JU "PRVA OSNOVNA ŠKOLA"

MAGLAJ

UTICAJ TELEVIZIJE NA DJECU

novembar 2010. g. Nastavnik razredne nastave:

Emin Zukić
 „Televizija stvara znalce, ali i agresivce“

Snaga medija u formiranju mišljenja javnog mnjenja je velika. Televizija,

štampa i radio, pored informisanja javnosti, mogu da utiču na stav odraslih, ali i na
razvoj djece i mladih.

 Istina je da djeca danas imaju mnogo veći izbor kanala, novina, časopisa,
imaju Internet, ali veliki broj njih gleda samo muzičke kanale ili crtane i filmove koji
obiluju nasiljem. Novine ne čitaju, ako na naslovnoj stranici ne stoji bombastičan
naslov tipa "Skandalozno!", a kada otvore takve novine, u njima i nema šta da se
pročita. To su više slikovnice nego časopisi. Ipak, jedan od najvećih uticaja na djecu
ima televizija.

Programski sadržaji na televiziji mogu biti nepoželjni ili poželjni, te poučni i

nepoučni. Pretpostavka je da svi mediji pored svojih informativnih sadržaja imaju
određene poruke, a posebno je važno da ima više sadržaja koji su primjereni djeci i
mladima. U medijima treba da postoji mnogo više emisija edukativno-zabavnog
karaktera.Potrebni sadržaji iz različitih oblasti koji će mladima obezbijediti afirmativne
poruke. Nepoželjni su sadržaji koji gledaocima nude naličje života, ekstremne
događaje, scene nasilja. One posebno negativno utiču na mlađi naraštaj.

Prema mišljenju stručnjaka, djeca do dvije godine života ne bi trebalo uopšte

da gledaju televiziju. U prilog njima ide i činjenica da je nedavno istraživanje u SAD
pokazalo da dugotrajno gledanje televizije kod trogodišnje djece podstiče
agresivnost.
 Uticaj medija na zdravlje djece

Povećana izloženost medijima ima negativan uticaj na zdravlje djece i

adolescenata, rezultati su objavljenog istraživanja svjetskih istraživača koji su
analizirali 173 sfere iz polja uticaja medija na zdravlje i zaključili da izloženost
televiziji, filmovima, muzici, Internetu i drugim medijima dugoročno negativno utiče na
zdravlje djece i adolescenata, a uticaj je mjeren u odnosu na ranu seksualnu
aktivnost, slab uspjeh u školi, pušenje, upotrebu droga i alkohola i
pojavu poremećaja pažnje i hiperaktivnosti.

Najjača veza je pronađena između vremena provedenog ispred ekrana i

gojaznosti, koju potvrđuje 86 odsto studija. Čak 88 odsto od 24 studije koje su
proučavale povezanost medija i pojave pušenja kod mladih, našlo je statistički
značajnu vezu, dok je povezanost korišćenja droga i izloženosti medijima potvrdilo
75 odsto od osam studija. 

Prema rezultatima ove studije, prosječno dijete u Americi provede 45 sati

sedmično sa medijima, 17 sa roditeljima, a 30 u školi. Istraživači su roditeljima i
edukatorima preporučili da ograniče izloženost djece medijima, da programe
prilagode godinama djeteta, te da podstaknu djecu da više vremena provode igrajući
se izvan kuće.

„Pod uticajem emisija djeca su spremna na sve“

 - Psiholozi kažu da su i roditelji u nemogućoj misiji i da im je veoma teško
izolovati dijete od štetnog uticaja medija.

Imate li hrabrosti da nadvladate sopstvene strahove i izvršite zadatak? Možete

li da učinite nezamislivo, ostanete smireni i sabrani dok izvodite najzanimljivije akcije
od kojih zastaje dah", dio je najave rijaliti šoua "Fear Factor" koji se prikazuje na
televiziji. Suština emisije je da učesnici za novac obavljaju bizarne, ali opasne
zadatke poput stavljanja insekata u usta, zatvaranja u kavez sa zmijom ili opasnih
skokova. Ko voli, nek' izvoli, rekla bi većina odraslih, ali problem je kad takvi "izazovi"
počnu da utiču na djecu.Bilo je slučajeva da grupe devetogodišnjaka organizuju svoj
"Fear Factor". I oni su sebi odredili opasne zadatke. To što su pojeli po nekoliko
muva i nešto korova manje je važno. Zastrašujuće je to što im je jedan od "zadataka"
direktno ugrozio život. Djeca su hrabrost dokazivala pretrčavanjem pruge na maloj
udaljenosti od dolazećeg voza.

