Ranko Risojević
 
 
DJEČACI SA UNE
 
 
 
 
ROĐENJE
 
Ako se nikada nisi zapitao: Kako sam ja rođen? – ne znam šta da
mislim o tebi. Možeš li da živiš bez imalo radoznalosti? Hajde budi iskren!
Slušaš, gledaš, čudiš se! Je li to sve? Dobro, i diviš se. Ponekad i plačeš. Ali
moraš se jednom, prosto iz zasjede, zapitati: Kako sam rođen? Sabereš sve
što su ti pričali, redom: mama, tata, baba, komšija, omiljeni pas, crna mačka,
stara peć, kruška koja više ne rađa, ako ih sve znaš i imaš, promućkaš dobro
i prospeš na papir. Samo, dobro pazi da se ne razleti, da ne ode pod krevet.
Jer to što je pred tobom jeste tvoje rođenje. Pokušaj, i to je jedna igra.
Veoma zagonetna igra, jer je samo rođenje malog čovjeka krupna zagonetka.
Znam, neko će reći da je veći i tajanstveniji događaj smrt, ali taj
pametnjaković ima više godina od tebe i za njega ova knjiga t nije napisana.
Mi idemo skupa od početka, a jedan je pametan dječak rekao: Početak je kad
sam se ja rodio, a kraja nema. I nema!
Bio je rat kad sam se ja rodio. Rađao sam se usred rata, u ono vrijeme
kad se nije znalo kako će taj užas prestati i da li će ga neko preživjeti.
– Zašto se djeca rađaju u ratu? – mucala je tiho moja majka, obuzeta
porođajnim bolovima.
– Treba, treba, ćuti šta govoriš – tješila ju je kuma Jovanka. Spretna kao
kakva djevojka, snažnih ruku, dobra kuma Jovanka pomagala je dvadeset
godina ženama u Kalenderima da se porode. Čim ženi dođe pravi dan, šalju
po Jovanku. Kad je ona pokraj porodilje, ne plaše se, znaju da će sve biti
dobro. Vjeruju joj i zato je vole.
Moja je majka ležala u malenoj sobi drvene kuće koju su svi zvali
zgrada. Sva u znoju, u srcu ljeta, ona se mučila da rodi mene. Kroz prozor je
mogla vidjeti krušku, sa nekoliko grana na samom vrhu. Grane su premrežile
nebo kao ruke nepoznatog čudovišta. S potoka je stizalo roktanje svinja što
su u blatu tražile malo hladnoće. Neko je s brda dozivao nekog. Zvalo se i
galamilo, iako je bio rat, kad je opasno vikati.
 – Hajde, hajde napni se još malo – naređivala je stara Jovanka mojoj
majci – samo još malo, draga moja, ne budi lijena. Moraš sama roditi svoje
dijete. Ne može to poštom, a ni pticom, aka!
Napokon, uz jecaj, evo, glava mi je napolju, tu je rame, pa ruka, aha,
evo me, dolazim, dolazim. Još malo strpljenja. Proderao sam se, glas mi je
zazvučao kao glas petoro mirnodopske djece. Čak je i stoka na pojilu
naćulila uši, pitajući se, pogledom svojih krupnih tužnih očiju, koji je to
junak gore, u drvenoj sobici.
– Evo ti ga, dušo moja. Pravi delija, poput oca – pljesnula me je po
maloj smežuranoj guzici kuma Jovanka. Vješto mi je zavezala pupčanu
vrpcu.
– Kad ja zavežem, ne razvezuje se više.
– Što me je namučio, krmak mali.
– I ti si svoju majku namučila, dušo moja.
– Još jedna muška glava u selu – tiho je prozborila moja baba Stevanija.
– Da mu je tu otac, da ga čeka na pragu i da se veseli. E, bože moj, bože,
ludog li vremena i gorih li ljudi.
Tako sam se rodio, u ratni, ružni svijet. Moja se majka nadala, i pored
svega, da će moj otac brzo doći kući i visoko iznad glave podići svoga sina,
to jest mene.
– Ima li još muškaraca u Kalenderima da popiju čašicu rakije za moga
unuka? – pitala je baba Stevanija.
– Ima ono malo dječaka, dušo moja – odgovarala je kuma Jovanka. –
Starci su u logoru, ljudi u partizanima, samo smo mi, nesrećnice, sa ovom
nejači u selu.
– Zvaće se Mirko. Kad mi brata nema više, neka mi bar on bude utjeha
– rekla je na kraju moja majka. Tako sam dobio i ime.
 
 
 
MAJKA JE BOLESNA
 
Iz grudi moje majke curkom je oticalo mlijeko, a ja nisam smio da
sisam. U Kalendere je došla bolest, tifus pjegavac. Prva ga je dobila baš
moja majka, mjesec dana nakon mog rođenja. Kosajoj je odmah opala, a
groznicaje tresla njeno napaćeno tijelo. Bila je tako vruća da je sve oko nje
tonulo u izmaglicu, nejasno i daleko. Strašno!
– Ko nam samo donese ovaj pomor? – krstila se baba Stevanija.
– Uši, proklete, uši – odgovarala joj je kuma Jovanka.
– Gdje mi je dijete? Dajte mi dijete! – vikala je, grcala je u bunilu moja
majka. Vidjela je, kroz vatru, kroz neki strašni oganj, jure Nijemci, sa svojim
ogromnim psima, otimaju joj dijete, uzimaju joj sina Mirka i odlaze.
Pokušavala je da skoči na njih, da im noktima izgrebe obraze, ali oni su
uzmicali i smijali se, smijali se. Po noj je padalo lišće, lišće... Sve se potom
rastapalo u vatri, ona je gubila svijest.
Danima se tako mučila, dok napokon tifus nije izgubio svu svoju
vojsku. Tijelo se branilo i odbranilo, mrtve klice više nisu mogle mojoj
majci ništa. Ona je napokon mogla vidjeti prozor svoje sobice i grane stare
kruške, iznad izvora na kojima su se odmarale vrane.
– Ne volim ni vidjeti ni čuti vranu – mrmljala je okrećući se na drugu
stranu, prema drvenim oblicama od kojih je bila načinjena zgradica.
Ponovo je mogla vidjeti i mene. Prinosila me je baba Stevanija, ali ne
spuštajući me odmah na majčinu postelju. Ja sam se bio već odučio od
njenog mlijeka, davali su mi drugo jelo.
– Jadni moj sine – tužila je moja majka – ni nasisao mi se nisi pravog
mlijeka. Šta će od nas biti ?
– Što stalno kukaš, snajice? – korila ju je baba Stevanija. – Meni su dva
sina u partizanima, čovjek u logoru, pa opet ne kukam.
A kukala je i baba, samo za sebe, kad ostane sama, najčešće pred
zaspivanje, kad je niko ne vidi. Kukala je kao da je znala šta je još u životu
čeka. Od njenog sam se plača, nijemog, ali za dječaka ipak uznemirujućeg,
budio i puštao svoj glas i plač.
Plač dolazi na plač, poslije babe ja, poslije mene moja majka. Lijep
noćni razgovor, krasna ratna pjesma! Noć je carevala oko nas, puna zamki i
iznenađenja. Tek se smiriš, a javi se mitraljez svojom otegnutom jekom:
tratatatarataratarata – rata. Kao da čekaju samo taj poziv, odazovu se bombe,
zadrhti zemlja, uplašena od svih tih strahota.
– Samo da se ovaj ludi rat jednom završi – mrmljala je moja majka. –
Valjda će ga neko i preživjeti. Bar djeca.
 
 
 
ZEMUNICA
 
Trčkarao sam po drvljeniku, gologuz, izbjegavajući grane spremljene
za potpalu, uvijek zlobno spremne da me bocnu i ogrebu svojim oštrim
krajevima. Kiša je stala, moje su noge mijesile blato, ostavljajući za sobom
malene tragove, koje je njuškao lijeni crni pas kao da se uputio u lov, a ne u
kuću da se ispruži kraj ognjišta i da po cijeli bogovjetni dan drijema
besposlen.
– Nit ga se ko boji nit kome treba – govorila je baba Stevanija tjerajući
ga napolje.
 – Nijemci i ustaše opet krenuli iz Kostajnice – derao se Nikolica
splazajući se niza stranu. – Eno ih u Borojevićima! Sada će ovamo!
Nastala je vriska i strka po selu. Sjatila su se djeca, užurbale žene,
uzmukale krave, raskokodakale kokoši. Nešto stoke potjerali su u šumu, na
skrivena mjesta, da ih sačuvaju od fašista. Ipak, nešto je moralo ostati i u
selu.
Majka me je podigla u naručje i ponijela u šumu. Preko ramena nosila
je biljac da me umota kad zaspim. Duboko u šumi, uz sami potok, imali smo
zemunicu koju je početkom rata napravio moj otac. Bila je to prostrana rupa
u zemlji, ojačana kolcima i daskama, čiji se otvor maskirao granjem i
šibljem.
– Ne cmizdri sada – preklinjala me je majka.
Ja sam pružio ruku prema psu, koga i nije mnogo trebalo zvati. On je
prije nas nanjušio opasnost i odmah odmaglio na svoju stranu.
– Zna se on sakriti bolje od nas – tješila me je majka.
– Bože pomozi, šta će biti s nama? – jadala se baba Stavanija.
– Brže, narode, eno ih na prisoju! – donosio je nove vijesti vižljasti
Nikolica.
Šćućureni u mraku, udisali smo vlagu šumskog humusa. Negdje gore, u
selu, javljali su se pucnji iz pušaka.
– Ako su poveli sa sobom i pse, već će nas pronaći – šaptala je za sebe
moja majka.
– Ovo je prvi put iza ofenzive da dolaze ovamo – mudro je
obavještavao Nikolica.
– Gdje su sada naši? – pitala je moja majka. Po njenim se rukama
cijedila mlakasta tečnost. Upiškio sam se i odmah zaspao. Disao sam tako
glasno da me je majka morala okretati na drugu stranu kako bih prestao.
Činilo joj se da se to glasno disanje njenog dječaka čuje sve do sela. A ono
se jedva čulo tu u zemunici. Ali u mraku i u tišini od koje strahujemo svaki
se glas čini jačim i strašnijim nego što stvarno jeste.
– Samo tiho, tiho – mrmljala je majka, sada skoro potpuno mokra od
mog piškenja.
Kad sam se probudio, i dalje smo bili u zemunici, u potpunom mraku.
Više niko nije znao da li je napolju još uvijek dan ili je već i tamo došla noć.
U selu se čuo pokoji pucanj, skika neke svinje, kukurikanje pijevaca. Fašisti
još nisu bili otišli.
Majka je kvasila svoj kažiprst u mlijeko i stavljala mi u usta da ne
plačem. Nekoliko puta sam se spremao da se raspekmezim, ali sam osjećao
majčin dah, njeno srce uza se, i odustajao. Morao sam slutiti da sada nije
vrijeme plača.
– Kad odu, mili moj, ti plači koliko hoćeš – ninala me je majka.
 – Neka im se u grlu zaglavi kost naše muke – klela ih je baba Stevanija.
Onda su se iznenada pucnji pojačali, učestali. Odnekuda se začuo i
otegnuti glas mitraljeza.
– Partizani! Partizani! – zapjevao je Nikolica od sreće. Puškaranje je
trajalo kratko i prenosilo se sve dalje od nas.
Kad se dugo vremena više ništa nije čulo, Nikolica je provirio napolje.
Svanjivalo je. Naježio se od hladnoće.
– Idi vidi šta je gore – rekla mu je baba Stevanija.
Gore je sve bilo mirno, mogli smo se vratiti kućama. Fašisti nisu stigli
ni svu zaklanu stoku i živad ponijeti sa sobom. Dvije kuće dimile su se, već
potpuno sagorjele. Ni zgradice naše nije više bilo. Na svu sreću, i dalje je
netaknuta stajala glavna kuća, tamo gdje je ognjište i mlječar.
– Trag vam se zameo, skotovi! – jaukala je majka gledajući paljevinu. –
Trag vam se zameo!
 
 
 
MLJEČAR U KUĆI
 
Svaka kuća ima svoje tajne i svaki dječak mora da otkriva te tajne.
Osvajao sam prvo veliku sobu sa vatrom u sredini. Vatra se nije smjela
doticati, samo pružim ruke prema njoj i grijem ih kad su hladne. Tako je
vatra dobra, inače se naljuti i oprži. Koža nabubri, možeš je kasnije kidati,
iako to boli.
– Zaspo đed, pokojni Glavonja, a kožun mu pao u vatru. Sve planulo,
đed skočio ko pomahnito... Ajoj, što smo se prepali. Bjež' od vatre, što dalje,
tako, tako... Grij guzicu, to možeš, al' se ne prikučuj... – tako mi je govorila
baba Stevanija.
Obično je tronožac stajao kraj vatre, kao kakva zvijer spremna na skok
– ako je ne zaskočiš, pobjeći će. Ja sam volio da se smjestim na taj tronožac
pošto se nekako ne njega popnem. Ali to mjesto nije bilo namijenjeno meni,
zato se ponekad tronožac znao da naljuti, da se ritne, i ja sam završavao na
podu, opasno blizu vatre. Baba se tada smijala, hvatala me oko pasa i dizala
sebi u krilo. Jer, tronožac je bio njen.
– Tvoj je otac ovo načinio, zdjeljo, baš on. A gdje je sada, ko to zna,
jadna li sam ja i kukavna s tobom. Tamo se vode bitke, gine se i nestaje, a
mi ovdje ko gluvaći, nit' šta ćujemo nit' šta vidimo. Moj Mirkiću, moj jado,
tako ti je to, 'rano moja.
Zanijet babinim kazivanjem, toplotom i bljeskanjem vatre, lako sam
zaspivao – još maloprije sam gledao, a sada sam već sklopio oči i plovim
zemljom sna. Palacali su plameni jezici oko kotlića u kome se spremala
čorba.
Jeo sam sve što su mi davali. Niko me nije nutkao, ali ja sam znao šta
je za jelo, dohvatao to i sklanjao od psa. On je uvijek bio spreman da ukrade.
Ali ni ja nisam bio manje drzak od njega, znao sam mu uzeti iz usta komad
mesa. Baba je rješavala nastali spor, uvijek u korist psa, naravno, jer to meso
i nije bilo za mene. Gledao sam kako se sprema hrana, držeći se babi za
suknju. Ona je mijesila hljeb u naćvama, polijevala vodom i žestoko trla.
Kao da će rastaviti naćve, osloboditi crne daske da i one prošeću po sobi.
Hljeb je napokon bio zamiješen još samo tijesto, ali baba ga je odmah
stavljala na zemlju s koje je bila sklonila ugljevlje i pepeo, poklapala loncem
i odozgo ponovo nagrtala žeravicu. Ja sam se gurao uz nju da joj u nečemu
pomognem ili da joj nešto otmem iz ruku, ali ona me je oturala od sebe.
– De, diko, ne smetaj babi!
Vraćao sam se vatri, gdje su drijemali pas i mačka. Nas troje borilo se
za što bolje mjesto, za babin kožun. Na kraju smo se mirili da moramo
dijeliti taj kožun, omađijani toplotom i bljeskom plamenih jezika.
Sasvim u polumraku bila su jedna tajanstvena vrata, iza kojih se krio
sir, kajmak, mlijeko i mirišljavi hljeb kuruza. Mlječar! U mlječar djeca nisu
smjela da ulaze, to je baba branila. Ona je nestajala iza crnih vrata,
zatvarajući ih uvijek za sobom. Unutra je bilo svjetlije, vidjele su se police
sa stvarima, ali još bolje vijenci luka. Ja sam znao da se baba uvijek vraća s
nečim za jelo, i tome sam se radovao. Prosto sam poskakivao u mjestu od
nestrpljenja.
– Meka, kuva, daj baba...
– Što si ti jedna napast – odgovorala mi je izlazeći iz ostave.
U drugoj sobi bio je jedan prozor koji je gledao pravo u taj mlječar.
Kraj prozora je stajala klupa, i to je bila živa zgoda za penjanje. Mogao sam
se popeti na nju i poviriti u mlječar. Gledao sam tajanstvenu zemlju hrane, a
srce mi je lupalo, dum-dum-dum, tupa-tupa. Usta su ponavljala babi:
– Meka, kuva, daj baba.
– Što si ti jedna napast, sve ćeš izjesti.
Jednom sam se zatekao u sobi kad je prozor od mlječara bio otvoren, a
nikoga nije bilo da me nadgleda. Nisam mnogo oklijevao. Brzo sam se
popeo na klupu, uspuzao uz prozorsku dasku i ubacio unutra preko
poklopljene kačice sira. Luk se bio nadvio nada mnom, naprijed je visilo
suvo meso, slanina i kobasica – pokušao sam nešto od toga da dohvatim, ali
bez uspjeha. Što je sve tako visoko dignuto, prosto previsoko kao kruškine
grane?
Hvatao sam se za policu, penjao na burence, potom na prvu prečagu.
Ali nisam mogao dalje. Napokon sam uspio nekako da zakoračim još više,
da se uhvatim za nešto visoko iznad mene. Ali to je odmah poletjelo na
mene, a ja na zemlju, na leđa...
Kad sam se probudio iz nesvjesti, ugledao sam iznad sebe drago lice
babe Stevanije. Potom je došla i majka.
– Jadna li sam s tobom, diko moja – korila me je baba – rat je gotov a ti
krenuo da pogineš u mlječari.
– Jesi li bio gladan? – pitala me majka.
– 'Ajde, gladan, kako možeš to reći? – ljutila se baba.
Ja sam pružio ruku prema majci, ali ona me je samo pomilovala po
čelu.
– Budi miran, malo si se ugruvao. Brzo će to proći. Moraš malo ležati.
Bila je to moja prva istinska pustolovina.
 
 
 
MLIN I JAZ
 
Znao sam stati nasred potoka, tu mije bilo najljepše. Oko mojih nogu
klizila je voda, vrtjela se, milovala me. Mogao sam da udarim nogom tako
jako da mi kapi zaskoče do leđa, da poprskam prasce i psa.
Kad sam kretao uz potok, brzo sam stizao do njegovog izvora, koji je
ključao ispod stare kruške. Tu su mirovale velike crne svinje i njihov brbljivi
porod uvrnutih repova. Do ograđenog izvora one nisu mogle, jer točak je za
ljude, a ne za životinje. Ali zato ni ja nisam mogao do krušaka, kojima su se
častile samo svinje. Dizao sam glavu, zabacivao je unazad koliko god sam
mogao da bih vidio, gore u suncu, visoko, grane pune krušaka. Hoće li se
neka otisnuti i izvan prostora ograđenog za svinje? Slušao sam ptice koje su
odozgo pijuckale na mene – vrane, čavke, pokoja grlica – sve sami vlasnici
malih crnih krušaka.
Plašeći se rokćuće svinjske mase, okretao sam se niz potok, prema
Tukovima, gdje je rasla sočna trava i gdje se tjerala stoka na ispašu.
Trčkarao sam za stokom koju je tjerao Nikolica, zaostajao, stizao ih.
Obavezno sam se uvijek zaustavljao kod stare oskoruše i sjedao na ogromno
korijenje. Uz mene je lijegao pas, ispruživši svoju crvenu jezičinu sve do
prašine. To je bila dobra hladovina, ogromna krošnja branila je od sunca,
čelo se moglo osušiti. Sjedili smo i dahtali, moj pas i ja, svako za svoj račun.
Pri dnu pašnjaka, tamo gdje se već razrastalo grmlje, kao prethodnica
tamne šume, u kojoj su vuk, lisica, a možda i medvjed, zajazili su potok,
zaustavili vodu i načinili jezerce – jaz. Iz jaza voda je oticala kroz probušeno
deblo sve do velikog vodeničkog točka. Nad njima je čučala, kao
prestrašena, kao zauzeta svojim poslom, drvena kućica – mlin. U mlin su
svraćali odrasli s vrećama žita, da ga samelju, djeca, da vide mjesto gdje se
skupljaju vile i vilenjaci, gdje preko noći tutnji njihovo ludo kolo.
– Počnu ispred mlina, možda u vodi, jakako, u vodi, pa da se okrenu
put izlaza, gore, omađijaju pomeljara, hoće da ga zadave u snu. A sve zbog
kokoši koju je on sebi ispeko na žeravici. Ako je dobro ne drži, poslije nađe
samo kosti. Nekada ni kosti ne ostanu. Takvi su vilenjaci – lukavi i izjelice.
A vile ostave iza sebe vreteno, nevidljivo, jakako, pa neoprezna đevojka zna
nagaziti na njega, i više u životu nema sreće. Mora joj se bajati, bacati vrelo
ugljevlje u lončić vode, da to popije. Tada čarolija spada sa insana i prelazi
na hajvana, na pašče ili lisicu. Ona podivlja i grize, od toga nema spasa. Kog
ujede divlja lisica, bijesna, mora se ubiti da on ne bi drugog ugrizao.
– Nikolica, Nikolica, što plašiš dijete?
– A reci, baba, je li tako?
– Ko bi znao kako je, kad ti kažem – prijetila mu je baba.
U mlinu je uvijek bio polumrak, drndalo mlinsko kolo, mljelo, ja nisam
smio ući. Na tavanu su spavali vilenjaci, nisu se mogli vidjeti, ali tamo su
sigurno bili.
Brzo bih zažmurio i šmugnuo put jaza. U mlin još nisam smio, ima
vremena, neće on od mene pobjeći.
Jednom sam se zaputio ivicom brane, preko skliske oblice. Šta sam
smjerao, to nisam znao, ali to nisu ni drugi znali. Bio sam ćutljiv i
samosvojan. Nisam mnogo objašnjavao svoje namjere i postupke.
Lelujao sam na oblici – ili ću pasti u jaz i udaviti se, ili ću se strovaliti
kud i voda pada, niza stijenu, i ostati na mjestu mrtav, razbijen. Nikolica je
to dobro znao, dobro vidio. Ali je ćutao da me ne bi uplašio.
Privlačio mi se polako, oprezno, sigurno je osjećao hladnu vodu, koja
ga je golicala po stomaku i nogama. Ali on je mislio samo na to kako da me
na vrijeme uhvati i sačuva. Ako padnem, ni Nikolica ne treba ići kući, ubiće
ga baba Stevanija.
Odjednom sam se zaustavio nasred grede. Uplašio sam se, razvukao
usta i zaplakao. Više nisam mogao da izdržim, opustio sam se i sunuo u jaz.
Za mnom je odmah pljusnuo i Nikolica. Obojica smo se dobro nagutali
hladne vode. Ja sam hvatao vazduh, širio usta, koprcao se, praćakao izgrebao
jadnog Nikolicu. Ali napokon sam se smirio u njegovom naručju, potpuno
siguran u svoje spasenje.
– Đavo ti je voda, moj Mirkiću – mudrovao je Nikolica cijedeći gaće. –
Ja idem u vodu samo kad moram. Nisam riba, šta će mi!
 
 
 
PRIČA PRED ZASPIVANJE
 
 Rat je davno bio minuo – već sam to mogao da razumijem. Znao sam
još da imam majku, babu i Nikolicu. Oca nema, on je nestao u ratu, možda
je mrtav, možda negdje daleko – odakle se ne može nikome javiti. Znao sam
još ljude koji su svraćali u našu kuću. Drugi su dolazili rjeđe, o njima nisam
ni mislio.
Jednom, tako, pred zaspivanje, gledajući vatru i majčina leđa, svijetlo
babino lice, preko koga su igrali plameni jezici, čuo sam lupu na vratima. U
sobu su ušli stric Ilija i još dvojica ljudi, ogromnih, posutih snijegom.
Napolju je vladao snijeg i vjetar, prava duboka zima. Zato su oni odmah
pohitali vatri da se ogriju i osuše.
– Ovo je drug Rade, koji je jedno vrijeme bio u jedinici sa tvojim
Markanom – govorio je stric Ilija mojoj majci, koja je pružila ruku došljaku.
Taman je htjela nešto da ostavi, i to je držala u drugoj ruci, zatečena
stričevim riječima.
Moj otac se zvao Markan, ali ja ga se nisam sjećao. Nisam shvatao
zašto je majka plakala kada bi neko u njenom društvu spomenuo moga oca.
Ljutila se na one koji su joj govorili da je sigurno poginuo negdje.
– Možda je u zarobljeništvu – odgovarala im je. Često je to i meni
šaptala pred zaspivanje. – Jednom će doći, sine moj, i biće srećan što ima
takvog sina. Moraš biti dobar dječak, da se otac ponosi tobom kad dođe. Da
vidi da se nije zalud borio.
– Jeste li gladni? – pitala je baba Stevanija došljake.
– Pa i jesmo, prijo, odgovorio joj je drugi čovjek s kojim su se one isto
pozdravile. On mi je izgledao poznat, kao da je već jednom bio u našoj kući.
Baba je odmah otišla u mlječar. Čuo sam njeno lupkanje u mraku, od
tog se pokrenuo i moj stomak – osjetio sam glad. Ali ni riječi nisam smio
zucnuti.
– Mi smo ti bili zajedno godinu dana, drugarice – govorio je onaj prvi
došljak mojoj majci. – Dobro smo se poznavali, ja i tvoj čovjek. Bio je
hrabar, nema šta. Mitraljezac! Kako je samo taj nosio svoje oružje, kao
kakav štapić. Jak, brz i grlat, brate moj.
Kad vikne "Juriš!" prestrašimo se i mi, kamoli neće Švabe. Poslije
kozaračke ofenzive pođemo na Grmeč, onako izmoreni, izranjavljeni.
Odmarali smo se u putu, na nekoj kosi koju su tukli njihovi minobacači.
Tvoj Markan pričao mi o tebi, kako te je poslao u selo da mu rodiš sina. Je li
to onaj dječak u krevetu? Neka je samo zdrav svojoj majci. Elem, grunu u
drvo više nas, isječe ga kao za potpalu, zasu nas zemlja i treska. Jedan veliki
komad, prava cjepanica pogodi tvog Markana u grudi, prevali ga preko
mitraljeza i ubode u vrat. Udari i mene nešto u potiljak, onesvjestih se
odmah. Kad sam došao sebi, više nismo bili na onom mjestu.
Pitam ih: 'Gdje je Markan? Šta bi s njim?' Ali niko mi ne reče ništa. 'Je
li poginuo?' pitam, ali niko ne odgovara. Tako ti je to bilo, drugarice moja.
Tako na žalost.
Majka je tiho jecala, baba stajala uz vatru, nepokretna, držeći sito i u
njemu hranu za goste.
– A opet, ko zna...– zausti baba nešto, ali je moja majka prekinu jednim
pokretom ruke.
Kasnije su još nešto govorili, mljackali jedući, ali ja više ništa nisam
razumio. Zaspao sam, dišući mirno i duboko.
 
 
 
RASTANAK S DUMAČOM
 
– Idi poigraj se još malo, sutra selimo – rekla mi je jednog dana
neraspoložena majka.
Uplašio sam se njenog ozbiljnog lica i strke po kući.
– Šta to radimo?
– Hajde, ne pitaj mnogo, i onako ništa ne bi razumio. Odlazimo iz
dumače u Kostajnicu.
– Šta ćemo tamo?
– Da živimo, dijete moje.
– A baba? Ide li i ona s nama?
– Doći će poslije.
– A mačka? Ide li i mačka s nama?
– Mačka ne ide. Ima tamo dovoljno mačaka.
– A pas? Ide li i pas s nama?
– Pas neće. Ima tamo dovoljno pasa i mačaka. I dosta pitanja.
– Neću da idem! Neću – zagrcnuo sam se od plača. – Neću i gotovo. Ja
ću ostati s babom, s mačkom i sa psom. Šta ću ti ja tamo?
– Samo ti mirno idi napolje dok ja još imam strpljenja i dok me glava
nije zaboljela. Trkom napolje!
U suzama stajao sam na drvljeniku. Ništa oko sebe nisam vidio, sve se
rastapalo, rastapalo, smanjivalo ili povećavalo. Ništa nisam mogao da
prepoznam, kao da sam već stigao u Kostajnicu. Brisao sam rukavom oči, ali
suzama nije bilo kraja. Napokon, vidio sam psa koji se smotao uz panj i
drijemao na suncu.
– Dođi! – rekao sam mu, i pas je lijeno krenuo za mnom. Nisam trčao,
samo je pas znao lijeno šmugnuti negdje ustranu i, isto tako neočekivano,
iskrsnuti naprijed.
Došli smo do oskoruše i sjeli u njen hlad, na ogromno korijenje koje se
ispružilo iznad zemlje kao ruke nekog diva. Ja sam obuhvatio svog psa oko
vrata i naslonio njegovu tešku glavu sebi u krilo. Da je neko gledao sa
strane, ne bi znao koje kome u krilu.
Kako da ostavim oskorušu, koja mi daje tako lijep hlad i čiji sam jezik
naučio. Ona priča sa mnom kada smo dobre volje, ona i ja.
– Šta ste se toliko uozbiljili? – kao da nas je pitala oskoruša. Ona je bila
toliko stara da je prestala da raspoznaje mladi svijet, ali mene je znala jer u
ratu nije rođeno mnogo djece. Samo dvoje – troje u cijelom selu. Zato me je
oskoruša znala, morala je da obrati pažnju na mene jer sam rado sjedio u
njenom hladu.
– Imamo razloga – kao da je odgovorio pas, s uzdahom od koga je
zadrhtalo njegovo veliko tijelo.
– Vas dvoje ne znate ništa, jer ste mladi – malo nabusito odgovorila je
oskoruša. – Kad malo ostarite, kad pređete stotinu godina, vidjeću vas ja.
Nećete biti tako čudnovati.
– Stotinu godina, šta trabunjaš?– promrsi pas – toliko psi ne žive. Nema
smisla biti toliko star. To nije baš pametno.
– Dobro – promrljala je oskoruša tako tiho da sam je jedva čuo – zar
ćemo se ovdje prepirati? Šta je u pitanju? Možda vam mogu pomoći, jer
mnogo pamtim.
– Rastanak! – rekao sam joj. – Odvode me u grad, a ja ne bih išao.
– Ne znam o čemu govorite, iako je bilo ljudi koji su pod mojom
krošnjom pričali o gradu. Mislim da je tamo ružno, jer se ljudi iz grada
vraćaju umorni. Uostalom, ko im je kriv što se kreću. Što nisu pametni kao
drveće, da stalno stoje na jednom mjestu.
– Psi ne vole grad – lanuo je pas.
– Ne mogu ići, ne mogu – tvrdoglavo sam mrmljao sebi u bradu.
– Onda se negdje sakrij.
– To je dobro – oduševljeno je zalajao pas.
Hitro smo skočili s korjenja i sjurili se niz potok. Dva-tri puta sam pao,
splazao se niz lišće, izgrebao ruku i bedro, ali sve bez ijedne riječi. Jedva
smo pronašli zemunicu. Još se moglo ući unutra, i pas je odmah nestao u
crnoj rupi. Ja nisam smio ući. Uplašila me je crnina otvora i tišina šume. Ko
zna šta je unutra. A kad padne noć, razmiljeće se okolo vilenjaci.
Pas je izišao i liznuo me po ruci. Ponovo je ušao u zemunicu. Zvao me
je za sobom. Unutra je bilo vlažno i ružno. Nisam mogao tu ostati.
Ponovo smo se gledali u oči, ja i moj pas.
– Možda će me baba spasti – za utjehu sam mu rekao. Zagazio sam u
potok ispod zemunice i prstom stao da dirkam crnožućkastog daždevnjaka,
koji je pokušavao da se sakrije u lišću. Pas je odmah navalio da ga gurka, ali
ja mu nisam dao. I daždevnjak je bio moj prijatelj. Pas se izgleda naljutio i
odmaglio kroz šumu. Zvao sam ga, ali bez odziva. Morao sam da se vratim
sam, a vuk je mogao odnekud banuti.
Brzo sam se popeo uza stranu i izišao na čistinu Tukova. Čuo sam
klepetušu na kravi Rumenki. Nikolica je tjerao stoku sa ispaše.
– Šta ti tražiš ovdje?
– Ništa! Sutra selimo.
– To je dobro. U Kostajnici je lakše ići u školu. Možda ću i ja tamo na
zanat.
– Šta će ti zanat?
– Moramo svi imati neki zanat, tako je rečeno. Sad kad smo pobijedili
neprijatelja, treba da izgradimo zemlju.
– Baš me briga za sve to. Ja bih radije ostao sa babom.
– De, de, šta ti znaš! Potrči i potjeraj prasce! Kome sam ja našao da
pričam! Ti si prava budala. Samo budale hoće da ostanu u selu kad svi bježe
u grad.
Ućutao sam. Kad tako govori Nikolica, mislio sam, onda ja više nemam
šta da kažem. Ma, baš me briga šta on kaže, ja hoću da ostanem sa babom, i
neću u školu, neću na zanat, neću nigdje. Neću!
– Pa ti plačeš, Mirkić! – začudio se Nikolica kad me je bolje pogledao.
Znaš da ću te sad nogom udariti ako odmah ne prestaneš. Šta ti budališ!
Ušmrknuo sam nos, obrisao rukavom oči i lice i ništa nisam odgovorio
Nikolici. Još malo pa će mrak, a po mraku mogu plakati koliko hoću, niko
me neće vidjeti.
 
