PRIPREMA ZA STRUČNI ISPIT

Predmet: Aplikativni softver

 TIPOVI INSTALACIJE APLIKATIVNOG SOFTVERA
Tipovi instalacije aplikativnog softvera dijele se na:
• Attended – Instalacija uz prisustvo operatera;
• Unattended - Instalacija bez prisustva operatera;
• Tiha instalacija;
• Instalacija sa udaljene lokacije i
• Mrežna instalacija.

Attended – Instalacija uz prisustvo operatera

Na Windows sistemima, ovo je najčešći oblik instalacije. Za proces instalacije obično je potreban korisnik
koji mu prisustvuje da donese izbore, kao što je prihvatanje ili odbijanje ugovora o licenci za krajnjeg
korisnika (EULA), određivanje preferencija kao što je lokacija instalacije, davanje lozinki ili pomoć
u aktivaciji proizvoda .
U grafičkim okruženjima, instalateri koji nude interfejs baziran na čarobnjaku su uobičajene. Prisutni
instalateri mogu tražiti od korisnika da pomognu u ublažavanju grešaka. Na primjer, ako je disk na kojem
se instalira računarski program pun, instalater može zatražiti od korisnika da odredi drugu ciljnu putanju
ili oslobodi dovoljno prostora na disku.

Unattended - Instalacija bez prisustva operatera

Instalacija koja se izvodi bez interakcije korisnika tokom njenog napredovanja ili bez prisustva
korisnika. Jedan od razloga za korištenje ovog pristupa je automatizacija instalacije velikog broja
sistema.
Instalacija bez nadzora ili ne zahtijeva od korisnika da isporuči ništa ili je primila sve potrebne podatke
prije početka instalacije. Takav unos može biti u obliku prekidača komandne linije ili datoteke odgovora ,
datoteke koja sadrži sve potrebne parametre. Windows i većina Linux distribucija su primjeri operativnih
sistema koji se mogu instalirati uz datoteku odgovora.
U instalaciji bez nadzora, pretpostavlja se da nema korisnika koji bi pomogao u ublažavanju grešaka. Na
primjer, ako je instalacijski medij bio neispravan, instalater bi trebao propustiti instalaciju, jer nema
korisnika koji bi popravio grešku ili zamijenio medij. Instalateri bez nadzora mogu zabilježiti greške
u kompjuterskom dnevniku za kasniji pregled.

Tiha instalacija
,

Instalacija koja ne prikazuje poruke ili prozore tokom svog instaliranja. "Tiha instalacija" nije isto što i
"instalacija bez nadzora". Sve tihe instalacije su bez nadzora, ali nisu sve instalacije bez nadzora.
Razlog za tihu instalaciju može biti pogodnost ili podmetanje. Zlonamjerni softver se gotovo uvijek
instalira tiho. Za normalne korisnike tiha instalacija nije od velike koristi, ali u većim organizacijama u
kojima rade hiljade korisnika, postavljanje aplikacija postaje tipičan zadatak i iz tog razloga se vrši tiha
instalacija tako da se aplikacija instalira u pozadini bez uticaja na rad korisnika.
Nečujni parametri mogu se razlikovati od softvera do softvera, ako softver/aplikacija ima tihe parametre,
to se može provjeriti pomoću " <software.exe> /? " ili " <software.exe> /help " ili " <software.exe> - pomoć".
Instalacija sa udaljene lokacije

Instalacija sa udaljene lokacije omogućava administratorima da instaliraju, deinstaliraju i revidiraju

instalirani softver na udaljenim računarima. Operacije daljinske instalacije, deinstalacije i revizije mogu se
izvoditi na više udaljenih računara paralelno. Takve operacije se mogu pokrenuti ili ručno ili zakazati za
automatsko izvršenje.
Svi podržani tipovi paketa se tiho instaliraju na udaljenim računarima. Instalacioni paketi se instaliraju tiho
koristeći standardne opcije instalacije. Aplikacija izdvaja informacije o instaliranom softveru sa udaljenih
računara i pohranjuje ih u bazu podataka omogućavajući administratoru da generiše izvještaje o inventaru
softvera.
Prikupljene informacije o inventaru softvera koriste se za deinstaliranje aplikacija i
ažuriranja. Administrator može odabrati softver instaliran na udaljenim računarima kako bi ga daljinski
deinstalirao. Daljinska deinstalacija se deinstalira tiho koristeći standardne opcije.

