UČITELJSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
STUDIJ RANOG I PREDŠKOLSKOG
ODGOJA I OBRAZOVANJA
ODSJEK U PETRINJI

Prikaz knjige; Istraživanje kulture odgojno-obrazovne ustanove

Profesorica: Anabela Kunert

Studentice: Patricija Jalševac i Ana Vukasović

Petrinja, listopad 2022. godine

SADRŽAJ
1. UVOD.......................................................................................................................................3
2. RAZUMIJEVANJE KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE..........................2
2.1 O POJMU KULTURE KAO NAČINU I KVALITETI ŽIVLJENJA UNUTAR
USTANOVE.................................................................................................................................2
2.2.KULTURA ORGANIZACIJE U ISTRAŽIVAČKOJ ZAJEDNICI......................................3
2.3 OD KULTURE ORGANIZACIJE PREMA KULTURI ODGOJNO-OBRAZOVNE
USTANOVE.................................................................................................................................3
2.4 ODREĐENJE KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE.................................3
2.5 UMREŽENA ZAJEDNICA KOJA UČI U KONTEKSTU SUSTAVNOG POIMANJA
KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE...............................................................4
2.6 IZAZOVI ZA UČITELJE/ODGAJATELJE I RAVNATELJE U ISTRAŽIVANJU I
MIJENJANJU KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE.......................................4
3. AKCIJSKIM ISTRAŽIVANJEM U MIJENJANJU KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE
USTANOVE.....................................................................................................................................5
3.1. PRVO RAZDOBLJE AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA.......................................................5
3.2. DRUGO RAZDOBLJE AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA.................................................6
3.3. TREĆE RAZDOBLJE AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA......................................................7
4. ZAKLJUČAK...........................................................................................................................7
5. LITERATURA.............................................................................................................................8
 1. UVOD
Tema ovog seminarskog rada je kultura odgojno-obrazovne ustanove. Kultura-odgojno
obrazovne ustanove kako autorica Vujičić navodi; zajedno s kurikulumom, elementima
rasporeda, očekivanjima, načinima rješavanja problema i donošenja odluka čini jednu cjelinu.
Isto tako, kulturu odgojno-obrazovne ustanove ne možemo točno definirati i opisati. Svaka
odgojno-obrazovna ustanova ima specifičnu, zasebnu kulturu koja joj daje posebnost pa se prema
tome ustanove međusobno razlikuju. Dva su važna razloga zbog čega se kultura odgojno-
obrazovne ustanove smatra važnom, navodi autorica Vujičić. Jedan od njih je jer se radi o
relativno neistraženom fenomenu u području odgoja i obrazovanja, kako u svjetskim, tako i u
domaćim razmjerima, a drugi važniji razlog za istraživanje ove teme nalazi se u činjenici da se
jedino promjenom kulture odgojno-obrazovne ustanove mogu mijenjati sve ostale odrednice
kvalitete odgojno-obrazovnog procesa koji se odvija u njoj. Kako bi kultura odgojno-obrazovne
ustanove bila poticajna i pozitivna za cijeli kolektiv, potrebno je postaviti visoka očekivanja,
graditi iskrenost, povjerenje, uzajamnu podršku, poštovanje, otvorenu komunikaciju... Sve su to
vrijednosti koje krase poticajnu kulturu.

2. RAZUMIJEVANJE KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE

USTANOVE

Kako bi lakše i bolje razumjeli kulturu odgojno-obrazovne ustanove, potrebno je dobro