 
 
SELIDBA
 
– Kupila sam kuću dolje, u Kostajnici. Biće nam tamo bolje – rekla je
moja majka i stricu Iliji, koji je pridržavao vočiće. Još mršav, iako su bile
prošle dvije godine od povratka iz logora, on nije mogao da radi teže
poslove.
– Imaš i ovdje kuću, Mileva – odgovorio joj je mirno.
– Imam kuću, ali nemam perspektive.
– Ne znam ja šta ti je ta perspektiva – dodavala je baba – ali ovdje se
uvijek dobro živjelo. Niko nije gladovao, pa nećeš ni ti.
– Partija od nas traži da idemo u grad, da tamo radimo.
Industrijalizacija, elektrifikacija, nema povratka na staro, drugovi.
– Da sam ja neka vlast, kao što nisam na svu sreću, seljacima bih
zabranio da idu u grad. Ko će zemlju ovu kopati, jadna majko? Ko će toliki
narod na'raniti, tugo moja ? To meni neka neko kaže!
– Ćuti, Ilija, nemoj da budeš neki element!
 – I neću, Mileva, baš me briga. Samo ti idi.
Ja se nisam micao s praga, te me je svaki čas neko udarao, bilo nogom,
bilo rukom, bilo kakvom stvari. Gledao sam dva vočića što su stajali pred
kućom upregnuta u kola, mršavi kao stric Ilija.
Cimali su lijevo – desno, nestrpljivi da već jednom krenu. Majka i
Nikolica iznosili su ono malo naših stvari.
– Otkako sam došao iz logora, post mu ljubim, nikako da ojačam –
žalio se stric Ilija vočićima. – Ko dijete sam, bože mi pomozi. Ko ovaj, reći
ćemo, Mirkić. A što si se ti tako rastužio, a?
– Neću u grad! Neću!
– Svaku stvar majka je posebno pregledala opipavala, ušuškivala
slamom i biljcima da joj bude mekše i ljepše. Možda bi se neka stvar mogla i
naljutiti i usput iskočiti iz kola, ko zna. Bolje je s njima postupati lijepo,
mislila je moja majka.
– Krećemo! – proderao se odjednom Nikolica, tako da sam se preturio
preko praga od zaprepaštenja. – Penji se, Mirkić!
Smjestili su me pozadi, te sam gledao iza kola ono što je ostalo za
nama. Baba poljubila u čelo, dok je pas ostao smotan na drvljeniku, kao da
uopšte nismo prijatelji. Ali kad kola krenuše, i on pođe za nama. Gledao sam
potok, krušku iznad izvora, svinje, bujad, sve tamo do Tukova, gdje je ostao
jaz nad kojim samuje mlin, pun vila i vilenjaka.
Kako su kola klimala uz brdo, vidik mi se proširivao. Eno, baba briše
oči rupcem. Eno i mačke, kraj njenih nogu, eno svega što više neće biti oko
mene. Stric Ilija sjedi na panju, podbočio bradu šakom, gleda preda se i misli
o logoru, odakle je samo nekim čudom izišao živ.
Promicale su šljive, kestenovi, kuće, penjali smo se uz ćuvik, odakle se
mogla vidjeti Kostajnica. Tu ćemo se sigurno zaustaviti da se vočići odmore.
Prešli smo i prisoj, spustili se Reljića gajem, stigli iznad Borojevića – vidik
se otvorio na sve strane, kao da smo se na oblak ispeli. Skliznuo sam s kola
na zemlju, prešao naprijed i stao kraj majke.
– Eno, eno, vidiš li, dolje je, s jedne strane i s druge strane, Una i
Kostajnica. Ta voda što vijuga, to je Una.
To je ta prokletnica, mislio sam za sebe, a srce mi je zalupalo u
grudima kao zaobadana krava. Kostajnica se protegla uz rijeku, kao pijavica
preko babine noge, ne vidi joj se ni kraj ni početak. A s druge strane brdo,
oblo, s nekoliko borova na vrhu. Kao da se neko poigrao posadivši to daleko
drveće, možda neki nepoznati div.
– To brdo je Djed, rekla mi je majka pokazujući brdo prstom. Tamo
ćemo ići na izlet kad je lijepo vrijeme.
Nisam znao šta je to izlet, ali nisam htio pitati. Plašio sam se da ću ćuti
opet nešto novo i strašno. Nisam više htio da gledam put Kostajnice, plašeći
se čarobnice Une, koja bi me mogla smotati i s te daljine u svoja njedra.
Nisu li tamo i neki svatovi zaglavili kad su pokušali da pređu zimi preko
rijeke, preko leda. Kad su bili nasred Une, led je pukao, otvorila se voda i
progutala ih. Tako je pričao stric Ilija, a on je vidio mnogo svijeta. Prošao je
cijeli svijet vraćajući se iz logora. Bio je i u Americi, ali tamo nije htio da
ostane. Bez dumače neće da živi. On je pametan čovjek.
Spuštali smo se prema gradu, niz Skakavac, gdje se put, izlokan, glibav,
nikakav zapravo, naglo ustremljivao u potok, kao goveče nesposobno da ga
preskoči. Reklo bi se kao da put tone u provaliju. Tu na kolima uvijek sve
skače i ljuti se, hoće napolje.
– Hoće li neko jednom popraviti ovaj put niz Skakavac? – pitao je
Nikolica ljutilo, zauzdavajući volove koji su htjeli da svale i njega i kola u
dubinu.
Dolazilo je i veče kad smo stigli u grad. Gledao sam oko sebe, u kuće s
jedne i s druge strane puta. Koliko tu ima kuća, koliko i urušenih zidova.
Biće da je to ostalo od rata. Tu sigurno niko ne živi. Na poljani su djeca
trčala za krpenom loptom. Ukraj puta iz česme je šumno isticao mlaz vode.
Mršava žena podmetala je kantu i hvatala vodu u nju. Tu smo i mi stali. Ja
sam se dobro napio vode iz majčinih ruku, ali mi se ta voda nije svidjela.
Nastavili smo put.
Kad smo utjerali vočića u dvorište, već je bilo dobro mračno. Mrak je
bio još veći zato što smo naglo zašli među dvije visoke kuće, u usko dvorište
moje buduće kuće. Niko nas nije dočekao.
Eto, tu smo, to je naša kuća.
Spustivši se s kola, ogledao sam se oko sebe, ali nisam imao šta da
vidim. Visoki zidovi i gore prozori. Ali na prozorima nije bilo prozorskih
kapaka, nije bilo stakala, kao da im je neko iskopao oči. Noću unutra sigurno
ulijeću ptičurine i kljuju usnulim ljudima oči. I kiša i vjetar urlaju po kući.
Kakva li je to kuća!
Od straha sam prosto bio premro.
Majka me je povela uz drvene stepenice na ganjak. Pod majčinim i
mojom koracima uvijale su se trošne daske. Ni vrata nije bilo na kući – ušli
smo odmah u usku duguljastu sobicu, s čijeg se prozora, isto onako slijepog
otvora, moglo vidjeti na ulicu. I tamo je vladao sumrak. Prošli smo još jednu
sobicu i dospjeli u prostoriju koja se nadnosila nad ulicu. Tu je na jednom
prozoru bilo nešto stakla, a preostali dio bio je začepljen kartonom i
novinskim papirom. U samom ćošku majka me je posadila na ležaj, koji je
bio na podu. Ja sam se odmah prevalio na leđa, i zaspao čim je majka izišla
iz sobe. Jedva sam čuo njene utješne riječi:
– Samo spavaj, mi ćemo istovariti stvari. Biće nam ovdje...
 
  
 
KUĆA U GRADU
 
– Mačka nam treba. Kuća je puna miševa – rekla je majka nekoliko
dana poslije našeg dolaska. Iznad onog koliko-toliko zastakljenog prozora
stavila je stručak bosiljka.
– Šta je to, mama?
– Bosiljak. Bar malo da nam zamiriše. Ovdje sve smrdi.
– Što smo onda dolazili?
– Siđi u dvorište i nečim se zabavi. Dosta je glupih pitanja. U selu nije
bilo ulica i ja nisam znao gdje ne treba ići, ali nisam htio više ništa pitati.
Majka mi je zabranila na idem na ulicu, a majku ne valja ljutiti, često mi je
govorila baba. Majka dolazi kući umorna od posla u zadruzi. Glava joj puca
od poslova i briga, još da joj ja pravim probleme.
Prolazeći kroz sobe, mislio sam na babu Stevaniju, na onu našu staru
kuću i njene lijepe mirise. Na miris mlječara naročito, i na dim koji se dizao
iznad ognjišta, zamičući u crninu ispod krova. U ovoj kući nema ognjišta,
nema mlječara, ničega nema. Šta ćemo jesti i od čega ćemo živjeti?
Na prostranom drvenom ganjku bilo mi je najljepše. Bila su tu dva
otvora, poput prozora, jedan prema gradskom trgu, drugi na ono usko
dvorište. Iznad glave – grede, iznad onih greda, visoko gore, crijep. Po
crijepu gizdavo šeću golubovi, okreću se oko sebe, ljube naočigled vrabaca i
sjenica.
Stalno opsjednut slikama sela, došao sam do stepenica zamišljajući da
je to onaj stari kućni prag. Stepenice su blago silazile u dvorište, ali meni je i
to bilo promaklo u trenu – skotrljao sam se sve do dna. Padao sam kao vreća
krompira ili brašna koju bi Nikolica sprtio kad se vrati s njive ili iz mlina.
Ipak sam se dobro ugruvao. Zacvilio sam, zajecao od bola i od bijesa
što nisam u selu. Sve me je boljelo, sve peklo. Iz zguljenih lakata kvasila je
krv.
Uznemirena, pojavila se i majka na vrhu stepenica.
– Šta si to uradio, nesrećniče nijedan? Zar nemaš drugog posla nego da
mi samo probleme stvaraš?
– Eto ti tvoja nova kuća ! Neka crkne kad je takva! Mrzim je, mrzim!
Baš me briga za nju. Neka izgori! Hoću babi!
Majka me je uzela u naručje i ponijela uz stepenice. Njena me je
nježnost potpuno razoružala, bilo mi je žao što sam joj sve to rekao. Zar nije
pričala stricu Iliji kako će nam u gradu biti bolje? Zašto je stalno sekiram?
Zar je njoj lako da se o svemu brine?
Ukočenog, onemoćalog, majka me je spustila na ležaj. Osjećao sam da
mi u stvari nije ništa, ali sam se i dalje pravio povrijeđen.
– Daj da vidim šta ti je bilo. Hajde pusti.
– Neću, kad ti kažem. I neću ovdje više da živim – ponovo me je
spopala ljutina i tuga, jer sam se sjetio babe Stevanije. Da je ona tu, donijela
bi mi varenike, kajmaka, svega. A šta mi majka može dati? Jaje na oko, ako
ima masti, i pljusku po guzici.
– Nemam ja vremena, dušo moja razmažena, da s tobom sada
raspravljam. Ako te nešto boli, daj da vidim: ako si zdrav, diži se odatle da
te ne istučem! Jasno?
– Boli me – procvilio sam lažljivo. – Sve me boli, zar ne vidiš?
– To što ja vidim nije ništa. Budi ozbiljan, više nisi mali.
Ostavši sam, okrenuo sam se prema zidu, ljut na sebe, na ovu kuću, na
majku, čak i na jadnu babu Stevaniju. Zašto i ona nije došla s nama? Znam
ja nju, već bi pronašla negdje malo mlijeka za mene. I ne samo mlijeka,
možda i slanine. A majka nema vremena, mora u zadrugu, na posao. Hoće li
mrak pasti dok se ne vrati?
 
 
 
ZVONE
 
Kroz odškrinutra vrata, kroz ona vrata što su zapravo visila na jednoj
šarci, prijeteći da padnu nekome na vrat i prignječe ga, kroz ta vrata, koja
nisam smio otvarati, progovorila je jedna dogola ošišana glava. Bljesnule je
u dvorištu kao da je neko ubacio pun Mjesec. Dva krupna oka ispitivala su
moje dvorište.
– Šta je, šta tražiš? – pitao sam te oči i tu ošišanu glavu.
– Tebe – mirno su odgovorila usta, koja su se odmah pojavila iza
kapije. Iza usta uđoše i drugi dijelovi njegovog tijela. Napokon je u dvorištu
bio dječak u kratkim hlačicama. Stajao je ukipljen, bos, s golemim krastama
na koljenima.
– Kako ti je ime ? – pitao sam dalje. Mogao je i on pitati isto to mene,
ali sam ga preduhitrio.
– Zvonko, ili samo Zvone.
– Hm, Zvonko. Zvone, ne znam kakvo je to ime, ali nije važno. Gdje je
tvoja kuća?
– Odmah tu niže. Je li ovo sada tvoje dvorište, a?
– Jeste. A zašto?
– Zato što je ovdje prije bio drugi dječak. Ali on je otputovao. Bio mi je
dobar drug. Neću više da se družim s djevojčicama, jer su dosadne i gnjave
me s lutkama.
 – Ne znam – rekao sam, jer stvarno nisam znao šta hoće.
– Kako ne znaš ? To zna svako.
– Ne znam. Nisam se družio s curicama.
– Blago tebi. A s kim si se ti igrao?
– S jednim psom, jednom mačkom, s Nikolicom i s babom Stevanijom,
još...
– Blago tebi što nije bilo djevojčica. Ja imam brata Emila, ali on je
stariji i neće da se igra sa mnom.
– A te djevojčice, gdje su one?
– Tamo u mojoj kući. To su moje rođake. Ali bolje da ih ne upoznaš.
Strašno su uobražene. A gdje radi tvoja mama?
– U zadruzi.
– Aha. Onda ćeš ti imati šećera. Nemaš tatu?
– Nemam.
– Nemam ni ja. Ti si seljak, je li?
– Šta onda? – začudio sam se njegovom pitanju.
– Ništa. Možemo biti drugovi. Ako se budemo družili, djevojčice nam
neće moći ništa.
– Važi. Bićemo drugovi. A koje su to djevojčice?
– Vera, Maja i Goga, ali baš te briga za njih.
– Smiješna imena, je li?
– Baš te briga. Da ti nešto poklažem! – Zvone se izgubio iza vrata.
Vratio se poslije nekoliko minuta, sada s nekom spravom, koju je vukao iza
sebe na nekoj uzici.
– Šta si to zavezao kad nije pas?
– Ovo je jedna strašna mašina. Ide na gas. – Ja sam mislio da je to pas,
kad je zavezano.
– Kakav pas, ovo je strašna mašina. Imaš li gasa?
Ustrčao sam uz stepenice da pronađem flašu s petrolejom. Uspio sam
da se popnem na stolicu i da je dohvatim s ormara. Pola flaše već je bilo
prazno.
Smjestio sam se kraj ograde, uz ganjak. Naslonjeni na daske ganjka,
dali smo se na posao. Zvone je usuo gas u svoju mašinu. Nije bio naročito
spretan, pa je više prolio naokolo nego što je usuo unutra. Kad je sve bilo
gotovo, iz džepa je izvukao šibicu.
– Ti se skloni, ovo može biti i opasno.
– Kako znaš?
– Tako, rekao mije Emil.
– Onda, nemoj paliti!
– Ne budi kukavica. – Već je ukresao i bacio šibicu na petrolej.
Odjednom sve buknu kao ludo. Vatra je skočila na daske ganjka i dohvatila
ih svojim vrelim zubima.
– Bježimo da nas neko ne vidi – uplašeno je promucao Zvone. Vukao
me je za rukav.
– Izgorjet će kuća, budalo. Ne mogu sada bježali.
– Dobićemo batine kad nas uhvate.
– Izgorjeće kuća, luđače. Šta si to uradio!
Kroz kapiju je protrčao neki čovjek sa kofom vode, odgurnuo nas
ustranu i vodom posuo vatru. Ona se kao malo umirila, ali još se nije gasila.
Čovjek dograbi pruće što je stajalo sa strane i poče da mlati po daskama kao
da je poludio. Vatra se napokon umiri, smorena udarcima.
– Koje ste vi palikuće! – otpuhnu čovjek. – Ko vam je samo dao taj
prokleti gas, kad ga niko nema? A?
Sada smo mogli da pobjegnemo. Zvone kroz vrata, a ja uz stepenice pa
u kuću.
Šta će mi majka reći kada dozna za ovo? Ako zakasni, možda neće ni
vidjeti. A sutra će već biti lakše nešto smisliti.
 
 
 
FARKO
 
– Ti ne znaš Farku ?
– Ne znam – odgovorio sam svom prvom prijatelju Zvoni.
– U njegovom su dvorištu dunje. Tamo i Hajdić baca smeće.
– Ne znam ni Hajdića.
– On drži apoteku. Baci neke flašice od lijekova. I nožiće za staklo.
– Zašto me ne povedeš tamo?
Farko je sjedio u šupi, na kladiću. Pred njim su na drugom kladiću bile
bočice ispunjene što bjelkastom, što crvenkastom tečnošću.
– Ovo je moj drug Mirko – rekao mu je Zvone.
– Neka, sada radim nešto vrlo važno. Imam samo jedan problem, ne
mogu otvoriti jednu flašicu. U njoj je važan lijek.
– Kome treba lijek? – pitao sam.
– Mojoj mački. Ona uvijek treba lijek. Sada ima proljev. Svu je kuću
uprljala i Enes će je ubiti ako je ne izliječim.
– Što je ne istjerate iz kuće ?
– Ne može. On je istjera, mačka se vrati. Ne mogu se sve rupe začepiti.
– Da vidim – ponudio sam se mudro.
– Šta imaš gledati ? Kao da sam ja blesav ? Ne može, i gotovo. Uzmi
malo dunje.
Dunja je zaista divno mirisala. Ali mene je više zanimala ona flašica,
oko koje se se sada trudili Zvone i Farko. Naravno, ništa nisu uspjeli da
urade. Ne ide to tako, mislio sam, dok su oni okretali čep na sve strane. Čep
je bio obuhvaćen okolo tankim bjelkastim plehom. Taj je pleh prvo trebalo
skinuti.
– Bez noža to ne može – na kraju sam im rekao.
– S nožem je opasno – odgovrio je Farko. Naravno, to Zvone nikada ne
bi rekao. On se nije ničega plašio.
– Daj meni kad ti kažem.
Napokon su mi ustupili zagonetnu flašicu. Iz džepa sam izvadio komad
sječiva nekog noža koji sam pronašao u svom dvorištu.
– Pazi da se ne posjećeš. To može biti opasno, ako se zatruje.
– Znam ja s nožem – odgovorio sam samouvjereno.
Dobro zam zahvatio odozdo pleh i povukao nožem prema gore.
Drukčije nije moglo. I uspio sam da ga zasijecam. Još sam jednom, i bilo bi
gotovo. Neka vide šta ja znam. Ponovo sam zavukao nož odozgo i povukao
naviše. Ali ruka mi je skliznula i sječivo je ušlo u dlan moje lijeve ruke.
Ispustio sam flašicu na zemlju i uhvatio se za duboku posjekotinu, iz koje je
linula krv.
– Hajde brže, to će ti Hajdić previti.
– Ne smijem.
– Hajde, ne budali.
Prošli smo kroz sumračan hodnik i ušli na stražnja vrata apoteke.
– Koje to tamo? – čuli smo glas.
– Čika Hajdić, tu je jedan dječak, ima posjekotinu.
Hajdić se odmah pojavio, u bijelom mantilu sav bijel i zastrašujuće
ćelav po ogromnoj glavi na kojoj su bile naočale sa metalnim okvirima.
– No dečki, i'te vr't, kaj ste ponorili? Kako se stalno igrate budala? Da
vidim. No, kaj si se stisko, bedak jedan?
Očistio mi je dlan crvenkastom tečnošću koja je užasno pekla, i preko
njega stavio zavoj.
– I'te s milim bogom. Kaj ste ponorili, mulci jedni, pa se igrate
glupostima – ispratio nas je Hajdić kroz ona ista vrata. Ništa nisam razumio
od njegove priče,
– On je iz Zagreba, znaš, zato tako govori. Ima kod mene pekmeza,
možda se nađe i korica hljeba, pa ćemo malo zasladiti.
Tako sam upoznao svog novog druga Farka.
 
 
 
ZIMA, ZIMA, E PA ŠTA JE
 
 Gledao sam kroz prozor na kome su se pojavile meni nepoznate ledene
crtarije. Čekao sam da se pojavi i Snježna kraljica i da me povede sa sobom.
Ni kod nje mi ne bi bilo hladnije nego u novoj kući. Pokrivao sam se po
glavi, ali je i pod pokrivačem bilo hladno. Naša spavaća soba bila je centar
Sjevernog pola.
– Preselićemo se potpuno u kuhinju. Tamo ćemo i spavati. Ali ni drva
više nemamo – rekla je napokon majka.
– Što si dolazila u grad! – otpjevao sam svoju svakodnevnu pjesmicu,
koja je moju majku strašno ljutila. Samo sad mi nije smjela ništa reći jer je s
nama bila i baba Stevanija. Baba je spavala u kuhinji, a mi u sobi. Majka je
odlučila da se svi nekako stisnemo u kuhinju. Ja sam bio presretan što je
baba s nama, jer sam mogao s njom po cijeli dan pričati o selu. Ona mi je
govorila o mački i o psu, o Nikolici, koji je bio vrlo vrijedan.
Noktom sam grebao led s prozora i gledao napolje kroz rupu – sve je
bilo bijelo, pospano, promrzlo. Dva vočića su se mučila na trgu da povuku
sanke pune drva. Polegle klade po sankama, vuku se po snijegu, duže i teže
od vočića. S jedne strane sanki gurala je žena, s druge muškarac.
Na prozor su slijetali vrapci. Kačili su se za ram, nešto čekali. Ja sam
im lupnuo pozdrav, ali vrapci su uplašeno odlijetali.
– I ptice su gladne ove zime – govorila je majka,
– Da im malo izmrvim hljeba?
– Kad baš hoćeš. Ni mi nemamo previše. Mrve su pale u snijeg, čudne,
nestvarne, kao da sam ih sanjao. Vrapci se nisu pomjerali u prvi čas.
– Šta im je?
– Plaše se – rekla mi je majka – nisu navikli na takve poklone. Kad su
ljudi gladni, moj sine, tada životinje nikome ne vjeruju.
– 'Oćeš li ti, snajo, po drva? – pitala je baba Stevanija.
– E, onda ću i ja s tobom.
– Mogu li i ja u Kalendere, mama? Mogu li, mogu li?
Kroz šumu se teško prolazilo, grane su svaki čas istresale svoj bijeli
tovar na glave prolaznika. Kao da su ih željele odvratiti od sječe. Naročito su
bile zlobne prema meni. Nišanile su pravo iza vrata, tu gdje je najgore kad
zapadne snijeg. Cijedi se niz leđa, a ne možeš ga izvaditi. Čim ga dodirneš,
on je već voda.
– Mogao si ostati s babom, dolje u selu.
Ja sam ćutao i koračao dalje. Kraj mene su išli stric Ilija i vižljasti
Nikolica, koji je bio porastao otkako smo otišli iz sela. Prišli su jednom
ceriću, odmjerili ga i odmah počeli posao, bez ijedne riječi. Stric je
zabilježio mjesto gdje će rezati, a potom su on i Nikolica prihvatili testeru.
Šuma je odjekivala, vikala na njih, tjerala ih od drveća. Drvo se srušilo sa
strašnim krikom. Hvatalo se granama za druga stabla, smrtno ranjeno, tražilo
podršku. Sve je drhtalo, snijeg je ledio naokolo, da bi se sve završilo
strašnim udarom u zemlju. Šuma je potom ponovo mirovala, kao da i nije
ranjena. Ona je nijemo plakala za svojim drvetom. Ja sam osjećao kako
velike šumske suze kaplju meni na vrat. Sklize niz leđa, sve do dugih
šifonskih gaća, koje mi je majka sašila na svojoj "singer" mašini. Tu joj je
mašinu još prije rata kupila njena majka Sava, moja druga baba.
Kasno uveče stigli smo u Kostajnicu. Ja sam kunjao na gornjem deblu,
njišući se kao kakvo strašilo – majka me je pridržavala da ne padnem u
snijeg. Vočići su teglili cik-cak, s kraja na kraj prtine. Snijeg je škripio pod
sankama, čula se pjesma drveta i gvožđa, koje je držalo skupa sve komade,
koji bi najrađe pobjegli nazad u šumu. Debla su dobro stegnuta konopcem, a
potom je konopac uvrnut jednom granom, koja je zapela za lotre. Visoko
iznad kola treperila su zvjezdana jata, hladna i ona.
– Ako ne dobiješ upalu pluća, dobro će biti – rekla mi je majka dok me
je smještala u krevet. Malo rasanjen, ježio sam se pri dodiru sa hladnom
posteljom. Ali san je već bio tu, da me ugrije, da mi priča o kravi Rumenki,
koja je ostala gore i selu. Lizala mi je so iz ruke i gledala me svojim velikim
kravljim očima. Eh, da je i ona u Kostajnici, bar bi mlijeka bilo.
 
 
 
 
ZIMSKI KAPUT
 
– Budi miran da te ne ubode igla.
Plašio sam se majstora Nike. Malen, nabijen, čudnih plavkastih očiju
podlivenih krvlju, palio je cigaretu za cigaretom i samo škrgutao zubima kad
mu se konac prekine. Gledao sam bez daha kako iz usta vadi špenadle i
zabada ih u moj budući kaput. Pun je špenadli. Gdje ih čuva? Nije vrag da su
mu u stomaku. Ako baš i nisu u stomaku stvorene, morale su tamo stići kroz
usta.
– Dobar štof? – pitala ga je majka, ali Niko nije odgovarao. On je,
umjesto odgovora, pio rakiju. Mjerio je, otpuštao, bilježio iglama, koncem i
kredom. Ja nisam mogao da shvatim da će to biti kaput, ličio mi je na sve
prije nego na kaput.
– Engleski štof. Dobila sam ga četrdeset pete i napravila suknju. A vidiš
i sam, ko da je nov.
– Aha – rekao je Niko i popio još jedan štampl rakije.
– Ne znam ni sama otkuda se taj štof zatekao u Kostajnici. Pipni,
molim te, pravi engleski štof. I mi moramo jednog dana takav štof napraviti,
– Aha, lako mi je za štof – oglasi se napokon Niko – neka se ima šta
jesti. Jesti!
– Biće, jasno, kako ne bi bilo – užurbala se moja majka kao da je ona
kriva što su godine gladne. – Biće svega, ali ne može odmah.
Ja sam istezao glavu, gledao kroz prozor. Napolju se hvatao mrak, od
izlaženja nije bilo ništa. Cijelo poslijepodne sjedio sam tu i gledao u Niku i
singericu. Dobro, kaput je napredovao, ali strašno sporo. Već se dobro
vidjelo da je to kaput, ali je posla bilo još. Nije bilo izgleda da se posao
završi prije noći.
– I šta kažeš, a? – pitala me je majka.
– Ništa.
– Sviđa li ti se?
– Bože moj, kako možeš biti takav? Kaput, bleso jedna.
– Tako, ne znam ni sam.
– Ma vidi ti njega – ljutila se majka, a ljutnuo se i Niko i dohvatio me
malo po glavi.
– Šta je, što se udaraš? – ljutio sam se i ja. – Ti misliš da ja nisam dobar
majstor, je li?
– Šta ja znam.
– Hajde ne budi klipan. Ne možeš tako govoriti majstoru Niki. Pa on je
najbolji majstor za kapute. Najbolji kad ti kažem.
Ja nisam znao kako izgledaju najgori majstori, kamoli najbolji. Meni je
zapravo bilo svejedno, a najbolji a najgori. Napolju je bio već mrak i ja ću
uskoro u krevet, i to mi je bilo najgore. A kaput ko kaput, valjda će biti
dobar, topao. To je najvažnije. Ako je napravljen od najbolje majčine suknje,
mora biti dobar.
– Mislim da će biti odličan – napokon sam glasno rekao.
– Odličan, jakako nego odličan – mrmljao je za sebe Niko. – Dupli red
dugmadi, sve ivice prošivene, biće stani pa gledaj. Stani pa gledaj!
 
 
 
UČITELJICA BOSA
 
– Mirko! Pred tablu! Hajde, šta se skanjivaš!
Glas učiteljice Bose zvonko i ozbiljno ošinuo me je po ušima. Šta
hoće? Tako se učenici ne prozivaju bez neke greške. A greška može biti
samo moja, nikako učiteljice Bose. Šta li sam uradio da mi je znati?
– Rekla sam: brže! Vučeš se kao prebijena mačka.
Stao sam pred nju, a pogledom zahvatio dio zida, prve klupe, potom i
one iza. Vidio sam Farku kako mi namiguje i Zvonu, koji se kezio od radosti
kao da će neko dijeliti karamele. Oni nisu sasvim čitavi, mislio sam. Šta se
keze kog đavola?
– Stalno gledaš kroz prozor. Šta je tamo tako zanimljivo?
Ćutao sam jer nisam imao šta da kažem. Uostalom, nisam ni znao šta je
napolju tako zanimljivo. Jedino mi je bilo sasvim jasno da je u školi strašno
dosadno. Već mjesec dana mučio sam se s tom školom. Molio sam majku da
me ispiše, prvo da me uopšte ne upisuje, ali ništa nije pomoglo. Čak me je i
ispljuskala zbog toga.
– Prije bih se ubio nego što bih išao u školu – rekao je Kemo.
– Ne zijaj okolo nego odgovaraj na pitanje – već ljutito zavikala je na
mene učiteljica. – Ja sam tvog oca učila, pred rat. Bio je odličan đak. Nije
zvjerao kroz prozor dok smo učili azbuku. A ti hvataš zjale.
Ćutao sam i dalje, nisam imao šta da kažem u svoju odbranu. Nisam
mogao da zamislim svog velikog oca, niti učiteljicu pred njim. Govorili su
mi da je bio ogroman, dva metra. Kako će takav stati u klupu? To nisam
shvatao. Šta je njega učiteljica Bosa mogla naučiti? Ona pojma nije imala
tada o tesanju drveta niti o pravljenju tamburica. A o sviranju da ne govorim.
Mog je oca zanimala više šuma nego škola. Uzme sjekiricu i u šumu. Tamo
kreše, radi. To je bio njegov posao, a ne ovo zamajavanje u školi.
– Istjeraću ja tebi te bubice iz glave. Pruži dlan!
Opet batine, tako to ide. Prije neki dan dobio sam lenjirom po dlanu.
Sada, opet isto. Pružio sam dlan, stidljivo, kao da očekujem milostinju.
Nasam vidio lenjir, jer nisam smio da gledam prema učiteljici. I dalje sam
gledao u zid. Odjednom, fljas, osjetim udarac, kao da me je zmija ujela za
dlan.
Pružio sam i drugi, a jedna se suza iskrala iz mog lijevog oka. Opet
zmija, dlan je ludo bridio.
– Sada u ćošak, i da se nisi do kraja časa okrenuo ovamo.
Stajao sam na suncu, koje je peklo kao da se cijelo ljeto spremalo samo
za taj dan. Upeklo mi u potiljak i u leđa, osjećao sam niz leđa vrutak znoja
kako silazi. Polako sam se premještao put prozora, mic po mic, milimetar po
milimetar.
Napokon sam mogao da vidim jedan dio prozora; polako sam podigao
glavu i vidio Kemu na kruški. Iza sebe čuo sam žamor, ali nisam razumio o
čemu su govorili. Kemo se popeo na vrh kruške i pregledao jedno gnijezdo.
Što sad ne padne, mislio sam, pa da ne žalim, što sam ovdje. Ali Kemo
nije znao pasti s kruške. On nije znao pasti ni sa starog grada.
– Čuješ li ti šta govorim? – odjednom je do mene prodro glas učiteljice
Bose.
– Molim – okrenuo sam se prema njoj i tupo zurio preda se.
– Sutra da ti dođe mati u školu. Jesi li razumio?
– Razumio sam – odgovorio sam nevoljno.
 Podvornik je udarao u zvono iz sve snage, škola se tresla. Svi su skočili
sa svojih mjesta i pojurili za učiteljicom na hodnik pa u dvorište. Samo sam
ja stajao na istom mjestu, kao da sam zaboravio koračati. Okrenuo sam se
prema prozoru. Kemo je silazio s kruške. Nešto je imao u njedrima. Šta bi to
moglo biti?
Okrenuo sam se prema vratima i izletio napolje. Iako sam krenuo
posljednji, među prvima sam bio u dvorištu. Nisam pošao na kapiju, već sam
preskočio tarabe i okrenuo prema Kemi.
– Šta to imaš ?
– Grlice. Hajde da ih metnemo u kavez. Trebaće im hrane.
 