Podstiču li emisije ovakvog tipa djecu na rizično i za život opasno

ponašanje?

Prema riječima "odgovornih", emisija ni na koji način ne podstiče odrasle

osobe, a pogotovo djecu, na izvršavanje istih ili sličnih zadataka kao u emisiji. Šta
više, u svakoj emisiji emituje se upozorenje koje objašnjava opasnost od pojedinih
zadataka, te odgovara bilo koga od pokušaja izvođenja sličnih zadataka".
Ipak, postavlja se pitanje da li je upozorenje dovoljno? Televizija ima velik uticaj na
djecu, a ona sama teško mogu da procijene šta je za njih zaista rizično.

Djeca uče i razvijaju se gledajući ponašanja drugih ljudi koja, ako su im

zanimljiva, i imitiraju.

Ti ljudi postaju djeci modeli i uzori s kojima se identifikuju bez kritičnog

razmišljanja o tome koji je smisao njihova ponašanja. Pritom ne vide stvarne
posljedice, doživljaje i stanje svojih "junaka", nego prihvataju samo medijski
prikazano: hrabrost, uspjeh i popularnost - upozoravaju stručnjaci.

Dokazano je, ističu stručnjaci, da:

1) Djeca u dobi od 4 godine koja gledaju televiziju više od svojih vršnjaka imaju veće
izgede da će postati nasilna,
2) Djeca koja često gledaju televiziju prije nego što napune 3. godinu života mogu u
dobi od 6 ili 7 godina imati manju sposobnost učenja,
3) Gledanje televizije i nedostatak tjelesne aktivnosti dovode do prekomjerne tjelesne
mase u djece dobi između 3 i 7 godina,
4) Gledanje televizije izaziva konzumaciju veće količine hrane nego što je to
uobičajeno,
5) Gledanje televizije više od 2 sata dnevno uzrokuje probleme koncentracije kod
djece, 
6) Dječaci koji u dobi od dvije do pet godina na televiziji gledaju agresivne crtiće i
borilačke sportove, imaju više izgleda da postanu agresivni i neposlušni.
 Televizija - "prijatelj" i "neprijatelj"

Većina djece se sa "svijetom televizije" upoznaje mnogo prije polaska u školu.

Prema jednom istraživanju dijete tokom godine prosječno provede oko 900 časova u
školi i oko 1.023 časa pred televizorom.

Jedno istraživanje pokazalo je da dječaci u odnosu na djevojčice ranije počinju

sa redovnim gledanjem televizije, tako da skoro 48 odsto trogodišnjaka i 36 odsto
djevojčica istog uzrasta postaju redovni gledaoci.

U BiH i regionu nema suštinske razlike u otpočinjanju praćenja televizije kod

dječaka i djevojčica. Dvije trećine mališana predškolskog uzrasta gleda televiziju u
prosjeku dva, a jedna trećina tri časa dnevno.

Zanimljivo je da djeca u vrtićima gledaju više televiziju u odnosu na svoje

vršnjake koji ne pohađaju predškolske ustanove. Za analizu uticaja televizije na djecu
predškolskog uzrasta veoma je važno kako se gleda na razvoj dječije ličnosti.

Stručnjaci tvrde da postoji velika razlika između djece koja gledaju i koja ne
gledaju televiziju. Te razlike potiču od preživljavanja i sposobnosti, koje nemaju
nikakve veze sa samom televizijom, ali se u većini slučajeva interesuje za pojedince,
a malo se dotiče posebnih efekata koja se tiču uticaja televizije na djecu.

Postoje tri stanja u kojima se djeca plaše televizije. Prvo - kada je u opasnosti
njima bliži lik koga poznaju veoma dobro i za koji se osjećaju vezani, drugo - kada ih
situacija podsjeća na strahove iz realnog života, posebno tama i samoća i treće -
kada dijete situaciju sa televizijskog ekrana prihvata kao čistu realnost, jer nije u
stanju da shvati šta je realno, a šta izmišljeno - pojašnjavaju stručnjaci i dodaju da
ova pitanja zaslužuju posebno interesovanje i dublju analizu.

Psiholozi kažu da nema sumnje da televizija ima velikog uticaja na djecu.

Dijete može da prati obrazovni program, da nauči slova, da upozna svijet prirode.

„Televizija može biti dobar učitelj i domaćin, ako je istovremeno gledaju

roditelji i djeca. Ipak, uprkos prednostima, televizija može biti i pogubna“.

Naglašava se da djeca koja provode više od deset časova nedjeljno pred

televizorom imaju sve predispozicije za prekomjernu tjelesnu težinu i da su
agresivna.
 U BiH ima dosta TV-stanica koje imaju bogat kulturno-zabavni program, ali
postoji i mnogo stranih televizija koje često imaju neprimjerene sadržaje i za odrasle,
a pogotovo za djecu.