Mrežna instalacija

Mrežna instalacija, skraćeno netinstall, je instalacija programa sa zajedničkog mrežnog resursa koja se
može obaviti instaliranjem minimalnog sistema prije nego što se nastavi sa preuzimanjem dodatnih paketa
preko mreže.
Ovo može jednostavno biti kopija originalnog medija, ali izdavači softvera koji nude licence za web lokacije
za institucionalne korisnike mogu obezbijediti verziju namijenjenu za instalaciju preko mreže.
 MODELI APLIKATIVNIH SOFTVERA BAZIRANIH NA CLOUD TEHNOLOGIJI

Postoje četiri osnovna tipa računarstva u oblaku:

• SaaS – Softver kao usluga (Software as a Service);
• PaaS – Platforma kao usluga (Platform as a Service);
• IaaS – Infrastruktura kao usluga (Infrastructure as a Service);
• Daas – Desktop kao usluga (Desktop as a Service).

Softver kao usluga – SaaS

Korisniku je pružena mogućnost upotrebe dostupnih aplikacija koje se nalaze u infrastrukturi oblaka.
Aplikacije su dostupne putem interneta s različitih klijentskih uređaja: tableti, mobilni telefoni, desktop i
laptop računari. Aplikacije mogu biti besplatne a ukoliko se plaćaju najčešći model je pretplata, mesečna
ili godišnja. Nedostatak ovog modela nabavke softvera je što su aplikacije univerzalne odnosno korisnik
ima ograničene mogućnosti podešavanja aplikacije, što onemogućava prilagođavanje specifičnim
potrebama korisnika.
Provajder je vlasnik infrastrukture, uključujući mrežu, servise, operativne sisteme, sistem za skladištenje
podataka, kao i konkretnog sofvera koji je dostupan velikom broju korisnika preko internet browsera.
Provajder klaud usluge ima kontrolu nad kompletnom infrastrukturom, dok korisnik jedino može definisati
pravo pristupa iznajmljenom softveru. S korisničke strane to znači da nema dodatnog softverskog ili
hardverskog ulaganja, kao ni usluga održavanja sistema za koje je sada zadužen provajder.
Neki od primera su Google Apps, Microsoft Office 365.

Platforma kao usluga – PaaS

Usluga se odnosi na razvojnu okolinu i potreban paket softverskih podsistema. Korisnik može razvijati,
testirati i distribuirati vlastite aplikacije koje se pokreću na infrastrukturi provajdera klaud usluge. Provajder
obezbeđuje platformu i izvršno okruženje koji najčešće uključuju: servere, mrežnu infrastrukturu, centar
za skladištenje podataka, operativne sisteme i programske jezike.
Pogodnost je što tim koji radi na razvoju softvera nije ograničen geografskom lokacijom resursa ili ostalih
članova tima.
Neki od primera su: Google App Engine, i Microsoft Azure.
Infrastruktura kao usluga – IaaS

Osnovni model cloud usluge gdje je korisniku kao usluga pružena mogućnost korišćenja računarske
infrastrukture, uglavnom virtuelne platforme. Korisniku je pružena mogućnost upravljanja obradom,
skladištenjem, umrežavanjem i drugim osnovnim računarsnkim resursima.
Korisnik može pokrenuti različite vrste programske podrške, od operacionog sistema do aplikacija i on je
odgovoran za održavanje softvera. Korisnik može imati i ograničeni nadzor nad odabranim
komponentama umrežavanja.
Za širokopojasni pristup može se koristiti internet ili se u oblaku može definisati VPN (Virtual Private
Network) konekcija.
Neki od primera su Amazon CloudFormation, Rackspace Cloud, Google Compute Engine.