 
 
SA KEMOM I HALIDOM
 
– Gdje ti je majka? – pitao me je Halid.
– Ha. Zaboravio sam joj reći.
– Onda ne idi učiteljici Bosi na oči. Prebiće te. I klečaćeš u ćošku.
– Šta da radim? – preznojio sam se od muke.
– Što i ja. I meni je rekla da dovedem majku u školu. Neću više u školu.
– Kao da tako može!
– Kemo me čeka u voćnjaku.
– I ja ću s tobom.
Pred spavanje majka me je pitala kako je bilo u školi. "Dobro",
odgovorio sam joj i okrenuo se prema zidu. "Jeste li šta učili?" pitala je dalje
majka. "Učili smo, uvijek nešto učimo", odgovorio sam joj. To je bilo sve,
jer smo oboje bili pospani. Uopšte nisam imao namjeru da joj kažem za
poruku učiteljice Bose.
Kemo je ležao pod jabukom, pred njim se nalazila ogromna lubenica,
načeta. Roj pčela i muva kružio je oko njega.
– Sinoć sam je digao i do maloprije držao u bunaru. Baš je dobra,
hladna kao led.
Legli smo kraj njega u travu. Ja sam ležao na leđima, oturio od sebe
bukvar, gledao kroz grane u nebesko plavetnilo. Nisam vidio ni nebo ni
sunce, već učiteljicu Bosu, koja je izvela velikog Radu pred tablu i udara ga
lenjirom po dlanovima i vuče za ogromne uši.
– Šta se keziš ko mačak ?
– Baš je dobro što smo kidnuli iz škole.
– Znaš šta ću uraditi sa tvojim bukvarom ? – pitao me je Kemo.
– Ne znam. Šta ti bukvar smeta?
– Nema bukvara, nema škole. Shvataš? Ne možeš imati bukvar i biti
ovdje sa mnom. Ha! Je li ti jasno, bukova glavo? Shvataš? Ja to ne
dopuštam. Je si li za moje društvo ili ćeš u školu? Odluči se odmah.
Ćutao sam. Nisam bio za školu, ali bukvar je bukvar. Njega mi je majka
kupila u Novom, kad je bila na seminaru. Ako ga ne vidi u kući, naljutiće se.
A ako se naljuti, doznaće sve o školi. To je jasno.
– Vidiš li ovo? – pitao me je dalje Kemo i poturio mi pod nos svoju
strašnu kuburu. – Sâm sam je napravio, od čaure. A čauru sam našao kod
Vandešpila, u onoj starudiji. Imam i baruta. Sve imam. Pucaću u tvoj bukvar
i prosviraću mu kuršum kroz grudi. Biće mrtav.
Naježio sam se od straha.
– Ili ćeš ti sam pucati u svoj bukvar? Kako hoćeš. Ja ću zapaliti čikom
"drave". Ovako, vidiš.
Ruke su mi se tresle od straha, kuburu nisam mogao ni pogledati,
kamoli držati.
– Ne smiješ biti žena, shvataš? Ako hoćeš sa mnom da se družiš, moraš
biti čovjek. Pucati, krasti, penjati se po drveću i po starom gradu. Sve!
Njegov me glas peckao kao lenjir učiteljice Bose. Prislonio je moj
bukvar uz jabuku i odmakao se pet koraka. Ja sam se sklonio u stranu sa
Halidom.
Iskaišaću ti ovu glupu knjigu, budalo. Ništa od nje neće ostati. Bićeš
slobodan poslije. Samo gledaj.
Bilo mi je žao knjige, čak sam požalio i to što sam pobjegao iz škole.
Kako da kradem, da robim i radim sve to što je htio Kemo? Otići su u
zatvor. Ali nisam mu smio ništa reći. Mogao bih i batine dobiti od Keme. S
njim nije bilo šale.
Bukvar nije bio kriv što učiteljica muči đake. A učiteljica nije bila kriva
što su đaci neposlušni. Ko je onda kriv? Možda je ipak Kemo u pravu,
možda je najveći krivac bukvar.
– Tu knjigu ne mogu smisliti. Glupi bukvar, ko ga samo izmisli!
Kemo je nanišao, ispruživši ruku ispred sebe što je više mogao. Zatim
je prinio čik "drave". Prasak je uznemirio voćnjak, kao da je eksplodirala
škola. Dim i Kemino zapomaganje! Iz njegove je ruke tekla krv. U toj je
ruci, u desnici svojoj, držao kuburu. Prsti su mu bili iznakaženi, a kubure
nije bilo nigdje. Ja sam pogledom tražio svoj bukvar. On je i dalje stajao
tamo gdje je bio i maloprije, prislonjen uz jabuku. Kao da mi se osmjehivao
zbog svoje pobjede.
Ne, protiv bukvara se ništa ne može. Zagrlivši ga, pobjegao sam iz
voćnjaka, skupa s Halidom. Ostavili smo Kemu da se sam izvuče iz
neprilike u kojoj se našao samo zbog mržnje na bukvar.
 
 
  
 
POSJETA
 
Iako je napolju bilo još vidno, ja sam već ležao u krevetu. Do brade
sam se pokrio, zavukao ruke pod pokrivač i prekrstio ih na grudima. Sav
sam se bio stisnuo, kao da sam se plašio da mi neko ne ukrade nešto
dragocijeno.
Maloprije sam pobjegao od Keme. Ostavio sam ga okrvavljenih prstiju,
bez pomoći. Sada sam se pitao hoće li se Kemo naljutiti na nas zato što smo
pobjegli. Ali daleko mi je bilo draže što je moj bukvar ostao neoštećen, što
ga kubura nije raznijela u paramparčad, kako je prijetio Kemo. A za školu,
nadao sam se, već ću nešto smisliti. Napraviću se bolestan. To je najlakše.
Šta me boli? Stomak. Nešto unutra, šta ja znam. Ne mogu stajati na nogama.
Od pomisli na stvarni bol u želucu, preznojio sam se.
Onda sam začuo korake na stepenicama. Ne, to nije samo majka. S
njom je bio još neko. Ko bi to mogao biti?
Tišina, niko nije ušao u moju sobu. Bili su u kuhinji, znao sam,
razgovarali s babom Stevanijom. Ko je to s mamom?
Najrađe bi ustao i došunjao se do kuhinje da vidim ko je to stigao sa
majkom. Ali sam se plašio da me ona ne uhvati u laži. Ako mogu da hodam,
valjda sam mogao otići i u školu. Da, samo ona nije znala da ja nisam bio u
školi. Pa da, otkuda bi znala.
Više nisam mogao da izdržim, ustao sam oprezno i na prstima pošao u
kuhinju. Otvorio sam polako vrata, prišunjao se drugim vratima, iza kojih je
predsoblje sa singericom, kad odjednom ta druga vrata zinuše preda mnom.
Premro sam od straha. Svjetlost me je trenutno malo zabljesnula, ali ne
toliko da ne bih vidio da u hodniku, kraj šivaće mašine, sjedi učiteljica Bosa.
Sjedi i puši.
Brzo sam potrčao u sobu, ali je bilo kasno.
– Ovamo dođi, Mirko! – Taj majčin glas nije trpio pogovora, dobro sam
ga poznavao. Ako me sada dohvati dlanom, a učiteljica lenjirom, ni baba me
neće spasti da iznesem živu glavu iz predsoblja.
– Prijatelj ti je otišao u ambulantu.
Ko to govori? Nije majka, valjda je učiteljica. Od straha više nisam
razaznavao glasove.
– A šta misliš da se tebi to desilo? – pitala me je majka.
– Šta to?
– O, što si ti naivan. Pitaš šta, je li? Kao ne znaš? Majčin je glas sada
već bio srdit. Još malo, i prvi će grom opaliti. Dohvatila me je za uho i
privukla k sebi. Šta je to sad? Zbija sa mnom šalu.
 – Ako ćeš s Kemom, onda se kupi i idi k njemu. Meni takav ne trebaš.
Razumiješ li?
Suze su me oblile od straha. Odjednom se preda mnom, u mislima,
stvorio Kemo, krvavih ruku, kojima je od mene otimao bukvar.
– Ne, ne, neću – grcnuo sam. Neću Kemi.
– Ipak je lakše ići u školu, je li? – mirno me je upitala učiteljica Bosa.
Osjetio sam jednu meku ruku kako mi se spustila na glavu i uplela svoje
prste u moju čekinjavu kosu.
Je li to ruka učiteljice Bose? Zar i ona zna biti nježna? – Jesmo li se
dogovorili, a? – pitala me je majka još jednom.
– Jesmo – jedva sam izgrcao tihim glasom.
– Onda idi u kuhinju i nešto pojedi – dodala je savim mirno. Podigao
sam glavu i pogledao svoju majku i učiteljicu Bosu.
Jedna uz drugu, u polumraku sobe, kraj prozora, kroz koji je dopiralo
nešto predvečernjeg sjaja, te dvije žene učiniše mi se kao prava zaštita od
moga druga Keme.
Nisam se imao više čega plašiti. Tek s tom mišlju otpustio sam ruke,
koje su neprestano stiskale na mojim grudima bukvar.
 
 
 
ZVRK
 
Gradom je zavladao zvrk. Gdje je god bilo malo betona, zvrk se vrtio
cijeli dan. Načinjen od drveta, išaran svakojakim bojicama, tjeran
kandžijom, zvrk je bio znak dječije umješnosti. Ko ima bolji zvrk, sigurno i
više vrijedi.
Ja sam tražio po dvorištu komad drveta da iz njega izdjeljam zvrk.
Nisam pitao svoje drugove ko njima pravi zvrkove, vjerovao sam da to oni
sami čine. A šta da sam ih i pitao kada ja nisam imao nikoga ko bi meni
načinio zvrk? Morao sam da ga načinim sam, kakav takav.
Našao sam komadić drške stare metle. Obal, malo tanak, ali biće dobar.
Zvrk ne mora biti velik, važno je da je dobro zašiljen, da dolje ima pribijen
cvek, na kome se vrti. Cvek sam već imao, našao sam ga na obućarskom
smeću. Bio je nešto iskrivljen, ali sam ga ispravio. Bio mi je u džepu; već je
načinio malu rupu na platnu i grebao me po bedru.
Nož je bio tup, a drvo tvrdo. Ne, od tog posla nije moglo biti ništa.
Morao sam ipak tražiti drukčiji komad, nešto mekše drvo. Možda od vrbe.
Ni vrba nije loša.
Otišao sam na Unu i odsjekao jednu granu. Sav sam se izelenio po
košulji, ali sam uspio. Grana je bila dovoljno debela, od nje su se mogla
načiniti i dva zvrka.
Do predveče pokušao sam da načinim zvrk, ali nije išlo. Nož nije
valjao, bio je tup; kad bih odmjerio kraći komad, nisam imao za šta da
držim. Ipak sam uspio da se posječem na dva mjesta, oba puta po lijevoj
ruci, kojom sam držao granu. Rasjekao sam i palac, ubo se u dlan. Sav sam
ceptio od bijesa.
Napokon sam odustao i od vrbe. Bacio sam je u Unu. Nije otplovila,
zapetljala se u druge grane i zaustavila uz obalu. Sjeo sam na pijesak,
podnimio se i zagledao u vodu.
Šta da radim? Ko će mi napraviti zvrk? Sam ne znam, a od drugova ne
mogu da tražim. Zvrk se ne poklanja. Para nemam da ga kupim. Vratio sam
se kući utučen.
Sutradan, poslije škole, nisam se zadržao na ulici sa Farkom i Zvonom,
nego sam otišao pravo kući. Provirio sam kroz prozor na ulicu, vidio sam na
pločniku Farka i Zvonku kako tjeraju zvrkove. Bio je i Rade s njima koji je
imao najljepši zvrk.
Pogledao sam preko puta, na česmi je majstor Hare prao ruke.
– Što si se ti snuždio komšija, a?
– Ništa, tako.
Odjednom mi je sinulo. Majstor Hare je kolar, on pravi drvene točkove,
pravi kace, pravi sve što hoćeš od drveta. Zašto ne bi i meni napravio jedan
običan zvrk?
– Mogu li vas nešto zamoliti, čika Hare?
– Ne s prozora. Čekam te u radionici. Bujrum!
Ja još nisam bio u radionici majstora Hare. Zato sam ušao bojažljivo;
unutra je vladao polumrak. Sve je bilo prekriveno finom prašinom od drvene
piljevine. Mirisalo je na drvo i smolu.
– Priđi, šta se plašiš? Šta si htio?
– Svi imaju zvrk, pa...
– Dobro, kad svi imaju, imaćeš i ti. Je li tako? Nema razloga da moj
dobri komšija nema zvrk. A ti ćeš meni već nešto pomoći. Je li tako? Šta
kažeš? A? Jesmo li se dogovorili?
Od radosti nisam mogao riječ reći. Gledao sam netremice u majstorove
ruke, koje su za nekoliko minuta napravile takav zvrk kakav još nisam vidio.
– Cvek nema.
– Evo, u džepu mi je.
Jedva sam promucao na kraju nekoliko riječi zahvale. Izletio sam
napolje da se što prije pohvalim drugovima. Još su bili tamo. U žurbi sam
zaboravio svoju kandžiju. Ako se vratim, oni će možda otići na ručak.
Posudiću nečiju kandžiju.
– Ja dajem – rekao je Rade – ako mi poslije dopustiš da udarim
nekoliko puta tvoj zvrk.
Morao sam da pristanem. Uzeo sam kandžiju i opleo po zvrku. Ali zvrk
je bio nov i neuk, tvrdoglav, nije htio da igra. Samo se lijeno selio s jednog
na drugi kraj betona, i to postrance.
– Daj to meni, da ti pokažem!
Rade je sa tri prsta okrenuo zvrk tako vješto da je on odmah zaigrao
kao medvjed u cirkusu. Zatim ga je udario nekoliko puta sasvim blago.
Onda, iznenada, uslijedio je tako snažan udarac da se zvrk izvio kroz
vazduh, preletio pet-šest metara i zaigrao na kraju betona, iznad samog
kanala. Bilo je kasno da ga spasim. Nije se obrnuo oko sebe ni dva puta,
preturio se na stranu i nestao u šahtu.
Oči su mi se odmah napunile suzama. Poletio sam za svojim zvrkom,
ali sam uspio samo da vidim kako nestaje u kanalu.
– Ti si lopov – zavrištao sam na Radu i dohvatio oblutak što je ležao uz
sam šaht. Zamahnuo sam iz sve snage i udario vižljastog Radu u nogu.
– Koga si to udario? Sad ću ti ja pokazati.
Rade je bio viši i jači od mene. Ali ja nisam bježao. Nisam ni oči
obrisao od suza.
– Zašto si to uradio? Namjerno si to uradio, stidi se.
Rade se nije obazirao ni na moje riječi ni na moj plač, odgurnuo me je,
a zatim udario nogom. Ja sam se preturio i licem pao u prašinu.
Tući se nisam mogao. Brzo sam skočio na noge i odjurio kući. Babe
nije bilo, ona se prije nekoliko dana ponovo preselila na selo. Majka je bila
na poslu. Zabio sam se u sobu, sam, pao po krevetu i plakao sve dok veče
nije donijelo sumrak u prozor.
Bilo mi je strašno što sam sâm, ali znao sam da bi mi neko stran
smetao. Prvi put mislio sam na oca, koji bi mi sigurno pomogao da imam
zvrk i da se ne plašim Radeta.
 
 
 
RADE
 
Nečije ruke dotakle su me po ramenu i potom mi zatvorile oči. Pitao
sam se ko bi to mogao biti. Neki dječak, viši od mene, koščat, jak. Nisam
znao.
– Ne znaš, je li?
Pretrnuo sam jer sam prepoznao Radetov glas. Šta sad hoće? Zar će
ponovo početi da me tuče? Ako pokuša, udariću ga nogom među noge,
razbiću mu glavu kamenom, uništiću ga, ima vremena.
– Vidi šta sam ti donio.
 U Radetovoj je ruci bio zvrk ljepši od onog moga, izgubljenog juče u
šahtu. Išaran vodenim bojicama, zvrk je izgledao kao papagaj.
– Danas ću te naučiti kako se tjera zvrk. Da se više ne ljutiš na mene.
Važi?
– Važi – oteo mi se neki čudan zvuk iz suva grla. Poslije škole krenuli
smo u Radetovo dvorište.
– Zvrk moraš udarati vrhom biča. Samo vrhom. Ovako, gledaj.
Sve što mi je Rade pokazivao bilo je jednostavno, ali mom zvrku nije
ni najmanje bilo do igre, do rada. Pokušavao sam skoro cio sat, ali bez
uspjeha. Naučio sam da ga okrenem prstima, da zaigra toliko da se može
koristiti bič, ali ne više od toga.
– Čuj, da mi zvrk ostavimo za sutra. Imam bolji prijedlog. Da se
popnemo kod mene na sjenik, tamo je veselo.
Mene nije trebalo mnogo nagovarati da ostavim zvrk. Vidio sam da mi
to ne leži – ne znam, pa gotovo. Možda ću sutra naučiti, možda, ali danas
sigurno neću.
Popeli smo se drvenim stepenicama na staju. Dolje su bili konji, teški i
opasni štajerski konji. Radetov očuh bio je kiridžija, prevozio je šumska
debla na željezničku stanicu. Iz staje se dizao topli smrad balege.
Sijeno je ispunilo gornji dio staje dopola. Iznad sijena nalazile su se
samo još grede, i iznad greda krov. Rade se popeo na najbližu gredu pomoću
malih, tu prislonjenih rnerdevina i odozgo skočio u sijeno. Ja sam ga izgubio
iz vida. Gdje je samo upao. Izvlačio se odozdo, otresao trinu i travčice sa
lica.
– Hajde uživaj.
Ja sam se popeo na istu onu gredu i skočio u sijeno. Dočekala me je
meka masa sijena, propustila kroz svoju površinu, da bi me ipak na vrijeme
zadržala prije poda.
– Šta kažeš, a?
– Savršeno.
Rade je mijenjao grede i mijenjao skokove. Čas je skakao na leđa, čas
na glavu, čas na stomak. Sve mu je išlo od ruke. I ja sam se oslobodio
početnog straha, osjećao sam se bezbjedno. Ne mogu se udariti, to je
najvažnije.
Popeo sam se na najvišu gredu, zatvorio oči i poletio dolje. Skliznuo
sam niz rub sijena, nisam se zadržao u sredini, nisam, ni na podu. Nisam
primijetio na vrijeme da sam, igrajući se, došao do ruba dasaka, da su dolje
konji i da bih mogao propasti sve do njih.
Pao sam nauznak, pravo pored konjske glave. Oni su se poplašili i
počeli da skaču. Na svu sreću, pao sam u jasle, tako da se nisam mnogo
udario. Osjećao sam da mogu ustati, da nisam povrijeđen, ali nisam se smio
pridići. Samo sam dopuzio do kraja jasala, gdje nije bilo konjskih glava i tu
uplašen mirovao.
– Ne boj se, ja ću te izvući.
Rade je odozgo skočio do mene kao da skače sa donjeg stapenika na
zemlju. Pomogao mi je da iskočim iz jasala i bezbjedno iziđem iz staje. Iako
su mi koljena klecala, a srce lupalo, ja sam ipak uspio da se dočepam svog
dvorišta. Tek tu obrisao sam znoj što mi se bio skupio po čelu i vratu.
Opipao sam džep, tražeći zvrk. Ali zvrka nije bilo .
– Do đavola i sijeno i konji. Izgubio sam zvrk!
Popeli smo se drvenim stepenicama na staju. Dolje su bili konji, teški i
opasni štajerski konji. Radetov očuh bio je kiridžija, prevozio je šumska
debla na željezničku stanicu. Iz staje se dizao topli smrad balege.
Sijeno je ispunilo gornji dio staje dopola. Iznad sijena nalazile su se
samo još grede, i iznad greda krov. Rade se popeo na najbližu gredu pomoću
malih, tu prislonjenih merdevina i odozgo skočio u sijeno. Ja sam ga izgubio
iz vida. Gdje je samo upao. Izvlačio se odozdo, otresao trinu i travčice sa
lica.
– Hajde uživaj.
Ja sam se popeo na istu onu gredu i skočio u sijeno. Dočekala me je
meka masa sijena, propustila kroz svoju površinu, da bi me ipak na vrijeme
zadržala prije poda.
– Šta kažeš, a?
– Savršeno.
Rade je mijenjao grede i mijenjao skokove. Čas je skakao na leđa, čas
na glavu, čas na stomak. Sve mu je išlo od ruke. I ja sam se oslobodio
početnog straha, osjećao sam se bezbjedno. Ne mogu se udariti, to je
najvažnije.
Popeo sam se na najvišu gredu, zatvorio oči i poletio dolje. Skliznuo
sam niz rub sijena, nisam se zadržao u sredini, nisam, ni na podu. Nisam
primijetio na vrijeme da sam, igrajući se, došao do ruba dasaka, da su dolje
konji i da bih mogao propasti sve do njih.
Pao sam nauznak, pravo pored konjske glave. Oni su se poplašili i
počeli da skaču. Na svu sreću, pao sam u jasle, tako da se nisam mnogo
udario. Osjećao sam da mogu ustati, da nisam povrijeđen, ali nisam se smio
pridići. Samo sam dopuzio do kraja jasala, gdje nije bilo konjskih glava i tu
uplašen mirovao.
– Ne boj seja ću te izvući.
Rade je odozgo skočio do mene kao da skače sa donjeg stapenika na
zemlju. Pomogao mi je da iskočim iz jasala i bezbjedno iziđem iz staje. Iako
su mi koljena klecala, a srce lupalo, ja sam ipak uspio da se dočepam svog
dvorišta. Tek tu obrisao sam znoj što mi se bio skupio po čelu i vratu.
Opipao sam džep, tražeći zvrk. Ali zvrka nije bilo .
– Do đavola i sijeno i konji. Izgubio sam zvrk!
 
 
 
LOPTANJE I PRVA TUČA
 
Na školu više niko nije mislio. Knjižice smo negdje bili zaturili,
pogubili stvari – zanimala nas je samo lopta. Tog ljeta u Batinu prodavnicu
stigle su prve gumene lopte. Odlično su odskakale, ali kratko trajale. Jedan
neoprezan šut u živicu, i od lopte više nema koristi. Oni vještiji znali su da
zakrpe loptu, ali ona nije htjela da odskače, samo bi skliznula u stranu, kao
za inat. Male lopte, tenisice, bile su dobre za glavomet. Ali glavomet nije
naročito omiljena igra. Pravi majstor pozna se samo na ledini, kad zaigra
bosonog.
Rade je za mene imao stalno mjesto, na beku. Ako i promašim loptu,
neću sigurno promašiti igrača. Moj udarac cjevanicom u protivnikovu
cjevanicu, ili koljenom u stomak, bio je sve moje fudbalsko znanje.
– Mogao bi ponekad udariti u loptu – primjećivao je Rade.
– Da je ispucam?
– Ko će je onda pronaći u kukuruzu!
– Nisam ja kriv što imam takav šut.
Volio sam udariti protivnika u bedro, takav se udarac teško uočava, a
djelovao je strašno.
Ekipa se mijenjala. Najteže je bilo igrati protiv Radeta. On me je
prelazio kako je htio, a nisam ga smio udariti. Na golu je bio kum Mišo,
druga rupa naše ekipe. On nije mogao uhvatiti ni jednu loptu. Za tili čas
protivnici bi vodili sa pet golova razlike. Sve što navala napravi, odbrana
upropasti. Kum se ljutio na mene, naravno, to me je dovodilo do bijesa.
Kako to danas igraš? – vikao je na mene kao da sam mu ja sestra, a ne
kum.
– Nemaš ti veze s branjenjem, o tome se radi!
– Da mi ti nećeš reći kako se brani?
– I hoću, brale. Stani na beka da vidiš kako se brani!
Promijenili smo mjesta. Na golu mi nije bilo loše. Hvatao sam lopte, ali
nekoliko udaraca prođoše pokraj mene.
Kumu je bilo krivo zbog mojih odbrana, nastojao je da što više lopti
promaši kako bi me neka iznenadila. Podla igra! Za jednu loptu koja je išla
preko kamena slegnuo je ramenima na Radetovno tvrđenje da je to gol.
– Ne može biti! – pjenio sam se.
Ali na gol nisam dugo čekao. Već iduću loptu Rade je udario svom
snagom. Da kum nije podigao nogu, ona bi se odbila prema protivničkom
golu, ali on je namjerno podigao stopalo od zemlje toliko da lopta prođe
ispod i uleti meni u gol. Ni vidio je nisam. To je već bilo previše. Nije smio
da me ljuti toliko!
Ustremio sam se na kuma, udario ga nekoliko puta šakom u lice,
uhvatio ga oko pasa i bacio na zemlju. Kuma je oblila krv, a ja nisam od
bijesa mogao prestati. Udario sam ga nekoliko puta nogom. Bio me je
strašno naljutio.
Ali kad sam vidio na svojim rukama krv, kad sam pogledao još jednom
mog sirotog kuma, koji je još uvijek ležao na travi, strašno sam se zastidio.
Nikada se nisam tukao s njim, šta mi bi odjednom? Ali šta sam uradio,
uradio sam. Ne mogu sada da ga dižem sa trave i umivam vodom s potoka.
Neka to uradi sam.
Pobjegao sam kući, praveći se i dalje ljut. A na kuma više nisam mogao
biti ljut. Ljutio sam se na sebe sama, na glupost koju sam počinio.
– Šta ti je ? – pitala me je majka za večerom, koju sam samo prevrtao
po kašici.
– Namjerno je pustio loptu, namjerno, kad ti kažem.
Nisam mogao da zaustavim suze niti da izostavim pravdanje. Majka
nije htjela više da me ispituje. Uvijek je prestajala sa pitanjima kada bi
vidjela u mojim očima suze.
– I šta sad? – dodala je više za sebe.
– Ništa, sutra će ti reći kuma.
Dva dana kum se nije pojavljivao među nama. Nije vrag da je to zbog
mojih udaraca? Nisam mogao više da izdržim, otišao sam njegovoj kući.
Ponio sam džep pun klikera, da ga odobrovoljim. Znao sam da će se više
obradovati mojim špekulama nego meni. Nije ni važno. Puzali smo po
zemljanom podu u njegovoj malenoj kući, izvlačili odlutale špekule ispod
kreveta, sve dok se kuma nije vratila kući s posla.
– Ja najviše volim da slušam kako vaš sat izbija časove.
Stvarno, sat je tako jasnim, mekim zvonom otkucavao osam puta.
Ostavio sam sve klikere kumu i pošao kući.
– I da više niste činili gluposti – doviknula je kuma za mnom. A možda
ona i nije mislila na našu tuču, već na nešto drugo, što se odnosilo na njenu
djecu, koja su se bila stisla za malenim stolom da večeraju. Njih četvero oko
zemljane činije, u malenoj kuhinji, u malenoj kući. Kad sam god izlazio iz
njihove drvene kuće, osvrtao sam se i gledao je začuđenim očima – je li
moguće da svi oni stanu u tu kuću? A bili su tamo, nije to bila fatamorgana.
– Znam tajnu – rekao sam majci za večerom – kad gledaš spolja,
njihova je kuća malena, ali je iznutra prostrana.
 
  
 
OSVETA
 
Cijelo ljeto s nama u Kostajnici bila je baba Stevanija. Majka je imala
mnogo posla, dolazila kasno uveče kući, umorna lijegala odmah na počinak
jer je zorom morala ponovo na posao. Meni je s babom bilo lijepo, naročito
kad smo išli u posjetu babinoj priji Milki. Naročito je njena kćerka Jelena
bila sklona meni. Uvijek je imala kolačić za mene, neku priču ili
jednostavno smijeh. Smijali smo se bez razloga, držeći se za ruke.
– Ja bih se odmah udala za tebe, Mirkić, samo kad bi tvoja baba pristala
na to.
– Nemoj ti to dva puta reći, odgovarala je baba Stevanija, i smijala se
kao da ništa smješnije nije čula.
Ja, naravno, nisam imao namjeru da se odmah ženim. Uostalom, znao
sam da bi i mama bila protiv toga. Pravdala bi svoje protivljenje time što još
nisam završio ni osnovnu školu. Kao da je to uopšte važno.
– Prosićemo mi Jelenu, ima vremena – govorila mi je baba uvijek na
povratku od prije Milke.
Bila je nedjelja, velika zapara. Lopta se ni rukom nije mogla gurkati,
kamoli da neko trči za njom. Izležavali smo se u vrelom pijesku uz Unu,
između dva spuštanja niz brzake na sitama. Ja zapravo i nisam smio u
duboku vodu, jer još nisam znao plivati. Zavidio sam svojim drugovima,
koji su se praćakali posred Une kao ribe. Kako li su samo naučili tu korisnu
vještinu – plivanje? Probrčkao bih se u plićaku i bježao u pijesak, koji se
tako lijepio za moje mokro tijelo. Čarobna topla zrnca.
– Tamo su svatovi! – doviknuo nam je Rade s kestenove krošnje, gdje
je čučao kao kokoš, iz meni nepoznatog razloga.
Požurili smo odmah svi u grad, pred opštinu. Kum će bacati dinare u
prašinu. Ako bude darežljiviji, možemo i za sladoled zaraditi.
Još izdaleka čuli smo rzanje konja, pucanje biča i ludo razvlačenje
harmonike. Fijaker do fijakera, sasvim naprijed mlada, sva u bijelom – bili
su to bogati svatovi.
Kad sam ugledao mladu, prosto mi je srce stalo od zaprepaštenja. Nije
moguće, u tim je kolima moja Jelena. Moja Jelena je mlada! Vitka, u bijeloj
haljini, sa bijelim velom kao gorska vila, kraj meni nepoznatog, crnog, s
brčićima ufitiljenim čovjekom. Je li to njen đuvegija?
Sakrio sam se iza kestena u parku da me slučajno ne bi vidjela. Još
samo jednom da je osmotrim, neka onda ide svojim putem. Baš me briga, šta
mi je ona da je žalim!
Jelena je bila vesela. Mladoženja je držao njenu ruku u svojoj crnoj šapi
i smijao se ko lud na brašno. Odakle mu samo one sunčane naočale?
Da mi je pri ruci bila Kemina kubura, možda bih i pripucao na njega.
Svatovi su se veselili, pucali iz pištolja, karabina i dvocijevki. Oko mene
bjesnio je mali rat. Uplašio sam se, naljutio. Morao sam da pobjegnem
odatle. Nisam više mogao da gledam moju lijepu Jelenu s rukom u ruci onog
majmuna s naočalima.
Trčao sam ne razmišljajući kuda hitam. Predahnuo sam tek kad sam se
našao pred potokom, u čijoj su crnoj vodi bezbrižno plivale patke. Jedan
patak imao je oko vrata crvenu vrpcu. Znao sam da je Jelenin, baš po toj
kočopernoj vrpci. E kad baš hoće, osvetiću joj se. Prevarila me je.
Uzeo sam veliki kamen i bacio ga na patku sa crvenom vrpcom oko
vrata. Voda se zamutila, a patak je nestao pod kamenom. Gotov je, izgleda.
Odjednom sam se uplašio. Nisam smio to uraditi. Šta je kriv jadni patak
što se Jelena udaje za onog, onog... kako li se već zove taj majmun s
naočalama.
Pobjeći ću na selo, kod strica Ilije. Niko neće znati da sam ja ubio
patku. Niko, čak ni Jelena. Ipak, treba prvo reći babi Stevaniji, bar da ona
zna kuda sam krenuo. A za Jelenu joj neću reći.
Ali nisam izdržao, prosto sam zagrcao kad sam je vidio.
– Ona se udala, baba, udala se i prevarila me.
– Ma ko, mili moj? Zar tvoja mama?
– Ne, ne, šta pričaš, baba! Jelena se udala. Ona se udala! Ja sam joj
patka ubio iz osvete. Ubio sam ga. Eno leži mrtav u potoku.
– Sram je bilo. Neka se stidi, takvog momka da ostavi. Sigurno se udala
za nekog kenjca iz Prijedora. Ima li naočale?
– Ima, ima. To je majmun iz Prijedora.
Kad je uveče stigla majka, još nisam bio zaspao. Pravio sam se da
spavam, ali sam morao progledati kad sam osjetio njene usne na svom čelu.
Što me ljubi kad sam ubio Jeleninog patka?
– Ubio sam joj patka!
– Spavaj, dušo moja. Kakvog patka? O čemu pričaš? Patak je živ i
zdrav. Malo si mu nogu prignječio, ali već će on ozdraviti do sutra.
– Naći će tebi baba drugu curu – čuo sam babin glas iz predsoblja.
– Ne treba meni nikakva cura ! Ostavite me, hoću da spavam!
 