poznavati vlastitu organizaciju odnosno instituciju. Posljednjih desetljeća u reformskim
promjenama mnogih država stavlja se veliki naglasak na profesionalni razvoj učitelja odnosno
odgajatelja. Odgajatelji moraju znati prepoznati dječje potrebe i zahtjeve te znati povezati dječja
iskustva s kurikulumskim ciljevima. Promjenom ustroja i ozračja u odgojno-obrazovnoj ustanovi,
dolazi do kvalitetne promjene kulture ustanove. Brojni znanstvenici zastupaju tezu da je potrebno
unaprijediti odgojno-obrazovne ustanove tj. odmaknuti se od industrijskog modela koji zastupa
konformizam, kontrolu i rascjepkanost kurikuluma. Potrebno je poticati međupovezanost
predmeta u kojem je učenje i individualni pristup djetetu u središtu. Razvoj odgojno-obrazovne
ustanove nije moguće doslovno planirati i programirati niti možemo tim procesom doslovno
upravljati. Odgajatelji moraju razvijati fleksibilnost, mogućnost usklađivanja i prilagođavanja s
neočekivanim i neplaniranim situacijama. Izravno i aktivno bavljenje problemom daje nam
učinkovit odgovor, odnosno lakše dolazimo do ideja i pitanja što je potrebno promijeniti. Stoga
preporuča se otvorenost i interakcija svih sudionika koji su uključeni u proces promjena. Tako će
se promjene svakodnevno primijeniti u praksi na razini ustanove, a postupno i šire. Svrha
obrazovanja nije pronaći konačne odgovore već kontinuirano istraživanje vlastitih mogućnosti.
Prvi korak u pokušaju istraživanja odgojno-obrazovne prakse odnosi se na poznavanje kulture
vlastite ustanove. Postavljamo određena pitanja i težimo pronaći što kvalitetnije odgovore.
Trebamo objektivno promatrati ustanovu u kojoj radimo tj. sagledati kakva je naša odgojno-
obrazovna ustanova danas i kakva želimo da postane.

2.1 O POJMU KULTURE KAO NAČINU I KVALITETI ŽIVLJENJA UNUTAR

USTANOVE

Najvažniji i presudni čimbenik u nastajanju kulture odgojno-obrazovne ustanove jest planiranje

prema vlastitom shvaćanju, vlastitoj zamisli i sposobnosti. Zbog toga kultura je kumulativna
odnosno usmjerena je prema kontinuiranom rastu, širenju i dodavanju novih elemenata.
Neprestano se mijenja, nije statična i fiksna. Glavni proces u kojem se to obavlja jest proces
socijalizacije. Kultura je zajednička svim članovima nekog društva, kolektivna je nije
individualna. Kultura uključuje tri komponente: što ljudi misle, što čine i materijalne produkte
koje proizvode. Tako mentalni procesi; vjerovanje, znanje i vrijednost postaju dijelovi kulture.

2.2. KULTURA ORGANIZACIJE U ISTRAŽIVAČKOJ ZAJEDNICI

Utjecaj kulture na ponašanje u organizaciji bilo je područje interesa mnogih istraživača sa

širokim rasponom definicija. Navodi se kako promatrajući kulture neke organizacije opisujemo
zapravo samu organizaciju. Kultura u organizaciji definira većinu onoga što se radi i kako se radi.
Odnosno kultura nije zaseban pojam u organizaciji. Funkcije kulture organizacije kategoriziramo
na sljedeći način:
1. Kultura organizacije ima ulogu u određivanju granica, tj. označava razliku među
organizacijama
2. Pruža osjećaj identiteta njenim članovima
3. Podržava razvoj kolektivne pripadnosti
4. Pojačava stabilnost sustava pružajući standarde ponašanja;
5. Služi kao mehanizam određivanja značenja okoline koji djeluje na stavove i ponašanja
pojedinca
Kako bi razumjeli kulturu potrebno je razumjeti svoju organizaciju i odgojno-obrazovnu
ustanovu. Kultura organizacije, obuhvaća vjerovanja, vrijednosti, značenja i stavove,
određuje način ponašanja i društvene rituale, definira što je prihvatljivo ili neprihvatljivo.
2.3 OD KULTURE ORGANIZACIJE PREMA KULTURI ODGOJNO-OBRAZOVNE
USTANOVE

Elementi kulture poredani su u tri razine. Prvu razinu čine ponašanja članova organizacije i
različite druge manifestacije. Na drugoj razini nalaze se vrijednosti, one djeluju kao odrednice
ponašanja. Treću i najmanje vidljivu razinu kulture predstavljaju temeljne pretpostavke koje su
odgovorne za način na koje članove organizacije percipiraju, misle, osjećaju i djeluju. Kulturne
norme utječu na unapređivanje kvalitete rada u odgojno-obrazovnoj ustanovi prema tome koliko
ih usvoji pojedinac. Za aktivnosti odgajatelja, ali i djece posebno su važne norme i sudjelovanja u
donošenju odluka tj. ako odgajatelj dobije slobodu u donošenju odluka i rad s djecom će biti
kvalitetniji. U podržavanju pozitivne kulture kolegijalnost je važna norma. Suradnja podiže
moral, entuzijazam te odgajatelji postaju otvoreniji prema novim idejama. Kolegijalni odnosi
olakšavaju promjenu odgojno-obrazovne ustanove.