Desktop kao usluga – DaaS

Desktop kao usluga (DaaS) je ponuda računarstva u oblaku u kojoj dobavljač usluga isporučuje virtuelne
radne površine krajnjim korisnicima preko Interneta, licenciran pretplatom po korisniku. Provajder se brine
o backend menadžmentu za mala preduzeća koja smatraju da je kreiranje sopstvene virtuelne desktop
infrastrukture preskupo ili zahtijeva resurse.
Ovo upravljanje obično uključuje održavanje, pravljenje rezervnih kopija, ažuriranja i skladištenje
podataka. Provajderi usluga u oblaku takođe mogu da se bave bezbijednošću i aplikacijama za desktop,
ili korisnici mogu pojedinačno da upravljaju ovim aspektima usluge. Postoje dvije vrste desktopa koje su
dostupne u DaaS-u — trajni i nepostojani.
• Trajna radna površina: Korisnici imaju mogućnost prilagođavanja i spremanja radne površine
tako da će izgledati na isti način svaki put kada se određeni korisnik prijavi. Takvi desktop računari
zahtevaju više prostora za skladištenje od netrajnih desktopa, što ih može učiniti skupljima.

• Netrajna radna površina: Desktop se brišu svaki put kada se korisnik odjavi – oni su samo način
za pristup dijeljenim uslugama u oblaku. Provajderi u oblaku mogu dozvoliti korisnicima da biraju
između jednog i drugog, omogućavajući radnicima sa specifičnim potrebama da pristupe trajnoj
radnoj površini i obezbeđujući pristup privremenim ili povremenim radnicima preko nestalne radne
površine.
 ZAHTIJEVANI USLOVI ZA DEINSTALIRANJE I AŽURIRANJE APLIKATIVNOG
SOFTVERA

Zahtjevni uslovi za deinstaliranje su:

• neaktivnost aplikativnog softvera;
• neaktivnost zavisnih aplikativnih softvera;
• privilegije korisnika;

Neaktivnost aplikativnog softvera podrazumijeva da je aplikativni softver duže vrijeme neaktivan.

Ukoliko je aplikativni softver instaliran na računaru a ne koristi se već duže vrijeme iz bilo kog razloga
time je stekao uslov za deinstaliranje. Deinstaliranjem neaktivnog softvera dobijamo više slobodnog
prostora na disku.
Zavisni aplikativni softver je softver koji se oslanja odnosno zavisi od nekog drugog aplikativnog
softvera, operativnog sistema ili čak hardvera. Mnogo je razloga da određeni zavisni aplikativni softver ne
bude aktivan, npr. deinstaliran je aplikativni softver od koga zavisi, ažuriran je operativni sistem od koga
zavisi... Takav zavisni aplikativni softver postaje neaktivan i time stiče uslov za deinstalaciju.
Privilegije korisnika podrazumijevaju da korisnik ima dozvole od strane administratora da manipuliše
određenim aplikativnim softverom. Ukoliko korisnik ne može da pristupi, ne može da koristi ili ne može da
koristi sve opcije nekog softvera takođe taj softver stiče uslov za deinstaliranje.