 
 
SVINJE I KOKOŠI
 
Stric Mladen načinio je pod ganjkom svinjac i kokošinjac. Sašio ih je
od dasaka, kao dvije male kuće za patuljke. Volio sam ljeti ležati na
kokošinjcu, s njegovog krova mogao sam dobro da vidim ulicu i drugove
kada naiđu. Ležim i čitam, a ispod mene skaču kokoši, rokću prasci, ispod
mene živi naša hrana.
U to vrijeme klanje svinja bijaše događaj bez premca među svim
drugim zbivanjima u Kostajnici. Ne samo meni već uopšte svima koje sam
znao – tada smo se mogli najesti do sitosti, i više čak; niko nije govorio:
nemoj više, dosta ti je, ostavi za poslije. Bile su to gladne godine, ali
nekoliko dana mogli smo biti siti, do nadutosti. Šta mari ako ćeš kasnije
povraćati, prislonjen uz daske tog istog svinjca! Bolje je biti sit pa povratiti,
nego gladovati.
Na dva-tri dana prije klanja počinje da se osjeća groznica iščekivanja.
Još samo malo i biće krvavica, 'ladetine, svega, svega. Još samo dan-dva. Još
samo dan. Sutra zorom doći će majstor Simo sa oštrim noževima i mašinom
za kobasice. Prije njega, još za mraka, stići će ogromno drveno korito u
kome će se svinja ošuriti vrućom vodom, stići će vješala na koja će se podići
očišćeno brdo mesa.
Čim se probudim, čujem skiku u svinjcu. Svinje su nemirne, znaju šta
im se sprema. Osjete užurbanost oko svinjca, predosjete opasnost koja će se
uskoro ušunjati među njih. Ali one ne mogu ništa – debeli Simo sada
odlučuje. Uvlači se u svinjac kao car kome se prohtjelo malo razonode,
dohvati svinju za zadnje noge i izvlači napolje, kao da vuče lutku svoje isto
tako debele kćerke, a ne čudovište od stotinu pedeset kila. Svinja skiči, zove
upomoć, ali najmanje ćemo joj mi dječaci pomoći. Mi se oblizujemo dok
gledamo šta se dešava. Evo, debeli Simo kleči na svinji, majka drži za
zadnje noge, a ja pritrčavam s velikom šerpanjom da uhvatim krv.
– Nemoj, mali, da se prolije. Jesi li me razumio? – mrmlja debeli Simo
i dugi tanki nož uvlači svinji u grlo kao konac u iglu. Ropac, krv šiknu kao
voda sa česme, preskoči šerpu, prolije se po mojim rukama, onako topla,
crvena i ljepljiva. Snijeg je poprskan, isprljan, ranjen crvenilom svinjske
krvi. Svinja se još otima, bacaka nogama, ali snaga je polako napušta,
malakše, gotova je. Sada je ona samo meso, samo naša zimska hrana.
Snose u lonce vrelu vodu, sipaju je na svinju, već uvučenu u drveno
korito. Ona nije tu legla da se kupa, već da joj skinu čekinju. Debeli Simo
radi nožem, mi ostali plehanim kašikama. Od crne, prljave svinje postaje
očaravajuće brdo mesa.
Na vješala se mrtva svinja ne da. Na sve načine otežava posao debelom
Simi i mojoj majci. Ipak, na kraju uspiju da joj stražnje noge nabiju na
željezne kuke i da vješala usprave uza zid. Još nešto krvi ocijedi se na snijeg.
Počinje razdvajanje na dvije pole, vađenje crijeva i džigerica. Ja i moji
drugovi čekamo mjehur. Mjehur još nije lopta, ali već će biti, poslije
nekoliko dana naduvavanja i sušenja.
 Na šporetu cvrči slanina, nastaju čvarci, topi se mast. Debeli Simo
spravlja kobasice. Oprana crijeva navlači na svoju veliku špricu, u kojoj je
mljeveno meso, češnjak, aleva paprika i biber. Soba miriše po budućim
kobasicama, nama voda curi na usta. Čekamo krvavice!
Kasno noću, kad su gotovo svi otišli, tonem u san, sklupčan na sećiji u
kuhinji. Ove godine sve se dobro svršilo, prošlu možemo da zaboravimo. Ali
u sjećanju će, ipak, ponekad izići slike jednog strašnog jutra. Sipila je sitna
kišica kad je majka zajaukala u dvorištu. Sjurio sam se niz stepenice, da se i
sam ukočim pred strašnim prizorom. Pred nama su u svinjcu ležala dva
ukočena prasca.
– Šta im je bilo, mama?
– Svinjska kuga, kuku nama! Šta ćemo zimus jesti? Uveče, objesivši ih
na čvrste kolce, odnijeli su prasce do Une i otisnuli niz mutnu i brzu rijeku.
Te godine već smo imali gubitak – kokošija kuga odnijela nam je
desetak kokošiju i pilića. Skočanjene, izgledale su kao kakve lutke. Vadio
sam ih svojim rukama iz kokošinjca, čudeći se kako na njima više nema
crnih ušiju – tekutova. I njih smo otisnuli niz Unu.
– Kako ćemo preživjeti ovu godinu, jadni mi? – danima je jadala moja
majka. Plašio sam se dolaska večeri jer sam znao da će uveče kući prispjeti
majka, da će se sjetiti svojih kokošiju i udariti u plač i kuknjavu.
– Hoće li proći ikada ove gladne godine?
 
 
 
VEČERI BEZ MAJKE
 
Svako večer bez babe i majke bilo je mučenja za mene. Baba ode u
Kostajnicu, a majka od posla ne može doći kući prije večeri. Još prije
polaska kući, u posljednoj igri s drugovima, ili na posljednjem času u školi,
mislio sam kako ću se dočepati kuhinje. Bila je to velika pustolovina.
Penjem se drvenim stepenicama, već je veče, sumračno, korak po
korak, a iza sebe osjećam nečije prisustvo. Nikoga ne čujem, samo svoje
srce, koje u grudima tambura neku pjesmu od koje me hvata strah. Ludo i
plašljivo srce!
Nikoga nema, nikoga nema, nikoga nema – šapućem sam sebi, a ne
vjerujem u to što govorim. Možda se neko sakrio iza kokošinjca, čeka da se
popnem pa da me napadne s leđa.
Sjedao sam na prag, oslonjen leđima o vrata, gledao niz stepenice.
Naravno nije bilo nikoga. Ponovo sam se uplašio bez razloga.
Vrata su opet bila zaključana, morao sam preko tavana. Ako još malo
čekam, smračiće se potpuno. Ko će tada na tavan! Više nisam smio čekati,
iako se nekada majka znala vrlo brzo pojaviti.
Penjao sam se na tavan, ponovo osjećao iza sebe neko komešanje,
približavanje. Ipak neko ima, ne može biti da ja to samo zamišljam,
umišljam. Čuo sam golubove, koji su se meškoljili u golubarniku, zatvarao
im vrata da ih mačka ne bi iznenadila, pažljivo stajući na grede kako ne bih
pao kroz tavan. S greda su visili komadi suvog mesa: slanina, kobasice i
šunke. Kao obješene prijeteće životinje kezile su se na mene iz mraka,
spremne na skok.
Jeste, još jutros je to bilo suvo meso, ali ko zna, možda se promijenilo,
možda je meso neko zamijenio šišmišima ili još gorim stvorenjem. Samo
ako se osvrnem, skočiće na mene i izgrebati mi oči, popiti krv...
Hitro sam otkrivao sobu, sklanjao dvije daske postavljene tačno iznad
stola. Skakao sam na sto, i dalje strahujući od pratilaca. Pošto nisam mogao
sa stola da dosegnem daske, tavan je morao da ostane otvoren, crnina je
zjapila u mene kao provalija u nebo. Brzo sam se sklanjao iz te sobe,
zatvarao za sobom vrata i tražio šibice da zapalim vatru. Mrak je ustupio
mjesto svjetlosti, sjenke su bježale u ćoškove, mada su se i dalje prikradale
mojim leđima, plazeći preko zidova kao priviđenje. Ipak, u kuhinji se nisam
ničega plašio. Znao sam da je kuća zaključana, i da se niko neće penjati na
tavan sa željom da skače u sobu. Kod nas nije imao šta da ukrade. A da
skače samo da bi mene uplašio, u to zaista nisam vjerovao. Ipak, može li
čovjek znati šta se stvarno događa u mraku – ko na nas vreba i ko nam
sprema neku zamku!
Pošto bih pojeo večeru, uradio zadaću i nešto pročitao, uzimao sam
petrolejku i prelazio u sobu. Za mnom su odjednom kretale i sjenke,
šmugnuvši sa strane. Vješao sam petrolejku na ekser pokraj vrata, svlačio se,
duvao u plamičak i brzo skakao u krevet. Više nije bilo šale, mrak je vladao
sobom i svim stvarima.
Tavan mi i dalje nije davao mira. Zavukao bih glavu pod pokrivač,
misleći da nada mnom sada sigurno neko stoji i, samo ako provirim,
uhvatiće me za glavu i iščupati iz kreveta. Iako tavanica nije nada mnom bila
otvorena, nego su one dvije daske u drugoj sobi, činilo mi se da i zatvorenih
očiju, uvučen pod jorgan, vidim onaj crni prostor tavana, a nad taj otvor
nanose se neka mala, zlobna stvorenja, slična komadima suvog mesa: keze
se, pokazuju svoje duge prste i oštre nokte. To su vukodlaci, znao sam, ne
smijem se pokazivati niti vjerovati u njih. Ko u njih povjeruje, ostaće bez
očiju. I krv će mu popiti, jer drugu tečnost ne vole.
Tonući u san, gubio sam vezu sa tavanom, ali su se nepoznata bića
znala i dalje vrzmati oko mene, slijediti me i prijetiti mi. Sanjao sam da trče,
iza mene uz stepenice, da mi se kače o vrat, da me obaraju na zemlju. Onda
sam se ipak oslobađao, letio uvis, iznad svih vukodlaka, preskakao kuće i
planine, bio slobodan i jak.
– Zašto se pokrivaš preko glave? Tako se samo oznojiš – govorila mi je
majka kad bi došla, a ja se probudio.
– Tako; kad legnem, uvijek mi je hladno.
Naravno, meni nikada nije bilo hladno, ali pravu istinu nisam smio da
kažem majci. Ona bi mi opet govorila da ja sve to samo umišljam, da u kući
nikoga nema osim nas, itd., ali ja znam svoje.
 
 
 
VEČERI S MAJKOM
 
Grad je tonuo u noćnu tišinu, s prozora sam mogao da vidim tek
ponekog psa skitnicu kako protrči preko trga. Naslonjena na svoju singericu,
majka mi je pričala jednu od svojih priča:
"Spremila mene mati lijepo, obukla mi čistu haljinu, obula nove
opanke. Ne objašnjava zašto me tako oprema. Nikada ništa nije objašnjavala
djeci. Moraš je slušati, inače slijede batine. Za šumu se ne oblače čiste
stvari. Uhvatila me majka za ruku, stisla kao da sam namjeravala bježati.
Prosto me ruka zaboljela od njenog stiska, i brzo ide, sva sam se slomila da
je stignem. A jedva da je tri riječi svezala tokom cijelog puta do Kostajnice.
Sve u sebi sabiram, i oduzimam zašto li me vodi u grad. Da mi nešto kupi?
Možda. Nije isključeno. Zbog škole sigurno nije. Nastava je završena,
polugodište je gotovo, sada je raspust. Zapravo i nije toliko daleko do škole.
Za koji dan je početak drugog polugodišta. Kako sam na to bila zaboravila?
Tako razmišljam, a sve trčkaram za majkom.
Zaista, pravo u školu. Pređemo hodnikom, taman pred zbornicu, kad
nas zaustavi podvornik Milovan, kako li se zvao, više se ne sjećam.
– Šta ćeš ti tu? – izdera se na moju majku.
– A ko si ti da me pitaš, a?
– Mogu ja da te izbacim ako si bezobrazna.
– Gledaj ti samo svoja posla, a mene ostavi na miru.
Još bi tu bilo prepirke da ga moja majka ne odgurnu rukom, a mogla je
ona takvog žgoljavca i izdevetati, i ne otvori vrata zbornice. Tamo sjede
učiteljica, učitelji, direktor škole. Meni se noge podsjekle, ne mogu maknuti.
– Šta je bilo, ženo? – pita je direktor.
– Ne mogu ja ovu svoju više u školu davati. Dajte vi meni njeno
svjedočanstvo.
– Ne može svjedočanstvo na polugodištu, šta je tebi! Nemoj svoje
dijete samo tako lišavati škole.
– Ne mogu! Ima ona drugog posla kod kuće, prečeg posla. Ako ne date,
'ajd' zbogom, i ne morate.
Učiteljica se žurno digla sa svog mjesta i pošla prema nama, ali me je
majka izvukla napolje takvom brzinom da sam jedva uspjela da vidim
zabezeknutog podvornika škole.
Dođemo kući, bez ijedne riječi. Ja se odmah sakrijem pod krevet.
Čujem da me majka traži, neću da iziđem. Napokon, njoj dosadi, počne da
viče, da bogara. Ipak ćutim, ne izlazim. Odjednom vidim: kleknula ona na
pod i zaviruje pod krevet.
– A tu si, je li? Od mene se misliš sakriti! Pokazaću ja tebi tvoju školu.
To li te je naučila, a?
I dograbi moja majka metlu pa po meni. Izudarala me je tako strašno da
sam cijelu nedjelju dana imala po rukama i nogama velike modrice".
Poslije majčine priče oboje ćutimo i gledamo kroz prozor. Vjetar
lagano ljulja svjetiljku na pustom gradskom trgu.
– Da otpjevamo nešto – molio sam je uvijek na kraju priče.
A ona je samo to čekala. Voljela je da pjeva sa mnom, sve dok se ne
izredaju sve pjesme koje zna.
Sve ptičice iz gore spustile se na more. Samo jedna ostala, koja mi je
pjevala...
 
 
 
POLI' VILO
 
– Ja znam ko je izmislio štampariju – pohvalio sam se brzopleto poslije
utakmice, dok smo košuljama otirali znoj s lica i leđa.
– Pa ko je to uradio? – pitao je Huso. On je bio majstor za izdijevanje
imena, za građenje nakaradnih nadimaka.
– Johan Gutenberg – zakliktao sam pun sebe. Znao sam da drugi
nemaju pojma o tome i htio sam da se pohvalim. Huso je samo to čekao da
primijeti posprdno:
– Dobro, dobro, pravi si ti Johan. Sada znamo kako se i ti zoveš.
Bilo je već kasno da se ljutim, da se kajem, morao sam da otrpim.
Jedino mi je ostala nada da će jednom i Huso naletjeti. Znao sam da se neću
osloboditi svog nadimka, jer kome bi Huso jednom prišio nešto, to je
ostajalo.
Jednom sam se zatekao kod Huse, na njegovom tavanu. Bilo je to nekih
mjesec dana pošto mi je on dao nadimak Johan. Tu smo gledali jedno
gnijezdo kad je dolje, u kuću, ušao neki neznanac. Huso mi je odmah dao
znak da ćutim i da mirujem. Čuo sam neznanca:
– Da mi vračaš, baba?
 – Ne mogu. Ja se time ne bavim.
– Ne plaši se, nisam ja nikakva vlast. Neću te prijaviti.
– Ne plašim se ja, nemam čega. Ali ja ne vračam.
Čovjek je navaljivao, navaljivao, tako da je stara ipak morala pristati.
Bila je to Husina baba. Kad je počela da vrača, ja sam se pretvorio u uho, ali
jedva da sam neku njenu riječ razumio. Toliko sam se bio prestrašio da mi je
srce jaklo lupalo, te nisam od njegove lupe mogao ništa čuti. Znao sam da
nije dobro slušati i gledati vračare. Od toga je dijete moglo i da oslijepi.
U potvrdu svojih riječi, stara Mušička, Husina baba obično je
izmamljivala kišu kroz počađavjele daske tavanice. Ona bi samo okrenula
glavu gore i zavapila:
– Poli', vilo! – i pljusak bi skvasio posjetioca do gole kože. Poslije te
nebeske kiše, svi su vjerovali njenim riječima. Da nema kiše, ne bi joj niko
vjerovao, jer nije sposobna da stvori čudo.
Sklupčana na kraju sećije, ona je ličila na kakvo dijete koje se
namackalo bojicama da izgleda kao Indijanac. Vjerovatno nije bila teža od
četrdeset kilograma.
Neznanac je slušao Husinu babu bez riječi, a ona je mrmljala, mrmljala,
žvakala riječi bez kraja. Skoro sam zadrijemao od tog njenog mrmora, kad
me osvijestiše njeni krici, kao da zove upomoć:
– Poli', vilo!
Od njenih sam se riječi skamenio na mjestu. Ali i Huso se skamenio, jer
su te njene riječi očigledno bile namijenjene njemu.
– Šta da radim? – mrmljao je, ubiće me majka. – Da se popišam, beli ne
smijem, ubiće me i zbog toga.
Dobra babina vila, Huso nije imao vode u kanti, koja je obično bila
puna.
– Poli', vilo! – zavapila je ponovo baba kao da je neznanac kolje pa joj
treba priteći u pomoć.
A Huso sa svoje strane zakuka:
– Nejma, majka, više vode!
Dolje neznanac odmah planu na babu. Optužio ju je da vara, da ne zna
vračati, da je treba odmah uhapsiti, i izgovorio joj mnogo ružnih riječi. A
baba je samo kukala, samo se rukom udarala u mršava staračka prsa. Kad
zavlada tišina, poslije udarca vratima, ona zavika:
– Siđi dolje, šejtane, gurabete, dati pokažem ima li ili nejma vode. Tako
si ti našao mene da prevariš!
Od toga dana, mojom zaslugom, Husu su svi dječaci zvali Poli' vilo, ili
samo Vilo. A on se bunio više od bilo koga od nas. Nikako nije mogao da
shvati da i on može biti namagarčen.
 
  
 
TETAK MILAN
 
– Sutra ću u Dubicu, prijo, pa ako ti nešto treba... – jednom je uveče
moju majku obavijestila komšinica Persa.
Ja sam već duže vrijeme molio majku da me pusti u Dubicu do tetka
Milana i tetke Ljubice, ali ona je bila zauzeta, a sam nisam mogao otići. Do
Dubice ima dvadesetak kilometara. Nije to otići u Kalendere.
– Da on nije premalen za takav put ? – pitala je prija Persa moju majku.
– Malen jeste, ali izdržljiv je. Samo ti njega povedi.
Napolju je već bio dan, ali tako rano da sam se jedva uspio razbuditi.
Nikada nisam ustao ranije. Bilo je ljeto, obukao sam se lako, a na noge
nazuo patike. U rukama sam nosio mrežicu sa košuljom i džemperom, za
svaki slučaj, ako zahladi.
Išli smo dosta brzo. Ja sam svaki čas zaostajao za komšinicom Persom,
ali ona me je sačekivala svakih petnaestak minuta, ne požurujući me i ne
razgovarajući sa mnom. Bila je zauzeta nekim svojim mislima, od kojih joj
je lice bilo ozbiljno i pomalo tužno. Poslije po prilici sat hoda, sjeli smo da
se odmorimo. Sjedili smo u dvorištu neke niske seljačke kuće, iza koje je
lajao mali žuti pas. Troje djece sjedilo je na pragu i mirno nas zagledalo.
Između njih se provukla domaćica i iznijela pred nas sir, kuruzu, kajmak i
lončić vode. Ja sam to jutro pošao bez doručka, ali sam putem zaboravio da
nisam jeo. Sada sam to nadoknadio. Iza nas u tanjiru bogami nije ostalo
ništa. Za to vrijeme dvije su žene pričale šapatom. Ja sam se dobro napio
vode, pomilovao po glavi onog malog žutog psa, koji je došao do nas vrteći
kratkim repom kao baba Stevanija vretenom.
Ponovo smo se odmarali na dva sata do Dubice, pod velikom lipom,
pred nekom školom, čiji su svi prozori bili porazbijani. Na neka su okna
stavili papir, koji je onako čađav, crn, djelovao kao povez preko
nepostojećeg oka. Tu sam se izuo jer su mi se noge potparile od tijesnih
patika. I majicu sam skinuo, jer je pripeka bila strašna. Stavio sam je na
glavu da ne dobijem sunčanicu. Znoj mi se cijedio niz leđa, išao sam brže,
ne osjećajući uopšte kamenčiće na putu. Bio sam se navikao da ljeti idem
stalno bos.
U Dubicu smo stigli po planu, negdje iza podne. Iako me nisu
očekivali, obradovali su mi se i tetka i tetak. Tetka mi je pomogla da se
operem i osvježim. Namazala mi je leđa jekodermom, jer su me strašno
pekla. Tako uređen, legao sam ne široke krevete, poprijeko, i odmah zaspao.
Kad sam se probudio, već je bilo veče, napolju se čula pjesma, u kuhinji je
galamio moj rođak Bobo.
 U sobu je ušao tetak Milan i opružio se pokraj mene na krevet. Volio je
da se igra sa mnom, da me zadirkuje, golica, da mi priča strašne lovačke
priče.
– Kada ćemo nas dvojica već jednom u lov?
– Kad ti hoćeš. Ja sam spreman.
U stvari, ja sam se plašio lova. Još nisam smogao hrabrosti da krenem s
tetkom u lov na zečeve, iako me je on svaki put zvao sa sobom. Znao sam da
od tetka ne mogu da sakrijem svoj strah i pomalo sam se ljutio na njega –
zašto me stalno isto pita?
– Ti misliš da sam ja kukavica, a ja mogu da ti odgrizem nos.
I da bih mu pokazao da se ne šalim, ja sam ga blago zubima uhvatio za
nos. Tetak se strašno smijao, što me je prisililo da pojačam stisak zuba.
Tetak se više nije smijao, nego se uvijao poda mnom da se izvuče. E, nećeš,
majčin sine, mislio sam, i dalje ga stiskajući zubima za nos. Pokušavao je
tetak da se izvuče, okretao lijevo-desno, mlatarao rukama, ali bez uspjeha.
Stegao sam ga koliko sam mogao, zažmurivši, kako sam uvijek činio kad bih
se našao u nekoj opasnosti.
Ali me iza leđa zgrabiše nečije čvrste ruke i podignuše iznad tetka.
Sada sam mogao da ga pustim. Bila je to tetka Ljubica. Vidio sam na
krevetu tetka, crvena nosa, a iz očiju su mu iskrsnule dvije velike suze.
Nisam mogao da se snađem. Nije moguće da sam ga tako strašno ugrizao za
nos!
– Dragi moj tetak, oprosti mi, molim te. Nisam htio.
– A, nema sada ništa "dragi moj tetak" i "oprosti mi"! U jesen ćeš sa
mnom u prvi lov, za kaznu. Kad si takva junačina, da te vidim na djelu.
 
 
 
LOV
 
Jesen je došla kad sam se najmanje nadao. Hladan vjetar tjerao je
prašinu u oči i brazdao zemlju svojim crnim ratarskim noktima. Između kuća
promaja je zaustavljala prolaznicima dah i punila im oči prašinom. Lov je
bio otvoren. Dan prije, majka i ja stigli smo u Dubicu, u posjetu tetku
Milanu.
– Jesi li zaboravio Šta si mi obećao?
– Ne sjećam se nešto. O čemu se radi?
– Hajde sjeti se, junačino. Nos!
– Da, da – zabrzao sam – sjetio sam se.
– Znači, sutra zorom nas dvojica idemo u lov?
– Idemo.
 Nastojao sam da ne razmišljam mnogo o sutrašnjem lovu, jer me je
odmah hvatao paničan strah. Znao sam da nas ružno vrijeme ne može
spriječiti da iziđemo u šumu – lovci nikada ne pitaju kakvo je vrijeme.
Jedino me je umirivalo saznanje da idem u lov sa najboljim lovcem koga
znam. Njegovi su trofeji ukrašavali cijeli stan: patke, vjeverice, razne ptice,
među kojima je najstrašnija bila jedna sova, smještena baš iznad kreveta u
kome sam ja spavao. Onda srndaćki i jelenski rogovi, jedna glava divlje
svinje, i još mnogo sitnih trofeja. Zapravo, meni je bilo žao jadnog zeca.
Zečetina je ukusna kad je spremi tetka Ljubice, a pošto odleži u kačici
nedelju dana, ali gledati zeca kako pada pogođen smrtonosnim tetkovim
hicem, to nikako sebi nisam mogao da predstavim. Najčudnije mi je bilo da
jedan tako blag čovjek, koji nikada nikome ništa ružno nije rekao, može
pucati na nedužnu divljač.
Ali nešto slično nisam tetku smio ni spomenuti. Kad bih spomenuo lov,
njegove su oči odjednom dobijale nov sjaj – kao da su se u njima zapalila
dva mala svjetla.
– Mnogo je gore zaklati svinju, bespomoćnu, u svom dvorištu, ili
nedužnu kokoš, nego ustrijelili zeca u šumi, poslije dugog traganja, poslije
dugotrajnog hodanja po čistom vazduhu. Ne ustrijelim ja svakog zeca koji
prođe pokraj mene. Mnogi i utekne, samo ako je vješt. To je lov, dragi moj.
Kad naumiš da zakolješ kokoš, ona ti beli ne može umaći. A zec može.
Koliko sam se samo puta vratio iz lova praznili ruku. Eto, vidiš, lov je ipak
sport.
Brzo smo se udaljili od kuće, zapucavši pravo preko prisojne strane
prvog brda iznad Dubice. Išli smo kraj živice, ali i preko oranja; vjetar je
brisao oko nas, ledeći nam ruke i nos. Nisam imao rukavice pa sam ruke
stiskao duboko uvučene u džepove. Tetak je išao lako, uvježbanim korakom,
ne rasipajući snagu, ker trčkarao na svoju ruku, čas lijevo, čas desno,
ostajući iza nas ili isprednjačujući tako daleko da ga nismo mogli ni vidjeti
ni čuti.
– I oni izlaze iz šume na ovakvom vremenu, tražeći hranu. Ali kad dan
odmakne, treba ipak ići uz sam šumski rub, tu ćemo ih naći.
U neko doba, kad sam već bio izgubio nadu da ćemo toga dana nešto
uloviti, začuli smo kevtanje kera u daljini.
– Tu je! Ti samo s moje desne strane idi. Nešto iza mene. Tako, nikako
naprijed, pred pušku! Jesi li me razumio?
Klimnuo sam glavom, jer su mi se vilice bile stisle da ni riječi nisam
mogao izmucati.
S naše lijeve strane prostirala se šuma, a kevtanje se približavalo, još
malo i skočiće na nas.
Nisam znao kuda da gledam. I baš kad sam pogledao prema suprotnom
visu, tetkova dvocijevka prasnula je strašnom snagom – prvo jednom, a onda
još jednom. Kao da su me ta dva hica pokosila, izgubio sam tlo pod nogama
i pao u djetelinu, kao da sam ja pogođen a ne jadni zec.
– Šta je, junačino? Na zemlji si, a?
Tetak me uhvati za ruku i lako podiže, namjesti mi kapu na glavu i
povede sa sobom da bih vidio zeca. Mala topla krzena gomila ležala je uz
jedno hrastovo stablo, išarana crvenom bojom. To je uradila sačma tetkove
puške! Kraj te gomilice, na zadnjim nogama, sjedio je ker i dahtao, dahtao.
Tetak podiže zeca za zadnje noge i pruži mi ga.
 
 
 
EJUB
 
Ne znam tačno kada se Ejub pojavio među nama. Uvijek sa
harmonikom, začešljane kose preko glave, zalizane briljantinom, izgledao je
više kao filmski junak nego kao naš sugrađanin. Ponekad bi se provezao
motorom, koji je strašno urlao, pozivajući nas iz daljine da se sakupimo pred
kafanom "Balj". Tu je bilo postavljeno nekoliko stolova pod ogromnom
krošnjom divljeg kestena, čije su grane daleko nadvisivale niski krov birtije.
Mi smo lijegali i travu parka, koji je počinjao odmah od stolica, i
gledali u Ejuba kao u priviđenje. S čokanjem rakije pred sobom, s
ogromnom harmonikom na stomaku, privlačio je i druge posjetioce birtije.
Ali on nije volio ničije društvo.
– Bogati, odmakni se – zapovjednički bi rekao svakom ko bi mu se
usudio prići. To je važilo i za mog komšiju Nikolu Jovića, koji je od svih
pijanaca u Kostajnici bio najpametniji.
I da bi potkrijepio svoje riječi, Ejub bi pritisnuo nekoliko basova
prstima lijeve ruke, istovremeno rastežući malo mijeh harmonike. Taj me je
zvuk očaravao, iako je djelovao kao frktanje bijesnog mačka.
– Volio bih da znam svirati kao Ejub – govorio sam prijateljima.
– Kad si ti njega slušao da znaš kako svira? – pitao je Rade.
– Nisam nikada. Ali znaš da on svira predivno. O tome se priča i u
Dubici. Bio sam tamo i čuo tetka kad je rekao da niko bolje od Ejuba ne
svira od Dubice do Prijedora. Shvataš, od Dubice do Prijedora.
– Možda drugog harmonikaša i nema.
– On je najbolji, ne budali.
Mojim drugovima bilo je dosadno da leže u travi i da love svaki Ejubov
pokret, pa su me ubrzo ostavljali samog. Ja sam samo to i čekao. Smetali su
mi – plašio sam se da nas Ejub ne otjera zato što mu ne damo mira.
Tako sam skoro sedam dana ležao u parku i gledao i Ejuba i njegovu
Harmoniku. Samo jednom on je natakao na ramena tregere i odsvirao sasvim
tiho neku meni nepoznatu melodiju.
– Hodi, mali, ovamo.
Je li moguće da on zove mene? Već sam se pomalo i ja bio umorio od
tog stražarenja, kome više nisam vidio nikakve svrhe.
– Sjedi za moj sto.
Bio sam preneražen. Zar ja da sjednem kraj velikog Ejuba, kad tu ne
smije prisjesti ni jedan Nikola Jović, svjetski čovjek? Šta to želi od mene?
– Zašto me stalno pratiš?
– Volio bih da znam svirati na harmonici.
– A ko će te ovdje, u ovoj kasabi, naučiti? Ko, druškane moj? Ja to ne
radim. Nije za ovakve umjetnike učiteljski posao. Nije da me nisu tražili, ali
ja to ne volim. Oni koji druge uče nisu umjetnici, već učitelji. Oni gnjave,
druže moj. Gnjave. Cico! Daj dječaku jedan malinovac.
– Samo ti mirno popij svoj malinovac. Ne plaši me se.
Dok sam pio, Ejub je tiho svirao. Muzika je bila savršena, kao da nije
pripadala ovom svijetu. Dva puta sam se zagrcnuo, jedva sam na kraju stigao
do dna čaše.
– Hajde ti lijepo sa svojim drugovima. Ima vremena, možda ćeš naučiti
da sviraš. A u onu tamo nedjelju, uveče, ovdje će biti moje veče, moj
koncert. Pa dođi da se vidimo. Hoćeš li?
– Svakako. Majka će me dovesti.
Otrčao sam na Unu, prosto pobjegao od Ejuba. Ležeći u vrelom
pijesku, mislio sam samo da ću iduće nedjelje slušati Ejuba. A o razgovoru s
njim i o malinovcu nikome nisam smio da pričam. Samo bi me ismijali.
Rekli bi da fantaziram, da me je udarila sunčanica. Zar sa mnom da sjedi
Ejub i priča? Gluposti!
 
 
 
KONCERT
 
Majka je jedva pristala da me povede na Ejubovo veče.
– Još će nam neko razbiti glavu pivskom flašom. Ne znaš ti naš narod.
Kad se napije, kad čuje harmonikaša i sevdalinku, samo staklo leti.
– Nije Ejub takav pjevač.
– Šta ti znaš kakav je Ejub pjevač? Kao i svi drugi, loče rakiju i rasteže
harmoniku. Velika umjetnost!
– Na šla ličiš, prijavšitno jedna! – uzdisala je trljajući hrapavu kožu
mojih nogu. – Takva koža više pristaje nekoj domaćoj životinji nego dječaku
koji je završio peti razred. Fuj!
 Ljetna bašta je to veče bila pod opsadom. Sve zaposjednuto, prići se
moglo samo uz silno guranje. Majka se progurala kroz tu svjetinu, praćena
mrmljanjem i dobacivanjem onih koji nisu imali kartu. Vukla me je za ruku i
ćutala. Dva puta se obrecnula na neke koji nas nisu htjeli pustiti, spomenula
im je miliciju, na šta su se oni samo zlobno i ružno iscerili na nas.
– Jedva sam ovaj sto rezervisala, znaš. Ne znam hoćemo li odavde
uopšte nešto vidjeti. Kad bismo bar nešto imali vidjeti. Ovako, Ejub,
pijanica i harmonikaš.
Nisam joj smio spomenuti da me je Ejub častio malinovccm i pozvao
na svoj koncert.
– Da ti nisi toliko zaintačio, znaš, ne bi mene ni top natjerao u ovu
ludnicu. I kog đavola tu čekamo, čemu se nadamo, kao da će neko džabe
dijeliti brašno?
Iako se brašno dijelilo veoma rijetko, ja sam te večeri više volio Ejuba i
njegovu harmoniku.
– Zašto se ljutiš, mama?
Ejub se pojavio tek kad je nestrpljenje u publici zaprijetilo tučom,
lomom stolica i glava.
– Hoćemo Ejuba! – urlala je gomila iza nas, i to više oni iza stolova,
bez karata, koji su se bili načičkali oko ograde. – E-jub, E-jub!
Ali kad je Ejub razvukao svoju harmoniku, nastao je potpuni tajac,
mogle su se čuti žabe kreketuše u potoku iza birtije. Počeo je nekim
makedonskim orom, nastavio drugim kolom, potom zapjevao iz sveg glasa
"Aj kolika je u Prijedoru čaršija!" Bila je to njegova čuvena pjesma.
Nastade lom i cilik stakla. Od radosti publika je prosto eksplodirala.
Flaše i čaše letjele su iznad nas kao lastavice pred kišu. Nastao je sveopšti
krkljanac, majka i ja hitro se zavukosmo pod sto. Iznad nas bjesnio je
građanski rat. Tek pošto prestade, rat se završi primirjem. Mogli smo izaći iz
zaklona. Publika se umorila i koncert se nastavi.
Te večeri Ejub mi je izgledao kao Čarobnjak iz Oza, sposoban da ljude
opčini i da ih odvede iz te bašte u zemlju radosti i uživanja. Takav čovjek
vrijedi mnogo – razmišljao sam.
Idući kući, stalno sam u sebi mrmljao njegove pjesme, baš one koje
moja majka nije naročito voljela. Ona je više voljela dalmatinske, a ja
bosanske.
– Šta to stalno pričaš, molim te?
– Mislim – odapeh ne razmišljajući – kako bi bilo lijepo da mi je Ejub
otac, pošto oca nemam.
Tek pošto sam to rekao, shvatio sam kako je to glupo i da sam majku
uvrijedio.
Ona je stala nasred ceste, u čudu ili u žalosti, ko bi znao, i zagledala se
u mene. Bila je noć, ali ja sam dobro vidio žalost u njenim očima, na njenom
licu. Kako mi je samo bilo žao što sam to rekao.
– On je posljednji čovjek koji bi ti mogao biti otac, sine moj. Taj, taj,
pijanac i motociklista. Ja se zbog tebe nisam više udavala, da ne dobiješ
životinju za očuha, a ti tako.
Uhvatio sam je za ruku i obasuo poljupcima kao nikada do tada.
– Oprosti mi, mama, molim te. Znam da sam rekao glupost, ali ja tako
volim muziku.
 
