KNJIGA 10.

O zalihi riječi

Ovo su stilska pravila koja su neophodna za teorijsko poznavanje

same retorike. Mnogi se pitaju da li se lakoća izražavanja bolje postiže
pismenim vježbama , čitanjem ili govornim vježbama. Oni su toliko
tijesno povezani da se uzalud mučimo oko druga dva ako samo jedan
zanemarimo . Glavna zadaća govornika jeste usmeno izlaganje , i govor
treba predpostaviti svemu ostalom , tu i leže počeci naše umjetnosti .
Posle slijede ostala dva elementa. Govornik mora prikupiti određene
rezerve misli i riječi da ih u slučaju potrebe može upotrijebiti. Kada bi
svaki predmet za sebe imao sopstvenu riječ , bilo bi lako , jer bi se riječ
nudila sama. Ali pošto ima riječi koje su od druge prikladnije , ljepše ili
milozvučnije , govornik ih mora dobro poznavati i lako se odlučiti za
onu koja po njegovom mišljenju najbolje odgovara. Najlakši način za
postizanje lijepog govorništva jeste čitanje i slušanje najboljih pisaca.
Na taj način naučićemo razne nazive za pojedine predmete i gdje koja
riječ najbolje odgovara. Imaćemo priliku kad će nam dobro poslužiti
obične i proste riječi , a one koje u dotjeranijoj varijanti izgledaju
prostački , u izvjesnim prilikama mogu biti prikladne. Neke su riječi
takve prirode da uprkos razlici njihove glasovne strukture označavaju
isti pojam. Čitanjem ćemo dobiti bogatu zalihu izraza ove vrste.
Koristi čitanja i slušanja nisu iste. Govornik živim izlaganjem utiče na
naša osjećanja , dovodi nas u stvarni dodir sa predmetom. Pri tome
 njegov glas , pokreti , prilagođavanje govora pojedinim situacijama ,
imaju po nas vaspitni efekat. Govornik često unaprijed priprema svoje
slušaoce na ono što će doći , skriva pred njima svoje prave namjere ,
namamljuje ih na početku govora , nabacuje nešto što će tek na kraju
govora dobiti svoje puno dejstvo.
Čitalac ne smije odmah predpostaviti da je sve što su najbolji pisci
rekli savršeno. S vremena na vrijeme i oni pod težinom svog tereta
posrnu. U donošenju sudova o velikim piscima traži se velika opreznost ,
jer često se dešava da osuđujemo ono što ne razumijemo.
Teofrast kaže da je čitanje pjesnika vrlo korisno govorniku i mnogi se ne
bez razloga povode za njegovim mišljenjem. Ciceron smatra da u čitanju
pjesnika treba tražiti odmor i osvježenje.
Ipak , moramo imati na um da se govornik ne smije se u svemu voditi
za pjesnicima , naročito što se tiče slobode u izboru riječi. Takođe ,
pjesnika sputavaju i neka metrička pravila jer ne može uvijek
upotrijebiti pravi izraz nego je prisiljen da upotrijebi neko drugo
izražajno sredstvo.
I istorijska djela snadbijevaju govornika dobrom i ugodnom hranom.
Pri čitanju takvih djela moramo imati na umu da govornik mora
izbjegavati mnoge njihove dobre strane. Zadatak ove književne vrste
jeste da bilježi događaje kojih će se sjećati potomstvo i da pribavi piscu
slavu. Da bi izbjegli monotono i suhoparno pripovjedanje , pisci istorija
se služe neobičnim riječima i slobodnijom upotrebom stilskih figura.
Filozofi stoičke škole i sokratovci najbolje pripremaju budućeg
govornika svojom vještinom raspravljanja i postavljanja pitanja.

Imamo različita mišljenja o različitim piscima ponaosob. Neki misle da

treba čitati samo stare pisce dok drugi uživaju u današnjem stilu
 pisanja. Takođe , i među onima koji bi se htjeli držati prirodnog
govorničkog stila naći ćemo one koji misle da je jedino koncizni ,
jednostavan stil i onaj koji se vrlo malo udaljuje od svakidašnjeg načina
izražavanja pravilan i aktički, dok su drugi pobornici uzvišenijeg ,
energičnijeg i živahnijeg stila.

HOMER je taj koji je svojim govorničkim vrstama dao obrazac i

početak. Njega niko nije nadmašio ljepotom izraza opisivanja. On je u
isto vrijeme raskošan , vedar i ozbiljan , i bez sumnje je prvak ne samo
po svojoj pjesničkoj nego i govorničkoj snazi.
Što se tiče slikanja duševnih raspoloženja tu je pjesnik pravi majstor.
Bilo da se radi o mirnim , ili uzburkanim , rasplamsalim osjećanjima.
Naklonost slušalaca pridobija prizivanjem boginje pod čijom zaštitom su
po vjerovanju bili pjesnici. Kod njega se nalazi veliki broj poređenja ,
uveličavanja , primjera , zaključaka i mnogih drugih metoda za
dokazivanje da se i pisci retorike za primjere ove vrste obraćaju upravo
ovom pjesniku.