UPRAVLJAČKI SISTEMI APLIKATIVNOG SOFTVERA U OS LINUX

Ukratko, upravljanje paketima je metod instaliranja i održavanja (što uključuje ažuriranje i uklanjanje)
softvera na sistemu.
Danas većina distributera Linuxa prema zadanim postavkama koristi unaprijed izgrađene programe ili
skupove programa koji se nazivaju paketi a koji se predstavljaju korisnicima spremni za instalaciju na toj
distribuciji. Međutim, jedno od čuda Linuxa i dalje je mogućnost da se dobije izvorni kod programa koji
treba proučavati, poboljšati i kompajlirati.
Ako određeni paket zahtijeva određeni resurs kao što je dijeljena biblioteka ili drugi paket, kaže se da ima
zavisnost. Svi moderni sistemi za upravljanje paketima obezbeđuju neku metodu rješavanja zavisnosti
kako bi se osiguralo da kada je paket instaliran, instaliraju se i sve njegove zavisnosti.
Budući da različite porodice distribucija koriste različite sisteme pakovanja (Debian: *.deb / CentOS: *.rpm
/ openSUSE: *.rpm napravljen posebno za openSUSE), paket namijenjen jednoj distribuciji neće biti
kompatibilan s drugom distribucijom. Međutim, većina distribucija će vjerovatno spadati u jednu od tri
distribucijske porodice obuhvaćene LFCS sertifikatom.
Upravljački sistemi aplikativnog softvera u Linux operativnim sistemima su:
APT – Advanced Packagign Tool;
YUM – Yellowdog Updater;
RPM – Red Hat Package Manager.
APT - Advanced Packaging Tool je kolekcija različitih alata koji se koriste za upravljanje softverom u
distribucijama baziranim na DPKG.
(DPKG znači Debian PacKaGe. DPKG je upravljački sistem paketa u jezgru sistema kao što su Debian,
Ubuntu, Mint i ostalim distribucijama Linuxa zasnovanim na Debianu.)
APT je najnoviji alat APT paket menadžera. Često je to izvor zabune jer korisnici nisu sigurni da li koriste
apt ili apt-get za svoje operacije i koje su razlike.
APT je pravi alat za ručno rukovanje sistemom baziranim na Debianu. Uvijek bismo ga trebali preferirati
nad apt-get i apt-cache, jer objedinjuje i pojednostavljuje glavne operacije druge dvije, takođe pruža
korisnu traku napretka zajedno sa nekim drugim malim pogodnostima, kao što su obojeni izlaz i dodatne
informacije.
• apt-get je pravi izbor ako ćemo skriptovati naše operacije upravljanja. Pruža stabilniji interfejs, više
funkcionalnosti, a takođe omogućava dublje prilagođavanje. Bio je to podrazumijevani alat za
svaku vrstu operacije sve do Ubuntu 16.04. U Ubuntu 16.04, apt je postao najpoželjnija opcija za
upotrebu.
• apt-cache, konačno, je alat koji dopunjuje apt-get, pružajući informacije o instaliranom softveru i
dostupnom softveru.

YUM - Yellowdog Updater je uslužni program za upravljanje paketima za distribucije zasnovane na

RPM-u. RPM - Red Hat Package Manager je menadžer paketa na kojem su zasnovani sistemi poput
RHEL i CentOS.
YUM koristi RPM ispod haube, skrivajući svoju složenost kroz apstrakciju visokog nivoa.
YUM dodaje funkcionalnost automatskih ažuriranja i upravljanja paketima sa upravljanjem zavisnosti
sistemima zasnovanim na RPM-u. Kao alat visokog nivoa, poput apt-get, yum radi sa repozitorijumima.
Fedora 22 i RHEL 8 uveli su prepisivanje YUM-a, pod nazivom DNF, koji će vjerovatno postati novi
standard za sisteme zasnovane na RPM-u.

RPM Package Manager - Red Hat Package Manager je besplatan sistem za upravljanje paketima
otvorenog koda. Naziv RPM se odnosi na format datoteke i sam program za upravljanje paketima. RPM
je prvenstveno namijenjen Linux distribucijama.
Iako je kreiran za upotrebu u Red Hat Linuxu, RPM se sada koristi u mnogim Linux distribucijama kao što
su PCLinuxOS, Fedora, AlmaLinux, CentOS, openSUSE, OpenMandriva i Oracle Linux . Takođe je
portovan na neke druge operativne sisteme, kao što su Novell NetWare, IBM-ov AIX i ArcaOS.
RPM paket može sadržavati proizvoljan skup datoteka. Većina RPM datoteka su “binarni RPM” (ili BRPM-
ovi) koji sadrže kompajliranu verziju nekog softvera. Postoje i “izvorni/source RPM-ovi” (ili SRPM-ovi) koji
sadrže izvorni kod koji se koristi za pravljenje binarnog paketa. Oni imaju odgovarajuću oznaku u zaglavlju
datoteke koja ih razlikuje od normalnih (B)RPM-ova, što uzrokuje njihovo izdvajanje prilikom instalacije.
SRPM-ovi obično nose ekstenziju datoteke “.src.rpm”.
 PRIVILEGIJE KORISNIKA PRI AŽURIRANJU I INSTALIRANJU APLIKATIVNOG
SOFTVERA U OPERATIVNOM SISTEMU LINUX