 
 
GAS
 
Petrolejska lampa nije bila najljepši predmet u kući, ali od svih svari
nju sam najviše volio. Bez petrolejke kuća je izgledala kao tamna i opasna
pećina. Kada bih se zagledao u njeno dno od zelenkastog stakla, u petrolej,
ili gas, kako smo ga najčešće zvali, sanjao sam o pravom, električnom
svjetlu.
Dešavalo mi se da razbijem cilinder od tankog stakla prilikom paljenja
lampe. Umjesto grdnje i batina, majka je tada obično govorila:
– Jednom ćemo skuckati para da uvedemo elektriku. Nećemo mi
dovijeka gubiti oči uz ovu čađavicu, đavo je odnio.
Kraj lampe je uvijek drijemala šibica. Bilo je dovoljno napipati kutiju
drhtavim prstima, ukresati palidrvce, podići cilinder i upaliti stijenj – mrak
je nestajao. Nestajala je opasnost, duhovi i vukodlaci bježali su u svoje
tamne rupe. Lampa je bila moj najveći prijatelj. Njena me je treperava
svjetlost branila od tavana i podruma, od svega onoga što mi je uvečer ledilo
srce kad sam prilazio kućnim vratima.
Kad bih je spustio na sto, lampa je davala dovoljno svjetla da čitam.
Ubrzo bi me zapekle oči, morao sam knjigu odložiti, odjednom mi se
spavalo. Ako ne bih otišao odmah u krevet, glava mi je padala na knjigu, i tu
me je majka nalazila. Lampa se u međuvremenu sama od sebe ugasila, jer
kad fitilj dogori do mjesta gdje prolazi na svom čudnovatom putu od
skladišta gasa do slobodnog prostora u cilindru, on se gasi kako se petrolej
ne bi zapalio. Plamen se smanjuje, tanji, kraća, i evo, utrnuo se, više nema
svjetla nema zaštite. Duhovi i čudovišta vraćaju se oko mene da me plaše.
Od njih sam zaštićen još jedino snom.
Za petrojelku je bio potreban petrolej, gas. Gas se dijelio, kad ga je
bilo, u te srećne dane, iz velikog plavog bureta. Prodavac je imao lijevak,
koji je stavljao na flašu i velikom kutlačom sipao unutra koliko si platio.
Kad gasa nije bilo, o njemu se najviše pričalo. Nagađalo se kad će doći,
u gradu su kružile najčudnije priče. Za čas bi se stvorio red pred
prodavnicom, iako je bila zatvorena, iako niko nije znao odakle je potekla
glasina da gas stiže. Ali gas nije tog dana stizao i red se brzo raspadao,
smanjivao, na kraju je uvijek ostajalo samo nekoliko nas najupornijih.
Jednom, tako, danima nije bilo gasa. Već treću noć, lijegali smo u
mraku ni obavezna pjesma pred spavanje nije nam pričinjavala nikakvo
zadovoljstvo. "Sve ptičice iz gore" nisu se veselo spuštale na more, jer je
more bilo u mraku. "Vinetua" sam čitao samo po danu. Sva sreća što je bilo
ljeto, i dan je bio beskrajan. Čim se smrkne, trebalo je u krevet, jer sutra
majka ranije ustaje i mora biti odmorna. Čuo sam uveče da će sutra ujutru
gas sigurno stići. Ustao sam rano, misleći da moram biti prvi, da ću se
namjestili uz samu gvozdenu roletnu, čekajući Miloja da je podigne u sedam
sati. Ali sam se prevario. Prije mene već ih je petoro bilo u redu. Sa mnom je
istovremeno stigao i Farko, tako da sam imao dobro društvo za čekanje.
– Majka mi je rekla da ne dolazim bez gasa – obrazlagao je Farko svoje
rano ustajanje.
– Ja sam siguran da će danas stići,
Cijelo prijepodne pržili smo se na suncu. Beton je bio vreo, znoj nam je
lio niz lice, niz leđa i gaće. U kosi je bilo znoja. Farko na svoju dogola
ošišanu glavu stavio neke stare prljave novine da ga ne bi uhvatila
sunčanica. Jednoj ženi pozlilo je, pa su donijeli vode i polili je po licu. Ali
njoj od toga nije bilo mnogo bolje i morala je da izađe iz reda.
Pred podne zaista stiže gas. Dva bureta na toliko naroda. Nasta
krkljanac. Oni iza nas tako pritisnuše da još nekoliko žena povika:
– Spašavajte, umrijesmo!
Staklo na vratima puklo je kao papir. Nekoga je i porezalo, čuo sam da
mu savjetuju da ide doktoru. On se branio, prvo je htio uzeti gas. Bio je
drugi na redu, nije htio da ostavi svoje dobro mjesto. Ja sam nekako
uspijevao da ostanem na svome mjestu; držao sam se zida, što je uvijek bilo
najbolje. Ali jedan čovjek pokušao je da pređe ispred mene, pružio je svoju
desnu nogu naprijed. U tome su ga trenu pritisnuli oni iza nas i on svom
svojom težinom stade na moju lijevu nogu. Ja sam bio bos i njegova teška
cipela učini svoje – bol je bio tako strašan da sam izgubio svijest.
Kada sam otvorio oči, vidio sam oko sebe nekoliko žena, koje su me
hladile vodom. A noga, ona je izgledala upravo strašno – krv se još cijedila
sa ona tri prsta na kojima više nije bilo noktiju.
– A gas? – pitao sam prvo. – Ima li gasa?
– Nema, mali. Šta će ti gas? Idi doktoru, neka ti previje nogu da se ne
da na zlo.
– Sutra dođi, možda nešto pronađem za tebe – prosu preda me nešto
nade trgovac Milija. Nisam mu mnogo vjerovao, jer je cijeli grad govorio da
je Milija najveći lopov u Kostajnici i da se obogatio na nestašicama.
Tužan, morao sam da bez gasa odšepesam kući, što mi je bilo žalije od
uništenih nokata. Znao sam da će nokti narasti, ali za gas ću opet morati u
red, ako ga uskoro uopšte bude. – Posudiću nešto novaca, uvešćemo tu
struju već jednom – tješila me majka to veče. – A poslije, poslije možemo i
radio kupiti.
 
 
 
FARKIN TAVAN
 
Voljeli smo Farkino dvorište. Ali nas je jednako zanimalo i ono što je
bilo gore, u kući, naročito pod krovom. Kad bih zabacio glavu, kao da ću
osmatrati nebo nad sobom i Sunce visoko u zenitu, mogao sam da vidim
polukružni otvor na Farkinom tavanu. Bio je kao prozor nekog čardaka ni na
nebu ni na zemlji, visoko gore, tamo gdje huje vjetrovi i odakle izlijeću
golubovi u svoja nebeska šestarenja.
– Šta je gore, Farko?
– Hoćeš li da pogledaš ?
– Hm, kako?
– Ništa lakše. Hajde dođi.
U široko predvorje ulazilo se iz uskog prolaza između kuća. Iz tog
predvorja mnoga vrata vodila su na razne strane, kao u kakvoj bajci. Jedna
vrata u Hajdićevu apoteku, druga u neki podrum, treća u Hajdićevu ostavu...
a ona uz sami zid – gore, u Farkin stan. Na naše kucanje jedna se glava
promolila kroz neki gotovo nevidljivi prozorčić, a potom se i vrata otvoriše.
Farkina mama odlazi u kuhinju, a nas ostavlja u predsoblju, u kome su
pružene dvije duge krpare po žutom podu. Na kraju predsoblja stajala je
skupina pletenih bijelih stolica oko isto tako pletenog stola.
Gdje je ulaz u tavan? Nisam uspijevao da proniknem u tu tajnu. Farko
najednom zidu pronađe nevidljivu kvaku i otvori. Vrata su zaista bila iste
boje kao zid i potpuno ravna s njim.
Na nas je otuda zinuo mrak, i ja sam ustuknuo. Ali Farko je već grabio
uz drvene basamake, pa sam morao za njim ako nisam htio da ispadnem
kukavica.
– Čuvajte se, dječaci – čuo sam upozorenje Farkine mame. Ona se
uvijek brinula o nama. Kad smo bili gladni, ona nam je nudila jelo i hladno
piće himber. U toj sam se kući uvijek lijepo i veselo osjećao – niko na nas
nikada nije galamio.
Bauljao sam četveronoške uz drvene stepenice, mrak je polako
poništavao moju hrabrost. Ili ću pasti, ili će me nešto ugristi. Tu sigurno ima
slijepih miševa, sova, pacova, i čega sve ne. Nikada nisam bio na tako
visokom tavanu, sigurno najvišem u Kostajnici. Mrak me pritisnuo sa svih
strana, kao da me uvlači u tunel.
Kad sam se nekako prikučio vrhu stepenica i tavanu, preda mnom se
našla jedna ogromna greda, koju je trebalo preći ako sam želio dalje.
Osvrnuo sam se da vidim ide li neko za mnom. Svjetlo je izgledalo daleko i
bilo sasvim slabo. Da bi i to malo svjetla poništio, neko je pritvorio vrata.
Jedva sam nazirao grede oko sebe i crijep visoko iznad glave. Nešto svjetla
ukazalo se naprijed, iza nekih dalekih vrata.
– Hajde, šta čekaš? – zvao me je Farko.
Da bi me osokolio, on je potpuno otvorio neka vrata. Otuda pokulja
svjetlost kao voda iz probušene kese. Prozor je, dakle, tamo. Farko se odmah
izgubio unutra, ostavivši me da se sam obračunavam s gredom i svim
ostalim preprekama. Obgrlio sam gredu rukama i prebacio se potrbuške na
drugu stranu. Pošao sam prema svjetlu. Pogled mi je, sam od sebe, odlutao
desno. Htio sam da vidim avet, koja nasrnu iz mraka na mene. Premro sam
od straha, odskočio nazad, ali avet je bila uporna. Jedva sam joj nekako
umakao u onu sobu i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je tako bijesno lupalo
u grudima da nisam mogao do daha doći. Osjećao sam iza sebe, iza vrata
zapravo, da čeka na mene bijelo čudovište. U sobu sigurno nije smjelo jer je
tu vladala svjetlost. Soba je lebdjela u svjetlosti kao kabina prekookeanskog
broda. Farko se od smijeha valjao po podu.
– Uplašio si se, je li? Ha, ha, ha. Na tebe je nešto bijelo nasrnulooooo,
je li? Ha, ha, ha.
– Ne znam o čemu govoriš. Šta tu izigravaš? – vratio sam mu istom
mjerom.
– Svi se uplaše. Znam, ne brani se. Enes uvijek namjesti konac tako da
onaj koji ne zna o čemu je riječ povuče gips za sobom.
– Kakav gips? To nije gips!
– Ha, ha, ha, jesam li ti rekao! – krivio se Farko. – To je gips u kome je
ležala bivša vlasnica ove kuće kad je slomila kičmu. Objesili su je tako da je
godinu dana visila ti tom gipsu. Godinu dana, druže moj! Kako je samo
izdržala?
Nisam mu vjerovao ni riječ. Sve je to izmislio. Ja sam svojim očima
vidio bijelo čudovište. On sigurno brani svoj tavan da ne bi došla milicija,
koja bi brzo uhvatila tu avet.
Samo, kako ću nazad?
 
 
 
TRAMPA
  
U jednoj debeloj knjizi, koja je imala neki njemački naslov, Farkin brat,
Enes, imao je bezbroj različitih poštanskih marki. Satima smo ih razgledali
pokušavajući da odgonetnemo njihovo porijeklo. Suomi, Helvetia, Danmark,
Swerige, šta li samo znače ti nazivi? Nisu nas toliko zanimale naše,
jugoslovenske marke koliko te, najčešće izdužene, bjelosvjetske, čije je
porijeklo jedino Enesu bilo poznato. Pitao sam ga jednom gdje se sve to
može naučiti.
– Iz knjige, Mirko. Ali prvo treba biti filatelist.
– Čekaj, čekaj. Kako si rekao, fila...fila...
– Filatelist. Skupljač marki.
– Ah, kako bih ja rado skupljao marke! Samo kako? Odakle meni tako
divne marke, iz cijelog svijeta? Ta France, kako se već kaže!
– Mogli bismo se mijenjati. Ja tebi marke, ti meni nešto drugo, što ti
već imaš a što meni treba. Trampa!
– Šta ja imam? Ništa! Sve je to tebi nezanimljivo. Ti sigurno svoje
marke ne bi dao za neku običnu stvar. Takve su marke skupe.
– Znam da su skupe. Ali ti razmisli večeras pa mi sutra nešto donesi.
Vidjet ćeš da ću se mijenjati sa tobom. Volim trampu.
Cijelo to poslijepodne temeljito sam pretresao kuću ne bih li slučajno
otkrio nešto vrijedno za trampu. Šta god da bih pogledao, izgledalo mi je
maleno i skromno. Ove vrijednije stvari nisam smio da diram bez maminog
odobrenja.
Napokon sam iz jedne ladice, u kojoj je majka držala pribor za pisanje,
izvukao njeno crno naliv-pero, prelijepu jednu stvar, koju je majka dobila na
poklon u zadruzi. Sa pozlaćenim percem, bilo je to najljepše naliv-pero koje
sam ikada vidio, prosto jedno čudo tehnike. Osim direktora škole, mislio
sam, niko drugi u Kostajnici nema takvo naliv-pero. Ono je sigurno vrijedno
za zamjenu. Nema sumnje, Enes će pristati na trampu. Tako je bilo. Samo
me je priupitao:
– Jesi li pitao majku za ovo pero?
– Pitao sam – zabrzao sam sa odgovorom plašeći se da se slučajno ne
predomisli i ne odustane od zamjene.
– Nemoj poslije da moram vraćati pero. Ako nisi pitao, ti prvo pitaj pa
onda dođi. Ja ću čekati.
Ako se zamjena odloži, više neću vidjeti marke. Neko će drugi donijeti
nešto još ljepše i dobiti to filatelističko bogatstvo. Ne, trampa se mora
izvršiti odmah.
– A šta ti misliš, da bih ti ja donio nešto protiv čega je moja majka?
Napokon, Enes je pristao, čak mi je nudio da uzmem još nešto, jedno
povećalo, s baterijske lampe, za gledanje maraka i jednu knjigu na
francuskom jeziku. Pošto sam francuski tako slabo znao da ni pomoćni
glagol biti nisam umio promijeniti u prezentu, nisam prihvatio njegov
dodatni dar. Uzeo sam samo nekoliko flašica hemikalija, tri epruvete, malo
sumpora i lakmus-papir, kao i papirnatu cjediljku za hemikalije i rastvore.
Čudio sam se zašto mi Enes sve to daje, kada su njegove marke sigurno
jednako vrijedne kao moje pero. Bio sam zadovoljan trampom i ponosno
sam se vratio kući. Jedva sam čekao majku da joj pokažem svoje novo
bogatstvo.
– No, šta to imaš tu na stolu?
Jedna se epruveta otrgnula iz moje vlasti i razbila na podu. Odjednom
sam se počeo dvoumiti da li da kažem istinu. Ipak, majka će saznati za ovu
trampu, bolje je da ne lažem.
– Pogledaj, molim te, šta sam dobio. Najljepše marke koje postoje.
Pogledaj, takvo što još nisi vidjela.
– Da, lijepe su. A ko ti ih je dao?
– Enes, ko bi drugi. Znaš i sama da jedino on ima takve stvari.
– Dobro, dobro. Šta si ti njemu dao za sve to?
– Naliv-pero – smjelo mi je izletjela istina pred majku.
Ali krilca moje istine brzo su posustala kada su vidjela majčino
zaprepaštenje. Ona se uhvatila za glavu, kao da ju je nešto zaboljelo. Sjela je
na prag, a čelo spustila samoj sebi u krilo. Kao da se odjednom razboljela.
– Šta ti je, mama?
– Crni moj sine, neznalico jedna, kako te tako ljudi mogu prevariti! Ti
si onakvo pero dao za te... za te, gluposti. Jednostavno, gluposti!
– Ali mama... – htio sam da se opravdam, da joj proturječim, ali bljesak
njenih tamnih očiju sve mi je kazao. Još jednom sam učinio strašnu glupost,
katastrofu, to mi je postalo jasno.
– Dobro, dobro, ne ljuti se. Vratiću pero kad ti kažem.
– A, ne, ja to nisam rekla. Kad se nešto jednom uzme, više nema
vraćanja. Nismo mi cigani. Sklanjaj mi to s očiju, više mi ne spominji
nikakve marke. Jesi li razumio?
Već sutra sam zaboravio majčinu ljutnju, a ni ona mi nije ništa govorila
o svom zlatnom peru. Sklupčan na sećiji u kuhinji, satima sam razvrstavao
marke, upoređujući nazive na njima sa onim što mi je na jedan papirić bio
napisao Enes. Kad sam sve pregledao i naučio, mogao sam da ih odložim u
crni ormarić, gdje sam držao svoje stvari. Taj ormar je bio jedina stvar koju
smo čuvali kao uspomenu na Kalendere. Još prije rata istesao ga je svojim
rukama moj otac.
Još sam se samo pitao da li neko u gradu ima bolje marke od mene.
Čuo sam da se govori o Miralemovoj zbirci, ali Miralem je bio gimnazijalac,
kome se nije moglo lako prići. Od mojih drugara niko nije imao ništa slično.
  
 
 
POŠTAR IBRO
 
Svakodnevno izgledajući poštara Ibru, od koga smo očekivali pisma i
vijesti iz dalekih krajeva, iz nepoznatih zemalja, od nepoznatih ljudi, na
nepoznatim jezicima, mi smo se često susretali sa njegovom kusom rukom,
koje smo se svi odreda plašili. Niko nije znao kako je poštar Ibro izgubio
svoju desnu šaku. Pridržavajući patrljkom te ruke svoju crnu torbu, on je
vadio kartonski fascikl, u kome su se, tačno poredana, nalazila pisma onim
srećnicima koji su ih primali. Pisma čak s markama iz Južne Amerike.
– Jamerika je bogata – vikao je pijani Reuf, a mi smo pjevali:
Amerika i Engleska
biće zemlja proleterska.
– U prizemlju moje kuće jedna soba je pretvorena u magacin. Tu su se
čuvali paketi i vreće Zemljoradničke zadruge: šećer, brašno, lonci i tekstil.
Na taj je magacin pazio poštar Ibro kad god bi prošao pokraj moje kuće,
uzimajući na sebe i tu stražarsku dužnost.
– Treba čuvati narodnu imovinu – govorili su nam u školi. Poštar nam
je svakodnevno u tome bio uzor.
Nabasa on jednog dana na čudan prizor. Pred magacinom djeca su jela
šećer, pravi pravcati kristalni šećer. Pred sobom su imali jednu plavu
posudu, iz koje su prstima grabili i u usta ubacivali bijelu skupocijenu hranu.
– Odakle vam to, a? – dreknuo je na njih poštar Ibro, kao prikaza
iskočivši iza lipe.
Dječaci su zamrli, jezici im se zavezali, ni da beknu.
– Koje uzeo šećer iz magacina? – ponovo, još strašnije, dreknuo je
poštar na njih i obrisao brke praznim rukavom.
– Mi nismo – uglas zaciktaše oni.
Ja nisam bio s njima, jer sam načas otišao u kuću. Svu krivicu mogli su
komotno svaliti na mene.
– Brže po njega! – zapovijedio im je poštar spremajući u svoju torbu
onom cijelom šakom kartonski okvir sa nerazdijeljenim pismima. Sada je
imao ozbiljnijeg posla.
U tom sam pristigao i ja, ne razmišljajući uopšte gdje se izgubio žamor
mojih drugova. Bez ijedne riječi poštar me uhvati za uvo i povede u stanicu
milicije. Svi smo morali s njim. Jedan po jedan, da se ne stvara gužva. Suze
su nam kapale u prašinu, ali nijedan nije prozborio ništa.
Pokušavao sam da se otmem tom neprijatnom i bolnom stisku
poštarevih prstiju one jedine ruke. A ta je ruka zaista bila snažna, kao da se u
nju preselila sva snaga iz one bivše ruke, kad su je odrezali.
– Evo lopova, kriminalca, hajduka i crne bratije! – drečao je poštar Ibro
kao da je uhvatio bandu za kojom traga cijela zemlja i engleski Skotland
Jard.
– U 'aps s njima, odma'!
Komandir milicije, lično, okrenuo se, okrenuvši na zadnjim nogama
stolicu na kojoj je sjedio. Kao da nije mogao vjerovati svojim očima čuvši
onu silnu viku.
– Da ti nisi malo pretjerao, Ibrahime? – polako mu odbroji. – Ti mi tu
dovodiš djecu, a vičeš: "Lopovi, hajduci!" Šta ti je?
– A djeca, tako sam i ja mislio, ali pitaj ih šta su učinili. Pitaj ih ako
meni ne vjeruješ. Povedi istragu.
– Šta ste to učinili? – zijevnu komandir milicije, više reda radi nego da
bi sproveo stvarnu i ozbiljnu istragu.
– Uzeli su šećer iz magacina, šećer, čuješ li? – zakukao je poštar prema
ostalim milicionerima, koji su za stolom igrali "žandara!".
– Nikakav mi šećer nismo uzeli, čika-milicionere – napokon sam uspio
promucati – to je moje sledovanje.
– Laže magarac! Kakvo sledovanje kad njegovi drugovi kažu da je
uzeo iz magacina?
– Tako sam im ja kazao da neko ne bi rekao mojoj mami da sam
podijelio cijelo sledovanje šećera. Meni je danas rođendan.
– Dobro, dobro – zaključi priču komandir milicije i ponovo nam okrenu
leđa – idite kući, mi ćemo već sve provjeriti.
– Ja bih njih u 'aps, komandire, te lopove – i dalje se derao jednoruki
poštar, ali mi smo već kidnuli napolje.
Cijelu tu sedmicu nijedan od nas nije se usuđivao priupitati poštara Ibru
ima li nešto za njega.
 
 
 
STARI GRAD
 
Una plâče stari grad Zrinjskih svojim desnim bokom, nabacujući se na
njega svojom čas mutnom, čas bistrom haljinom. Metalna vrata rijetko smo
vidjeli otvorena. U starom gradu jedini stalni stanovnici bili su zmije i
gušteri, vrane i gavrani, sove i golubovi, sitni vrapci i najraznovrsniji korov,
čete mrava i naš prijatelj Kemo. Bila je potrebna velika odvažnost da bi se
neko popeo uz zidine starog grada. Na neki način je to bio i ispit naše
stvarne hrabrosti. Naravno, to nije bilo nimalo lako i uspijevalo je samo
rijetkima.
 Ljeti, predveče, kad je već sunce bilo palo na daleka brda iznad
željezničke pruge, Kemo nas je pozdravljao sa najviše tačke svoga pohoda
provirujući kroz probijene krovne daske na zapadnoj kuli. Tamo se družio sa
golubovima i sovuljagama, neuhatljiv za nas. Samo ga je vjetar mogao da
pronađe gore, na gredama, s kojih su davno bile otkinute daske i odnesene
stepenice. Tamo je spavao, odmarao se preko dana, tamo slušao duge
povjerljive razgovore ptica, čiji je jezik znao.
– Sve mi kažu – hvalio nam se. – Ptice su mi najbolji prijatelji, one
nikada neće izdati čovjeka u nevolji. S vama ne smijem u krađu, jer odmah
sve izbrbljate kod kuće.
Ja sam u više navrata pokušavao da se popnem na stari grad. U početku
me je hvatao strah već na prvom koraku, dok se još nisam dobro ni podigao
sa zemlje. Odmah sam odustajao, skakao nazad, preturao se preko glave,
dočekivao na noge i glumio veliki napor i još veću nevolju. Ma kako takav
pad bio namjeran i bezazlen, ja sam ipak znao zakačiti nogom zid i skinuti
malo kožu s bedra. Krv bi odmah orosila moju kožu, otirao sam je rukom i
odozgo stavljao list bokvice, koja liječi sve rane. Bokvica se popljune i
prilijepi na ranu – ni Hajdić nema bolji lijek.
Jednom sam se odvažio da se popnem do polovine zida, tu je trebalo
malo skrenuti udesno, iskoračiti dobro i prstima desne noge napipati
udubljenje koje je napravio Kemo, i u to udubljenje smjestiti palac desne
ruke. Ja sam se tu odjednom ukipio, i ni makac. Nisam znao kako da
nastavim, ali još manje na koji način da se vratim. Meni je povratak
odjednom bio najvažniji, jer gore nisam smio. Nisam razmišljao kako bih se
vratio odozgo, s vrha zida, nisam uopšte mislio da je povratak teži od
penjanja. Priljubljen uza zid, molio sam nekog čarobnjaka da me pretvori u
guštera kako bih se vratio u podnožje zida. Gore ili dolje? Kako, kako?
Napokon sam nekako uspio da napipam ispod sebe jedan ispust, na koji
sam stavio lijevu nogu, potom i desnu, i tako do kraja. I dalje sam bio
potpuno polegao po kamenu, dječak-gušter – osjećao sam na jeziku okus
kamena i mahovine. Na kraju nisam uspio da dohvatim stopalom zemlju,
izgubio sam ravnotežu, strpljenje i povjerenje u sebe, htio sam da jednom
završim to beskrajno silaženje – skotrljao sam se dolje. Dobro sam se
ugruvao, ali, osim ogrebotine, ništa mi se ozbiljnije nije desilo. Sve su kosti
bile cijele, ni krvi nije bilo mnogo i ona je brzo prestala da kvasi. Jedino je
ostalo malo razočarenje: kad ću opet uspjeti stići do pola zida?
Ipak, dan za danom, pokušaj za pokušajem, i ja sam, napokon uspio
stati na vrh zida. Bio sam sličan ptici, iznad igrališta i Une, iznad ceste i
kestenova, iznad mosta čak. Mogao sam da vidim sve naokolo, i još više,
mogao sam napokon da zavirim u sam stari grad. Šta me je tamo čekalo?
Prvo, svi preostali drugari, osim Safeta, koji nikada nije uspio da se popne
uza zid. Potom sve ostalo.
Rade nas je odmah poveo u podrume zapadne kule, gdje je bio
tajanstveni otvor koji je vodio prema Uni, u crnu dubinu.
– Tu je bio ulaz u tunel ispod Une, sve do crkve prijeko. Ako Turci
napadnu, onda se žene i djeca kroz prolaz presele u crkvu, a muškarci se
bore koliko mogu. Jednom se prolaz urušio i dolje su ostali momak i
djevojka, koje više nisu uspjeli osloboditi. Prolaz nije popravljan, te se više
ne može proći ispod Une.
– Ja sam čuo da su se u Uni jednom udavili neki svatovi kada su
pokušali da je pređu na sankama. Led krenuo i oni odoše na dno.
– Da, da, tonući pod led, oni su vidjeli dolje, u prolazu, kroz staklo koje
ima tamo, ono dvoje, momka i djevojku, kao žive. Osmjehivali su se na njih
zagrljeni. I mahali im – neočekivano ispriča Zvone.
– Naježili smo se od njegove priče, ne usuđujući se da ga pitamo ko mu
je o tome pričao.
Uputili smo se ivicom zida prema onoj strani gdje smo se bili popeli.
Trebalo je sići. Ja sam ostao posljednji, kao što sam bio posljednji i kada
smo se penjali. Gledao sam ih kako gmižu dolje, spretno poput zmije, i
uplašio se od visine. Morao sam se odmaknuti i prisloniti uza sam zid kule,
tako mi je odjednom pozlilo. Jednostavno, nisam znao kako ću početi
silaženje. Namještao sam se, namještao, ali nisam imao hrabrosti da
napokon spustim nogu preko zida. Plašio sam se da ne promašim izbočinu,
da mi se pod nogom ne odlomi kamen i ne povuče me dolje. Bilo mi je došlo
da zaplačem, skupio se neki čemer u mojoj duši. Zvao bih majku, ali kako
da me ona čuje? I da me čuje, ne bi mogla da mi pomogne. Znam da bi ona
ipak nešto izmislila, ali nije u blizini. Nema ni Keme, da mi pravi društvo na
tim sumornim zidinama, na koje već naliježe veče. Sumrak se hvata a ja ne
vidim načina da se spustim niza zid. A ne smijem ostati sam sa sovama i
zmijama, sam sa crnim i opakim gavranovima.
Pokušao sam još jednom, ali opet nisam uspio da pronađem mjesto gdje
bih stavio desnu ruku. Ipak, nisam smio da odustanem. Srce je tuklo, tuklo,
po leđima me kvasio znoj, a ja sam ležao na zidu tražeći nogom kamen,
prokletu izbočinu. Odjednom sam osjetio da me hvataju nečije snažne ruke
za podlaktice. Premro sam od straha, sijevnulo mi je u glavi da bi to mogli
biti oni mrtvi ljubavnici, koji su došli da me odvuku u svoje hladno i vlažno
skrovište. Tamo da me pojedu.
– Samo slobodno – čuo sam poznati glas, i srce se odjednom otkravilo,
toplota u grudima donijela mi je sasvim novu hrabrost. Bio je to Kemo.
Njemu sam vjerovao, slobodno se opustio i odmah napipao izbočinu, na
koju sam stavio nogu. Sišao sam lako, bez ikakva straha.
Kada sam odozdo pogledao uz zidine da vidim gdje je Kemo i da mu
zahvalim, gore je već bio mrak. Kemo je nestao neopaženo, kako se i
pojavio.
 