2.4 ODREĐENJE KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE

Kultura odgojno-obrazovne ustanove određuje zajednička vjerovanja i vrijednosti neke zajednice

u kojoj su članovi međusobno povezani i drže se na okupu. Obuhvaća nepisana pravila i
tradiciju, norme, očekivanja te način promišljanja i djelovanja ljudi u zajednici. Bitno je naglasiti
kako su odnosi između osoba (odgajatelja, djece, ravnatelja) dio kulture odgojno-obrazovne
ustanove. Oni mogu svojim djelovanjem olakšati ili ometati promjene u ustanovi. Suradnja,
dijeljenje uspješne prakse i međusobna podrška stvaraju pozitivnu kulturu. Kultura odgojno-
obrazovne ustanove prepoznaje se po međusobnim odnosima ljudi, njihovim zajedničkim
ciljevima, učenjima i istraživanjima usmjerenih u svrhu njezinog unapređenja.

2.5 UMREŽENA ZAJEDNICA KOJA UČI U KONTEKSTU SUSTAVNOG POIMANJA

KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE

Razmjena znanja i iskustva među odgajateljima podiže se razina kompetencije. Važno je da su

odgajatelji povezani zajedno s okolinom u kojoj žive i rade. Zato je za kvalitetnu uspostavu
mreža u istraživanju kulture odgojno-obrazovne ustanove nužno uključiti savladavanje vještina,
dijaloga i diskusija. U obrazovanju mreže razvija se profesionalni razvoj odgajatelja, a ne samo
širenje dobre prakse. Važno je da mreža ima zajednički cilj i svrhu. Ključna svrha mreže je
širenje i kreiranje znanja u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Sudionici mreže imaju potrebu da se
njihovo sudjelovanje posebno zapazi i nagradi.
2.6 IZAZOVI ZA UČITELJE/ODGAJATELJE I RAVNATELJE U ISTRAŽIVANJU I
MIJENJANJU KULTURE ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE

Učitelj/odgajatelj poučava ili uči djecu znanjima i vještinama koje će im trebati cijeli život,
usprkos činjenici da se društvo i djeca mijenjaju takvom brzinom da je sve teže odgovoriti
političkim i radnim zahtjevima cjeloživotnog učenja. U susret novim izazovima učenja traži se i
očekuje raznolikost novih kompetencija učitelja/odgajatelja. Stoga se i nameće pitanje: kako
osmisliti koncept profesionalnog razvoja koji će učiteljima/odgajateljima omogućiti cjeloživotno
učenje. Stručan razvoj učitelja/odgajatelja nužan je za poboljšanje kvalitete kulture odgojno-
obrazovne ustanove. Kao što učitelji/odgajatelji trebaju stvarati poticajno okruženje, tako i
ravnatelj i članovi stručnog tima trebaju stvarati poticajno okruženje među
učiteljima/odgajateljima. Iz te perspektive ravnatelji moraju biti primjeri te isto tako moraju učiti
kako bi učitelji/odgajatelji učili. Ravnatelji su odgovorni za donošenje odluka u kojem smjeru
želi promjenu kulture odgojno-obrazovne ustanove. Isto tako, vodstvo ne mora dolaziti uvijek od
strane ravnatelja, ponekad vodstvo predstavlja skupina roditelja ili tim odgajatelja koji se zalažu
za postizanje kvalitetne odgojno-obrazovne ustanove. Ravnatelj koji postupa s razumijevanjem i
brigom za ostale vjerojatnije će razviti kulturu odgojno-obrazovne ustanove sličnim
vrijednostima. Od učitelja/odgajatelja se očekuje da se kritički odnose prema odgojno-
obrazovnoj praksi, rade zajednički u zajednicama, a odgojno-obrazovnim procesom pridonose
povećanju učeničkih kompetencija.