Svakom korisniku Linux sistema dodijeljen je jedinstven cjelobrojni identifikator – UID (user ID) na osnovu
kog kernel identifikuje korisnike. Posebna baza podataka, koja radi u korisničkom režimu rada, dodjeljuje
tekstualna imena ovim numeričkim vrijednostima, odnosno uparuje UID sa konkretnim korisničkim
imenom. Dodatno, u bazi se nalaze i informacije o korisniku, kao što su opis, lokacija ličnog direktorijuma
(home) i podrazumijevani komandni interpreter (shell).
Na Linux (Unix-like) operativnim sistemima postoje četiri primarne vrste naloga:
• Root nalog (superuser);
• System nalog;
• User nalog i
• Group nalog.
Skoro svi nalozi raspoređuju se po ovim kategorijama.

Root nalog - Root korisnik ima potpunu kontrolu nad sistemom, do te mjere da može pokrenuti komande
za uništenje sistema. Root može uraditi bilo šta bez ikakvih ograničenja, bez obzira na osobine fajlova ili
direktorijuma.
Princip po kome Unix-like sistemi funkcionišu je takav da se za root-a podrazumijeva da zna šta radi, tako
da on ako u bilo kom trenutku pokrene komande za uništavanje sistema, sistem će mu to i dozvoliti.
Obzirom da ima potpunu kontrolu nad operativnim sistemom, po automatizmu ima i potpunu kontrolu nad
aplikativnim softverom te je u mogućnosti instalirati, ažurirati i deinstalirati aplikativni softver. Za svaku od
tih operacija potrebno je samo da unese svoju Root lozinku (administratorsku lozinku).

Sistemski nalog - Sistemski nalozi su potrebni za operacije koje izvršavaju specifične komponente
sistema. One uključuju, na primjer mail account i ssh account (za ssh komunikaciju). Sistemski nalozi se
prave u toku instalacije sistema i asistiraju u održavanju servisa ili programa koje korisnici zahtijevaju.
Postoje različiti sistemski nalozi, pri čemu se samo neki nalaze na određenom sistemu.
Spisak sistemskih naloga na određenom sistemu se može naći u fajlu /etc/passwd. Neki od njih su: alias,
apache, bind, ftp, halt, mail, mysql, root i sys. Ovi nalozi kao što je rečeno služe u obavljanju određenih
operacija i ne treba ih menjati.
Sistemski nalog takođe ima privilegiju manipulisanja aplikativnim softverom te je korisnik sa takvim
nalogom u mogućnosti instalirati, ažurirati i deinstalirati aplikativni softver.

User nalog - User nalozi omogućuju korisniku ili grupi korisnika, pristup sistemu. Generalno gledano,
user nalozi imaju određena ograničenja tj. nemaju pristup kritičnim fajlovima, ne mogu uređivati bitnije
sistemske postavke a nemaju ni privilegiju instaliranja, ažuriranja i deinstaliranja aplikativnog softvera.

