju
elementi neke cjeline i (2) eksplikativna, kada se pokušava objasniti određena cjelina na
temelju njezinih dijelova.
2) Prema složenosti analiza se može podijeliti na : (1) elementarnu, u kojoj se traga za
elementima cjeline, (2) kaualnu, u kojoj se utvrđuju uzročno – posljedične veze i (3)
funkcionalnu, u kojoj se ispituju funkcije pojedinih elemenata koji čine strukturu cjeline ili
pojave.
3) Prema cilju , odnosno usmjerenosti analize mogu biti: (1) strukturalna, kada se utvrđuje
struktura pojave, predmeta ili događaja, (2) genetička, kada se pokušava istraživanje razvoja
predmeta i (3) komparativna, kada razmatraju odnosi jedne pojave prema drugoj.
4) Prema znanstvenom polju, u kojem se primjenjuje analiza, analize mogu biti: ekonomske,
povijesne, matematičke, strojarske, tehnologije prometa itd.
U ekonomskim istraživanjima posebice se primjenjuju ove analize:

1) Metoda kvantitativne analize.
Ona se sastoji u tome da se određene ekonomske činjenice i pojave najprije zahvate pomoću
raznih ekonomskih pojmova, količina i količinskih odnosa, a zatim sadržajno rasporede i napokon
objasni njihovo uzročno djelovanje i značenje. To znači da se ekonomske činjenice i pojave svode na
određene količine (vrijednosne pokazatelje) koji se međusobno uspoređuju i uzročno objašnjavaju.
Tako se, na primjer, pomoću ova analize mogu izračunati i objašnjavati ekonomski odnosi u
transportu: usporedba transportnih troškova svih grana transporta za određenu robu i na određenoj
relaciji po t/km, i uzročno objasniti te odnose, ali i sve druge pojave i odnosi u proizvodnji, raspodjeli,
potrošnji u svijetu, narodnom gospodarstvu, u državi, županiji, općini, poduzeću i sl., u uvozu i
izvozu, cijenama itd.
2) Metoda kvalitativne analize.
To je postupak znanstvenog istraživanja putem raščlanjivanja kvalitativnih osobina
ekonomskih činjenica, pojmova, procesa i odnosa koji omogućuje uočavanje i utvrđivanje ekonomskih
zakona i istraživanja istina. Zastupnici ove metode polaze od stajališta da je ekonomija znanost koja
može odrediti samo odnose između ekonomskih veličina koje su po svojoj prirodi kvalitativne i koje
se ne mogu egzaktno mjeriti. Takve su, na primjer, ocjene o korisnosti nekog dobra, o oblicima
vlasništva, o utjecaju psiholoških elemenata na potražnju za određenom robom, o skretanju tokova
roba preko određenih luka i pristaništa i sl.
U ekonomskim istraživanjima najčešće se koristi metoda kvantitativne analize, ali se ne bi

smjela zanemariti ni kvantitativna analiza. Ne bi trebal9o davati prednost jednoj ili drugoj metodi,
nego bi bilo preporučljivo što više ih kombinirati, jer se one međusobno nadopunjuju i čine
dijalektičko jedinstvo dviju suprotnih metoda.
3) Metoda makroekonomske analize.

To je postupak znanstvenog istraživanja putem raščlanjivanja ekonomskih globalnih veličina,
usmjeren na izučavanje tih veličina u narodnoj privredi, njihovo strukturiranje, uspoređivanje i
utvrđivanje funkcionalnih veza. Takve su veličine, na primjer: društveni bruto proizvod, opseg i
struktura nacionalnog dohotka, njegova raspodjela, štednja i investicije, ukupna zaposlenost, opća
razina cijena, vanjskotrgovinska razmjena i sl.
4) Metoda mikroekonomske analize.

To je analitički postupak u ekonomskim istraživanjima, usmjeren na kvantitativno utvrđivanje,
Oblikovanje, izučavanje i objašnjivanje raznih oblika ponašanja pojedinih gospodarskih subjekata
(poduzeća, trgovačkih društava, banaka, osiguravajućih društava,individualnih proizvođača i sl.).
Takva je , na primjer, analiza prihoda, rashoda, troškova, plaća, nabave, prodaje, investicija u
pojedinom pouzeću itd.
I metode makroekonomske i mikroekonomske analize treba kombinirati u
znanstvenoistraživačkom radu, jer se one međusobno dopunjuju, prelaze jedna u drugu i kreću se na
relaciji odnosa: opće, globalne, makroveličine – posebne, pojedinačne, mikroveličine.
32
2. Metoda sinteze
Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvernosti putem spajanja,

sastavljanja jednostavnih misaonih tvorrevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući
izdvojene elemente, pojave, proces i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno
povezani. Tako je, na primjer, K.Marx, primjenom ove metode, nakon detaljnije analize
kapitalističkog načina proizvodnje, zaključio da je to eksploatatorski društveno – ekonomski sustav
zasnovan na prisvajanju viška vrijednosti radnika.
I za pojam sinteze postoje brojne definicije, od kojih se spominje samo nekoliko i to:
1) Sinteza je proces uopćavanja u kojem nastaju sve apstraktniji pojmovi u uspoređivanju s
prethodnim pojmovima.
2) Sinteza je način sistematizacije znanja po zakonitostima formalne logike, kao proces
teorijskog znanja u pravcu od posebnog ka općem, odnosno od vrste prema rodu.
3) Sinteza je tijek mišljenja u kojem se iz općih načela ili uvjeta izvode posljedice, odnosno ono
što je uvjetovano.
4) Sinteza je poimanje raznolikosti odredaba predmeta u njihovom jedinstvu.
5) Sinteza je proces spajanja dijelova ili elemenata u cjelinu. To je istodobno najjednostavnija i
najprimjerenija definicija sinteze.
6) Sinteza je povezivanje analizom dobivenih elemenata:
Tako se, na primjer, primjenom ove metode može objasniti nacionalni prometni sustav, koji je
, zapravo, sinteza svih prometnih grana (podsustava9 sa svim tehničko – tehnološkim i drugim
elementima uključujući i ostale aktivne sudionike tog sustava.
I sinteza ima više vrsta, a spominje se samo neke, kao što su npr:
1) Prema gnoseološkoj funkciji postoji: (1) deskriptivna i (2) eksplikativna sinteza.
2) Prema složenosti razlikuju se: (1) elementarna, (2)kauzalna i (3) funkcionalna sinteza.
3) Prema cilju, odnosno usmjerenosti spoznaja, sinteze mogu biti: (1) genetička i (2)
strukturalna.
4) Prema prirodi objekta sinteze treba razlikovati: (1) materijalnu, koja je usmjerena na
sinteziranje materijalnih objekata od njihovih dijelova i (2) idealnu, koja je usmjerena na
sinteziranje pojmova od nižih pojmova ili od elementarnih pojmova.
5) Prema karakteru djelatnosti subjekta sinteze mogu biti: (1) reproduktivna, koja se zadovoljava
jednostavno sakupljanjem, sjedinjenjem dijelova nekog predmeta koji su utvrđeni pomoću
analize i (2) produktivna (stvaralačka) u kojoj se dobiva neki objekt u procesu sinteze.
6) Prema znanstvenom polju, u kojem se primjenjuje sinteza, sinteze mogu biti: (1) ekonomska,
(2) povijesna, (3) filozofska itd.
3. Dijalektička analiza i sinteza
Nasuprot formalno logičkoj analizi samih oblika mišljenja, stvarna dijalektička analiza uvijek
je analiza samih predmeta (pojava, procesa), a ne samo njihovih misaonih odnosa.
Prema Šešiću, dijalektička analiza ima šest bitnih obilježja, i to.

1) Dijalektička analiza je uvijek misaona analiza praktične spoznaje i predmeta praktične ljudske
čulne djelatnosti (npr. robe ili pojave, ponašanja, postupaka).
2) Dijalektička analiza shvaća i dijelove cjelina složenih predmeta kao dijalektički složena
jedinstva različitih činitelja, odredaba, strana.
3) Dijalektička analiza ne raskida razne veze i odnose činitelja jedinstvenog predmeta. Ona
rastavlja složeni predmet na njegove posebne činitelje, na sastavne dijelove, ali otkrivajući
dijelove, činitelje složenog predmeta, dijalektička analiza otkriva i veze i odnose tih činitelja
međusobno,kao i u cjelinu predmeta.
33
4) Suština dijalektičke analize čini razdvajanje jednog i spoznaja njegovih različitih, suptilnih i
proturječnih činitelja.
5) Dijalektička analiza pridonosi objašnjenju veza, prijelaza i razvoja pojava i oblika svih
predmeta objektivne i subjektivno – psihološke stvarnosti.
6) Dijalektička analiza se zasniva na dijalektičkoj složenoj, proturječnoj i razvojnoj predmetnoj
određenosti i ona služi otkrivanju dijalektičke zakonitosti kako objektivne tako i samog
mišljenja.
Nasuprot formalno logičkoj sintezi samih pojmova, neovisno o objektu, stvarna dijalektička
sinteza je uvijek misaona sinteza samih predmetnih odredaba, ali pri čemu treba imati na umu da su
objekti mišljenja ne samo prirodne i društvene pojave nego i psihičke stvarnosti.
Bitna obilježja dijalektičke sinteze prema Šešiću jesu:
1) Dijalektička sinteza ne shvaća složenu pojavu kao jednostavan mehanički skup samo izvana
spojenih, u sebe zatvorenih i izoliranih elemenata. Ona svaku pojavu shvaća kao dijalektičko
jedinstvo raznovrsnih, ali iznutra povezanih činitelja u jedinstvenu cjelinu.
2) Dijalektička sinteza shvaća jedinstvo ne samo raznovrsnih nego i suprotnih, pa čak i
proturječnih činitelja, zaključno s identitetom proturječnosti u samom jedinstvenom predmetu.
3) Dijalektička sinteza je u mogućnosti shvatiti i objasniti postanak i razvoj novih pojava
starim, i preko starog, što je neshvatljivo za metafizičku logiku.
4) Stvaralačko mišljenje nije apsolutno neovisno o objektivnoj materijalnoj stvarnosti, o
društvenoj i prirodnoj stvarnosti, o čulnoj stvarnosti izravne ljudske djelatnosti.
5) Osnovu stvaralaštva dijalektičke sinteze čini društvena praksa kao praktična čulna djelatnost:
proizvodna djelatnost, znanstveni eksperiment, društvena djelatnost te zbivanja u društvu -
kretanje i razvoj društva.
4. Dijalektička analitičko – sintetička metoda
Elaborirajući dijalektičku analitičko-sintetičku metodu, Šešić navodi da se dijalektičko jedinstvo

analize i sinteze sastoji u ovim elementima:
1) Analiza i sinteza imaju zajednički predmet istraživanja.
2) Analiza i sinteza međusobno se pretpostavljaju: tako analiza pretpostavlja nepoznatu,
objektivno ostvarenu sintezu raznih činitelja u jednom predmetu ili pojavi. I sinteza
pretpostavlja analizu, jer bez poznavanja dijelova činitelja i bitnih svojstava nekog predmeta
nije moguće izvršiti bilo kakvu stvarnu sintezu, odnosno nije moguće shvatiti cjelinu i
jedinstvo predmeta. Ove se metode uzajamno pretpostavljaju zato što se cjelina može
razumjeti shvaćanjem dijelova, a dijelovi se mogu shvatiti samo kao dijelovi cjeline.
3) Analiza i sinteza ne samo da se pretpostavljaju i da dopunjavaju jedna drugu nego one i

prelaze jedna u drugu.
4) Najdublju vezu između analize i sinteze čini to što se one sadrže jedna u drugoj. Dijalektička
analiza jest sustav ili jedinstvo elemenata sustava dijalektičke sinteze, i. obrnuto: dijalektička
sinteza jest sustav ili jedinstvo elemenata sustava dijalektičke analize.
Prema tome, dijalektička analiza i dijalektička sinteza samo su dva dijalektička suprotna, ali
jedinstvena metodska postupka jedinstvene složene osnovne analitičko-sintetičke metode spoznaja.
34
4.2.3. Metoda apstrakcije i konkretizacije
1. Metoda apstrakcije
Dijalektička logika shvaća apstrakciju kao misaoni postupak svakog odvajanja, tj. bilo odvajanje
općeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog,
zanemarivanje općeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao, i to: 1) apstrakcija općeg ili 2) apstrakcija
posebnog. Ona mora imati ovaj dvojak karakter, jer se misaono može odstupiti od konkretnog
jedinstva općeg i posebnog u nekom predmetu u dva smjera: bilo što će se apstrahirati opće, a
apstrahirati od posebnog, bilo što će se apstrahirati posebno i individualno, a apstrahirati od općeg. I
jedan i drugi metodološki postupak predstavlja apstrahiranje, jer opće bez veze s posebnim isto je tako
apstraktno kao posebno i pojedinačno, odvojeno od općeg.
Apstrakcijom kao misaonim postupkom namjerno se odvajaju nebitni a ističu bitni elementi i
osobine određenog predmeta ili pojave istraživanja.
Primjena ove metode zahtijeva od istraživača sposobnost razlikovanja bitnih od nebitnih elemenata
određene stvari ili pojave.
U analizi kapitalističkog društvenog sustava Marx je uočio, analizirao i detaljno izučavao odnose
između samo dviju osnovnih društvenih klasa - kapitalističke i radničke, dok je ostale klase tog
sustava zanemario. Neka pojava i neki predmeti sa svojom pojedinom osobinom mogu snažno
djelovati na čovjeka, oni ga prisiljavaju da svu svoju pozornost koncentrira samo na njih, a da
istodobno sve ostale osobine dotične pojave i dotičnog predmeta potpuno zanemari. Očit je primjer
Sunce, koje ima mnogo osobina, a najviše se čovjeka doima da ono svijetli i grije. Ili, more, da je
slano, valovito, plavo, da po njemu plove brodovi, da ima mnogo ribe, a druge se njegove osobine u
prvi mah zanemaruju.
Apstrakcija počiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja, predstavlja i odvajanje,
apstrakciju dijelova iz cjeline određene stvari ili pojave. Svaka apstrakcija predstavlja
pojednostavljenu i relativno točnu sliku neke stvarnosti. Bez takvog pojednostavljenja ne bi se saznala
zakonitost predmeta i pojava.
Apstrakcija se kao poseban misaoni postupak primjenjuje u svim znanstvenim metodama kojima
se istražuju predmeti ukoliko se u njima radi o odvajanju određenih svojstava (npr. općih, posebnih,
sitnih, slučajnih) iz realnog kompleksa njihove svestrane povezanosti, a u zanemarivanju svih ostalih
njihovih elemenata.
U istraživanju, otkrivanju i formuliranju svakog pojma, svake znanstvene spoznaje, zakona i

teorije, apstrakcija igra važnu ulogu. Stoga je osnovana tvrdnja da bez apstrakcije nema ni
generalizacije, kao što bez apstrakcije i konkretizacije nije moguće izgraditi teorijske i praktične
modele predmeta i pojava koje se znanstveno istražuju.
2. Metoda konkretizacije
Konkretizacija je misaoni postupak suprotan apstrakciji. Konkretizacija može biti dvojaka:

1)Shvaćanje jedinstva apstraktno-općeg u posebnom i individualnom.
2) Shvaćanje jedinstva apstraktno-posebnog s općim u svakom predmetu ili pojavi.
Bilo da se određuje apstraktno-opće u posebnom ili apstraktno- -posebno u općem, pomoću

općeg, vrši se konkretizacija, jer se predmet istraživanja konkretno shvaća, kao realno jedinstvo općeg
35
i posebnog. I prema tome, konkretizacija, kao poseban metodski postupak, zapravo je sinteza
apstraktnog općeg s posebnim i individualnim ili apstraktnog posebnog s općim.
Apstrakcija i konkretizacija najčešće se u znanstvenoistraživačkom radu primjenjuju kao
postupci koji su međusobno povezani. Ako se polazi od dijalektičkog jedinstva apstrakcije i
konkretizacije, može se govoriti o jedinstvenoj metodi.
4.2.4. Metoda generalizacije i specijalizacije
1.Metoda generalizacije
Metoda generalizacije je misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog pojma

dolazi do općenitijeg koji je po gradaciji viši od ostalih pojedinačnih, s time da je vjerojatnost
dobivenog pojma postojana. Od pojedinačnih opažanja izvode se uopćeni zaključci, koji su realni
samo ako imaju oslonac u stvarnosti. Tako se, na primjer, može izvršiti ovakva generalizacija: brod -
morsko brodarstvo - trgovačka mornarica - more. Primjena i ove metode zahtijeva opreznost u
uopćavanju, jer se često stvaraju preopćiti zaključci i neodgovorno se primjenjuju pojedinačni
slučajevi na sve slučajeve.
3. Metoda specijalizacije
Metoda specijalizacije je također misaoni postupak kojim se od općeg pojma dolazi do novog
pojma, užeg po opsegu a bogatijeg po sadržaju kao na primjer: more - obrazovanje, obrazovanje
pomorskih kadrova - obrazovanje strojara ili nautičara.
Specijalizacija se kao metoda zasniva na analitičko-sintetičkoj metodi i apstraktno-

konkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom došlo od općeg do posebnog, potrebno je izvršiti: 1)
konkretizaciju tog općeg u posebno, tj. sintezu, 2) apstrakciju posebnog iz općeg i 3) analizu stvarnog
općeg.
Metode generalizacije i specijalizacije čine stvarno jedinstvo, kao što i opći i posebni elementi
čine određeno jedinstvo u konkretnom realnom predmetu, tj. stvari, pojavi, pojmu, zakonu, teoriji,
spoznaji. Ove metode imaju veliku primjenu u znanstvenoistraživačkom radu.
4.2.5. Metoda dokazivanja i opovrgavanja
1. Metoda dokazivanja
Dokazivanje je jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane gotovo sve

metode i svi posebni metodski postupci: analiza i sinteza, generalizacije i specijalizacija, indukcija i
dedukcija, apstrakcija i konkretizacija..., kao i svi oblici mišljenja: poimanja, zaključivanja.
Dokazivanje je izvođenje istinitosti pojedinih stavova na temelju znanstvenih činjenica ili na temelju
ranije utvrđenih istinitih stavova. Svrha je ove metode utvrditi točnost neke spoznaje. To je misaono-
sadržajni postupak kojim se utvrđuje istinitost pojedinih spoznaja, stavova ili teorija. Postupak
dokazivanja neprijeporno je jedan od najsloženijih postupaka. U najsloženijim slučajevima u postupku
dokazivanja sudjeluju sve znanstvene metode, svi misaoni oblici i sve misaone radnje.
36
Kod dokazivanja poznata je teza, a to je zapravo izvedbeni sud, i traže se argumenti za tu tezu.
Ti argumenti su neke pretpostavke koje trebaju opravdati tezu. Pri dokazivanju se pretpostavlja da je
data teza točna (istinita). Na temelju takve pretpostavke analiziraju se okolnosti, istražuju se razlozi i
argumenti za tu tezu i pomoću njih se dokazuje da je teza istinita.
Dokazivanje, kao i svako zaključivanje, može se vršiti induktivnim i deduktivnim putem. Kod
induktivnog dokazivanja navode se određeni posebni stavovi kao argumenti koji služe kao dokaz za
unaprijed datu tezu. Suprotno tome, kod deduktivnog dokazivanja navode se određeni opći stavovi
koji služe kao argumenti za jedan poseban stav kao tezu.
Postupak pokazivanja veze između argumenata i teze naziva se demonstracijom. To je,

zapravo, misaono izlaganje argumentacije. Ta veza mora biti prava logička veza koja predstavlja bitnu
povezanost stavova, ali onih stavova koji imaju ulogu argumenata, sa stavovima koji predstavljaju
tezu. U postupku dokazivanja umjesto pretpostavki treba upotrebljavati argumente, a umjesto
izvođenja zaključaka, treba polaziti od određenih teza. Teze se potkrepljuju pomoću argumenata, kao
dokaza za teze.
Dokazivati se može: 1) Teorijski. U tom se dokazivanju polazi od teorijskih spoznaja, od

općih istina ili obrnuto, da se od posebnih istina ide prema općim spoznajama, kojima znanost u datom
trenutku raspolaže. 2) Eksperimentalno. To dokazivanje polazi od znanstvenih činjenica, od pojedinih
sudova u kojima se izražavaju iskustva, koja se stječu izravno u dodiru s predmetima ili u praktičnim
odnosima prema takvim predmetima.
Prema tome, bitni elementi dokazivanja jesu: 1) Teza. To je stav koji treba dokazati. 2)
Načela. To su logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja. 3)
Argumenti. To su činjenice, stavovi, sudovi, bez obzira radi li se o pojedinačnim, općim, partikularnim
ili univerzalnim. 4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajućih načela, uspostavlja
logička veza između argumenata i teza.
Postoje razne vrste dokaza. Tako, na primjer, ako se u dokazivanju koristi:
1)Induktivna metoda. Polazi se od određenih argumenata koji predstavljaju posebne,

pojedinačne istine ili spoznaje o pojedinim predmetima i pojavama u odnosu na tezu koju treba
dokazati.
2)Deduktivna metoda. Polazi se od određenih argumenata koji predstavljaju istine, spoznaje i

sudove općenitijeg karaktera o pojedinim predmetima i pojavama.
3) Metoda analize. Polazi se od neke teze, za koju se traži razlog što proizlazi iz nje, koji je
posljedica teze. Analitičko dokazivanje vrši se time što se analizira teza, što se nalaze posljedice koje
se u njoj skrivaju, ili se traže pretpostavke za tu tezu.
4) Metoda sinteze. Sintetički se dokaz izvodi povezivanjem određenih posebnih stavova

(suprotno analitičkim dokazima), koji idu u prilog teze koja je unaprijed postavljena i koja može imati
općenitiji ili posebniji karakter.
Dokazivati se može: izravno i neizravno.

1)Izravno ili direktno dokazivanje sastoji se u dokazivanju istinitosti teze. Direktni dokazi su
samo oni kojima se dokazuje samo izravno, bilo na temelju posljedica koje proizlaze iz nje ili na
temelju određenih općih stavova iz kojih ona proizlazi.
Prema tome, ovdje je osnovni cilj da se dokaže teza. Primjer izravnog dokaza: »Svi su ljudi smrtni«.
2)Neizravno ili indirektno dokazivanje sastoji se ne u dokazivanju same teze nego se zapravo
pobija suprotnost teze. Naime, istinitost teze može se dokazati dokazom neistinitosti antiteze. Kod
ovog dokazivanja polazi se od stava (antiteze), koji je suprotan tezi i dokazuje se da je on neistinit.
37
Tako je, na primjer, antiteza »Svi su ljudi smrtni« čini stav »Neki ljudi nisu smrtni«. Iz neistinitosti
ovoga stava (antiteze) proizlazi istinitost teze, koju praksa stalno dokazuje.
Prema Šešiću, pri dokazivanju koriste se određena osnovna pravila, i to:
1) Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje.
Teze imaju smisla i značenje: (1) ako imaju određenu osnovu u ranije utvrđenom znanju i (2) ako
predstavljaju hipoteze objašnjenja novih činjenica koje proturječe starim teorijama. Ali, nema smisla
dokazivati: (1) egzaktno već dokazane istine, (2) potpuno proizvoljne iskaze, (3) apsurdne stavove
(npr. da morski teretni brod služi isključivo za prijevoz putnika).
2)Teze moraju biti određene jasno i precizno formulirane. Kada su stavovi same teze nejasni i
neprecizni, onda ni dokazivanje ne može biti uspješno. Tako nije moguće dokazati tezu »Sve stvari su
identične«.
3)Stavovi-argumenti teze moraju biti: (1) po svom značenju jasni, (2) precizno formulirani i
(3) znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni. Ti argumenti moraju biti dovoljni za dokaz teze.
4) Stavovi-argumenti dokaza teze moraju biti neovisni o samoj tezi.
Jer, ako bi bili ovisni o tezama, onda oni ne bi mogli predstavljati dokaz za njih.
5)Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike. Svako se mišljenje
mora temeljiti na pravilima dokazivanja i ono mora biti strogo logički izvedeno.
6)U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromjenjena. I teza i argumenti trebaju
biti istiniti stavovi.
Cjelokupni postupak dokazivanja bit će korektno izvršen ako se budu primjenjivala navedena pravila
metode dokazivanja.
2. Metoda opovrgavanja
Suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja je opovrgavanje. To je zapravo metodski

postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se sastoji u dokazivanju
pogrešnosti teze.
Opovrgavati se može: izravno i neizravno.
1)Izravno ili direktno opovrgavanje sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se
izravno opovrgava onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne uzimajući u
obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Primjer izravnog opovrgavanja predstavlja dokaz: Tvrdnja -
teza: »Hrvatska trgovačka mornarica je najsuvremenija i najveća u svijetu«. Takva je teza pogrešna,
jer trgovačka mornarica Hrvatske ima više od 50% brodova sa 30% BRT starijih od 10 godina, a udio
hrvatskog brodarstva u svjetskoj trgovačkoj floti zauzima 40. mjesto.
2)Neizravno ili indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netočnosti teze neizravnim putem.
0 neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak usmjerava u dokazivanju da je
antiteza ispravna umjesto da se kao u izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Indirektno se
opovrgava točnost teze (odnosno njezinih razloga ili demonstracija) ili se pak dokazuje točnost
antiteze, a na taj se način dokazuje pogrešnost pretpostavljala istinitosti date teze. Opovrgavanje teze
pomoću dokazivanja točnosti antiteze naziva se apagogički dokaz.
Primjer neizravnog opovrgavanja iste teze - »Hrvatska trgovačka mornarica je najsuvremenija

i najveća u svijetu« glasi: 1) u hrvatskoj trgovačkoj mornarici ima najviše konvencionalnih brodova
(više od 40%), 2) više od 50% brodova u hrvatskoj trgovačkoj mornarici je starije od 10 godina, 3)
hrvatska trgovačka mornarica zauzima 40. mjesto u svjetskoj trgovačkoj floti. Ovim se argumentima
zapravo dokazuje točnost antiteze: da hrvatska trgovačka mornarica spada među suvremenije i po
BRT među veće trgovačke flote u svijetu.
38
Kod opovrgavanja se pretpostavlja uzajamno isključivanje teze i antiteze, odnosno radi se o
nemogućnosti istodobne istinitosti oba suprotna stava. Jedan od njih, ili teza ili antiteza, mora biti
istinit stav, a drugi mora biti neistinit.
4.2.6. Metoda klasifikacije
Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena metoda. Znanost

zapravo počinje klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sustave
skupina predmeta, ili raspodjele niza srodnih pojava.
Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj pojam
obuhvaća. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na univerzalne znanosti. Pojedinačne se
klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijele u prirodne i kulturne...
Klasificiranje se može definirati kao postupak određivanja mjesta nekog pojma u sustavu
pojmova, odnosno kao određivanje pojmova o nekom području stvari ili pojava. Najjednostavniji
način klasificiranja je podjela pojmova. Ali, mogu se klasificirati i predmeti, sudovi, zaključci itd.
Klasifikacije mogu biti: 1) prirodne i 2) umjetne. Kod umjetne klasifikacije ne uzimaju se bitna
obilježja pojma kao osnove klasificiranja. Ona može biti: (1) empirijska ili induktivna, kada se npr. u
istraživanju prikupljaju činjenice koje se zatim klasificiraju, grupiraju na određen način, ovisno o tome
u kojoj su mjeri nepoznate njihove osobine, i (2) racionalna ili deduktivna, koja polazi od općeg.
Prema Zaječaranoviću postoje utvrđena pravila klasifikacije, i to:

1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen.
2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenog načela, a to je načelo diobe. To je
obično neka osobina koja je karakteristična za datu klasu predmeta ili pojava.
3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna. Ona ne smije biti preširoka
ili preuska.
4) Članovi diobe, odnosno vrste, roda, moraju biti precizno i jasno razgraničeni jedni od
drugih. Oni se razgraničavaju na taj način što se međusobno isključuju.
5) Najviši pojam klasifikacije, odnosno rod, mora predstavljati karakteristiku sadržaja vrste.
Rod mora posjedovati zajedničke osobine svih vrsta i podvrsta koje su u njemu sadržane,
kao i svih predmeta ili individualnih članova tih vrsta. Za sve te vrste, podvrste ili
pojedinačne primjerke taj rod, kao najviši pojam, mora biti njihovo bitno obilježje.
Šešić pravi razlike između formalnologističke klasifikacije i dijalektičke klasifikacije.

Formalno logistička klasifikacija se temelji na dosljednoj primjeni određenih pravila, na egzaktnosti i
preciznosti pojmova, što nije nedostatak, ali se uvijek zbog toga ne može izvršiti adekvatno
klasificiranje. Dijalektička klasifikacija je elastičnija od formalnologističke, jer se ne mora strogo
pridržavati formalnih pravila, koja su neadekvatna predmetu. Ona uzima u obzir i specifične slučajeve,
prelazne slučajeve i dijalektički međusoban odnos kategorija, određenih osobina itd., obraća pozornost
na jedinstvo općeg, posebnog i pojedinačnog.
4.2.7. Metoda deskripcije
Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja ili ocrtavanja činjenica, procesa i

predmeta u prirodi i društvu te njihovih empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog
tumačenja i objašnjavanja.
39
Ova se metoda primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog istraživanja, a ima veću vrijednost ako
je jednostavno opisivanje povezano s objašnjenjima o uočenim važnijim obilježjima opisivanih
činjenica, predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzročnih veza i odnosa.
Prema Šešiću osnovni cilj znanstvenog istraživanja je deskripcija ili opis predmeta i pojava
koji se istražuju. Znanstveni opis predmeta ili pojava je utoliko spoznajno vredniji ukoliko je
objektivniji, detaljniji, svestraniji i potpuniji. Kvalitetan opis pojave koja se istražuje izravno upućuje
istraživača u pravcu postavljanja osnovnih hipoteza i objašnjenja pojave koja se istražuje.
Jednostavno opisivanje stvari ili pojava onako kako izgledaju ili kako su se događaji razvijali
ne bi trebao biti cilj ove metode, kao što to ne bi trebao biti cilj ni znanstvenog istraživanja općenito,
jer je za znanost važno utvrditi uzroke i posljedice takvih stvari i pojava, kako bi se na temelju takvih
rezultata mogle odrediti znanstvene činjenice, stavovi, zaključci, zakoni, teorije.
4.2.8. Metoda kompilacije
Metoda kompilacije je postupak preuzimanja tuđih rezultata znanstvenoistraživačkog rada,

odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja. Ova se metoda, dakle, temelji na oponašanju
drugih, pri čemu se često preuzimaju dijelovi tuđih radova. U stvari, kompilacija je nesamostalno iz
više djela sastavljeno literarno djelo. Kompilacija ponekad prelazi u plagijat za što plagijator snosi
odgovarajuće sankcije. Zbog toga što pojedini autori svojim radovima ne citiraju tuđa zapažanja,
stavove i zaključke, odnosno izvode iz tuđih djela, kompilacija je najčešće pod udarom kritike.
Međutim, metoda kompilacije može se vrlo korisno upotrijebiti u kombinaciji s drugim metodama u
znanstvenoistraživačkom radu, tako da djelo nosi u što većoj mjeri osobni pečat autora kompilatora,
koji će, uz osobni pristup pisanju znanstvenog ili stručnog djela korektno i na uobičajen način citirati
sve ono što je od drugih preuzeo.
4.2.9. Komparativna metoda
Komparativna metoda je postupak uspoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava procesa i
odnosa, odnosno utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju i intenzitetu i razlika među njima. Ova
metoda omogućuje istraživačima da dođu do raznih uopćavanja, novih zaključaka koji obogaćuju
spoznaju.
Usporedba između dvije stvari, dvije pojave, dva događaja, kreće se tako da se prvo utvrde
njihove zajedničke značajke, a zatim sve one po kojima se razlikuju. Usporedbom se treba istaći ono
što je zajedničko ili ono što je različito.
Bitna spoznajna uloga komparativne metode sastoji se u tome što bez usporedbe nije moguće
utvrditi niti sličnosti niti suprotnosti osobina stvari ili pojava, a bez takvih konstatacija nije moguće
istražiti i otkriti znanstvenu spoznaju.
Predmeti istraživanja komparativne metode jesu prije svega slične ili srodne pojave raznih
vrsta jednog istog roda pojava bilo kojih prirodnih ili društvenih pojava. Ili, predmet ove metode su
odnosi i veze, struktura, funkcije i ponašanja bar dviju pojava, dviju vrsta pojava, klasa, potklasa,
skupina ljudi ili oblika društvenih organizacija. Jer, da bi se usporedile dvije pojave ili dvije vrste
pojava, potrebno je razmotriti njihovu strukturu, funkcije i ponašanje. Razmatrajući »bitne momente i
cilj komparativne metode« Sešići o ovoj metodi navodi nekoliko bitnih obilježja, i to:
40
1) Utvrđivanje određenih osnovnih zajedničkih ili sličnih značajki kod ranije poznatih i kod
novih stvari ili pojava koje se istražuju.
2) Postavljanje osnovne hipoteze da i nova stvar ili pojava ima ista ili slična svojstva,
strukturu, oblike, veze, procese, odnose i ponašanja kao i poznata stvar ili pojava.
3) Provjeravanje postavljene osnovne hipoteze i njezinih specifičnih značajki u području
nove stvari ili pojave, a ovim provjeravanjem i spoznajne osobine nove stvari ili pojave
koja se istražuje pomoću komparativne metode.
4) Sistematsko i što potpunije uspoređivanje svojstava od ranije poznate stvari ili pojave i
novo saznate stvari ili pojave. Ovaj se postupak naziva komparativna analiza.
5) Klasifikacija nove pojave ili nove vrste pojava u sustavu proširenih spoznaja.
Isti autor u nastavku elaborira i tri osnovna cilja komparativne metode, i to:
1) Opis strukture, funkcije i ponašanja dviju ili više stvari i pojava koje se istražuju s ovim
ciljevima: (1) da se otkriju zajedničke značajke ili različitosti tih stvari ili pojava, (2) da se
otkriju osobine nove stvari ili pojave, (3) da se otkriju prednosti i nedostaci, npr. paletizacije,
kontenerizacije, konvencionalnog i multimodalnog transporta.
2) Klasifikacija novo spoznatih stvari i pojava i njihova sistematizacija, tj. određivanje mjesta
svakoj od tih novih stvari i pojava u sustavu tih stvari i pojava.
3) Otkriće ili praćenje razvoja, evolucije, stagnacije, progresa ili zaostajanja u razvoju određene
stvari ili pojave.
Tako se, na primjer, primjenom ove metode može usporediti poslovanje poduzeća morskog
brodarstva, morskog ribarstva, morskih luka, transportnih, špediterskih, vanjskotrgovinskih poduzeća i
si. u pojedinim županijama, ili usporediti razvoj morskog brodarstva ili morskog ribarstva i si.
Hrvatske i Njemačke itd. Primjena ove metode zahtijeva posebnu preciznost u obradi određenih
pokazatelja i opreznost u zaključcima, jer ona ne omogućuje otkrivanje biti društvenih pojava, procesa
i odnosa, pa su stoga često zaključci jednostrani, nepouzdani ili pogrešni.
4.2.10. Statistička metoda
1. Relevantna obilježja statističkih metoda
Statistička metoda je u dvadesetom stoljeću postala jedna od najvažnijih znanstvenih metoda.

Ovu metodu s pravom nazivaju opće znanstvenom metodom, jer se vrlo često koristi u
znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama. U kojoj se
mjeri, na primjer, statističke metode primjenjuju u znanstvenim područjima društvenih i humanističkih
znanosti, F. E. Croxton ilustrira tvrdnjom »da sociolog lišen statističke metode, često liči na slijepca
koji u mračnoj prostoriji hoće opipati crnog mačka koji ne postoji!«
O statistici odnosno statističkoj metodi postoji brojna literatura i više definicija te znanstvene
metode.
U ovom djelu spominju se samo dvije definicije, koje, ne ulazeći u dublju kritičku kvalitativnu analizu
tih definicija, odražavaju suštinu te značajne znanstvene metode.
Prema Serdaru: »Statistika je znanost o metodama za istraživanje masovnih pojava s pomoću
brojčanog izražavanja.« Na sličan način, ali mnogo kompleksnije Čaval definira tu metodu, i to:
»Statistika je znanost o metodama pomoću kojih analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da
pomoću grafikona i izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u
pojedinim vremenskim intervalima te uzročno-posljedične veze između tih pojava.«
41
Statistika se kao znanstvena metoda vrlo brzo razvija, tako da se gotovo svakodnevno javljaju
nove statističke metode (statistički postupci) koje korištenjem suvremene računalne opreme (hardvera)
i suvremenih programa (softvera) omogućuju obavljanje najsuptilnijih analiza, odnosno rješavanje
vrlo kompleksnih predmeta znanstvenog istraživanja.
S obzirom na brojne specifičnosti pojedinih znanstvenih područja, odnosno znanstvenih

disciplina i vrstu pojava, značajke i obilježja kojih se utvrđuju statističkim metodama u novije vrijeme
počele su se razvijati, u većoj ili manjoj mjeri, i pojedine specijalističke, aplikativne statističke
metode, koje su primjerene pojedinim znanstvenim područjima i njihovim disciplinama. Tako, na
primjer, postoji 1) statistika u ekonomskim i društvenim istraživanjima, 2) statistika u prometu, 3)
statistika u medicini, itd.
Elaborirajući »bitne momente statističke metode« Šešić navodi šest relativno različitih
kompleksnih bitnih momenata, i to:
1) Izbor i utvrđivanje statističke mase kao predmeta primjene statističke metode i prikupljanje
podataka i informacija o jedinicama statističke mase.
2) Grupiranje podataka prema odabranim statističkim značajkama: prema spolu, vrsti djelatnosti,
godinama starosti, udaljenosti u km, iznosu plaća po godinama unutar promatranog razdoblja
ili po mjesecima, itd.
3) Statistička analiza, odnosno faza primjene statističke metode.
4) Tabelarno i grafičko predstavljanje statističkih serija i matematičkih funkcija.
5) Ocjena ili sud o odabranoj karakteristici cijele skupine, na temelju podataka o jedinicama iz
uzorka, kao jednom od najvažnijih metodskih postupaka statističke metode uzoraka.
6) Izvođenje općih zaključaka, tumačenje rezultata statističke analize i postavljanja hipoteza o
zakonitosti masovnih pojava.
Statistička metoda je u osnovi i u krajnjoj konzekvenciji svojeg spoznajnog postupka

induktivno-generalizatorska zato se tom metodom, na temelju obilježja određenog broja elemenata
neke skupine ili serije pojava ili događaja, izvodi opći zaključak o prosječnoj vrijednosti obilježja,
devijaciji od prave sredine itd. u cijeloj masi ili skupini pojava.
Najveće gnoseološko značenje statističke metode sastoji se u tome što se jedino pomoću
statističke metode mogu na relativno egzaktan način saznati opća određenost, pravilnosti i zakonitosti
masovnih pojava. Međutim, statistička metoda ima svojih nedostataka, od kojih su najvažniji ovi.
1) Statističkom se metodom izravno saznaje samo kvantitativna, odnosno numerička određenost
pojava. Kvalitativna određenost se nastoji odrediti neizravno, tj. kvantitativno. Ovo je načelan
nedostatak i jednostranost statističke metode.
2) Statističkom se metodom nastoji, na temelju pojedinačnih podataka, spoznati opća zakonitost i
određenost ne samo krajnjih nego i beskrajnih skupina masovnih pojava. Osnovni problem
ovdje predstavlja pitanje mogućnosti spoznaje općeg na temelju pojedinačnog i posebnog.
3) Poseban nedostatak i problem statistike se nalazi u primjeni metode uzoraka prema kojoj: (1)
uzorak treba biti reprezentativan i (2) uzorci se biraju ne po nekom načelu nego slučajno.
Ovdje se mogu postaviti tri pitanja prigovora, i to: (1) Po čemu se može znati da je jedan
uzorak uzet iz mase pojava, čija zakonitost nije poznata, reprezentativan za tu masu? (2)
Slučajno odabrani uzorci uopće ne moraju biti reprezentativni, i (3) Mogući su primjeri da
slučajnost u odabiranju uzoraka proturječi njihovoj reprezentativnosti.
Unatoč navedenim nedostacima i poteškoćama u primjeni nekih metodskih postupaka

statistike, statistička metoda predstavlja najosnovniju znanstvenu metodu koja se primjenjuje u
svakodnevnom znanstvenoistraživačkom radu. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da statistička
znanost u suvremenom znanstvenoistraživačkom radu igra sve veću ulogu, a zakoni uopće, a ne samo
strogi dinamički zakoni, igraju bitnu ulogu u znanstvenom objašnjavanju prirodnih i društvenih
pojava.
42
Iz tih argumenata može se zaključiti da spoznajna uloga statističke metode nije samo
opisivanje nego i objašnjavanje uzročno-posljedičnih odnosa tretiranih pojava.
U društvenim i humanističkim znanostima statistička metoda na odgovarajući način i u

određenoj mjeri zamjenjuje eksperimentalnu metodu. Prema Sešiću, statistička metoda, neizravno,
preko statističke indukcije i statističke generalizacije, ima vrlo važne spoznajne uloge, i to:
1) Statističkom se metodom vrši statistička generalizacija kojom se istražuju, otkrivaju i utvrđuju
određene pravilnosti i općenitosti u strukturi i ponašanju, odnosno funkcioniranju određene
vrste prirodnih i društvenih pojava.
2) Statistička metoda preko statističke indukcije igra vrlo bitnu ulogu u kauzalnoj analizi,
odnosno u otkrivanju uzroka određenih vrsta ili kompleksa empirijskih pojava.
3) Statistička metoda, posebno pomoću statističke indukcije, statističke generalizacije i
statističkih zakona, igra bitnu ulogu u znanstvenom objašnjavanju prirodnih i društvenih
pojava kod kojih, zbog njihove velike složenosti i promjenljivosti, nije moguće otkriti neku
strožu zakonitost ponašanja.
4) Statistička metoda, otkrićem trenda i određenih statističkih zakonitosti omogućuje znanstveno
predviđanje tokova kretanja, postupaka i razvoja pojava, uključujući i postupke u ponašanju
ljudi, ako se statistički prethodno utvrdi kretanje pojave i njezin trend (rasta, stagnacije ili
opadanja).
Prema Petzu, za suvremenog znanstvenika postoje četiri »razine« na kojima on treba statistiku, i
to:
1) Poznavanje statistike potrebno je zbog praćenja znanstvene i stručne literature.
2) Poznavanje statistike potrebno je pri obradi rezultata, prikupljenih istraživanjem ili
eksperimentom, radi deskripcije, objašnjenja i analize tih rezultata.
3) Poznavanje statistike potrebno je u znanstvenoistraživačkom radu radi zaključivanja iz
konkretnog slučaja na »opći zakon«.
4) Poznavanje statistike potrebno je pri planiranju istraživanja i eksperimenata.
U znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim područjima i disciplinama uspješno se

upotrebljavaju brojni metodski statistički postupci, a od kojih se spominju samo oni najvažniji, i to:
1) analiza atributivnih i geografskih nizova, 2) analiza numeričkih nizova, a posebno: (1)
aritmetička sredina, (2) medijan, (3) mod, (4) momenti, (5) mjere disperzije, (6) mjere asimetrije i (7)
mjere zaobljenosti; 3) analiza vremenskih nizova, a posebice: (1) indeksi, (2) srednje vrijednosti
vremenskih nizova (npr.: geometrijska sredina, kronološka sredina, trend) i (3) mjere sezonskih
oscilacija; 4) teorijske razdiobe, a posebno: (1) normalna razdioba, (2) Studentova razdioba, (3)
binomna razdioba, (4) Poissonova razdioba i (5) hipergeometrijska razdioba; 5) metoda uzoraka; 6)
grafičko prikazivanje statističkih podataka i 7) korelacija, a posebno: (1) linearna korelacija, (2)
korelacija ranga, (3) krivolirijska korelacija, (4) multiplakorelacija i (5) parcijalna korelacija.
Od ovih metodskih statističkih postupaka, koji su prethodno navedeni, u

znanstvenoistraživačkom radu posebno značajno mjesto zauzimaju: metoda uzoraka i grafičko
prikazivanje statističkih podataka, odnosno istraživačkih rezultata, kojima se i na ovom mjestu
posvećuje nekoliko rečenica.
2. Metoda uzoraka
Premda metodi uzoraka argumentirano pripisuju određene nedostatke, o čemu je već bilo riječi,
ovaj se metodski statistički postupak vrlo često primjenjuje u znanstvenoistraživačkom radu. 0 kakvoj
se zapravo metodi radi? Evo pojednostavljenog i konciznog odgovora: Ispitivanje dijela skupa na
temelju slučajnog izbora jedinica naziva se metoda uzoraka. Relevantne informacije o statističkoj
43
masi mogu se dobiti na temelju djelomičnog ispitivanja relativno malog broja slučajno odabranih
jedinica iz statističkog skupa koji se naziva uzorkom. Osnovni cilj obrade podataka iz uzorka, odnosno
njegove analize sastoji se u tome da se, primjenom statističkih metoda, ocijene nepoznati parametri
statističkog skupa iz kojeg je uzorak izabran, ili da se na temelju podataka o jedinicama iz uzorka
provjeri istinitost nekih pretpostavki (hipoteza) o određenoj karakteristici osnovnog skupa.
Kod primjene metoda uzoraka posebnu pažnju treba posvetiti: 1) načinu izbora uzorka, koji se
može izvršiti bez raščlanjivanja osnovnog skupa (npr. jednostavni izbor bez ponavljanja i jednostavan
izbor s ponavljanjem), i sa raščlanjivanjem osnovnog skupa (npr. tipski, sustavni i serijski izbor); 2)
statističkoj ocjeni na temelju uzorka, pri čemu treba praviti razliku između (1) reprezentativnog
statističkog suda (npr. ocjena aritmetičke sredine osnovnog skupa i ocjena sastava osnovnog skupa) i
(2) sadržava- ljućeg statističkog suda i 3) statističkim testovima na temelju uzorka.
Metoda uzoraka, kao racionalni metodski statistički postupak, posebno je pogodna za ove ili slične
primjere: 1) procjenu ukupnog broja zaposlenih radnika u nacionalnom prometnom sustavu na temelju
podataka o zaposlenim radnicima u prometnom sustavu jedne županije, 2) procjenu udjela prometnih
nezgoda koji se u Županiji primorsko-goranskoj događaju u vremenu od 10 do 16 sati na temelju
podataka za grad Rijeku, 3) procjenu optimalne brzine kontejnerskih brodova na temelju rezultata
simulacije reprezentativnog kontejnerskog broda ili uzorka takvih brodova, 4) ispitivanje pretpostavke
o vjerojatnosti da 50% cestovnih vozila dolazi iz pravca »X«, 5) ispitivanje pretpostavke da je
prosječna starost aktivnog stanovništva u jednoj županiji veća, manja ili jednaka u odnosu na
prosječnu starost aktivnog stanovništva u drugoj županiji, 6) ispitivanje pretpostavke da su određena
raskrižja u gradu podjednako opterećena, ili da postoji bitna razlika između njih (...).
3. Grafičko prikazivanje statističkih podataka
U znanstvenoistraživačkom radu vrlo se često primjenjuje grafičko prikazivanje statističkih

podataka, jer se raznim vrstama grafičkih prikaza mogu zamijeniti opširne deskripcije, a brojne
složenije pojave reljefnije i zornije predočiti.
Iz podataka najbolje konstruiranih tablica obično nije moguće brzo, sigurno i kvalitetno
uspoređivanje dviju ili više pojava. Da bi se brojčani podaci, prikazani u tablicama, učinili shvatljivim,
jasnim i pristupačnim, statistika te podatke prikazuje u obliku grafikona. Grafičkim prikazivanjem
statističkih podataka omogućuje se interpretacija rezultata statističkog istraživanja.
Rezultati znanstvenog istraživanja mogu se interpretirati na osnovna četiri načina, i to:

1) opisno, primjenom znanstvenog instrumentarija opisivanja i prezentiranja rezultata, 2)
statističkim tablicama, 3) matematičkim izrazima i 4) grafičkim prikazima.
Ima više načina grafičkog prikazivanja rezultata znanstvenoistraživačkog, odnosno

statističkog rada, koji ovise o vrstama osnovnih obilježja i prirode određenih pojava i cilja
znanstvenog istraživanja. Međutim, svi se oni mogu sistematizirati u četiri skupine, i to:
1) Grafičko prikazivanje strukture pojava.