Antimah zaslužuje priznanje zbog dostojanstvenog i uzvišenog jezika.

Kritičari tvrde da mu nedostaje emocionalna snaga , živahnost , dobra
kompozicija i smisao za pravu umjetnost. Smatra se da Panijasid
posjeduje svojstva gore pomenute dvojice pjesnika ali da stilom
zaostaje iza njih i da Hesioda nadvisuje izborom građe a Antimaha
njenim rasporedom.
Arhiohil njegov stil je snažan , pun jedrih i sažetih misli.
Pindur je bez sumnje najveći od devet lirskih pjesnika zbog njegovog
uzvišenog sjaja , ljepote misli i figura.
 Stara komedija je jedini pjesnički oblik koji čuva trag atičkog govora u
njegovoj prvobitnoj čistoti. Glavno obilježje ove komedije je sloboda
govora koja se ogleda u raskrinkavanju i ismijavanju poroka. Među
piscima koji pripadaju ovoj vrsti najbolji je Aristofan , Eupolid i Kratin.

Tvorac tragedije je Eshil. On je uzvišen , dostojanstven i često razmetljiv

, neuredan i neskladan. Zbog toga su Atinjani dozvoljavali kasnijim
pjesnicima da donose njegove tragedije u preradi i zbog toga bi bili
nagrađivani. U novoj knjiđevnoj vrsti velika dotignuća imaju i Sofokle i
Euripid.

Predstavnici istorije jesu Herodot i Tukidid. Tukidid je kratak i nikad

suzdržan , a Herodot glasan , prijatan i govorljiv , prvi može poslužiti kao
obrazac za javne govore. Tukidid nas privlači svojom snagom a Herodot
ljupkošću. Iza njih dolazi Teopomp. Kao istoričar je slabiji od ove dvojice
ali mu je stil vrlo sličan govorničkom.

Među govornicima najveći je Demosten. Njegovim govorima se nma

šta ni oduzeti ni dodati , sve je skladno i savršeno smišljeno.
Od poznatih govornika takođe imamo i Eshina , Hiperida , Lisija ,
Isokrata itd...

Među filozofima sa djelom Ciceron , Platon zauzima prvo mjesto , kako

zbog svoje dijaletičke oštroumnosti tako i zbog svog homerskog i
božanskog stila.
Što se tiče rimskih pisaca neosporno prvo mjestu zauzima Vergilije. Čak
ga porede sa Homeru , njemu je najbliži.
Od ostalih pisaca imamo Macera , Lukrecija , Varona , Enija itd..
I u elegije se možemo takmičiti sa Grcima. Ovde Tibol pokazuje najviše
dotjeranosti i ukusa.
Pored njega imamo Ovidija , Gala i Lucilija.

Jamb kao književna vrsta nije bila njegovana od strane Rimljana.

Predstavnik ovog pravca bio je Horacije.

Među starijim tragičarima najviše se ističu Akcije i Pakuvije.

Predstavnici istoriografije jesu Salustije i Tito Livija , a od govornika
Demosten , u tu grupu svrstavamo i Gaja Cezara , Celija , Kalva itd..

Filozofska literatura : Brut , Kornelije Celz , Senekin ...

PODRAŽAVANJE

Veliki dio umjetnosti počiva upravo na podražavanju. Mada stvaralačkoj

snazo treba dati prvo i snažno mjesto. Počeci svake nauke se mogu
naučiti jedino po već utvrđenim principima za određene naučne grane.
Onaj koji je odlučio nadmašiti druge može se s njima izjednačiti iako mu
ne pođe za rukom da ga pretekne , onaj koji za drugim tapka nikad mu
neće poći za rukom da ga pretekne. Tj, mnogo je lakše napredovati
 nego za drugim ponavljati. Govprništvo je vještina koja se temelji po
određenim šablonima , ali se i usavršava i dopunjuje. Mnogi pisci su
pokušavali imitirati starije pisce i porediti se s njima , ali najvažnija stvar
kad se nešto želi imitirati je ta da se to dobro razumije i da se zna zašto
je dobro. Čovjek koji se sklon prirodnom izražavanju treba izbjegavati
oštre i jake izraze. Mi ne smijemo imitirati pjesnike i istoričare isto kao
što oni ne bi smjeli za uzore uzimati govornike i deklamatore. Svaka
književna vrsta ima svoje zakone i specifičan karakter , iako ih veže
dosta toga zajedničkog. Niko ne treba slijepo da se drži jednog uzora
već da izučava razne pisce kako bih mu pomogli u boljem shvatanju
govorništva. Govornik koji svim odlikama pisaca doda i nešto , i dopuni
sve nedostatke jeste na korak bliže savršenom govorniku.