Group nalog - Grupni nalozi daju mogućnost da se više naloga logički povežu u smislu datih ograničenja.
Ograničenja su podijeljena u tri vrste i to: vlasnik tj. onaj ko je napravio fajl, grupa i drugi. Postojanje grupe
daje mogućnost vlasniku da na svom fajlu da ograničenje za neku grupu korisnika.
Dobra strana grupa je što jedan nalog može pripadati većem broju grupa, pri čemu se veoma precizno
mogu odrediti dozvole i ograničenja bilo kog naloga. Svaki korisnik sistema mora pripadati najmanje
jednoj grupi – tzv. primarna grupa. Primarna grupa korisnika je obavezan atribut svakog korisnika - njen
GID (Group ID) je naveden u datoteci /etc/passwd.
 DISTRIBUTIVNE PLATFORME – Google Play, App Store i Microsoft Store

Google Play (nekad Android market) je platforma za digitalnu distribuciju Android aplikacija i online
multimedijalna trgovina u vlasništvu Google-a. Google Play vam omogućava da pronađete i preuzmete
Android aplikacije napravljene uz pomoć Android SDK-a, kao i kupovinu muzike, časopisa, knjiga, filmova
i televizijskih programa.
Aplikacije dostupne na Google Play-u mogu biti besplatne ili ih je potrebno kupiti. Preuzimaju se direktno
na Android pametne telefone i tablete ili Google TV uređaj putem Google Play mobilne aplikacije ili web
stranice play.google.com.
Spajanjem Android Marketa i Google Music-a 6. marta 2012. godine, servis je promijenio ime u Google
Play slijedeći strategiju rebrendiranja Googleovih usluga digitalne distribucije. Već u julu 2013. Google
Play je zvanično dostigao milion aplikacija i preko 50 milijardi preuzimanja.

App Store je platforma za prodavnicu aplikacija koju je razvio i održava Apple Inc., za mobilne aplikacije
na svojim iOS i iPadOS operativnim sistemima. Prodavnica omogućava korisnicima da pretražuju i
preuzimaju odobrene aplikacije razvijene u okviru Appleovog iOS Software Development Kita. Aplikacije
se mogu preuzeti na iPhone, iPod Touch ili iPad , a neke se mogu prenijeti na Apple Watch (pametni sat)
ili Apple TV 4. generacije ili novije kao proširenja iPhone aplikacija.
App Store je otvoren 10. jula 2008. sa prvih 500 dostupnih aplikacija. Broj aplikacija dostigao je vrhunac
na oko 2,2 miliona u 2017. godini ali je neznatno opao u narednih nekoliko godina jer je Apple započeo
proces uklanjanja starih ili 32-bitnih aplikacija koje ne funkcionišu kako je predviđeno ili koje ne slijede
trenutne smjernice za aplikacije. Od 2021. godine prodavnica ima više od 1,8 miliona aplikacija.

Microsoft Store (ranije poznat kao Windows Store) je platforma za digitalnu distribuciju aplikacija u
vlasništvu Microsofta. Počeo je kao prodavnica aplikacija za Windows 8 i Windows Server 2012 kao
primarno sredstvo za distribuciju aplikacija univerzalne Windows platforme .
Sa Windowsom 10, Microsoft je spojio svoje ostale platforme za distribuciju (Windows Marketplace,
Windows Phone Store, Xbox Music, Xbox Video, Xbox Store i web prodavnicu u Microsoft Store, čineći
ga jedinstvenom distributivnom tačkom za aplikacije, igre i digitalne video zapise, muzikui e-knjige.
U 2021. godini Microsoft Store je imao dostupnih 669.000 aplikacija.
Kao i kod drugih sličnih platformi, kao što su Google Play i Mac App Store, i Microsoft Store aplikacije
moraju biti sertifikovane za kompatibilnost i sadržaj. Pored Microsoft Store klijenta okrenutog korisniku,
prodavnica ima portal za programere sa kojim programeri mogu da komuniciraju. Microsoft uzima 5–15%
prodajne cijene za aplikacije i 30% za Xbox igre.
 VRSTE REZERVNIH KOPIJA

Vrste rezervnih kopija: puna kopija, inkrementalna kopija, diferencijalna kopija i sintetizovana puna
kopija.