Za grafičko prikazivanje strukture određene homogene statističke mase, koja se promatra neovisno o
drugim pojavama najčešće se upotrebljavaju: stupci i strukturni krugovi. Histogrami ili stupci mogu
biti jednostavni, razdijeljeni, dvostruki ili višestruki. Strukturni krugovi upotrebljavaju se onda kada se
želi prikazati struktura određene pojave kao cjeline. Površina kruga predstavlja pojavu u cjelini, a
pojedini dijelovi kruga (isječci) predstavljaju njene sastavne dijelove. Da bi se krug podijelio na
dijelove, potrebno je izračunati koliko stupnjeva u krugu zauzimaju odgovarajući dijelovi mase.
44
2) Grafičko prikazivanje kretanja statističke mase. Kretanje statističke mase najčešće se
prikazuje
pomoću: linijskih dijagrama i polarnih krugova. Linijski dijagrami jesu takvi grafički prikazi u kojima
se prikazuje dinamika statističke mase crtama. Vrste linijskih dijagrama jesu: linijski dijagram s
aritmetičkim mjerilom ili logaritamskim mjerilom na ordinati koordinatnog sustava. Polarni dijagram
(polarna mreža) služi za grafičko prikazivanje sezonskih i cikličkih varijacija vremenskih serija.
Konstruira se pomoću polarnog koordinatnog sustava na taj način što kut predstavlja vrijeme, a
polumjer intenzitet pojave.
3) Grafičko prikazivanje prostornog razmještaja statističke mase.

Prostorni (teritorijalni) razmještaj jedne ili više pojava najčešće se prikazuje kartogramima.
Kartogrami imaju ograničenu uporabu u statistici, jer služe samo za prikazivanje geografskih serija.
Statistički se podaci mogu unositi u kartogram na tri načina, i to:
1) dijagramskom kartom, odnosno odgovarajućom površinom odabranih geometrijskih likova,
2) statističkom kartom, odnosno različitim šrafurama određenih područja prema intenzitetu i
učestalosti pojave i 3) piktogramom, odnosno točkama ili nekim drugim znakovima (npr.
zvjezdicama) u kojemu znak zamjenjuje određen broj statističkih jedinica.
4) Grafičko prikazivanje razdioba frekvencija. Svaki raspored frekvencija može se prikazati

grafički u obliku: histograma frekvencija, poligona frekvencija i krivulje frekvencija. Histogram
frekvencija se najčešće upotrebljiva, a javlja se u vidu pravokutnika u koordinatnom pravokutnom
sustavu, čiju osnovu čine grupni intervali obilježja, a visinu frekvencija svakog grupnog intervala.
Poligon frekvencija konstruira se tako da se na koordinatni sustav prenesu iste podjele kao i za
histogram. Razlika je samo u tome što se kod poligona frekvencija ne konstruira iznad svakog grupnog
intervala odgovarajući pravokutnik, nego se, od sredine svakog intervala, odmjeri visina koja
odgovara frekvenciji određene skupine i označi točkom. Kada se točke spoje izlomljenom
poligonalnom crtom, dobije se poligon frekvencija. Krivulja frekvencija se konstruira na taj način što
se sredine svakog intervala na histogramu spoje jednom kontinuiranom crtom, pri čemu treba voditi
računa da se odbačeni dijelovi i površine histograma što bolje podudaraju s dodatim površinama.
Zanimljivo je spomenuti da Serdar sve grafičke prikaze svrstava u tri skupine, i to:
(1) Površinski grafikoni. To je grafički prikaz kojim se statistički podaci prikazuju površinama
geometrijskih likova. Površine tih geometrijskih likova moraju biti upravo razmjerne vrijednostima
brojeva koji se tim površinama prikazuju. Takvi grafikoni mogu biti u obliku: jednostavnih stupaca,
dvostrukih stupaca i razdijeljenih stupaca ili strukturnih stupaca.
(2) Kartogrami. Služe za prikazivanje geografskih serija. Oni se obično dijele na tri vrste, i to:
dijagramske karte, piktograme i statističke karte.
(3) Linijski grafikoni. Linijskim se grafikonom distribucija frekvencija ili kretanje pojave
prikazuje crtama.
Gotovo sve grafičke prikaze, koji su prethodno spomenuti, Njegić i Žižić svrstavaju u dvije
skupine, i to: (1) grafički prikazi izvan koordinatnih sustava i (2) grafički prikazi u koordinatnim
sustavima.
4.2.11. Metematička metoda
Matematička metoda je znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u primjeni matematičke

logike, matematičkih formula, matematičkih simbola i brojnih matematičkih operacija i uopće
45
matematičkog načina zaključivanja u znanstvenoistraživačkom radu. Ta se metoda može primjenjivati
u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama (i subdisciplinama). Pomoću ove metode
na egzaktan način prikazuju se i objašnjavaju zakonitosti stvari i pojava u prirodi, privredi i društvu.
Sredstva ove metode jesu: simboli, funkcije, jednadžbe, matrice, pravci, krivulje i slično.
U znanstvenoistraživačkom radu posebice se primjenjuju ekonometrijske metode i

matematički modeli i metode simulacije.
Ekonometrijska metoda omogućuje konzistentno ocjenjivanje kvantitativnih odnosa između

određenih varijabli {npr. ekonomskih) na osnovi znanstveno utemeljenih teorija (npr. ekonomskih) i
podataka o odgovarajućim varijablama (npr. ekonomskim). Meritorno ocijenjeni ekonometrijski
modeli mogu poslužiti za testiranje i verifikaciju relacija određenih pojava i procesa i njihovo dublje
spoznavanje. Takvi modeli mogu tretirati i više relacija, a što ovisi o složenosti pojave ili procesa. U
ekonomskim znanostima mogu se koristiti ekonometrijski modeli pri istraživanju optimizacije neke
pojave (npr. proizvodnje prometne usluge), projekcije ekonomskog razvoja (npr. neke gospodarske
grane, neke županije), analiza ekonomskih ciklusa, kretanja ponude i potražnje.
Metode simulacije omogućuju, posebice uporabom suvremenih računala, teorijsko oponašanje

pojava i procesa u stvarnosti kako bi se između velikog broja mogućih rješenja konzistentno pronašlo
u datim uvjetima ono najpovoljnije.
4.2.12. Metoda modeliranja
Metoda modeliranja je sistematski istraživački postupak pomoću kojega se izgrađuje neki

stvarni ili idealni znakovni sustav (model) sposoban: 1) da zamijeni predmet koji se istražuje, 2) da
zamijeni predmet koji daje određenu informaciju o njemu (modelu) i napokon to je sustav na kojemu
je, zahvaljujući navedenim svojstvima, moguće eksperimentalno istraživati proračune ili logičku
analizu, da bi se na taj način dobiveni podaci proširili na pojavu koja se istražuje, kako bi se o njoj
stekla pouzdana spoznaja.
Osnovni je cilj metode modeliranja da se što točnije i što potpunije spoznaju stvari, pojave i
postupci, odnosno njihove strukture, funkcije i ponašanja. Da bi se ovaj cilj postigao, potrebno je da se
u većoj ili manjoj mjeri ispune određeni uvjeti, i to: 1) model mora biti sličan predmetu - originalu u
materijalu ili strukturi, ili u ponašanju, u rezultatu funkcioniranja, 2) model mora predstavljati
određeni teorijsko-spoznajni ili praktično-realni odraz, odnosno original i 3) model mora na temelju
prethodna dva uvjeta pružiti određenu informaciju o predmetu originalu.
Predmet modeliranja može biti svaka stvar ili pojava, odnosno svaki predmet fizičke,
organske, psihičke, društvene i misaone stvarnosti. U znanstvenoistraživačkom radu zanimljivo je
istražiti strukturu i ponašanje, odnosno funkcioniranje sustava, pa su zapravo struktura i ponašanje
stvari ili pojava glavni predmeti modeliranja.
Strukturu modeliranja čine četiri činitelja, i to:

1) pasivni objektivni činitelj, predmet modeliranja, a to je bilo koja pojava koja se metodom
modeliranja istražuje,
2) aktivni subjektivni činitelj, tj. svjesna jedinka ili skupina istraživača koji grade model
predmeta i preko tog modela istražuju taj predmet, pojavu i postupak,
3) sredstva ili oruđa kojima se i od kojih se gradi model, a ona mogu biti raznovrsna, kao npr.:
fizička, tehnička, misaona, jezična,
4) položaj u objektivnoj stvarnosti i uvjeti u kojima se model gradi. Model stvari ili pojave
može biti bilo kakva maketa, skica ili slika, kao npr.: plan grada, geografska karta, maketa ranžirnog
46
kolodvora, maketa kontejnerskog broda, maketa robnotransportnog centra, maketa dizalice ili viličara,
organizacijska shema upravljanja, rukovođenja i rada u poduzeću, itd.
Kada se govori o modelima, misli se na sustav određenih suštinskih struktura i odnosa

analognih predmetu istraživanja, odnosno misli se na sustav primjena koji se u istraživanju određenih
predmeta (stvari ili pojava) temelji na znanstvenoj osnovanosti zaključivanja po analogiji. Prema
tome, model je svaki, teorijski, tj. pojmovni ili stvarni ii praktični realni, predmetu istraživanja
analogni sustav pomoću kojega se istražuje određen osnovni predmet ili sustav.
Modeliranje, odnosno modeli mogu biti:

1. Model stvarnog u idealnom.
To su idealni, odnosno misaoni modeli realnih stvari (to je svaki pojam ili sud o realnim
predmetima).
2. Model konkretnog u apstraktnom.
Apstraktne modele predstavlja svaka generalizacija konkretnih pojmova (npr. matematička
formula).
3. Model idealnog u realnom.
Realne modele predstavljaju sve ilustracije i interpretacije pojmova, stavova, stvarnih funkcija
i algoritama u čulno-opažajnim i fizičkim predmetima, sustavima, odnosima.
4. Model apstraktnog u konkretnom.
Konkretne modele predstavljaju sve konkretizacije i specijalizacije apstraktnih pojmova i
stavova.
U suvremenoj teoriji poznato je nekoliko sistematizacija osnovnih vrsta modela. No, s

obzirom na njihovu gnoseološku prirodu najadekvatnije ih je klasificirao Šešić, koji razlikuje 14 vrsta
modela, i to:
1) Teorijski ili apstraktni modeli. Takvi su logički i matematički modeli izraženi formulama.
2) Praktični ili konkretni modeli. To su svi oni modeli koji predstavljaju oruđa ili rezultate
određene praktične djelatnosti.
3) Realni modeli. Oni predstavljaju realne sustave (npr. model kontejnerskog broda).
4) Idealni modeli. U ovu skupinu spadaju svi oni modeli koji na idealiziran način predstavljaju
originalne predmete (npr. model »atoma i jezgra« ili u ekonomiji modeli »idealnih tipova«),
5) Jednostavni modeli. To su svi oni modeli struktura i funkcija kojih je relativno jednostavna
(npr. model pisaćeg stroja).
6) Složeni modeli. Struktura i funkcija je takvih modela složena (npr. model računala, odnosno
hardvera).
7) Modeli strukture. To su modeli koji predstavljaju strukturu predmeta - originala (npr.
kibernetički modeli geometrijskih tijela).
8) Funkcionalni modeli. Oni predstavljaju funkcije dinamičkih sustava originala (npr.
kibernetički modeli ponašanja).
9) Djelomični modeli. To su oni modeli koji predstavljaju samo neka obilježja predmeta
originala (npr. samo dio strukture ili jedan način ponašanja sustava).
10) Globalni modeli. To su oni modeli koji predstavljaju cjelinu predmeta originala.
11) Analitički modeli. To su oni modeli koji se sastoje od skupa analitičkih relacija u obliku
jednadžbi i nejednadžbi, kojima se matematički modeliraju dinamički procesi ili ponašanje
složenih dinamičkih sustava.
12) Topološki i mrežni modeli. Takvim se modelima u obliku prostornih shema predstavljaju
proizvodni i drugi procesi.
13) Deterministički modeli. Takvi modeli imaju strogo određen način funkcioniranja.
14) Stohastički i statistički modeli. To su modeli slučajnih i vjerojatnih događaja, određeni
relacijama vjerojatnosti.
Metoda modeliranja ima tri osnovne funkcije, i to:

1) Primijenjeno-praktična funkcija.
47
Modeli se upotrebljavaju u rješavanju praktičnih problema. Posebno se upotrebljavaju u
tehničkim znanostima (npr. modeliranje nekog stroja).
2) Demonstrativna funkcija. Modeli se posebice upotrebljavaju u odgojno-obrazovne svrhe.
Naime, u odgojno-obrazovnom procesu koriste se razne makete, sheme, crteži, grafički prikazi
itd.
3) Znanstvenoistraživačka funkcija. Metoda modeliranja koristi se u znanstvenoistraživačkom
radu u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama u cilju istraživanja stvari i
pojava i otkrivanja novih znanstvenih spoznaja.
lako je metoda modeliranja jedna od najmlađih metoda suvremene znanosti, koja se oslanja na
klasičnu metodu analogije, ona se vrlo mnogo koristi u teorijskom i praktičnom radu. Tako se, na
primjer, ova metoda upotrebljava:
1) U razrađivanju teorije nekog objekta, istraživanje kojeg nije moguće zbog nedovoljnog znanja
i prakse.
2) U objašnjavanju brojnih činjenica iz zakona u određenoj znanstvenoj disciplini, posebice ako
u toj disciplini još ne postoji opća teorija koja bi mogla objasniti neke činjenice i zakone.ž
3) U procjenjivanju i predviđanju ponašanja određene stvari u budućem vremenu. Izučavanjem
neke stvari na njegovom objektu može se na znanstveno-racionalan način doći do spoznaja o
tome kako će se ta stvar ponašati u stvarnosti (u budućnosti).
4) U usavršavanju neke teorije za koju je dokazano da ima određene nedostatke.
5) U primjeni dovoljno razvijene teorije, ako je njena primjena otežana. To omogućuje modelni
eksperiment, kojim se zapravo eksperimentalno istražuje postupak u modelu.
6) U posredovanju između teorije i stvarnosti, jer je za ovu metodu karakteristično uzajamno
jedinstvo teorije i prakse.
7) U uspostavljanju, povezivanju i koordiniranju do tada nepoznatih teorija, a na koji se način
može doći do općih spoznaja.
Bitno je spomenuti i osnovne faze postupka modeliranja, a to su: 1) postavljanje zadataka, 2)

izbor ili stvaranje modela, 3) istraživanje modela i 4) prijenos spoznaja s modela na original stvari ili
pojave.
Vrlo često rezultati istraživanja pomoću metode modeliranja nisu egzaktni, ne predstavljaju
znanstvene činjenice, nego samo vjerojatne spoznaje. Tako, na primjer, umjetna ruka nije jednaka
prirodnoj zdravoj ruci, ili bar za sada ni jedan stroj (robot, računalo) ne može misliti. Osim toga, ne
mogu se modelirati sve prirodne, društvene i psihičke pojave.
4.2.13. Kibernetička metoda
Pojam kibernetika potječe od grčke riječi kybernäö što u slobodnom prijevodu znači:
upravljati, vladati, kormilariti. U teoriju i praksu pojam kibernetike uveo je Norbert Wiener za kojega
kažu da je otac i mati kibernetike. Wiener i njegovi sljedbenici razvili su i afirmirali više znanstvenih
disciplina kojima je bit teorija poruka i komunikacija pa se u literaturi spominju ove teorije: teorija
informacija, teorija igara, teorija algoritama, teorija regulacije, teorija odlučivanja i si.
Godine 1948. Wiener je svojom knjigom Kibernetika ili upravljanje i komuniciranje u živom
organizmu i stroju (Cybernetics or Control and Communication in the Animal and the Machine)
udario temelje suvremenom poimanju kibernetike.
Brojne definicije o kibernetici upućuju na složenost toga pojma. Navode se neke od definicija:
Prema Srići, zadatak je kibernetike otkrivati i formulirati zakonitosti komuniciranja i kontrole,

za razliku od opće teorije sustava koja se bavi formalizacijom sustavnog mišljenja u području rasta i
razvoja sustava.
48
Prema Langu, kibernetika je znanost o kontroli i regulaciji sustava sastavljenih od elemenata
koji uzajamno djeluju jedni na druge i koji su povezani mrežom lanaca uzroka i posljedica.
Respektirajući te i druge definicije pojma kibernetike čini se da je primjerena sveobuhvatna

definicija Istraživačkog odjeljenja za mjernu tehniku i automatizaciju Njemačke akademije znanosti -
Kibernetika je znanost o upravljanju sustavima i procesima svih vrsta. Iz takve definicije, naime,
proizlazi da je kibernetika znanost ne samo o upravljanju živim bićima, strojevima i njihovim
kombinacijama nego znanost o upravljanjima svim vrstama sustava i procesa, pa tako npr. i znanost o
upravljanjima i ekonomskim sustavima i procesima.
U svom je razvoju kibernetika doživjela eksploziju interesa, posebice u znanosti o upravljanju.

Tako je došlo do stvaranja specijalističkih kibernetika, kao npr.:
1) Teorijska ili opća kibernetika. Bavi se općim načelima i zakonitostima upravljanja na najvišoj
razini apstrakcije. Izučava i razvija zakonitosti upravljanja u filozofiji, sociologiji, logici,
matematici...
2) Primijenjena ili aplikativna kibernetika. Suvremena načela i zakonitosti opće kibernetike našla
su vrlo uspješnu primjenu u brojnim znanstvenim disciplinama, tako da se može govoriti o
tehničkoj kibernetici, o ekonomskoj kibernetici, o medicinskoj kibernetici, o biokibernetici, o
psiho- kibernetici itd.
3) Tehničkotehnološka kibernetika. Bavi se izučavanjem načela i zakonitosti upravljanja
tehničkotehnološkim sustavima. Suvremeni tehnološki postupci i digitalni strojevi godinama
se vrlo uspješno primjenjuju u složenim dinamičkim proizvodnim procesima. Zakonitosti
teorijske i specijalističkih kibernetika dale su znatan doprinos intenzivnom
tehničkotehnološkom razvoju, informatizaciji društva, automatizaciji, robotizaciji, telematici
itd.
4) Ekonomska kibernetika. Bavi se izučavanjem načela i zakonitosti upravljanja ekonomskim
sustavima i procesima. Činjenica je da tehnički i drugi sustavi nisu složeniji od ekonomskih
sustava. Nacionalno gospodarstvo je npr. složeni ekonomski sustav. Ili, prometni sustav
kojega čini devet grana prometa: pomorski, željeznički, cestovni, zračni, riječni, cjevovodni,
poštanski, telekomunikacijski i žičarski promet (i transport) je izuzetno složen ekonomski, ali
istodobno i tehnički, i tehnološki, i organizacijski, i pravno, itd. U takvim se složenim
ekonomskim sustavima redovito javljaju brojne varijable i interakcijske sprege te veliki broj
informacijskih tokova. To, zapravo, znači da se ekonomska kibernetika bavi i prikupljanjem,
obradom, uporabom i čuvanjem informacija za upravljanje ekonomskim sustavima i
procesima.
Danas je nemoguće zamisliti znanstvenoistraživački rad bez primjene kibernetičkih načela i

zakonitosti. Jer je kibernetika komponenta teorije sustava, odnosno sustava sustavnih znanosti. A za
sve sustavne znanosti jedinstvena je metodologija koja se zove sustavni inženjering ili sustavni
pristup. Stoga je kibernetika interdisciplinarna i transdisciplinarna znanost koja je pridonijela razvoju
sustavnog pristupa te metodskih rješenja teorijskih i praktičnih problema oblikovanja sustava i njihova
upravljanja.
Sa stajališta tehnologije znanstvenog istraživanja za kibernetiku su važne ove tri specifične

metode:
1) Metoda crne kutije (engl. "black box").

Temeljna je odrednica te metode spoznaja da se može djelovati na sustav ili proces, a da se pri
tome ne poznaju unutarnja struktura i funkcija sustava (procesa). Naime, prema sustavnom
inženjeringu ili teoriji sustava sve se može promatrati kao sustav, a svaki sustav ima podsustave i
nadsustave. Iz takve konstatacije moglo bi se zaključiti da se na bilo kojoj razini promatranja strukture
i funkcije sustava, prije ili kasnije, više ili manje, dolazi do spoznaja o nepoznatoj strukturi i funkciji
unutarnjeg sadržaja podsustava. Problem nepoznavanja strukture i funkcije na razinama nižim od
promatrane rješava se prihvaćanjem te činjenice, pa se nepoznata struktura i funkcija tretiraju kao crna
kutija.
49
Pod crnom kutijom, dakle, razumijeva se sustav kod kojega su vanjskom motritelju dostupne
samo ulazne i izlazne veličine, dok mu je nepoznato unutarnje ustrojstvo. Sustavnim i pomnim
promatranjem promjena izlaznih veličina nastalih zbog promjena ulaznih veličina moguće je doći do
brojnih važnih zaključaka o ponašanju dotičnoga sustava.
Takav sustavni pristup stvara realne mogućnosti da se objektivno istražuju i proučavaju
sustavi čije je ustrojstvo nepoznato i/ili suviše zamršeno da bi se na osnovi njegovih podsustava i
elemenata i interakcijskih sprega među njima mogli donositi kvalitetni zaključci.
To, zapravo, znači da je ponašanje takvih sustava određeno njegovim ulaznim veličinama Xi,
X2 ..., Xn i izlaznim veličinama Yi, Y2 ..., Yn, ili zorno prikazana "crna kutija" izgleda ovako:
brojnih važnih zaključaka o ponašanju dotičnoga sustava. Takav sustavni pristup stvara realne
mogućnosti da se objektivno istražuju i proučavaju sustavi čije je ustrojstvo nepoznato i/ili suviše
zamršeno da bi se na osnovi njegovih podsustava i elemenata i interakcijskih sprega među njima mogli
donositi kvalitetni zaključci. To, zapravo, znači da je ponašanje takvih sustava određeno njegovim
ulaznim veličinama Xi, X2 ..., Xn i izlaznim veličinama Yi, Y2 ..., Yn, ili zorno prikazana "crna
kutija" izgleda ovako:
X1 Y1
X2 Y2
: :
: :
Xm Yn
Pri izučavanju složenih sustava, promatranih kao crna kutija, bez obzira koliko se detaljno
proučavalo ponašanje crne kutije, nije moguće donijeti konzistentne zaključke o njegovom unutarnjem
ustrojstvu, jer se istovjetno mogu ponašati različiti sustavi. Sustavi koje označavaju jednaki sustavi
ulaznih i izlaznih vektora i jednako reagiranje na vanjska djelovanja, nazivaju se izomorfni.
Metoda crne kutije je posebno važna za izučavanje ponašanja složenih sustava. Ta metoda je
temeljna metoda za proučavanje kibernetskih sustava, jer su oni u pravilu vrlo složeni.
Ulazni vektori izvanjski djeluju na strukturu, funkcije i procese unutar crne kutije. Vanjsko
djelovanje i unutarnji procesi proizvode određene rezultate koji se manifestiraju kao izlazni vektor.
Promjena ulaznih vektora manifestira se promjenom izlaznih vektora. Kako su ulazni i izlazni vektori
dostupni izučavanju, to je uz pomoć spoznaja o njima moguće izučavati i usmjeravati unutarnje
ponašanje sustava. Metoda crne kutije primjenjuje se tako da se promatranjem ili izazivanjem
promjene ulaznih vektora dobije reakcija procesa (podsustava) čija struktura i funkcija nisu poznate.
Pri tome se reakcija unutarnjeg procesa treba pratiti promatranjem rezultata, odnosno promjenom
izlaznog vektora. Kvantitativnom i kvalitativnom analizom podataka i informacija o promjeni ulaznih
i izlaznih vektora crne kutije mogu se dobiti odgovarajuće spoznaje o funkcioniranju nepoznata
procesa (sustava, funkcije) i mogućnosti njihovim upravljanjem.
U teoriji i praksi se upotrebljavaju i termini siva kutija, kada su struktura, procesi i funkcije
djelomično poznate, i bijela kutija, kada su struktura, procesi i funkcije poznate.
2) Metoda modela.
Osnovna je svrha i cilj metode modela da se što točnije i što potpunije spoznaju stvari, pojave i
postupci, odnosno njihove strukture, funkcije i ponašanja. Postoje brojni modeli, npr.: realni,
idealni,apstraktni, konkretni, statički, dinamički, jednostavni, složeni, topološki, mrežni, globalni,
analitički... Koji će se tip modela primjenjivati u konkretnom slučaju, ovisit će o predmetu istraživanja
te znanju i vještini istraživača.
50
3) Metoda povratne sprege ili metoda povratne veze.
Metoda povratne sprege čini dijalektički proces međusobnog djelovanja ulaznih i izlaznih
efekata (varijabli), što zapravo predstavlja osnovnu pretpostavku samoregulirajućih dinamičkih
sustava. Povratne sprege imaju svoja dva osnovna oblika, i to: (1) Pozitivnu povratnu vezu. To je ona
obratna veza u kojoj izlazna djelovanja pozitivno djeluju na ulazne utjecaje i povećava ih. (2)
Negativnu povratnu vezu. To je ona veza u kojoj izlazna djelovanja povratno djeluju tako da smanjuju
ulazne utjecaje. Dinamički sustavi su brojni, kao npr.: međunarodni privredni i nacionalni privredni
sustavi, tržišni sustav, poduzeće kao sustav, prometni sustav, sustav morskog brodarstva, sustav
međunarodnog multimodalnog transporta, integralni informacijski sustav...
Kibernetički se sustavi mogu i matematički modelirati. Matematičko opisivanje različitih

ponašanja različitih sustava, uključujući i dijalektičke razvojne procese, ima veliko značenje i sve veću
primjenu ne samo u otkrivanju novih spoznaja nego i u ovladavanju prirodnim, biološkim i društvenim
procesima.
lako kibernetička metoda spada među najmlađe znanstvene metode, ona se vrlo efikasno
primjenjuje u znanstvenoistraživačkom radu, više ili manje, u svim znanstvenim područjima i
disciplinama, a posebice u ekonomiji, medicini, tehnologiji, prometu, informatici... Kibernetička
metoda uspješno se primjenjuje u rješavanju složenih zadataka automatizacije, robotizacije i
kompjutorizacije proizvodnih procesa, u upravljanju tokovima roba i putnika u prometu, u
financijskom poslovanju..., u prognoziranju budućih gospodarskih kretanja i slično.
4.2.14. Eksperimentalna metoda
Eksperimentalna metoda je postupak promatranja pojave koja se ispituje pod točno određenim
uvjetima koji dopuštaju da se prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta
ponovno izazove. Ona se, dakle, zasniva na eksperimentu, odnosno znanstveno postavljenom pokusu,
tj. na »kontroliranom promatranju« i »provjeravanju nekog zakona«. Da bi neki eksperiment dao
valjane rezultate potrebno je ispuniti ova dva osnovna uvjeta: precizna kontrola »relevantnih
predmeta« i dovoljan broj obavljenih eksperimenata.
Prema Šešiću, znanstveni eksperiment je plansko, organizirano i metodsko proizvođenje,

izvođenje ili samo mjerenje realnih pojava koji imaju za cilj otkrića nepoznatih činitelja, svojstava i
odnosa pojava, odnosno provjeravanja hipoteza o tim činiteljima i njihovim svojstvima. Ta je metoda
jedna od najosnovnijih i najvažnijih znanstvenih metoda jedinstvenog teorijskog i praktično
znanstvenog saznanja.
Osnovni činitelji eksperimentalne metode su:

1) Eksperimentator. To je pojedinac, tim ili kolektiv istraživača koji planiraju, teorijski
pripremaju i praktično izvode eksperiment.
2) Predmeti ili predmeti eksperimenta. To su pojave i procesi bilo koje stvarnosti: prirodne,
biološke, psihičke, društvene pojave.
3) Sredstva i oruđa eksperimenta. To su sva sredstva, instrumenti i oprema pomoću kojih se
obavlja eksperiment.
4) Eksperimentalni postupak. Taj postupak obuhvaća: 1) objektivne postupke eksperimenta (npr.
djelovanje topline, zračenja, vitamina na određene procese) i 2) brojne operacije koje obavlja
eksperimentator (npr. bilježenje podataka i rezultata eksperimenta neke pojave).
5) Postavljanje, razrada i provjeravanje određenih hipoteza Sve to o
prirodi pojava koje se istražuju.
51
Stvarni rezultati eksperimenta. Izražavaju se podacima i informacijama o ponašanju pojava
koje se eksperimentalno istražuju.
6) Objašnjenje stvarnih rezultata eksperimenta i analiza tih rezultata. Na temelju izvedenih
zaključaka o (ne)provjerenosti hipoteze koja je provjeravana, postavljanje znanstvene teorije
ili znanstvenog zakona, ili postavljanje novih i drugačijih hipoteza.
Eksperimentalna metoda ima bitnu spoznajnu ulogu koja se sastoji.

1) U provjeravanju činjenica koje su ranije utvrđene, ali koje nisu potpuno pouzdane.
2) U provjeravanju hipoteza, znanstvenih zakona, znanstvenih teorijskih stavova, znanstvenih
teorija.
3) U postavljanju novih, konkretnijih, adekvatnijih i specijalnijih hipoteza.
4) U otkrivanju novih znanstvenih činjenica o pojavama koje se istražuju.
Razvoj znanosti, posebno u 20. stoljeću, toliko je zasnovan na eksperimentima da je postalo

opće shvaćanje da se sve mora dokazati eksperimentom i da samo eksperiment predstavlja znanstvenu
metodu istraživanja. Eksperiment omogućuje da se na temelju više pojedinačnih činjenica utvrdi opća
zakonitost, da se verificira određena hipoteza. O obavljenom eksperimentu obično se sastavlja
izvještaj sa svim bitnim elementima na temelju kojega je moguće ponoviti pokus.
Eksperimentalna metoda vrlo se često upotrebljava u kombinaciji s drugim znanstvenim

metodama. Tako su, na primjer, ekspriment i promatranje tijesno povezani, jer oni imaju istu svrhu, ali
između ovih metoda postoji i određena razlika. Eksperiment je zapravo organizirano i savršeno
promatranje. U promatranju istraživač ne sudjeluje aktivno nego nastoji što bolje opisati, utvrditi neko
obilježje promatrane pojave. U eksperimentu aktivno sudjeluje eksperimentator i na taj način može
utjecati na mijenjanje ponašanja pojave ili mijenjanje uvjeta eksperimentalne pojave.
Za znanost općenito, eksperimentalna metoda ima veliko značenje. Najčešće se upotrebljava u

prirodnim, biomedicinskim, biotehničkim i tehničkim znanstvenim područjima. Najegzaktniji su
rezultati istraživanja u onim znanstvenim područjima i disciplinama u kojima se u velikoj mjeri
primjenjuje eksperimentalna metoda.
4.2.15. Dijalektička metoda
Dijalektička metoda temelji se na dijalektičkom materijalizmu kao filozofskom i znanstvenom

pogledu na svijet, odnosno znanosti o najopćijim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog
društva i mišljenja. Bit je dijalektike u tome da su sve pojave, procesi i odnosi u prirodi i društvu, te
razrii oblici kretanja materije, primaran materijalan svijet, a svijest ljudi samo je odraz materije kao
bitnosti svega. Mišljenje i duhovni život ljudi jesu sekundarni, izvedeni od materijalnog bića svijeta.
Materijalnu stvarnost čovjek može istražiti i spoznati, a ljudska znanja o prirodnim zakonima, ako su
praktično provjerena, postaju vjerodostojna znanja koja imaju karakter objektivne istine.
Primjena osnovnih postavki dijalektičkog materijalizma na istraživanje povijesti društva, jest

povijesni materijalizam, koji povijest shvaća kao razvojni proces čovječanstva u kojem su osnovne
pokretačke snage, promjene načina proizvodnje i klasna borba.
U znanstvenoistraživačkom radu posebice je važna realna dijelaktička metoda, a to je zapravo,

dijalektička materijalistička metoda stvarnog saznanja. Ova dijalektička metoda je, po Marksovoj
ocjeni, izravno suprotna Hegelovoj metodi.
Prema Šešiću, osnovna metodološka načela realne dijalektičke metode mogla bi se koncizno i
sustavno izložiti, i to:
52
1) Osnovu i sadržaj realne dijalektičke metode čini praktična ljudska djelatnost i materijalističko
shvaćanje svijeta, tj. prirode, društva i duha, uključujući i mišljenje ljudi.
2) Materijalistička dijalektička metoda je konkretna: ona odbacuje svaki logički formalizam i
shematiku; stvarna dijalektička metoda teži »da savlada«, odnosno da objektivno sazna sam
»materijal« pojava i da otkrije »vlastitu logiku vlastitog predmeta«; znači, stvarna dijalektička metoda
ide za tim da sazna konkretnu objektivnu istinu o svim predmetima filozofskog i znanstvenog
mišljenja.
3) Materijalistička dijalektička metoda je svojom konkretnošću i mogućnošću u stanju otkriti bit
promjene i razvoja samih stvari, revolucionarna je, jer omogućuje revolucionarnu čovjekovu praksu.
4) Konkretna dijalektika shvaća sve stvari u svijetu kao unutarnje međusobno povezane i
uzajamno uvjetovane - u svijetu nigdje nema apsolutno, metafizički međusobno odvojenih stvari ili
jednostavnih njihovih elemenata, nigdje nema čvrste i tvrde veze (hard and fast lines) jer su sve stvari
međusobno i uzajamno uvjetovane: »svaka stvar (pojava, proces itd.) povezana je svakom drugom«.
Međusobna povezanost stvari, procesa, pojava je vrlo različita i višestruka, a ona može biti (1)
sadržajno-materijalna, (2) prostorno-vremenska, (3) funkcionalna u najraznovrsnijim relacijama, (4)
kauzalno-genetička i (5) razvojna u raznim oblicima.
5) Stvarna dijalektička metoda shvaća sve predmete, sve stvari i sve pojave kao dijalektički
složena jedinstva različitih, suprotnih i proturječnih činitelja koji su i sami dijalektički složeni.
6) Materijalistička dijalektička metoda sve stvari shvaća ne samo kao dijalektička jedinstva
raznovrsnih i suprotnih nego i unutarnje proturječnosti činitelja pojave ili stvari koja se mijenja. Svim
su stvarima svojstvene »unutarnje proturječne tendencije razvitka«, tako da bit dijalektike čini
»priznanje (otkriće) proturječnih, uzajamno isključujućih, suprotnih tendencija u svim pojavama i
procesima prirode, uključujući i duh i društvo«.
7) Suprotno metafizičarima, materijalistička dijalektička metoda, zamišljajući sve pojave kao
dijalektički složene, unutra povezane i unutarnjom proturječnošću, izravno shvaća dijalektički razvoj
pojava.
8) Dijalektičko jedinstvo i međuprožimanje model-stvarnost vrlo je plodan put u sve
obuhvatnijem i sve svestranijem i dubljem otkrivanju zakonitosti u prirodnim i društvenim pojavama.
Osnovni dijalektički modeli otkrivaju se analizom osnovnih dijalektičkih pojmova, odnosno

dijalektičkih kategorija, kao što su: 1) dijalektičko jedinstvo suprotnosti, 2) dijalektička polarizacija
kategorija, 3) dijalektička proturječnost itd.
Ovi osnovni teorijski modeli implicitno su elaborirani i u dijalektičkim načelima, odnosno
najopćenitijim dijalektičkim zakonima.
Teorija osnovnih dijalektičkih metoda treba i može igrati daleko veću ulogu u razvoju
posebnih znanstvenih spoznaja, i to:
1) u shvaćanju predmeta matematike, fizike, kemije, biologije, psihologije, a i u društvenim i
humanističkim znanostima, posebice u sociologiji, povijesti, politologiji, ekonomiji, filozofiji,
2) u znanstvenoistraživačkom radu u svim spomenutim znanstvenim područjima (i
disciplinama), radi znanstvenih predviđanja, objašnjenja i znanstvenih otkrića i
3) i u daljnjoj izgradnji teorije same konkretne dijalektike.
Uloga dijalektičkih modela sastoji se u tome što one predstavljaju konceptualne prilazne
sheme predmetima istraživanja, kao i teorijsku osnovu za postavljanje hipoteza o strukturi, funkciji ili
o ponašanju predmeta istraživanja kao dijalektičkih sustava.
Prethodno navedenim osnovnim načelima dijalektičke metode, mogla bi se dodati još tri takva
načela, i to:
1) Svaki predmet, pojava, proces, svojstvo i odnos treba misaono rastaviti na njegove sastavne
elemente, dijelove, stajališta i njihove međusobne odnose i veze, bez obzira kako taj predmet
ili njegova struktura izgledali jedinstveni i jednostavni.
2) Sve pojave i procese treba shvatiti prema modelu dijalektičkog jedinstva suprotnosti i modelu
dijalektičke proturječnosti, tj. kao jedinstvo suprotnih, a u fazi kvalitativne promjene, i kao
jedinstvo dijalektički proturječnih činitelja, procesa i tendencija razvoja tih pojava.
53
3) Od svih posebnih modela dijalektičkog jedinstva suprotnosti, kao i odgovarajućeg
dijalektičkog načela jedinstva i borbe suprotnosti, najvažniji su modeli i načela dijalektičkog
jedinstva i borbe općeg, posebnog i pojedinačnog, kao i model i načelo »jedinstva i borbe
sadržaja i forme«, posebno borbe novog sa starom formom, ali isto tako borba novih formi sa
starim sadržajem.
Iz obrazloženih osnovih dijalektičkih modela i načela dijalektičke metode proizlazi jasan i vrlo
određen cilj konkretne dijalektičke metode. Bit toga cilja je što potpunije, svestranije, produbljenije
saznanje svih obilježja pojave koja se istražuje, kao i same te pojave u cjelini i u njenom razvoju, tj.
saznanje njezinog začetka, nastanka, promjene sadržaja, strukture i funkcije njezinih dijelova i
njezinih činitelja, odnosno njihovog ponašanja: zatim odnosa, mjesta i funkcije te pojave kao cjeline; u
nekoj je zadatak otkrića, tendencija i zakona razvoja određene pojave, a na temelju ovih, i mogućnosti
njenog objašnjenja i predviđanja njezinog daljnjeg tijeka, njezinog razvoja, kao i krajnjeg rezultata te
pojave, tj. bilo promjene te pojave u drugu pojavu, bilo njezinog integriranja u neku složenu pojavu,
bilo nestanka te pojave.
Ova načela vrijede ne samo za ekonomske pojave i rezultate ekonomskih istraživanja, tj.
rezultate ekonomskog mišljenja, ekonomske pojmove, teorije i zakone i druge ekonomske apstrakcije,
već se ova načela i dijalektička metoda općenito vrlo uspješno primjenjuju i u drugim znanstvenim
područjima društvenih i humanističkih znanosti te područjima drugih znanstvenih područja.
Dijalektička metoda je stečevina 19. i 20. stoljeća i ona olakšava shvaćanje, spoznaju i
objašnjenja brojnih ekonomskih i društvenih pojava i važan je instrument spoznaje i mijenjanja
društva.
4.2.16. Povijesna metoda
Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju raznovrsnih dokumenata i dokaznog

materijala može egzaktno saznati ono što se u prošlosti dogodilo i, po mogućnosti, kako i zašto se to
tako dogodilo. U upotrebi ove metode uzimaju se u obzir naročito kronologija, razvoj i uzročno-
posljedične veze o predmetu istraživanja, lako se ova metoda najčešće upotrebljava u društvenom i
humanističkom području (npr. povijest, filozofija i si.), ona se također primjenjuje samostalno (rjeđe)
ili u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama i znanstvenim područjima, jer se manje-više u svim
znanstvenim disciplinama istražuju podrijetlo, razvoj, uzroci i posljedice pojava, odnosa i veza u
prirodi i društvu.
4.2.17. Genetička metoda
Genetičkom metodom se nastoji shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u njenom postanku,
izučavanjem tijeka njezinog prethodnog razvoja. Ona predstavlja samo prvu fazu u
znanstvenoistraživačkom radu. Slična je metodi studija slučaja i povijesnoj metodi. Težište
istraživanja ove metode usmjereno je na dinamičke činitelje rasta, promjena i razvoja. Ona nastoji
znanstveno opisati činjenice istraživanjem tijeka prethodnog razvitka određene pojave, odnosno
predmeta istraživanja.
4.2.18. Teorija sustava kao metoda
54
Teorija sustava je novija znanstvena disciplina. Ona je nastala u okviru kibernetike kao
znanosti o upravljanju i informacijama. U smislu teorije sustava pod pojmom sustava podrazumijeva
se ukupnost međusobno, svrsishodno povezanih i međuutjecajnih elemenata: stvari, pojava i pojmova i
odnosa u stalnom kretanju, mijenjanju i razvoju u prirodi, tehnici i društvu koji se karakteriziraju
određenim ciljevima i povratnim spregama kao uvjetu postojanja i funkcioniranja ukupnosti. Sve ono
što se nalazi izvan sustava predstavlja okruženje (okolinu) sustava ii sustav višeg reda. To znači da je
svaki sustav istodobno i podsustav višeg reda.
U području ekonomije, ekonomskih sustava, ripr. poduzeća, ili području tehnologije prometa,
npr. nacionalnog prometnog sustava, moglo bi se istaknuti, uz ostalo, nekoliko bitnih obilježja takvih
sustava i to: cilj, aktivnost, strukturu, ulaz i izlaz varijabli, pravila ponašanja, okruženje, informacije,
složenost, dinamičnost, upravljivost itd., koje istraživač mora imati na umu kod primjene
odgovarajućih znanstvenih metoda u znanstvenoistraživačkom radu.
Za razliku od nekih drugih znanstvenih metoda, za teoriju sustava kao znanstvenu metodu
karakteristično je da ona preferira izučavanje cjeline formulirane na odnosima među podsustavima i
formulirane na odnosima podsustava (sustava nižeg reda) i sustava (sustava višeg reda). Odnosi i veze
među podsustavima mogu biti različiti, pa se promjenama u njima neizbježno mijenjaju kvantitativna i
kvalitativna svojstva i podsustava i sustava. Treba naglasiti da zbroj obilježja sustava ne mora biti
jednak takvom zbroju njegovih podsustava.
Teorija sustava u novije vrijeme postala je determinanta mnogim znanstvenim područjima.
Ona pomoću svojih osnovnih načela utvrđuje zakonitosti koje se javljaju u sustavima i
(pod)sustavima. Teorija sustava je formalno znanstvena disciplina kada se uspoređuje s drugim
znanstvenim disciplinama kao što je npr. matematika, informatika, logika. Međutim, kada se teorija
sustava primjenjuje u drugim znanstvenim područjima i disciplinama (npr. u projektiranju
informacijskog sustava u nekom poduzeću ili djelatnosti), ona se koristi kao znanstvena metoda.
Klasično analitičko mišljenje je bilo dominantan način mišljenja i rješavanja problema do

dvadesetog stoljeća. Jedna od važnijih odrednica takvog mišljenja bio je deterministički pogled na
svijet: problemi su se postavljali i rješavali izolirano od okoline, oni su se rješavali jednostrano, a
dominiralo je induktivno istraživanje, jer se o cjelini stvaralo mišljenje i sud na osnovi dijelova.
Postupno se razvijalo znanje o međuovisnosti pojava u prirodi i društvu. Takve su spoznaje zahtijevale
novi način mišljenja, integraciju usitnjenih znanja, nove postupke istraživanja i primjene cjelovitih
spoznaja. To je bio početak sustavnog mišljenja i sustavnog pristupa u teoriji i praksi.
Osnova teorije sustava je sustavno mišljenje, a to je, zapravo, mišljenje prema kojemu se svaki
problem, svaka pojava, svaki dio realnog svijeta promatra kao sustav. Sustavno je mišljenje
utemeljeno na brojnim načelima na kojima se razvija suvremena teorija sustava. Spominju se neka od
tih načela:
● Sve je sustav i podsustav. To je načelo izravno inkorporirano u sustavno mišljenje. Prema

tome načelu sustav može predstavljati sve ono što je sastavljeno iz najmanje dva dijela (npr. dva dijela
neke stvari, pojave,..), ali uz uvjet da su ti dijelovi međusobno ovisni, uvjetovani, povezani bilo
materijalom, informacijom, energijom, idejom (formalnologički). Svaki sustav istodobno je sustav
višeg ranga (tj. više razine) i sustav nižeg ranga (tj. niže razine). Na kojoj će se razini određen sustav
definirati najizravnije ovisi o predmetu promatranja, promatraču te svrsi definiranja problema. Ako se
prihvati načelo "sve je sustav i podsustav" u makrosmislu, onda je sve povezano u prirodi, jer svaki
(pod)sustav ima svoje okruženje (cjelina - dio). Na primjer: hrvatski prometni sustav je "samostalni"
sustav ako je to predmet izučavanja, ali je to istodobno i podsustav hrvatskog gospodarskog sustava,
kao što je to i podsustav europskog prometnog sustava, itd., što ovisi o tome koji je (pod)sustav u
fokusu promatrača (istraživača). Međutim, hrvatski prometni sustav je složen, dinamički i stohastički
sustav koji čini devet osnovnih podsustava (tj. pomorski, željeznički, cestovni, zračni, riječni,
cjevovodni, poštanski, telekomunikacijski i žičarski promet). Ako se pak izučava samo npr. pomorski
promet, onda je on samostalni sustav, iako je podsustav hrvatskog prometnog sustava, koji dalje čini
više podsustava, kao npr.: teretni i putnički promet (tj. dva podsustava), a teretni promet kao sustav
55
čini više podsustava, kao npr.: linijski promet, slobodni promet (tj. dva podsustava), zatim linijski
promet kao sustav čini više podsustava, kao npr.: promet generalnog tereta, promet tekućeg tereta (tj.
tarikerska plovidba), RO-RO promet, itd.
● Sinergizam. Nastao je od grčkih riječi "syn" = s, sa + "ergon" = djelo, a označavaju
sudjelovanje nekoliko organa ili mišića u izvedbi nekog pokreta ili neke radnje. Na primjer, čovjek je
najsavršeniji živi sustav, koji je sastavljen od brojnih organa koji imaju posebne funkcije. Zajedničkim
djelovanjem svih organa nastaje život, a to ne može samostalno ostvariti niti jedan ljudski organ. Time
djelovanje neke cjeline nije moguće svesti na jedan dio i objasniti poznavanjem dijela. Međutim,
istodobno dijelovi i odnosi između njih određuju funkcioniranje cjeline. Prema pravilima teorije
sustava to ne vrijedi samo za žive organizme, nego jednako i druge sustave, npr. tehničke, ekonomske,
prirodne (...). Prema tome, priroda se manifestira u određenim oblicima i sadržajima koji su rezultat
dinamike sinergističkog djelovanja, njezinih elemenata na određenoj razini istraživanja, proučavanja
ili promatranja.
● Dinamičko promatranje pojava. Čini jedinstvo prostora i vremena, a izražava se kretanjem
ili promjenama promatranih tijela ili procesa u vremenu. Svi se sustavi mijenjaju, razvijaju, neki brže,
a neki sporije, pa to vrijedi i za ekonomske sustave.
● Relativnost svih pojava i njihovih odnosa. Za pojave i njihove odnose vrijede načela teorije
relativiteta. Promatrač sudjeluje u rješavanju svakog realnog problema. U postupku izučavanja
problem, odnosno neki sustav ili proces djeluje na istraživača, ali istodobno i istraživač djeluje na
predmet izučavanja. Rezultat izučavanja bit će relativno točan u odnosu na "nešto drugo".
● Holističko promatranje i rješavanje problema. Holističko (od grč. riječi holos = sav, potpun,
čitav, odnosno teorija da organizam kao cjelina usmjeruje fizičko-kemijske procese u živom biću)
promatranje i rješavanje problema ili sustavni pristup utemeljen je na sustavnom mišljenju. Prema
tome načelu svaki se problem (tj. predmet istraživanja) može definirati kao sustav, odnosno cjelina, ali
u kontekstu određenog sustava (tj. cjeline) višeg ranga. To, zapravo, znači da je svaki sustav istodobno
i podsustav nekog sustava više razine, ali i obrnuto, svaki sustav čine dva ili više podsustava nižeg
ranga od promatranog sustava. Holističkim pristupom kao specifičnom metodologijom moguće je
rješavati probleme beskonačnosti i složenosti problema, pojava i odnosa.
Teorija općeg sustava kao sustavna znanost bavi se izučavanjem općih zakonitosti sustava i
sustavne metodologije. Osnovni je predmet izučavanja sustav. A što je sustav? Sustav je skup
međusobno povezanih elemenata. Ili, sustav je skup međusobno povezanih elemenata (dijelova,
procesa), koji funkcioniraju po određenim pravilima, usmjerenih prema određenom cilju, a čine
relativno samostalnu cjelinu.
Sustavni pristup, kao znanstvena metoda, razlikuje se od klasičnog pristupa po brojnim

elementima, kao na primjer:
● Predmet istraživanja definira se u sklopu neke veće cjeline, a ne izdvojeno iz nje.
● Umjesto svojstava sastavnih dijelova predmeta istraživanja u većoj cjelini nastoji se
definirati njegova svrha i ciljevi.
● Određuju se veze predmeta istraživanja s okolinom te definiraju osnovni elementi sustava,
njihove međusobne funkcionalne veze ili struktura sustava.
● Ne istražuju se zakonitosti kojima dijelovi podliježu, nego se rješenjem smatra poboljšanje
funkcije cjeline. Poboljšanje funkcije cjeline postiže se prestrukturiranjem osnovnih
elemenata.
● Istraživanje nije orijentirano prema završnom utvrđivanju zakonitosti cjeline, nego se
raščlanjivanje obavlja na nižoj razini (pri čemu raniji elementi predstavljaju podsustave) tako
dugo dok se ne pronađe rješenje koje bitno poboljšava funkciju cjeline.
U izučavanju ekonomskih sustava često se susreće semiotika (grč. semiotike u logici i
lingvistici opća teorija znakova, bavi se svime što se ubraja u kombinaciju...) kao znanstvena
disciplina (tj. znanstvena grana, ogranak) i metodologija o znakovima i znakovnim sustavima.
Semiotika izučava znakove i znakovne sustave sa statičkog i kvalitativnog stajališta, dok ih
kibernetika izučava s dinamičkog i kvantitativnog stajališta.
56
Ekonomska semiotika se bavi izučavanjima znakova i znakovnih sustava u ekonomskim
sustavima i procesima. Svrha i cilj joj je da se podaci i informacije što više prilagode upravljanju, pri
čemu se vodi računa o očuvanju informacijskog sadržaja i optimalnom korištenju komunikacijskih
kanala. Tako se ekonomska semiotika rabi u ekonomskim znanostima i praksi poduzeća za:
● analizu znakova i znakovnih sustava u poduzeću, a posebice višeznačnih podataka, njihovu
transformaciju od elementarnih k složenim oblicima i sadržajima, te njihovu interpretaciju,
● poboljšanje komuniciranja između poslovnih partnera u komunikacijskom procesu, te
optimalno korištenje komunikacijskih kanala.
●sintezu rezultata provedenih analiza u procesu projektiranja i izgradnje dijelova i cjeline
informacijskog sustava (...).
Teorija sustava kao znanstvena metoda može se primjenjivati u svim znanstvenim područjima
i znanstvenim disciplinama, jer kao samostalna znanstvena metoda ili u kombinaciji s drugim
znanstvenim metodama, istražuje, otkriva i prezentira rezultate istraživanja (znanstvene spoznaje,
stavove, zaključke, zakonitosti i teorije) koji su interakcijski povezani s istovrsnim i sličnim
rezultatima homogeno strukturiranih ili sličnih (srodnih) sustava i podsustava.
Sustavni pristup je zapravo dijalektički pristup, jer se i jedan i drugi pristup temelji u
međuovisnosti (interakcija sprega) i u dinamici.
Svaki mladi istraživač treba imati na umu važnu činjenicu, a ta je da bez sustavnog pristupa,
koji se temelji na osnovnim načelima teorije sustava, neće moći kvalitetno obaviti potrebna
istraživanja, neće doći do kvalitetnih istraživačkih rezultata i neće biti u stanju izraditi kvalitetno
znanstveno ili stručno djelo. Jer, svaki predmet istraživanja, pa i svaki svakodnevni problem (službeni
ili privatni) treba prethodno misaono sistematizirati, a to pretpostavlja osnovne spoznaje teorije
sustava.
4.2.19. Aksiomatska metoda
Aksiomatska metoda se razvila iz klasične metode dedukcije, za razliku od eksperimentalne

koja se razvila iz indukcije. Ova je metoda, zapravo, suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se
razlikuje po tome što aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke formalizacije. Ova
metoda polazi od aksioma, koji se shvaćaju kao osnovne istine. Sve istine, koje su u sustavu sadržane,
trebaju biti izvedene iz aksioma, što znači da se pretpostavlja da su one sadržane u aksiomima. Na
takvim postavkama stvoreni su razni sustavi aksiomatskog karaktera, posebno u aritmetici i geometriji.
Ova se metoda, međutim, u novije vrijeme primjenjuje i u drugim znanstvenim područjima prirodnih
znanosti: fizici, kemiji i biologiji.
Svrha je ove metode da učini korektnost definicije i dokaza koji isključivo ovise o njihovim
strukturama, tj. njihovoj vanjskoj formi.
Svi aksiomi moraju imati tri osnovna aksiomatska pravila i to:
1) Pravilo konzistentnosti. Sve aksiome jednog aksiomskog sustava moraju činiti jedinstven,
odnosno logičan koherentan sustav.
2) Pravilo kompletnosti. Sustav aksioma mora biti kompletan. Na temelju tog sustava aksioma
moraju biti izvodljivi i provjerljivi teoremi određenog aksioma.
3) Pravilo neovisnosti aksioma. Aksiomi jednog sustava aksioma moraju biti neovisni u tom
smislu što ni jedan od njih ne smije biti izveden iz drugih.
Međutim, svaki aksiomski sustav ima svoja tri osnovna elementa, i to:
1) pravila formacije osnovnih istina sustava,
2) same aksiome određenog aksiomskog sustava i
57
3) pravila transformacije stavova u određenom aksiomatskom sustavu.
Postoje brojne vrste aksiomatskih sustava, a od kojih je potrebno spomenuti neke:

1) Intuitivni i formalni aksiomatski sustav. Aksiomatski sustav u kojemu se od aksioma zahtijeva
da bude očigledno istinit naziva se intuitivnim ili očiglednim. Formalni ili neočigledni aksiomatski
sustav je takav sustav u kojemu se od aksioma ne traži da bude materijalno istinit i očevidan, nego
samo da ispunjava određene formalne zahtjeve (tj. konzistentnost, kompletnost, neovisnost).
2) Konzistentni i nekonzistentni aksiomatski sustavi. Konzistentni aksiomatski sustav mora
bezuvjetno ispuniti zahtjev konzistentnosti i takav je aksiomatski sustav valjan. Ako takav sustav ne
ispunjava zahtjev konzistentnosti, takav je aksiomatski sustav nekonzistentan, pa prema tome on nije
valjan.
3) Kategorički, nekategorički, odlučljivi i neodlučljivi aksiomatski sustavi. Kategorički
aksiomatski sustav je takav sustav kojemu je skup aksioma kompletan, a sustav kojemu su aksiomi
nekompletni naziva se nekategorički aksiomatski sustav. Kategoričnost aksiomatskog sustava se može
shvatiti "strože" i "blaže". Kada se u aksiomatskom sustavu svaki formulirani sud može dokazati ili
pobiti, govori se da je sustav kategorički u striktnom smislu te riječi.
Ako sustav striktno promatrano nije kategorički, ali je takav da za one teoreme koji se ne
mogu ni pobiti ili dokazati može se odlučiti da su u načelu dokazivi, kaže se da je takav sustav
odlučljiv. A ako nema takvo svojstvo, sustav je neodlučljiv.
4) Ekonomični i neekonomični aksiomatski sustav. Ekonomičnost u aksiomatskim sustavima se
može stupnjevati. Maksimalno ekonomičan aksiomatski sustav je takav sustav u kojemu uopće nema
suvišnih (tj. ovisnih) aksioma, odnosno u kojemu su svi aksiomi međusobno neovisni. Sustav u
kojemu ima više ovisnih (tj. suvremenih) aksioma, on je neekonomičniji, a što je manje suvišnih
aksioma, aksiomatski sustav je ekonomičniji.
5) Neformalizirani i formalizirani sustavi. Pravila koja vrijede za formiranje složenih pojmova i
sudova nazivaju se pravilima formacije, dok se pravila, po kojima se sudovi izvode jedni iz drugih
nazivaju pravilima transformacije. Pravila formacije i pravila transformacije nazivaju se zajedničkim
imenom, sintaktička pravila.
Formalizirani aksiomatski sustavi su takvi sustavi u kojima su uz aksiome i nedefinirane
pojmove eksplicite navedena i sintaktična pravila. Neformalizirani aksiomatski sustavi jesu takvi
sustavi u kojima se pravila formacije i transformacije ne navode, nego se samo prešutno
pretpostavljaju.
6) Simbolizirani i nesimbolizirani aksiomatski sustavi. Da bi se izbjegla opasnost nesvjesnog
pripisivanja sadržaja koji aksiomima ne pripadaju, bolje je pojmove i odnose među njima u
aksiomatskim sustavima prikazati posebnim simbolima, tako da se za njegovo izražavanje gradi
umjetni, simbolički jezik.
Aksiomatski sustavi izraženi umjetnim, simboličkim jezikom nazivaju se simbolizirani
sustavi, dok se takvi sustavi koji su izraženi "prirodnim", "svakodnevnim", "običnim" jezikom (a
takvim se jezikom mogu izraziti ne samo očigledni nego i neočigledni sustavi, i ne samo
neformalizirani nego i formalizirani sustavi) nazivaju nesimbolizirani sustavi.
Ako se želi postići maksimalna preciznost i kritičnost može se formulirati aksiomatski sustav
utemeljen na formalizaciji i simbolizaciji, iako su ta dva postupka međusobno neovisna.
7) Ekvivalentni i neekvivalentni aksiomatski sustavi. Ekvivalentni aksiomatski sustav čine dva
aksiomatska sustava koji se sastoje od istih pojmova i sudova, ali se razlikuju po tome koji su pojmovi
i sudovi u njima nedefinirani i nedokazani, a koji se definiraju i dokazuju. Ako dva takva sustava
nemaju takva svojstva, nazivaju se neekvivalentnim.
8) Oslabljeni, pojačani i saturirani aksiomatski sustavi. Ako se iz
određenog kompletnog skupa međusobno neovisnih aksioma izbaci jedan ili više aksioma, dobiva se
aksiomatski sustav koji je u odnosu na onog prvobitnog oslabljen. U suprotnom slučaju, ako se nekom
skupu aksioma doda jedan ili više neovisnih aksioma, dobiva se aksiomatski sustav koji je u odnosu na
onaj prvobitni pojačan.
Aksiomatski sustav kojemu se ne može dodati nijedan novi aksiom, a da se pri tome ne učini
kontradiktornim, naziva se zasićenim ili saturiranim sustavom.
58
Aksiomatska metoda je važna gnoseološka metoda kojom se postiže egzaktnost i
sistematičnost znanstvenih spoznaja. Ali, stvarna aksiomatska metoda je samo induktivno-deduktivna
aksiomatska konkretno dijalektička metoda. Ona je danas jedna od osnovnih općih znanstvenih
metoda, koja se, zbog svoje egzaktnosti, efikasnosti, sistematičnosti i drugih bitnih obilježja, sve više
koristi u suvremenoj znanosti.
4.2.20. Metoda idealnih tipova
Ne ulazeći u teorijsku raspravu o metodi idealnih tipova i različite pristupe klasičnih i

suvremenih teoretičara (npr. Vebera, Kanta, Hempela i Marksa) o toj metodi moglo bi se reći da je
»ideja« ili »utopijski pojam« (u Kantovom smislu), ili misaona apstraktna konstrukcija jednostrano
naglašenih svojstava neke vrste društveno-povijesne pojave s određenog teorijskog stajališta. Sa
stajališta suvremene teorije modela: idealni tip jest apstraktni teorijski model određene vrste društvene
pojave, kao npr. tipa ljudske zajednice, ili tipa vlasti, ili tipa proizvodnje.
Kod metode idealnih tipova mogu se razlikovati tri vrste pojmova tipa, i to:
1) Klasifikatorski tipovi. To su pojmovi klasa, klasične logike. Svaki klasifikatorski pojmovni tip
predstavlja neki opći pojam. Klasifikatorski pojmovi daju »prosječnu vrijednost« u
određivanju pojmova. S obzirom na klasifikaciju fizičko-psihičkih ljudi postoji npr. »atletski
tip«...
2) Idealni tipovi. To su rezultati izoliranja i proglašavanja određenih svojstava pojava. Oni su
teorijsko-konstruktivni pojmovi koji, kao apstrakcije, nemaju niti mogu imati adekvatne realne
korelate u prirodnoj i društvenoj stvarnosti. Takvi su, na primjer, pojmovi: »idealni glas«,
»idealan građanin«, »idealna ljepotica«, »idealan ljubavnik«, »idealan profesor«, »idealan
muž«, »idealan menedžer«, »idealno planiranje«, »idealan nogometaš« itd.
3) Ekstremni tipovi. To su krajnji tipovi u određenom nizu pojava. Moglo bi se reći da su to
početni i krajnji pojmovi u konkretnom nizu pojmova, kao npr.: »patuljak« ..., »div«. Ovi
tipovi, zbog naglašavanja kvantitativnih i kvalitativnih obilježja neke pojave, imaju važnu
spoznajnu ulogu u znanstvenom istraživanju.
Ova metoda ima ograničenu primjenu u znanstvenoistraživačkom radu. Može se primjenjivati

u filozofiji, politologiji, ekonomiji... i drugim znanstvenim poljima društvenih i humanističkih
znanosti.
4.2.21. Empirijska metoda
Empirijska metoda je postupak koji se zasniva samo na iskustvu radi otkrivanja objašnjavanja
nekih pojava, sudova i zaključaka. Ova metoda omogućuje pristup istraživanjima i izvođenje
eksperimenta bez postavljanja hipoteze ili nastojanja da se ona dokaže. Rezultati do kojih se dolazi
ovom metodom su vrlo važni, prije svega za praktičnu primjenu, ali i za znanost, jer oni najčešće
predstavljaju fazu prikupljanja znanstvenih činjenica na temelju kojih se utvrđuju zakonitosti.
Istraživanja koja se provode ovom metodom smatraju se prethodnim eksperimentima, na temelju kojih
se mogu postavljati radne hipoteze i poduzimati nova znanstvena istraživanja kako bi se te hipoteze
verificirale. Empirijska se metoda mnogo upotrebljava u farmaceutskoj industriji prilikom testiranja
novih lijekova, pri čemu nastoji ustanoviti efikasnost i podnošljivost nekog lijeka, ne ulazeći u
istraživanja djelovanja lijeka s biokemijskog ili fiziološkog stajališta. Upotrebljava se i u poljoprivredi,
ako se, na primjer, želi ispitati prinos većeg broja novih vrsta biljaka i si.
59
4.2.22. Metoda studije slučaja
Studij slučaja je postupak kojim se izučava neki pojedinačni slučaj iz određenog znanstvenog
područja (npr. ekonomije, prava, geografije, tehnologije prometa itd.). Tako se, na primjer, studijem
slučaja može izučavati: produktivnost u određenom poduzeću ili havarija jednog broda, ili promet
tereta u određenoj luci, ili tehničke osobine nekog kontejnerskog ili RO-RO broda, ili bilo koji
pojedinačni, ograničeni problem, pri čemu se izučava neko posebno zanimljivo i karakteristično
obilježje, osobina određenog slučaja. Ova metoda nije u pravom smislu riječi znanstvena, ona je samo
prva faza u znanstvenoj metodi, jer se samo na temelju rezultata promatranja više slučajeva mogu
izvući određene zakonitosti.
4.2.23. Metoda anketiranja
1. Pojam i važnost metode anketiranja
Metoda anketiranja je postupak kojim se na temelju anketnog upitnika istražuju i prikupljaju

podaci, informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja. Ova je metoda pouzdana u tolikoj
mjeri u kolikoj su mjeri pouzdane same informacije prikupljene tom metodom. U nekim slučajevima
pouzdanost informacija može biti potpuna. Ali, mogućnosti ove metode su najčešće ograničene.
Razlog toga treba tražiti u njezinim nedostacima, kao na primjer: da u najviše slučajeva anketirani
uopće ne odgovaraju na anketne upitnike, da su obično odgovori na pitanja iz anketnog upitnika
nepotpuni, netočni, jednostrani i subjektivni, da pripremanje i organiziranje anketiranja te izučavanje
upitnika s odgovorima zahtijeva znatna financijska sredstva i si. Stoga se ova metoda upotrebljava
samo u slučajevima kada se na druge načine ne mogu prikupiti određeni podaci i informacije, a to prije
svega u društvenim i humanističkim znanostima.
2. Vrste, prednosti i nedostaci anketa
O tome je li metoda anketiranja "metoda" ili "tehnika" u literaturi postoje različita mišljenja.
Tako npr. Zvonarević riječ "anketa" rabi u dva značenja: Anketa u širem značenju označava
istraživački postupak kojim se direktno, iz prve ruke, prikupljaju podaci i informacije o ekonomskim,
sociološkim, demografskim, psihološkim i drugim osobinama skupine ljudi ili društvene zajednice.
Podaci i informacije mogu se prikupljati studiranjem dokumentacije, raznim vrstama opažanja,
razgovorima s pojedincima ili skupinama ljudi (...).
Anketa u užem značenju, a u nas se najčešće u tom značenju rabi, označava samo onaj
postupak u tijeku kojega se odabranim ispitanicima, odnosno respondentima postavljaju usmeno ili
pismeno određena pitanja, na koja oni također usmeno ili pismeno daju odgovore. Zatim se prikupljeni
odgovori podvrgavaju raznim vrstama kvantitativne, kvalitativne i kauzalne analize.
Prema Vujeviću anketa je posebna metoda za prikupljanje podataka i informacija o stavovima

i mišljenjima ispitanika. U širem smislu za čega je anketa svako prikupljanje podataka i informacija uz
pomoć postavljenih pitanja. Treba, međutim, spomenuti da u znanstvenom istraživanju anketa nije
samo postavljanje pitanja i na njih traženje odgovora. Anketa je, prije svega, postavljanje određenih
pitanja određenoj i odabranoj vrsti i broju ljudi, na točno isplaniran način sa svrhom i ciljevima -
dobiti što više istinitih odgovora, odnosno podataka i informacija o predmetu istraživanja. Pitanja se
mogu postavljati na različite načine i o različitim temama, pa Vujević u tom smislu razlikuje:
60
1) Anketu u užem smislu. Anketa je pismeno prikupljanje podataka i informacija o stavovima i
mišljenjima na reprezentativnom uzorku ispitanika uz pomoć upitnika.
2) Intervju. To je vrsta ankete u kojoj se usmeno postavljaju pitanja i daju odgovori.
3) Testove. To su specifična vrsta ankete u kojoj se uz pomoć posebno konstruiranih pitanja
prikupljaju podaci i informacije o znanju, sposobnostima i interesima ispitanika.
Kada se govori o anketi obično se misli na anketu u užem smislu, ili na ispitivanje mišljenja i
stavova uz pomoć upitnika. Takve se ankete najčešće upotrebljavaju kao metoda za prikupljanje
podataka i informacija u društvenim znanostima. Smatra se da se u tim znanostima oko 90%
primjenjuje anketa kao metoda za prikupljanje podataka i informacija.
Anketa može služiti i kao metoda otkrića, jer se pomoću rije može prikupiti mnogo podataka i
informacija, a što omogućava kvalitetnije definiranje problema istraživanja i usavršavanje postavljene
hipoteze. Međutim, anketa se najčešće upotrebljava kao metoda verifikacije, jer se pomoću
prikupljenih podataka i informacija mogu provjeriti postavljene hipoteze. S mnogo uspjeha anketa se
primjenjuje u istraživanju društvenih pojava.
Anketa ima više prednosti, kao što su:

1) Pomoću anketa mogu se saznati podaci i informacije o doživljaju. Ponašanje se čovjeka ne
može objasniti samo pomoću podražaja i reakcija, jer ono ovisi o velikom broju činitelja koji se nalaze
u organizmu, kao npr.: sposobnosti, stavovi, mišljenja, emocije, karakter, pogled na određene stvari,
pojave i događaje. Do takvih i sličnih spoznaja može se doći anketom.
2) Pomoću ankete mogu se dobiti podaci i informacije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dok
se opažanjem mogu prikupiti podaci i informacije o onome što je nazočno u trenutku opažanja,
anketom se mogu pitati ispitanici o pojavama iz prošlosti o kojima nije ostao "nikakav trag osim u
sjećanju ljudi. Isto tako mogu se ispitati sadašnji stavovi i mišljenje, ali planovi za budućnost.
3) Anketa je, u pravilu, ekonomična. Pomoću ankete može se u kratkom vremenu doći do
velikog broja podataka i informacija, a čime se istodobno smanjuju troškovi istraživanja.
U pripremanju i provođenju anketiranja istraživači i anketari trebaju imati na umu i nedostatke

anketa odnosno poteškoće u anketiranju. Naime, u anketi se mogu postavljati pitanja o svemu i
svačemu, ali se iskreni odgovori dobivaju samo na ona pitanja na koja ispitanici žele i mogu
odgovoriti. Nedostaci anketa ili poteškoće u pribavljanju podataka i informacija pomoću anketa mogu
se svrstati u tri skupine, i to:
1) Epistemološke poteškoće. Takve poteškoće nastaju zbog različitog stupnja obrazovanja i
pismenosti ispitanika, čiji odgovori zbog toga ne mogu imati jednaku vrijednost, a
ravnopravno čine statističku masu koja predstavlja osnovu za anketno istraživanje. Stručnost
ispitanika izravno utječe na točnost i iskrenost njihovih odgovora.
2) Psihološke poteškoće. Takve poteškoće nastaju zbog toga što je anketu vrlo teško prilagoditi
svim ispitanicima. Jednima ista anketa može biti vrlo teška, a drugima prelagana. Zato mnogi
istraživači pogrešno smatraju da anketu treba prilagoditi prosjeku ispitanika, jer time iz uzorka
eliminiraju one ispod prosjeka. Zato anketu treba prilagoditi najnižoj razini ispitanika, jer će
viša razina ispitanika razumjeti anketu prilagođenu nižoj razini, dok niža razina ispitanika
neće moći razumjeti anketu prilagođenu višoj razini respondenata.
3) Društvene poteškoće. Takve se poteškoće utemeljuju na tendenciji ispitanika da u anketi daju
odgovore koji su sukladni društvenim vrijednostima, pa se zbog toga dobivaju rezultati koji su
u pravilu pozitivniji od stvarnog starija. Ako se o tome ne vodi računa dobivaju se nerealni,
neobjektivni i pogrešni podaci i informacije. To je razlog da treba omogućiti ispitanicima da
bez straha od odgovornosti daju odgovor i kada on nije u skladu s društvenim vrijednostima.
To se uspješno postiže anonimnom anketom i indirektnim pitanjima.
3. Izrada anketnog upitnika
61
Dok se ne prouči i ne spozna bit metode anketiranja, moglo bi se doći do pogrešnog suda o
njoj, jer se anketa pričinja jednostavnom: netko smisli nekoliko pitanja, pronađe nekoliko osoba
kojima ta pitanja postavlja te prikupljene odgovore na određen način interpretira i "anketa" je gotova.
Takva prividna jednostavnost metode anketiranja dovodi do anketomarije i pseudoanketa. Rezultati
takvih anketa su u pravilu netočni, nepouzdani, pa stoga i neuporabljivi. Osim toga, takve ankete kod
ispitanika stvaraju averziju prema anketama.
Kod priprema znanstvenog istraživanja pomoću metode anketiranja, kao i kod primjene drugih
znanstvenih metoda, najprije je potrebno determinirati svrhu i ciljeve istraživanja ostvarenje kojih
dovodi do dokazivanja postavljene hipoteze. Svrha ciljevi trebaju biti realno postavljeni tako da bi se
anketom mogli ostvariti. Često puta autori anketa pogrešno nastoje da jednom anketom prikupe sve
potrebne podatke i informacije u određenom istraživanju. Opseg ankete, odnosno broj pitanja i
potpitanja, koja će se anketom obuhvatiti, ne ovisi samo od želja, potreba i mogućnosti istraživača koji
provodi anketu, nego, prije svega, od spremnosti na suradnju budućih ispitanika (respondenata).
Osnovni činitelji ograničenja opsega ankete jesu sadržaj ankete, zainteresiranost i umor respondenta.
U praksi je uobičajeno pravilo da pismena anketa, koju ispunjava sam respondent, ne bi trebala trajati
više od 30 minuta, a usmena anketa, koju vodi anketar, ne bi trebala trajati više od 40 minuta.
Prije nego što istraživač počne sastavljati pitanja za anketu, pretpostavlja se da mu je poznat
predmet istraživanja s hipotezom, svrha i ciljevi istraživanja, sva aktualna literatura i rezultati
dosadašnjih istraživanja kao i znanstvene metode koje su korištene u prethodnim istraživanjima.
Pripremati anketu bez nabrojenih spoznaja značilo bi raditi naslijepo, a rezultat bi bio porazan. Pitanja
u upitnik ne ulaze slučajno, jer se svako od njih odnosi na indikator, indikator se odnosi na variabilu,
varijabla na hipotezu, a hipoteza proizlazi iz predmeta (problema) istraživanja.
Anketni upitnik treba biti teorijski utemeljen. Teorijska utemeljenost obuhvaća tri područja, i
to:
1) Teorijsku utemeljenost na spoznajama o predmetu istraživanja.
Anketa je teorijski utemeljena na spoznajama o predmetu istraživanja ako
su pitanja zasnovana na valjanim indikatorima varijabli koje su izvedene iz hipoteze i ako su hipoteze
odgovor na precizno formuliran problem i utemeljene na teoriji znanosti unutar kojih se istraživanje
provodi.
2) Teorijsku utemeljenost na spoznajama psihologije stavova i mišljenja. Anketa je utemeljena
na spoznajama psihologije stavova i mišljenja
ako su pitanja postavljena na razini habitualnih mišljenja, tj. ako se pitanja odnose na ponašanje koje
je pokazatelj stavova. Treba znati kako ispitanici doživljavaju problematiku pitanja.
3) Teorijsku utemeljenost na spoznajama iz metodologije anketnih istraživanja. Anketa je
utemeljena na spoznajama iz metodologije anketnih istraživanja ako se ta tehnologija dobro poznaje i
primjenjuje, te ako se dobro poznaje metodologija znanstvenog istraživanja.
4.Vrste pitanja u anketnom upitniku
Prema svojem obliku postoje dvije skupine pitanja, i to:

1) Otvorena pitanja. Otvorena su ona pitanja na koja ispitanik daje odgovore svojim riječima,
prirodno i spontano, onako kako njemu najviše odgovara. Obično se iza pitanja ostavlja prazan prostor
u koji ispitanik upisuje odgovor.
Prednosti otvorenih pitanja su ove:

 lako ih je sastaviti,
 ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor,
 odgovori na takva pitanja mogu dobro poslužiti za sastavljanje zatvorenih pitanja i
 takva pitanja imaju veću heurističku vrijednost.
Otvorena pitanja imaju i svoje nedostatke, kao npr.:
 ona zahtijevaju solidno obrazovanje i pismenost ispitanika,
62
 na takva se pitanja dobije malo dobrih odgovora,
 ona imaju malu verifikacijsku vrijednost jer se sve kategorije ispitanika ne suzdržavaju
jednako u davanju odgovora na otvorena pitanja, tako npr. na takva pitanja manje odgovaraju
ispitanici slabijeg obrazovanja i pismenosti,
 takva pitanja stavljaju pred ispitanika teži zadatak, ali stupanj te težine nije isti za sve
ispitanike, pa ta činjenica može različito djelovati na motivaciju ispitanika,
 nije moguće postaviti veći broj pitanja i
 teža je obrada otvorenih pitanja.
2) Zatvorena pitanja. Zatvorena su ona pitanja kod kojih pored pitanja stoje ponuđeni odgovori.
Kod tih pitanja ispitanik odgovara tako da izabere jedan ili više odgovora koji su mu ponuđeni.
Prednosti zatvorenih pitanja su što i nedostaci otvorenih:

 ne zahtijevaju veće obrazovanje i pismenost ispitanika,
 veliki broj ispitanika daje odgovor na takva pitanja,
 ispitanici su pred lakšim zadatkom, jer je lakše zaokružiti odgovor nego ga opisivati svojim
riječima,
 moguće je postaviti veći broj pitanja,
 lakše ih je obrađivati i
 veća im je verifikacijska vrijednost.
I zatvorena pitanja imaju svoje nedostatke, kao npr.:

 takva je pitanja teže sastaviti,
 ispitanik je ograničen u davanju odgovora,
 takva pitanja mogu pasivizirati ispitanike i
 takva pitanja imaju mariju heurističku vrijednost.
Zatvorena anketna pitanja mogu biti dvojaka, i to:

1) Pitanja s ponuđenim odgovorima nabrajanja.
Zatvorena pitanja mogu imati veliki broj ponuđenih odgovora. Tako npr., ako istraživača zanima čime
se sve ispitanik bavi u vanjskoj trgovini, onda on može ponuditi više odgovora koji ga zanimaju.
Ispitanik lako odgovara na ovakva pitanja, jer zaokružuje odgovore o onome čime se stvarno bavi.
2) Pitanja s ponuđenim odgovorima intenziteta. Kod pitanja s ponuđenim odgovorima intenziteta
ne preporučuje se više od pet intenziteta, jer ispitanici obično nisu osjetljivi za kvalitetnije nijansiranje.
Ali, nije preporučljivo nuditi ni manje od pet intenziteta, jer su varijable promjenljive, a smisao je
mjerenja u registriranju tih promjena.
Za razliku od otvorenih pitanja, koja se postavljaju u pripremnim fazama procesa istraživanja

(jer imaju veću heurističku vrijednost pa stoga mogu pomoći u otkrivanju problema istraživanja,
postavljanja hipoteze i konstrukciji zatvorenih pitanja), zatvorena su pitanja primjerenija u
verifikacijskim istraživanjima, jer ona omogućuju generalizaciju, pa je pomoću odgovora na takva
pitanja moguće provjeravanje određenih hipoteza.
Često se u vezi s oblikom ankete javlja dilema:

Usmena ili pismena anketa, jer i jedna i druga imaju svoje prednosti i nedostatke. Najvažnije
prednosti usmene ankete jesu: mogu se postavljati i komplicirana pitanja, a prisutnost anketara jamči i
veću ozbiljnost respondenta pri davanju odgovora. Osnovni nedostatak usmene ankete je u tome što
ona isključuje anonimnost respondenta. Osim toga, kod usmenog anketiranja odgovori respondenta u
velikoj mjeri ovise o anketaru, o njegovoj vještini, temperamentu, motiviranosti, spretnosti i si.
Pismena anketa ima određene prednosti u odnosu na usmenu, kao npr.: omogućuje anonimnost
respondenta, isključuje djelovanje osobe anketara na odgovore, zahtijeva manje truda i vremena jer se
istodobno može ispitati veći broj respondenata, ubrzava postupak prikupljanja podataka i informacija i
minimizira troškove anketiranja.
63
I pismena anketa ima svojih nedostataka: respondenti su prepušteni sami sebi, pa im nitko ne
može pomoći u odgovorima na komplicirana pitanja, indirektan kontakt s ispitanicima onemogućuje
spoznaje o njihovoj reakciji na pojedina pitanja, neki ispitanici neozbiljno shvaćaju anketu, ali se zbog
anonimnosti ne mogu identificirati i odvojiti ozbiljne od neozbiljnih odgovora.
Kod tzv. grupnog vođenja anketa pokušavaju se povezati prednosti usmene i pismene ankete.
Takvo se anketiranje provodi u manjim skupinama ispitanika, obično 15-20. Time se čuva anonimnost
odgovora, a ispitanici odgovaraju na pitanja iz ankete pod izravnim vodstvom anketara. Anketar daje
posebne upute ispitanicima ako su im potrebne. Takav je oblik ankete prikladan za neke vrste
istraživanja, pa se stoga prakticira ograničeno, dok su mnogo češći slučajevi primjene pismenih i
usmenih anketa.
U primjeni metode anketiranja posebno je osjetljivo pitanje čuvanja anonimnosti respondenata

zbog straha od mogućih posljedica i odgovornosti za odgovore koji su dati u anketi. Anonimnost
ispitanika nije u svakom slučaju jednako važna, jer to ovisi od tematike istraživanja i oblika
postavljenih pitanja u anketi. U praksi se ustalilo opće pravilo da je anonimnost ispitanika minimalna
(manje se čuva) kada se pitanja odnose na stvari i činjenice, za razliku od pitanja koja se odnose na
mišljenja i stavove o delikatnim političkim, socijalnim, seksualnim i sličnim problemima, kada je
čuvanje anonimnosti ispitanika maksimalno, pa je u takvim slučajevima opravdano očekivati da će
respondenti biti rezervirani ili i neiskreni.
5.Pogreške u postavljanju pitanja
U postavljanju anketnih pitanja javljaju se i određene pogreške, kao na primjer:
1) Pogreška eksperta.
Nastaje zbog toga što istraživač u pitanjima rabi izraze koje ispitanici ne razumiju. Takve se pogreške
u anketnom istraživanju vrlo česte.
2) Na
3) Nedovoljno sažeti ponuđeni odgovori.
Takvi odgovori mogu umanjiti preglednost tako da se ispitanik odluči za odgovor koji je u obuhvatu
njegove pažnje i pamćenje, a ispusti one koji su izvan toga obuhvata, iako su bliži njegovom
mišljenju.
4) Neuključivanje svih mogućnosti odgovaranja.

Time se usmjerava ispitanike prema odgovorima koji su im ponuđeni. Ako sastavljač upitnika
(istraživač) nije zadovoljan s onim dok ispituje zadovoljstvo, više će ponuditi mogućnost koje su
indikator nezadovoljstva. Tako se često izostavlja srednja vrijednost, ni zadovoljan ni nezadovoljan.
To se čini onda kada se očekuje da će većina ispitanika zaokružiti srednji odgovor, a istraživaču je
stalo da ispitanike razlikuje s obzirom na njihovo zadovoljstvo.
5) Upotreba emocionalnih i stereotipnih riječi.

Takve riječi mogu djelovati na smjer odgovora ispitanika. Na primjer, neće se dobiti isti odgovor ako
se u pitanjima napišu riječi: „vojska“ ili „ući u rat“, „nedopustivi“ ili „zabraniti“, „domovina“ ili „ova
država“, itd.
6) Sugestivna pitanja
Takva pitanja usmjeravaju ispitanike prema određenim odgovorima. To se postiže upozoravanjem na
konzekvence odgovora, isticanjem nekih problema koji usmjeravaju prema željenom odgovoru ili
stavljanjem nekih odgovora na mjesto gdje veća vjerojatnost da budu zaokruženi.
64
6. Redoslijed pitanja u anketnom upitniku
Vrijednost dobivenih podataka može izravno ovisiti o redoslijedu pitanja u upitniku. Ako se
npr. delikatna pitanja stave na početak upitnika, može dio ispitanika odbiti sudjelovanje u anketnom
istraživanju. Budući da ispitanici lakše odbijaju sudjelovanje u anketi nego što prekidaju započetu
anketu, treba na početak upitnika stavljati atraktivnija pitanja.
Kod određivanja redoslijeda pitanja treba imati na umu:

1) Psihološki redoslijed. Vodi se računa o tome kako ispitanik doživljava tematiku o kojoj treba
davati odgovore, kako bi se ispitanici oslobodili i pridobili na suradnju. Zato pristupna pitanja treba
formulirati u obliku "traženja savjeta" od ispitanika, a osjetljiva pitanja treba ostaviti za posljednji dio
upitnika. Isto tako treba voditi računa o prijelazu od lakših na teža pitanja, kao i o prijelazu s jedne
skupine pitanja na drugu.
2) Logički redoslijed. Više je usmjeren na samu logiku sadržaja. Ako se ispitanici postupno
uvode u tematiku istraživanja, takav se redoslijed naziva redoslijed u obliku lijevka, jer se ide od općih
prema specifičnim pitanjima. Ako se pretpostavlja da ispitanici nemaju određen stav i mišljenje o
tematici istraživanja, bolje se koristiti redoslijedom izokrenutog lijevka, pa ispitanike prvo pitati
konkretnu problematiku i dalje ih voditi prema općim mišljenjima.
Da bi se dobili što kvalitetniji odgovori od ispitanika, često je potrebno kombinirati psihološki

i logički redoslijed pitanja. Ako se ne vodi računa o redoslijedu pitanja u anketi, to može implicirati
više negativnih posljedica, kao npr.: ispitanici mogu ne pristupiti ispunjavanju ankete, mogu prekinuti
započetu anketu, mogu izbjeći davanje točnog odgovora, neće se zahvatiti dubina stavova i mišljenja.
7. Ljestvice i metode u anketiranju
U praktičnoj primjeni pitanja anketnih upitnika prakticiraju se različite ljestvice i metode, kao
npr.: Bogardusova ljestvica socijalnog odstojanja, Ljestvica Thurstonova tipa, Ljestvica Likertova tipa,
metoda semantičkog diferencijala, sociometrijska metoda. Kombinacijom pitanja sastavljenih prema
tim ljestvicama i metodama moguće je osigurati valjano, precizno i objektivno mjerenje varijabli (tj.
rezultata ) istraživanja.
8. Uvod u anketu i uputstvo respondentima
Za svaki anketni upitnik potrebno je pripremiti uvod i uputstvo respondentima. Anketu ne čini
samo upitnik. Prije svakog ispitivanja trebalo bi ispitanike uvesti u problematiku istraživanja i
pokušati ih pridobiti na suradnju, te ih potaknuti da daju objektivne i iskrene odgovore. Prema tome,
anketa se sastoji od uvoda, upitnika i uputstva respondentima.
Anketno istraživanje je složen oblik komunikacije, koji mora zadovoljiti kriterije dobroga
komuniciranja. Prije svega, anketar treba predstaviti instituciju koja provodi istraživanje. Najbolje je
kada su nositelji istraživanja znanstveni instituti ili visoka učilišta (npr. fakulteti), jer u njih ispitanici
imaju najviše povjerenja, a iskreni se odgovori daju samo onome u koga se ima povjerenja.
Kada se predstavio "sugovornik", ispitanicima treba obrazložiti temu (i tematiku) razgovora

koja je naznačena u nazivu ankete. Sam naziv ankete odražava bit anketnog istraživanja, a trebao bi
pobuditi znatiželju ispitanika. Naslov ankete ne bi trebao sadržavati riječ "ispitivanje", jer podsjeća
ispitanika na neugodno školsko ispitivanje.
65
Nakon toga slijedi koncizan tekst, primjereno jezično, stilski, tehnički i grafički pripremljen
kojim se ispitanike navodi u anketnu situaciju. U uvodu, koji se može pismeno, usmeno ili i pismeno i
usmeno prezentirati ispitanicima, treba na pristupačan način obrazložiti (ili reći):
 svrhu i ciljeve anketnog istraživanja,
 zbog kojih se razloga anketa provodi,
 zašto je sudjelovanje ispitanika potrebno i zašto bi se oni trebali potruditi u davanju iskrenih
odgovora,
 čuvanje anonimnosti te kako je ona osigurana i
 zahvalu ispitanicima za suradnju uputiti biranim srdačnim, iskrenim i poticajnim riječima.
Najčešće se u uvodu u anketu koriste tri vrste motivacije ispitanika:

1) Altruistička motivacija ispitanika. Kada ispitanike zamolimo za suradnju ističući njihovu
pomoć u znanstvenom osvjetljavanju predmeta istraživanja i dokazivanja postavljene
hipoteze.
2) Pragmatička motivacija ispitanika. Kada ispitanici od anketnog istraživanja imaju određenu
korist, koja ima se u uvodu potencira. Takva korist može biti dvojaka: da proizlazi iz predmeta
istraživanja (tj. iz dokazane hipoteze) ili da se ispitanici nagrađuju za trud sudjelovanja u
anketiranju. U drugom slučaju postoji rizik da se dobiju konformistički odgovori. Takva se
motivacija prakticira pri ispitivanju javnog mišljenja na stalnom reprezentativnom uzorku.
3) Katartička motivacija ispitanika. Ta se vrsta motivacije primjenjuje kada anketa tretira tabu-
teme. Uvjerljivim isticanjem anonimnosti, jamstvom njenog osiguranja i uporabom
indirektnih pitanja, ispitanicima se može reći kako im se pruža prilika da iskreno i slobodno
iznesu svoje mišljenje i stavove. Iskreno iznošenje svojih mišljenja nema samo informativno
značenje, nego ono za ispitanike može biti i olakšanje, pa to treba koristiti kao poticaj u
dobivanju iskrenih odgovora na osjetljiva pitanja.
Nakon uvoda i pitanja (sa ili bez odgovora) treba pripremiti uputstvo ispitanicima kako se
ispunjava anketni upitnik. I pitanja i uputstva trebaju biti formulirana jasno i jednoznačno.
9) Predispitivanje
Pri izradi zahtjevne ankete često je potrebno provesti različita predispitivanja, kao npr.:
provjeravanje valjanosti indikatora, primjena otvorenih pitanja radi izrade zatvorenih anketnih pitanja,
te izrada instrumenata koji će se rabiti u anketiranju. Osim toga, potrebno je provesti predispitivanje ili
generalnu probu gotove ankete. Takvo predispitivanje trebalo bi dati konačne odgovore na mnoga
pitanja koja su važna za provođenje anketiranja, kao što je dolazak do ispitanika, osiguranje uvjeta za
provođenje anketiranja, motivacija ispitanika, njihovo razumijevanje pitanja i uputstava, potreban broj
anketara, trajanje anketiranja, cijena istraživanja na terenu i slično. Istraživači i anketari trebali bi
stalno imati na umu činjenicu da male pogreške u planiranju mogu implicirati velike štetne posljedice
u anketnom istraživanju, a one se mogu isključiti solidnim predispitivanjem
10) Provođenje ankete (anketiranje)
Provođenje ankete ili anketiranje je vrlo zahtjevan i odgovoran postupak o kome ovisi
vrijednost prikupljenih podataka i informacija i troškovi anketnog istraživanja.
Anketiranje se može provesti na više načina, a od kojih su najčešća ova četiri:

1) Individualno anketiranje.
Primjenjuje se u anketiranju jednog ispitanika. Ima svoje prednosti i nedostatke. Prednosti su u tome
što se svakome ispitaniku mogu prilagoditi uvod, pitanja, uputstva, dodatna objašnjenja, a što u pravilu
66
implicira kvalitetnije odgovore. Nedostaci se očituju u tome što je individualno anketiranje znatno
skuplje, sporije, postupci nisu standardizirani i nije moguće osigurati anonimnost.
2) Grupno anketiranje.
Primjenjuje se u anketiranju većeg broja ispitanika. Takva su anketiranja brža, jeftinija, a postupci su
standardizirani. Poteškoće se očituju u okupljanju "pravih" ispitanika, pa se često anketiraju oni do
kojih je lakše doći, tako se umjesto reprezentativnog uzorka dobiva selekcionirani uzorak koji nije
pogodan za uopćavanje. Na primjer: anketiraju se studenti koji su redovito na predavanjima, a
uopćavanje se odnosi i na one koji ne dolaze na predavanja, iako ih je više i iako se oni po mnogim
obilježjima bitno razlikuju od onih koji dolaze na predavanje. Selekcionirani uzorak daje
selekcionirane podatke i informacije, a stvarati sud na osnovi onih koji dolaze na predavanja zapravo
znači uljepšavati stvarnost na visokim učilištima.
3) Anketiranje putem pošte.
Takva se anketiranja provode tako da se anketni upitnik poštom šalje ispitanicima koji su uključeni u
uzorak, a ovi ga nakon popunjavanja vraćaju poštom na određenu adresu. Anketiranje putem pošte ima
brojne prednosti: zahtijeva minimalne napore i sredstva, omogućuje veće prostorno komuniciranje,
obuhvaća one ispitanike za koje je teško odrediti mjesto i vrijeme ispitivanja, obuhvaća veći reprezen-
tativni uzorak, omogućuje ispitanicima da promisle odgovore, omogućuje se skupinama konzultacija
radi davanja validnijeg odgovora, ispitanik je u povoljnijoj situaciji, postupak je standardiziran,
omogućuje ispitaniku privatni ugođaj, ispitanik ispunjava upitnik u najpogodnije mu vrijeme i
izbjegava se efekt prisutnosti intervjuira (anketara). Nedostataka nema mnogo, ali su takvi da dovode
u pitanje primjenu ankete putem pošte. Najveći je nedostatak što ispitanici ne vraćaju upitnike.
Najčešće se vraća od 10 do 20 % ispunjenih anketa. Postotak vraćanja ispunjenih anketa se može
povećati skraćivanjem upitnika i stavljanjem maske na adresiranu kuvertu, ali to povećanje nije
dovoljno da bi se na osnovi dobivenih anketa mogla praviti bilo kakva uopćavanja. To zapravo znači
da se anketiranje putem pošte može primjenjivati kao predispitivanje koje može poslužiti za razradu
istraživanja, ali ono nije upotrebljivo za verifikaciju postavljene hipoteze.
4) Anketiranje telefonom.
Telefonska anketa je traženje mišljenja telefonom. To je najbrži način komuniciranja s ispitanikom, ali
su dobiveni odgovori vrlo male vrijednosti. Telefon nije sredstvo komuniciranja za dublje ulaženje u
probleme i za dulje razgovore. Zbog toga anketiranje telefonom ima ograničenu primjenu i ograničene
efekte u tehnologiji znanstvenog istraživanja.
Anketar može primijeniti tri načina istraživanja, a što ovisi o vrsti i predmetu istraživanja te
samom ugođaju prigodom istraživanja:
1) Strogo istraživanje. Provodi se pod velikom kontrolom anketara koji čvrsto inzistira na
iskrenim odgovorima potiskujući pokušaje ispitanika u zaobilaženju. Ispitanika treba
unaprijed upoznati o sadržaju i klimi istraživanja i otpočeti ispitivanje nakon njegova
dobrovoljnog pristanka. Često ga koriste psihijatri, ali se može primjenjivati i u znanstvenom
istraživanju, kao pomoćno istraživanje. Korisno ga je primjenjivati u kombinaciji s
kvantitativnim i kvalitativnim podacima i informacijama.
2) Neutralno anektiranje. To je standardiziran postupak u kojemu anketar uspostavlja "normalno"
raspoloženje (atmosferu) kod istraživanja. Takva se situacija uspostavlja u verifikacijskim
istraživanjima.
3) Blago ispitivanje. U takvom je ispitivanju anketar blag, strpljiv i spreman slušati ispitanika
kako bi se on "otvorio" i kazao ono što inače ne bi kazao. Takva se ispitivanja primjenjuju u
stručnim istraživanjima, posebice u biomedicinskim znanostima, ali mogu poslužiti kao
predispitivanje ili dodatno ispitivanje u znanstvenom istraživanju. Rezultati takvih istraživanja
mogu poslužiti kao pomoćne informacije u kvalitativnoj interpretaciji podataka i informacija.
67
4.2.24. Metoda intervjuiranja
Metoda se intervjuiranja, slično metodi anketiranja, vrlo često prakticira u gotovo svim
poljima znanosti, društvenih i humanističkih znanosti, ali se može primjenjivati i u drugim
znanstvenim područjima: prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti. Da bi se
obrazložile važnije značajke metode intervjuiranja, potrebno je posebice uzeti u razmatranje ove teme:
1) pojam i važnost intervjuiranja, 2) vrste, prednosti i nedostaci intervjua, 3) izrada upitnika
intervjua, 4) motivi intervjuiranja, 5) kvalitete ispitivača (intervjuera) i 6) provođenje intervjua
(intervjuiranje).
1. Pojam i važnost intervjuiranja
Intervju je usmena anketa. To je zapravo specijalni oblik razgovora, samo što svaki razgovor
nije intervju, ali je zato svaki intervju razgovor. Intervju se formalno, sadržajno i psihološki razlikuje
od "običnog" razgovora. Te se razlike očituju u ovome:
● intervju se vodi s točno određenom svrhom i ciljevima i prema unaprijed pripremljenom
planu, a što nije slučaj kod "običnog" razgovora,
● osobe su u "običnom" razgovoru psihološki ravnopravne, a što nije slučaj kod intervjua, gdje
se točno i uvijek zna tko je ispitivač (tj. voditelj razgovora), a tko ispitanik i
● psihološko se raspoloženje intervjua razlikuje od ugođaja "običnog" razgovora, jer intervju
karakterizira rezerviranost, napetost, sumnja i bojazan.
Prema Milicu intervju je znanstveni razgovor. On pod znanstvenim razgovorom ili intervjuom
razumijeva svako prikupljanje podataka i informacija razgovorom, ali sa ciljem da se dobivene
spoznaje upotrijebe u znanstvene svrhe. Tim se svojim ciljem znanstveni razgovor razlikuje od drugih
oblika govornog komuniciranja u svakodnevnom društvenom životu. Znanstveni se razgovor temelji
na načelu dobrovoljne suradnje ispitivača i ispitanika i ne vodi se radi poduzimanja bilo kakvih
društvenih sankcija ili drugih praktičnih mjera (npr. odgojnih, savjetodavnih, administrativnih,
terapijskih i si.) prema ispitaniku ili drugim osobama. Jedini je cilj znanstvenih razgovora dobivanje
znanstveno korisnih i upotrebljivih podataka i informacija.
Metoda intervjuiranja je vrlo slična metodi anketiranja: razlika između njih je u tome što se
pomoću anketnog upitnika prikupljaju podaci i informacije pismenim putem, tj. bez prisutnosti
anketiranog, dok se intervju izvodi izravno, usmeno i razgovorom s intervjuiranim. Kod
intervjuiranja nije važno piše li osoba koja vodi intervju odgovore anketiranog odmah ili kasnije.
To će ovisiti o brojnim činiteljima u konkretnom slučaju.
Slično metodi anketiranja i metoda intervjuiranja ima veliku primjenu u društvenim i
humanističkim znanostima, ali se isto tako može primjenjivati i u drugim znanstvenim područjima i
disciplinama znanosti ako ne kao osnovna znanstvena metoda onda bar kao dopunska metoda.
2. Vrste, prednosti i nedostatci intervjua
Osnovne su četiri osnovne vrste intervjua:
1) Slobodni intervju.
Takav je intervju sličan "običnom" razgovoru. Prakticira se u slučajevima
kada se želi dublje ući u problematiku koja se istražuje, pa se pusti ispitanik da slobodno govori kako
bi se oslobodio formalnih, sadržajnih i psiholoških ograničenja. Slobodni intervju ima relativno veliku
heurističku vrijednost, pa se upotrebljava kao dodatno istraživanje u svrhu kvalitativne interpretacije
podataka i informacija ili kao predispitivanje radi izrade standardiziranog intervjua.
2) Standardizirani intervju.
Takav je intervju formalno i sadržajno razrađen tako da je govor
68
ispitanika vođen unaprijed pripremljenim pitanjima. Prakticira se u ekstenzivnim istraživanjima radi
provjeravanja postavljenih hipoteza.
3) Individualni intervju.
To je najviše primjenjivana vrsta intervjua. Sličan je slobodnom i
standardiziranom intervjuu. Primjenjuje se u intervjuiranju samo jednog ispitanika. Ima brojne
prednosti u odnosu na grupni intervju, jer se takvim intervjuom, u pravilu, dobivaju kvalitetniji
odgovori.
4) Grupni intervju.
Primjenjuje se u slučajevima kada se istodobno intervjuira više ispitanika.
Prema tradicionalnoj metodologiji optimalna veličina skupina je od 10 do 12 ispitanika, jer bi kod
veće skupine prijetila opasnost da neki ispitanici ometaju druge u davanju odgovora. Grupni intervju
ima osim problema svojstvenih individualnim itnervjuima i specifične probleme, kao što su: problem
homogenosti skupine s intelektualnog i društvenog stajališta. Ako je skupina nehomogena u pogledu
obrazovanja, inteligencije i društvenog statusa, prijeti opasnost da intervju ne uspije ili da njegovi
rezultati budu nekvalitetni. Međutim, kod grupnog intervjua često se javlja problem uloge intervjuera
(ispitivača), njegove sposobnosti i vještine da "vlada" skupinom.
Prema različitim kriterijima mogu se razlikovati različiti tipovi intervjua: prema vremenu
trajanja (kraći, duži), prema broju osoba koje sudjeluju (individualni, grupni), prema funkciji
(istraživački, dijagnostički, terapijski), usmjereno intervjuiranje (dubinski intervju), ponovljeno ili
naknadno intervjuiranje (da bi se pratio razvoj socijalnih, sociopsiholoških i si. procesa), slobodni
intervju (nekontrolirani, koji nije vođen) itd.
Prednosti i nedostaci intervjua su identični ili slični onima u anketiranju. Ipak se spominje
nekoliko nedostataka intervjua:
● znatno poskupljuje istraživanje, jer jedan intervjuer potroši jednako vremena na razgovor s
jednim ispitanikom koliko bi u grupnom pismenom ispitivanju potrošio na pedesetak ispitanika,
●ne mogu se osigurati standardni uvjeti, jer se intervju obavlja u različitim situacijama pod
većim brojem intervjuera,
●intervjueri moraju biti pažljivije odabrani i bolje pripremljeni za intervju nego za pismenu
anketu, jer o njima izravno ovise odgovori ispitanika...
3. Izrada upitnika intervjua
Sve što vrijedi za sastavljanje, odnosno izradu anketnog upitnika u užem smislu vrijedi i za upitnik
intervjua. Upitnik intervjua unaprijed je pripremljen u pisanom obliku i ima sva formalna i sadržajna
obilježja kao i anketni upitnik, a razlika je jedino u tome što intervjuer ta pitanja usmeno postavlja i
što ispitanik usmeno odgovara, a intervjuer te odgovore zapisuje.
4. Motivi intervjuiranja
Zvonarević navodi i obrazlaže najvažnije pozitivne i negativne motive intervjuiranja.
U intervjuiranju najvažniji pozitivni motivi jesu:

1) Ugled institucije koja provodi intervju. Ugled institucije često djeluje motivirajuće na
ispitanika koji se može osjećati polaskanim što je njega tako ugledna institucija (npr. istraživački
institut, visoko učilište, novinska kuća i si.) odabrala za pomoć u tako važnom istraživanju.
2) Znatiželja respondenta. Javlja se gotovo pri svakom ispitivanju, jer su ljudi po svojoj prirodi
izvanredno znatiželjni pa će zato ispitanik, bez obzira na svoju rezerviranost, uvijek biti spreman da
"malko zaviri" u tajne intervjua. Znatiželju ispitanika treba pozitivno iskoristiti intervjuer.
3) Uljudnost, pristojnost i šarmantnost intervjuera. To može presudno utjecati na sudjelovanje
ispitanika u intervjuu.
4) Spremnost ispitanika da priopći javnosti svoje mišljenje i svoj sud o aktualnom problemu.
69
Takva je spremnost često prisutna kod većine ljudi, pa intervju treba pravodobno najaviti kao traženje
mišljenja o određenom problemu.
5) Direktna materijalna stimulacija ispitanika. Ponekad se prakticira i takav oblik stimulacije
ispitanika, a sastoji se u novčanoj nagradi za uloženi trud u intervjuiranju. Materijalnu stimulaciju
treba primjenjivati kao dodatni oblik drugim oblicima moralne stimulacije, a samo iznimno kao jedini
stimulativni oblik.
6) Pravodobno i prigodno obavještavanje ispitanika o svrsi i ciljevima istraživanja i dolasku
intervjuera. To može vrlo poticajno i djelotvorno utjecati na uspjeh itnervjuiranja.
7) Ugled vlasti. U određenim slučajevima ugled vlasti može motivacijski djelovati na
ispitanika. Takav se motiv može dvostruko manifestirati: kao popularnost i povjerenje, ali i kao strah.
U intervjuiranju postoje i mogu se javiti negativni motivi kao na primjer:
1) Ispitanik ne vidi u prvi mah svrhu i ciljeve intervjua. Ima slučajeva da ispitanik shvati svrhu i
ciljeve intervjua, ali da ipak ne vjeruje u primjenu rezultata intervjuiranja, te da će oni moći poboljšati
i promijeniti postojeće stanje.
2) Ispitanik se boji sudjelovati u intervjuu zbog mogućih posljedica. Intervjuer treba poduzeti sve
da ispitanika razuvjeri i oslobodi straha, pružajući mu za to određena jamstva.
3) Ispitanik ne zna odgovoriti na neka pitanja. U strahu da ispadne neznalica on neće odgovoriti
na neka pitanja.
4) Ispitanik može biti revoltiran nekim pitanjima. Ako do takve situacije dođe, intervjuer treba
spretno prijeći na slijedeće pitanje, pa se u pogodnom trenutku ponovo vratiti na "sporno" pitanje.
5) Ispitanik je zasićen intervjuima. Treba pronaći njegovu zamjenu, odnosno drugog
odgovarajućeg ispitanika.
6) Ispitanik je spriječen nekim svojim poslom. Rješenje u dogovoru za neko povoljnije vrijeme.
Intervjueri moraju imati stalno na umu pozitivne i negativne motive intervjuiranja.
5. Kvalitete ispitivača (intervjuera)
Pri izboru ispitivača, odnosno intervjuera potrebno je voditi računa o brojnim njegovim
kvalitetama, a od kojih su najvažnije ove:
1) Poštenje i moralnost. Intervjueri moraju biti pošteni i moralni. Relativno je jednostavno

postavljati pitanja ispitaniku i bilježiti njegove odgovore, ali pri tome se treba pridržavati
normi svojstvenih poštenom i moralnom čovjeku.
2) Zainteresiranost. Ako je intervjuer nezainteresiran za svoj posao, a uz to i neodgovoran i
površan, neizbježno će doći do pogrešaka i neprimjerenih rezultata istraživanja. Neki eksperti
drže da je intervjuere bolje zapošljavati povremeno, odnosno na određeno vrijeme, nego s
punim radnim vremenom.
3) Točnost. Zadaće solidnog intervjuera ne može obavljati osoba sklona pogreškama.
4) Prilagodljivost. Intervjuer mora imati sklonost brzom i uspješnom prilagođavanju
najsloženijim okolnostima. Osim što se mora prilagođavati različitim mjesnim običajima, on
se mora uspješno prilagođavati intervjuiranoj osobi u svakoj situaciji. Stoga je dobar
intervjuer istodobno i dobar glumac, ali i obrnuto: u svakoj prilici on treba "odglumiti"
uspješno svoju ulogu.
5) Osobnost i temperamentnost. Intervjuer treba biti umjeren u ponašanju, ni pretjerano
agresivan, a ni pretjerano društven. Za uspješnog ispitivača primjerena je kombinacija
poslovnih manira, odmjerene duhovnosti, spontanosti i ljubaznosti.
6) Obrazovanje i inteligencija. Intervjuer treba biti enciklopedijski obrazovan, vrlo informiran i
inteligentan, kako bi razumio, shvatio, usvojio i primjenjivao i najkompliciranija uputstva u
intervjuiranju.
7) Dobro poznavanje jezika intervjuirane skupine. Intervjuer mora dobro vladati jezikom mjesta
boravka intervjuirane skupine, jer je to važna pretpostavka za uspješno komuniciranje.
70
6. Provođenje intervjua (intervjuiranje)
Provođenje intervjua (intervjuiranja) ima mnogo zajedničkih elemenata s provođenjem ankete,

posebno individualnog i grupnog anketiranja. Početak intervjua smatra se jednom od najvažnijih,
najodgovornijih i najtežih faza intervjuiranja. Prvi kontakt intervjuera i ispitanika presudno utječe na
sudbinu cijelog intervjuiranja, a od ispitivača zahtijeva točnost, prilagodljivost, snalažljivost,
elastičnost, poslovnost, duhovitost, ljubaznost, spontanost, šarmantnost. U procesu stvaranja prvog
kontakta s ispitanikom jednu od najvažnijih uloga ima pojava koja se naziva halo-efekt. Bit je te
pojave u tome da ispitanik na osnovi vanjskog izgleda (način odijevanja, boja odijela, stupanj
pomodarstva, opća urednost ili neurednost itd., ili fizički izgled: oblik i izgled lica, oblik usta, nosa,
kose, ev. fizički i estetski nedostaci itd.), ili nastupa i ponašanja (sigurnost ili bojažljivost u držanju,
povučenost ili živahnost, boja glasa i način govora i si.), ili nečeg drugog (npr. o toj osobi ispitanik već
nešto zna od ranije itd.), stvara sud o cijeloj osobi. Zato je važno da prvi dojam o intervjueru bude
povoljan. U pronalaženju ispitanika treba biti osobito pažljiv. Intervjuer treba pronaći pravu osobu za
intervju, a to čini prema adresi i popisu koji je dobio na osnovi uzorka. A kada je pronalaženje
respondenta prepušteno itnervjueru, kao što je to slučaj s kvotnim uzorkom ili u nekim drugim
situacijama, on treba voditi računa da u takvoj prilici ne bira samo ljude koji su mu simpatični (halo-
efekt). Naime, treba sprečavati da uzorak bude psihološki pristran. Zato je potrebno dati intervjueru
primjerene upute, kao "Intervjuiranje svakog petog studenta prve godine studija na Ekonomskom
fakultetu Sveučilišta u Rijeci, koji su dana 'x' nazočni predavanju iz predmeta 'Osnove
znanstvenoistraživačkog rada'"...
Nakon završenog intervjuiranja slijedi složena faza obrade prikupljenih podataka i informacija
u smislu planiranog znanstvenog istraživanja, rješava se postavljeni problem te svrha i ciljevi
istraživanja.
4.2.25. Metoda promatranja
Prema Žugaju promatranje (opažanje) je prva i osnovna metoda svakog

znanstvenoistraživačkog rada, njime se na izravan način istraživač upoznaje s predmetom, pojavama i
procesima. Pomoću te metode prikupljaju se podaci i informacije o činjenicama, pojavama i
procesima, te se upoznaju odnosi i veze među njima. Prema tome, promatranje predstavlja temeljnu i
važnu pretpostavku za istraživanje i otkrivanje objektivnih spoznaja, stavova, zakona i teorija o
pojavama i procesima.
Organiziranim i sistematskim promatranjem istražuju se i otkrivaju pozitivni i negativni

utjecaji pojedinih činitelja i uvjeta, kao i objektivne i subjektivne smetnje i prednosti činitelja i uvjeta.
Takvo promatranje omogućuje izučavanje važnih pitanja.
Prema Šešiću »samo znanstveno promatranje, kao oblik saznanog procesa, jeste organizirano,
plansko i metodski izvođeno opažanje (promatranje) u cilju otkrivanja novih činjenica ili
provjeravanja znanstvenih hipoteza«. Promatranje, da bi bilo znanstveno-spoznajno vrijedno, mora
biti:
1) Što objektivnije. Ono mora biti što adekvatnije predmetu promatranja a što manje subjektivno.
2) Što svestranije i što potpunije.
3) Što preciznije i što strože.
4) Što sustavnije.
Posebno je važno zapažanje specifičnosti i pojedinosti razlika i detalja, koji u istraživanju i
otkrivanju stvari i pojava mogu imati istaknutu ulogu. Pretpostavka za uspješno promatranje jesu
pažljivost, ustrajnost i smisao za uočavanje sličnosti i razlika predmeta istraživanja
Promatranje se temelji na daljnjem spoznajnom procesu a to je deskripcija ili opis pojave,

sređivanje empirijskih podataka i eksperimenti. Posebnu važnost ima deskripcija, koja se sastoji u
71
sintetiziranom povezivanju pojedinačnih opažanja ili utvrđivanja empirijskih podataka u relativno
cjelovitu vanjsku sliku pojave koja se promatra, odnosno stvari, osobe, događaja. Ako se ne opisuje
samo vanjski opažajni izgled nego se opisuju i empirijski potvrdljive veze i odnosi činitelja, dijelova
ili nekih obilježja određene pojave, onda se takav opis može nazvati dijalektička deskripcija.
Podatke i informacije dobivene metodom promatranja treba točno evidentirati i obraditi,
odnosno sistematizirati po točno unaprijed utvrđenom planu.
Svako znanstveno istraživanje počinje i završava s promatranjem. Zbog toga se ova

znanstvena metoda može primjenjivati u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama,
ali, u pravilu, u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama (npr. eksperimentalnom metodom), lako
je metoda promatranja (opažanja) najraširenija univerzalna znanstvena metoda, kojom se služe
istraživači u istraživanjima svih znanstvenih područja (prirodnih, tehničkih, biomedicinskih,
biotehničkih, društvenih i humanističkih znanosti) i znanstvenih disciplina, ona se ne može
upotrebljavati u povijesnim znanostima, jer se ne mogu opažati pojave iz prošlosti. Ta se metoda,
također, ne može upotrebljavati za izučavanje, odnosno projeciranje budućih očekivanih pojava i
događaja. Pri tome treba imati na umu da se pod opažanjem ne razumijeva samo vizualno opažanje,
nego i sve druge vrste opažanja. Suvremeni instrumenti multipliciraju mogućnost opažanja i time
ljudsku sposobnost opažanja potenciraju do fantastičnih razmjera.
Prema Pečuliću, promatranje može biti:
1) Direktno promatranje ili promatranje u užem smislu. To se promatranje primjenjuje pri

promatranju određenih pojava u obliku kakav je u prirodi i društvu i bez utjecaja na njih, a ono se
događa u vremenu promatranja.
2) Indirektno (neizravno) promatranje u širem smislu. Primjenjuje se pri promatranju pojave,
koja je u vezi s pojavom koja se proučava i na taj se način dobivaju spoznaje o toj pojavi. Ono
uključuje ispitivanje (npr. iskazi ljudi o dotičnoj pojavi) mjerenje, statistiku, eksperiment (npr.
umjetno izazvati pojavu i utjecati na nju) i uspoređivanje (npr. promatranje određenih dokumenata).
3) Obično promatranje. Kod toga promatranja promatrač utječe u manjoj mjeri na pojavu ili se
pridružuje skupini koju promatra, pa na taj način promatra određene pojave, procese i si. Isto tako,
promatrač ne mora utjecati na pojavu i ne pridruživati se skupini koju promatra. Kod običnog
promatranja promatra se samo određena pojava bez obzira na uzroke koji su je izazvali. Time se ne
dobiva cjelovita spoznaja, pa rezultati mogu biti i netočni, posebice ako su istraživač i promatrač
različite osobe.
4) Sustavno promatranje. Takvim se promatranjem proučavaju svi uvjeti i odnosi, bilo pozitivni
ili negativni, koji su utjecali na neku pojavu tijekom promatranja. Time se dobiva cjelovita spoznaja
nastanka pojave, njene transformacije i utjecaja koji su doveli do toga. Sustavnim promatranjem
proučavaju se i otkrivaju pozitivni i negativni utjecaji pojedinih činitelja i uvjeta, zatim objektivne i
subjektivne smetnje i prednosti činitelja i mjesta. Takvo promatranje omogućuje proučavanje važnih i
složenih pitanja. Podatke dobivene sustavnim promatranjem treba uredno zapisivati i sređivati ih po
unaprijed pripremljenom planu. Iz tako sređenih podataka mogu se formulirati kvalitetni zaključci.
Znanstveno promatranje kao oblik spoznajnog procesa jest plansko, organizirano i metodski
izvođeno opažanje radi otkrivanja novih činjenica ili provjeravanja znanstvenih hipoteza. Kada je
promatranje dobro organizirano, onda predstavlja nezamjenjiv postupak prikupljanja novih činjenica i
spoznaja, posebice kada je nemoguća ili ograničena primjena metode eksperimenta.
Da bi metoda promatranja dala određene rezultate, prema Salitrežiću istraživač bi se trebao

pridržavati određenih pravila, i to:
1) Predmet promatranja treba biti dobro izabran i precizno određen.
2) Cilj promatranja može biti vrlo različit: makro ili mikrodeterminiran, jednostavno ili teško
ostvarljiv. Samo jasno određen cilj omogućuje objektivno, svestrano, precizno i sistematsko
promatranje, a rezultira objektivnim znanstvenim spoznajama.
3) Svako promatranje treba biti unaprijed organizirano i u svim bitnim detaljima planirano.
4) Promatranje treba biti objektivno i nepristrano, subjektivni, emotivni ili emocionalni elementi
72
moraju se eliminirati u ovoj metodi.
5) U promatranju treba težiti egzaktnim rezultatima istraživanja, a to znači treba objektivno
promatrati samo one pojave koje su u izravnoj vezi s predmetom istraživanja.
6) Promatranje treba biti i precizno. Brojčanim mjerenjima pojave, promatranjem će se uočiti
točna opažanja i na taj način će se takva opažanja kvantificirati, što može predstavljati i solidnu
osnovicu za kvalitativne rezultate istraživanja.
Premda metoda promatranja ima brojne prednosti u odnosu na neke druge znanstvene metode
(npr. empirijsku metodu), ona ima i određenih nedostataka. Tako bi, na primjer, trebalo imati na umu i
nekoliko pitanja, kao što su: 1) Mogu li se promatrati događaji iz prošlosti? 2) Je li moguće promatrati
događaje u budućnosti? 3) Mogu li se promatrati unutarnji psihološki događaji pojedinaca ili skupina?
Odgovori na ova pitanja imaju negativno i samo ograničeno značenje.
Rezultati metode promatranja najizravnije ovise o znanju, sposobnosti i vještini promatrača i

istraživača.
4.2.26. Metoda brojenja
Brojenje je metodski postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili članova nekog skupa ili
klase. Ono nije moguće u okviru kontinuiranih cjelina, nego samo tamo gdje ima više različitih
predmeta. Brojenje je moguće samo u znanstvenom istraživanju skupova u kojima ima sličnih
predmeta. To znači da brojenje pretpostavlja postojanje klasa, tj. postojanje predmeta koji su različiti,
a ipak u nečemu slični. U rezultatu brojenja zanemarene su kvalitativne razlike među predmetima koji
čine neki skup, a ostaje samo njihov broj. Ovo poznavanje broja predmeta važan je sastavni dio znanja
o skupovima.
Da bi se moglo obaviti prebrojavanje skupina, potrebno je da se skupine jasno razlikuju.

Brojenje studenata i studentica na nekom fakultetu može se jednostavno izvršiti, jer se studentice i
studenti nedvosmisleno razlikuju po svojim biološkim funkcijama. Mnogo bi bio teži zadatak da se
prebroje >>dobri« i »loši« studenti, jer je između dobrih i loših studenata teško povući oštru granicu.
Često je prebrojavanje velikih skupina praktički neizvodljivo, uz ostalo, i iz financijskih

razloga, jer je preskupo. Tada će se primijeniti statistička metoda uzoraka. Taj se postupak temelji na
zaključivanju da odnos osobina u uzorku predstavlja isti odnos u čitavom skupu. U takvom postupku
dokazivanje se temelji na obilježjima uzorka ili statističkog zaključivanja.
Brojenje je metodski postupak znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do korisnih
podataka potrebnih za koncipiranje teorijske postavke. Prikupljanje podataka i informacija je izuzetno
važna faza procesa otkrića. Time se uspostavljaju iz temelja nove ili usavršavaju ili mijenjaju teorijske
strukture, a ne radi se o dokazivanju njene ispravnosti. Isto tako, brojenje je metodski postupak
verifikacije znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može provjeravati ono što je u prethodnim fazama
otkriveno, odnosno može se provjeriti održivost prethodno postavljenih tvrdnji.
Metoda brojenja može se upotrebljavati u svim znanstvenim područjima i svim znanstvenim

disciplinama bilo kao samostalna metoda bilo u kombinaciji s drugim znanstvenim metodama.
4.2.27. Metoda mjerenja
Galileo Galilei je istaknuo: Broji ono što se može brojiti, mjeri ono što se može mjeriti, a što
nije mjerljivo, učini mjerljivim. I lord Kelvin je rekao: "Ako se ono o čemu govorite može izmjeriti,
onda nešto o tome i znadete. Međutim ako to ne možete izmjeriti niti izraziti u brojkama, onda je vaše
73
znanje mršavo i nezadovoljavajuće: to može biti tek početak znanja, ali vi po načinu mišljenja niste još
doprli do znanstvene faze, ma o čemu da se radi."
Brojenje i mjerenje osnova su za sva mjerljiva istraživanja, a susreću se u svim područjima i

djelatnostima ljudskog stvaralaštva: u proizvodnji, prometu, tokovima roba, kapitala, znanja (...) i
drugih odnosa među ljudima. Prema tome, predmet mjerenja su sva svojstva, stanja i odnosi. Jedino se
intenzivno svojstvo ili kvaliteta ne može konzistentno mjeriti i brojčano izraziti.
Mjerenje je jedan od najvažnijih postupaka za prikupljanje, verifikaciju i analizu podataka. Rezultati
mjerenja su u pravilu, znanstveni podaci. Mjerenje se može definirati kao metodski postupak kojim se
uz pomoć nekog instrumenta utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva. Ili, mjerenje je
uspoređivanje dvije istovrsne veličine, tako da se utvrdi njihov omjer.
Da bi se dobili rezultati koji se mogu međusobno uspoređivati, potrebno je da jedna od dvije

istovrsne veličine budu poznate. Takva se poznata veličina naziva mjerna jedinica. Prema tome,
osnovna pretpostavka za svako mjerenje je usvajanje mjerne jedinice. A što je, zapravo mjerna
jedinica? Mjerna jedinica je dogovorom utvrđena konstantna vrijednost fizikalne veličine, koja ima
poseban naziv. Isto tako postavlja se pitanje: što znači mjeriti? Mjeriti znači odrediti koliko mjernih
jedinica sadrži neka veličina.
Preduvjet svakog mjerenja je usvajanje mjerne jedinice. Treba posebno naglasiti da se

mjerenjem ne može ustanoviti točna, stvarna vrijednost fizikalne veličine, a veličina određena
mjerenjem naziva se izmjerena vrijednost. A što je to? Izmjerena vrijednost je vrijednost u granicama
točnosti koja se može ostvariti, s obzirom na primijenjeni postupak mjerenja, upotrebIjena sredstva i
sposobnost mjeritelja.
Uz poznavanje mjerne jedinice u tehnici mjerenja bitno je poznavati i točnost mjerenja koja se
može ostvariti. Razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne vrijednosti fizikalne veličine naziva se
pogreška mjerenja (ili samo pogreška), a točnije rečeno to je apsolutna pogreška mjerenja. Prema
tome, apsolutna pogreška mjerenja je razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne veličine.
Međutim, u praksi postoji relativna pogreška: relativna pogreška je omjer apsolutne pogreške i stvarne
veličine, redovito izražene u postocima ili promilima.
U znanstvenoistraživačkom radu isključivo je u uporabi Međunarodni sustav mjernih jedinica

(SI). Osnovna značajka tog sustava je potpuna koherentnost svih mjernih jedinica i činjenica da se za
svaku, u pravilu, upotrebljava samo jedna mjerna jedinica, a mogu se koristiti i decimalni iznosi svake
jedinice. Taj sustav obuhvaća mjerne jedinice za sve vrste djelatnosti i sva znanstvena područja i
znanstvene discipline, a posebno su primjenljive u prirodnim i tehničkim znanostima.
U Hrvatskoj se obvezno upotrebljavaju od 1. siječnja 1981. samo jedinice SI, ali je dopuštena
uporaba samo nekih jedinica izvan sustava, kada je to zakonom predviđeno.
SI je izgrađen od sedam osnovnih jedinica za sedam osnovnih fizikalnih veličina od kojih su prve tri
općenite, a daljnje četiri jedinice su za određena područja. To je otvoren i fleksibilan sustav i postoji
mogućnost daljnjeg uvođenja novih osnovnih jedinica, ako se za to ukaže potreba.
Ovdje se navode samo neke fizikalne veličine i mjerne jedinice, kao npr.:
Naziv fizikalne jedinice Naziv mjerne jedinice
1) duljina (I) 1) metar (m)
2) masa (m) 2) kilogram (kg)
3) vrijeme (t) 3) sekunda (s)
4) električna struja (I) 4) amper (A)...
Međunarodni sustav mjernih jedinica (SI) se temelji na sedam osnovnih jedinica, i to: metar za
duljinu, kilogram za masu, sekunda za vrijeme, amper za jakost električne struje, kelvin za
termodinamičku temperaturu, kandela za intenzitet svjetlosti i mol za količinu tvari.
74
Nemoguća je primjena metode mjerenja bez odgovarajućih instrumenata ili pribora, a
instrument za mjerenje je svako sredstvo koje može poslužiti za utvrđivanje kvantitativnih osobina
veličina koje se mjere, U instrumente se mogu svrstati npr.: fizikalno-kemijski instrumenti (metar,
vaga, voltmetar, Gajgerov brojač itd.), testovi u najširem smislu riječi (npr. psihološki testovi koji
služe za mjerenje znanja, stavova, interesa i brojnih drugih psiholoških osobina pojedinca i skupine) i
čovjek koji se javlja u procesu mjerenja kao najvažniji, najkompliciraniji, ali i kao najnezamjenljiviji
instrument.
Osnovna obilježja mjernih instrumenata jesu:

●Osjetljivost. Mjerni instrument je osjetljiv ako može izmjeriti i najmanje razlike u veličini
koje se mjere.
●Dosljednost. Mjerni je instrument dosljedan ako uzastopna mjerenja istih veličina na istom
instrumentu daju isti rezultat.
●Objektivnost. Mjerni instrument je objektivan ako rezultati mjerenja, koji se njime dobivaju,
ne ovise ni o instrumentu ni mjerniku, koji rezultat očitava, nego isključivo o veličini koja se izmjerila.
●Valjanost. Mjerni instrument je valjan ako zaista mjeri onu veličinu koja se želi rijime
izmjeriti, a ne neku drugu.
Pri razmatranju osnovnih obilježja mjernih instrumenata treba imati na umu bitne razlike i
specifičnosti između fizikalnih mjernih instrumenata, testova i čovjeka kao mjernog instrumenta.
Metoda mjerenja, s obzirom na svoja osnovna obilježja i veliku primjenljivost u

znanstvenoistraživačkom radu, jedna je od najvažnijih znanstvenih metoda. Neki istraživači rezultate
znanstvenog istraživanja cijene po tome koliko su oni posljedica uspješno izvedenih mjerenja. Ova se
metoda može djelotvorno kombinirati s drugim znanstvenim metodama.
4.2.28. Delfi metoda
Predviđanje i prognoziranje ima vrlo važno mjesto u znanstvenoistraživačkom radu. Gotovo se

jednakomjerno primjenjuje u fundamentalnim (bazičnim, temeljnim, aplikativnim primijenjenim) i
razvojnim istraživanjima. U predviđanju i prognoziranju određenih pojava i fenomena nije uvijek
moguće rabiti kvantitativne znanstvene metode, pa se umjesto njih koriste kvalitativne, ponekada i
intuitivne metode. U skupinu ovih drugih metoda ubraja se i DELFI METODA (engl. Delphi Method
ili Delphi Technique)
Smatra se da je Delfi metoda nastala 1953. godine kada su Olaf Helmer i Norma Dalkey
koristili njenu prvu verziju pri istraživanju o mogućnostima obrane Sjedinjenih Američkih Država u
slučaju atomskog rata. Istraživanje je bilo tajno, a projekt se vodio pod šifrom "delfi". U istraživanju je
sudjelovalo sedam eksperata, specijalista za atomske ratove (...). Ta se metoda usavršavala u okviru
"Rand Corporation", gdje su uz spomenute istraživače sudjelovali i brojni drugi eksperti (npr. Theodor
J. Gordon i N. Rescher). Istraživali su različita prognoziranja u ratne svrhe.
lako se Delfi metoda prvobitno najviše koristila za predviđanje budućih međunarodnih

situacija i potencijalnih ratnih stanja, ona se ubrzo (već tridesetak godina) primjenjuje u prognoziranju
znanstvenotehničkog i znanstvenotehnološkog razvoja. Ona se vrlo uspješno primjenjuje kod
predviđanja brojnih ekonomskih fenomena kojih se budućnost ne može konzistentno predvidjeti. S
obzirom na njene temeljne karakteristike, od svih intuitivnih metoda najviše se koristi u donošenju
strateških odluka razvoja nekih sustava, a posebice se koristi u teoriji optimizacije sustava.
Temeljna premisa Delfi metode je u tome da se ona temelji na pretpostavci i nužnosti primjene
interdisciplinarnih znanosti, a vrlo često i multidisciplinarnih, transdisciplinarnih i pluridisciplinarnih
znanosti, u procesu donošenja strateških odluka. Ta se metoda sastoji u organiziranom i sustavnom
75
prikupljanju predviđanja tima eksperata, pa sukladno tome ona predstavlja metodologiju sustavne
primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja važnih odluka o budućnosti različitih pojava i
različitih fenomena, značajnih za gospodarstvo države i njihova tijela, kreativne menedžere. Temeljna
je logika Delfi metode da ona sustavnim korištenjem priznatih i afirmiranih eksperata omogućuje
simuliranje budućnosti, odnosno ona omogućuje, na osnovi mišljenja uglednih eksperata, specijalista
iz različitih znanstvenih područja i znanstvenih disciplina, prilično pouzdanu projekciju budućnosti, a
koja služi kao osnova za donošenje perspektivnih odluka (...),
Da bi se shvatila bit Delfi metode i mogućnosti njene primjene u znanstvenoistraživačkom

radu, potrebno je koncizno elaborirati ove teme:
1) temeljne karakteristike Delfi metode,
2) postupak primjene Delfi metode,
3) prednosti Delfi metode,
4) nedostaci Delfi metode i
5) mogućnosti primjene Delfi metode u znanstvenoistraživačkom radu.
1. Temeljne karakteristike Delfi metode
Za Delfi metodu posebno su relevantne tri karakteristike:
1) Anonimnost eksperata.
Anonimnost eksperata sastoji se u tome što se tijekom provedbe postupka ekspertne ocjene
prognozirane pojave i proučavanja predmeta istraživanja sudionici ekspertnog tima međusobno ne
poznaju. To, zapravo, znači da tijekom istraživanja aktivni sudionici, odnosno izabrani eksperti
međusobno, ni direktno ni indirektno, ne komuniciraju. Naime, s izabranim ekspertima, izravno i/ili
neizravno, komunicira nositelj projektnog zadatka (tj. glavni istraživač) u ime institucije koja
organizirano i sustavno provodi, u pravilu, višedisciplinarno istraživanje. Takvom se anonimnosti
spriječava mogućnost međusobnih utjecaja sudionika ekspertnog tima i osigurava njihovo
individualno neovisno mišljenje. Svaki ekspert tima pojedinačno elaborira svoje mišljenje o
određenom predviđanju i prognoziranju, a skupni zaključak donosi organizator istraživanja na osnovi
pojedinačnih ekspertnih mišljenja, ali suglasno pravilima i postupku Delfi metode. Tijekom
istraživanja, koje obavlja u više iteracija, eksperti mogu mijenjati svoja mišljenja, ali bez znanja
drugih članova tima.
2) Iteracija i kontrolna interakcijska sprega.

Da bi se dobili konzistentni rezultati istraživanja, odnosno u najvećoj mjeri usuglašeni odgovori
eksperata istraživačkog tima (tj. usuglašena pojedinačna mišljenja eksperata), potrebno je statistički
obrađene skupne odgovore prethodnih iteracija (tj. prethodnih rundi) vraćati istim članovima tima.
Takav postupak omogućuje kontrolnu i interakcijsku spregu između pojedinih iteracija i aktivnu
suradnju između članova ekspertnog tima. Iteracije se rabe dotle dok se ne postigne najveća
konvergentnost odgovora svih članova ekspertnog tima o predmetu istraživanja. Treba posebno
naglasiti da se mišljenje tima eksperata uvijek daje skupno u statističkom obliku, čime se osigurava
tijekom istraživanja potpuna anonimnost pojedinačnih ekspertnih mišljenja.
3) Statistički skupni odgovori.
Kako je već prethodno pojašnjeno, temeljna je karakteristika Delfi metode da se tijekom znanstvenog
istraživanja mišljenja članova ekspertnog tima uvijek daju skupno u statističkom obliku, bez obzira na
broj iteracija, i to do trenutka kada se putem kontrolne interakcijske sprege postigne najveća
konvergentnost mišljenja svih članova ekspertnog tima. Takvi skupni odgovori jamče međusobnu
anonimnost eksperata, odnosno njihovih mišljenja, a čime se izbjegava nepoželjan utjecaj bilo kojeg
eksperta, bez obzira na njegov autoritet, na ostale članove ekspertnog tima. Pojedinačna su mišljenja
poznata samo organizatorima, odnosno nositeljima znanstvenog istraživanja, koji su imenovani i
zaduženi od ovlaštenih upravljačkih tijela određenih institucija, organizacija, trgovačkih društava (...)
za pripremanje donošenja strateških i/ili drugih odluka.
76
2. Postupak primjene delfi metode
Prilično je zahtjevan i kompliciran postupak primjene Delfi metode. Taj se postupak sastoji iz
više međusobno povezanih faza:
1) Definiranje problema i predmeta istraživanja i postavljanje radne hipoteze. Kao i u svakom

znanstvenom istraživanju, potrebno je konzistentno determiniranje problema i predmeta istraživanja te
postavljanja radne hipoteze. Time se stvara okvir i postavlja paradigma znanstvenog istraživanja, a bez
čega se ne mogu shvatiti svrha i ciljevi istraživanja, kao ni primjena Delti metode. Tu temeljnu zadaću
rješavaju organizatori i nositelji znanstvenog istraživanja (...).
2) Sastavljanje upitnika. Sukladno problemu i predmetu istraživanja i postavljenoj hipotezi u

upitniku se postavljaju pitanja relevantna za pripremanje donošenja odluka. Pitanja se trebaju
definirati jasno, nedvosmisleno i kratko kako bi eksperti mogli dati što preciznije i određenije
odgovore, odnosno svoje mišljenje . Pitanja su formulirana tako da se na njih daju brojčani odgovori
ili na drugi način rangirani odgovori. Uz pitanja su, zapravo, dati i odgovori, a što ne znači da svaki
ekspert ne može o svakom pitanju dati i pismeni odgovor, odnosno svoje opširnije mišljenje, štoviše,
takva su ekspertna mišljenja poželjna i uvijek su dobro došla.
Odgovori na postavljena pitanja uvijek su rangirani na odgovarajućoj ljestvici, kao npr. od 0

do 10, pri čemu 10 označava najviši stupanj samopouzdanja, 1 najmanji stupanj samopouzdanja, a 0
njegovo nepostojanje. To znači da svaki ekspert daje svoju osobnu procjenu pouzdanosti svakog
odgovora. Gradacije služe za izračunavanje vrijednosti dobivenih odgovora, a time se izbjegavaju
brojne nepravilnosti, neodređenosti i nedorečenosti ispitanika koji nisu bili sigurni u svoje mišljenje o
nekom pitanju. Mogu se, međutim, koristiti i druge ljestvice, što ovisi o predmetu istraživanja, kao na
primjer:
 sasvim suglasan - suglasan - nesuglasan - sasvim nesuglasan - ne mogu reći - nemam svoje
mišljenje
 čvrsto se slažem - slažem se - ne slažem se - čvrsto se ne slažem - ne mogu reći - nemam svoj
stav
 vrlo vjerojatno - vjerojatno - 50% : 50% - malo vjerojatno - vrlo malo vjerojatno - vrlo
nevjerojatno
 vjerojatnost (0-100 % ljestvice) da će se navedeni događaj dogoditi do navedene godine:
vjerojatnost... % - komentar ispitanika
 moja sigurnost u odgovaranju na to pitanje je 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
 vrlo visok rizik (5) - visok rizik (4) - umjeren rizik (3) - niski rizik (2) - nepostojanje rizika (1)
 izvrsno (5) - vrlo dobro (4) - dobro (3) - dovoljno (2) - nedovoljno (1)
 izvrsno (5) - dobro (4) - povoljno (3) - beznačajno (2) - beskorisno (1)
 procjenjujem sa 50 % vjerojatnoće da će se taj događaj ostvariti u sljedećim razdobljima:
1995.-2000., 2000.-2005., 2005.-2010., 2010- 2020., 2020.-2030., 2030.-2040.,
2040.-2050., 2050.-2075., 2075.- 2100., nikada.
Svaki stupanj gradacije ili rangiranja treba logično vrednovati, odnosno kvantificirati, kako bi
se odgovori ispitanika mogli statistički obrađivati (...).
3) Pripremanje informacija za ispitanike. U predviđanju budućnosti, često puta nije moguće

definirati sva pitanja (s odgovorima po nekom sustavu rangiranja) na koja će ispitanik, odnosno
izabrani eksperti moći dati primjerene odgovore bez određenih informacija o dotičnoj pojavi, događaju
i predmetu istraživanja. Stoga je za svako zahtjevnije i zamršenije pitanje potrebno pripremiti kratku i
jasnu informaciju. Ako se, na primjer, želi predvidjeti razvoj kontejnerizacije u nekoj državi do 2010.,
2015. i 2025. godine, uz pitanje ekspertima treba dostaviti i kratku informaciju o sadašnjem i prošlom
stanju kontejnerizacije u dotičnoj državi, ali i državama iz okruženja, odnosno šireg i bližeg
gravitacijskog područja, koje su po gospodarskom, prometnom i drugom potencijalu slične toj državi
77
(npr. ostvareni kontejnerski promet u 1975., 1980., 1985., 1990. i 1995. godine, ali i druge relevantne
informacije...). Takve su informacije vrlo dragocjene za ispitanike (...).
4) Formiranje ekspertnog tima. Sastavljanje ekspertnog tima riije jednostavan zadatak i lagan
posao. Prilikom formiranja ekspertnog tima treba voditi računa:
 O izboru znanstvenog područja, odnosno znanstvene discipline: polja, grane i ogranka

znanosti. Izbor znanstvenog područja (...) izravno je određen problemom i predmetom istraživanja, te
postavljenom hipotezom. Većina predmeta istraživanja zahtijeva višedisciplinarni pristup, npr.
interdisciplinarni ili multidisciplinarni, što omogućuje prikupljanje najrazličitijih mišljenja, stavova i
spoznaja o predmetu istraživanja, a time se rezultati istraživanja približavaju objektivnoj stvarnosti.
Tako bi, na primjer, u istraživanju nekog fenomena iz prometnog sustava, trebalo odabrati prometne
znanosti, kao interdisciplinarne znanosti, a u sklopu njih ove znanstvene discipline: tehnika prometa,
tehnologija prometa, organizacija prometa, ekonomika prometa i pravo prometa. Pri izboru
znanstvenih područja i disciplina treba postići optimum, jer njihov preveliki ili premaleni broj i
dijapazon može implicirati i negativne posljedice primjene Delfi metode. Veličina lepeze znanstvenih
disciplina izravno određuje i veličinu ekspertnog tima. Zato pri izboru znanstvenih disciplina treba
izabrati samo one koje jamče objektivnu mogućnost prikupljanja primjerenih rezultata istraživanja koji
su u izravnoj funkciji pripremanja kvalitetne i optimalne odluke.
 O izboru pojedinih eksperata. Izabrane znanstvene discipline predstavljaju solidan okvir za
izbor pojedinih eksperata. Pojedini se eksperti biraju na osnovi njihove reputacije, odnosno njihovih
rezultata znanstveno- istraživačkog rada, koji su u znanosti, teoriji i praksi verificirani. Pri izboru
pojedinog eksperta, u slučajevima kada za određenu znanstvenu disciplinu stoji na "raspolaganju" više
približno afirmiranih eksperata, prednost treba dati onome za kojega se objektivnom prosudbom
ocijeni da će izabrati korektniju alternativu od drugih pojedinaca-eksperata. U svakom slučaju treba
izabrati one eksperte za koje se unaprijed može jamčiti da će dati najbolje prognoze, odnosno da će
svojim znanjima, sposobnostima, stavovima i mišljenjima na najbolji način dati svoj doprinos u
pripremanju donošenja određene odluke (...).
 O veličini ekspertnog tima. U praktičnoj primjeni Delfi metode spoznalo se da je u većini
slučajeva optimalan ekspertni tim od 10 do 15 ekspertnih specijalista. Ekspertni tim ne bi smio biti niti
prevelik, a niti premalen. U slučajevima kada je predmet istraživanja izuzetno kompliciran i kada
sadrži više poslovnih događaja, odnosno područja istraživanja, kao npr.:
prognoza razvitka do 2050. godine ovih područja: prometa (i transporta), rast stanovništva,
informatizacije, poljoprivrede, industrije, turizma (...) u Europskoj uniji (ili nekoj konkretnoj državi),
potrebno je za svako konkretno područje istraživanja formirati poseban tim eksperata (od 10 do 15
istaknutih specijalista). Pri tome treba težiti izboru "najboljih" eksperata, a to znači onih koji najbolje
poznaju fenomen istraživanja.
Pri određivanju veličine ekspertnog tima treba imati na umu i činjenicu da postoji zavisnost
između broja eksperata u timu i prosječne greške ekspertnog tima (cf. grafikon 14).
78
Grafikon 14: Korelacija broja eksperata u timu i prosječne greške ekspertnog tima
Prosječne greške ekspertnog tima od 10 do 15 članova, ili točnije od 12 eksperata ostvaruje u

prosjeku najmanje pogrešaka, a što potvrđuje krivulja na grafikonu.
Veličina ekspertnog tima zavisi i o odnosu između prosječnog stupnja pouzdanosti

pojedinačnog eksperta i njegove osobne korektnosti u predviđanju (cf. Grafikon 15). Imajući na umu
tehnologiju provedbe Delfi metode može se ustvrditi da je povećanje broja eksperata u pozitivnoj
korelaciji s prosječnim stupnjem pouzdanosti pojedinačnog eksperta a što potvrđuje krivulja na
grafikonu. Ako je, međutim, veći broj eksperata a što potvrđuje krivulja na grafikonu. Ako je,
međutim, veći broj eksperata angažiran u timu tada brojni indirektni činitelji mogu utjecati na
smanjenje praktične uporabljivosti Delfi metode. To, zapravo znači, ako se imaju na umu prosječne
pogreške ekspertnog tima i prosječni stupanj pouzdanosti pojedinačnog eksperta u takvom timu, kao i
rezultati koji su tom metodom potvrđeni u praksi optimalan bi broj eksperata u timu trebao biti od 10
do 15 eksperata.
Grafikon 15: Korelacija prosječnog stupnja pouzdanosti pojedinačnog eksperat i njegove osobine
korektnosti u predviđanju
79
Kod formiranja ekspertnog tima treba imati na umu i druga relevantna
pitanja, kao što si na primjer:
● Povoljnost uvjeta rada eksperata. Organizator, odnosno nositelj projektnog zadatka treba
osigurati povoljne uvjete suradnje s pojedinim ekspertima. To zapravo znači da organizator
istraživanja sa svakim ekspertom treba dogovoriti uvjeta i oblike suradnje, te načine efikasnog
komuniciranja (...).
● Planiranje vremena znanstvenog istraživanja. Kako su postupci primjene Delfi metode
prilično komplicirani, organizator treba precizno planirati potrebno vrijeme znanstvenoga istraživanja,
i to od trenutka definiranja problema i predmeta istraživanja pa sve do trenutka donošenja potrebnih
odluka. Posebno treba voditi računa o vremenu potrebnom za svaku iteraciju, odnosno rundu
istraživanja. Ekspertima treba dati dovoljno vremena za individualno razmišljanje i formuliranje
vlastitih stavova, ali ih isto tako pravodobno treba informmirati o rezultatima prethodne runde (...).
● Oblikovanje skupnih ekspertnih odgovora. Skupni ekspertni odgovori moraju se temeljiti na
individualnim stavovima i uvjerenjima eksperata, odnosno njihovim znanjima utemeljenim na
činjenicama, jer valjanost donošenih odluka najizarnije zavisi od kvalitete odgovora pojedinih
eksperata. Prema tome, nema kvalitetnih skupnih odgovora bez podobnih eksperata.
● Parcijalna popustljivost eksperata. Pri izboru pojedinih eksperata, koji će biti angažirani u
ekspertnom timu prema pravilima Delfi metode, treba dati prednost onim ekspertima koji su spremni
prihvatiti arugmente većine eksperata i mijenjati svoje mišljenje, usuglašavajući ga s prosječnim
mišljenjem ekspertnog tima. Treba postići svjesnu dobrovoljnu i sustavnu suglasnost tima eksperata, a
što se ne može ostvariti bez parcijalne popustljivosti pojedinih eksperata (...).
●Organizacijska složenost postupaka, lako pri primjeni postupaka Delfi metode ne postoji
komunikacija između pojedinih članova ekspertnog tima, ona postoji između organizatora
znanstvenog istraživanja i svakog pojedinog eksperta. Ta se komunikacija može odvijati pomoću
različitih medija, a najčešće pismeno ili izravnim razgovorom. Bez obzira na načine komuniciranja sve
poruke trebaju biti jasne, određene, nedvosmislene i korektne. Organizator istraživanja ne smije se
ponašati kao nadređeni, odnosno kao zločesti šef i kao najpametniji (...). On se mora ponašati tako kao
da je ekspert uvijek u pravu (...). Stoga organizaciji primjene postupka Delfi metode treba posvetiti
posebnu pozornost, jer o njoj izravno ovisi uspjeh znanstvenog istraživanja (...).
5) Dostavljanje upitnika pojedinim ekspertima. Nakon prethodno

izvršenih priprema, organizator istraživanja dostavlja upitnike svakom pojedinom članu ekspertnog
tima. Upitniku, koji sadrži i odgovore (ali odgovori mogu biti i na posebnom papiru), prilaže se
informacija (cf. točku 3. ovoga dijela) i kratak instruktivni opis Delfi metode, problema i predmeta
istraživanja, radne hipoteze te sa zadatkom i ulogom svakog eksperta u konkretnom istraživanju.
6) Aktivnost u sklopu prve iteracije istraživanja. Istraživanja prema

pravilima Delfi metode provode se u više iteracija, odnosno rundi. Iz rezultata analize praktične
primjene Delfi metode proizlazi da se u većini slučajeva istraživanje provodi u više iteracija, a moguće
i više rundi. Postupak prve iteracije obuhvaća ove aktivnosti:
● Aktivnost organizatora istraživanja. Organizator sastavlja upitnik, početne informacije i

instrukcije ispitanicima i sve to dostavlja ekspertima istraživačkog tima, nakon aktivnosti eksperta
dobivene odgovore statistički obrađuje: za odgovore na svako pitanje izračuna prvo medijan, a zatim
identificira donji i gornji kvartal. To pretpostavlja brojčane odgovore eksperta. Medijan ili prosječna
vrijednost odgovora eksperta na neko pitanje predstavlja onu vrijednost prognoze za koju je broj
eksperat čija je prognoza veća od te vrijednosti jednaka broju eksperata čija je prognoza manja od te
vrijednosti. Donji kvartal predstavlja onu vrijednost prognoze za koju broj eksperta čije su prognoze
manje od te vrijednosti iznosi četvrtinu ukupnog broja eksperta. Gornji kvartal predstavlja onu
vrijednost prognoze za koju broj eksperata čije su prognoze veće od te vrijednosti iznosi četvrtinu
ukupnog broja eksperta. Medijan, donji i gornji kvartali su tri temeljna parametra koja predstavljaju
statističku informaciju za svakog eksperta o odgovorima cijelog ekspertnog tima. Ta se informacija
80
dostavlja svakom članu ekspertnog tima, koji na taj način saznaje je li njegov odgovor ispod donjeg
kvartala, ili između donjeg i gornjeg kvartala, ili iznad gornjeg kvartala. Uz tu informaciju organizator
dostavlja svim ekspertima novi upitnik i traži nove
argumente za ekstremne odgovore. Time su aktivnosti organizatora istraživanja završene u okviru prve
iteracije, odnosno prve runde.
● Aktivnost eksperata tima. Svaki član ekspertnog tima nakon primitka upitnika, informacija i
instrukcija organizatora i proučavanja te i druge dokumentacije i građe, priprema odgovore na
postavljena pitanja. Odgovore s argumentacijom i potrebnim obrazloženjima eksperti dostavljaju
organizatoru istraživanja. Eksperti s organizatorom mogu komunicirati pismeno, usmeno, telefonom,
telefaksom, elektroničkom poštom (...). Dostavljanjem odgovora organizatoru istraživanja eksperti su
izvršili svoje aktivnosti u sklopu prve iteracije.
Aktivnosti u sklopu druge iteracije istraživanja. Aktivnosti organizatora i eksperata u sklopu druge
iteracije istraživanja prema pravilima Delfi metode, više ili manje, identične su onima u sklopu prve
iteracije.
7) Aktivnosti u sklopu druge iteracije istraživanja. Aktivnosti

organizatora i eksperata u sklopu druge iteracije istraživanja prema pravilima Delfi metode, više ili
manje, identične su onima u sklopu prve iteracije.
● Aktivnosti organizatora istraživanja. Organizator dostavlja svim