3. AKCIJSKIM ISTRAŽIVANJEM U MIJENJANJU KULTURE

ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE

Akcijsko istraživanje kreira novo znanje i mijenja odgajatelja, zajedno u suradnji s

kolegama stvaraju promjene. Bitno je naglasiti kako se postupnim unošenjem u fizičko i
organizacijsko okruženje ustanove i zajedničkom refleksijom (akcijskim istraživanjem)
dolazi do promjena u odgojno-obrazovnom procesu. Sudionici akcijskog istraživanja
razvijaju određene osobine: povećavaju svoju razinu teorijskog znanja, povećavaju
poštovanje prema djeci, postaju svjesni svojih potencijala, unaprjeđuju odgojno-obrazovni
proces...
3.1. PRVO RAZDOBLJE AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA
Osposobljavanje odgajatelja seminarista za proces mijenjanja kulture
odgojno-obrazovne ustanove

Prva etapa istraživanja u procesu novog načina stručnog usavršavanja naziva se

odgajatelj-seminarist. Prvi korak bio je formiranje grupe odgajatelja polaznika
seminara s ciljem umrežavanja ustanova u procesu stručnog usavršavanja i
mijenjanja kulture odgojno-obrazovne ustanove. Istraživale se koje aspekte kulture
odgajatelji (vrijednosti, uvjerenja, stavove) održavaju u svojoj odgojno-obrazovnoj
praksi. U prvoj godini istraživanja bilo je uključeno 12 odgajatelja iz različitih
ustanova Istarske županije (2 odgajatelja iz 6 ustanova). Njihova uloga bila je da u
svojim ustanovama na sličan način organiziraju rasprave istraživanja i međusobna
povezivanja, potičući ideju različitih pristupa u realizaciji odgojno-obrazovnog
procesa s djecom u svojoj skupini, a onda i šire. Aktivnosti odgajatelja bile su
zabilježene video snimkama, koje nisu bile u funkciji kritiziranja i kontrole već da
video snimka predstavlja važan čimbenik stvaranja kulture istraživanja i učenja.
Takvim načinom istraživanja se stvarala istraživačka mreža. Voditelj istraživanja
pomagao je odgajateljima u propitivanju vlastitih slika o djetetu, zajedno s
ravnateljem koji je poticao i jačao pozitivne aspekte kulture, a negativne je
nastojao mijenjati. Prva zadaća bila je usmjerena na humaniziranje okruženja u
kojima djeca žive. Praksa je pokazala kako su odnosi između odgajatelja i stručnih
timova složeni zbog egocentričnosti. Stoga je bilo potrebno povezati ravnatelje,
stručne suradnike i odgajatelje. Stjecanjem povjerenja među svim sudionicima
dolazi do stvaranja uzajamnog povjerenja i poštovanja. Tek tada je moguće
mijenjanje vlastite osobnosti i postignuća na profesionalnoj razini. Pogreške su
koristili kao pravi način da se na njima uči. Ovo je jedan od temeljnih uvjeta da se
može bolje i kvalitetnije postići razumijevanje djeteta, njegovih interesa,
sposobnosti, želja i potreba. Jer tek kad razumijemo dijete možemo primjereno
djelovati. Refleksija i samorefleksija vlastitog rada bili su jedni od glavnih
segmenata istraživanja. Akcijsko istraživanje doprinijelo je promjeni mišljenja i
pozicije sudionika bez obzira na njihovo znanje. Nakon prve godine intenzivnog
rada dokazano je da je mnogo lakše mijenjati strukture (fizičke, organizacijske i
socijalne) nego kulturu ustanove.