Puna kopija - Ovo je potpuna kopija svih podataka koje korisnik odabere prilikom postavljanja
sigurnosnog zadatka. Obično se kopirane datoteke stavljaju u jednu arhivsku datoteku i komprimiraju
kako bi se smanjila veličina konačne sigurnosne kopije. Svaki put kada se napravi potpuna sigurnosna
kopija, apsolutno sve datoteke se kopiraju iz izvora u arhivu.
Postoji jedan značajan problem sa ovim pristupom. Uprkos činjenici da ste promijenili ili dodali samo
nekoliko datoteka, svako pokretanje zadatka sigurnosnog kopiranja će dovesti do potpune kopije
datoteka, što će u konačnom uticati ne samo na trajanje operacije, već i na zauzeti prostor na disku, jer
svaka kopija će sadržati puno duplikata datoteka koje se ne razlikuju od kopije do kopije.
Naravno, možete izbrisati stare kopije kako biste oslobodili prostor, ali to će i dalje trajati dosta vremena.
Osim toga, ako govorimo o čuvanju sigurnosnih kopija na udaljenim lokacijama, tada će, osim na vrijeme,
puna kopija uticati i na opterećenje internet protoka. Mnogo bolja ideja bi bila da jednom napravite
kompletnu kopiju podataka, a zatim samo redovno dodajete ili mijenjate pojedinačne datoteke.
Prednosti i nedostaci stvaranja potpune sigurnosne kopije
• Brz oporavak svih fajlova - Kada treba da vratite kompletnu kopiju fajlova, najlakše je to učiniti
sa jednom arhivskom datotekom.
• Pune sigurnosne kopije zauzimaju puno prostora i dugo traju - Pune sigurnosne kopije nisu
pogodne za redovne sigurnosne kopije kao što su sigurnosne kopije svakoga sata ili dnevne kopije.

Inkrementalna kopija - Metoda inkrementalnog sigurnosnog kopiranja je vrlo slična diferencijalnoj