članovima ekspertnog tima statističku informaciju o odgovorima eksperata u sklopu prve iteracije,
novi upitnik i instrukcije ispitanicima, tražeći od eksperata argumente za ekstremne odgovore.
Posebno treba naglasiti da organizator u drugoj iteraciji istraživanja mora, prije slanja statističke
informacije i novog upitnika s potrebnim instrukcijama, prikupiti, srediti i obraditi argumente
eksperata čiji su odgovori ispod donjeg ili iznad gornjeg kvartala (tj. ekstremne odgovore), i to po
pojedinim pitanjima. To zapravo znači da organizator prvo mora riješiti pitanje ekstremnih odgovora s
pojedinim ekspertima, pa tek onda tražiti od svih eksperata odgovore na pitanja u drugoj rundi. Samo
organizator zna koji su eksperti dali ekstremne odgovore. Organizator ne smije na bilo koji način
sugerirati i inzistirati na odgovorima eksperata. Nakon aktivnosti eksperata, organizator dobivene
odgovore statistički obrađuje, kao i u prvoj iteraciji, pripremajući dokumentaciju za drugu rundu (ako
je potrebna).
● Aktivnosti eksperata tima. Nakon primitka dokumentacije (tj. statističke informacije o

odgovorima prve runde, upitnika i instrukcija za drugu rundu) i njenog proučavanja eksperti ponovno
daju odgovore na postavljena pitanja. Odgovori mogu biti identični onima iz prve runde, ali mogu biti
i drugačiji. Svoje odgovore na primjeren način eksperti dostavljaju organizatoru. Time su aktivnosti
eksperata u sklopu druge iteracije praktički završeni.
8) Aktivnosti organizatora i eksperata u sklopu treće i daljnjih iteracija

istraživanja. Aktivnosti organizatora i eksperata praktički se ponavljaju u daljnjim iteracijama: trećoj,
četvrtoj itd. Iteracije se rabe sve dok postoje ekstremni odgovori eksperata. Postupak primjene Delfi
metode praktički se završava kada se na postavljena pitanja dobiju odgovori srednje vrijednosti cijelog
ekspertnog tima. Takvi odgovori predstavljaju solidnu osnovicu za
donošenje konačnih odluka i dokazivanje postavljene hipoteze.
* * *
81
Postupci primjene Delfi metode mogu se i shematski prikazati (cf. sheme 1 i 2).
82
83
3. Prednosti Delfi metode
Kao i svaka znanstvena metoda i Delfi metoda ima svoje prednosti i nedostatke u odnosu na druge
takve metode.
Prednosti Delfi metode moguće je sustavno klasificirati:

1) Sustavnim pristupom omogućuje temeljna (tj. fundamentalna, bazična) i primijenjena (tj.
aplikativna) istraživanja i primjenu interdisciplinarnih, transdisciplinarnih, multidisciplinarnih i
pluridisciplinarnih znanosti. To znači da omogućuje organiziranu i sustavnu primjenu znanstveno
utemeljenih mišljenja u pripremanju strateških odluka.
2) Sustavnim postupkom osigurava objektivnu i preciznu dugoročnu prognozu neke pojave, koja će se
ostvariti s velikom vjerojatnošću, iako uvijek ne mora biti točna.
3) Rezultat znanstvenog istraživanja primjenom Delfi metode temelji se na usuglašenom znanstvenom
mišljenju tima uglednih i afirmiranih eksperata, čija su znanja uvijek veća, konzistentnija i
pouzdanija od znanja svakog pojedinog eksperta.
4) Delfi metoda osigurava izučavanje predmeta istraživanja sa svih relevantnih motrišta, jer u timu
eksperata aktivno sudjeluju specijalisti različitih struka, a što ovisi o problemu i predmetu
istraživanja, pri čemu svaki ekspert može snagom argumenata i znanstvenih činjenica obrazlagati
svoje mišljenje koje može odstupati od mišljenja ostalih članova ekspertnog tima.
5) Delfi metoda osigurava sustavno i organizirano usuglašavanje pojedinačnih prognoza i njihovu
transformaciju u zajedničke prognoze, koje služe za pripremanje strateških odluka. To znači da ona
omogućava na osnovi kvalitetnih rezultata istraživanja, kvantitativne pokazatelje o prognoziranju
tretirane pojave (tj. određenog fenomena), koji su relevantni za donošenje strateških odluka.
6) Delfi metoda omogućava svakom članu ekspertnog tima da, nakon spoznajnih argumenata drugih
eksperata, korigira svoje prethodno mišljenje. Time se postupno, putem više iteracija između kojih
djeluje čvrsta interakcijska sprega, formira konačno zajedničko mišljenje koje predstavlja solidnu
osnovicu za donošenje strateških odluka.
7) Anonimnost pojedinačnih članova ekspertnog tima pozitivno utječe na pouzdanost rezultata
istraživanja, jer Delfi metoda onemogućuje negativne utjecaje jednog na druge članove tima
eksperata. Svaki ekspert tima može znanstvenim činjenicama braniti svoje mišljenje na koje izravno
ne mogu utjecati tuđa znanstveno neutemeljena mišljenja, oratorsko iskustvo i vještina drugih
eksperata, mišljenje priznatih autoriteta, kao ni mišljenje većine.
8) Delfi metoda omogućuje relativno brzo, efikasno i ekonomično prikupljanje relevantnih spoznaja o
predmetu istraživanja od kvalificiranih stručnjaka. Aktivnom sudioniku ekspertnog (tj. anketiranome
stručnjaku) treba mnogo manje vremena i napora da odgovori na kvalitetno postavljena pitanja nego
da napiše kvalitetan znanstveni članak.
9) Delfi metoda se može koristiti u znanstvenom istraživanju pojava i fenomena o kojima ne postoji
dovoljno statističkih podataka na osnovi kojih bi se izvršilo proučavanje. To, zapravo, znači da je
ova metoda primjerenija u odnosu na druge kvantitativne metode u istraživanju fenomena za koje
nije moguće kvantificirati buduća predviđanja.
10) Postupak Delfi metode u znanstvenom istraživanju je u pravilu racionalniji, jer su troškovi
istraživanja manji u odnosu na troškove primjene drugih znanstvenih metoda koje zahtijevaju
istraživanja većeg broja eksperata.
4. Nedostaci Delfi metode
Delfi metoda, osim svojih prednosti u odnosu na druge metode istraživanja, ima i određenih
nedostataka, kao što su:
1) Predviđanja i pripremanja strateških odluka prema pravilima Delfi metode mogu u sebi imati
elemenata
subjektivizma i elitizma. Subjektivizam postoji u svim znanstvenim istraživanjima u kojima se pretežito rabe
kvalitativne metode. Kod primjene Delfi metode, subjektivizam predviđanja budućnosti određenih pojava i
fenomena je neprijeporno moguć, jer se predviđanja obavljaju na osnovi i pod utjecajem individualnih
84
znanja, referenci, stavova i pogleda na dotičnu pojavu. Elitizam kod primjene Delfi metode može vrlo
negativno djelovati na objektivnost i kvalitetu prognoziranja i pripremanja strateških odluka o nekoj pojavi i
fenomenu. Opasnosti od elitizma svojstvene su svim društvenim sustavima i ideologijama. To, zapravo,
znači da pojedini stručnjaci, kao članovi ekspertnog tima, odnosno predstavnici određenog društvenog sloja i
klase, prognozu nekog fenomena čine specifičnom projekcijom svoje društvene (klasne) svijesti o
budućnosti, iako je često povijest potvrđivala da je znanstvena svijest o budućnosti odstupala od realnih
ostvarenja.
2) Postupak primjene Delfi metode krije u sebi opasnost od pozitivističkog pristupa budućnosti. U
projekciji
dugoročnog razvitka nekih pojava, posebice onih pojava koje se predviđaju na osnovi kvalitativnih metoda, u
pravilu se pretpostavlja pozitivan razvitak postojećeg, pri čemu se ne uzimaju u obzir kvalitativne promjene
u proizvodnim snagama, proizvodnim i društvenim odnosima i njihovoj strukturi.
3) Vrlo se često primjenom Delfi metode prognozira vrijeme kada će se dogoditi neki događaj, a da se
pri tome
ne izučava razvitak dotične pojave u cjelini i sa svih motrišta.
4) Prema pravilima Delfi metode organizatori istraživanja inzistiraju na kvantifikaciji ekspertnih

odgovora (tj.
vrijednosnoj ocjeni određene pojave, tvrdnje, ocjene, stava...), onemogućujući time kvalitativno istraživanje,
a što u određenoj mjeri znači ograničenje primjene Delfi metode.
5) Ostali nedostaci Delfi metode. Organizatori istraživanja, koji su u praksi primjenjivali Delfi metodu,
spominju
i druge manje značajne nedostatke te metode, kao na primjer: (1) poteškoće pri sastavljanju optimalnog tima
eksperata, (2) postojanje parcijalne popustljivosti eksperata, (3) nestabilnost (promjenljivost) članova
ekspertnog tima, (4) nejasnoća postavljenih pitanja i mogućnosti sugeriranja odgovora, (5) često se puta
vrijednost medijana prve runde ne mijenja do kraja istraživanja (...).
5. Mogućnosti primjene Delfi metode u znanstvenoistraživačkom radu
Delfi metoda je jedna od najobjektivnijih znanstvenih metoda koja se primjenjuje u

znanstvenoistraživačkom radu prigodom donošenja strateških odluka, iako ima svojih nedostataka.
Omogućuje primjenu višedisciplinarnih znanosti, a uvažava ciljeve i interese različitih slojeva stanovništva,
vrlo velikog broja činitelja, kao i svih razina organiziranosti gospodarstva i društva. Može se primjenjivati u
kombinaciji s drugim znanstvenim metodama, posebice kod pripremanja strateških odluka i/ili prognoziranja
različitih pojava i fenomena. Osobito se može koristiti kod pripremanja makrostrateških odluka, nacional nog
i/ili višenacionalnog značenja.
Posebice se koristi Delfi metoda u znanstvenim istraživanjima u kojima se zahtijeva kvantifikacija

određenih subjektivnih varijabli. Ona se može koristiti, osim za pripremanje makrostrateških odluka koje se
odnose na velike ekonomske sustave, i za pripremanje u brojnim podsustavima državnog sustava, kao u:
obrambenom sustavu, političkom sustavu, prosvjetnom sustavu, socijalnom i zdravstvenom sustavu,
znanstvenoistraživačkom sustavu (...).
Vrlo efikasno se može koristiti Delfi metoda i kod pripremanja makro i mikrostrateških odluka, kao
na primjer, na razini županija, općina, poduzeća, odnosno trgovačkih društava, ili pojedinih sektora:
primarnog, sekundarnog, tercijarnog, kvartnog i kvintnog ili pojedinih djelatnosti: industrije, poljoprivrede,
rudarstva, građevinarstva, ugostiteljstva, prometa (...).
85
Sva tijela, institucije, trgovačka društva, bez obzira na njihovu veličinu i/ili razinu organizacije i ovlast,
koji namjeravaju pripremati strateške odluke Delfi metodom, trebaju istraživanja provesti i povjeriti
znanstvenim institucijama (tj. institutima i visokim učilištima), odnosno znanstvenoistraživačkim jezgrama.
4.2.29. Metoda mozaika
Metoda »mozaika« nije zapravo nikakva nova znanstvena metoda nego je to već od davnina ustaljen
način pripremanja i objavljivanja znanstvenih i stručnih djela. Slično umjetniku koji od brojnih raznovrsnih
elemenata (kamenčića, boja i si.) stvara umjetničko djelo - mozaik, i znanstvenici na isti način, istom
metodologijom i tehnologijom pripremaju i objavljuju svoja djela. Takvom metodologijom i tehnologijom
timovi znanstvenika stvaraju vrlo kvalitetna djela: enciklopedije, leksikone, znanstvene studije, rječnike,
udžbenike i druga brojna djela trajne vrijednosti. Tom se tehnologijom često služe i pojedini znanstvenici:
oni u dužem razdoblju pripremaju i objavljuju po opsegu manja djela; ona mogu predstavljati teze ili
relativno samostalne fragmente opsežnijeg, kapitalnog djela, koje će se po načelu »mozaika« na kraju
sistematizirati u opsežno, kvalitetno novo djelo. Ono može sadržavati i nove do tada neobjavljene znanstvene
spoznaje.
Kada pojedinac primjenjuje metodu »mozaika«, on ima određene prednosti u odnosu na

metodologiju i tehnologiju pripremanja i objavljivanja opširnog djela u cjelini, istodobno. Te prednosti imaju
dvojako značenje: 1) jednostavnije se, brže i uz neusporedivo manje truda i napora može napisati i objaviti
kraće po opsegu neko djelo (npr. znanstveni članak) nego mnogo opširnije djelo (npr. udžbenik) i 2) za
pripremu i objavljivanje opsežnog djela (npr. udžbenika opsega 400 tiskanih stranica) potreban je
kontinuirani rad od nekoliko godina s mnogo neizvjesnosti u kojima se javljaju brojni problemi i poteškoće,
bilo da su poslovnog, privatnog karaktera, ili problemi izdavača ili financijskih sredstava. Osim toga, svaki
će znanstvenik, zahvaljujući, prije svega, svojem entuzijazmu i unutarnjim porivima smoći dovoljno
vremena, energije, financijskih sredstava i drugih relevantnih činitelja da pripremi i objavi npr. znanstveni
članak, dok su vrlo rijetki (ili zasigurno mnogo rjeđi) oni znanstvenici koji će sve poteškoće riješiti i ustrajati
do objave opsežnijeg i kvalitetnijeg djela. To čine samo oni najuporniji, najvredniji, koji su spremni
znanstvenoistraživačkom radu podrediti sav svoj život, to su samo oni koji žive za znanost i koja im,
zapravo, znači njihov život.
4.2.30. Ostale znanstvene metode
U literaturi se susreće, osim u ovom djelu obrađenih znanstvenih metoda, više desetaka posebnih,
pomoćnih, dopunskih, izvedenih (iz drugih metoda) i sličnih metoda, koje se samo povremeno, u pravilu vrlo
rijetko, primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, ili se primjenjuju samo u nekim znanstvenim disciplinama
(tj. znanstvenim poljima, znanstvenim granama i znanstvenim ograncima). Primjera radi, prof. Žuga kada
obrazlaže Metodu kauzalne indukcije navodi i objašnjava ove metode: metodu slaganja, metodu razlike,
kombiniranu metodu slaganja i razlike, metodu ostatka i metodu popravnih (zajedničkih) promjena. Isti je
autor u istom djelu obradio četrnaest "Posebnih znanstvenih metoda u planiranju poslovanja i upravljanja
proizvodnjom", i to: metodu usporedbe u parovima, sliku radnog dana, metodu sintetičkih standardnih
vremena, vrijednosnu analizu, metodu maksimalne mjesečne proizvodnje, metodu AON (metodu čvorova),
metodu Precedence, konjunkturna ogledala, metodu mišljenja žirija rukovoditelja, metodu korijena trave,
metodu standardnih popravaka, metodu traženja i otklanjanja slabih mjesta na sredstvima za rad, metodu
retrospektivne kontrole i metodu kontrole kvalitete za proizvodnju bez grešaka i škarta.
U ostale znanstvene metode mogu se ubrojiti i ove: metoda strateških igara, scenario metoda, Brainstorming
metoda (tzv. "Oluja mozgova"), Monte Carlo metoda, metoda kolektivnog generiranja ideja (tzv. "mozgovni
86
udar"), metoda troškova i koristi (tj. "Cost-benefit Analysis"), metoda troškovne učinkovitosti (tj. "Cost-
effectiveness Analysis")...
Prethodno nabrojane znanstvene metode, kao i one posebno nespomenute ostale znanstvene metode,
nisu elaborirane u ovoj ediciji zbog njene namjene i ograničenog prostora.
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE
Pri razmatranju problematike o hipotezi, posebnu pozornost treba posvetiti ovim tematskim
jedinicama: 1) pojmu i osnovnim pretpostavkama za postavljanje hipoteze, 2) provjeravanju hipoteze, 3)
vrstama hipoteza i 4) primjeni rješenja.
5.1. Pojam i osnove pretpostavke za postavljanje hipoteze
S obzirom na spoznajnu ulogu hipoteze, u suvremenoj metodologiji nailazi se na brojne definicije

pojma hipoteze, kao što su: "Hipoteza predstavlja ono što se predviđa", "Hipoteza gleda unaprijed",
"Hipoteza je pitanje tako postavljeno da se na njega može na određeni način dati i određen odgovor",
"Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni", "Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak, koji ima
određeni stupanj vjerojatnosti", "Hipoteza je više ili manje vjerojatna pretpostavka da postoji neka pojava
kao uzrok ili posljedica neke druge pojave", "Hipoteza je pretpostavka kojom se objašnjava utvrđena
činjenica", "Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojega su istraživanja poduzeta i može biti provjerena u
praksi", "Hipoteza pridonosi razvoju znanosti, jer je njezina funkcija da usmjeri istraživanja na pravilan
način među činjenicama".
U znanstvenoistraživačkom radu postavljanje hipoteze se javlja kao teorijsko-misaoni postupak koji

slijedi izravno nakon utvrđivanja određenih činjenica, radi objašnjenja ili proširenja tih činjenica ili
proširenja ili produbljenja spoznaja o tim činjenicama. U tom smislu hipoteza predstavlja teorijsko-misaone
dopune nekih praznina u poznavanju određene pojave ili skupova (kompleksa) pojava čiji se dijelovi,
stajališta, ili neka druga obilježja već poznaju. Uzročno-posljedične veze i odnosi pojava, vrlo su često
predmet hipoteze.
Hipoteza kao osnovni teorijsko-misaoni korak od stare spoznaje ka novoj spoznaji predstavlja glavnu
i vodeću ideju u znanstvenoistraživačkom radu. Osnovna su tri izvora hipoteza, i to:
1) Nužnost proširenja spoznaje. U prirodi je ljudi da uvijek žele više stvari, bogatstva:
materijaliziranog i duhovnog znanja itd., nego što ih mogu pribaviti i steći. U tome im pomaže razvoj
znanosti, tehnike, tehnologije i drugih ljudskih aktivnosti. Postavlja se pitanje: kako zadovoljiti sve brojnije
ljudske potrebe i želje u znanosti, gospodarstvu, društvenom životu općenito, posebice u kulturi, sportu.
Takve želje i potrebe nije moguće ostvariti bez novih spoznaja, a novih spoznaja nema bez znanstvenih
istraživanja, koja su besmislena bez odgovarajućih hipoteza. Prema tome, nema novih ili inoviranih znanja
bez postavljanja i provjeravanja hipoteza.
2) Nužnost prevladavanja nedostataka već stečenih spoznaja U trenutku otkrivanja nedostataka već
stečenih spoznaja, potrebno je te spoznaje otkloniti, odnosno već stečene spoznaje usavršiti. Prva faza u
otklanjanju nedostataka stare spoznaje je postavljanje i provjeravanje hipoteze o novoj spoznaji. Hipoteze se
neizbježno postavljaju u ovim slučajevima:
●Znanstveno neobjašnjene ili nedovoljno objašnjene pojave, događaji i ponašanja ljudi, stalan su
izvor brojnih hipoteza o njihovim mogućim uzrocima i posljedicama.
●Kada se istraživač susreće s novom i nepoznatom činjenicom, odnosno pojavom u nekom području
ljudske spoznaje, neizbježno postavlja hipotezu.
87
●Proturječnosti između starih spoznaja, odnosno starih teorija i starih zakona o nekoj pojavi i
novootkrivenih pojava ili činjenica o istoj pojavi, izvor su brojnih i za znanost vrlo važnih hipoteza.
●Brojne se hipoteze postavljaju zbog teorijskog i praktičnog provjeravanja ranije postavljenih teorija
i zakona, ali na temelju novih činjenica.
3)Potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih spoznaja. Velik broj hipoteza potječe iz potrebe
stalnog provjeravanja i ranije postavljenih teorija i zakona na osnovi novih činjenica. Stalno provjeravanje
stečenih znanja potrebno je u svim znanstvenim područjima, poljima, granama ograncima znanosti, u nekima
više a u nekima manje, a što vrijedi i za društvene i humanističke znanosti.
Prema Žuveli, postavljanje hipoteze je pokušaj rješenja, odnosno probno rješenje uočenog problema.
To je postavljanje prethodne pretpostavke ili teorije za koju se u početku misli da može riješiti uočeni
problem. Najprije se postavlja privremena (preliminarna) hipoteza koja će se kasnije dopuniti ili precizirati,
ili se kod vrlo složenih problema bira najbolja od više hipoteza (radna hipoteza). Njezina se istinitost mora
provjeriti određenim činjenicama, opažanjem, eksperimentom ili drugim misaonim postupcima. Nakon
postavljanja hipoteze pristupa se njezinom misaonom razmatranju da bi se mogla valjano formulirati.
U postavljanju hipoteze nameće se pitanje: koja je hipoteza dobra, odnosno valjana? Dobra ili
valjana je samo ona hipoteza koja je adekvatna predmetu istraživanja, a adekvatna je ona hipoteza koja je
provjerljiva i potvrdljiva određenim teorijsko-praktičnim postupkom. U postavljanju adekvatne hipoteze
javljaju se brojne poteškoće a najčešće su to ove:
1) Nedovoljno i netemeljito poznavanje pojave za koju se postavlja hipoteza.
2) Teorijsko nepoznavanje okvira s čijeg se stajališta hipoteza postavlja.
3) Nedostatak teorijskog znanja, nesposobnost istraživača zbog neiskustva i nedostatka inventivnosti u
postavljanju dobre hipoteze.
4) Neadekvatno kvantificiranje hipoteze: hipoteza može biti suviše općenita ili preširoka, odnosno
specijalistička ili preuska.
5) Nepoznavanje metoda, tehnike i tehnologije postavljanja i provjeravanja adekvatne hipoteze.
Da bi se nadvladale poteškoće u postavljanju dobre hipoteze, potrebno je pridržavati se određenih

pravila, i to:
1) Hipoteza se mora odnositi na sam predmet istraživanja.
2) Hipoteza mora predstavljati znanstveno i teorijski fundiranu pretpostavku spoznajno značajnog
odgovora za znanost, aktualno pitanje.
3) Hipoteza mora biti dovoljno konkretna i precizno formulirana.
4) Hipoteza koja se odnosi na cijelo područje (tzv. teorijska hipoteza) mora biti dovoljno općenita. U
suprotnom slučaju ona je preuska.
5) Hipoteza mora biti pojmovno i jezično što jasnija i što preciznije formulirana.
6) Empirijska hipoteza mora imati određene empirijske referencije: mora se temeljiti na određenim
empirijskim podacima i činjenicama.
7) Dobra hipoteza mora biti teorijski i praktično provjerljiva.
8) Hipoteza se treba temeljiti na znanstvenoj teoriji onog znanstvenog područja ili discipline koja
obuhvaća pojavu na koju se hipoteza odnosi.
Osnovne pretpostavke za valjanu hipotezu jesu:

1) Relevantnost. Hipoteza mora omogućiti rješenje osnovnog problema istraživanja, a ne nekog drugog.
2) Provjerljivost. Misaonim postupcima, znanstvenim činjenicama ili iskustvom potrebno je potvrditi,
odnosno dokazati ili opovrgnuti hipotezu ili neku od njenih konsekvencija.
3) Kompatibilnost. Hipoteza se mora što bolje usuglasiti s drugim već provjerenim i prihvaćenim
hipotezama. Odbacuju se one hipoteze koje proturječe temeljnim znanjima i uvjerenjima, jer
hipoteza ne smije biti apsurdna.
4) Plodnost. Hipoteza treba biti što plodnija. Ona mora biti usmjerena objašnjavanju što više pojava.
5) Jednostavnost. U formulaciji hipoteze treba težiti da ona bude što jednostavnija, razumljivija,
prihvatljivija. U slučaju postojanja više sličnih hipoteza o istom problemu i predmetu istraživanja,
88
prednost se daje onoj jednostavnijoj, jer hipoteza mora biti jasna a ne dvosmislena, ona mora biti
maksimalno specificirana a ne (pre)općenita!
Logičari smatraju da se utemeljenost hipoteze zasniva na ovim kriterijima:

1) Utemeljena je ona hipoteza koja strogo logičko-teorijski proizlazi iz važećih logičkih i znanstvenih
načela, zakona i teorema onog znanstvenog područja ili discipline u okviru koje se hipoteza
postavlja.
2) Logički opravdana hipoteza je ona koja se slaže, a ne negira činjenične stavove utvrđene istinitosti.
3) Utemeljena je hipoteza kojom se potpunije i sigurnije rješava nastala proturječnost između starih
shvaćanja i novootkrivenih činjenica.
4) Logički je opravdarija ona hipoteza koja ima veći stupanj logičke vjerojatnoće.
5) Logički je utemeljena hipoteza koja objašnjava ranije neobjašnjenu pojavu.
6) Logički je opravdana ona hipoteza koja omogućuje predviđanje pojava, događaja ili ponašanja.
U postavljanju znanstvenih hipoteza važnu ulogu igraju analogija i komparativna analiza. Brojne
postavke u teoriji i praksi osnivaju se na pretpostavkama koje se temelje na analogijama. Nepoznate ili nove
pojave pokušavaju se protumačiti na osnovi spoznaja, teorija i zakona koji vrijede za slične poznate pojave.
Za postavljanje hipoteze analogija je jedan od najvažnijih izvora, iako ona ne rezultira sigurnim zaključcima.
5.2. Provjeravanje hipoteze
Tijekom znanstvenog istraživanja postavljena se hipoteza mora razraditi, a može se modificirati ili
zamijeniti.
Razrada hipoteze sastoji se u klasifikaciji i specifikaciji temeljne hipoteze. To posebno vrijedi za one
hipoteze koje više ili manje predstavljaju opće stavove u projektu znanstvenog istraživanja.
Modificiranje hipoteze sastoji se u bilo kakvoj, manjoj ili većoj, promjeni temeljne i specijalne
hipoteze do koje se došlo tijekom znanstvenog istraživanja. Vrlo se često modificiraju radne i adhoc
hipoteze.
Zamjena hipoteze se čini u onom slučaju kada se tijekom istraživanja utvrdi da je polazna hipoteza
pogrešna, neadekvatna predmetu istraživanja i da daljnja istraživanja ne bi riješila osnovni problem
istraživanja.
Svaka se postavljena hipoteza treba provjeriti.

Hipotezu se provjerava teorijski ili praktično na temelju procjene spoznajne vrijednosti hipoteze. Provjera
hipoteze se sastoji u utvrđivanju spoznajne vrijednosti stavova hipoteze. Provjeravanjem hipoteze treba se
verificirati i dokazati istinitost ili neistinitost hipoteze. Provjeravanje se čini teorijski (misaonom djelatnošću)
zaključivanjem ili praktičnom djelatnošću, empirijski.
Provjeravanje hipoteze sastoji se u tome da se istraže i pronađu sva moguća rješenja, činjenice i
argumenti koji će oboriti postavljenu hipotezu: ako ona tim pokušajima odoli, znači da je istinita, a ako ona
tako ne može biti dokazana, ona se obara i zamjenjuje drugom hipotezom. Potvrđena hipoteza treba biti i
aksiomatski provjerena, tj. ona treba biti logično uključena i povezana u sustav postojećeg znanja i ne može
proturječiti fundamentalnim znanjima i drugim spoznajama i uvjerenjima. Ona može odbaciti (opovrgnuti)
neku staru hipotezu novim znanstvenim činjenicama, teorijama i zakonima.
89
Provjerena ili verificirana hipoteza istodobno znači rješenje znanstvenog problema i time se
postupak znanstvenog istraživanja završava. Rješenje znanstvenog problema stvara se u pisanom obliku i
sintetički obrađuje kao generalni zaključak i poseban izvještaj.
Važno je spomenuti da se u postupku provjeravanja hipoteze, bez obzira na koji se način čini to
provjeravanje, hipoteza može biti:
1) Potvrđena u većoj ili manjoj mjeri. Takva se hipoteza u određenom stupnju, više ili manje potvrđuje
u praksi.
2) Demantirana u većoj mjeri. Takva se hipoteza mora modificirati, promijeniti ili zamijeniti
adekvatnijom hipotezom.
3) Napokon opovrgnuta, u određenom spoznajnom postupku. Takva se hipoteza mora odbaciti ili
zamijeniti drugom hipotezom, a najčešće hipotezom suprotnog značenja.
4) Zaključno potvrđena kao točna. Takva se hipoteza kvalificira kao znanstvena spoznaja, znanstvena
teorija ili znanstveni zakon.
Provjerene ili verificirane hipoteze imaju važnu, a vrlo često i odlučujuću ulogu u znanstvenom
predviđanju i u znanstvenom otkriću.
5.3. Vrste hipoteze
U literaturi o metodologiji spominju se brojne vrste hipoteza, kao na primjer:

1) teorijske hipoteze, 2) realne, odnosno empirijske, praktične hipoteze, 3) fiktivne hipoteze, 4) jednostavno-
implikacijske hipoteze, 5) induktivne hipoteze, 6) reduktivne hipoteze, 7) deduktivne hipoteze, 8) statističke
hipoteze, 9) moguće hipoteze, 10) vjerojatne hipoteze, 11) slučajne hipoteze, 12) nulte hipoteze ili hipoteze
nulte neizvjesnosti, 13) generalne ili opće hipoteze, 14) posebne hipoteze, 15) pojedinačne hipoteze, 16)
hipoteze empirijske jednoobraznosti, 17) hipoteze statističke generalizacije, 18) hipoteza idealnih tipova, 19)
hipoteze relacijskih analitičkih varijabli, 20) hipoteze ad hoc, 21) radna hipoteza, 22) pomoćna hipoteza, 23)
znanstvena hipoteza, 24) plodna hipoteza, 25) prazna hipoteza, 26) preliminarna hipoteza.
U nastavku se koncizno elaboriraju samo najvažnije vrste hipoteza, i to:

1) kvalitativna, 2) kvantitativna ili statistička, 3) kauzalna ili uzročna, 4) opća, 5) posebna, 6)
pojedinačna,
7) radna hipoteza, 8) znanstvena hipoteza, 9) hipoteza ad hoc, 10) pomoćna hipoteza, 11) preliminarna
hipoteza, 12) fiktivna hipoteza, 13) prazna hipoteza i 14) plodna hipoteza.
1. Kvalitativna hipoteza
Kvalitativna ili kvalifikacijska hipoteza je takva hipoteza kojom se želi i nastoji dokazati da neka
pojava sadrži određen atribut, a što znači da ulazi u određeni red pojava. Na primjer: postavljena je
kvalitativna hipoteza za definiranje istraživanja stavova, kako bi se utvrdilo koja su sve ponašanja uvjetovana
stavovima. Takvom se postavljenom hipotezom dolazi samo do deskripcija i klasifikacija, ali ne i do
uzročnih odnosa, ni kvantifikacija tih odnosa.
2. Kvantitativna ili statistička hipoteza
Kvantitativna ili statistička hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavljaju određeni brojčani
odnosi. Takva je hipoteza utemeljena na statističkoj metodi, a podrazumijeva stav o određenoj statističkoj
vrijednosti neke varijable odnosno nekog općeg pojma o raspodjeljenosti nekog obilježja ili određene pojave
u nekom skupu pojava ili klasi pojave. Matematički se statistička hipoteza definira kao skup neproturječnih
90
stavova o rasporedu neke n-mjerne veličine Xi, X2, ..., Xn u određenom polju događaja ili pojava. Na
primjer: postavljena je kvantitativna hipoteza da će u poduzeću Luka Rijeka u 1996. godini biti povećan
ukupan promet za 25 % u odnosu na promet u 1995. godini.
3. Kauzalna ili uzročna hipoteza
Kauzalna ili uzročna hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavlja određena povezanost između
dva ili više obilježja, odnosno dvije ili više varijabli koje su okosnica predmeta istraživanja. Na primjer:
postavljena je uzročna hipoteza da dobri uvjeti rada u poduzeću "Transadria" Rijeka utječu na povećanje
zadovoljstva radnika u tom poduzeću. U toj se hipotezi pretpostavlja pozitivan uzročni odnos. Ali,
postavljena je uzročna hipoteza da loši odnosi u menadžmentu poduzeća Luka Rijeka utječu na smanjenje i
prometa i zadovoljstva radnika u tom poduzeću. U toj se hipotezi pretpostavlja negativni, uzročni odnos.
Međutim, tijekom istraživanja dokazat će se ili opovrgnuti pretpostavka o takvim uzročnim odnosima, te
koliki je stupanj povezanosti navedenih pojava.
4. Opća hipoteza
Opća hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavkom predod- ređuje određen opći predmet ili
opća pojava. Na primjer: postavlja se opća hipoteza da je uzrok smanjenja prometa u riječkoj luci
nekvalitetna organizacija rada i upravljanja. Takva hipoteza postavlja prvi putokaz u istraživanju problema
smanjenja prometa, ona samo usmjerava istraživače u pogledu prikupljanja podataka i informacija.
5. Posebna hipoteza
Posebna hipoteza je takva hipoteza u kojoj se pretpostavkom predodređuje neki poseban predmet ili
posebno predmetno obilježje, ili posebna pojava. Na primjer: postavlja se posebna hipoteza da je uzrok
smanjenja prometa u riječkoj luci nekvalitetna organizacija top menadžmenta.
Takva hipoteza približava istraživače predmetu istraživanja i omogućuje im segmentarno sagledavanje
problema istraživanja. Tako formulirane hipoteze mogu se nazvati i operativnim hipotezama jer usmjeravaju
istraživanje određenim smjernicama.
6. Pojedinačna hipoteza
Pojedinačna hipoteza je ona hipoteza u kojoj se pretpostavkom predodređuje individualan predmet,

odnosno pojedinačna pojava ili pojedinačno određeno obilježje individualne pojave. Na primjer: postavlja se
pojedinačna hipoteza da je uzrok smanjenja prometa u riječkoj luci nekvalitetna organizacija glavnog
menadžera ili neodgovornost glavnog direktora.
7. Radna hipoteza
Radna hipoteza je pretpostavka za koju su istraživači uvjereni da će u istraživanju biti korisna,

odnosno koja u znanstvenom istraživanju igra određenu spoznajnu ulogu, bar samo u određenoj fazi
istraživanja. Naime, često se u znanstvenoistraživačkom radu događaju slučajevi da nije moguće zbog
različitih poteškoća postaviti valjanu (ili dobru) hipotezu, posebno u slučajevima kada je predmet
istraživanja vrlo složen, onda se postavlja neka hipoteza (radna) koja predstavlja najbolju osnovu za
istraživanje. Takva se hipoteza tijekom znanstvenog istraživanja modificira ili pak zamijeni novom,
valjanom hipotezom.
91
8. Znanstvena hipoteza
Znanstvena hipoteza je spoznajna pretpostavka koja se temelji na dovoljnom broju osnovanih razloga
znanstvenih spoznaja. Primjer znanstvene hipoteze je Galilejeva pretpostavka da je atmosferski tlak uzrok
penjanja i spuštanja živinog stupca u cijevi, što je kasnije dokazano i praktično potvrđeno. Znanstvene
hipoteze predstavljaju i sva znanstvena predviđanja u, na primjer, prometnoj djelatnosti, odnosno tehnologiji
prometa, npr. pretpostavka o porastu kontejnerizacije u pomorskom prometu ili pretpostavka o izgradnji tri
robnotransportna centra u Hrvatskoj do 2010. godine (!?).
9. Hipoteza ad hoc
Hipoteza ad hoc je provizorna hipoteza koja jednostavno "padne na pamet" u znanstvenom
istraživanju. Takva hipoteza najčešće nema logičkog temelja. Primjer hipoteze ad hoc je pretpostavka da će
od upisanih poslijediplomanada na poslijediplomski znanstveni studij Menadžment, koji organizira
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, u nastavnoj 1998./99. godini, stupanj magistra ekonomskih znanosti
steći 55 %.
10. Pomoćna hipoteza

Pomoćna hipoteza je takva hipoteza kojom se mijenja, dopunjava ili popravlja ona hipoteza koja se
pokaže neadekvatnom u znanstvenom istraživanju. Takva je i svaka druga hipoteza, koja ranije postavljenoj
hipotezi pomaže da bi se objasnila neka pojava. Primjer takve hipoteze jesu liječničke dijagnoze o
određenom oboljenju. Tako se hipoteza o oboljenju od gripe dopunjuje hipotezom o virusnoj upali pluća.
11. Preliminarna hipoteza

Preliminarna hipoteza je nedovoljno određena i općenita hipoteza za koju se zna da nije valjana i
dovoljna. Takva se hipoteza tijekom istraživanja popravlja ili dopunjuje.
12. Fiktivna hipoteza

U znanstvenom istraživanju ponekad je potrebno postavljati fiktivne, odnosno nerealne hipoteze. To
su hipoteze za koje istraživači smatraju da su neistinite. U objašnjavanju nekih pojava ponekad se istraživači
služe izmišljenim primjerima jer su oni jednostavniji i objašnjavaju bit pojma.
13. Prazna hipoteza

Prazna hipoteza je takva hipoteza koja se ne može provjeriti, makar se kasnije ustanovilo da je bila
točna. Takav je primjer heliocentrična hipoteza, koja je izrečena u antici, a nije se na tadašnjem stupnju
razvoja znanosti mogla provjeriti iako se kasnije dokazala njena točnost.
14. Plodna hipoteza
Plodna hipoteza je takva hipoteza koja se može provjeriti. Ona je usmjeravala istraživanja i
pridonosila upoznavanju pojava, makar se ustanovilo da je i sama netočna. Takvi su primjeri ranije mistične
pretpostavke hipoteza o kretanjima nebeskih tijela, koje su bile netočne, ali i plodne jer su potakle na
istraživanja.
5.4. Primjena rješenja
Praktična primjena dobivenog rješenja je krajnji cilj gotovo svakog znanstvenog istraživanja.
Dobivena rješenja trebaju dati doprinos, izravno ili neizravno, u bližoj ili daljnjoj budućnosti, povećanju
92
riznice znanstvenih spoznaja koje služe većem zadovoljavanju ljudskih potreba. Osim rješenja koja se mogu
praktično primjenjivati, postoje i teorijska rješenja koja se ne mogu primijeniti u praksi, a znatno pridonose
proširenju znanstvenih spoznaja.
6. UPUTSTVO ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA ZNANSTVENOM

MAGISTARSKOM I DOKTORSKOM STUDIJU
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ VITEZ

UPUTSTVO PRIREDIO : Rektor, prof.dr NIKOLA GRABOVAC
Dana, 20.II.2012 godine
UPUTSTVO
ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA
NA ZNANSTVENOM MAGISTARSKOM I DOKTORSKOM STUDIJU
SADRŽAJ:
1. UVOD ..............................................................................................................................................3
2. POJAM SEMINARSKOG RADA ..................................................................................................3
3. SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA ................................................................4
4. IZBOR TEME (NASLOVNA) SEMINARSKOG RADA..............................................................5
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE ........................................................................................................5
6. BITNI ELEMENTI SEMINARSKOG RADA ...............................................................................7
7. PRIMJERI ZA TEHNIČKU OBRADU.........................................................................................11
7.1. Korice seminarskog rada
Sadržaj (primjer za sve fakultete)...................................................................11
7.2. Potkorice ili unutarnja stranica seminarskog rada
7.3. Struktura ili kompozicija seminarskog rada –
Sadržaj (primjer za sve fakultete)..................................................................13
7.4.Struktura ili kompozicija seminarskog rada –
7.5.Struktura ili kompoziciija seminarskog rada –

Sadržaj ( primjer za Fakultet pravnih nauka)................................................15
Sadržaj (primjer za Fakultet poslovne informatike).......................................16
Sadržaj (primjer za Fakultet zdravstvene njege) ...........................................18
8. OBIM SEMINARSKOG RADA ..................................................................................................19

9. PREDAJA RADA I ODBRANA SEMINARSKOG RADA ........................................................19
10. OCJENJIVANJE SEMINARSKOG RADA (BODOVANJE) ...................................................20
11. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG (NAUČNOG) ISTRAŽIVANJA...................................20
12. PISANJE SEMINARSKOG RADA............................................................................................22
12. 1. Pisanje teksta ...............................................................................................................22
93
12. 2. Priprema ilustracija .....................................................................................................23
12. 3. Obilježavanje stranica .................................................................................................23
12. 4. Popis korištene literature (bibliografija) .....................................................................24
12. 5. Lektura..........................................................................................................................24
12. 6. Stil pisanja ...................................................................................................................24
12. 7. Izbor jezika ...................................................................................................................24
12. 8. Citiranje literature .......................................................................................................24
12. 9. Fusnote ........................................................................................................................25
12.10. Ilustracije ....................................................................................................................26
12.11. Veličina slova i margine .............................................................................................26
94
1. UVOD
Pri koncipiranju i izradi ovog Uputstva za izradu seminarskog rada na znanstvenom

magistarskom i doktorskom studiju u cijelosti su korišteni dijelovi iz knjige prof.dr Ratka Zelenike
„Pisana djelana poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijima“ , knjiga šesta, Rijeka,
2011 godine,str.63-93.
Uvaženi profesor predaje na našem Sveučilištu/Univerzitetu „Vitez“ Vitez na magistarskom
i doktorskom studiju. Za detaljnije informacije o seminarskim radovima potrebno je koristiti
navedenu knjigu a koja se može naći u našoj biblioteci.
Ovo Uputstvo se nadograđuje na Uputstvo za izradu seminarskog rada na prvom (I) ciklusu
studiranja. Studenti koji nisu završili naš studij prvog ciklusa i nisu dovoljno upoznati sa pisanjem i
metodologijom izrade seminarskih radova preporučuje se da prvo prouče izradu
seminarskog rada na prvom ciklusu koji se može naći na našoj web stranici pod:Uputstva a da
nakon toga prouče ovo Uputstvo koje se obvezno primjenjuje pri pisanju seminarskog rada na
znanstvenom magistarskom studiju (studij II ciklusa) i na doktorskom studiju (studij III ciklusa).
Sa metodološkog aspekta i tehnologije rada na seminarskom radu na znanstvenom

magistarskom studiju je istovjetan na doktorskom studiju. Razlika je u kvaliteti izrade pri čemu
kvalitete seminarskog rada na doktorskom studiju mora biti veći nego na znanstvenom
magistarskom studiju. Ako bi rangirali izrade seminarskog rada on bi trebao imati sljedeće
proporcije: 50% na III ili IV godini studija na prvom (I) ciklusu na prema 75% na znanstvenom
magistarskom (II) ciklusu studiranja i naspram 100% na doktorskom studiju (III) ciklus studiranja.
2. POJAM SEMINARSKOG RADA
Magistranti na svim znanstvenim magistarskim studijama svih znanstvenih područja:

prirodnim i tehničkim znanostima, biomedicine i zdravstva, biotehničkih, društvenih i
humanističkih znanosti obvezno kreiraju, koncipiraju i pišu seminarske radove iz svih predmeta
studija. Takvi radovi mnogo su zahtjevniji od seminarskih radova na prvom ciklusu studija.
Doktoranti na doktorskom studiju pišu seminarske radove u skaldu sa Nastavnim planom i
programom na III ciklusu – doktorskom studiju. Oni pišu seminarski rad iz dva obvezna predmeta.
Posebno pišu četiri seminarska rada koji moraju biti usko povezani sa temom doktorske disertacije.
Razlika između seminarskih radova na znanstvenom magistarskom studiju i seminarskih
radova na doktorskom studiju ogleda se ne u formi i sadržaju nego u znatno večem kvalitetu
seminarskih radova na doktorskom studiju.
Na osnovi misije, zahtjevnosti i važnosti seminarskih radova na postdiplomskim

znanstvenim magistarskim studijama nudi se nova definicija pojma takvoga stručnoga rada:
Seminarski radovi na postdiplomskim znanstvenim studijama i doktorskim studijama
jesustručna djela visoke razine zahtjevnosti znanstvenih, znanstvenostručnih, istraživačkih,
metodoloških, tehničkih, intelektualnih i inih referencija koje magistranti i doktoranti
kreiraju, koncipiraju i pišu tijekom studiranja pod vodstvo mentora, sukladno
poslijediplomskim znanstvenim nastavnim programima određenih predmeta, i u kojima na
osnovi rezultata znanstvenoga istraživanja, a prema temeljnim pravilima metodologije i
tehnologije znanstvenoga istraživanja, opisuju, obrazlažu, elaboriraju, predstavljaju...
poznate, nove, i/ili inovirane spoznaje, činjenice, modele... o objektivnim, realnim, aktualnim,
stohastičkim, hipotetičkim... problemima i fenomenima u primarnim, sekundarnim,
95
tercijalnim, kvartarnim i kvantarnim djelatnostima, a koje u rješavanju zahtjeva opća i
specijalistička znanja, saznanja, vještine i kompetencije s ciljem proširivanja i produbljivanja
znanja, saznanja, vještina... znanstvenoga,
znanstvenoistraživačkoga i specijalističkoga osposobljavanja, stjecanja novih i/ili
inoviranih znanstvenih kompetencija, stvaranja intelektualnih pretpostavki za daljnje
osposobljavanje, znanstveno usavršavanje i znanstveno opismenjivanje te kreiranje,
dizajniranje, operacionaliziranje, upravljanje i kontroliranje složenih, zahtjevnih,
sofisticiranih, odgovornih, menadžerskih i različitih intelektualnih zadataka i poslova u
primarnim, sekundarnim, tercijalnim, kvartarnim i kvintarnim djelatnostima.
Magistranti i doktoranti u seminarskim radovima, koji moraju biti individualni seminarski

radovi, elaboriraju određenu temu koju sami izaberu ili koju im predloži mentor kao nositelj
određenoga predmeta.
3. SVRHA I CILJEVI IZRADE SEMINARSKOG RADA
Temeljan svrha i ciljevi izrade seminarskoga rada jesu u tome da se studenti potpunije,
opsežnije i dublje upoznaju s aktualnim problemima i fenomenima određene znanstvene grane u
okviru nastavnog programa i da se znanstveno osposobljavaju, usavršavaju i opismenjuju u
kreiranju, koncipiranju i pisanju znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih radova te da stječu
vještinu u znanstvenom istraživanju i pisanju takvih radova,a prije svega , da se znanstveno
osposobe za samostalnu izradu znanstvenih magistarskih radova (odnosno doktorskih
disertacija).
Kreiranjem , koncipiranjem, pisanjem, predstavljanjem ili odbranom seminarskih radova

studenti produbljuju i proširuju svoja znanja, saznanja, vještine, svoje kompetencije, stječu iskustvo
u primijenjenom i razvojnom istraživanju, u uočavanju i formuliranju aktualnih znanstvenih
problema, definiranju konkretnih znanstvenih projektnih zadataka, postavljanju znanstvenih
hipoteza i pomoćnih hipoteza, određivanju misija znanstvenoga istraživanje, ocjeni dosadašnjih
istraživanja..., racionalnom, korektnom i ciljanom korištenju tuđih znanja, zakona, zakonitosti,
teorija, modela... u rješavanju definiranih problema i projektnih zadataka, dokazivanju postavljenih
hipoteza, primjeni znanstvenih metoda... te rješavanju sličnih, inoviranih ili novih znanstvenih
problema i projektnih zadataka itd.
Misija i važnost izrade seminarskih radova može se izraziti i u sljedećem: magistranti se
znanstveno osposobljavaju za postdiplomske doktorske studije, za aktivno sudjelovanje u
disciplinarnim i višedisciplinarnim ekspertnim timovima koji su angažirani u zahtjevnim
projektima, znanstvenim programima i znanstvenim studijama... te kreiranju i objavljivanju
iznimno zahtjevnih zadataka i poslova u primarnim, sekundarnim, tercijarnim, kvartarnim i
kvintarnim djelatnostima.
Seminarski radovi bez obzira tretiraju li se u njima problemi i fenomeni iz znanstvenih
područja prirodnih i tehničkih znanosti, biomedicine i zdravstva, biotehničkih i humanističkih
znanosti, moraju biti:
● Samostalni ili individualni seminarski radovi. Takve radove kreiraju, koncipiraju, pišu,
predstavljaju ili brane studenti pojedinačno kao svoj samostalni rad.
Iz navedenih misija izrade seminarskih radova proizlazi da studenti njihovom izradom

moraju dokazati sljedeće:
96
1) sposobnost ciljane primjene teorijskog i praktičnog znanja, saznanja, vještina... u kreiranju,
koncipiranju i samostalnoj obradi aktualnih i zahtjevnih tema određenog područja, 2) sposobnost
racionalne primjene znanstvenoistraživačkoga instrumentarija, odnosno primjene najmanje
dvadesetak znanstvenih modela u odgovarajućim kombinacijama, 3) sposobnost učinkovite
primjene najmanje stotinu pravila suvremenih metodologija i tehnologija znanstvenoga istraživanja,
4) sposobnost korištenja aktualnih spoznaja, tuđih zakona, zakonitosti, modela, teorija, znanstvenih
činjenica... te formuliranja vlastitih spoznaja do kojih su studenti došli primjenom znanstvenih
metoda u primijenjenim i razvojnih istraživanjima, 5) sposobnost kvalitetnog dizajniranja teksta
znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela i 6) sposobnost pisanja tekstova
znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela i slično.
4. IZBOR TEME (NASLOVA) SEMINARSKOG RADA
Tema (naslov) seminarskog rada mora izražavati njegov osobni sadržaj. Zato naslov mora
biti kratak, jasan, privlačan i informativan, tako da što jasnije odrazi sadržaj i karakter djela.
Poželjno je da sadrži ključne riječi o tretiranom problemu. Treba izbjegavati dugačke,
pretenciozne i nespretne i otrcane teme (naslove). Naslov može imati i više varijanti, pa se iz
kombinacije njihovih elemenata sastavlja najprikladnija verzija konačnog naslova. Prema tome,
naslov mora sa što manje riječi točno opisati sadržaj djela.
Naslov treba biti kratak, ali ne pre kratak. Isto tako naslov ne smije biti predug. Prekratki
naslovi izražavaju predmet istraživanja previše uopćeno.
Detaljnije o izboru teme seminarskog rada može se naći u drugoj knjizi prof.dr Ratko
Zelenika „Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ Rijeka, 2000 godina,
strana 395-399.
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZE
Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze: Ne ulazeći dublje u elaboriranje svih važnih

značajki i fenomena o hipotezama kao jednom od najvažnijih elemenata znanstvenih,
znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela, na ovome se mjestu nakon definiranja pojma
hipoteza posebna pozornost posvećuje misiji i međuodnosu znanstvene hipoteze i pomoćnih
hipoteza.
Što je hipoteza? Na to pitanje daje se odgovor:

Hipoteza je pretpostavka ili tvrdnja o nekom fenomenu koja se može dokazati ili opovrgnuti.
Dobra ili valjana hipoteza je ona hipoteza koja je adekvatna određenom projektnom zadatku u
vezi s određenim objektima istraživanja i problemom istraživanja, a adekvatna je ona hipoteza
koja je potvrdiva ili provjerljiva pravilima, zakonitostima, procedurama, postupcima... metodologije
znanstvenog istraživanja i tehnologije znanstvenog istraživanja.
U seminarskom radu postavlja se znanstvena hipoteza, i to u jednoj jasnoj, jezgrovitoj,

konciznoj... rečenici, a mora sadržavati ključne riječi iz naslova, znanstvenoga problema
istraživanja,znanstvenoga projektnog zadatka te objekta istraživanja. Znanstvena hipoteza je
97
utemeljena pretpostavka koju treba dokazati rezultatima znanstvenoga istraživanja (tj. znanstvenim
činjenicama, znanstvenim zakonima, znanstvenim teorijama, kvantitativnim modelima...) a odnosi
se na sve bitne fenomene seminarskog rada kako cjelovitoga znanstvenoga projekta. Takva se
hipoteza može nazvati i makroznanstvena hipoteza, a treba je konkretizirati s više parcijalnih,
odnosno pomoćnih hipoteza. Parcijalne ili pomoćne hipoteze logično je postaviti za svaki radni dio
rada (tzv. „radni dijelovi“ su svi dijelovi seminarskog rada, osim „Uvoda“ i „Zaključka“).
Dokazivanjem parcijalnih, odnosno pomoćnih hipoteza dokazuju se pojedini segmenti znanstvene
hipoteze i tako studenti stvaraju intelektualni mozaik ( svaki kamenčić u tom mozaiku predstavlja
znanstvene činjenice kojima se dokazuje jedna od postavljenih parcijalnih hipoteza...) znanstvenih
argumenata kojima je dokazivana ili, još bolje, dokazana temeljna znanstvena hipoteza. U
predstavljanju pomoćnih hipoteza studentima može pomoći pitanje Zašto se određene znanstvene
činjenice o tome i tome predstavljaju u određenom dijelu? Što bi znanstvenim činjenicama trebalo
dokazivati u određenom dijelu?
U seminarskom radu nakon postavljanja znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza (za svaki
„radni“ dio postavlja se po jedna pomoćna hipoteza, i to u jednoj jasnoj, jezgrovitoj, konciznoj...),
navode se jasno determinirani argumenti koji podupiru postavljenu temeljnu znanstvenu hipotezu,
odnosno postavljene parcijalne, odnosno pomoćne hipoteze. Temeljno je metodološko pravilo da se
za svaku parcijalnu, odnosno pomoćnu hipotezu formulira po jedan jasan, koncizan, jezgrovit...
argument, i to u jednoj rečenici.
S obzirom na spoznajnu ulogu hipoteze u suvremenoj metodologiji nailazi se na brojne

definicije pojma hipoteze, kao što su:
- „Hipoteza predstavlja ono što se predviđa“,
- „Hipoteza gleda unaprijed“,
- „Hipoteza je pitanje tako postavljeno da se na njega može na određeni način dati i određen
odgovor“,
- „Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni“,
- „Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak, koji ima određeni stupanj vjerovatnosti“,
- „Hipoteza je više ili manje vjerovatna pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili
posljedica neke druge pojave“,
- „Hipoteza je pretpostavka kojom se objašnjava utvrđena činjenica“,
- „Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojeg su istraživanja poduzeta i može biti provjerena
u praksi“,
- „Hipoteza pridonosi razvoju znanosti, jer je njezina funkcija da usmjeri istraživanja na pravilan
način među činjenicama“.
U znanstvenoistraživačkom radu postavljanje hipoteze se javlja kao teorijsko-misaoni

postupak koji slijedi izravno nakon utvrđivanja određenih činjenica radi objašnjenja ili proširenja
tih činjenica ili proširenja ili produbljenja spoznaja o tim činjenicama. U tom smislu hipoteza
predstavlja teorijsko-misaone dopune nekih praznina u poznavanju određene pojave ili skupova
(kompleksa) pojava čiji se dijelovi, stajališta, ili neka druga obilježja već poznaju. Uzročno-
posljedične veze i odnosi pojava vrlo su često predmet hipoteze.
Svaka se postavljena hipoteza treba provjeriti. Hipotezu se provjerava teorijski ili praktično
na temelju procjene spoznajne vrijednosti hipoteze. Provjera hipoteze se sastoji u utvrđivanju
spoznajne vrijednosti stavova hipoteze. Provjeravanjem hipoteze treba se verificirati i dokazati
istinitost ili neistinitost hipoteze. Provjeravanjem se čini teorijski (misaonom djelatnošću)
zaključivanjem ili praktičnom djelatnošću, empirijski.
98
Provjeravanje hipoteze sastoji se u tome da se istraže i pronađu sva moguća riješenja,
činjenice i argumenti koji će oboriti postavljenu hipotezu: ako ona tim pokušajima odoli, znači da je
istinita, a ako ona tako ne može biti dokazana, ona se obara i zamjenjuje drugom hipotezom.
Potvrđena hipoteza treba biti aksiomatski provjerena, tj. ona treba biti logično uključena i povezana
u sustav postojećeg znanja i ne može proturječiti fundamentalnim znanjima i drugim spoznajama i
uvjerenjima.
Ona može odbaciti (opovrgnuti) neku staru hipotezu novim znanstvenim činjenicama,
teorijama i zakonima. Provjerena ili verificirana hipoteza istodobno znači rješenje problema i time
se postupak istraživanja završava. Rješenje problema stvara se u pisanom obliku i sintetički
obrađuje kao generalni zaključak i poseban Izvještaj.
U seminarskom radu obvezno se postavlja jedna hipoteza i nekoliko pomoćnih (parcijalnih)
hipoteza.
Detaljnije o postavljanju hipoteza može se naći u knjizi prof.dr Ratka Zelenike, Rijeka,
2000 godina, str. 387-394.
Važno je spomenuti da se u postupku provjeravanja hipoteze, bez obzira na koji se način čini
to provjeravanje, hipoteza može biti:
1) Potvrđena u večoj ili manjoj mjeri. Takva se hipoteza u određenom stupnju više ili
manje potvrđuje u praksi.
2) Demantirana u većoj mjeri. Takva se hipoteza mora modificirati, promijeniti ili
zamijeniti adekvatnijom hipotezom.
3) Napokon opovrgnuta, u određenom spoznajnom postupku. Takva se hipoteza mora
odbaciti ili zamijeniti drugom hipotezom, a najčešće hipotezom suprotnog značenja.
4) Zaključno potvrđena kao točna. Takva se hipoteza kvalificira kao znanstvena
spoznaja, znanstvena teorija ili znanstveni zakon.
Provjerene ili verificirane hipoteze imaju važnu, a vrlo često i odlučujuću ulogu u
znanstvenom predviđanju i u znanstvenom otkriću.
6. BITNI ELEMENTI SEMINARSKOG RADA
Svaki kvalitetan seminarski rad treba imati osam bitnih elemenata i to:
1) naslov rada, 2) predgovor, 3) sažetak 4) uvod, 5) izlaganje tematike, 6) zaključak,
7) popis korištene literature i 8) priloge i 9) izjava o originalnosti rada.
1) Naslov rada.
Naslov seminarskog rada izražava njegov osnovni sadržaj. Zato mora biti kratak,
jasan,privlačan i informativan, tako da što jasnije odrazi njegov sadržaj i karakter. Poželjno je da
sadrži važnije ključne riječi o tretiranom problemu. Treba izbjegavati dugačke, pretenciozne,
nespretne i otrcane naslove. Naslov može imati i više varijanti, pa se iz kombinacija njihovih
elemenata sastavlja najprikladnija verzija konačnog naslova.
2) Predgovor.
Ne ulazeći u dublju analizu pojma „predgovor“ moglo bi se reći da se u njemu iznose razlozi
koji su studenta podstakli na izbor određene teme i pisanje seminarskog rada. U predgovoru se
99
preliminarno objašnjava motiv i značenje seminarskog rada i eventualno iznose konkretne posebne
teškoće koje je student u radu morao savladati. Predgovor je obavezan u seminarskom radu jer bi ga
trebalo prakticirati radi stjecanja vještine pisanja.
3) Sažetak.
U sažetku se iznosi kratak pregled odnosno odnosno ::: koncizno sadržaj seminarskog rada.
4) Uvod.
Uvod je pristupni dio seminarskog rada koji ujedno i predstavlja znanstvenostručni lik
studenta. U njemu bi student trebao čitatelja uvesti u područje tretirane teme, upoznati ga sa
problemom istraživanja i ciljevima istraživanja te sadržajem rada.
Uvod seminarskog rada sadrži obavezno šest elementa:
a) Problem, predmet i objekti istraživanja,
b) Radna hipoteza i pomoćne hipoteze,
c) Svrha i ciljevi istraživanja,
d) Znanstvene metode,i
e) Struktura rada.
f) Ocjena dosadašnjih istraživanja.
Uvod treba iznositi 3-4 stranice.
Problem, predmet i objekt istraživanja. Ovo se pitanje rješava samim izborom teme seminarskog
rada. Time se definiše predmet o kojem će se pisati u seminarskom radu pri čemu se postavlja
problem koji će se opisivati i obrađivati a što ujedno predstavlja i objekt istraživanja.
Radna hipoteza i pomoćne hipoteze. U seminarskom radu postavlja se jedna radna (glavna)
hipoteza i nekoliko pomoćnih hipoteza a sve u skladu sa točkom 5. ovog Uputstva.
Svrha i ciljevi istraživanja. U suštini ovaj dio Uvoda predstavlja definisanje stručnog zadatka koji
se predstavlja obradom teme seminarskog rada. Svrha i cilj istraživanja i prikupljanje već poznatih
činjenica i informacija je potvrđivanje ili odbacivanje postavljenjih hipoteza.
Znanstvene metode. Student u seminarskom radu treba navesti 5-10 znanstvenih odnosno stručnih
metoda koje će koristiti u svom istraživanju a u skladu sa točkom 11. ovog Uputstva.
Struktura rada. U seminarskom radu struktura rada predstavlja sadržaj seminarskog rada a u skladu
sa točkom 7.3 do 7.7 ovog Uputstva.
Ocjena dosadašnjih istraživanja. Student će navesti dosadašnja istraživanja iz teme seminarskog
rada a koja su mu dostupna iz stručne literature i elektronskih informacija.
5) Izlaganje tematike u okviru strukture ili kompozicije rada

Izlaganje tematike (tekstualna razrada tretirane tematike) je najinventivniji i najopsežniji dio
seminarskog rada. Ovom se elementu treba posvetiti posebna pozornost. Tretirana se tematika
raspoređuje u dijelove (poglavlja) i niže potcjeline (pod)dijelove, tematske (pod)cjeline. Svaki od
tih dijelova (i nižih tematskih cjelina) treba imati naslov karakterističan za obuhvaćenu tematiku.
Raspored tematike nema samo sistematično-metodološko-formalni smisao i karakter nego, prije
svega, suštinsko značenje jer ukazuje na koncepciju seminarskog rada i na znanstven, sustavan
pristup istraživanju i obradi unaprijed definiranog problema, odnosno dokazivanja postavljene
hipoteze, a ujedno disciplinira studenta da tematiku izloži po određenom redoslijedu. Dijelovi
seminarskog rada trebaju činiti jedinstvenu, uzročno-posljedično povezanu cjelinu. U ovom dijelu
seminarskog rada (izlaganje tematike) iznose se najvažniji rezultati istraživanja: opisuju se,
objašnjavaju i izlažu utvrđene relevantne činjenice, dokazuje se radna hipoteza i obrazlažu
postignuti rezultati.
100
S obzirom na namjenu i karakter seminarskih radova obavezno uputno bi bilo da se sva
tematika, osim Uvoda i Zaključka rasporedi u tri dijela i to:
a) Povjesno teorijski, retrospektivni ili eksplikativni dio. U ovom bi dijelu s globalnog
stajališta trebalo vrlo koncizno iznijeti povijest proučavanog problema, njegovu dosadašnju
teorijsku obradu i naznačiti važnost , aktualnost i korisnost proučavanog problema. Obim 3-
4 stranice.
b) Analitičko-eksperimentalni dio. U njemu bi analitičko-sintetički trebalo iznijeti
najbitnije znanstvene činjenice, spoznaje, stavove, podatke i informacije (tuđe i vlastite) kojima se
dokazuje i ispravnost i istinitost postavljenih hipoteza. Obim 11-13 stranica.
Ovaj analitičko – eksperimentalni dio može se podijeliti u dva dijela:
U prvom djelu obraditi znanstvene spoznaje, činjenice, stavove i sl.
U drugom dijelu mogu se obraditi rezultati istraživanje, prikupljanje primarnih i
sekundarnih podataka ili obraditi primjer iz prakse.
c) Perspektivni dio. Razrađenim dokazanim hipotezama u ovom bi dijelu trebalo predložiti
konkretna rješenja, mjere i akcije za primjenu u praksi, odnosno za poboljšanje i
unapređenje tehnoloških postupaka i poslovanja. Obim 7-9 stranica.
U izlaganju tematike u seminarskom radu dolazi do izražaja znanje, sposobnost, kritičnost,

inventivnost i znanstveno-istraživačko (ne)iskustvo studenta. On treba znanstveno i logično
povezivati relevantne činjenice, spoznaje, dokaze i misli u utvrđivanju problema i u izvođenju
zaključaka. Pri tome student treba biti samostalan i objektivan u prosuđivanju i donošenju
relevantnih ocjena i prijedloga, ne smije biti rob tuđih ili ustaljenih mišljenja, a svoju odgovornost
potvrđuje argumentima i dokazima.
U ovom najvažnijem dijelu seminarskog rada student obvezno i na uobičajen način citira
uđe stavove, spoznaje i formulacije odnosno navodi korištenu literaturu u fusnotama.
6) Zaključak.
Završni dio seminarskog rada je zaključak, on sadrži najvažnija riješenja postavljenog
problema istraživanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zaključak je zapravo na
koncizan način izložena sinteza čitavog seminarskog rada i ne treba biti preopširan. Zaključak ne
treba označavati brojevima nego cjelokupni zaključak treba formulirati kronološki po strukturi rada.
Obim zaključka 2-3 stranice. U Zaključku obvezno navesti stav vezano za hipoteze, tj. da li su
prihvaćene ili odbačene.
7) Popis korištene literature.

Poslije zaključka seminarskog rada navodi se popis korištene literature. U pravilu na
posljednjoj stranici piše se naslov LITERATURA. Literaturu koja je korištena treba svrstati u
nekoliko skupina. Najčešće se svrstava u četiri skupine i to: 1) knjige, 2) članci, rasprave,
priopćenja sa savjetovanja, studije, 3) nepotpisani natpisi i 4) ostali izvori (npr.: priručnici,
konvencije, propisi, natuknice, web stranice i sl.)
8) Prilozi.
Obavezno iza teksta seminarskog rada dodati određen prilog (npr.: anketni upitnik, tabelu s
analitičkim podacima, tablice sa sintetiziranim pokazateljima. U seminarskom radu nalazi se iza:
literature, popisa tablica, popisa grafikona popisa fotografija, popis shema.
9) Izjava
O originalnosti izrade seminarskog rada. Student na potkorici (unutarnja strana seminarskog
rada) piše i potpisuje Izjavu da je seminarski rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane
literature i pomoć profesora (u skladu sa točkom 7.2 ovog Uputstva).
101
7. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU
7.1. Korice seminarskog rada (primjer za sve fakultete)

FAKULTET_________________________________
(navesti ime fakulteta)
SMJER: ____________________________________
(navesti smjer studiranja)
NIVO STUDIJA: _____________________________
(magistarski ili doktorski)
PERO PERIĆ
______________________________________________________________
(napisati naslov seminarskog rada)
SEMINARSKI RAD
Travnik ______(godina)
102
7.2. Potkorice ili unutarnja stranica seminarskog rada (primjer za sve fakultete )

FAKULTET_________________________________
(navesti ime fakulteta)
SMJER: ____________________________________
(navesti smjer studiranja)
NIVO STUDIJA: _____________________________
(magistarski ili doktorski)
PERO PERIĆ
______________________________________________________________
(napisati naslov seminarskog rada)
SEMINARSKI RAD
IZJAVA:
Ja _____________________________ student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Vitez,

Indeks broj: _____________________ odgovorno i uz moralnu i akademsku odgovornost
izjavljujem da sam ovaj rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane literature i
pomoć profesora.
Potpis studenta: _________________
STUDENT: _____________________________
MENTOR-PROFESOR: ___________________
PREDMET: _____________________________
103
7.3. Struktura ili kompozicija seminarskog rada (primjer za sve fakultete )
PREDGOVOR
SAŽETAK
SADRŽAJ:
1. UVOD
1.1. Problem, predmet i objekti istraživanja
1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze
1.5. Struktura rada
2. NAVESTI ODGOVARJUĆI NAZIV ZA OVO POGLAVLJE I PODPOGLAVLJA

(Obrađuje se povijesni dio predmeta i objekta istraživanja, dosadašnja teorijska obrada ovog
problema kao i važnost, značaj i aktualnost proučavanoga problema) Ovaj dio obuhvaća povijesno-
teorijski, retrospektivni i eksplikativni dio. Vidi poglavlje 4. točka a.
3. NAVESTI ODGOVARAJUĆI NAZIV ZA OVO POGLAVLJE I PODPOGLAVLJA

(U ovom poglavlju obrađuju se analitičko-informativni podatci, istraživački rezultati, znanstvene
činjenice, podatci, stavovi, sekundarni i primarni podatci,dokazivanje ispravnosti radne hipoteze i
pomoćnih hipoteza). Ovao je analitičko-eksperimentalni dio. Vidi poglavlje 4. točka b. Ovaj dio se
može podijeliti u dva dijela.

(Ovaj dio obrađuje perspektivni dio, predlažu se konkretna rješenja, očekivani razvoj predmeta i
objekta istraživanja, mjere i akcije za primjenu u praksi – aplikativni dio, poboljšanje i unapređenje
tretiranoga predmeta). Vidi poglavlje 4. točka c.

(Ovo poglavlje se može formirati ukoliko se može i želi poglavlje 3. podijeliti u dva poglavlja. Na
rimjer, rezultati istraživanja ili primjer iz prakse)
6. ZAKLJUČAK
LITERATURA
PRILOZI
POPIS ILUSTRACIJA
POPIS TABELA
POPIS SLIKA
POPIS SHEMA
104
7.4. Struktura ili kompozicija seminarskog rada – Sadržaj
(primjer za Fakultet poslovne ekonomije)
PREDGOVOR.............................................................................................................................I
SAŽETAK................................................................................................................................III
SADRŽAJ.............................................................................................................................................1
1. UVOD................................................................................................................................3
1.1.Predmet, problem i objek istraživanja....................................................................3
1.2.Radna i pomoćne hipoteze......................................................................................4
1.3.Svrha i ciljevi istraživanja.......................................................................................4
1.4.Naučne metode........................................................................................................5
1.5.Struktura rada..........................................................................................................6
1.6.Ocjena dosadašnjih istraživanja..............................................................................7
2. TEORIJSKE DETERMINANTNE GENERIČKE STRATEGIJE......................................8
3. MARKETING STRATEGIJA DIFERENCIJACIJE.........................................................11

3.1.Izvori diferencijacije.............................................................................................13
3.2.Diferencijacija i njen odnos sa lancem vrijednosti...............................................13
3.3.Pokretači jedinstvenosti........................................................................................17
3.4.Troškove koje prouzrokuje diferencijacija...........................................................20
3.5.Vrijednost za kupca i strategija diferencijacije.....................................................21
3.6.Održivost diferencijacije.......................................................................................25
3.7.Zamke koje stvara primjena strategija diferencijacije..........................................25
4. PRIMJERI IZ PRAKSE „INOX AJANOVIĆ“ TEŠANJ..................................................27

4.1.O poduzeću Inox Ajanović...................................................................................27
4.2.Organizaciona struktura poduzeća........................................................................30
4.3.Primjena marketing strategije diferencijacije.......................................................31
5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................33
LITERATURA.......................................................................................................................36
PRILOZI.................................................................................................................................39
POPIS ILUSTRACIJA...........................................................................................................40
POPIS TABELA.....................................................................................................................41
POPIS SLIKA.........................................................................................................................41
POPIS SHEMA......................................................................................................................41
NAPOMENA:
Ovaj primjer Sadržaja odnosi se na seminarski rad na znanstvenom magistarskom studiju
„Marketing strategija diferenciranja“
105
(primjer za Fakultet pravnih nauka)
PREDGOVOR....................................................................................................................................I
SAŽETAK........................................................................................................................................III
SADRŽAJ..........................................................................................................................................2
1. UVOD.................................................................................................................................3
1.1.Problem, predmet i objekt istraživanja...............................................................................4
1.2.Radna hipoteza i pomoćne hipoteze..................................................................................5
1.3.Svrha i ciljevi istraživanja..................................................................................................5
1.4.Naučne metode...................................................................................................................6
1.5.Struktura rada......................................................................................................................7
1.6.Ocjena dosadašnjih istraživanja..........................................................................................8
2. NASTANAK I KRATAK SADRŽAJ RIMSKOG STAATUTA......................................10
3. KARAKTERISTIKE I NAČELA ZA PRIMJENU RIMSKOG STATUTA.....................15

3.1.Načela za primjenu Rimskog statuta.....................................................................21
- NULLUM CRIMEN, NULLA POENA SINE LEGE..................................22
- PRETPOSTAVKA NEVINOSTI OPTUŽENIKA.......................................24
- LEX MITIUS (BLAŽI KAZNENI ZAKON)...............................................26
- NAČELO KRIVNJE (NULLAPOENA SINE CULPA)..............................28
- NAČELO PRAVEDNOG I BRZOG SUĐENJA.........................................30
- NE BIS IN IDEM.........................................................................................33
- PRAVO NA ŽALBU U KAZNENIM PREDMETIMA..............................37
- PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG NEZAKONITOG UHIĆENJA
ILI POGREŠNE KAZNENE PRESUDE.......................................................39
- PITANJE NEZASTARIVOSTI NAJTEŽIH MEĐUNARODNIH
ZLOČINA.......................................................................................................41
- IDENTITET NORME (DVOSTRUKA INKRIMINACIJA).....................45
- AUT DEDERE AUT JUDICARE (PUNIRE).............................................47
4. RIMSKI STATUT I BOSANSKOHERCEGOVAČKO PRAVOSUĐE...........................49
5. ZAKLJUČAK....................................................................................................................51
LITERATURA......................................................................................................................54
POPIS PRILOGA..................................................................................................................55
POPIS TABELA.....................................................................................................................57
POPIS SLIKA........................................................................................................................57
POPIS SHEMA......................................................................................................................57
NAPOMENA:
Ovaj Sadržaj se odnosi na seminarski rad na magistarskom studiju „Osnovne karakteristike
Rimskog statuta“
106
(primjer za Fakultet poslovne informatike)
PREDGOVOR..................................................................................................................................I
SAŽETAK......................................................................................................................................III
SADRŽAJ.........................................................................................................................................3
1. UVOD..............................................................................................................................................9
1.1. Predmet, problem i objekt istraživanja..............................................................................9
1.2. Naučne metode..................................................................................................................9
1.3. Struktura rada.....................................................................................................................9
1.4. Svrha i ciljevi istraživanja.................................................................................................9
1.5. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze..................................................................................9
1.6. Ocjena dosadašnjih istraživanja.......................................................................................10
2. OGRANIČENJA POSTOJEĆEG INFORMACIJSKOG SISTEMA............................................10

2.1. Informacioni sistem u javnom zdravstvu.........................................................................10
2.2. Centralizacija..................................................................................................................13
3. IDENTIFIKACIJA POMOĆU RADIO TALASA........................................................................14

3.1. RFID..............................................................................................................................16
3.1.1. Transponder......................................................................................................17
3.1.2. Principi rada transpondera..............................................................................19
3.1.3. Radne frekvencije transpondera.......................................................................20
3.1.4. Memorijski kapacitet transpondera..................................................................22
3.2.Tehničke karakteristike dijelova RFID sistema...............................................................25
3.3.Standardizacija po međunarodnim normama...................................................................28
3.4.Pojam zdravstvenog sistema.............................................................................................31
4. PRIMJENA INFORMATIKE U ZDRAVSTVU...........................................................................34

4.1.Wireless revolucija u medicinskim proizvodima.............................................................37
4.2.C5V mobilno računarstvo.................................................................................................38
5. UPRAVLJANJE INFORMACIJANA I INFORMACIONIM TEHNOLOGIJAMA

FARMACEUTSKIM JAVNIM USTANOVAMA............................................................................42
5.1.Lijekovi.............................................................................................................................42
5.1.1. Nivoi klasifikacija.............................................................................................42
5.1.2. Osnovne grupe ATC klasifikacije.....................................................................42
5.2.Mobilna računarska mreža................................................................................................43
5.3.Standard 802.11 mobilnih računarskih mreža..................................................................44
6. SIGURNOST I ZAŠTITA PODATAKA U ZDRAVSTVENOM INFORMACIONOM

SISTEMU...........................................................................................................................................47
6.1.Ciljevi zaštite....................................................................................................................47
6.2.Pitanje računarske opreme (hardver)................................................................................49
6.3.Kompjuterski medicinski karton.......................................................................................50
6.4.Upotrazi za informacijama...............................................................................................51
6.5.E-health – e-commerce.....................................................................................................52
107
6.5.1. B2B model........................................................................................................52
6.5.2. B2C...................................................................................................................53
6.6.Dileme i problemi.............................................................................................................54
6.7.Pravna pitanja...................................................................................................................54
6.8.Tehničke karakteristike....................................................................................................54
ZAKLJUČAK.....................................................................................................................................56
LITERATURA...................................................................................................................................57
POPIS PRILOGA...............................................................................................................................58
POPIS ILUSTRACIJA.......................................................................................................................59
POPIS TABELA..........................................................................................................................60
POPIS SLIKA..............................................................................................................................60
POPIS SHEMA..................................................................................................................................61
NAPOMENA:
Ovaj sadržaj se odnosi na seminarski rad „Bežični integrisani informacioni sistemi
javnozdravstvenih ustanova“, na znanstvenom magistarskom studiju.
108
(primjer za Fakultet zdravstvene njege)
PREDGOVOR......................................................................................................................................I
SAŽETAK..........................................................................................................................................III
SADRŽAJ
1. UVOD...................................................................................................................................5
1.1.Problem, predmet i objekt istraživanja...................................................................5
1.2.Svrha i ciljevi istraživanja.......................................................................................6
1.3.Znanstvene metode.................................................................................................6
1.4.Struktura djela.........................................................................................................6
1.5.Radna hipoteza i pomoćne hipoteze.......................................................................8
1.6.Ocjena dosadašnjih istraživanja..............................................................................9
2. META ANALIZE...............................................................................................................10
2.1.Teorijsko značenje meta analize...........................................................................12
2.2.Početak razvoja meta analize................................................................................14
3. PROBLEMI KONVENCIONALNE ANALIZE...............................................................17
4. KARAKTERISTIKE I ZNAČAJ META ANALIZE.........................................................19

4.1.Kada se provodi meta analiza...............................................................................20
4.2.Zašto se provodi meta analiza...............................................................................22
4.3.Prednosti i slabosti meta analiza...........................................................................25
5. ISTRAŽIVAČKI RAD.......................................................................................................29
5.1. Meta-analiza hvali pozitivan učinak vitamina C za srce.....................................30
5.2. Sistematski pregled i meta-analiza zasnovanog na školskim intervencijama
za smanjenje indeksa tjelesne mase............................................................................32
5.3. Učinak sanacije na tlo-prenosive infekcije crijevnim glistama:
Sistematski pregled i meta analiza..............................................................................36
6.ZAKLJUČAK......................................................................................................................39
LITERATURA.......................................................................................................................44
POPIS PRILOGA...................................................................................................................45
POPIS TABELA.....................................................................................................................49
POPIS SLIKA.........................................................................................................................49
POPIS SHEMA......................................................................................................................49
NAPOMENA:
Ovaj primjer Sadržaja odnosi se na seminarski rad na znanstvenom magistarskom studiju „Meta-
analysis“
109
8. OBIM SEMINARSKOG RADA
Obim seminarskog rada nije utvrđen. Međutim preporučuje se da rad ne može biti manji od
30 i veći od 40 stranica. U obim seminarskog rada ne spadaju prilozi, tabele, šeme i dr.
Rad se ne smije vještački povećavati uz povećanje margina, proreda, veličine slova,
ubacivanje nepotrebnih slika ili citata i sl.
Obim rada nije preciziran jer vrijednost i kvaliteta rada nisu određeni obimom već
uspješnošću istraživanja, ispravnošću primijenjenih metoda i preciznom formulacijom ostvarenih
rezultata.
Na Fakultetu poslovne ekonomije i Fakultetu pravnih nauka obim seminarskog rada
trebaju imati obim bliže gornjoj granici (do 40 stranica) a na Fakultetu poslovne informatike i
Fakultetu zdravstvene njege obim se može kretati do 20% manje od gornje granice obima
seminarskog rada.
Navodimo jedan univerzalni model obima stranica i procentualno učešće strukture po
dijelovima seminarskog rada.
UDIO STRANICA
Red STRUKTURA SEMINARSKOG RADA
br. (POGLAVLJA) % MINIMALNO MAKSIMALNO
1. PREDGOVOR 3% 1 2
2. SADRŽAJ 3% 1 2
3. UVOD 10 % 3 4
4. POVJESNO-TEORIJSKI, RETROSPEKTIVNI I
EKSPLIKATIVNI DIO 10 % 3 4
5. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO
(Može se podijeliti u dva dijela) 37 % 11 13
6. PERSPEKTIVNI DIO 23 % 7 9
7. ZAKLJUČAK 7% 2 3
8. LITERATURA 3% 1 2
9. POPIS ILUSTRACIJA 2% 0,5 0,5
10. POPIS PRILOGA 2% 0,5 0,5
UKUPNO: 100,00 % 30 40
Detaljnije o sadržaju seminarskog rada i nazivu poglavlja i podpoglavlja možete naći u

navedenoj knjizi prof.dr Ratko Zelenika, „Pisana djela na poslijediplomskim znanstvenim
magistarskim studijima“ , Rijeka, 2011 godina, str. 71-85.
9. PREDAJA RADA I ODBRANA SEMINARSKOG RADA
Student predaje seminarski rad u elektronskoj formi i otiskanom primjerku a po dogovoru sa

predmetnim nastavnikom odnosno mentorom.
Seminarski rad se u pravilu brani pred predmetnim nastavnikom (na znanstvenom
magistarskom studiju) i pred Komisijom za doktorat i mentorom (za doktorski studij).
Odbrana seminarskog rada se obvezno vrši uz prezentaciju pomoću slajdova i usmenoga
zalaganja studenta. Student je dužan odgovoriti na postavljena pitanja profesora.
110
10. OCJENJIVANJE SEMINARSKOG RADA (BODOVANJE)
Ocjenjivanje seminarskog rada vrši se bodovanjem u skladu sa Pravilima studiranja.

Studenti koji ne pišu seminarski rad ne mogu pristupiti polaganju ispita.
Pri bodovanju (ocjenjivanju) uzimat će se u obzir slijedeći elementi:
- odgovara li sadržaj rada odabranoj temi i naslovu rada
- je li unutrašnji raspored poglavlja i podpoglavlja logičan i potpun
- da li je student dovoljno temeljito i obuhvatno proveo istraživanja i da li je pronašao i
koristio reprezentativnu literaturu i uzorke
- da li je student kritički prezentirao stajališta i svoje istraživanje relevantno za temu
- je li autor rekao nešto novo i ima li originalnost u njegovom tekstu, hipotezi i
rezultatima
- je li student pokušao steći nove empirijske ili teorijske spoznaje ili prikazati podatke i
stavove koji su nedovoljno poznati
- je li rad stilski i gramatički pismeno oblikovan
- je li student svoje teze, sugestije ili primjedbe iznio konzistentno, stručno, pošteno i
uvjerljivo podupirući ih argumentima (podacima, citatima i sl.),
- je li rad napisan koncizno, jasno i kvalitetno, bez ponavljanja, digresija, nepotrebnih
citiranja i iznošenja materijala koji nije reprezentativan za temu seminarskog rada,
- je li seminarski rad uredno sastavljen i jesu li poštovana pravila formalnog
oblikovanja (tehnika štampanja, veličina slova, margine, proredi, obim stranica,
naslovna stranica i sl.),
- da li su pravilno korišteni citati i fusnote, itd
Preporučuje se autorima seminarskog rada prije predaje na bodovanje (ocjenjivanje) da

obavezno ponovo pročitaju svoj rad kako bi ispravili suštinske i tehničke greške. U pravilu
seminarski rad treba kucati sa našim slovima (š, č, ć, ž i sl.)
Seminarski rad na magistarskom studiju mora biti opširniji, temeljitiji i kvalitetniji te ga

profesor boduje od 0 – 40 bodova s tim da se mora obvezno prezentirati i braniti pred predmetnim
profesorima.
Seminarski rad na doktorskom studiju mora biti kvalitetniji od seminarskih radova na
znanstvenom magistarskom studiju a obvezno se prezentira i brani pred Komisijom za doktorat i
mentorom.
11. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG (NAUČNOG) ISTRAŽIVANJA
Metodologija kao znanost o metodama znanstvenog istraživanja odnosno znanosti o

cjelokupnosti svih oblika i postupaka znanstvenih istraživanja pomoću kojih se dolazi do sustavnog
i objektivnog znanstvenog znanja, ili znanstvena disciplina u kojoj se kritički ispituju i eksplicitno
izlažu različite opće i posebne znanstvene metode, za svakog znanstvenika, istraživača, nastavnika,
studenta, magistranta, doktoranta, intelektualca, stvaratelja, inovatora, obrazovanog čovjeka (...)
predstavlja condicio sine qua non (tj. uvjet bez kojega se ne može nešto učiniti).
Osnovne značajke znanstvene spoznaje, pa prema tome, i znanstvenih metoda kojima se
istražuju i otkrivaju znanstvene spoznaje jesu: 1) objektivnost, 2) pouzdanost, 3) preciznost, 4)
sustavnost i 5) općenitost.
111
Planirano i namjerno je najveća pozornost i najviše prostora posvećeno znanstvenim
metodama: obrađeno je sažetije ili opširnije trideset i četiri znanstvene metode. To su ove
znanstvene metode.
1) induktivna i deduktivna metoda
2) metoda analize i sinteze
3) metoda apstrakcije i konkretizacije
4) metoda generalizacije i specijalizacije
5) metoda dokazivanja i opovrgavanja
6) metoda klasifikacije
7) metoda deskripcije
8) metoda kompilacije
9) komparativna metoda
10) statistička metoda
11) matematička metoda
12) metoda modeliranja
13) kibernetička metoda
14) eksperimentalna metoda
15) dijalektička metoda
16) povijesna metoda
17) genetička metoda
18) teorija sustava kao metoda
19) aksiomatska metoda
20) metoda idealnih tipova
21) empirijska metoda
22) metoda studija slučaja
23) metoda anketiranja
24) metoda intervjuiranja
25) metoda promatranja
26) metoda brojenja
27) metode mjerenja
28) Delfi metoda
29) metoda mozaika
Na kraju su nabrojane i ostale znanstvene metode koje se mogu primjenjivati samo u

specifičnim istraživanjima ili kao dodatne, pomoćne metode. Detaljnije o svakoj naučnoj metodi
možete naći u navedenoj knjizi prof. dr. Ratka Zelenike, 2000 godina, str. 281-374.
12. PISANJE SEMINARSKOG RADA
12.1.Pisanje teksta
Pisanje teksta seminarskog rada je najsloženiji, najteži i najodgovorniji posao u radu.
Student pristupa pisanju djela nakon kvalitetno završenih svih faza tehnologije istraživanja,
tj. nakon: uočavanja znanstvenog problema i njegove formulacije, postavljanja hipoteza, izbora i
analize teme, izrade orijentacijskog plana, sastavljanja radne bibliografije, prikupljanja, proučavanja
i sređivanja lateralne građe, završne strukture ili kompozicije djela i pripreme ilustracija.
Tekst seminarskog rada piše se u dvije faze: 1) pisanje koncepta, 2) pisanje završnog teksta,
odnosno čistopisa. Pisanje završnog teksta zahtijeva od student mnogo vremena, strpljenja i
112
energije. Savjesno i odgovorno obavljanje ovog posla mora rezultirati povećanjem kvalitete pisanog
djela. Student se treba postaviti isključivo kao kritičar te objektivno sagledati nedostatke svoga
koncepta i otkloniti ih. Njegove se intervencije kreću u tri pravca, i to:stručnom, pravopisnom i
tehničkom.
Stručna redakcija studenta rukopisa je najvažnija bez obzira o kojoj se vrsti pisanog djela
radi i područja koje ono tretira. Student čita rečenicu po rečenicu i kritički provjerava misli i snagu
navedenih dokaza. U završnom tekstu (čistopisu) ne bi smio ostati: ni jedan pogrešno upotrjebljen
termin, ni jedan netočan podatak, ni jedan neprovjeren dokaz, ni jedna nelogičnost, ni jedna
nedvosmislenost i sl. Vještina pisanja završnog teksta sastoji se zapravo o vještini brisanja onoga
što je nestručno napisano, odnosno njegovog ispravljanja i dopunjavanja.
Najčešće su pravopisne, odnosno gramatičke i stilsko-jezične intervencije. Iako većina
studenta nisu posebni jezični stručnjaci, njihova je dužnost učiniti sve kako bi tekst bio što
korektnije napisan. Oni provjeravaju točnost misli, ispituju red riječi, skraćuju duge rečenice,
ispravljaju jezične i pravopisne greške i sl.
Nakon stručne i pravopisne redakcije pristupa se pisanju čistopisa, ako već prethodno nije
bio pisan računalom. To je zapravo prepisivanje ispravljenog teksta računalom čisto, ako je koncept
rukopisa pisan olovkom.
U seminarskim radovima uočavaju se određene jezične pogreške koje se gotovo redovito

ponavljaju, pa je zato potrebno na njih posebno i ukazati.
1) zloupotrebljavaju se riječi: „slabo“, „jako“, „često“, „rijetko“, „mnogo“, „malo“, „stotinu
slučajeva“, „tisuće slučajeva“, „bezbroj puta“, „golemo“, „kolosalno“ i sl.
Sve te riječi uglavnom označavaju vrlo relativne pojmove, krajnje neodređene, pa ih stoga u
seminarskom radu ne bi trebalo upotrebljavati. Značenje tih riječi trebalo bi kvantificirati.
2) Treba izbjegavati uporabu prvog lica jednine i množine. Često se upotrebljava prvo lice
jednine, kao npr.: 'ja sam to istražio...", "prema mojima istraživanjima...", "ja smatram...", "ja
mislim..." i sl. Nije u stilu lijepog ponašanja a niti u duhu našeg znanstvenog jezika
upotrebljavati "ja". To često iritira čitatelja ili slušatelja i izaziva izvjesnu odbojnost prema piscu ili
govorniku.
Mnogi autori često da bi izbjegli uporabu "ja", pišu "mi", kao npr.: "prema našim
rezultatima...", "mi smatramo..." i sl., iako je očigledno da se radi o rezultatima samog autora,
odnosno jedne jedine osobe. Naime, oni se uporabom prvog lica množine, pokušavaju prikazati kao
skromni, a zapravo izazivaju suprotan efekt. Ovdje se neizbježno postavlja pitanje: zašto bi netko za
sebe rekao "mi"? U seminarskom radu treba pisati bezlično, odnosno u trećem licu, kao npr.:
"istraživanja su pokazala..", "smatra se..." i sl. jer u stručnim djelima sve ono što je izravno ili
neizravno citirano. Međutim, kada se treba nešto posebno istaknuti, onda to treba učiniti na
primjereniji način. Isto tako, ne bi trebalo samouvjereno stavljati svoje rezultate ispred drugih ili se
nekorektno suprotstavljati stavovima drugih istraživača osim ako nisu pogrešni.
3) Treba izbjegavati uporabu izraza kao što su, npr.: "opće je poznato", "svatko to zna", "svi
su suglasni", "kao što je poznato" i si. U znanstvenoistraživačkom radu aksiomi su činjenice koje se
prihvaćaju i upotrebljavaju, ali ne znači da su i aksiomi činjenice koje su apsolutno poznate.
4) Treba izbjegavati uporabu stranih riječi. Ako postoje domaće riječi, onda im svakako
treba dati prednost u odnosu na strane riječi i nazive.
5) U seminarskom radu nedopušteno je upotrebljavati formulacije, kao što su npr.: "ne sviđa
mi se", "ovdje nije nešto u redu", "ovo mi zvuči dobro", posebno kada se o nekom djelu iznose
verbalne ocjene pred javnim skupom odnosno pri odbrani seminarskog rada.
6) Treba izbjegavati neologizme, odnosno kovanice koje još nisu prihvaćene u znanosti i u
narodu. Kada se ustanovi da su oni sastavni dio međunarodnog znanstvenog rječnika, treba svakako
navesti njihovo porijeklo.
113
7) U pisanju brojeva u numeričkom i tekstualnom obliku, trebalo bi primjenjivati iskustveno
načelo: brojevi do 10 pišu se slovima, a više od 10 brojevima (npr.: devet, ali zato 19). Kada se u
jednoj rečenici piše kombinacija brojeva do 10 i više od 10, onda sve treba pisati samo numeričkim
brojkama (npr.: 7 i 17). Od tih načela izuzimaju se brojevi dana, mjeseci, godine te sati, što se sve
piše brojevima.
8) Izbjegavati davanje prevelikog značenja vlastitim rezultatima istraživanja. Vlastite
spoznaje, rezultate istraživanja i zaključke, pa čak i one najvažnije treba prikazati objektivno i
realno, bez preuveličavanja.
9) Treba izbjegavati uporabu formulacija kao što su npr.: "već smo unaprijed rekli", "a još
ćemo se vratiti na ovo pitanje", "dalje će se pokazati", "ponavljam" i sl. Jer, riječi, rečenice,
odlomci, dijelovi, poddijelovi moraju biti interakcijski povezani: manje podcjeline čine veće cjeline
(i obrnuto), a misaono su povezane i čine neko djelo homogenom cjelinom.
12.2. Priprema ilustracija

Sve ilustracije (tablice, grafikoni, crteži, zemljovidi, sheme i fotografije), u seminarskom
radu igraju vrlo značajnu ulogu, zbog toga se od podatka otvaranja teksta rukopisa međusobno
usuglašava njegov sadržaj sa sadržajem ilustracija.
Pri Izradi ilustracija treba voditi računa da one budu napravljene i prilagođene zahtjevima izabrane
tehnologije tiska. Posebno se treba brinuti o racionalnoj pripremi ilustracija, a to podrazumijeva
mogućnost jednakog umanjenja ilustracija, uporabu crteža u kojima se koriste letraset slova ili
šablona za upisivanje slova i znakova u legendama, kako bi se izbjeglo dovršavanje ilustracija
ubacivanjem slova i sl.
12.3. Obilježavanje stranica

Svaku stranicu, osim naslovne i unutarnje stranice, treba numerirati. U praksi u pravilu
stranice od Uvoda do Zaključka, uključujući popis ilustracija, priloge i kratice, numeriraju se
kronološki arapskim brojevima. U Sadržaju treba obvezno numerirati stranice sadržaja radi lakšeg
traženja određenog teksta i poglavlja.
12.4. Popis korištene literature (bibliografija)