Takođe se ističe da roditelji treba da prate sadržaj emisija koje prate njihova
djeca, kao i da postavljaju određene prepreke da bi bili sigurni da njihovi mališani ne
provode vrijeme pred ekranima i da se, umjesto toga, bave drugim aktivnostima.
Nasilje koje se prikazuje na televiziji ponekad izaziva želju za imitacijom, jer je
predstavljeno na zabavan i efikasan način, da bi se postigao željeni cilj. Roditelji uče
djecu da budu tolerantna, ali televizija sugeriše da je u redu ako pozitivni lik ujeda ili
udara.

Istraživanja pokazuju da se djeca između dvije i sedam godina užasavaju

strašnih stvari ili čudovišta. Neće pomoći ako se djeci kaže da likovi nisu stvarni, jer
ona nisu u stanju da prave razlike između fantazije i stvarnosti.
Djeca između osam i 12 godina užasavaju se prijetnji nasiljem, prirodnih katastrofa i
mučenja druge djece, nezavisno od toga da li se te slike pojavljuju u filmovima,
vijestima ili zabavnim emisijama.Treba imati u vidu da jedno uznemireno dijete, kada
se usmjeri ka gledanju televizije, traži zamjenu za svoje potrebe, koje ne može da
zadovolji u realnom okruženju.

Dijete ima potrebu za televizijom, tačnije za onim što ona može da mu pruži.
Korišćenjem veza između obrazovnih tehnologija, sa jedne, i televizije, sa druge
strane, pruža se mogućnost za većom kompetentnošću koja može biti proširena na
tri nivoa: predmetnu, komunikativnu i socijalnu kompetentnost.

Dječiji mozak

Prema istraživanjima stručnjaka, prosječno dijete će do 18. godine provesti

veći dio svog života gledajući televiziju, nego u bilo kojoj drugoj pojedinoj aktivnosti,
osim spavanja. Ta zapanjujuća slika isključuje vrijeme provedeno u gledanju videa
kod kuće i filmova u bioskopskim dvoranama. U gradskim područjima jedna od tri
porodice upotrebljava televiziju kao neprestanu pozadinu većine drugih aktivnosti.
Dokazano je da djeca koja gledaju dječije obrazovne emisije bolje čitaju i imaju
razvijenije jezičke vještine od djece koja gledaju samo crtaće i programe za odrasle,
a vode se žustre rasprave o negativnim posljedicama gledanja nasilja.

Gojaznost

Postoji podmukla veza između ishrane, gojaznosti i gledanja televizije.

Djetetove kinestetičke sposobnosti su dio njegove inteligencije, a fizička pasivnost
prirođena gledanju TV-a sigurno je pogubna za vježbanje kinestetičke inteligencije,
da i ne spominjemo tijelo! Ipak možda najkobniji kvalitet televizije je sklonost da čak i
njene najbolje emisije podstiču mentalnu pasivnost - otupljuju maštovitost i guše
aktivnu misao.

Crtani filmovi

Miki Maus nema ni mamu ni tatu. Pepeljuga i Snežana imaju zle maćehe. Ivicu
i Maricu roditelji ostavljaju u šumi, a Paja Patak živi sa sestrićima. Ovi, iako
najpozitivniji Diznijevi junaci, nemaju porodice, ali imaju neprijatelje. Ako tome
dodamo plejadu novokomponovanih histeričnih likova poput Digimona, Pokemona i
kojekakvih mutanta, pravo je pitanje kakve poruke se šalju djeci kroz bajke, igračke i
crtaće, jer kroz vrata dječije mašte ulaze sve vrijednosti i stavovi o životu, ali, kako
stručnjaci naglašavaju, njih otvaraju i zatvaraju prvenstveno - roditelji.
 Predviđanja

Predviđa se da će do 2015. godine više od 12 milijardi TV uređaja biti u stanju

da se poveže sa 500 milijardi časova televizijskog i video-sadržaja, što će
nesumnjivo promijeniti shvatanje televizije, jer će ona postati lična, društvena,
sveprisutna i informativnija nego danas. Ona će "izaći iz kutija" i nestati sa zidova, ali
će ostati u centru života. U budućnosti će na svakog stanovnika planete dolaziti više
od jednog TV uređaja, a ljudi će biti povezani sa ekranom na načine koje su bili
nepoznati u prošlosti.Jedan od velikih, ako ne i najvećih problema je taj što u
današnje vrijeme televizor postaje zamjenska dadilja.