 
 
POSLJEDNJA TUČA
 
– Evo slamka na Halidovom ramenu, a evo i na tvome – zapodijevao je
Rade tuču između mene i Halida. – Ko skine protivniku slamku s ramena,
jači je. Da vidimo!
Volio sam se tući s Halidom jer je bio dobar drugar. A ja sam se tukao
jedino s drugarima. Nisam htio da učestvujem u tučama sa priječanima, kako
smo zvati dječake s one strane Une. Oni mi nisu bili drugari i služili su se
podmuklim trikovima – znali su kamenom razbiti glavu. Mi to nikada nismo
međusobno radili. Tuča je morala biti viteška – samo pesnicama, bez tuđe
pomoći. Tu pobjeđuje jači. Ko je kukavica, taj se ne smije pesničiti, on voli
iza ćoška da baci kamen u glavu ili da izvede neku još goru stvar.
Halid je imao sestru Esmu, koja je u kuglani namještala kegle. Zato
smo ga zvali Kegla. Halid se ljutio na taj nadimak, činilo mu se da mi tako
vrijeđamo njegovu sestru. Naravno, nadimak mu je dao Huso, zvani Poli'
vilo. Ako se neko htio potući s Halidom, bilo je dovoljno da ga nazove
Keglom. Druga je mogućnost bila slamka, koju je namještao Rade kao nešto
stariji i jači.
U jedno ljetnje jutro potukli smo se kraj Une, Halid se mašio za slamku
na mojem ramenu, što je bila uvreda. Ja sam ga odmah nazvao Keglom.
Počelo je ćuškanje, odgurivanje.
– Šta ti je, ostavi me na miru.
– Čuj, ti meni Kegla, šta ti je ?
– Ostavi me na miru, razbiću ti nos.
– Ti nos razbiti, čuj? Da vidim, hajde da vidim.
Uvod nije mogao da traje cijeli dan, za to nikada nisam imao strpljenja.
Dohvatio sam Halida po nosu i odmah ga raskrvario. Uhvatili smo se oko
struka, u kosti, da se nosimo kao pravi borci. Izdahne Halid, ništa; izdahem
ja, opet ništa. Podjednako jaki, koščati, najbolje smo se udarali koljenima.
Koljenom u stomak ili bedro, gdje prije zakačiš.
Nosili smo se se tako, kao u narodnoj pjesmi, cijeli dan do podne, a kad
je u podne sunce odskočilo i svi se razišli, i mi prestadosmo. Oprali smo se
dobro na Uni i otišli na ručak kod moje babe Stevanije. Grah s kobasicama –
prejedemo se uvijek pa poslije patimo i povraćamo.
Posljednji put potukao sam se s Halidom u brdima, kod Radetove stoke.
Taj dan proveli smo čuvajući krave i telce, penjući se po drveću, gdje smo u
rupama tražili ptičja jaja i poslije se njima gađali. Halid je tu bio najspretniji,
penjao se najviše, lakše pronalazio jaja. A onda gađao samo mene, jer
Radeta nije smio. Dva njegova dobra pogotka završila su na mome potiljku.
Nisam to mogao da otrpim. Samo tuča mogla je riješiti tu uvredu.
– Hajde, kad si toliki junak, Kegla, da se potučemo. Hajde, siđi ako
smiješ!
Nije ga trebalo mnogo nagovarati. Tuča je bila krvava i duga.
Razbijenih noseva, modri od udaraca i ugriza, nalijetali smo jedan na drugog
kao da nam od toga zavisi život.
Kad smo već bili toliko umorni da nismo ni ruku mogli podići,
prekinuli smo taj strašni obračun. Umrljani krvlju, pocijepanih hlača i
košulja, potjerali smo s Radetom stoku kući. I Rade je bio iznenađen
žestinom naše tuče.
A mi smo silazili niz put držeći se za ruke kao najveći prijatelji. Više
nikada nismo se potukli. Ne samo međusobno već ni sa kim.
 
 
 
BIBLIOTEKA
 
Bibliotekar Alija imao je jednu nogu, dvije štake, naočale i moju
privrženost biblioteci. U velikoj prostoriji buduće birtije "Palež" smjestila se
jedna velika vitrina, sa šest zastakljenih krila, iza kojih su se tiskale knjige
kao učenici na školskim prozorima. Očigledno im se nije dopadalo da su
unutra same, tražile su ruke koje će ih listati, oči koje će ih čitati. Čak i po
cijenu gužvanja listova, oštećenja korica, potpunog uništenja. Jednima su
korice već bile otpale, dok su se kod drugih još držale na nekoliko končića
koji su izvirivali iz hrbata knjige. Mnogima su stranice bile strašno
umašćene, jer ih je učenik čitao i istovremeno jeo pitu. I pored svih tih
vanjskih manjkavosti, koje bi nekog odmah ubile, te su mi knjige od prvog
dana bile neiscrpan tajanstveni svijet ljepote i mašte.
– Kad čitam, imam osjećaj da više nisam u kući nego negdje daleko,
gdje je sve ljepše – često sam majci govorio u zanosu.
Podne daske biblioteke mazale su se otpadnom naftom, od koje se pod
sjajio i smrdio tako strašno da mi se uvijek činilo da ću povratiti sve što sam
tog dana pojeo, ili se bar onesvijestiti. Pitao sam se kako Alija uspjeva
izdržati u tom smradu tolike dane. Sigurno mu u tome pomažu moćna bića iz
knjige svojim čarolijama, svojom natprirodnom moći. Nisam mogao da
odvojim oči od debele zelene knjige na čijem je hrbatu pisalo "Tajna
čovječje psihe". Alijina vitrina nije bila pretjerano prostrana, ali meni je
trebalo mnogo godina da pročitam sve knjige koje su se u njoj gurkale.
 Odmah sam htio da čitam one najteže, u kojima su složene sve svjetske
tajne, sva moguća čuda. Ali se nisam usuđivao zatražiti neku poimenice.
Alija je dobro znao šta kome treba, i ja sam strpljivo čekao da dođem na red.
On nas je upozoravao da kojim slučajem ne ručamo na knjizi i da je ne
stavljamo pod jastuk. Tako iz knjige ništa neće preći u glavu. Noć je za
spavanje, a dan za čitanje. I da se knjiga ne kida, da se predgovorom i
pogovorom ujutro ne potpaljuje vatra u peći. Svaka njegova riječ za mene je
bila svetinja, više sam pazio gdje stavljam knjigu nego gdje sam stajem.
– Šta bi, Mirko, razum ovaj, čitao?
Alija je, naravno, kao svi odrasli ljudi, imao uzrečicu; njegova je bila
"razum ovaj", kojom se koristio tako često da su ga svi tako i zvali: Razum
ovaj.
– Nešto teže – zatražio sam smjelo.
– Hm, teže, razum ovaj. Kažem, teže. A šta je teže za jednog dječaka
kakav si ti? "Kapital"? To je preteško. To bi mogao biti Džek London, je li, i
njegov "Bijeli očnjak", ali ja više nemam niti jednog cijelog primjerka.
Posljednji se iscjepao i morao sam da ga bacim.
Ukipljen, u stavu mirno, čekao sam šta ću na kraju dobiti. Knjiga će
sada doći kao presuda vrhovnog suda. Hoću li se dosađivati ili uživati u
novoj knjizi?
– Ovog puta, "Nikoletina Bursać", razum ovaj. Jesli li čitao
"Nikoletinu"?
Ništa ne govorim, mogao bi me poslati kući i bez knjige, i sasvim
zadovoljan odlazim kući. Bolje je čitati drugi put "Nikoletinu" nego treći put
dosađivati se sa "Mačkom Tošom".
 
 
 
PRIREDBA
 
U istoj sobi gdje je bila Alijina biblioteka, ali uz suprotni zid, nalazila
se pozornica. Napravljena od šest pivskih buradi i debelih dasaka, planki,
koje su bile sastavljene i pričvršćene dugim ekserima od po pet cola,
pomoću dvije poprečne grede koje su počivale na buradima – pozornica je
bila moj drugi san. Od jednog do drugog zida po zategnutoj žici klizila je
crvena plišana zavjesa. Na toj su se pozornici davale mnoge neobične
predstave, koje sam gledao bez daha, razmišljajući kako bi lijepo bilo da i ja
sam bar nešto jednom odozgo izrecitujem okupljenom narodu. Da ih
pogledam kako stisnuti, u duvanskom dimu, upiru oči u mene i očekuju
stihove. Ili možda neku ulogu, ko zna? Gledali bi me otvorenih usta, samo
kad bih zaigrao.
 I desilo se da dođe taj trenutak kad ću ja išetati na binu. Danima sam se
preslišavao, uključujući u to preslišavanje i majku. Ponavljao sam sigurno
stotinu puta "Krvavu bajku". Dva puta sam cijeli događaj sanjao: učenike i
njihove nastavnike, fašiste sa mitraljezima, i krv, krv, toliko krvi da sam se u
njoj gušio. Budio sam se uplašen i grozničav. Činilo mi se da sam i ja u tom
stroju u Kragujevcu, pred njemačkim mitraljezima, među učenicima i
njihovim nastavnicima i učiteljima, "na brdovitom Balkanu".
Samo da i taj dan dođe pa da odahnem. Na probi je sve bilo veoma
lako. Sala prazna – odozgo me je mogao vidjeti samo čika Alija, ali on je bio
zaokupljen čitanjem "Borbe" – ohrabrila me je da pjesmu Desanske
Maksimović izgovorim u jednom dahu. Učiteljica je bila zadovoljna, čak ni
direktor nije imao nikakvu primjedbu. Jedino mi je nastavnik fiskulture
skrenuo pažnju na pogrešan izgovor i naglasak nekih riječi. On je bio iz
Srbije i tražio da se te riječi naglašavaju na njegov način. Ali direktor je bio
protiv toga i ja zadovoljan iziđoh napolje.
Uveče sam počeo da se preznojavam čim se sala napunila. Košulja mi
se prilijepila za leđa a koljena su svaki čas klecala. Šta će tek biti kada
izidem pred taj svijet! Poješće me svojim smijehom. Nema druge, spetljaću
se. Stajao sam sâm iza pozornice, stiješnjen u onom uskom prolazu kroz koji
su tkali učesnici priredbe, najavljivači, nastavnici i još mnogo drugih,
nepoznatih osoba. Kad sam čuo svoje ime, noge mi se posjekoše u koljenima
i, da nisam bio stisnut uza zid, sigurno bih sjeo na pod. Osjećao sam
zagušujući miris prašine i nafte.
Ali neko me gurnu i ja ispadoh nasred bine kao da sam bio izbačen iz
praćke. Šta sad? – mislio sam grozničavo. Šta ću ja tu? Da se vratim, ne
mogu od stida. Da ipak nešto odrecitujem, možda ću se sjetiti? Kako ide prvi
stih? Koju pjesmu ja treba da recitujem?
Ipak, noge me same poniješe još dva koraka naprijed – i, gle čuda,
poklonih se mraku ispred sebe, iz koga su me gledale tolike oči kao žiške
divljih zvijeri. Činilo mi se da publike nema, da su preda mnom cijevi
Nijemaca i da će otuda svakog trena pokuljati olovo i vatra. Riječi su
dolazile same, ja sam ih izgovarao kao da prkosim mitraljezima i sili.
Slušajte me, gadovi, brbljalo je u mome srcu, slušajte kako recituje sin ove
zemlje na "brdovitom Balkanu", pravi rodoljub. Mi smo neuništivi.
Neuništivi!
Kad sam završio kliktaj, koji je bio tako kratak, tek jedan tren, aplauz
me presječe, jer sam njega najmanje očekivao. Kako, zar preda mnom nisu
Nijemci? Zar neću dobiti kundak u glavu? Tek mi se tada noge oduzeše.
Jedva doklecah do zavjese i tu kljoknuh sa strane, više povučen nečijom
rukom nego od svoje volje. Učiteljica me uhvati oko pasa i smjesti na klupu.
– Kako si ti bio sjajan! Divan, prosto divan! Rođeni glumac. Pogledao
sam pažljivo svoju dobru učiteljicu, koja mi već dvije godine ništa nije
predavala ali se starala o recitatorskoj sekciji škole, i primjetio u njenim
očima suze. Je li moguće da sam ja izmamio te suze? Jesu li to prave suze?
– A zašto vi plačete, drugarice učiteljice?
– Svi plaču, Mirko, da ih samo vidiš. Svi plaču.
 
 
 
MAJSTOR NA TRAPEZU
 
Privlačila me je igra "karike na marike". U sredini su bile flašice pune
pića, okolo noževi zabodeni u dasku, a sve okruženo konopcem koji je bio
učvršćen na kočiće udaljene od flaša i noževa za jedno tri koraka. Izgledalo
je sasvim blizu, bez muke bi trebalo nabaciti široku drvenu kariku na grlić
flaše ili ručku noža. Ja sam prvo gađao nož, jer me je nož jedino i zanimao.
Gledao sam one koji su imali dovoljno novaca da kupe odjednom deset
karika; radili su pogrešno, bacali odjednom po tri, čak i po pet. Karike su im
se sudarale u letu, padale po flašicama kao grad, i tu se nije mogao očekivati
ni slučajan pogodak.
Danima sam pokušavao da pogodim nož, ili bar flašu, ali sve bez
uspjeha. Trošio sam ono malo novca sačuvanog za ringišpil. Ljut, odlučio
sam se za jedan sasvim drzak i neočekivan potez. Kada se gazda okrenuo na
drugu stranu, brzo sam zakoračio jednom nogom unutra i bacio smjelo
kariku na flašu. I gle čuda, karika se zadržala, obgrlivši flašu kao prijateljicu.
– Evo, evo srećnog i spretnog čovjeka! – derao se na sav glas vlasnik
radnje i ne gledajući me. A kad je napokon pogledao svog spretnog i srećnog
čovjeka, narogušio se i namrgodio od bijesa. Pomislio sam da bi najbolje
bilo odmah pobjeći, ako je vidio moj majmunluk, ali sam hrabro ostao.
– Kad jedan dječak, jedan dripac, i sve najgore što se može nabrojati,
kad takav pogađa, narode, zašto odrasli ne bi mogli? Navali, narode, siguran
dobitak. Nema prevare, za pet dinara dobiješ flašu konjaka. Navali, narode,
karike na marike.
U flaši je bila rakija i ja sam je donio u kafanu da mi Cigo da nešto para
za nju. Jedva sam mu uspio dokazati da flašu nisam ukrao, kako je on tvrdio,
nego zaradio svojom spretnošću. Prijetio mi je milicijom, ali se ja nisam
uplašio. Ipak mi nije dao pare, nego flašu malinovca. Bio sam na njega ljut i
odlučio da mu se jednom osvetim. Naravno, kasnije sam zaboravio na
osvetu.
Da bih zaradio nešto novaca za ringišpil, streljanu ili "karike na
marike", organizirao sam u svom dvorištu nešto poput igara na vašaru.
Poredao sam nekoliko praznih konzervi jednu do druge, napravio tri
krpenjače i davao djeci da gađaju za dinar. Dobitak – figurica od gline koju
sam sâm napravio. Glavni zgoditak – čaša malinovca. Sva djeca iz okoline
dolazila su u moje dvorište da okušaju svoju vještinu. Samo su rijetki imali i
para, ostali su gađali džabe.
Ipak su me najviše privlačili artisti i njihov život. Igrači na žici i
trapezu, majstori vratolomija, mađioničari, gutači plamena i krotitelji zmija.
Odmjeravajući svoje znanje i svoju snagu, ja sam osjetio da bih mogao
postati u svojoj ulici slavan. Ja sam rođen za vratolomije na trapezu, tako
sam mislio. Privezao sam o gredu na verandi dva kraja konopca o koja sam
pričvrstio komad drške stare metle. Trapez je bio gotov. Danima sam
vježbao obrte, premete i naskoke. Napokon sam ocijenio da je vrijeme da
predstavu pokažem publici. Ulaz sam naplaćivao samo jedan dinar; ko nije
imao dinar mogao je donijeti bilo šta, tek da ne uđe baš besplatno. Pravi
artisti nikada ne vježbaju besplatno, govorio je veliki majstor Roko.
Publika se umirila i ja sam se pojavio iz predsoblja, u potkošulji i u
dugim gaćama, koje sam bio odozgo i odozdo zategao lastikom. Samom sebi
izgledao sam kao pravi artista.
S lakoćom sam se popeo na trapez i napravio pad naprijed. Uzdah
publike uvjerio me je da sam uspio. Mislili su da ću pasti, ali ja sam se
spretno zadržao nogama. Oslobođen početnog straha, bio sam spreman za
novu vratolomiju, premet nazad.
Slobodno sam se bacio nazad, uzmah je bio savršen, tijelo mi je
poletjelo kroz vazduh, zanjihalo se, vidio sam iznad sebe grede, koje
proletješe prema crepovima, ali i čuo uznemirujući zvuk cijepanja gaća.
Odmah sam se spustio sa trapeza a gaće su mi skliznule na pod. Bila je to
katastrofa, potpun krah. Ostao sam sasvim go pred publikom, koja je moj
neuspjeh dočekala gromoglasnim smijehom. U srce mi se najviše zabo Verin
oštri smijeh. Ni onaj vježbač što je promašio ruke svoga druga i sletio u
mrežu nije se gore od mene osjećao. On je svoju tačku ponovio i uspio da
popravi utisak. A šta ja da radim pred ovim nasmijanim nevaspitancima? Ni
časio nisam, preskočio sam gledaoce i upao u predsoblje, zalupivši vrata za
sobom. Iza mene ostao je glasan smijeh i vriska.
– Ovo vrijedi para! – urlao je Zvone.
– Hi, hi, hi – smijala se Vera.
Šta bih samo dao da ona nije tu. Danima smišljam pjesmicu za nju, a
gle sada bruke.
Poslije tog kobnog dana nisam javno nastupao. Vježbao sam samo za
sebe i nikada mi se više nije dogodilo ništa slično tragičnom cijepanju gaća.
 
 
 
 RIBAR
 
Od Keme sam naučio da pecam – s mosta, ispod mosta ili sa obale.
Zavisno od mjesta s koga se baca udica u Unu, trebalo je i različito raditi.
Prvo sam ribu hvatao u potoku. Zavlačio sam ruke pod korijenje vrba,
pipao, tražio dok ne bih dodirnuo migoljavo tijelo, koje je bježalo, nije mi
polazilo za rukom da uhvatim veću i vrijedniju ribu. Tu nisam bio dovoljno
vješt, bar ne kao Halid i Kemo. Ali s Kemom se u tome niko nije mogao da
uporedi u cijeloj Kostajnici.
Jednom sam odlutao uz potok, igrajući se vodom i uživajući u njenoj
prijatnoj svježini na julskoj pripeci više negoli tragajući za ribom. Stao sam
uz jedan veliki panj i razmišljao da li se pod njim nešto krije. Voda mi je
bila do kukova, tek su gaće bile nešto skvašene. Odjednom osjetio sam da
mi uz tijelo gmizi nešto hladno. Misleći da je sigurno neka grana, pokušao
sam, i ne gledajući, da to skinem sa sebe. Ali nisam uspio. Pogledao sam
dolje i, o užasa, vidio zmiju, koja se bila prometnula kroz moje gaće tako da
joj je rep bio u vodi a glava već klizila prema mome stomaku. Naglo sam
spustio ruku, zgrabio je odozdo za rep, izvukao i bijesno bacio preko vrbe u
njivu. Pošao sam odmah da je vidim, ali sam morao da prisjednem na obalu,
jer mi je odjednom došla neka slabost. Osjetio sam strah od onoga što mi se
moglo dogoditi, iako sam znao da je to bezopasna zmija, bjelouška. Ali
zmija je zmija, s njom nema šale.
Najviše sam volio pecati s poprečnih greda ispod mosta, zaklonjen od
pogleda radoznalog svijeta, od sunca koje nesnosno prži. Tu sam sjedio
satima, posmatrajući plovak kako se poigrava s maticom; plovak i matica
kao mačka i klupko vunice. Obješena o ekser, niska riba svjedočila je o
mojoj vještini, i svaki put kada bih bacio pogled na nju, osjećao sam se
veoma zadovoljan i srećan. Nisu bile naročito velike, uglavnom oko pedalj,
ali i to će biti dovoljno za večeru. A možda će se još nešto uhvatiti, do noći
ima dovoljno vremena.
Posmatrajući vodu koja je mirno promicala ispod mosta, prozirna i
divna, vidio sam jednu veću ribu kako se muva oko glista. Klen! Srce mi je
zaigralo čim sam pomislio da će zagristi glistu. Samo se Kemo mogao da
pohvali takvim ulovom, ali on je za sve nas bio pravi učitelj ribarskog
zanata. Plašio sam se da riba neće zagristi, kako su obično činili veliki
klenovi, ali ona se neprekidno vrzmala oko moje gliste, oblizivala je,
njuškala, gurkala ustima, udarala repom, izvodila neku svoju čudnu igru.
– Hajde, hajde, ribice moja zlatna, zagrizi, ne plaši se.
I riba zinu, mamac netade u njenim ogromnim ustima. Isti tren cimnem
štapom k sebi. Udica se zabi ribi u usta. Ona bijesno povuče na drugu stranu,
ali ja sam bio spreman.
 Uspio sam da je dovučeni do glavnog stupa, pričvrstio konac da se ne
odveže i spustio se dolje, da je uhvatim rukom. Plašio sam se da je suviše
teška za najlon i da bi se on mogao prekinuti, naročito ako bi se riba počela
da praćaka u vazduhu. Uhvatio sam je čvrsto desnom rukom, a lijevom sam i
dalje držao konac, nisam htio odmah da izvadim udicu, treba biti siguran sa
svih strana. Ako mi isklizne iz ruke, konac će već dolje zadržati da ne
otperja.
Lagano sam se uspinjao, vodeći računa o svakom koraku. Riba je bila
mirna, znao sam dobro da ona malaksava, da više nema snage da se
praćakne.
Ali ne lezi vraže! Kad sam već bio blizu gornje grede, sasvim kraj onog
mjesta sa koga sam pecao, riba naglo mahnu svojim snažnim repom, tijelo
joj se izvi kao čelična opruga i uščupa mi se iz ruke. Da bih je ipak zadržao,
oslobodih i lijevu ruku, kojom sam se držao za gredu. Sad sam već bio sličan
ptici, mada nisam znao da letim. Riba pljusnu u vodu, a ja po njoj,
nepripremljen za takav skok; između dvije sedre zabio sam se prema dnu i
pri tom udario kukom u jednu od njih. Bol me je gotovo onesvijestio, ali ja
sam i dalje mislio jedino na ribu. Kako sam pao s njom, tako sam konac
prekinuo i riba je plivala, više mlitavo plutala nego plivala, vukući za sobom
i jedan kraj konca.
Bacio sam se za njom. Za mnom je ostao crveni trag, od krvi što se
cijedila iz mog zguljenog kuka. No to nije bilo ništa prema gubitku takvog
ulova. U dva skoka sam je dohvatio i izdigao visoko iznad vode, držeći
jedan kraj konca. Riba je bila potpuno mirna. Dobauljao sam s njom do
obale i pružio se na kamenje i pijesak. Tek sam sada mogao da pogledam
svoju ranu. I dalje se iz nje cijedila krv, ali ne toliko da bi me to moglo
zabrinuti.
Riba je mirovala uza me, velika, ogromna, skoro tri pedlja od glave do
širokog repa.
– Ipak sam te savladao, budalo jedna! Glavu sam zbog tebe mogao da
izgubim!
Ona je bila mrtva i nije mogla da čuje moje osvetničke riječi.
 
 
 
ZMIJA
 
Nisam volio da čuvam prasce. Koliko znam, niko u tome nije uživao.
Ako neko kaže da jeste, beli laže. Morao sam satima da pazim na svaki
njihov pokret, sâm, na ruševinama stare klaonice. Kada je srušena, ne znam.
Ostali su samo njeni temelji i ispucala betonska ploča, po kojoj se nakupilo
mnogo zemlje te je narasla bujna trava. Temelji su bili zarasli u kupinu i
čkalj. To je bilo jedino mjesto gdje sam mogao da istjeram prasce na ispašu,
jer u Kostajnici mi zemlje nismo imali. Na svu sreću, prasci su bili mirni i
nije ih bilo mnogo – obično dvoje, samo rijetkih godina troje.
Prasce sam na ispašu tjerao rano jutrom ili pred veče. Ponekad bi mi se
pridružio pokoji drugar, pa smo mogli zametnuti neku igru, okušati se u
mačevanju ili skakati iz mjesta u dalj.
– Tamo ima opasnih zmijurina, pazi se – svaki put opominjala me je
majka.
Zaista, nekoliko puta mi smo pronašli njihova malena jaja, sakrivena
ispod kamenja i komada betonske ploče. Ali nijednu nisam vidio.
No jedno predveče desilo se nešto potpuno neočekivano. Bio sam sâm.
Imao sam dobru čakiju, oštru kao brijač, kojom sam rezbario ljeskov štap.
Taj me je posao bio toliko obuzeo da sam nekoliko puta morao da tražim u
okolnim kukuruzima prasce, koji su, izgleda, samo vrebali na moju
neopreznost kako bi strugnuli prema misiračama.
Sunce je već bilo na zalasku, od Une je prijatno pirkao osvježavajući
povjetarac. Odjednom čuo sam neobičnu skiku, kao da stiže iz stegnutih usta
praseta koje kolju. Zvuk je bio strašan i uznemirujući, pomislio sam da neko
davi prase.
Skočio sam sa kamena na kojem sam sjedio, ili čučao, i potrčao prema
tom pisku. Jedan bijeli praščić stajao je uz gomilu kamenja kao hipnotisan, i
skičao, skičao. Ogromna zmijurina, sklupčana u travi, s izdignutom
trouglastom glavom, iz koje je palacao strašni jezičak, spremala se da zada
smrtonosan udarac mome lijepom praščiću. Jednim strašnim udarcem onim
štapom po odvratnoj gomili pogodio sam zmiju tačno u glavu. Ali sam
nastavio da udaram sve dok se štap nije od jednog udarca slomio po sredini.
Napokon sam pogledao masu po kojoj sam udarao. Zmija je bila
isječena na komadiće. Nisam vjerovao svojim očima. Kao i obično, tek
poslije samog događaja, osjetio sam klonulost, slabost i strah. Vilice su mi
zadrhtale, zubi zalupali, koljena zaklecala kao da sam drveni lutak.
Šta bi bilo da sam joj prvim udarcem promašio glavu? Te noći budio
sam se nekoliko puta, svaki put sa tom istom misli. A preda mnom je stalno
igrala zmijina glava, i njen strašni pogled u moje bijelo prase probadao me je
kroz stomak. Oko nogu motale su mi se zmijurine, skakale sa grana, izlazile
iz vode i milile uz moje noge i trup.
Kad ću ih se osloboditi?
 
 
 
SKIJANJE
  
Tih zima, kada sam išao u osnovnu školu, hrane nije bilo dovoljno,
gladovali su pomalo i ljudi i životinje. Ali je zato snijega bilo u izobilju.
Svaka zima bila je za priču, starci su se javljali riječima da takvu nisu dugo
zapamtili, a mi smo radosni mogli ujutro zaključiti da je snijeg visok toliko
da vjerovatno opet u školi neće biti dovoljno đaka i da će se sva nastava
svesti na čišćenje snijega oko škole.
Još da sam imao skije, poput mojih drugova Ante i Đogaza, najboljih
skijaša u gradu, i ja bih letio niz padinu kao oni. Uspio sam da dobijem
jedne koje je Anto prodavao. Dao sam mu nešto para i obojica smo bili
zadovoljni. Skije sam uveče stavio pokraj kreveta da mi se nađu pri ruci čim
se probudim. Dugo sam im opipavao jake metalne okove, koje je bio
napravio majstor Alija; na njima su bili pričvršćeni jaki kaiši, koji stegnu
cipele tako dobro da nikako ne možeš izletjeti napolje. Prije će se neko
slomiti nego što će ti vezovi da popuste.
– S ovakvim skijama i ja ću skijati kao oni.
– Samo ti noge čuvaj, da te ja ne vodim doktoru. Lako je meni za skije
– govorila mi je majka svako jutro.
S takvim se skijama, naravno, nije moglo skijati u parku, uz školu ili
tamo gdje su se i drugi skijali. Trebalo je ići onim putevima koje su već
prokrstarili Anto i Đogaz, ali i otkrivati druge padine i kose, presijecati
snijeg cjelac, sam sebi praviti stazu.
Skije su padale u snijeg dublje nego što sam ja htio, pomalo sam se
ljutio na njih, ali više na tako visok snijeg. Pokušao sam da napravim stazu
za spust, onako kako nas je učio nastavnik Branko, ali to je bio dug i
mukotrpan posao, za koji su bili potrebni mnogi skijaši.
Napokon sam okrio jednu takvu stazu, spuštala se sa velike visine,
prosto mi se zamaglilo pred očima kada sam podigao pogled. Odmah sam
krenuo gore. Jedino su Anto i Đogaz mogli da naprave takvu stazu.
Pokraj nje, u snijegu, nije bilo nijednog mjesta za koje bi se moglo reći
da predstavlja otisak nečijeg tijela i pada. A tako dobro mogu da se skijaju
samo njih dvojica. Ali ako su oni mogli, sa ovakvim skijama, koje same
znaju kako treba držati tijelo da se ne padne, onda ću i ja.
Imao sam ja već iskustva sa skijama, onim jednostavnim, koje sam
pravio od obične jelove daske i koje su se lomile već drugog – trećeg dana.
Zato sam i uspio otprve da se spustim bez pada. Pri dnu sam samo
zamlatarao rukama, kako bih održao ravnotežu, prolazeći iz kosog u
horizontaklni položaj, iz veće u manju brzinu. Mome veselju, jasno, nije bilo
kraja, čak i kad sam nekoliko puta ozbiljno pao i pobranao snijeg pokraj
staze. Poput snježnog čovjeka, ugrijan, uopšte nisam obraćao pažnju na svoj
izgled. Jedva sam čekao da se popnem na vrh brijega i da se ponovo
strelovito spustim.
Smračivalo se, više se nije vidjela cijela staza, pa sam odlučio da je za
taj dan dosta. Naučio sam da se skijam, mogu biti zadovoljan. Kako će se
majka obradovati kad joj kažem novost!
Bio sam otišao dalje nego što mi je u prvi mah izgledalo. Skijajući se
putem, već sam pomalo osjećao i hladnoću; umjesto onog maloprijašnjeg
veselja javljao se strah od moguće majčine ljutnje. Ostao sam ipak predugo,
ona će strahovati šta je sa mnom. Noge su mi se ohladile, prsti prosto
utrnuli. U cipelama je bilo snijega, koji se topio a potom se voda ledila.
Jedva sam se dovukao do kuće. Mrak je bio dobro zavladao gradom, na
ulicama se mogao vidjeti samo rijetki prolaznik i pokoji pas.
Skije sam jedva uspio da skinem sa smrznutih cipela. Na meni je sve
bilo smrzlo. I ruke su mi bile modre od hladnoće, prsti su jedva otkopčali
kaiše. Ostavio sam skije na verandi, otvorio vrata od predsoblja i ušao
udrvenjenim, smrznutim korakom. Majka je sjedila za svojom singericom.
Oči su joj bile crvene i vlažne, a u rukama je držala debeli kožni kaiš.
Znao sam šta me čeka, ali sam joj ipak htio saopštiti novost. Htio, i
odmah odustao. Njeno suzno lice uvjerilo me je u moju pogrešku – znao sam
da se batine sasvim opravdane. Uostalom, najvažnije je da sam naučio da se
skijam i da sam ipak kući došao živ i, vjerovatno, zdrav.
– Prvo se izuj!
To je bilo daleko lakše reći nego učiniti. Odjeća mi je bila potpuno
smrzla, skorena, a prsti naposlušni, drveni. Jedva sam nekako skinuo
rukavice, ali i o cipelama nije moglo biti ni govora. Majka se sagla i polako
mi razvezala pertle. Pažljivo me je izula, posušila mi ledene noge krpom i
obula debele vunene čarape. Izgledao sam zaista strašno, kao da cijeli dan
nisam izlazio iz debelog snijega.
– Naučio sam, znaš – govorio sam joj, pokušavajući da je zagrlim
smrznutim rukama dok me je skidala – naučio sam da se skijam, poput Ante
i Đogaza.
Onako polugolog, u toploj kuhinji, majka me, presavi preko stolice i
nekoliko puta žestoko dohvati kaišem. Odahnuo sam kada me je počela tući.
Batine su trajale kratko i nisu me naročito zaboljele. Majka je odmah otišla u
sobu da mi potraži suvu odjeću. Kad se vratila, u desnoj je ruci držala
maramicu i brisala oči, suznije nego što su maloprije bile.
– Nemoj, mama, molim te! Sad kad znam da se skijam, neću više
ostajati tako kasno.
– Rat me nije uništio, a ti ćeš me uništiti svojim ludostima.
Te večeri morao sam u krevet bez uobičajene pjesme s majkom.
 