Poslije završenog teksta seminarskog rada odnosno poslije Zaključka, djela koja ga trebaju i
moraju imati, pozicionira se popis literature (bibliografija). Na posebnoj se stranici piše
LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Korištena se literatura treba svrstati u nekoliko skupina,
najčešće se svrstava u četiri skupine, i to: 1) knjige, 2) članci, studije i rasprave, 3) ostali izvori (npr.
riručnici, konvencije, propisi, natuknice i sl.) i 4) nepotpisani napisi kao web stranice i sl.
12.5. Lektura
Kako mnogi studenti pisanih djela mogu pogriješiti u gramatici materinjeg jezika, jer se
kultura jezika i stila stalno razvija i usavršava, rukopisi pripremljeni za pisanje obvezno se
lektoriraju. Student ispravlja gramatičke, odnosno pravopisne i stilističke greške.
114
12.6. Stil pisanja
Stil pisanja seminarskog rada mora se prilagoditi akademskom stilu koji je primjeren na
fakultetu. Najvažnije karakteristike akademskog (znanstvenog )stila pisanja su: jasnoća,
jednostavnost, odmjerenost, konciznost, konkretnost, raznolikosti i formuliranju pasusa. U ovom
stilu pisanja koriste se stručni nazivi kojima se precizno izražavaju određeni pojmovi. Na primjer:
zarada nije preciziran termin ali već termini ukupan prihod i dobit su jasni i precizni
pojmovi. Detaljnije i stilu pisanja možete naći u navedenoj knjizi prof.dr Ratko Zelenika, 2000
godina, str. 501 -507.
12.7. Izbor jezika

Seminarski rad se može pisati na jednom od službenih jezika u BiH (bosanski, hrvatski i
srpski).
12.8. Citiranje literature

U seminarskom radu mora se jasno odvojiti studentov tekst, misao, spoznaja, ideja, podatak,
ilustracija i sl., od tuđeg teksta, tuđih spoznaja, podataka, ilustracija i sl. Od drugoga autora mogu se
preuzeti definicije pojmova, znanstvene činjenice, ideje, podaci, stavovi, informacije, ilustracije i
sl., ali se uvijek treba na vrlo jasan i uobičajen način navesti čiji su i iz kojeg bibliografskog izvora
preuzeti. To se postiže citiranjem. A pod citiranjem se podrazumijeva od riječi do riječi pismeno
navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu izvorno provjeriti.
Mnogostruka je svrha citiranja u seminarskom radu. Najčešće se citiranjem ilustrira neki
problem ili on služi kao dokaz, ili se njime argumentira vlastita misao pozivajući se na neki
autoritet, ili se citatom želi dokazati da je student "znanstveniji" od autora citirane misli.
Vrlo se često upotrebljavaju citati radi suprotstavljanja mislima (spoznajama i sl.) drugog autora
kako bi protuargumenti bili što uvjerljiviji. Citate treba koristiti kao dokaze, jer se u
znanstvenoistraživačkom radu traže, prije svega, dokazi vlastiti ili tuđi.
Ako se u citatu unutar nekog navoda, ispusti koja riječ, odnosno koji dio teksta, to se mora
naznačiti s tri točke (...), ali pri tom treba imati na umu činjenicu da istrgnuti citati mogu biti vrlo
opasni, jer se njima može bitno izmijeniti smisao autorovih misli, odnosno spoznaja.
Ako je citat u originalu napisan masnim slovima i "kurzivom", takvim ga se slovima mora i citirati.
Međutim, ako citat nije napisan masnim slovima i "kurzivom",student je dužan u fusnoti napisati
"podvukao student" ili "kurziv je naš“.
Svaki plagijat predstavlja krađu tuđeg djela i podliježe svim oblicima sankcija.
Kada će se navesti neki citat na jeziku na kojem je napisan? U strogo znanstvenom djelu ako
je citat od odlučujuće važnosti, student može citate navesti na jeziku kojim su pisano. Međutim,
student mora procijeniti kada je nužno i strani citat prevesti, a taj se prijevod obično piše u fusnoti.
Pri upotrebi citata student mora voditi računa o omjeru tuđeg teksta, tuđih spoznaja u odnosu na
rezultate vlastitog istraživanja i vlastite spoznaje. Osim toga, citati se moraju skladno inkorporirati u
cjelinu izložene tematike, oni moraju biti u izravnoj vezi s osnovnom misli i temom određenog
djela. Obim citata nebi smio iznositi više od nekoliko procenata ukupnog teksta.
Prema tome, (doslovno, dosljedno) preuzimanje tuđih spoznaja označuje se stavljanjem
preuzetog teksta među znakove navođenja ( „...“ ) i citiranjem tuđeg djela u fusnoti na dnu poslije
teksta, odnosno stranice. Kada se duži tekst „prepriča“ vlastitim riječima i kada se tuđe ideje i
podaci interpretiraju na vlastiti način tj. parafraziraju, potrebno je navesti izvor iz kojega se
preuzeti. Preuzimanje tuđih ostvarenja bez navođenja autora i njegova djela nedopušteno je i
115
predstavlja plagijat. Određenu odgovornost snosi i profesor koji nije blagovremeno spriječio
plagijat, ali glavni krivac je student koji plagijatom krade tuđe djelo i nastoji prevariti profesora.
Literatura se sistematizira po A, B, C, D metodi prezimena autora navođenjem slijedećih

elemenata:
- Za Knjige: Prezime autora i koautora, ime autora i ko autora, naziv rada, izdavač, mjesto
izdanja, godina izdanja.
- Za članke: Prezime autora i koautora, ime autora i koautora, naziv rada, naziv časopisa, broj
i godina časopisa.
- Za radove sa stručnih i naučnih skupova: Prezime autora i koautora, ime autora i
koautora, naziv rada, naziv naučnog skupa, organizator skupa, mjesto i godina skupa.
- Za radove sa interneta: Prezime i ime autora (ako je navedeno), naziv rada, naziv i adresa
URL) web sajta, datum pristupa web sajtu.
- Ostali izvori: navesti preciznu identifikaciju autora izvora.
12.9. Fusnote
Fusnota označava, osim korištenog bibliografskog izvora, i bilješku ispod teksta koja
obično sitnim slovima objašnjava nešto u vezi s tretiranom materijom. To su, zapravo korisna ali
objašnjenja.
Pri citiranju, odnosno pisanju fusnota treba stalno imati na umu činjenicu da se čitatelj mora
vrlo određeno, nedvosmisleno i precizno uputiti na bibliografski izvor iz kojega je autor preuzeo
tuđu spoznaju, ideju, podatak... Tko u tome ostvari potpun uspjeh, mnogo je naučio u pisanju teksta
znanstvenih i stručnih radova. Tuđi preuzeti tekst mora biti doslovno prepisan i obilježen na
početku i na kraju tog teksta navodnicima. U slučaju da se preuzmu tabele, grafikoni, podaci i sl. u
fusnoti se navode izvori tih podataka.
Za svaki bibliografski izvor, koji se koristi u radu bez obzira dali se direktno citira ili se
samo koriste nečije spoznaje, ideje, podaci i slično, obavezno se navodi: prezime autora, inicijal
imena, naziv rada, stranica
Za Zbornike radova i Časopise: navode se elementi iz prethodnog stava kao i naziv
Zbornika, Časopisa, broj i godina izdanja.
12.10 Ilustracije
Ilustracijama se mogu nazvati svi prilozi, isprave, autorovi dokazi i sl. koji se upotrebljavaju
radi ilustriranja teksta nekog djela kako bi se opširne deskripcije i brojne složene pojave reljefnije i
zornije predočile čitatelju. U znanstvenoistraživačkom radu vrlo se često upotrebljavaju ove
ilustracije: 1) tablice, 2) grafikoni, 3) crteži, 4) zemljovidi, 5) fotografije, 6) sheme i 7) slike.
Detaljnije o Ilustracijama možete naći u navedenoj knjizi prof.dr Ratko Zelenika, 2000 godina, str.
470-497.
12.11. Veličina slova i margine

Seminarski rad se obvezno piše na računaru. Preporučuje se korištenje slova tipa Times New
Roman i treba izbjegavati korištenje ekstravagantnih tipova slova.
Prilikom pisanja teksta preporučuje se:
-Naslove poglavlja (npr. 1,2,3,...) treba pisati velikim slovima veličine 14 pts.bold.
116
-Naslove podpoglavlja sa dvije decimale (npr. 1.1.,2.2.,) treba pisati velikim slovima
veličine 12 pts.
-Podpoglavlja sa tri decimale (1.1.1. ili 1.1.2.) treba pisati malim slovima fonta 12.
-Prored u glavnom tekstu seminarskog rada treba biti dvostruki a jednostruki u
fusnotama.
-Lijeva margina treba iznositi 4 cm (radi uvezivanja) a ostale tri margine 2,5 cm.
Sistem pisanja seminarskog rada bazira se na europskom modelu. Svi naslovi , podnaslovi i
prvi red svih pasusa i sva nabrajanja uvlače se po vertikali od lijeve margine udesno za sedam
slovnih mjesta a tekst je poravnan s desne strane.
Američki sistem se temelji da svi naslovi, podnaslovi, svi pasusi i nabrajanja piše se bez
uvlačenja teksta i obje strane teksta su poravnane. Između naslova i pasusa koristi se dvostruki
razmak. Lijeva margina treba iznositi 4 cm (radi uvezivanja) a ostale tri margine po 2,5 cm. U
pisanju sadržaja i navođenju strukture rada obvezno koristiti decimalni sustav.
117
7. UPUTSTVO ZA IZRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
AUTOR UPUTSTVA: REKTOR, prof.dr Nikola Grabovac

Dana , 01.II.2012 godine
UPUTSTVO
ZA IZRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
118
SADRŽAJ
1.UVOD.......................................................................................................................................120
2. POJAM I MISIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................................120
ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA....................................................121
4. IZBOR I PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................... 121
5. SADRŽAJ PRIJAVE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................ 122
5.1. BIOGRAFIJA KANDIDATA............................................................................................122
5.2. NASLOV ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................................................122
5.3. OBRAZLOŽENJE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA......................123
5.4 PREDMET ISTRAŽIVANJA I RADNE HIPOTEZE...................................................... .123
5.5 SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA................................................................................124
5.6. OCJENA DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA...................................................................125
5.7. NAUČNE METODE KOJE ĆE SE KORISTITI..............................................................125
5.8. STRUKTURA I SADRŽAJ ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................125
5.9. OČEKIVANI REZULTATI ISTRAŽIVANJA.................................................................126
5.10. OČEKIVANI NAUČNI DOPRINOS I PRIMJENA REZULTATA ISTRAŽIVANJA .126
5.11. SPISKA LITERATURE...................................................................................................126
5.12. GATORGAM AKTIVNOSTI PRI IZRADI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG
RADA........................................................................................................................................126
5.13. IZJAVA O ORIGINALNOSTI RADA............................................................................127
6. OCJENA PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME ZNANSTVENOG
MAGISTARSKOG RADA.......................................................................................................128
7. IMENOVANJE MENTORA I NJEGOVA ULOGA.........................................................128
8. IZRADA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA...................................................129
9. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA.....130
10. OBIM ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA......................................................133
11. CITIRANJE TUĐIH ZNANJA, ZAKONA, TEORIJA...................................................134
12. PISANJE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................................................134
13. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA................................................135
14. ODBRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA............................................136
15. UPOTREBA TITULE AKADEMSKOG STUPNJA MAGISTRA ZNANOSTI...........136
16. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG
RADA..........................................................................................................................................137
16.1. KORICE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
(Primjer za sva četiri Fakulteta)................................................................................................137
16.2. POTKORICA ILI UNUTARNJA STRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG
RADA (Primjer za sva četiri Fakulteta)....................................................................................138
16.3. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
(Primjer za sva četiri Fakulteta)................................................................................................139
119
1. UVOD
Završavanje studiranja na drugom (II) ciklusu znanstvenog studiranja na Sveučilištu/Univerzitetu

„Vitez“ realizira se kroz pisanje, prihvaćanje i odbrane znanstvenog magistarskog rada.
Ovo Uputstvo se piše u cilju pomoći studentima koji pišu znanstveni magistarski rad. Uputstvo je
koncipirano kao davanje osnovnih instrukcija vezanih za izbor teme, tehniku pisanja, postavljanje hipoteze,
citiranja itd, pri čemu autor ovog Uputstva usmjerava kandidata kako i gdje će se detaljnije upoznati sa
odgovarajućim djelom znanstvenog magistarskog rada.
Pri izradi ovog Uputstva autor je koristio knjigu „Pisana djela na poslijediplomskim znanstvenim
magistarskim studijima“ prof.dr Ratko Zelenika, Ekonomski fakultet Rijeka, 2011 godina. Dijelovi iz
navedene knjige se prenose u ovo Uputstvo pa se neće posebno citirati.
Prof.dr Ratko Zelenika je profesor na našem Sveučilištu/Univerzitetu „Vitez“ i predaje na

znanstvenom magistarskom i doktorskom studiju. Za detaljnija uputstva i informacije za izradu znanstvenog
magistarskog rada potrebno je koristiti navedenu knjigu a koja se može naći u našoj biblioteci.
2. POJAM I MISIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Važnost i misija znanstvenih magistarskih radova kao temeljnih poluga znanstvenog opismenjavanja
intelektualaca u mikro, makro i globalnim obrazovnim i znanstvenim industrijama te mikro, makro i
globalnim obrazovnim i znanstvenim sustavima određuju temeljne reference za definiranje pojma takvog
znanstvenog djela.
Znanstveni magistarski rad je izvorno originalno i novo znanstveno pisano djelo, koje, u pravilu,
izrađuje pojedinac, magistrant, u suradnji i pod vodstvom mentora, na kraju poslijediplomskoga
znanstvenog magistarskog studija, a koje je po metodologiji obrade i doprinosu znanosti prikladno za
utvrđivanje magistrantove sposobnosti za aktivno sudjelovanje u znanstvenoistraživačkom radu, u
znanstvenom području i polju znanosti za koje se opredjeljuju magistranti.
Istraživanje tematike koja se tretira u znanstvenom problemu i predmetu istraživanja, odnosno

projektnom zadatku u vezi s objektima znanstvenoga istraživanja i postavljene hipoteze, mora se provoditi
fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima, ali uz primjenu petnaestak i više znanstvenih metoda u
odgovarajućim kombinacijama. Rezultatima istraživanja koji se predstavljaju u znanstvenim magistarskim
radovima, slično doktorskoj disertaciji, moraju se otkriti nove spoznaje, nove znanstvene činjenice, nove
znanstvene zakonitosti, novi znanstveni zakoni, nove teorije. To je, u pravilu, izrazito samostalno izrađeno
djelo i ono ne može biti rezultat timskog rada.
Po izvornosti, originalnosti, doprinosu znanosti, kvaliteti, opsegu i metodološkoj opremi, znanstveni

magistarski rad je između doktorske disertacije i magistarskog stručnog (specijalističkog) rada. Kada bi
trebalo kvantificirati odnos između disertacije, znanstvenog magistarskog rada i magistarskog stručnog rada,
onda bi taj odnos iznosio 100:75:50. Ako bi se u takav odnos uključio i diplomski rad, koji se brani na
završetku sveučilišnoga trogodišnjeg studija, vrijednost toga rada iznosila bi 40. Sukladno tome svi bi
navedeni odnosi iznosili prema hijerarhiji bitnih referenci spomenutih djela: 100:75:50:40.
Temeljna misija svakoga znanstvenog magistarskog rada, bez obzira na znanstveno područje (tj.
prirodne i tehničke znanosti, medicine i zdravstva, biotehničke, društvene i humanističke znanosti) i polje
120
znanosti, da u njemu magistranti ponude svjetskoj riznici znanja, određena nova, originalna ili inovirana
znanja, saznanja, znanstvene činjenice, znanstvene zakone, znanstvena otkrića, znanstvene teorije ... te da se
kvalificira za samostalno istraživanje.

ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Na našem Sveučilištu/Univerzitetu usvojene su jasne i precizne „Procedure postupaka i redosljeda

aktivnosti na prijavi i odbrani znanstvenog magistarskog rada“ kojih se moraju pridržavati svi studenti i
profesori u procesu prijave i odbrane znanstvenog magistarskog rada.
Procedure postupaka su podjeljene u tri djela:
a) Predhodne aktivnosti na najavi teme i najavi izbora mentora,

b) Aktivnost vezana za prijavu teme i njeno odobrenje, i
c) Aktivnost vezana za rad nakon završenog pisanja znanstvenog magistarskog rada i njegova
predaja i odbrana.
Obzirom na obaveznost primjene Procedura postupaka i redosljeda aktivnosti na prijavi i odbrani

znanstvenog magistarskog rada ista Procedura se može naći na našoj web stranici.
4. IZBOR I PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Izbor teme znanstvenog magistarskog rada obavlja magistrant u dogovoru s potencijalnim mentorom.
Tema takvoga rada mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog područja i polja znanosti u kojemu se
magistrant znanstveno osposobljava i usavršava. Tema treba biti nova, akutualna, pogodna i korisna, a mora
koncizno, nedvosmisleno i jasno izražavati bit sadržaja znanstvenog magistarskog rada. Magistrant može
predložiti novo tehničko-tehnološko rješenje, bitno unapređenje nekog modela, rješenja ili možda svoj
objavljeni znanstveni rad kao ekvivalent znanstvenom magistarskom znanstvenom radu, ali uz uvjet da takvo
rješenje, unapređenje modela, objavljeni rad ... mora biti standardno oblikovan i opremljen kao kvalitetan
znanstveni magistarski rad.
Nakon izbora teme znanstvenog magistarskog rada magistrant je dužan pripremiti i podnijeti pismenu
prijavu teme znanstvenog magistarskog rada fakultetskom vijeću ili drugom tijelu (npr. Senatu ...), ustanove
koja organizira i izvodi određeni poslijediplomatski znanstveni magistarski studij, a obično se podnosi
tijekom trećeg semestra. Prije podnošenja Prijave teme znanstvenog magistarskog rada magistrant svojim
izvršenim obvezama tijekom studija mora ostvariti određenu količinu bodova, koja je određena nastavnim
programom, odnosno Pravilima studiranja II. ciklusa – znanstvenog magistarskog studija.
Da bi se mogla pripremiti pisana Prijava teme znanstvenog magistarskog rada, magistranti moraju
nakon prethodnih znanstvenih istraživanja stručno napisati i kvalitetno dizajnirati najvažnije elemente i
dijelove takve prijave.
121
5. SADRŽAJ PRIJAVE TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Prijava teme znanstvenog magistarskog rada mora da sadrži:
1. Biografija kandidata,
2. Naslov znanstvenog magistarskog znanstvenog rada
3. Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada,
4. Predmet istraživanja i radne hipoteze,
5. Svrha i ciljevi istraživanja,
6. Ocjena dosadašnjih istraživanja,
7. Naučne metode koje će se koristiti,
8. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada,
9. Očekivani rezultati istraživanja,
10. Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja,
11. Spisak literature,
12. Gantogram aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada, i
13. Izjava o originalnosti.
Pri pisanju Prijave teme znanstvenog magistarskog rada studenti mogu koristiti kao uzorak neke ranije
napisane i prihvaćene prijave teme znanstvenog magistarskog rada a koju može dobiti kod voditelja
znanstvenog magistarskog studija.
5.1. Biografija kandidata
Biografija kandidata (životopis ili curriculum vitae) sadrži najvažnije podatke o kandidatu
(magistrantu):
- Lični (osobni) podatci: godina rođenja, mjesto rođenja, državljanstvo i sl.,

- Obrazovanje (osnovno, srednje i visoko),
- Radno iskustvo (rad i napredovanje u struci),
- Osposobljavanje i usavršavanje,
- Članstvo i aktivnost u važnijim udruženjima, ustanovama i institucijama,
- Popis objavljenih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela,
- Sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima,
- Specijalizacije,
- Ostale kompetencije i informacije.
5.2. Naslov znanstvenog magistarskog rada
Naslov znanstvenog magistarskog rada. Osim što mora biti nov, aktualan, inventivan, atraktivan,
koristan, naslov mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno održavati bit sadržaja
takvoga rada, ne smije biti ni prekratak, a ni predug: mora sadržavati ključne riječi tematike koja se tretira u
znanstvenom magistarskome radu, ni manje ni više od toga. Naslov znanstvenog magistarskog rada nije
složena rečenica s veznicima i ne smije sadržavati riječi koje se često rabe u govornoj frazeologiji, kao na
primjer: Uloga, značenje, mjesto i funkcije špeditera u racionalizaciji logističkih lanaca ...umjesto Špediter u
funkciji racionalizacije logističkih lanaca (to je naslov znanstvenog magistarskog rada koji se u ovome dijelu
navodi kao ogledni primjer). Taj naslov ima samo pet riječi, a ispunjava sve reference (npr. ključne riječi,
122
dva aktualna objekta istraživanja u interakcijskoj sprezi, održava bit znanstvenog magistarskog rada ...)
aktualne teme i tematike znanstvenog magistarskog rada.
5.3. Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada
Kandidat (magistrant) mora obrazložiti temu znanstvenog magistarskog rada pri čemu mora
znanstveno utemeljenim argumentima dokazati aktualnost i pogodnost teme odnosno naslova znanstvenog
magistarskog znanstvenog rada.
5.4 .Predmet istraživanja i radne hipoteze
Predmet istraživanja je dosta složeno i važno pitanje i usko je povezano sa problemom istraživanja.
Svaki problem nije problem istraživanja, a svaki problem istraživanja nije znanstveni problem
istraživanja. Za magistrante karakteristično je sljepilo za probleme. Problem istraživanja specifičan je
problem. To je onaj problem koji se ne može riješiti učenjem i studiranje, već je potrebno provesti
znanstveno istraživanje da bi se došlo do novih znanstvenih spoznaja. Znanstveni problem istraživanja jest
neka činjenica, pojava, fenomen ..., koji je za istraživača iznenađenje, nepoznat, neshvatljiv ..., koji
proturječi postojećim teorijama i raspoloživom znanju, pretpostavkama ili očekivanjima i koji potiče na
razmišljanje tražeći odgovor, objašnjenje ili rješenje. Neriješeni znanstveni problemi impliciraju određene
štetne posljedice, zbog kojih bi ih trebalo znanstveno rješavati.
Problem istraživanja magistrant mora znanstveno, jasno, određeno i koncizno definirati.
U okviru ovog poglavlja dajemo osvrt na pojam znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza.
Ne ulazeći dublje u elaboriranje svih važnijih značajki i fenomena o hipotezama kao jednom od
najvažnijih elemenata znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih pisanih djela, na ovome se mjestu nakon
definiranja pojma hipoteza posebna pozornost posvećuje misiji i međuodnosu znanstvene hipoteze i
pomoćnih hipoteza u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada.
Što je hipoteza? Na to pitanje daje se odgovor: Hipoteza je pretpostavka ili tvrdnja o nekom
fenomenu koja se može dokazati ili opovrgnuti. Dobra ili valjana hipoteza koja je adekvatna određenom
projektnom zadatku u vezi s određenim objektima istraživanja i problemom istraživanja, a adekvatna je ona
hipoteza koja je potvrdiva ili provjerljiva pravilima, zakonitostima, procedurama, postupcima ...metodologije
znanstvenoga istraživanja i tehnologije znanstvenoga istraživanja.
U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada postavlja se znanstvena hipoteza, i to u jednoj jasnoj,
jezgrovitoj, konciznoj ...rečenici, a mora sadržavati ključne riječi iz naslova, znanstvenoga problema
istraživanja, znanstvenoga projektnog zadatka te objekta istraživanja. Znanstvena hipoteza u znanstvenom
magistarskom radu znanstveno je utemeljena pretpostavka koju treba dokazati rezultatima znanstvenoga
istraživanja (tj. Znanstvenim činjenicama, znanstvenim zakonima, znanstvenim teorijama, kvantitativnim
modelima ...),a odnosi se na sve bitne fenomene znanstvenog magistarskog rada kao cjelovitoga
znanstvenoga projekta. Takva se hipoteza može nazvati i makroznanstvena hipoteza, a treba je konkretizirati
s više parcijalnih, odnosno pomoćnih hipoteza. Parcijalne ili pomoćne hipoteze logično je postaviti za svaki
radni dio znanstvenog magistarskog rada (tzv.“radni dijelovi“ su svi dijelovi znanstvenog magistarskog rada,
osim“uvoda“ i“zaključka“). Dokazivanjem parcijalnih, odnosno pomoćnih hipoteza dokazuju se pojedini
segmenti znanstvene hipoteze, i tako magistranti stvaraju intelektualni mozaik (svaki kamenčić u tom
123
mozaiku predstavlja znanstvene činjenice kojima se dokazuje jedna od postavljenih parcijalnih hipoteza ...)
znanstvenih argumenata kojima je dokazivana ili, još bolje, dokazana temeljna znanstvena hipoteza. U
predstavljanju pomoćnih hipoteza magistrantima može pomoći pitanje Zašto se određene znanstvene
činjenice o tome i tome predstavljaju u određenom dijelu? Što bi znanstvenim činjenicama trebalo dokazivati
u određenome dijelu?
U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada, nakon postavljanja znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza
(za svaki “radni“ dio postavlja se po jedna pomoćna hipoteza, i to u jednoj jasnoj, jezgrovitoj,
konciznoj ...rečenici, a mora sadržavati ključne riječi i bit dotičnoga djela ...), navode se jasno determinirani
argumenti koji podupiru postavljenu temeljnu znanstvenu hipotezu, odnosno postavljene parcijalne, odnosno
pomoćne hipoteze. Temeljno je metodološko pravilo da se za svaku parcijalnu, odnosno pomoćnu hipotezu
formulira po jedan jasan, koncizan, jezgrovit ...argument, i to u jednoj rečenici.
Detaljnije o hipotezama možete naći u knjizi Ratko Zelenika „Metodologija i tehnologija izrade
znanstvenog i stručnog djela“ , Rijeka, 2000 godina str. 387-395.
Znanstveno utemeljeno, jasno, koncizno, nedvosmisleno ... magistrant mora odrediti temeljnu svrhu i
glavne ciljeve istraživanja koje rezultatima znanstvenoga istraživanja namjerava ostvariti u znanstvenom
magistarskom radu. Svrha i ciljevi znanstvenoga istraživanja predstavljaju, u biti, znanstvenu misiju
istraživanja koja bi omogućila rješavanje determiniranoga znanstvenoga problema, ostvarivanje
znanstvenoga projektnog zadatka te dokazivanje temeljne znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza.
U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada svrha i ciljevi znanstvenoga istraživanja definiraju se i
formuliraju u jednoj konciznoj, jasnoj, jezgrovitoj ... rečenici, koja mora sadržavati ključne riječi ne samo
naslova, znanstvenoga problema istraživanja, projektnoga zadatka, znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza
nego i ključne riječi svih“radnih“ dijelova. To, ustvari, znači da svrha i ciljevi istraživanja predstavljaju
mikromisiju znanstvenoga istraživanja koja se odnosi na sve najvažnije fenomene znanstvenog magistarskog
rada.
Definirana svrha i ciljevi istraživanja, odnosno makromisija znanstvenoga israživanja, može se

konkretizirati s više konkretnih (pod) ciljeva istraživanja. Temeljno je metodloško pravilo da se za
svaki“radni“ dio znanstvenog magistarskog rada formulira po jedan konkretan cilj znanstvenoga istraživanja.
Pri formuliranju konkretnih ciljeva istraživanja (za svaki“radni“ dio definira se konkretan cilj istraživanja, i
to u jednoj rečenici koja mora imati ključne riječi dotičnog dijela ...) može magistrantima pomoći pitanje: Što
je misija istraživanja u dotičnome dijelu znanstvenoga dijela znanstvenog magistarskog rada? Ili, Što se mora
dokazati rezultatima istraživanja u nekome djelu znanstvenog magistarskog rada?
Preporučuje se magistrantima da, nakon definiranja temeljne svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja,
odnosno makromisije znanstvenoga istraživanja i posebnih konkretnih ciljeva istraživanja, postave na
makroraznini više pitanja na koje bi trebali tijekom istraživanja, formuliranja i pisanog formuliranja rezultata
istraživanja dati znanstveno utemeljene odgovore. Odgovori na takva pitanja moraju biti u funkciji rješavanja
definiranoga znanstvenog problema istraživanja, ostvarivanja formuliranoga projektnog zadatka te
dokazivanja postavljene temeljne znanstvene hipoteze i pomoćnih hipoteza. Čini se logičnim da bi bilo
primjereno za svaki “radni“ dio postaviti dva do tri pitanja.
124
Ocjena današnjih istraživanja. Kritičkom znanstvenom kvalitativnom analizom svih objavljenih i

javnosti dostupnih znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela i znanstvenih informacija u tuzemstvu i
inozemstvu te znanstvenim činjenicama, magistrant bi koncizno morao dokazati da tretirana tematika do
trenutka podnošenja prijave teme znanstvenog magistarskog rada niti u BiH ni u svijetu, nije na koncipirani
način u potpunosti znanstveno istražena, obrađena i javnosti prezentirana. Ako to magistrant ne može
konzistentno dokazati, predložena tema nije pogodna za znanstveni magistarski rad.
U obrazloženju teme i teza znanstvenog magistarskog rada, a prije formuliranja cjelovite ocjene
dosadašnjih istraživanja, magistrant je dužan navesti sve bibliografske jedinice koje je do toga trenutka
proučio u vezi s tretiranom tematikom. Smatra se da bi takav popis trebao sadržavati više od 100 aktualnih
bibliografskih jedinica.
5.7. Naučne metode koje će se koristiti
Magistrant treba navesti sve znanstvene metode koje će koristiti u svojem znanstvenome istraživanju i
pomoću kojih će pokušati riješiti postavljeni znanstveni problem istraživanja i znanstveni projektni zadatak,
dokazati postavljenu znanstvenu hipotezu i pomoćne hipoteze, ostvariti svrhu i ciljeve istraživanja,
odgovoriti na postavljena pitanja. Pri tome bi trebalo kombinirati najmanje petnaestak znanstvenih metoda, a
neke od njih i posebno precizno odrediti. Tako, primjerice, nije dovoljno samo navesti“matematička
metoda“, treba i konkretizirati takve metode, npr. metoda operacijskih istraživanja ili još konkretnije:
linearno programiranje, dinamičko programiranje, teorija igara, mrežno planiranje, redovi čekanja itd.
Detaljnije o znanstvenim metodama možete naći u knjizi Ratko Zelenika „Metodologija i tehnologija
izrade znanstvenog i stručnog djela“ , Rijeka, 2000 godina str. 281-374.
5.8. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada
Struktura znanstvenog magistarskog rada u suštini predstavlja sadržaj znanstvenog magistarskog rada
podjeljen po poglavljima od Uvoda do Zaključka.
U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada magistrant mora obrazložiti strukturu znanstvenog
magistarskog rada, a to znači da mora jasno i koncizno navesti što u kojem dijelu namjerava elaborirati.
Magistrant mora ukratko opisati sadržaj svakog dijela znanstvenog magistarskog rada od Uvoda do
Zaključka. Opis sadržaja obično iznosi dvije do tri rečenice.
5.9. Očekivani rezultati istraživanja
125
Magistrant mora u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada pregledno, sustavno i koncizno navesti
važnije rezultate koje očekuje po završenom znanstvenom istraživanju, a koje će predstaviti u svojemu
znanstvenom magistarskom radu.
Pri oblikovanju pojedinih očekivanih rezultata znanstvenoga istraživanja u prijavi teme znanstvenog
magistarskog rada treba dosljedno primijeniti temeljno pravilo metodologije i tehnologije znanstvenoga
istraživanja: za svaki “radni“ dio znanstvenog magistarskog rada definirati u jednoj jasnoj, sadržajnoj,
jezgrovitoj i konciznoj rečenici očekivane rezultate znanstvenoga istraživanja.
5.10. Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja
U prijavi teme znanstvenog magistarskog rada magistrant mora veoma precizno, određeno, jasno,
koncizno, jezgrovito, nedvosmisleno ... najaviti i determinirati očekivani znanstveni doprinos znanstvenoga
istraživanja. Takav se doprinos određuje i formulira u teorijskom i aplikativnom smislu. Najavljeni i
očekivani doprinos globalnoj znanosti mora biti izravno u funkciji rješavanja znanstvenoga problema
istraživanja, ostvarivanja znanstvenoga projektnog zadatka, dokazivanja postavljene znanstvene hipoteze i
pomoćnih hipoteza te ostvarivanja misije znanstvenoga istraživanja. Formuliranje očekivanoga doprinosa
znanosti, koji se najavljuje u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada mora biti sukladno temeljnim
načelima, pravilima, zakonitostima ... određenoga znanstvenoga područja, polja i grane znanosti. I ne samo
to. U formuliranju očekivanoga doprinosa znanosti u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada magistrant
mora dosljedno primijeniti temeljno pravilo metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja, i to: za
svaki “radni“ dio znanstvenog magistarskog rada formulirati u jednoj jasnoj, nedvosmislenoj, sadržajnoj,
jezgrovitoj i konciznoj rečenici očekivani znanstveni doprinos znanstvenog istraživanja.
Magistrant mora u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada vrlo određeno naznačiti gdje, kako,
kada i uz koje se pretpostavke mogu primjenjivati rezultati znanstvenoga istraživanja koji će se predstaviti u
znanstvenom magistarskom radu odnosno navesti mogućnosti aplikativne primjene rezultata istraživanja.
5.11. Spiska literature
Na kraju prijava teme znanstvenog magistarskog rada sastavlja se spisak literature koja će biti
korištena u izradi znanstvenog magistarskog rada. Spisak literature mora biti sistematiziran kao knjige,
članci, studije, priručnici, konvencije, propisi, statistike, interne rasprave i td.
5.12. Gatorgam aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada
Gantogram aktivnosti izrade znanstvenog magistarskog rada predstavlja vremenski plan izrade
znanstvenog magistarskog rada. Gantogram se naziva po američkom inžinjeru H. Ganttu kao kreatoru
dinamičkih planova.
Gantogram sadrži sve bitne aktivnosti koje su izravno povezane za prijavu teme i izradu znanstvenog
magistarskog rada, a sistematizirane su u devet skupina:
126
Opis aktivnosti 2007. 2008. 2008. 2008. 2009. 2009. 2009. 2009 2010.
X-XII I-VI VII-IX X-XII I-III IV-VI VII-IX X-XII I-IV
1.Prikupljanje literaturne
građe i znanstvenih 3 6
informacija
2. Prijava teme znanstvenog
znanstvenog magistarskog rada i 3
nastavljanje istraživanja
3.Proučavanje literarne
građe i znanstvenih 3 3
informacija
4. Selekcija analiza i sinteza
relevantnih činjenica, 3
spoznaja, zakonitosti,
teorija ...
5.Konzultacije i razgovori
s ekspertima i stvaranje 3
parcijalnih i generalnih
zaključaka
6.. Pisano formuliranje
rezultata istraživanja 3
7.Pisanje teksta rukopisa,
grafička i tehnička obrada 2
teksta znanstvenog magistarskog rada
8.Predaja prve verzije
znanstvenog magistarskog rada
1
9.Revidiranje teksta prema
primjedbama i sugestijama 1
mentora i članova
povjerenstva
Ukupno 31 3 6 3 3 3 3 3 3
4
U ovome su gantogramu bitne aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada sistematizirane u
devet skupina koje se planiraju obaviti za ukupno 31 mjesec, odnosno po skupinama aktivnosti:
3+6+3+3+3+3+3+3+4=31 mjesec, što bi moglo biti i realno ako se ima na umu činjenica da je magistrant
prije podnošenja prijave teme svoga znanstvenog magistarskog rada najmanje 12 mjeseci (tijekom prvog i
drugog semestra studija) aktivno istraživao i proučavao tematiku koju je planirao obraditi u svome završnom
radu. Gantogram može pozitivno i poticajno djelovati na učinkovitost rada magistranta.
5.13. Izjava o originalnosti rada
U prijavi magistrant treba dati izjavu da će znanstveni magistarski rad izraditi potpuno samostalno uz
korištenje citirane literature i uz pomoć mentora.
6. OCJENA PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME

ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
127
Imenuje se Komisija za ocjenu podobnosti kandidata i podobnosti teme znanstvenog magistarskog
rada. Komisija se sastoji od tri profesora koja pišu Izvještaj o ocjeni podobnosti kandidata i podobnosti teme
znanstvenog magistarskog rada. Izvještaj mora da sadrži sve bitne elemente odnosno sve iste elemente koji
su navedeni u točci 5. ovog Uputstva a odnosi se na sadržaj prijave teme znanstvenog magistarskog rada
(5.1. do 5.13.).
Kao najvažniji dio Izvještaja je zadnji dio koji glasi: Zaključak i prijedlog. U Zaključku Komisija
konstatira da magistrant ispunjava sve potrebne i propisane uvjete za prijavljivanje teme. (ili ne ispunjava
uvjete)
Ujedno Komisija zaključuje da je tema aktualna i pogodna (ili nije pogodna) za izradu znanstvenog
magistarskog rada. Na kraju Izvještaja Komisija daje svoj prijedlog da magistrant može nastaviti izradu
znanstvenog magistarskog rada.
Pri pisanju Izvještaja o podobnosti kandidata i pogodnosti teme Komisija za pisanje Izvještaja može
koristiti kao uzorak ranije napisan i kvalitetan Izvještaj za nekog drugog magistranta a koji se može dobiti
kod voditelja znanstvenog magistarskog studija.
Svi se navedeni elementi u ovome Izvještaju moraju sustavno, vrlo određeno, znanstveno utemeljeno,
koncizno, jezično, stilski i terminološki kvalitetno elaborirati jer oni presudno utječu na ocjenu podobnosti
magistranta i pogodnosti teme znanstvenog magistarskog rada, a on predstavlja ne samo magistranta nego i
članove Komisije i ustanove koja organizira i operacionalizira znanstveni magistarski studij. Stoga se izradi
toga Izvještaja mora posvetiti osobita pozornost. Bitno je olakšana izrada takvoga Izvještaja ako se piše na
osnovi kvalitetne prijave teme znanstvenog magistarskog rada.
Komisija svoj Izvještaj dostavlja na razmatranje i usvajanje na Nastavno-naučno vijeće fakulteta a na

čiju odluku suglasnost daje Senat Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“.
7. IMENOVANJE MENTORA I NJEGOVA ULOGA
Magistrant predlaže mentora a nastavno-naučno vijeće uz suglasnost Senata imenuje mentora.
U trenutku prihvaćanja Izvještaja o podobnosti magistranta i pogodnosti teme znanstvenog

magistarskog rada imenuje se mentor, pri izradi njegovoga znanstvenog magistarskog rada. Magistrant ima
određena prava da za mentora predloži kompetentnoga sveučilišnog nastavnika i znanstvenika za kojega
može jamčiti da će s njime moći uspješno surađivati i da mu može svojim znanjem, vještinama i iskustvom
pomoći u znanstvenom istraživanju i izradi znanstvenog magistarskog rada. Mentor je, u pravilu, zaposlenik
na Sveučilištu/Univerzitetu koje organizira i provodi i znanstveni magistarski studij a može biti i vanjski
saradnik.
Dobronamjeran, pozitivno orijentiran, susretljiv, komunikativan, etičan, moralan ... dobar mentor može
iznimno mnogo pomoći magistrantu u znanstvenom istraživanju i izradiznanstvenog magistarskog rada,
posebice ako je stvarno kompetentan za određeno znanstveno područje, znanstvenu disciplinu ... i ako je
veliki znalac metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja.
Mentor znanstvenog magistarskog rada je nastavnik iz čije se piše i oblasti brani znanstveni
magistarski rad, s tim da mentor može biti redovni profesor, vanredni profesor, docent i emeritus.
128
Mentor vodi kandidata u njegovom teorijskom i istraživačkom radu i pruža mu pomoć u cjelokupnom
procesu izrade rada kroz:
- izbor teme
- formuliranje naslova teme,
- definiranje hipoteza
- postavljanje cilja, predmeta rada, naučnoistraživačkih metoda i načina njihovog rješavanja
(polazna istraživanja),
- teorijsku obradu problema,
- utvrđivanje definicija, vrednovanje kriterijuma i strukture,
- izbor načina istraživanja, prikupljanja, obrade i analize podataka i verifikacije metoda
istrživanja,
- konačno oblikovanje rada.
Sistem žalbi i pritužbi, kao i mogućnost promjene mentora, razmatra i rješava Senat Sveučilišta/Univerziteta.
8. IZRADA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Sa stajališta magistranta osnova je svrha i cilj izrade znanstvenog magistarskog rada da uspješnom
obranom svoga znanstvenog magistarskog rada, koji je samostalno izradio, stekne akademski stupanj
magistra znanosti. Takva svrha i cilj, međutim, pretpostavlja i mnogobrojne druge svrhe i podciljeve, kao
što su: 1) da se magistrant potpunije, dublje i opsežnije upozna s tematikom određenog polja ili grane
znanosti, 2) da se magistrant znanstveno osposobljava i usavršava za samostalan znanstvenoistraživački rad,
3) da se magistrant osposobljava za aktivno i djelotvorno sudjelovanje u timskom znanstvenoistraživačkom
radu, 4) da magistrant proširi, produbi i testira svoja znanja i vještine o metodologiji i tehnologiji
znanstvenoga istraživanja i 5) da magistrant stječe vještinu pisanja znanstvenih, znanstvenostručnih i
stručnih djela.
Izradom znanstvenog magistarskog rada magistrant mora dokazati: 1) sposobnost primjene teorijskog
i praktičnog znanja u samostalnoj obradi aktualne i do tada neobrađene teme (i tematike) znanstvenih,
znanstvenostručnih i stručnih djela, 2) sposobnost primjene metodologije i tehnologije znanstvenoga
istraživanja, 3) sposobnost korištenja relativnih tuđih spoznaja, stavova, znanstvenih činjenica, zakonitosti,
teorija koje su objavljene u aktualnoj literaturi ili su pohranjene u bankama podataka, 4) sposobnost
formuliranja rezultata istraživanja i vlastitih spoznaja do kojih je došao primjenom znanstvenoistraživačkog
rada, 5) sposobnost pisanja tekstova znanstvenih, znanstvenostručnih i stručnih djela, 6) sposobnost da
aktivno i učinkovito sudjeluje, individualno ili kolektivno u znanstvenoistraživačkom radu.
Od svrhe i ciljeva izrade znanstvenog magistarskog rada treba razlikovati svrhu i ciljeve znanstvenoga
istraživanja u postupku stjecanja akademskog stupnja magistra znanosti, odnosno u izradi konkretnoga
znanstvenog magistarskog rada. Naime, svrha i ciljevi znanstvenoga istraživanja ili misija znanstvenog
istraživanja u izradi znanstvenog magistarskog rada izravno je u funkciji rješavanja određenoga
znanstvenoga problema istraživanja, ostvarivanja određenoga znanstvenog projektnog zadatka te
dokazivanja postavljene znanstvene hipoteze i pomoćnih (tj. parcijalnih) hipoteza ... koje su elaborirane u
konkretnoj prijavi teme znanstvenog magistarskog rada. Ako se, međutim, proučava međuodnos svrhe i
ciljeva izrade konkretnoga znanstvenog magistarskog rada i svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja u izradi
toga rada, onda je logično da između njih postoji visok stupanj kompatibilnosti i komplementarnosti jer
jednu i drugu misiju ostvaruje određeni magistrant. Kvaliteta ostvarivanja takvih misija odlučujuće ovisi od
stupnja znanstvene pismenosti svakoga magistranta.
129
9. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Svaki znanstveni magistarski rad bez obzira tretira li aktualne fenomene prirodnih, tehničkih,
medicinskih, biotehničkih, društvenih ili humanističkih znanosti mora imati uobičajene i najvažnije elemente
i dijelove koje je moguće predstaviti u univerzalnom modelu znanstvenog magistarskog rada.
Najvažniji elementi i dijelovi znanstvenog magistarskog rada koji se pozicioniraju redoslijedom u

tekstu znanstvenog magistarskog rada jesu sljedeći: 1) predgovor, 2) sažetak, summary (ili sažetak na
jednom od svjetskih jezika), 3) sadržaj, 4) uvod (sa svim bitnim elementima), 5) povijesno-teorijski,
retrospektivni i eksplikativni dio (svaki znanstveni magistarski rad mora imati onoliko ovih dijelova koliko
ima objekata istraživanja, a, u pravilu, ima dva objekta istraživanja), 6) analitičko-eksperimentalni dio
(najčešće znanstveni magistarski radovi imaju tri takva dijela), 7) perspektivni dio, 8) zaključak, 9)
literatura, 10) popis ilustracija, 11) popis priloga, 12) kazalo imena, 13) kazalo pojmova, 15)kazalo kratica.
Prethodno navedeni elementi i dijelovi znanstvenog magistarskog rada u biti predstavljaju njegovu
strukturu ili kompoziciju. Struktura ili kompozicija znanstvenog magistarskog rada sustavan je raspored
međusobno povezanih svih dijelova (tj. elemenata) takvoga djela. Svaki dio znanstvenog magistarskog rada
ima svoju bitnu misiju i opseg u tekstu takvoga rada. Magistranti koji izvrsno poznaju misiju svih elemenata
znanstvenog magistarskog rada u iznimnoj su i velikoj prednosti u odnosu na one koji nemaju potrebna
znanja i vještine o tim elementima. Takva se prednost može izraziti i više desetak puta, i to u ušteđenom
vremenu i energiji, povećanju kvalitete i učinkovitosti ... magistranata u postupku sjecanja magisterija
znanosti.
Najvažniji elementi i dijelovi znanstvenog magistarskog rad, navedeni u “univerzalnom modelu

znanstvenog magistarskog rada“, ukratko se obrazlažu u nastavku, jer se tim elementima i dijelovima
posvećuje posebna pozornost kao znanstvenom temelju akademske i znanstvene karijere, i to:
1) Predgovor. U znanstvenim magistarskim radovima obvezno se piše predgovor, a pozicionira se prije

sadržaja. Predgovor je kratak, jasan, jezgrovit, a sadrži sljedeće: motive i razloge izbora teme i
tematike koja se tretira u znanstvenom magistarskom radu, objektivne poteškoće koje su se javljale
tijekom znanstvenoga istraživanja, formuliranja i predstavljanja rezultata istraživanja ... te konkretne
zahvale svima onima koji su bili iskrena logistika magistrantu tijekom studiranja, usavršavanja,
istraživanja, izrade ... znanstvenog magistarskog rada.
2) Sažetak. U znanstvenim magistarskim radovima obavezan je sažetak, i to na nacionalnom jeziku i

jednom (a može i više) svjetskom jeziku ( npr. engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom ...).
Sažeci se mogu pozicionirati iza predgovora, a prije uvoda, ili poslije literature na kraju teksta
znanstvenog magistarskog rada. Na početku se sažetka piše naslov znanstvenog magistarskog rada, a
na kraju teksta pišu se ključne riječi. U sažetku se iznosi kratak pregled, odnosno vrlo koncizan
sadržaj, cjelovita informacija o najbitnijim fenomenima koji su elaborirani u znanstvenom
magistarskom radu. Sažetak ima dvostruku namjenu:da posluži javnosti kao cjelovita informacija o
znanstvenom mgistarskom radu te da omogući čitateljima brzu spoznaju bitnih informacija
znanstveni magistarski rad, a koje mogu poslužiti pri donošenju odluke hoće li ga detaljnije
proučavati ili ne.
130
3) Sadržaj (kazalo). Sadržaj je jedan od najvažnijih dijelova i elemenata znanstvenog magistarskog
rada. Sadržaj se obavezno pozicionira na početku znanstvenog magistarskog rada,odmah iza
predgovora, odnosno sažetka. Za magistrante i čitatelje kazalo predstavlja učinkovit putokaz,
odnosno kompas pomoću kojega mogu vrlo brzo pronaći sve činjenice, spoznaje, informacije ...
elaborirane u znanstvenom magistarskom radu. Sadržaj, u biti, predstavlja brojčano-tekstualni
pregled dijelova i poddijelova znanstvenog magistarskog rada pomoću kojega se veoma jednostavno
i brzo pronalaze stranice na kojima su predočeni rezultatu znanstvenih istraživanja itd.
4) Uvod. U znanstvenom magistarskom radu uvod se piše obvezno. Uvod je početni dio znanstvenog
magistarskog rada, koji predstavlja ne samo takvo djelo nego i znanstveni lik autora, odnosno
magistranta. U uvodu magistrant uvodi sebe i čitatelje u područje istraživanja, u svijet fenomena koji
se tretiraju u znanstvenom magistarskom radu, u njemu predstavlja: znanstveni problem istraživanja,
znanstveni projektni zadatak, objekte znanstvenoga istraživanja, postavlja temeljnu znanstvenu
hipotezu i pomoćne hipoteze, određuje svrhu i ciljeve istraživanja, daje ocjenu dosadašnjih
istraživanja, navodi znanstvene metode te obrazlaže strukturu znanstvenog magistarskog rada. Uvod
se, u pravilu, piše nakon završnoga teksta rukopisa znanstvenog magistarskog rada, i to u perfektu,
iako magistrant tijekom izrade svojega znanstvenog magistarskog rada stalno mora imati na umu sve
tematske jedinice svih dijelova i poddijelova znanstvenog magistarskog rada.
Sukladno navedenim značajkama uvoda, uvod svakoga znanstvenog magistarskog rada mora imati
ovih šest elemenata i dijelova:
(1) problem istraživanja, znanstveni projektni zadatak i objekti istraživanja,