sigurnosnoj kopiji, ali ima jednu fundamentalnu razliku - čuva manje suvišnih podataka u sigurnosne
kopije. Svaka inkrementalna sigurnosna kopija sadrži samo one datoteke koje su kreirane ili promijenjene
od posljednje potpune sigurnosne kopije ili posljednje inkrementalne sigurnosne kopije.
Takve sigurnosne kopije čuvaju mnogo manje redundantnih podataka nego diferencijalne sigurnosne
kopije, ali je i dalje prisutan ukupni učinak, tako da inkrementalne sigurnosne kopije mogu sadržavati
datoteke koje su već bile u jednoj od inkrementalnih sigurnosnih kopija, ali su kasnije promijenjene.
Inkrementalne sigurnosne kopije su posebno dobre za česte sigurnosne kopije, kao što je kopija na svaki
sat.
Prednosti i nedostaci inkrementalnog sigurnosnog kopiranja
• Inkrementalne sigurnosne kopije su brže od diferencijalnih - Uzimajući u obzir prethodne
izmjene, takve sigurnosne kopije čuvaju manje suvišnih informacija i stoga se kreiraju mnogo brže.
• Inkrementalne sigurnosne kopije su manje od diferencijalnih - Uzimajući u obzir iste
prethodne promjene, takve sigurnosne kopije čuvaju manje informacija
• Možete kreirati više inkrementalnih sigurnosnih kopija nego diferencijalnih - Budući da
rezervne kopije čuvaju manje suvišnih informacija, može ih biti mnogo više između punih kopija
nego u slučaju diferencijalnih kopija.
• Obnavljanje inkrementalnih sigurnosnih kopija traje duže od diferencijalnih - Da biste vratili
datoteke, morate ih izdvojiti iz pune kopije, a zatim sukcesivno primijeniti sve naredne
inkrementalne sigurnosne kopije.
• Povećan rizik od gubitka informacija - Ako je jedna od inkrementalnih kopija oštećena ili
obrisana, tada će vraćanje datoteka iz ove kopije biti nemoguće, zbog čega će promjene u
datotekama i dodate datoteke biti nepovratno izgubljene. Međutim, još uvijek je moguće vratiti
podatke iz drugih inkrementalnih sigurnosnih kopija.
Diferencijalna kopija - Nakon kreiranja arhive s potpunom sigurnosnom kopijom korišćenje diferencijalne
sigurnosne kopije pomažu u smanjenju veličine naknadnih sigurnosnih kopija, čineći ih zasnovanim na
diferencijalnoj uporedbi originalnih datoteka sa datotekama iz najnovije sigurnosne kopije. Svi dodani ili
izmijenjeni fajlovi se kopiraju u zasebnu arhivu, pored pune kopije. Važno je razumjeti da su diferencijalne
sigurnosne kopije kumulativne. Svaka diferencijalna sigurnosna kopija pravi sigurnosnu kopiju svega što
je drugačije od posljednje potpune sigurnosne kopije, čak i ako su te datoteke već bile uključene u
prethodnu diferencijalnu sigurnosnu kopiju. Međutim, čak i uz ovo ograničenje, diferencijalne sigurnosne
kopije se stvaraju mnogo brže i zauzimaju manje prostora nego korišćenje metode pune sigurnosne
kopije. Stoga je ova metoda prikladna za svakodnevne ili češće redovne poslove sigurnosnog kopiranja.
Prednosti i nedostaci diferencijalnog sigurnosnog kopiranja
• Brz oporavak u odnosu na druge metode - Da biste u potpunosti vratili sve datoteke iz
sigurnosne kopije, potrebne su vam samo dvije arhive: arhiva s punom kopijom i posljednja
diferencijalna sigurnosna kopija.
• Diferencijalne sigurnosne kopije zauzimaju više prostora - Korišteni pristup omogućava
efikasnije korištenje prostora na disku i bržu izradu sigurnosnih kopija od pune sigurnosne kopije,
ali ipak ovaj metod još uvijek sadrži suvišne podatke.
• Svaki sljedeća diferencijalna sigurnosna kopija značajno se povećava - Pošto se fajlovi
porede samo sa punom rezervnom kopijom, prije ili kasnije će se diferencijalna rezervna kopija
uporediti sa punom kopijom. U tom slučaju morate ponovo napraviti potpunu kopiju datoteka i
ponovo pokrenuti proces (obično se izvodi automatski).

Sintetizovana puna kopija - Sintetizovana puna sigurnosna kopija se s vremena na vrijeme pojavljuje u
opisima, ali treba imati na umu da ovo nije metoda sigurnosne kopije, već tehnologija organizacije
sigurnosne kopije koja se može primijeniti na jednu od gore navedenih metoda kako bi se efikasnije
obnovila i sigurnosna kopija.
Sintetizovane kopije se obično koriste samo u sistemima rezervnih kopija klijent-server. Značenje metode
je prilično jednostavno. Klijentski računar može napraviti rezervnu kopiju koristeći bilo koju metodu
(inkrementalnu, diferencijalnu, itd.) i poslati ovu rezervnu kopiju na server. Server će u nekom trenutku
samostalno spojiti nekoliko zasebnih arhiva kako bi formirao sintetičku punu kopiju. Ovakav način
organizovanja se omogućava nakon kreiranja prve potpune sigurnosne kopije klijent računar. Nema
potrebe ponovo kreirati pune sigurnosne kopije jer se ovaj proces automatski izvodi na serveru.
Prednosti sintetizovanog sigurnosnog kopiranja
Prednost ovog pristupa leži u dvije važne tačke:
• Brzina sigurnosnog kopiranja pri korišćenju diferencijalnih kopija neće se smanjiti tokom vremena
zbog gomilanja promjena, jer će se na serveru redovno kreirati sintetizovane pune arhive.
• Potpuna restauracija fajlova na klijentskoj mašini ne zahtijeva proces rekonstrukcije fajlova iz
djelova. Razlog tome je što se rekonstrukcija već odvija na serveru, omogućavajući klijentskoj
mašini da obnovi arhivu u najkraćem mogućem roku.