 
  
KONAČAR
 
Kao iskusan izviđač bio sam određen da budem konačar. Trebalo je, s
još jednom grupom starijih izviđača, da u Plaški otputujem dan prije odreda
i da tamo podignemo logor, kako bi se naši drugovi, pospani i umorni, svalili
u šatore i odmah zaspali snom malih buba. Bio sam ponosan na tu veliku
čast, koja je, uostalom, i bila prirodna za jednog zamjenika komandira čete.
Tetak Milan posudio mi je svoj lovački ranac, jednu savršenu stvar
kojoj nisam mogao da izbrojim sve džepove i tajne pertince. Tu je bilo toliko
prostora da su se unutra začas izgubile moje malobrojne stvarčice. Morao
sam da smišljam šta još ja ponesem a da to bude koliko-toliko izviđački
opravdano. Nije se smjelo nositi ništa suvišno. Na kraju je moj ranac ipak
bio potežak, poklopio me je spustivši mi ramena prema zemlji kao da će ih
otkinuti. Ali jedan konačar nije smio da se žali na težinu prtljaga.
Putovali smo dugo, stalno putičkim vozom. Prvo do Sunje; tu smo
presjeli za Zagreb, a iz Zagreba, opet presjedajući, krenuli smo za Rijeku.
Voz je kloparao kroz noć, a ja sam gledao svoj pospani lik u crnom ogledalu
prozora; napolju je vladao mrak, nije se ništa moglo vidjeti.
Nisam se premetao kao drugi, koji nisu mogli da se skrase na jednom
mjestu uprkos naredbi da ne smiju prelaziti iz vagona u vagon. Više nego
drugi poštovao sam naređenja starijih. Osim toga, mislio sam stalno na
tetkovo uputstvo da moram držati na oku njegov ranac, kako ne bi nestao. U
vozu uvijek ima lopova i treba paziti stvari, inače dobiju noge.
Što smo duže putovali u noć, glava mi je postajala sve teža, obuzimala
me strašna pospanost. Pridržavao sam rukama svoju neposlušnu glavu, koja
nije vodila računa o tome da sam ja jedan konačar, koji mora da vlada
svojim snom – to je najviše vještarstvo.
Ali jedno je bila moja želja da ostanem budan, a drugo ćudljivi san, koji
ne haje za vještarstva i tvrde namjere. San je nekada zaista dosadan, ne
ostavlja te na miru čim primijeti da si malo umoran. Da se bar nešto vidi
napolju, mora biti da prolazimo kroz zanimljiv kraj!
Trgnuo sam se kada je nastavnik Boro viknuo: Ogulin! Izlazimo! Zar
sam baš toliko spavao? Napolju je bilo manje mračno, voz je još kloparao,
znači Ogulin je bio tek pred nama. Treba se spremiti za izlazak. Sa sobom
smo imali toliko stvari da smo ih jedva izbacili iz voza. Na svu sreću, bili su
tu iskusniji i jači izviđači, koji ne znaju za umor. Izišavši na peron, stresao
sam se od čudne jeze koja me odjednom obuzela, iako smo bili u srcu ljeta,
u mjesecu julu.
Skotrljali smo se nekako na peron ogulinske željezničke stanice sa
onom hrpom stvari, među kojima su najteži bili šatori. Kao egipatska
piramida privlačili su poglede putnika. Nisam htio da strpam svoj ranac,
mogao bih da ga zaboravim. Uskoro smo se ukrcali u novi voz, koji je išao
za Plaški. Putovali smo kratko – ukazalo se jutro, s jedne je strane nebo bilo
jarko crveno. Izgledalo mi je prosto nemoguće da je s te strane istok, kada bi
morao biti na sasvim suprotnoj strani.
U Plaškom smo se smjestili podno stare crkve. Prostor je bio ograđen
niskim kamenim zidom. Šatore smo podigli lako, u tome smo svi bili vješti.
Nismo li prošle godine osvojili prvo mjesto na takmičenju izviđača u Novoj
Gradišci? Pošto smo uredili šatore i krug okolo, izležavali smo se preostali
dio dana. Ručali smo ono što su nam majke bile spremile u ranac. Ja sam
svoju hranu podijelio sa Marinkom, majstorom svih instrumenata, koji je bio
domac i nije imao nikoga da mu spremi hranu za put. Bar ne onakvu kakva
je bila moja. Ponio je dvije konzerve i nešto sira, ali to smo ostavili za
kasnije.
Pred veče nam je već bilo dosadno. Spremali smo se za spavanje, još
uvijek umorni od prethodne noći, koju smo probdjeli. San je tražio svoje,
iako smo htjeli dočekati naše drugove, koji će stići kasno te noći. Ja sam bio
ponio svijeću, opet po savjetu tetka Milana, koji je imao iskustva u
logorovanju, kao stari partizan. Imao sam komad žice, koji sam omotao oko
svijeće i privezao za šatorski kolac. Svijeća je bila tačno nad mojim rancem.
Tako smo u našem šatoru imali dobro osvjetljenje. Svi su mi stisnuli ruku na
toj domišljatosti sa svijećom.
U neko doba čuli su se povici odozdo, dolazili su ostali izviđači našeg
odreda. Pojurili smo iz šatora, kao da ih nismo vidjeli mjesec dana.
Preskočili smo zid i zaputili se na željezničku stanicu. Zaista, odred je već
bio tu. Ja sam pomogao Veri da ponese svoje stvari. Htio sam se pohvaliti za
domišljatost sa svijećom, ali sam kao dobar izviđač to ostavio drugima.
– Vatra!
– Dim iz šatora!
Pojurili smo prema šatoru koji se dimio kao pušnica za sušenje mesa. Iz
mog je šatora sukljao dim. Bacio sam se unutra, pobacao napolje stvari, u
noć tamnu kao podrum bez prozora. Ranac mi je bio nagoren, više ga nisam
mogao da zavežem, a u njemu su bile nagorjele i neke stvari. Za sve je bila
kriva svijeća, koja je dogorjela do žice i prevrnula se, na svu sreću, tačno u
moj ranac. Da njega nije bilo, vatra bi sigurno zahvatila i šator. Eto, eto,
šteta na tetkovom rancu spriječila je veću štetu. Ali šta će reći tetak Milan
kad vidi kako sam čuvao lovački ranac? O tome nisam smio ni misliti.
Tako je počelo moje prvo izviđačko ljetovanje. Dva dana sam bio
nerasopložen, stalno zagledavo u ranac, ali sam uskoro zaboravio tu nevolju.
Slijedeći drugove, prepustio sam se kupanju i uživanju. Izviđačke obaveze
nisu bile ni jednostavne ni male.
  
 
 
ODGAJIVAČ PTICA I RIBICA
 
Bio sam kod Keme, sjedio u njegovoj tamnoj i prljavoj sobi, nad kojom
je stražario strašni, ogromni gavran. Vrata Kemine kuće uvijek su bila
otvorena, jedva su se mogla i pritvoriti, ali nad tim ulazom bdio je gavran.
– Neeee! neee! – graktao je gavran na svakog ko bi mu se približio.
Nije dopuštao divljim golubovima da kljucaju zrna u Keminom
dvorištu. Imao je Kemo još različitih ptica, koje je ponekad prodavao
kupcima čak iz prijeka.
– Pronađeš ptiče i othraniš ga. To je dovoljno. Ta će ti ptica biti vjerna,
ti si joj roditelj. Tako sam ja othranio gavrana.
Nisam htio da ga pitam kako se ptići hrane, vjerovao sam da ću to i sam
nekako pronaći. Dovoljno je to što sam kod Keme vidio ptice, sam ću učiniti
isto to što je on postigao. Zar jedan nepismenjak da bolje zna od mene,
učenika šestog razreda, kako se othranjuju ptići? Pismen čovjek više zna od
nepismenog, pa samim tim i više vrijedi. To su nam govorili od prvog
razreda; ako su lagali, nije uopšte vrijedilo ići u školu. Ja sam im vjerovao.
Danima sam obilazio voćnjake i šumu tragajući za gnijezdima do kojih
je lakše doći, za gnijezdima na nižim granama ili u šupljini stabala. Ali ta su
gnijezda obično bila prazna. Nisam znao ni kada se tačno ptići legu, možda
sam tražio u potpuno pogrešno vrijeme.
Jedva sam jedno pronašao, na vrhu stare divlje jabuke, zaklonjeno od
pogleda takvih namjernika kakav sam ja bio, u kome su bila dva ptića, žutih
kljunova i paperja, koje se nakostriješilo od straha kada su ugledali moje
uznemirene oči. Držeći ih na dlanu, osjećao sam kako dobuje njihovo malo
srce u mršuljavim, još nezaštićenim perjem, prsima. Dugo sam razmišljao da
li da ih uzmem ili da sve prepustim prirodi, ali je moja radoznalost pobi-
jedila. Morao sam da se okušam u istom poslu u kome je Kemo bio vrhunski
majstor.
Ptiće sam odnio kući i odmah ih stavio u kavez, koji je dugo čekao
ovakve stanovnike. Izmrvio sam im dosta hljeba potopljenog u mlijeko,
nisam škrtario, neka se najedu dobro. Zamišljao sam ih već kao velike ptice
koje s krova moje kuće gospodare okolinom. A nisam zapravo znao ni kome
ptičjem rodu pripadaju moji ptići. Možda su to neke male ptice, koje su
daleko od bilo kakvog gospodarenja. Sutradan, međutim, moji su ptići
osvanuli mrtvi. Hranu nisu bili ni taknuli. Zaprepašten, optuživao sam sebe
cijeli taj dan za ubistvo, surovo ubistvo dva nedužna ptića. Nisam bio
sposoban da ih nahranim.
 – Eh, eh – prekorijevao me je Kemo kad sam mu se izjadao – zašto
mene nisi pitao. Ptićima se hrana stavlja na kljun, i to crvići. Misliš li ti da je
to lako? Ali da si pitao, ja bih ti pokazao.
Nisam mogao da shvatim kako je to Kemo znao a ja nisam. Gdje je
naučio tu jednostavnu nauku? Odlučio sam da se više ne bavim pticama.
Očigledno je da mi to ne leži. Probaću s ribama i akvarijem, tu sam sigurno
bolji od Keme. On zna pecati, tu mu svaka čast, ali uzgajati ribe ne zna. To
je ipak nauka.
Kod starog Vandašpila, koji je otkupljivao otpadno željezo i puževe,
pronašao sam stari fenjer s fijakera. Stakla su mu bila cijela i ja sam ga
opravio, tako da mi služi kao akvarij. Šupljine sam ispunio staklarskim
gitom, odozdo stavio malo gipsa, a unutra pijesak i kamenčiće. Time je
avakvarij bio gotov. Iz njega voda nije isticala; prozirna i s nekoliko
travčica, očekivala je ribice.
U potoku je bilo riba, trebalo ih je samo pohvatati i strpati u akvarij, što
za mene nije predstavljalo nikakav problem. Mislio sam da moj akvarij ne
smije biti siromašan, kao što je onaj školski, gdje se tri mršuljave ribice
dosađuju. Dobro, nemam zlatne ribice, ali zašto moraju biti baš zlatne?
Uhvatiću naše, potočne, i one su lijepe. Sa mnom se potpuno složio i
nastavnik Boro.
Prokrstario sam potok, stjerao cijelo jato crnih riba u škripac i pohvatao
ih u veliku teglu. U mutnoj vodi ribe su bezglavo plivale, mogao sam da ih
dodirnem prstom, da ih razgledam i proučavam do mile volje. To je početak
svake nauke, potrebno je posmatrati prirodu. Bio sam radoznao da izbliza
posmatram život riječnih riba.
Cijelo veče se nisam odvajao od svojih riba, koje su bile potpuno
ispunile akvarij. Prebrajao sam ih i zapisao broj jedanaest.
Sutradan, međutim, po površini vode plutalo je pet mrtvih riba. Njihovi
bjelkasti trbusi uznemirili su me, nisam mogao da pojmim šta se dogodilo s
tolikim ribama. Ali sve nisu bile uginule, ostalo ih je dovoljno da nastavim
proučavanje. Namrvio sam im hljeba i otišao u školu. Kad sam se vratio, u
akvariju se više ništa nije micalo. Sve su se, kao za neki inat, bile izvrnule na
leđa i beživotno plutale po površini.
Opet sam pogriješio. Ali u čemu? Kako se gaje ribe u akvariju? I mogu
li se baš sve ribe gajiti u akvariju?
Još jednom sam sve ponovio, ali s istim rezultatom. Donio sam punu
teglu riba, smjestio ih u akvarij, ponudio im hljeba, ali do sutradan u podne
sve su bile mrtve.
Ne, nije to za mene, zaključio sam na kraju. Ne poznajem ja životinjski
svijet. Bolje će biti da se posvetim fizici i hemiji, tu ću sigurno imati više
uspjeha. To su prave nauke.
  
 
 
SAFET
 
– Ti ćeš biti Indijanac, naravno, ali pazi se ako te uhvatim, znaš već šta
su kauboji radili Indijancima,
Tako sam ja uvijek bio bliži Indijancima nego kaubojima. Nisam se
mnogo ljutio, meni su Indijanci bili draži od kauboja.
– Sve znam, ali snaga uvijek ne pobjeđuje, treba biti i lukav.
Za luk je dobar glog, a za strijele lijeska. Oko vrha strelice omota se
malo bakarne žice, onda je teža i ubojitija, leti pravo na cilj. Ako je odapneš
uvis, ode iznad krova, ali može razbiti prozor, iskopati oko ili ostati u oluku
do koga se ne može doći. Veliki je užitak odapeti strijelu u nebo, da se
takmiči sa tačkastim pticama. Odapinjati je na golubove nije sasvim dobro,
ali se rijetko desi da se golub stavarno i pogodi.
Jednom su me kauboji uhvatili u grmu, povukli za noge na drugu
stranu. Sav sam se izgrebao po licu i laktovima. Molio sam ih da me puste,
sam ću izaći, trnje će me potpuno iznakaziti, ali su bili potpuno neosjetljivi
na moju molbu. Gluvi kao psi.
– Osvetiću vam se – prijetio sam im.
Samo su se nasmijali na tu moju prijetnju. Oni su svoj posao radili
kaubojski ozbiljno i surovo.
Zavezali su me za šljivu, namazali mi lice crvenom bojom i otišli.
Nisam se mogao osloboditi, a pristizala je hladna noć. Cvokotao sam i
pogledom pretraživao okolinu, kako bih nekoga spazio da mi pomogne.
Nisam htio da zovem pomoć, kad su se već zvijezde bile osule po cijelom
nebu, naišla je Zvonina majka i odvezala me.
– A, đavoli crni, šta su ti uradili! Mogao si tu cijelu noć da ostaneš da ja
slučajno nisam naišla!
Sutradan sam se probudio odmoran, sunce je već bilo visoko izgrijalo.
Čuo sam dolje dozive drugova. Provirio sam kroz prozor, na ulici su već bili
svi, oboružani drvenim mačevima. Mušketiri, vitezovi okruglog stola, svi
odreda plemeniti i hrabri.
Istrčao sam napolje sa komadom hljeba u ruci, nisam imao vremena da
pojedem nešto više. Uzalud me je baba dozivala i molila da uzmem malo
čvaraka, malo slanine jaje naoko bar. Zvali su me viteški mačevi i sveta
dužnost da se osvetim. Grdno su se prevarili ako misle da sam zaboravio
uvredu nanesenu jednom Indijancu.
Popeli smo se na Djed, onom težom stranom, i zadihani sjeli navrh
brda. Gledali smo dolje Unu i dva grada, koje je rijeka razdvajala a drveni
most spajao. Na mostu su bile sitne prilike, koje se nisu mogle raspoznati.
Ja sam se poigravao svojim mačem, koji je bio napravljen od dobrog
komada daske. Znao sam da se ne može slomiti lako, a da meni dozvoljava
da udaram po protivničkim mačevima svom snagom, ne poštujući pravila
mačevanja. Bio sam nestrpljiv da se zametne kavga. Kako ću nekoga
pljoštimice opaučiti po leđima, zapamtiće dobro ovaj dan! Nisam ja baš od
njih slabiji u svim tim igrama. U fudbalu rezerva ili golman, u rukometu
ništa, plivati još ne znam... ne smijem ni nabrajati sve. A gdje je skijanje,
klizanje, pjevanje, sviranje? U svemu tome sam među posljednjima. A
učenje niko ne računa.
Prve su čarke počele između Radeta i Zvone, Farke i Safeta. Ja sam za
svoju buduću žrtvu izabrao Safeta. On nije bio naročito vješt ni u čemu, a
ponajmanje u mačevanju. A baš me je on juče svezao za drvo, smrtouzice,
tako da nisam mogao da se sam odvežem. Teta Marija je srp morala da
upotrijebi kako bi me oslobodila.
Safet se plašio mačevanja. On nije volio igre u kojima je morao da se
sam samcit bori, jurio je samo s drugovima kad su nastupali kao grupa. Zato
je jedva pristao da se ogleda sa mnom. Osvrtao se, tražeći Radetovu
podršku, ali Rade je i dalje ratovao sa Zvonom. Bili smo iznad jednog usjeka
od dva metra, koji se dolje završavao žbunjem i trujem. Ja sam vješto
rukovao svojim mačem, osjećao sam da mi je u rukama mač Robina Huda ili
D 'Artanjana. Taj mač sve zna i može.
Kad se Safet našao okrenut leđima prema onom usjeku, tačno iznad
njega, ja sam, ne razmišljajući mnogo, zamahnuo mačem iz sve snage, kao
da ću ga udariti po glavi. Takvi se udarci nisu mogli lako braniti. Moj je
teški mač lomio lako jelove mačeve, zato je uvijek bilo najrazumnije
odskočiti unazad, povući se i tako izbjeći direktan udarac. To je uradio Safet,
ali iza njega nije bilo mjesta za ustuk – odskočivši, on je izgubio oslonac
pod nogama i stropošao se dolje. Ja sam ostao gore, sa zamahnutim mačem,
iznenađen naglim padom protivnika više nego on sam.
I dalje sam držao mač visoko iznad sebe, da svi vide da ga nisam ni
taknuo, ali me niko nije gledao. Odmah su svi potrčali dolje da vide šta je sa
Safetom, koji je jaukao kao da mu je sve slomljeno. Nisam vjerovao da mu
se išta tako strašno desilo – pretvara se samo da bi me obijedio. Napokon
sam i ja odbacio mač i sišao dolje da vidim o čemu je riječ. Safeta su zavukli
iz kupine izgrebanog, pocijepane odjeće. Nije mogao da stane na noge, a
držao se i za lijevu stranu rebara. Priskočiše nam u pomoć i dvojica
nepoznatih ljudi. Uhvatiše Safeta i poniješe ga sa sobom.
– Prokleti mulci – mrmljao je jedan – šta to radite!
Poslije tog događaja, neko vrijeme sjedili smo pokunjeni, nismo se
usuđivali da govorimo, kao da su svi krivi skupa sa mnom.
 Ipak, Rade predloži da trčimo s nožem u ruci, ako neko ima nož, kao
pravi Indijanci. Bio je to pravi izazov, iako sam znao za opasnost od takve
lude jurnjave. Letio sam preko zaravni, kao na konju. Odjednom sam se
okliznuo na nešto i prućio po zemlji. Pri padu nož me zagrebe po gornjoj
usni, prosjekavši je skoro do zuba. Krv poteče po mojoj ruci, kao osveta za
moju malopređašnju neopreznost.
Držao sam se za gornju usnu, pritiskivao je rukom, ali krv je i dalje
tekla, crvena, topla, ljepljiva, moja krv. Rade mi je dao zabalavljenu
maramicu da pritisnem posjekotinu. Spustili smo se niz Djed, tiho i brzo.
Nisam smio ići do Hajdića, a ni majci se nisam smio pojaviti takav. Zavukao
sam se u sobu i pogledao u ogledalo. Da, izgledalo je loše, posjekotina je
bila tačno ispod nosa, duboka, zinula je na mene kao avet.
– Kakav ludi dan! Najvažnije je ipak da krv više ne teče. A valjda i
Safetu ništa nije slomljeno.
 
 
 
NEMA VIŠE BABE STEVANIJE
 
Bio sam na vrhu starog grada kada me odozdo zovnu Zvone:
– Idi odmah, kući! Mama te traži!
Majku sam zatekao u crnini. Na glavu je stavila crnu maramu, jedva
sam je poznao. Njen me izgled uplašio. Znao sam da se nešto desilo.
– Idemo u selo. Baba Stevanija je umrla.
Pri pomenu babe Stevanije majka izvadi maramicu i ušmrknu se, potom
obrisa i oči. Plakala je. Ja sam stajao pred njom ne shvatajući da ne znam šta
se sada očekuje od mene.
– Hajde da te obučem. Moramo poći, danas poslijepodne je sahrana.
Moraju tako, toplo je vrijeme, a ona je umrla sinoć.
I dalje nisam shvatao majčinu žalost. Dobro, obukla se u crninu, takav
je običaj, ali zašto plače? Nije umrla njena majka, već samo moja baba,
majka mog nepostojećeg oca.
Vrijeme je bilo divno. Šuma rascvjetana, na nebu nijednog oblačka.
Pjesačili smo lagano uz brdo, kroz šumu, ponekad se držeći za ruku, a češće
odvojeno. Nismo razgovarali. Majka je bila zadubljena u svoje misli, a ja
sam okolo zijao tražeći gnijezda u krošnjama starih bukava. Nijedno nisam
primijetio. Ptice su bježale dalje od puta, u duboki mir šume.
Kad smo stigli u selo, bio sam toliko umoran da sam otišao u štagalj da
prilegnem. Oko kuće skupilo se mnogo svijeta, jeli su i pili, razgovarali o
ljetini i koječemu drugom. Kraj babe je naricala neka žena: "Pozdravi mi
moga Duška, kumo, neka se ne ljuti na svoju majku, kumo moja, majka ga je
uvijek voljela, pozdravi mi mog jadnog Duška, što ode mlad u tamu..."
Poljubio sam babu u čelo, kako mi je majka rekla. Osjetio sam pod
usnama hladnu kožu. Je li to ona ista baba koju sam toliko puta poljubio, u
čelo, u lice? Zašto je sada tako hladna?
Vidio sam da oko mene, u sobi, svi plaču. Samo ja nisam plakao.
Nisam to mogao da shvatim. Zar ne bi bilo prirodno da plačem? Nisu oni
više od mene voljeli moju babu Stevaniju. A kad neko umre, onda se za njim
plače, ako nam je bio drag.
Dali su mi mesa i hljeba, i ja sam se dobro najeo. Potom sam otišao na
štagalj i legao na sijeno.
Kad sam se probudio, oko mene bio je potpun mir. Taj mi je mir bio
čudan. Kako se ne čuje više niko oko kuće? Da nisu otišli?
Skočio sam sa štaglja. Pred kućom nije bilo nikoga. Potrčao sam u
kuću, tamo je za stolom kunjala samo jedna stara žena, koja nije mogla stati
na noge.
– Gdje su svi otišli?
– Na groblje, sine moj, na groblje. Da sahrane tvoju dobru babu
Stevaniju. Od svih unuka, ona je tebe, jadnička svoga, najviše voljela.
Prvi put osjetio sam u sebi želju da plačem. Kad su odnijeli babu na
groblje, onda je ona zaista mrtva. Više je neću vidjeti.
Znao sam gdje je groblje i požurio da je još jednom vidim. Ali nisam
stigao na vrijeme. Kad sam dotrčao na groblje, babu su već bili spustili u
raku, i po kovčegu je bubnjala zemlja koju su bacali ljudi s lopatama.
Suze su mi same procurile iz očiju, nisam mogao da ih zaustavim.
Plakao sam i jaukao, a majka me je privukla k sebi i milovala po glavi.
– Više baba neće doći u Kostajnicu! Šta ćemo mi bez nje?
– De, de, šta ti je sada? Smiri se, prirodno je da stari umiru. Prirodno je,
ne budali, jednog dana i ja ću umrijeti.
Moje su se suze odmah udvostručile, iako nisam vjerovao majčinim
riječima. Kako bi ona uopšte mogla da umre? Zašto se šali sa mnom tako
grubo!
 
 
 
MEVIĆI
 
Došlo je bilo vrijeme gajenja golubova. Svaki od mojih drugova
nastojao je da ima što više pravih pitomih golubova, koji će ukrašavati krov i
dvorište. Lepezaneri, što raskošno gaze kao kakve princeze; gušani, čiji je
podvoljak lijep kao najljepša ženska bunda; teški golubovi poput tovarnih
štajerskih konja, gaćani; i najcijenjeniji visokoletači – prevrtaneri, koji
odlete tako visoko da ih jedva vidiš, potom sklope krila i padaju kao kamen,
da bi se, kad se nađu na samo metar od zemlje, odjednom zaustavili i vinuli
prema svjetlosti i visinama.
Prvo sam uspio da nabavim nekoliko mladih golubova divljaka; držao
sam ih zatvorene, hranio kukuruzom i pšenicom. Kad sam ih pustio, više se
nisu udaljavali, bili su pripitomljeni. Koliko sam samo strepio da ne odlete
nepovratno, koliko sam samo drhtao gledajući otvorena vrata kaveza! Ali
oni su izišli, prošetali krovom, sunčali se, letjeli uvis i uveče se ponovo našli
tamo gdje im je bilo mjesto – u mome kavezu. Mojoj radosti nije bilo kraja.
Napokon, mogu isto što i drugi, golubovi me slušaju, to je posao za mene.
Ali ja sam ipak htio pitome golubove. Oni nisu bili jeftini, jedan par
stajao hiljadu dinara. Molio sam majku:
– Daj mi, molim te, šeststo dinara, da ih kupim.
– A kakvi su to golubovi, zapravo?
– Mevići. Tako se zovu.
– Nikad nisam čula da se golubovi zovu mevići. To je neka prevara. Ti
si naivan, a oni prepredeni.
– Zašto bi me varali?
Majka je dugo razmišljala, prošetala se dva puta kroz cijelu kuću,
popušila jednu cigaretu, "zeta"– golubovi su bili skupi. Ali je na kraju ipak
pristala. Odvojila je iz svog malenog novčanika šeststo dinara i pružila mi ih
bez riječi.
Donio sam svoja dva mala uzdrhtala mevića, stavio ih u kavez koji sam
napravio od letvica. Legao sam kraj njih, na tavan, u prašini, i sanjario tako
cijelo poslijepodne. Bili su nepovjerljivi, jedva se se micali iz jednog ćoška,
gdje su izgledali kao dvije zgužvane loptice papira.
Jedva sam se odvojio od njih i pošao na večeru.
Skoro sedam dana držao sam ih u kavezu, hranio i pojio, činilo mi se da
su već prvikli na svoj novi stan. Bilo im je lijepo, nisu imali razloga da žale
za starim kavezom, gdje ih je bilo mnogo. Bio sam nestrpljiv da ih pustim,
da prošetaju po krovu moje kuće, da se pokažu svijetu. Kemo mi je jednom
rekao da se golubovi ne smiju puštati iz kaveza prije nego provedu u njemu
mjesec dana. Neće se vratiti. Ja sam strahovao da nisam uranio, ali toliko
nisam mogao da čekam. Uostalom, ovi su mevići sasvim mladi i za njih ne
važi takvo upozorenje. Kuda bi oni mogli ići? Prošetaće se malo po krovu
vratiti u kavez.
Išetati su iz kaveza tek poslije dugog nećkanja, kao da nisu vjerovali da
su dobili potpunu slobodu. Ali čim su izišli iz kaveza, odmah se se vinuli u
vazduh, ne zadržavajući se uopšte na mome krovu, i odletjeli nekoliko kuća
dalje, preko ulice, preko trga, na krov najviše zgrade u blizini. Gledao sam ih
nekoliko sati kako sjede, nepomični i, izgleda, nezainteresirani za povratak.
Još nisam puštao maha strahu, znao sam da se moraju vratiti. Kuda bi mogli
otići od mene?
Bližilo se i veče a mevići su i dalje bili na onom strašno visokom
krovu, kome se uopšte nije moglo prići ni sa koje strane. Na svaki drugi krov
mogao sam da se popnem, bilo na koji način, ali tamo nisam. Mevići su se
jedva vidjeli, ali se nisu micali. Bilo mi je čudno što ne traže drugi zaklon,
znao sam da golubovi ne lete po mraku. Zar će na tom krovu provesti noć?
Nadao sam se da će se on ipak sjetiti svoga kaveza i vratiti u zaklon.
Napokon je mrak preuzeo vlast nad gradom, meviće više nisam mogao
da vidim – ostali su gore, na onom ludom krovu. Nisam mogao izdržati,
rasplakao sam se. Strašno sam se kajao što sam napravio tu glupost i pustio
ih prije vremena. Zar sam tako upropastio majčin novac? Baš sam glup,
strašno glup i brzoplet. Više brzoplet nego glup. I Kemo je mudriji od mene.
Šta mi vrijedi svih ovih šest razreda, kojima će se uskoro pridružiti i sedmi,
kad ih ne znam iskoristiti.
Iako sam se tako izjadao sam sebi, ipak sam se nadao da će se mevići
ujutro vratiti, da će se sjetiti gdje im je kavez i hrana. Do jutra će biti tamo,
sigurno su strašno zaplašeni, onda će se vratititi. Nema razloga da plačem.
Tek što se zora najavila u izmaglici koja se povlačila s Une prema
Djedu, ja sam već bio na prozoru. Jesu li još tamo moji mevići? S prozora ih
nisam mogao da vidim. Popeo sam se hitro na tavan – ni u kavezu nisu bili.
Kavez je zjapio prazan, kao utvara. Jedva sam smogao snage da bacim nešto
žita ostalim golubovima. Izjurio sam na ulicu, obišao kuću na kojoj su moji
mevići zanoćili, ali nisam mogao da ih spazim. Obilazio sam druge kuće,
jednu po jednu, gledao moje golubove. Šta im se desilo?
– Gdje su mogli nestati ?
– Možda će se ipak vratiti. Nemoj se zbog toga sekirati. Bavi se nečim
drugim. Šta će ti golubovi? – tješila me je majka.
Ali mevići se više nisu pojavili. Tražio sam ih kod odgajivača, koji mi
ih je bio prodao, ali on je samo odmahnuo rukom, ne trošeći svoje
dragocjene riječi na mene. Time mi je odmah postao sumnjiv. Znam, znam,
mevići su se vratili u svoj stari kavez, a taj... taj lopov, kad ga moram tako
nazvati, on mi ih ne da natrag. Nisu to male pare.
 
 
 
MAČKE I KAZNA
 
Poslije nestanka mevića, moje oduševljenje za uzgajanjem golubova
ipak nije potpuno nestalo. Uspio sam nekako nabaviti dva lijepa goluba,
jednog lepezanera i jednog ukrštanca, nešto između gaćana i velikog
divljaka. Za njih sam dao dvije njemačke knjige, koje sam pronašao na
Farkovom tavanu. U kavezu sam imao još dva para divljaka, koje sam bio
potpuno pripitomio. Jedna golubica danima je ležala na jajima. Očekivao
sam njene mlade kao najznačajniji događaj u to vrijeme.
S novim golubovima bio sam odlučan: ne puštati ih prije nego što
prođe mjesec dana. Izdržao sam i više; sigurno je bilo prošlo i cijelih
četrdeset dana kad su se prvi put slobodno išetali na krov. Naravno, ono o
mevićima se nije moglo ponoviti. Poslije šetnje po mom krovu i paradnog
letenja iznad drugih, moji novi golubovi ponovo su se spuštali odakle su i
poletjeli. Oni uopšte nisu slijetali na tuđe krovove. Oko njih su se skupljali
golubovi divljaci, slijetali su tu i vrapci, ali moji su golubovi bili kao
prinčevi.
Uveče sam slušao njihovo gugutanje i meškoljenje, i taj me je romor
uspavljivao kao najljepša muzika. Spavao sam mirno, bez snova, probudio
se rano, i prva moja misao bila je da sam napokon dobio golubove kakve
sam već dugo tražio. Sada su sigurno već napolju, na krovu, jer im nisam
zatvorio izlaz.
Mirno sam doručkovao i potom se popeo na tavan. Već na prvoj prečki
ljestvi uplašio me čudan mir koji je gore carovao. Opet se nešto dogodilo!
Van sebe od straha, ustrčao sam uz stepenice i, pri pogledu na kavez, od
zaprepašćenja zajecao. Moji golubovi ležali su u kavezu, nepokretni,
raskomadani, u masi pokidanog perja. Sve je bilo isprskano krvlju. Šta ih je
tako podavilo? Koja strašna zvijer?
Nisam to mogao da gledam, potrčao sam prema ljestvama, spotakao se
i prevrnuo. U padu sam ipak uspio da se uhvatim za gredu, potoni i za jednu
prečku ljestvi. Pao sam žestoko na verandu. Ležao sam ne osjećajući bol od
pada i udarca; boljelo me je nešto drugo, u grudima, u duši, nešto teže –
mojih golubova više nema! Udavila ih je neka odvratna mačka. Ostavio sam
joj otvorena vrata preko krova, napravio i tu veliku glupost.
Majka me je zatekla u krevetu, utučenog, gotovo bolesnog. Ispričao
sam joj šta se desilo, prosto sam to izgrcao, jedva dolazeći do daha od naleta
suza i jada. Ona je opipala mjesto udara, ali nije bila nezadovoljna. Nema
preloma, sve će biti dobro.
– Osveti im se.
– Kako? Kako?Neću sada trčati za njima i gađati ih kamenjem
– Ne, kamenjem, nećeš. Nego mišomorom. Pospi lijepo odozgo
mišomor, one će se noćas vratiti. Neka se dobro najedu, i neka crknu.
Vratio sam se na tavan, uzdrhtala srca, misleći da ću možda pronaći bar
jednog goluba živog, ali sve je bilo isto tako nepokretno kao i maloprije.
Vidio sam razbijena jaja, u kojima su već bili zameci. Mogao sam imati dva
krasna mlada goluba! Posuo sam po golubovima olovnosivi otrovni prašak.
Posivjeli su odmah kao da se uhvatila plijesan, naročito na onim mjestima
gdje je bilo najviše krvi.
Sutradan, iza ograde, dvije velike sive mačke ležale su mrtve. Prije ih
nisam viđao oko kuće, bile su to neke lutalice. Radovao sam se svom
uspjehu – želio sam osvetu, i imao sam je.
Istog dana došao mi je prijatelj iz Zagreba, mali bijeli Ivica. On je
uvijek imao neke čudne planove, neke ideje kojih se mi nikada nismo mogli
sjetiti. Čim je vidio mačke, predložio je da otvorimo mesnicu. Ali mene više
ništa od toga nije zanimalo. Još malo morao sam da tugujem za svojim
golubovima. Mogao sam biti odgajivač golubova samo da nije bilo tih
prokletih mačaka.
Mačke nikada nisam zavolio.
 