VRSTE I METODE PISMENIH VJEŽBI

U pismenim vježbama leže korijen i temelji govorničke vještine . Treba

pisati što je moguće svjesnije veliki broj stvari. Tako će se brže
napredovati u nauci . U vezi sa ovim postavljaju se dva pitanja : kako
treba , I šta treba pisati. U početku se mora pisati sporo , pažljivo I
samosvjesno. Moramo tražiti izraze koji najbolje odgovaraju. Svaka riječ
se treba pažljivo I duboko odmjeriti. Zato ne treba stavljati riječi prvim
redom koji nam padne na pamet. Da to svjesno izvršimo moramo češće
pregledati ono što smo napisali. Ovo nam objezbeđuje svježinu misli.
Brzina se postiže praksom. Moramo nastojati da što bolje govorimo
kako bi što bolje I pisali. Ponekad ćemo morati da dozvolimo da nas
vode osjećanja jer često vise vrijedi nihov žar nego naša marljivost.
Odsustvo ljudi I duboka tišina predstavljaju najbolje uslove za pisanje.
Za svaki naučni rad , pogotov onaj koji se radi noću poitrebno je prije
svega dobro zdravlje. Umor nas takođe čini nemarnim u pisanju. Noćni
rad , kad mu pristupamo svježi I odmorni jeste najbolji oblik samoće za
rad , a naše misli trebaju naći samoću I koncentraciju bez obzira u
kakvim se uslovima nalazili.

KAKO TREBA VRŠITI ISPRAVKE

Ispravljanje ima istu važnost kao I samo pisanje.

Na jednoj stani moramo osuditi ono što nam se ranije svidjelo , a na
drugoj pronaći ono što je našoj pažnji promaklo. Najbolji metod
ispravljanja jeste da određeno vrijeme ostavimo po strani ono što smo
napisali I na to se poslije izvijesnog vremena vratiti. Ovo međutim neće
biti moguće ako je rad za trenutnu upotrebu I kad ispravak ima granice.

O ČEMU TREBA U PRVOM REDU PISATI

Ovde se radi o tome kako se stiče obilje riječi I lakoća izražavanja. Stari
govornici su najviše cijenili prevođenje sa grčkog na latinski. Prevodeći
prevodiocu se pruža priliku da koristi najbiranije izraze. Svi izrazi koji u
tom prevođenju iskoristimo naša su svojina. Dozvoljeno je pjesničkim
mislima pridodavati govorničku snagu I izostavljeno dopunjavati.
Posebnu draž ima sažetost a posebnu bujnost. Možemo namjerno
odabrati par sopstvenih misli I njih na što vise načina obrtati.
Najsigurniji znak talenta je upravo to da se umije opširno razložiti ono
što je priroda zbila. Povremeno u pismene vježbe treba uvrstiti I
istorijski sadržaj I služiti se slobodnim stilom dijaloga.

MENTALNA PRIPREMA

U najtješnjoj vezi sa pisanjem stoji mentalno razmišljanje. Njegova

primjena je možda najčešća. Samo nekoliko sati razmišljanja biće
dovoljno da dođemo do nekih novih spoznaja. Njega podstiče noćna
tama , kada nam se noću razbije san. Ako nam slučajno u toku izlaganja
padne na pamet neka sretna misao , ne smijemo se tvrdoglavo držati
samo onoga o čemu smi razmišljali. Mentalna pripremanja treba da
budu takva da nas ni jedna slučajnost ne može iznenaditi.
 IMPROVIZACIJA

Najveća nagrada našeg dugotrajnog napora jeste sposobnost govoriti

bez pripreme. Na prvom mjestu mora nam biti poznat pravac u kome će
razgovor kretati. Dakle , govornici moraju znati šta se na svakom mjestu
traži , ne smiju dozvoliti da budu izbačeni iz toka misli , niti da se
obaziru . Dakle , moramo pribaviti dobru zalihu riječi kako bi se uspjeli
nositi sa svim izazovima. Lakoća izražavanja se stiče praksom I
neprekidnim vježbanjem. Nastupi li u tome I najmanja pauza , ne samo
da usporava brzinu nego se I usta automatski zatvaraju. Pažnju ne
možemo posvetiti samo jednom predmetu nego I svim ostalim. Što je
veći broj slušalaca , govornik ima veći podsticaj. Želja za dopadanjem
podstiče u nama govornički elan. Govornik treba dostići takav stepen
savršenstva da za njega menntalna priprema bude sigurniji ali ne I
neophodan metod. Posljedica korištenja pomoćnih sredstava kao
npr.bilješke iz kojih ćemo čitati , jesu zanemarivanje učenja , a to sakati
našu vještinu govorništva.
TADIĆ SARA , POLITIKOLOGIJA