(2) znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze,
(3) svrha i ciljevi istraživanja,
(4) ocjena dosadašnjih istraživanja,
(5) znanstvene metode, i
(6) struktura ili kompozicija rada.
Uvod ne smije biti niti prekratak, a ni predug. Obično ima opseg od cca. 7% od ukupnog znanstvenog
magistarskog rada odnosno 5,6. do 12,6. stranica.
5) Povijesno-teorijski, retrospektivni i eksplikativni dijelovi. Svaki znanstveni magistarski rad ima, u

pravilu, dva povijesno-teorijska, retrospektivna i eksplikativna dijela. Zašto? Zato što oni, u pravilu,
imaju dva bitna, odnosno primarna objekta istraživanja. To znači da se svaki objekt istraživanja
elaborira u jednome posebnome dijelu. U tim dijelovima predstavljaju se aktualni fenomeni o
objektima istraživanja, i to ciljano, racionalno ... na ograničenom prostoru (opseg ta dva dijela
obično iznosi maksimalno 20% cjelokupnoga opsega znanstvenog magistarskog rada). U
predstavljanju objekata istraživanja koriste se najaktualnije i globalne spoznaje, aktualne globalne
znanstvene činjenice, aktualne globalne znanstvene zakonitosti, aktualne globalne znanstvene
teorije, aktualni globalni znanstveni zakoni ... Povijesno-teorijski i eksplikativni dijelovi,
predstavljaju znanstvenu platformu, znanstveni poligon, znanstvenu paradigmu ... na koju se
nadograđuju rezultati istraživanja u vezi s rješavanjem znanstvenoga problema i projektnoga zadatka
te dokazivanja znanstvene hipoteze ... u znanstvenom magistarskom radu.
6) Anlitičko-eksperimentalni dijelovi. Svaki znanstveni magistarski rad ima dva ili tri posebna
analitičko-eksperimentalna dijela. Ti su dijelovi u znanstvenim magistarskim radovima najvažniji,
najzahtjevniji, najopsežniji..., zahtijevaju najviše znanstvenoistraživačkog rada, najviše napora i
energije, najviše rada, odnosno vremena provedenog“za stolom“ ili “na terenu“. Zašto? Razloga je
zato mnogo. U tim se dijelovima rezultatima istraživanja mora na znanstveno utemeljen način,
primjenom suvremenog znanstvenoga instrumentarija i primjenom suvremenih tehnologija
znanstvenoga istraživanja, riješiti determinirani znanstveni problem istraživanja, ostvariti znanstveni
projektni zadatak, dokazati postavljena znanstvena hipoteza, ostvariti svrha i ciljevi istraživanja ...
koji su elaborirani u prijavi teme znanstvenog magistarskog rada. I ne samo to. U tim se dijelovima
znanstvenog magistarskog rada daje konzistentna dijagnoza“bolesti“ pojava, odnosno fenomena ...
131
koji se nalaze u fokusu znanstvenoga istraživanja i objekata istraživanja konkretnoga znanstvenog
magistarskog rada.
Analitičko-eksperimentalni dijelovi, zbog svoje iznimno važne misije u znanstvenim magistarskim

radovima, svojim opsegom participiraju u ukupnom opsegu znanstvenih magistarskih radova s oko
40% u tri dijela. U elaboriranju rezultata istraživanja, koji se predstavljaju u antičko-
eksperimentalnim dijelovima znanstvenih magistarskih radova, magistranti dokazuju svoje znanje,
sposobnost, kritičnost, kreativnost, inovativnost, znanstveno-istraživačko iskustvo, motiviranost itd.
7) Perspektivni dio. Svaki znanstveni magistarski rad mora imati perspektivni dio, dio vizije, dio
budućnosti. Zašto? Odgovor na ovo pitanje direktan je, jednostavan, logičan, jezgrovit: Znanstveno
utemeljena “bolest“ koja se dijagnostificirala u analitičko-eksperimentalnim dijelovima znanstvenih
magistarskih radova mora se „izliječiti“ u perspektivnom dijelu takvih radova. U perspektivnom
dijelu znanstvenih magistarskih radova magistranti nude znanstveno utemeljenu „terapiju“ za
izlječenje dijagnosticirane „bolesti“. Sastoji u sljedećim „lijekovima“: magistranti predlažu nove
modele, nova rješenja, nove mjere, nove instrumente, nove zakone, nove teorije ... među kojima
treba preferirati one kvantitativne ...
Znanstveni magistarski radovi imaju, u pravilu, samo jedan perspektivni dio, koji ima opseg oko
10% u odnosu na cjelokupni opseg takvih radova. To je i razumljivo ako se ima na umu činjenica da
magistranti u perspektivnom dijelu nude, odnosno predlažu nove, originalne, izvorne, inovirane ...
modele, rješenja, instrumente, znanstvene zakone, znanstvene teorije ... koji do toga trenutka nisu
bili poznati u makro i globalnim znanstvenim industrijama. Biti globalni vizionar pretpostavlja ne
samo obrazovane i znanstvene kompetencije nego, prije svega, kreativnost i inovativnost, a to znači i
racionalnu, emocionalnu i socijalnu inteligenciju.
8) Zaključak. Završni je dio znanstvenog magistarskog rada zaključak. Zaključak, u biti, predstavlja
sustavnu, konciznu i jezgrovitu sintezu svih relativnih spoznaja, znanstvenih činjenica, znanstvenih
zakona, znanstvenih zakonitosti, znanstvenih teorija ... koji su opširnije elaborirani u povijesno-
teorijskim, retrospektivnim i eksplikativnim dijelovima, analitičko-eksperimentalnim dijelovima te
perspektivnom dijelu znanstvenog magistarskog rada, a kojim je dokazana postavljena znanstvena
hipoteza ... U zaključku se ne navode tuđe citati i ne pišu se fusnote. Dijelovi, odnosno pasusi
zaključka, ne označavaju se brojevima, nego se formuliraju kronološki prema strukturi znanstvenog
magistarskog rada. Zaključak ne bi smio biti ni prekratak ni preopširan, trebao bi iznositi najviše do
7% od ukupnoga opsega znanstvenog magistarskog rada (tj. od 5,6. do 12,6. stranica).
9) Literatura. Popis bibliografski jedinica u “Literaturi“ klasificira se sukladno uobičajenim

standardima u četiri skupine: (1) knjige, (2) članci, rasprave, studije, (3) ostali izvori (konferencije,
propisi, natuknice, leksikoni, enciklopedije, rječnici i sl.) i (4) nepotpisani napisi (web stranice i
slično).
Literatura se sistematizira po A, B, C, D metodi prezimena autora navođenjem slijedećih elemenata:
 Za Knjige: Prezime autora i koautora, ime autora i ko autora, naziv rada, izdavač, mjesto izdanja,
godina izdanja.
 Za članke: Prezime autora i koautora, ime autora i koautora, naziv rada, naziv časopisa, broj i
godina časopisa.
 Za radove sa stručnih i naučnih skupova: Prezime autora i koautora, ime autora i koautora, naziv
rada, naziv naučnog skupa, organizator skupa, mjesto i godina skupa.
 Za radove sa interneta: Prezime i ime autora (ako je navedeno), naziv rada, naziv i adresa (URL)
web sajta, datum pristupa web sajtu.
 Ostali izvori: navesti preciznu identifikaciju autora izvora.
132
10) Popis ilustracija. Sve bi ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, zemljovidi, crteži ..., ako su
inkorporirani u tekst znanstvenog magistarskog rada, popisuju kronološki posebno za svaku vrstu
ilustracije na poseban popis (npr. popis tablica ...).
11) Popis priloga. Prilozi, kao na primjer: anketni upitnici, analitičke tablice, određene isprave i sl.,
popisuju se kronološki i na kraju se znanstvenog magistarskog rada prilažu.
10. OBIM ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Znanstveni magistarski znanstveni rad treba imati obim od 80 – 180 stranica pri čemu znanstveni
magistarski rad na Fakultetu poslovne ekonomije i Fakultetu pravnih nauka treba imati obim bliže gornjoj
granici a na Fakultetu poslovne informatike i Fakultetu zdravstvene njege obim se može kretati do 20%
manje od gornje granice obima znanstvenog magistarskog rada.
Jedan univerzalni model obima stranica i procentualne strukture po dijelovima znanstvenog

magistarskog rada daje se u slijedećoj tabeli:
TEMELJNI ELEMENTI
ZNANSTVENIH
REDNI BROJ
ZNANSTVENI ZNANSTVENIH
OPSEG MAGISTARSKIH RADOVA
UDIO STRANICA
ELEMENTI/DIJELOVI
% MIN. MAX.
1. 2 3 4 5
1. PREDGOVOR 1,0 0,8 1,8
2. SAŽETAK 0,5 0,4 0,9
3. SUMMARY 0,5 0,4 0,9
4. KAZALO 3,0 2,4 5,4
5. 1. UVOD 7,0 5,6 12,6
2. POVIJESNO-TEORIJSKI, RETROSPEKTIVNI I
6. EKSPERMENTALNI DIO (I. dio) 10,0 8,0 18,0
3. POVIJESNO-TEORIJSKI, RETROSPEKTIVNI I
7. EKSPERIMENTALNI DIO (II. dio) 10,0 8,0 18,0
8. 4. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO (I. dio) 15,0 12,0 27,0
9. 5. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO (II. dio) 15,0 12,0 27,0
10. 6. ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNI DIO (III.dio) 10,0 8,0 18,0
11. 7. PERSPEKTIVNI DIO 10,0 8,0 18,0
12. 8. ZAKLJUČAK 7,0 5,6 12,6
13. LITERATURA 4,0 3,2 7,2
14. POPIS ILUSTRACIJA 2,0 1,6 3,6
15. POPIS PRILOGA 0,5 0,4 0,9
16. KAZALO IMENA 1,0 0,8 1,8
17. KAZALO POJMOVA 2,5 2,0 4,5
18. KAZALO KRATICA 1,0 0,8 1,8
19. UKUPNO 100,00 80,00 180,00
133
11. CITIRANJE TUĐIH ZNANJA, ZAKONA, TEORIJA
Dokumentacijska osnova rukopisa znanstvenih magistarskih radova, bez obzira tretiraju li se u njima
fenomeni znanstvenih područja prirodnih, tehničkih, medicinskih, biotehničkih, društvenih ili humanističkih
znanosti, obuhvaća sljedeće:
Pravila citiranja tuđih znanja, saznanja, zakonitosti, teorija ... Što je citiranje? Pod citiranjem
podrazumijeva se od riječi do riječi pisano navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu izravno
provjeriti. U znanstvenim magistarskim radovima magistranti moraju jasno odvojiti tuđi tekst, tuđe činjenice,
tuđe spoznaje, tuđe zakone, tuđe podatke, tuđe informacije ... od vlastitoga teksta, vlastitih spoznaja, vlastitih
činjenica itd. To oni moraju činiti uobičajenom sustavima fusnota. Općenito se smatra da je sav tekst u
znanstvenom magistarskom radu „vlasništvo“ magistranta osim onoga koji je izravno i/ili neizravno citiran.
Izravno, doslovno, dosljedno ... preuzimanje tuđih spoznaja (npr. definicija ...) označuje se
stavljanjem preuzetog teksta među znakove navođenja“...“ i citiranjem tuđega dijela prema pravilima
uobičajenih sustava citiranja (tj. sustava pisanja fusnota ...). kada se tuđi duži tekst “prepriča“ vlastitim
riječima i kada se tuđe spoznaje ... interpretiraju na vlastiti način, tj. parafraziraju, mora se navesti izvor (tj.
bibliografska jedinica) iz kojega su preuzeti. Preuzimanje tuđih spoznaja ... bez citiranja nedopušteno je i
predstavlja plagijat. Svaki plagijat u znanstvenom magistarskom radu za posljedicu ima oduzimanje titule
magistra.
Na našem Sveučilištu/Univerzitetu prihvaćen je Europski sustav citiranja i ne koristimo američki ili

Harvartski sustav citiranja.
Pored citiranja potrebno je poznavati način korištenja ilustracija (tablice, grafikoni, crteži,
zemljovidi, fotografije, sheme i slike).
Detaljnije upoznavanje sa tehnikama crtanja i korištenja ilustracija možete se upoznati u knjizi Ratko
Zelenika „Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela“ ,Rijeka, 2000 godina, str. 453 –
497.
12. PISANJE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Pisanje znanstvenog magistarskog rada ima svoju obaveznu formu kojih se magistranti moraju
pridržavati. Precizirana su osnovna pravila pisanja kao: naslovnica, podnaslovna stranica, tip i veličina slova,
veličina proreda, dimenzija margina itd. Neophodno je primjeniti pravila iz knjige Ratko Zelenika „Pisana
djela na poslijediplomskim znanstvenim magistarskim studijima“, Rijeka 2011 godina, str. 149-156.
13. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Student nakon završetka rada podnosi pismeni zahtjev za ocjenu znanstvenog magistarskog rada
Nastavno-naučnom vijeću fakulteta.
134
Zahtjev sadrži:
- prijavu,
- pismenu suglasnost mentora da rad ispunjava kriterije navedene u obrazloženju teme,
- četiri primjerka rada (nekoričena), i jedan primjerak u elektronskom obliku,
- izvještaj iz službene evidencije o ispitima i ECTS bodovima kandidata.
-
Znanstveni magistarski rad treba da bude korektno jezički, stilski i tehnički oblikovan u skladu sa
suvremenim postupcima, tehnikom i tehnologijom izrade publikacija u oblasti naučnog i stručnog rada.
Rad se dostavlja članovima Komisije za ocjenu znanstvenog magistarskog rada (predsjednik, mentor, član).
Jedan primjerak rada izlaže se u biblioteci Sveučilišta/Univerziteta.
Obavještenje da je znanstveni magistarski rad izložen u biblioteci objavljuje se na oglasnoj tabli
organizacione jedinice Sveučilišta/Univerziteta i na web stranici Sveučilišta/Univerziteta.
Primjedbe na znanstveni magistarski rad mogu se dostaviti organizacijskoj jedinici
Sveučilišta/Univerziteta u roku od 15 dana od dana isticanja obavještenja.
Komisija podnosi Izvještaj o ocjeni znanstvenog magistarskog rada koji obuhvata:

1. Biografija kandidata
2. Osnovni podatci o radu
2.1. Obim rada
2.2. Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada
3. Naučne metode istraživanja koje su korištene u ovom radu
4. Naučna i društvena opravdanost istraživanja
5. Ostvareni rezultati istraživanja
6. Ostvareni doprinos nauci
7. Primjena rezultata istraživanja (teorijski i aplikativno)
8. Mišljenje i prijedlog Komisije
Članovi Komisije moraju pregledno i koncizno u svakom navedenom dijelu svoje ocjene jasno i
nedvosmisleno ocijeniti kvalitet znanstvenog magistarskog rada u pojedinostima i cjelini.
Premda se takvi Izvještaji pišu pregledno i koncizno, oni imaju opseg oko 10-20 kartica. Posebnu
pozornost članovi Komisije moraju posvetiti formuliranju znanstvenog doprinosa znanstvenog magistarskog
rada, kao najvažnijem elementu izvještaja, ali i najvažnijem obilježju znanstvenog magistarskog znanstvenog
rada. Ako je znanstveni doprinos upitan, prijeporan, “blijed“, može doći u pitanje cjelokupno znanstveno
istraživanje i uslijediti negativno mišljenje članova povjerenstva, odnosno može se izvještaju dati negativna
ocjena znanstvenog magistarskog rada. Takve negativne i nepovoljne mogućnosti s dalekosežnim štetnim
posljedicama magistranti moraju imati na umu i snagom svoga intelekta, svojom sposobnošću i svojom
marljivošću, uz pomoć mentora, ali i drugih dobronamjernih eksperata, takve mogućnosti moraju eliminirati.
Pri pisanju Izvještaja o ocjeni znanstvenog magistarskog rada Komisija može koristiti kao uzorak
ranije napisan i kvalitetan Izvještaj o ocjeni znanstvenog magistarskog rada a koji se može dobiti kod
voditelja znanstvenog magistarskog studija.
14. ODBRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Magistrant može pristupiti odbrani znanstvenog magistarskog rada po isteku trideset dana od dana
kada je Nastavno-naučno vijeće fakulteta donijelo odluku o izvještaju Komisije za ocjenu znanstvenog
magistarskog rada, odnosno prihvatilo znanstveni magistarski rad i dobilo saglasnost Senata
Sveučilišta/Univerziteta.
135
Rješenje o odbrani znanstvenog magistarskog rada dostavlja se magistrantu i objavljuje se na
oglasnoj tabli Sveučilišta/Univerziteta, odnosno organizacione jedinice Sveučilišta/Univerziteta.
Odbrana znanstvenog magistarskog rada pred Komisijom za ocjenu i odbranu znanstvenog

magistarskog rada ima sljedeći tok:
- Predsjednik Komisije iznosi podatke i informacije o magistrantu i daje kratki prikaz rada, nakon čega
magistrant iznosi kraći rezime, rezultate i zaključke do kojih je došao, a zatim članovi komisije
postavljaju pitanja.
- Magistrant daje odgovore na postavljena pitanja,
- Komisija za odabranu znanstvenog magistarskog rada, nakon provedenog postupka, donosi odluku da
li je magistrant sa uspjehom odbranio rad.
- Znanstveni magistarski rad je javan i može se objaviti nakon odbrane.
- Odbrana znanstvenog magistarskog rada je javna.
Na Sveučilištu/Univerzitetu usvojen je Protokol odbrane znanstvenog magistarskog rada u kojem je

preciziran proces odbrane znanstvenog magistarskog rada odnosno početak odbrane, tijek odbrane,
postavljanje pitanja, odgovora i td.
Protokol odbrane može se dobiti kod voditelja znanstvenog magistarskog studija.

Pored Protokola odbrane preciziran je tekst koji čita predsjednik Komisije za odbranu a odnose se na
osnovne podatke o kandidatu, položene ispite, tijek prijave i prihvaćanja teme znanstvenog magistarskog
rada kao i sastav komisija koje su učestvovale u procesu prijave, izrade i odbrane znanstvenog magistarskog
rada. Navodi se ime mentora i njegova uloga u procesu izrade znanstvenog magistarskog rada sa aspekta
pružanja pomoći magistrantu.
Nakon odgovora kandidata na postavljena pitanja Komisija za odbranu znanstvenog magistarskog
rada se povlači i donosi završnu ocjenu o odbrani rada. Nakon toga Komisija javno saopćava kandidatu i
svim prisutnim rezultat njihove ocjene i upućuje čestitke magistrantu na uspješnoj odbrani.
Ocjena nije brojčana već se samo izjavljuje da je magistrant uspješno (ili nije) odbranio naučni
znanstveni magistarski rad.
15. UPOTREBA TITULE AKADEMSKOG STUPNJA MAGISTRA ZNANOSTI
Magistrant koji završi znanstveni magistarski znanstveni studij i uspješno obrani svoj znanstveni
magistarski rad stječe akademski stupanj magistar znanosti skraćeno mr. sc. ili, na engl. jeziku: m. Sc.-
Master of Science; M. S. – Master of Science; Sc. M. – Master of Science. U trenutku proglašavanja
magistranta magistrom znanosti. Kraticu akademskog stupnja mr. sc. stavlja osoba koja ju je legalno u
propisanoj proceduri postigla, ispred svoga imena i prezimena, primjerice: mr. sc. Pero Perić.
16. PRIMJER ZA TEHNIČKU OBRADU ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
16.1. KORICE ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA

(Primjer za sva četiri Fakulteta)
136
FAKULTET_________________________________
(navesti naziv fakulteta)
______________________________________________________________
(upisati naslov znanstvenog magistarskog rada)
ZNANSTVENI MAGISTARSKI RAD
NAPOMENA: RIJEČ ZNANSTVENI SE MOŽE ZAMIJENITI SA NAUČNI
STUDENT: __________________________
Travnik, _______________________
(godina)
16.2. POTKORICA ILI UNUTARNJA STRANA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA (Primjer za

sva četiri Fakulteta)
137
FAKULTET_________________________________
(navesti naziv fakulteta)
SMJER: ____________________________________
______________________________________________________________
(napisati naslov znanstvenog magistarskog rada)
ZNANSTVENI MAGISTARSKI RAD
NAPOMENA: RIJEČ ZNANSTVENI SE MOŽE ZAMIJENITI SA NAUČNI
IZJAVA:
Ja _____________________________ student Sveučilišta/Univerziteta „Vitez“ Travnik, Indeks broj:
_____________________ odgovorno i uz moralnu, akademsku i krivičnu odgovornost izjavljujem da sam
ovaj znanstveni (naučni) znanstveni magistarski rad izradio potpuno samostalno uz korištenje citirane
literature i pomoć mentora.
Potpis studenta: ________________
STUDENT: _____________________________
MENTOR: ______________________________
PREDMET: _____________________________
Travnik, ______
(godina)
16.3. STRUKTURA ILI KOMPOZICIJA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA (Primjer za sva

četiri Fakulteta)
PREDGOVOR
SAŽETAK
SADRŽAJ
1. UVOD
138
1.1. Problem istraživanja, znanstveni projektni zadatak i objekti istraživanja
1.2. Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze
1.6. Struktura ili kompozicija rada
2. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA I. DIO POVIJESNO-TEORIJSKOG, RETROSPEKTIVNOG

I EKSPLIKATIVNOG DIJELA
3. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA II. DIO POVIJESNO-TEORIJSKOG,

RETROSPEKTIVNOG I EKSPLIKATIVNOG DIJELA
4. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA I. DIO ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNOG DIJELA
5. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA II. DIO ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNOG DIJELA
6. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA III. DIO ANALITIČKO-EKSPERIMENTALNOG DIJELA
NAPOMENA: Posebno poglavlje mogu biti: Rezultati istraživanja ili primjera iz prakse, ili se ovi
dijelovi mogu uključiti u prethodna poglavlja)
7. STAVITI ADEKVATAN NAZIV ZA PERSPEKTIVNI DIO
8. ZAKLJUČAK
LITERATURA
POPIS ILUSTRACIJA (SLIKE, SHEME I SL.)
POPIS PRILOGA (TABELE, GRAFIKONI I SL.)
POPIS: POJMOVA, IMENA, KRATICA
8. ROKOVNIK ISPITIVANJA I OVJENJIVANJA STUDENATA NA ZNANSTVENOM

MAGISTARSKOM STUDIJU
139
ROKOVNIK
ispitivanja i ocjenjivanja studenata na znanstvenom magistarskom studiju
Na temelju Pravila studiranja za drugi ciklus studiranja po Bolonjskom procesu - znanstveni magistarski
studij rektor Sveučilišta/Univerziteta donosi Rokovnik ocjenjivanja studenata na znanstvenom magistarskom
studiju.
Ispitivanje studenata se provodi u skladu sa Pravilima studiranja za drugi ciklus–znanstveni magistarski

studij,poglavlje IV. Ispitivanje i ocjenjivanje studenata znanstvenog magistarskog studija(članovi 16 – 22)
1. Student polaže ispit kroz prikupljanje bodova (član 17. navedenih Pravila studiranja):
a) Seminarski rad_____________________________0-40 bodova

b) Interaktivnost_____________________________ 0-20 bodova
c) Prezentaciaj i odbranaseminarskog rada_________0-10 bodova
d) Usmeni ispit_______________________________0-30 bodova
UKUPNO 0-100 bodova
2. Broj prikupljenih bodova pretvara se automatski u visinu ocjene a u skladu sa članom 19. navedenih
Pravila studiranja za znanstveni magistarski studij.
3. Student ima tri redovna roka za polaganje ispita:
- Prvi rok: četvrte subote od dana zadnjeg predavanja

- Drugi rok: devete subote od dana zadnjeg predavanja
- Treći rok: u septembru (kao dodatni rok) kako bi se studentu omogućio upis u narednu školsku
godinu (član 21. Pravila studiranja)
VAŽNA NAPOMENA:
a) Student mora prvo položiti predmet „Medotodologija i tehnologija izrade naučnog rada“ i ne
može pristupiti daljnjem polaganju ostalih ispita dok ne položi navedeni predmet.
b) Student koji ima obavezu polagati razliku ispita, iste mora položiti do kraja prvog semestra i ne
može upisati drugu godinu znanstvenog magistarskog studija dok ne položi sve predmete iz
razlike ispita.
c) Student može prenijeti u drugu godinu studija samo dva predmeta.
4. Nakon neuspješnog polaganja (ili nepristupanju ispita) u navedena tri roka iz točke 3 ovog
Rokovnika student pristupa komisijskom ispitu uz plaćanje 400 KM (uvećane za troškove
puta profesora i eventualnog noćenja radi daljine puta).
5. Svi ispiti se moraju prijaviti i polagati najduže godinu dana od dana završenog predavanja
na tom predmetu. U opravdanim slučajevima može se odobriti i poseban rok polaganja
ispita van redovna tri roka (koja se ne naplaćuju) s tim da student poseban rok i ispit plaća
200 KM uvećan za troškove puta od stalnog mjesta boravka profesora do Travnika i
obratno i eventualnog noćenja radi daljine puta.
6. Student mora najkasnije na drugom predavanju izabrati temu i dobiti suglasnost profesora
za izradu seminarskog rada.
7. Seminarski rad se mora dostaviti profesoru najkasnije do druge subote od dana

zadnjeg predavanja. Student ima četiri sedmice na raspolaganju da napiše i dostavi
profesoru seminarski rad.
140
8. Ukoliko student ne dostavi seminarski rad u roku iz točke 7., ne može pristupiti prvom
ispitnom roku.
9. Da bi pristupio drugom ispitnom roku student mora dostaviti seminarski rad profesoru
najkasnije do završetka šeste sedmice od zadnjeg predavanja na tom predmetu.
10. Ukoliko student ne dostavi seminarski rad u roku iz točke 9. ne može pristupiti ni drugom
ispitnom roku.
11. Da bi student pristupio trećem ispitnom roku (u septembru) mora profesoru dostaviti rad
najkasnije do 25. augusta.
12. Ukoliko student ne dostavi seminarski rad u roku iz točke 11. ne može pristupiti ni trećem
ispitnom roku. Takvi studenti ispit polažu pred komisijom a u skladu sa točkom 4. ovog
Rokovnika.
13. Interaktivnost, prezentacija i odbrana semnarskog rada kao i usmeni ispit vrši se na
samom polaganju ispita a u skladu sa odredbama iz Pravila studiranja za znanstveni magistarski
studij:
Visina ocjene zavisi od prikupljenih bodova koji se prikupljaju tokom predavanja i ispita a na slijedeći način,
predviđen u tabeli 1. ovog Rokovnika.
f) Seminarski rad se obavezno piše i brani za svaki predmet. Nastavnik u dogovoru sa studentom
definira naslov teme seminarskog rada. On se piše u skladu sa Metodologijom i tehnologijom
izrade naučnog rada i Upustva za pisanje seminarskog rada objavljenog na WEB stranici
Univerziteta. Profesor ocjenjuje kvalitet i stručnost seminarskog rada od 0 do 40 bodova.
Profesor može vratiti seminarski rad studentu na određene popravke i doradu.
g) Interaktivnost profesor boduje od 0 do 20 bodova. Ona se izražava prilikom prezentacije i

odbrane seminarskog rada ostale grupe od 3-5 studenata. Profesor formira grupe od 3-5
studenata koji razmjenjuju svoje seminarske radove i prilikom prezentacije i odbrane
seminarskog rada svi unutar grupe moraju interaktivno na seminarski rad ostalih članova
stavljati svoje primjedbe, sugestije, kritike i pohvale. Slušajući primjedbe i odgovore profesor će
dodatno ocjenjivati svakog studenta za interaktivnost i poznavanje ostalih tema koje su tretirane
kod ostalih članova grupe.
h) Za prezentaciju i odbranu seminarskog rada profesor dodjeljuje 0-10 bodova. Prezentacija traje
maksimalno 10 minuta jer su seminarski rad ranije dobili profesor i ostali članovi grupe (3-5
studenata). Nakon prezentacije ostali članovi grupe pristupaju kritičkoj analizi seminarskog rada.
Profesor može postavljati pitanja i dužan je stimulirati ostale studente na interaktivnost pa će ih
bodovati po točki b). Dužina trajanja odbrane i rasprave po seminarskom radu nije ograničena ali
se preporučuje da traje 30 minuta po jednom studentu odnosno seminarskom radu.
i) Usmeni ispit se obavlja isti dan, a nakon prezentacije i odbrane seminarskog rada. Na taj način
prezentacija seminarskog rada, odbrana rada i interaktivnost kao i usmeni ispit obavlja se javno i
transparetno u grupi od 3-5 studenata s tim da ispitima mogu prisustvovati i članovi ostalih
grupa.
Profesor za usmeni ispit dodjeljuje studentu 0-30 bodova a što ovisi o znanju studenta i poznavanju
teorijskog i praktičnog aspekta nastavnog predmeta.
141
Profesor usmeni ispit organizuje kroz slobodni i stručni razgovor sa studentom o nekoliko tema iz oblasti
nastavnog predmeta a koji je tretiran naročito u obaveznoj literaturi.
14. Navedeni rokovi polaganja ispita i dostavljanja seminarskih radova su obavezni i mogu se
mijenjati samo u opravdanim i izuzetnim slučajevima i uz dogovor i suglasnost Nastavne
službe.
15.Ovaj Rokovnik ocjenjivanja studenata na znanstvenom magistarskom studiju primjenjuje se na

školsku godinu 2011/2012.
Travnik; 10.05.2011. godine
Rektor
Prof.dr Nikola Grabovac
142
9. PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I
ODBRANI ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ vitez
Rektor Sveučilišta/Univerziteta
PROCEDURA
POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I ODBRANI
ZNANSTVENOG MAGISTRASKOG RADA
Za usklađivanje procedura na Sveučilištu/Univerzitetu vezano za znanstveni magistarski rad

Rektor Sveučilišta/Univerziteta je donio Metodologiju postupaka, procedura i redosljeda aktivnosti
na prijavi i odbrani znanstvenog magistarskog rada.
A. PRETHODNE AKTIVNOSTI NA NAJAVI TEME I NAJAVI IZBORA MENTORA
1. Najavu teme magistarkog rada i najava izbora potencijalnog mentora vrši kandidat uz suglasnost
(potpis) potencijalnog mentora (na propisanom obrascu)
2. Suglasnost za najavu teme i potencijalnog mentora na navedenom obrascu svojim potpisom daje
dekan i rektor.
B. AKTIVNOST VEZANA ZA PRIJAVU TEME I NJENO ODOBRENJE
3. Kandidat podnosi „Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada“ Nastavno naučnom vijeću
fakulteta uz vlastiti potpis.
4. Na „Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada“ svoju suglasnost daje potencijalni mentor svojim
potpisom.
5. Prijava znanstvenog magistarskog rada treba da sadrži:
- Biografija kandidata,
- Obrazloženje teme znanstvenog magistarskog rada,
- Predmet istraživanja i radne hipoteze,
- Svrha i ciljevi istraživanja,
- Ocjena dosadašnjih istraživanja,
- Naučne metode koje će se koristiti,
- Struktura i sadržaj znanstvenog magistarskog rada,
- Očekivani rezultati istraživanja,
- Očekivani naučni doprinos i primjena rezultata istraživanja,
- Spisak literature,
- Gantogram aktivnosti pri izradi znanstvenog magistarskog rada,
- Izjava o orginalnosti rada.
143
6. Nastavno – naučno vijeće odmah prosljeđuje „Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada“
nadležnoj Katedri.
7. Prijavu teme magistarkog rada prije Nastavno – naučnog vijeća razmatra Vijeće katedre kojoj
pripada tema i daje svoje prethodno mišljenje:
a) Na dobijenu prijavu, i
b) Predlaže komisiju od 3 člana za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog
magistarskog rada. Potencijalni mentor može biti član komisije ali ne i predsjednik komisije.
8. Nastavno – naučno vijeće razmatra:
a) Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada

b) Prijedlog kandidata za mentora
c) Sastav Komisije za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog
magistarskog rada
Pri razmatranju Nastavno – naučnog vijeće uzima u obzir mišljenje i sugestiju Vijeća katedre. Nastavno –
naučno vijeće nakon razmatranja usvaja ili neusvaja ili mijenja materijale navedene pod a,b i c.
9. Komisija za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada nakon
napisanog Izvještaja dostavlja ga na razmatranje nadležnom Vijeću katedre,a Vijeće katedre ga uz
svoje mišljenje dostavlja na usvajanje na na Nastavno – naučno vijeće.
Komisija za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada pravi
„Izvještaj o podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog rada“ u kojem u
skraćenoj verziji daje sve elemente iz prijave znanstvenog magistarskog rada u konciznom i naučno
utemeljenom svom mišljenju uz poseban zaključak i prijedlog da je (ili nije):
a) Kandidat podoban za izradu predložene teme, i
b) Tema podobna za obradu kroz znanstveni magistarski rad.
10. Nastavno – naučno vjeće dostavlja Senatu Univerziteta na suglasnost:

a) Prijavu teme znanstvenog magistarskog rada
b) Prijedlog kandidata za mentora
c) Sastav komisije za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog magistarskog
rada
d) Izvještaj komisije za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnost teme znanstvenog
magistarskog rada.
Senat Sveučilišta/Univerziteta može dati suglasnost na prijedloge Nastavno – naučnog vijeća, ali ih može
odbiti i vratiti na ispravke u pojedinim elementima ili u cijelosti.
C. AKTIVNOST VEZANA ZA RAD NAKON ZAVRŠENOG PISANJA ZNANSTVENOG

MAGISTARSKOG RADA I NJEGOVA PREDAJA I ODBRANA
11. Kandidat po završetku pisanja znanstvenog magistarskog rada i uz suglasnost mentora predaje u
mekom povezu (radi eventualnih ispravki) četiri primjerka rada u štampanoj verziji i jedan u
elektronskoj formi.
12. Vijeće katedre predlaže Nastavnom – naučnom vijeću fakulteta Komisiju za ocjenu znanstvenog
magistarskog rada od tri člana. Mentor može biti član komisije ali ne i predsjednik komisije.
Komisija može biti ista kao i u tačci 7b.
13. Nastavno – naučno vijeće na prijedlog Vijeća katedre imenuje Komisiju za ocjenu znanstvenog
magistarskog rada.
144
14. Senat Sveučilišta/Univerziteta daje suglasnost na prijedlog Nastavno – naučnog vijeća za izbor
komisije za ocjenu znanstvenog magistarskog rada.
15. Komisija za ocjenu znanstvenog magistarskog rada podnosi izvještaj o znanstvenom magistarskom
radu.
16. Vijeće katedre razmatra izvještaj o znanstvenom magistarskom radu i sa svojim mišljenjem šalje ga
Nastavno - naučnom vijeću.
17. Nastavno – naučno vijeće razmatra Izvještaj o znanstvenom magistarskom radu uz razmatranje
mišljenja Vijeća katedre o predmetnom Izvještaju i donosi odluku:
a) O prihvatanju Izvještaja ili o odbijanju Izvještaja i vraćanja na doradu
b) O izboru Komisije za odbranu znanstvenog magistarskog rada, koja može biti ista kao u
tačci 12 s tim mentor ne može biti predsjednik komisije.
c) Zakazivanje termina odbrane znanstvenog magistarskog rada , s tim da on ne može biti
kraći od 30 dana od dana dobijanja suglasnosti od Senata Univerziteta.
18. Kandidat predaje deset primjeraka u tvrdom povezu znanstveni magistarski rad kao i jedan primjerak
u elektronskoj formi.
19. Senat Univerziteta daje suglasnost na odluke Nastavnog – naučnog vijeća navedene u tačci 17a, 17b
i 17c.
20. Odbrana znanstvenog magistarskog rada vrši se javno pred komisijom za odbranu znanstvenog
magistarskog rada .
21. Po završetku odbrane Komisija sačinjava zapisnik o odbrani magistarkog rada uz konstataciju da je
rad uspješno ili neuspješno odbranjen uz potpis svih članova komisije.
22. Ova Metodologija je usklađena sa Pravilima studiranja za II ciklus po Bolonjskom procesu -
znanstveni magistarski studij.
23. Organi koji učestvuju u metodologiji procedura za znanstveni magistarski rad su:
 Odgovarajuća katedra
 Nastavno – naučno vijeće fakulteta, i
 Senat Sveučilišta/Univerziteta

Broj:
Datum: 25.06.2010.
Rektor;
Prof. dr. Nikola Grabovac
10. PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Prijava teme znanstvenog magistarskog rada piše student a na koju suglasnost daje potencijalni
mentor. Prijava teme ima svoju formu i suštinu a sadrži 12 poglavlja i ima propisanu formu. Pri pisanju
Prijave teme potrebno je koristiti uzorak za pisanje prijave teme za svaki fakultet. Uzorak se može dobiti u
Nastavnoj službi koja vodi magistarski studij. Obim prijave teme kreće se oko 15 – 20 kucanih stranica.
145
11. IZVJEŠTAJ O PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME ZNANSTVENOG
MAGISTARSKOG RADA
Na temelju Prijave teme znanstvenoga magistarskog rada Nastavno – naučno vijeće formira komisiju
za ocjenu podobnosti kandidata i pogodnosti teme znanstvenog magistarskog rada od 3 člana – profesora.
Izvještaj o podobnosti kandidata i pogodnosti teme znanstvenoga magistarskog rada dostavlja ga Nastavno –
naučnom vijeću fakulteta i Senatu na usvajanje.
Izvještaj se piše na cca 15 – 20 stranica i ima 12 poglavlja. On ima svoju formu i suštinu. Za pisanje
Izvještaja profesori mogu koristiti uzorke za svaki fakultet. Uzorak za pisanje izvještaja može se dobiti u
Nastavnoj službi koja vodi magistarski studij.
12. OCJENA ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA
Nakon što student završi magistarski rad i uz suglasnost mentora predaje ga u Nastavnu službu. Za
ocjenu magistarskog rada Nastavno – naučno vijeće formira komisiju od 3 člana – profesora. Komisija je
dužna da prouči magistarski rad i napiše i potpiše Izvještaj o ocjeni magistarskog rada. Izvještaj se piše na
cca 10 – 15 stranica i sadrži 7 – 8 poglavlja. Sadržaj Izvještaja ima svoju formu i sadržaj.
Za pisanje Izvještaja mogu se koristiti uzorci koji se mogu dobiti u Nastavnoj službi magistarskog
studija.
Izvještaj o ocjeni magistarskog rada dostavlja se Nastavno – naučnom vijeću fakulteta i Senatu na
usvajanje.
13.ODBRANA ZNANSTVENOG RADA
Odbrana magistarskog rada vrši se pred komisijom za odbranu znanstvenoga magistarskog

rada sastavljenu od 3 profesora. Odbrana se vrši prama slijedećem protokolu.
PROTOKOL
ODBRANE MAGISTARSKOG ILI DOKTORSKOG RADA
1. Odbrana magistarskog i doktorskog rada je identična.
2. Pripremne radnje:
2.1. Objava oglasa u novinama i na web stranici najkasnije 30 dana od datuma
odbrane a prema tekstu oglasa koji je u prilogu. Isti se oglas objavljuje i na webstranici
Sveučilišta/Univerziteta.
2.2. Priprema sale za odbranu rada
a) Sa jedne strane osigurati stol i četiri stolice ( 3 stolice za komisiju i 1 stolica
za zapisničara)
b) Sa druge strane osigurati stol i jednu stolicu za kandidata.
c) U sredini osigurati platno, projektor i računar za prezentaciju rada kandidata.
d) U sobi osigurati najmanje 20 stolica za publiku.
146
3. Početak odbrane rada:
a) Kandidat sjeda na svoje mjesto
b) Publika ulazi u salu i sjeda
c) Komisija i zapisničar ulaze u salu i sjedaju na svoja mjesta
d) Na ekranu stoje podaci o imenu kandidata, nazivu teme, ime i prezime mentora, imena i
prezimena komisije za odbranu i ime i prezime zapisničara.
4. Tok odbrane rada:
Predsjednik Komisije za odbranu ustaje i čita tekst koji je u prilogu, ali i koji se
prilagođava za svakog kandidata. Tekst priprema referent za magistarski studij nekoliko dana prije
odbrane rada i šalje ga suglasnost predsjedniku Komisije za odbranu.
5. Kandidat vrši prezentaciju svoga rada 20-30 minuta.
6. Nakon prezentacije predsjednik Komisije se zahvaljuje kandidatu i članovi komisije daju svoju
kratku ocjenu o magistarskom radu i postavljaju 2-3 pitanja.
6.1. Predsjednik daje kratki komentar o radu i ponavlja 2-3 pitanja.
6.2. Drugi član komisije daje svoj komentar o radu i postavlja 2-3 pitanja.
6.3. Treći član komisije daje svoj komentar o radu i postavlja 2-3 pitanja.
7. Predsjednik postavlja pitanje:
Da li neko od prisutnih u publici ima neki komentirao radu i da li želi postaviti pitanje?
8. Ako se neko javi predsjednik mu daje riječ.
9. Ukoliko se niko ne javlja predsjednik poziva sve prisutne u sali kao i članove komisije da napuste
salu na 15 minuta kako bi kandidat spremio odgovore na postavljena pitanja.
10. Pauza traje 15 minuta, moguća je posluga sa kavom i sokovima na pauzi.
11. Nakon 15 minuta svi se vraćaju u salu i kandidat odgovara na pitanja.
12. Nakon odgovora na pitanja od svakog člana komisije predsjednik pita člana komisije da li je
zadovoljan sa odgovorima kandidata.
13. Moguća je i rasprava između člana komisije i kandidata vezano za odgovor.
14. Nakon završenih odgovora predsjednik Komisije poziva članove da zajednički

napuste salu kako bi odlučili da li je kandidat uspješno odbranio rad.
15. Publika i kandidat ostaju u sali i čekaju povratak komisije.

16. Nakon 5-6 minuta komisija se vraća u salu.
17. Predsjednik poziva sve prisutne da ustanu i saslušaju rezultat vijećanja komisije.
Komisija, kandidat i sva publika u Sali ustaju i slušaju Izvještaj Komisije za odbranu rada.
18. Predsjednik čita zapisnik, koji je u prilogu ovog protokola.
Studenti
147

METODOLOGIJA I TEHNOLOGIJA PISANIH DJELA Skripta

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

METODOLOGIJA I TEHNOLOGIJA PISANIH DJELA Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SKRIPTA

„METODOLOGIJA I TEHNOLOGIJA PISANIH DJELA

2.METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA...............................................13

3.TEHNOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA...................................................20

6.UPUTSTVO ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA ZNANSTVENOM

8.ROKOVNIK ISPITIVANJA I OVJENJIVANJA STUDENATA NA

9.PROCEDURA POSTUPAKA I REDOSLJEDA AKTIVNOSTI NA PRIJAVI I

10.PRIJAVA TEME ZNANSTVENOG MAGISTARSKOG RADA..............................145

11.IZVJEŠTAJ O PODOBNOSTI KANDIDATA I POGODNOSTI TEME

Da bi se studenti , magistranti, doktoranti, intelektualci, istraživači, znanstvenici, stručnjaci ...

1.1. Problem istraživanja, projektni zadatak i objekti istraživanja

Razvoj znanosti, znanstvenog istraživanja, odnosno obrazovnih industrija i mikro, makro,

Znanstvenotehnološki napredak, posebno onaj koji je rezultat eksplicitnih, implicitnih,

Globalne inovacije i trendovi u proizvodnji i uporabi proizvoda obrazovnih i znanstvenih

Više od pedeset godina proučavaju se problemi i fenomeni metodologije i tehnologije

U konstelaciji takve problematike u ovoj znanstvenoj knjizi i sveučilišnom udžbeniku

Dugoročno, neadekvatno, nekvalitetno ... rješavanje prethodno navedenoga znanstvenog

Prethodno navedena problematika istraživanja i determinirani znanstveni problem istraživanja

Znanstveni problem istraživanja i znanstveni projektni zadatak stavljaju u fokus znanstvenoga

1.2. Znanstvena hipoteza i pomoćne hipoteze

Na osnovi najvažnijih odrednica znanstvenoga problema istraživanja, znanstvenoga

Eksplicitna, implicitna, disciplinarna, interdisciplinarna, multidisciplinarna ... znanja,

S pet pomoćnih (parcijalnih) hipoteza (skraćeno: P.H.) konkretizitra se prethodno postavljena

Više neprijepornih argumenata podupire postavljenu temeljnu hipotezu i pomoćne (parcijalne)

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Na temelju najvažnijih značajki znanstvenoga problema istraživanja, znanstvenoga projektnoga

Prethodno makrodeterminirane svrhe i ciljeva znanstvenoga istraživanja moguće je elaborirati

U rješavanju znanstvenoga problema istraživanja, ostvarivanja projektnog zadatka,

Sustavno i konzistentno formuliranje odgovora na prethodno postavljena pitanja omogućilo je

1.4. Ocjena dosadašnjih istraživanja

Višedesetljetnim proučavanje više od tisuću dostupnih bibliografskih jedinica, posebno

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja složene tematike predstavljene u djelu

1.6. Struktura djela

Mnogobrojni su čimbenici izravno utjecali na koncepciju i kompoziciju djela Metodologija i

2. METODOLOGIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

2.1. Pojam metodologije znanstvenog istraživanja

Metodologija općenito, pa i metodologija znanstvenog istraživanja, definira se na različite načine.

Na osnovi relevantnih referencija i sintagme metodologija znanstvenoga istraživanja moguće

Metodologija znanstvenih istraživanja kao znanost o znanstvenim metodama svojstvena je

2.2. Važnije značajke metodologije znanstvenog istraživanja

Proučavati aktualne fenomene metodologije znanstvenoga istraživanja pretpostavlja

Prema tomu, metodologija je znanost o logičkim oblicima procesa saznavanja i o njihovoj

Metodologija znanstvenoga istraživanja može se promatrati s triju stajališta:

Znanstvena metodologija ima ove tri osnovne značajke:

Ilustracije radi navodi se nekoliko predmeta i zadataka metodologije društvenih i

U smislu iznesenih spoznaja o metodologiji znanstvenoga istraživanja treba posebnu

2.3. Klasifikacije metodologije znanstvenog istraživanja

Metodologiju znanstvenoga istraživanja logično je klasificirati u dvije značajne skupine, i to:

Uzimajući u obzir, posebne metodologije znanstvenoga istraživanja mogu se klasificirati na

Neprijeporna činjenica da je metodologija eksplicitna, implicitna, interdisciplinarna,

Sukladno tomu, primjereno je ustvrditi da ne teorijski ni praktično nema metodologije bez

Znanstveno pismeni intelektualci, znanstvenici, istraživači, profesori, nastavnici ... moraju

2.4. Znanstvene metode u funkciji stvaranja društva blagostanja

Raspravljati o međuodnosu znanstvenih metoda i društva blagostanja moguće je samo na

U mikro, makro i globalnim znanstvenim industrijama i obrazovnim sustavima primjenjuju se

Iz činjenice da bez znanstvenih metoda ne može postojati i razvijati se mikro, makro i

2.5. Modeli znanstvenog istraživanja u fokusu društva blagostanja

Izraz model (lat.modellus, fr.modele, tal.modello, njem,Modell=uzorak) ima više značenja,

Svaka vrsta znanstvenih istraživanja, zbog svojih mnogobrojnih specifičnosti, zahtjeva

Teorijska a i aplikativna misija i važnost modela znanstvenoga istraživanja u mikro, makro i

3.1. Važnije odrednice tehnike i tehnologije

U leksikografiji izraz tehnika (grč.tekhnikos= umjetan, odnosno tekhne=umijeće, vještina) ima

Izraz tehnologija ( tehno-grč.tekhne=umijeće, vještina+logija-grč.logos= koji govori;