3.2. DRUGO RAZDOBLJE AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA

Odgajatelj mentor pokretač promjena u procesu mijenjanja kulture odgojno-
obrazovne ustanove
Širenje mreže ili kako su naše odgajateljice mentorice jednog vrtića naslovile:
„Odgajatelj odgajatelju na djetetovu putu razvoja“
 Odgajatelji- seminaristi kako su ih nazvali u prvoj godini istraživanja u drugoj su
preuzeli ulogu mentora s idejom širenja mreže učenja i istraživanja kulture u
svojim ustanovama. Drugo razdoblje akcijskog istraživanja bilo je orijentirano na
specifične zadatke koji su se na temelju analize akcijskog istraživanja u
prethodnom razdoblju pokazali kao bitni:
-razvijanje refleksije i samorefleksije tijekom akcije ili poslije akcije u odgojno-
obrazovnoj praksi svih sudionika
- praćenje i analiziranje osobnog i profesionalnih razvoja svih sudionika
- bolje razumijevanje načina vođenja akcijskog istraživanja te njegove uloge u
profesionalnom razvoju svih sudionika

Uloga odgajatelja mentora bila je da svoja znanja i iskustva prenesu i šire u svojoj
ustanovi kroz stručne sastanke koje su redovito održavali i osmišljavali u
dogovoru s ravnateljem i stručnim timom. Ravnopravna pozicija onoga koji
poučava i onoga koji uči donosi kvalitetnu komunikaciju i poboljšava odnose
među njima. Dijalog i međusobna razmjena iskustava odgajatelja posebno je
važna stvaranje motivacije. Prepoznavanje, priznavanje i razgovor o postojećim
problemima stvara temelj za razvoj kulture istraživanja i mijenjanje odgojno-
obrazovne prakse.

3.3. TREĆE RAZDOBLJE AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA

Samoorganiziranje, samoiniciranje i samousavršavanje odgajatelja i drugih
sudionika, umrežavanje suradnje među ustanovama

U trećem razdoblju akcijskoj istraživanja bitno je naglasiti:

-kako je potrebno omogućiti odgajateljima kontinuiranu evaluaciju i samoevaluaciju
neposrednog odgojno-obrazovnog rada s djecom
- kako je promišljanje o vlastitim aktivnostima unutar kulture svoje odgojno-obrazovne ustanove
prisutnija kod većeg broja praktičara
- da je kontinuirana povezanost s ravnateljima različitih ustanova i umrežavanje suradnje među
ustanovama put k stvaranju kvalitetne mreže
Na putu istraživanja i mijenjanja kulture utvrđeno je nekoliko smjernica za odgajatelje. Prva
smjernica je podržavanje profesionalne zajednice koja uči u promicanju kulture zajedničke
odgovornosti i suradnje. Druga smjernica je „pedagoško istraživanje“ tj. istraživanje kojim se želi
mijenjati postojeća praksa u skladu s dječjom prirodom. Treća smjernica odnosi se na
promoviranje stručnog usavršavanja kao kontinuirano profesionalnog razvoja. Četvrta smjernica
odnosi se na unošenje promjena u odgojno-obrazovnu praksu na način da sami odgajatelji
demonstriraju razumijevanje procesa učenja i poučavanja. Na taj način umrežavanje postaje ključ
nove organizacije odgojno-obrazovne ustanove.

4. ZAKLJUČAK

Kultura odgojno-obrazovnih ustanova nema jedinstvenu definiciju već se tumači na različite

načine. Isto tako, analizirajući knjigu autorice Vujičić kulturu odgojno-obrazovne ustanove
najbolje možemo definirati kao postignuće jedne organizirane zajednice. Ona se prepoznaje po
zajedničkim temeljnim uvjerenjima, međusobnim odnosima ljudi i njihovom međusobnom radu,
organizacijskom i fizičkom okruženju te stupnju usmjerenosti na kontinuirano učenje i
istraživanje odgojno-obrazovne prakse u svrhu njezinog unapređenja. Stvaranje ili razvijanje
vrtića u skladu s dječjom prirodom znači stvaranje zajednice svih sudionika odgojno-obrazovnog
procesa koji su spremni svakodnevno učiti i istraživati svoju odgojnu praksu te dijeliti to iskustvo
s drugima. Sustav ne možemo direktno mijenjati, ali možemo sustavnim osposobljavanjem
odgajatelja, suradničkim učenjem, istraživanjem konkretnih problema, umrežavanjem suradnje
među ustanovama mijenjati kulture odgojno-obrazovne ustanove.

5. LITERATURA
1. Vujičić, L. (2011). Istraživanje kulture odgojno-obrazovne ustanove.