 
 
DALEKI SVJETOVI
 
Sve što sam bio vidio prije onog dana kada sam prvi put stavio na uho
slušalicu prikopčanu na detektorski aparat, istog je trena izblijedilo. I prije
sam kod Farke otkrivao čudesne stvari, koje su donosila njegova braća,
naročito Mirza i Enes, zvani Enco. Kao gimnazijalci i potom studenti, oni su
učili u drugim gradovima, o kojima se među nama pričalo s čežnjom. Od nas
su više znali i više vidjeli, s više stvari su se družili. Tako je Enes prvi
napravio detektor u Kostajnici, čudesnu spravu pomoću koje su se mogli čuti
daleki svjetovi. Kada sam stavio slušalicu na uho, zapljusnula me je udaljena
muzika. Nisam znao kakva je to muzika, nisam se nakon toga ni sjećao da li
je neko možda pjevao – to mi i nije bilo važno; muzika je jednostavno bila
veličanstvena.
– Šta je to, Farko?
– Muzika. Radio-Zagreb, koliko čuješ.
– I ko je to napravio.
– Enes i ja. Nije li divno?
– Sve bih dao da mi je imati ovakav detektor.
– Pitaćemo Enesa, možda on zna način na koji da dođeš do detektora.
Enes je oko sebe skupljao dječake, objašnjavajući im uporno tajne
fizike i hemije. Razgovori s njima bili su za nas jednako važni kao časovi
nastavnika tih predmeta. On se nije brinuo da li mi nešto razumijemo, da li
je to po programu; uvijek nam je govorio ono što je njega trenutno
opsjedalo, na čemu je sam radio.
Za žicu je bilo lako, dobio sam cijeli smotak tanke bakarne žice, od
koje sam napravio zavojnicu. I za antenu nije bilo naročito teško: u dvorištu
sam čuvao komad žice koji je ostao električarima kada su posljednji put
postavljali vodove u gradu. Da tu žicu nisam ja sklonio, to bi sigurno uradio
Kemo. A šta će njemu takva žica kad on pojma nema o fizici? On bi tom
žicom nešto po kući zavezivao i tako je upropastio.
Od Enesa sam dobio najvrijedniju stvar – komadić kristala – čudesnu
rudu u kojoj se stvarao glas ili muzika. Trebalo je još nabaviti slušalicu. Ali
gdje je naći?
Jedino su u pošti imali slušalice. Ako nekako odobrovoljim Safeta,
možda bih mogao od njega dobiti taj dragocijeni predmet. Od našeg
obračuna na Djedu bilo je prošlo dovoljno vremena da se sve zaboravi. Mi
smo nastavili da se družimo kao da među nama nikada nije bilo rata.
Safetov otac je radio iza jednog a njegova majka iza drugog šaltera u
pošti. Uvijek sa slušalicama na ušima i sa jednim utikačem u ruci, Safetova
majka slala je svoj visoki glas sve do trga. Halo, Novi! Javi se, Dubice!
Ovdje Kostajnica! Halo, Novi! Meni se činilo da tamo negdje, u tom Novom
ili Dubici, na kraju svijeta, valjda, svi spavaju, a Safetova majka viče li viče,
pokušavajući da ih probudi. I ostale stvari u pošti bile su krajnje tajanstvene,
naročito žućkasti telegraf, kraj koga je stajao Safetov otac u bijeloj košulji
čiji su rukavi bili stegnuti lastišem. On kroz prste propušta traku sa koje čita
poruke ispisane Morzeovom azbukom.
Ja sam sa Safetom tih dana bio nerazdvojan. Jedva sam čekao da me
pozove k sebi, u sobu, gdje ima zbirku maraka, koju do sada nijedan od nas,
njegovih drugova, nije vidio. Kad smo se napokon našli u njegovoj sobi,
Safet je odmah izvukao svoje albume s markama. Poredane u albume, koji
su i sami bili vrijedni, njegove su marke izgledale savršeno nove. Među
njima nije bilo stranih, ali su domaće bile kompletne. Ja sam oduševljeno
hvalio marke, a mislio na drugo.
Gdje li mu je slušalica? Ima li on uopšte slušalicu?
Kad sam je vidio, ruka je sama poletjela da zgrabi najvrijedniju stvar u
sobi.
– Nije li ovo slušalica?
– Iz nekog starog telefona – nemarno je odgovorio Safet, nastavljajući
da lista svoj album.
– Da mi je posudiš nekoliko dana, a ? – tvrdio sam pazar.
– Uzmi je sasvim, meni ne teba. Gledaj ovamo, pokazaću ti tri marke
koje vrijede jednu cijelu tatinu platu.
– Izvini, tražiće me mama, moram kući.
Safet, naravno, nije znao da je moja mama na selu i da će se tek kasno
noću vratiti.
Detektor je čekao spreman, trebalo je samo prikopčati slušalicu i
postaviti antenu. Izvukao sam se ispod krova, pažljivo polegao po
crijepovima verande i pošao naprijed. Išao sam prema drugom kraju, kao
preko planinskog grebena, vukući za sobom žicu. Kad sam došao do kraja,
ne gledajući dolje, učvrstio sam je na štap koji sam ranije proturio odozdo.
Poslije toga trebalo je vratiti se – ali kako? Okrenuti se nisam mogao, plašio
sam se da ću skliznuti niz crijep, po kome se bila uhvatila mahovina.
Odjednom me zgrabio strah, obuzela panika. Pa ja uopšte ne znam kako ću
se vratiti na tavan! Znoj mi je kvasio košulju, kosa se slijepila za čelo, a ja
sam polako, kao rak, mic po mic, krenuo nazad. Napredovao sam tako sporo
da sam mislio da će me noć zateći na krovu. Ali nije bilo tako; kad sam
leđima dodirnuo daske tavanskog opšiva, moje se raspoloženje odmah
promijenilo. Ne, avantura je bila potpuno luda i nisam imao namjeru da je
ponavljam.
Sada mi je bilo preostalo da čekam noć. Sve dok Sunce ne zađe, ne
može se ništa čuti. Smrkavalo se užasno sporo, bilo je ljeto i Suncu se nije
žurilo na odmor. Čeprkao sam po svojim laboratorijskim stvarima, brisao
stakalca na koja sam stavljao žablje krakove ili presjeke raznog bilja. A sve
to nije me zanimalo. Nekoliko puta spajao sam uho i slušalicu – nikakav
šum nije stizao iz metalne školjke. Počeo sam pomalo da sumnjam u svoje
graditeljsko umijeće. Zar će zaista i ovo proći kao slični moji poduhvati –
gajenje golubova, ribice u akvariju, ptići nesretnici?
Kad su se ukazale prve zvijezde, zalupalo mi je srce od uzbuđenja.
Prinio sam slušalicu uhu i začačkao po kristalu. Krčanje! Dobro, i to je
nešto, maloprije nije bilo ni krčanja. Nekoliko trenutaka tako, kad odjednom,
prosto fantastično, samo što sam vrh žice stavio u jedno malo udubljenje
kristala, prosu se muzika... Šta je to sviralo? Odakle je muzika dolazila? Je li
to Radio-Zagreb?
Možda je to ipak muzika sa zvijezda, kad se javila istovremeno s
njihovom pojavom. Možda mi neka udaljena bića šalju poruku prijateljstva.
Ako je tako, ja sam im zahvalan. Sigurno je njima divno kad svoje muzičke
poruke šalju udaljenim svjetovima.
Kad bih jednog dana mogao i ja njima poslati neku poruku! Bilo kakvu!
 
 
 
NOBEL IZ POTKROVLJA
 
Oko čudesnog detektora ogradio sam prostor mog fizičko-hemijskog
kabineta. Tu sam imao namjeru da proučavam različite pojave živog i
neživog svijeta, da se bavim eksperimentima iz fizike, hemije i biologije.
Provesti jedan dan u svijetu nauke, govorio je nastavnik Boro, vrijedi više od
cijelog orangutanovog života. Više mladi mozak napreduje za taj jedan dan
nego što orangutanov mozak napreduje tokom cijelog života. Ali da mi i nije
govorio tako očigledne stvari, ja bih se sam priklonio nauci, pod uticajem
Enesovim.
U mom laboratoriju bila je jedna stara petrolejka bez cilindera, sa
novim fitiljem; ona je mogla da posluži umjesto špiritne lampe, nad kojom
se u školi griju epruvete i retorte. Tu su se nalazili komadi stakla, kože i
drugih korisnih otpadaka. U jednoj kutijici držao sam ekserčiće koje sam
pronašao na obućarskom otpadu uz potok. Od Hajdića sam sakupio nešto
bočica i nožića za otvaranje ampula sa destilisanom vodom.
Sve sam te stvari složio najednu policu, a po podu sam bacio jednu
staru krparu. Sjedio sam na starom, babinom tronošcu. Laboratorija je tako
osposobljena za upotrebu, trebalo je početi sa eksperimentima. Nisam
nijednog trenutka posumnjao u svoju sposobnost da stvorim nešto novo, da
iz vode i nekog praha načinim nepoznati spoj koji će mi donijeti svjetsku
slavu. Možda ne baš svjetsku slavu, ne težim za njom, ali sigurno ugled u
Kostajnici. Biću cijenjen kao nastavnik Boro, možda i nešto više od njega.
Bio sam ponosan na laboratorij, dovodio sam mlade dječake da bi mi se
divili. Jednog sam izabrao za pomoćnika, al' mu nisam otkrio svoju veliku
tajnu. Naučio sam od Enesa kako se pravi barut. Recept je jednostavan: malo
sumpora ili šalitre, nešto istucanog drvenog uglja, i eto baruta. Pronašao sam
šalitru na zidu stare kuće u čijem je podrumu dugo bila stoka. Kroz zid se
cijedila stočna mokraća i tu se nakupila žutozelena skrama šalitre. Pažljivo
sam je ostrugao u kutijicu i presrećan odjurio na tavan. Samljeo sam je
jednim oblim kamenom i tako dobijeni prah pomiješao sa nešto sumpora i sa
istucanim drvenim ugljeni koji mi je dao kovač Alija. Na jednu ciglu stavio
sam malo te mješavine i zapalio. Sve je buknulo poput baruta – potpun
uspjeh. Bolji barut nije imao ni tetak Milan. Bio sam ponosan na svoje
znanje, već sam vidio sebe kao velikog hemičara. Zar je bolje počeo u svoje
vrijeme i veliki Lavoazije?
Drugi eksperiment bio je daleko tajanstveniji, jer mi niko nije dao
nikakva uputstva. U jednu epruvetu, jednu od onih koje sam za naliv-pero
dobio od Enesa, stavio sam malo vode, hipermangana, nešto onog barutnog
praha i još malo praha iz jedne flašice koju sam našao kod apotekara
Hajdića.
Sve sam to grijao na vatri, a onda iz epruvete sasuo u malu retortu, koju
sam postavio na stalak iznad petrolejke.
Dok sam poslovao oko toga, čuo sam da neko dolazi kroz dvorište.
Provirio sam kroz prozor da vidim ko je. Naučnike ne treba smetati u
njihovom radu. Neću ja valjda svoje tajne otkrivati Zvoni ili Radetu! To njih
ne zanima. Izgleda da mi se pričinilo, nikoga nije bilo dolje u dvorištu.
Taman sam hrtio da okrenem oči prema retorti, kada iza mojih leđa grunu
strašno – eksplozija izlomi crijep na stotinu komada.
Učinak je zaista bio strašan. Sve oko lampe bilo je polomljeno, a iznad
se lijepo moglo vidjeti nebo, jer nekoliko crijepova više nije bilo na svom
mjestu.
Šta li sam to samo zamijesio? Ako ovo vidi majka, propao sam!
Brže – bolje uspio sam sve dovesti u red, a na mjesto gdje su bili
crijepovi postavio sam komad pleha. Od epruveta, retorti, cjevčica i flašica
nije ostalo ništa.
 
 
 
MORE
 
Iz opštine su obavjestili moju majku da me spremi na more, u
Cavtat.Tamo ću ljetovati zajedno sa drugom ratnom siročadi prijedorskog
sreza. U šarenoj opštinskoj zgradi, gdje sam jednom bio priveden kao
uhapšenik poštara Alije a povodom nesrećnog šećera, odredili su za
ljetovanje, pored mene, i mog mlađeg drugara Ratka.
Majka mi je za tu priliku kupila novo odijelo. Spremljen za ljetovanje,
sa izviđačkim iskustvom, uskočio sam u voz za Prijedor. Dok se voz
udaljavao, nas smo dvojica kroz otvoren prozor posmatrali Kostajnicu, koja
je ostajala u dolini ostavljena i tužna. Oči su mi zasuzile. U taj tren naišao je
tunel, vagon se napunio dimom i smradom, povikali su da zatvorimo
prozore. Ali oči su nam od tog dima bile toliko prenadražene da smo sve do
Prijedora suzili.
U Prijedoru skupiše nas sve u dječijem domu.
Isti dan, ali uveče, ukrcaše nas u voz, opremljene raznovrsnim stvarima
– među kojima sam naročito dobro uočio konzerve sa sirom. Putovanje je
trajalo beskrajno dugo, više nisam znao da li smo putovali dva dana i jednu
noć ili jedan dan i dvije noći. Ponovo smo presjeli u Sarajevu.
– Brzo, djeco, hvatajte mjesta. "Ćiro" će biti prepun.
– Zašto se mi ovoliko mučimo i zlopatimo zbog tamo nekog mora? –
upitao sam samog sebe u jednom trenutku. Pitanje sam izrekao glasno, ali
drugi su spavali i niko mi nije dao nikakav odgovor. Čak ni moj drug Ratko.
Napokon, napokon, ugledali smo more, s vrha nekog brijega, odakle je
voz vijugavo silazio satima. Gubilo se i ponovo javljalo, kao neka nebeska
pojava a ne velika plava voda, koja ne može tek tako iščeznuti i ponovo se
pojaviti. Nije na filmu ili u snu, nego na javi.
Izlazeći iz voza, naježili smo se od hladnoće. Na tom moru, gdje smo
očekivali zemaljski raj, nije bilo toplo prvog trenutka ni onoliko koliko je
bilo kod kuće, u Kostajnici. Ali hladnoća je došla od nespavanja – žudjeli
smo za krevetom. A umjesto u sobama, eto velikog iznenađenja, naši su
kreveti bili u šatorima. Obradovao sam se tim šatorima kao svojim dobrim
drugovima izviđačima. Ovi su šatori bili veći i ljepši od izviđačkih, u njima
su bila smještena prava četiri kreveta. Naprijed je bio prozor, koji se noću
mogao zatvoriti.
Naredili su nam da nakon ručka moramo spavati. Lijegao sam nevoljno,
buljio u vrelo platno šatora pokušavajući nekako zaspati. Iznenadio sam se
kad sam se probudio – ipak sam spavao, znači.
Naredili su nam još da ne smijemo stalno biti u vodi. Dvadeset minuta
u vodi, potom sunčanje. U početku desetak minuta na suncu, ostalo vrijeme
u hladu, kako ne bismo izgorjeli. More je bilo toliko toplo da su mi ta
naređenja izgledala sasvim budalasta, i nisam ih se uopšte pridržavao. Kad
bi samo Una bila upola topla kao ovo more, nikada se od nje ne bismo
rastajali. Što se sunčanja tiče, nisam morao da strahujem – došao sam dobro
osunčan.
Moja najveća nevolja bila je strah od plivanja. Preda mnom je bio osmi
razred, a ja još nisam znao da plivam. Kad god bi me neko nagovarao da
pokušam, ja sam se sjećao onog jadnog pokušaja iz sela, kada sam se skoro
utopio u jazu. Sjećao sam se, zapravo, onoga što su mi pričali. Teško da sam
sâm događaj pamtio tako jasno kako sam znao da ispričam detalje.
Zaliv je bio plitak i to je ljutilo plivače, koji su morali dosta da pješače
po plićaku da bi se bacili u vodu i plivali. Moglo se i drukčije doći do dublje
vode, pravo sa malog pristaništa, odakle su oni stariji skakali na glavu. Divio
sam im se i miješao među njih, kako bi izgledalo da i ja znam isto to. Ali
čim bih pomislio da je pod pristaništem voda meni preko glave, bježao sam
od ruba u strahu da se dolje slučajno ne otisnem.
Jedno jutro, odmah poslije doručka, stajali smo tu, na molu, kako bi
rekli, Dalmatinci, kad me neko snažno udari u leđa. Sve se desilo nenadano i
munjevito, da uopšte nisam stigao pomisliti kako ne znam da plivam.
Razmahao sam rukama i nogama na sve strane, bez ikakva straha, osjetivši
odmah da me voda drži, da ne tonem. Nisam pokušavao da izmjerim dubinu,
plivao sam prema plićaku. Bacakao sam se kao pas, koji od rođenja zna kako
pliva i ne plaši se vode.
– Plivam! Plivam! – kliktao sam od sreće. Pogledao sam prema molu,
tamo su se cerili od zadovoljstva moji šatorski drugovi. Ko li je samo učinio
tu korisnu svinjariju? Zar sam se mogao ljutiti na njega? Izletio sam iz vode
kao vihor, sve je prštalo oko mene, dotrčao do pristaništa i sam skočio.
Nagutao sam se slane vode ovog puta, ali to mi uopšte nije smetalo. Znao
sam da plivam! Prosto sam letio s jednog kraja obale na drugi, lud od sreće
što sam savladao tu zagonetnu vještinu. Mislio sam da nikad neću naučiti da
plivam.
 Poslije nekoliko dana krenuli smo na izlet, raspoređeni u dva čamca,
već svikli na more, bili smo spremni da taj izlet iskoristimo što bolje. Čuli
smo da tamo kuda idemo ima školjki i da je more divno bistro. Maestral nas
je rashlađivao, na nebu nije bilo ni oblačka. Ispred nas velika stjenovita
gromada u moru, tamo prema Dubrovniku. Pred obalom počeše dječaci
iskakati iz čamca. Ko će brže na obalu! Na kraju sam samo ja ostao u čamcu,
uz barbu koji nas je vozio.
– Ća je s tobom; lipi moj, a? Oli ne znaš plivat?
– Znam, barba, kako ne bih znao.
I da potvrdim te svoje hrabre i istinite riječi, prevrnuh se preko ruba
čamca u duboku plavu vodu. Plivao sam lako, ali me je neki strah tjerao da
žurim. Osjećao sam pod sobom ogromnu dubinu, koja me je prosto vukla za
noge. I neki se teret uhvatio mojih nogu, nisam s njima mogao ništa.
Malo-pomalo gubio sam snagu. Otkrio sam da moje plivanje nije ni
izbliza tako dobro kako sam zamišljao. Uhvatio me je strah da neću stići do
obale. Gdje li je samo barba i njegov čamac? On bi mi pomogao. Da zovem
upomoć nisam mogao, bilo me je stid. Ali ako ništa ne pomogne, moraću da
vičem.
Napokon sam se dosjetio da legnem na leđa i da se tako odmorim.
Opružio sam se dobro, osjetio sam da me vodeni jastuk drži. Gledao sam
iznad sebe, u visini su kružili veliki galebovi, a nebo je izgledalo beskrajno
plavo i daleko. Osjetio sam se strahovito usamljen tu, daleko od majke i
kuće, daleko od onih koji bi mogli da mi pomognu. Ali snaga mi se vraćala,
i ja sam se mogao ponovo okrenuti na stomak i lako doplivati do obale.
Ležeći u pijesku, osjećao sam i dalje strah od dubine, ali istovremeno i
ponos što sam sâm pobijedio taj strah i svoje neznanje. Ipak sam uspio!
Došao je i dan povratka kući. Crni kao crnci iz centralne Afrike,
putovali smo onom istom prugom, ali sad nestrpljivi da što prije stignemo na
Unu, gdje ćemo pokazati novo znanje i novi izgled.
U Banjoj Luci nastade prava zbrka. Čekali smo da voz krene put
Prijedora, isti onaj koji nas je dovezao iz Sarajeva, kad nas neko obavijesti
da moramo da presjednemo u drugi voz, jer ovaj neće ići dalje. Užurbasmo
se, nismo imali vremena. Plašili smo se da novi voz ne ode bez nas.
Poletjesmo sa svojih mjesta, zaglavili smo se na izlazu, popadasmo na
peron, ali, srećom, niko se ne ozlijedi. Uspjeli smo u posljednji tren da
uhvatimo voz za Prijedor.
Našao sam mjesto uz prozor, zavalio se i odahnuo. Još malo i biću kod
kuće. Ponovo ću vidjeti majku.
Voz je dobro klaparao prema Prijedoru kad sam se sjetio da sam u
žurbi, zaboravio kaput u onom drugom vozu. Uz kaput sam zaboravio i
mermeladu koja nam je bila razdijeljena za večeru. Kako objasniti majci
nestanak kaputa? Dođavola i more i vozovi, koji se svaki čas mijenjaju!
Okrenuvši se prema prozoru, da me niko ne bi vidio, pustio sam
nekoliko suza. Prisjetio sam se da već petnaestak dana nisam vidio majku i
svoju laboratoriju pod krovom.
Šta će ona reći za kaput? Da, ali šta će reći da znam plivati! Biće joj
drago.
Ta me je posljednja misao utješila i razvedrila. Obrisao sam suze i
počeo da zviždućem "Sve ptičice iz gore..."
 
 
 
STIHOVI ZA VERU
 
U petom i šestom razredu sjedio sam u istoj klupi s Verom. U sedmom
me je bilo sramota da sjedim s njom, djevojčice su sjedile naprijed, a dječaci
iza njih.
U osmom razredu počeo sam da pišem pjesme. Samo su dvije teme bile
dobre za poeziju – rodoljublje i ljubav. I u prvom se stihu, naravno, nalazi
riječ "ljubav", ona prema svome rodu i domovini. Ne mogu se pjesme pisati
tek tako, i veliki su pjesnici imali svoje dame kojima su posvećivali svoju
poeziju.
U jednom sam se trenutku zapitao: Ko je moja dama ?
Pitanje je bilo pomalo i smiješno, jasno, ali ja se nisam nasmijao. Od
svih djevojčica samo je Vera mogla biti dama srca moga, kako se to govorilo
u književnosti.
Trebalo bi nešto napisati i uručiti joj, poslati poštom ili dati lično.
Lično dati? To nije jednostavno. Pocrveniću, zbuniti se, zabrljati. Ako
još i ona pocrveni, šta ću tada?
Ali prvo pjesmu treba napisati. Za pjesnika je to najvažnije. Za
pjesnika? Ne umišljem li ja da sam već pjesnik? Pjesnik bez pjesama?
Vidio sam na nekim slikama pjesnike – iza njihovih leđa police sa
knjigama, njihove lične biblioteke. Pretvorio sam svoj stari ormar u
biblioteku, u kojoj, nažalost, nije bilo mnogo knjiga, svega desetak svezaka.
I među tim knjigama većinu su činile mamine političke, koje nisam ni
razumio ni čitao.
Moji prozni zapisi u školi su uvijek ocjenjivani odličnom ocjenom. Ali
ja sam htio da napišem pjesmu, a ne prozu. Prozu mogu pisati svi, poput
pisma, ali poeziju samo odabrani. Zašto ja ne bih bio jedan od tih odabranih?
Pročitao sam nešto o inspiraciji, razumio da se radi o tome da ti neko
prosto došapne stihove, koje ti samo zapišeš. Danima sam osluškivao hoće li
neki glas napokon reći nešto lijepo što bih mogao da poklonim Veri. Ali
nikakav glas nije mi došapnuo stihove. Samo je moj komšija, pijani Nikola
Jović, svako jutro vikao kroz prozor:
– Studenti svih zemalja, uozbiljite se.
Inspiracije nema, moraću se sam pomučiti.
Sigurno to neće biti tako dobro kao pri inspiraciji, ali vrijediće nešto.
Smislio sam četiri stiha koja su mi se učinila uspješna:
 
Volim jednu malu
u crvenoj vesti,
ja ću nju
u ljubav zavesti.
 
Gledao sam svoja slova, svoje riječi i stihove, zagledao cijelu pjesmu
kao da je novogodišnji poklon. Je l' moguće da sam je ja sročio? Baš mi se
dopala.
Samo, šta sam htio ovom pjesmom reći ?
Kad bi me nastavnik Stanković to zapitao, da li bih znao odgovor? Je li
moja pjesma jedno priznanje? U njoj ja priznajem da volim jednu malu u
crvenoj vesti. Ona zaista nosi crveni džemper, i tu nisam pogriješio; ali da li
je stvarno volim? Šta uopšte to znači kad se nekom kaže: Volim te? E tu
mogu samo da blenem i da nagađam. Mogu isto reći da volim kolače,
hurmašice, naprimjer, ili baklave, naravno, naročito baklave. Bilo bi bolje da
sam napisao: Ima jedna mala u crvenoj vesti. To je sasvim tačno. Ništa
nisam slagao ni izmislio, a opet lijepo zvuči.
Drugi dio pjesme je još čudniji: Ja ću je u ljubav zavesti. Šta tek to
znači? Da sam napisao: u kino odvesti, to bi bilo sasvim tačno, jer bih rado
pošao s Verom u kino. To je osnov. Pjesma treba biti jedan poziv:
 
Ima jedna mala
u crvenoj vesti,
i ja ću je
u kino odvesti
 
Lijepo i skladno. Sasvim tačno, što je najvažnije. Pa, ipak, ipak, ne čini
mi se onako lijepa kao ona prva. Suviše mi je nekako jasna, suviše
jednostavna, kao da sam napisao: Vera, da li bi pošla sa mnom u bioskop?
Glupo, zar ne, ali tačno. Ipak ću ostaviti onu prvu. Ona izgleda kao prava
pjesma, kojoj nikada do kraja ne znaš smisao. Može biti i ovako i onako, a
može opet nikako.
Iskoristio sam veliki odmor da pjesmu gurnem u Verinu svesku iz
srpskohrvatskog. Čekao sam šta će biti kad je ona otkrije. Nisam se
potpisao, činilo mi se to nepotrebnim. Ako ne može da pogodi ko je napisao
tu pjesmu, onda ja nisam pjesnik.
Kad je čas počeo, Vera je otvorila svoju svesku, ali njen pokret bio je
tako plahovit da moj listić skliznu sa klupe i odleti pod katedru. Tu ga
pokupi nastavnik srpskohervatskog, drug Branko.
Nastavnik je razmotao moj papirić, dok sam ja sigurno crvenio kao
paprika, i u sebi pročitao šta tamo piše.
– Čije je ovo?
Niko se nije javio. Vera je gledala kroz prozor, kao da je se to uopšte ne
tiče. Ja sam ćutao.
– Šta to znači? Neko ne priznaje svoj pjesnički dar? Šteta, pjesma i nije
loša. Malo gruba, ali originalna. Pjesnik treba da bira druge teme, najviše iz
prirode. Očigledno, njemu ljubav još ništa ne znači bar ne ova ljubav prema
maloj crvenoj vesti.
Opšti smjeh zapljusnuo je razred, razbijajući se o moju glavu.
Isto to poslijepodne vidio sam Veru dva puta, i oba puta osjetio nešto
čudno u sebi – htio sam joj prići. Ali oba puta bila je sa jednim starijim
dječakom iz doma. Prvi put u dvorištu škole, odmah poslije nastave, drugi
put pred veče, šetali su preko mosta.
Do kraja školske godine stalno sam ih viđao zajedno. Na kraju mi je to
bilo i svejedno – jer više nisam pisao pjesme.
 
 
 
ODLAZAK
 
Došao je i juni. Pred školu smo iznijeli dvije klupe da se slikamo. Na
klupu je sjeo razrednik Boro, oko njega djevojčice, iza njih su stajali oni
malo viši, a na klupi iza ovih oni najviši. Ispred svih, na zemlju su sjela
petorica: Zvone, Farko, Rade, Mišo i ja. Rade i ja imali smo u rukama male
lopte teniske. Mišo i ja ošišali smo se prije mjesec dana, kosa nam je tek
pokrila čelo. Svi smo veoma ozbiljni, uparađeni, kao da smo zaboravili da se
smijemo i kliberimo. Kao da smo se uplašili, kao da bismo htjeli nazad, u
razred, makar još jednom u osmi, ili u sedmi, ili u bilo koji, samo ne dalje u
život.
A život nas je čekao kao tvrdoglavo drvo nepažljivog vozača. Drvo
neće da se skloni, a vozač ne pazi. Gleda drvo, iznenađen kako ga nije vidio,
odakle ono tu, a drvo gleda njega u oči, bezobrazno, smije mu se u lice.
Takvo drvo, to je život. Sve ono dotle je osnovna škola.
Išao sam iz škole sa majkom, koja je nosila svjedočanstvo s odličnim
uspjehom.
 – Šta bi htio za nagradu? Malu nagradu, naravno, ovo je samo mala
matura.
Bili smo tačno na trgu, gdje je jedna žena prodavala u sepetu trešnje.
Pred njom je stajao crveni lončić pun tamnocrvenih trešanja.
– Kupi mi trešanja, mama, ali pola sepeta, molim te. Uvijek sam želio
pola sepeta trešanja. Samo za mene, da se najedem do sitosti.
Brzo sam se uvjerio da nije lako pojesti pola sepeta trešanja. Ali za
cijelo poslijepodne i to se može uraditi.
Te noći probudio me je tupi bol u stomaku. Izletio sam iz kreveta, i
jedva se dočepao klozeta. Tu sam povraćao, povraćao, tu sjedio, patio se,
proklinjao u sebi trešnje i svoju oblapornost. Sjetio sam se pjesme Đure
Jakšića gdje sin traži da mu babo kupi pečenja jarećeg. Mogao sam tražiti
usnu harmoniku i cijelo ljeto vježbati na njoj.
– Ljeto sam proveo na Uni, s drugovima, u razgovorima o daljem
školovanju, i u loptanju. Kad se približio septembar prosto smo zinuli od
čuda – kad prije prođe ljeto! Majka i ja odlučili smo da nastavim školovanje
u gimnaziji u Prijedoru. Smjestiću se u đački dom, koji je sasvim blizu školi.
– Prijedor nije daleko, viđaćemo se svaki mjesec – tješila me je majka.
I eto, početkom septembra, ponovo sam se našao u dvorištu onog
đačkog doma odakle smo prošle godine krenuli na more. Dom je zvrjao
prazan, tek će sutra pristići moji budući drugovi. Stvari sam ostavio na jedan
krevet u prostranoj spavaonici, koja još nije bila pospremljena. Djelovala je
pusto i tužno. Požurio sam napolje, na sunce, među visoke topole.
– Hej! – čuo sam poziv iza sebe. – Ko si, dakle, ti?
– Došao sam izgleda nešto ranije.
– Nema veze. Bolje ranije nego kasnije. Imaš li šta za klopu? Ovdje još
ne kuvaju. Prosto sam pregladnio.
– Imam nešto u kutiji.
Vratio sam se do svojih stvari pronašao kutiju sa hranom, koju mi je
majka spremila iako sam se tome protivio. Zašto da nosim hranu kada ću se
hraniti u domu? Ali majka je tjerala svoje; hranu moram ponijeti. Pečena
kokoš, kolačići, sve ono što obično majke spremaju svojoj djeci za put.
– Samo ti prošeći ako ne možeš jesti. Imaš tu šta da vidiš.
I moj se budući domski drug naklopi na kokoš. Čuo sam iza sebe
njegovo uporno mljackanje.
Napolju se najavljivala jesen, niko nije čistio dvorište i ja sam gazio po
debelom ćilimu opalog žutog lišća. Iznad mene lišće se zlatilo kao Verina
kosa.
Sjeo sam na jednu klupu umoran i tužan. Bio sam potpuno sam, u
pustom domu gdje samo jedan čudni dječak mljacka i krcka moju kokoš,
daleko od drugova i Kostajnice. Daleko od majke!
 Steglo me nešto u grudima, opipavao sam somot svojih novih crnih
hlača, koje mi je majka sašila prije polaska, gledao nove crne cipele, i moja
je tuga rasla. Sve oko mene, sve na meni bilo je novo i meni nepoznato.
Suze su krenule same, kako obično kreću, ali sada iz dubine, odakle još
nikada nisu tekle. Nisam ni pokušavao da ih zaustavim. Naslonivši se na
jednu topolu, plakao sam kao da nikada više neću prestati da plačem.
Suze su presušile kad se već počeo hvatati mrak. Vratio sam se u
spavaonicu, i sam osjetivši glad.
Moj cimer – kolega spavao je okrenut prema zidu. Od moje hrane nije
ostavio ni mrvu. Gladan i umoran, onako obučen, legao sam na go madrac
svog kreveta, buljeći u strop. Bio sam prvi put stvarno odvojen od majke.
Preda mnom se otvarao veliki nepoznat svijet, kome je trebalo pokazati
znanje i upornost. Hoću li ja za to imati snage?
 
 
 
Bilješka o piscu
 
Biografija
 Ranko Risojević, istoričar matematike, pjesnik, prozaista, publicista,
kritičar, prevodilac, rođen je 8.8.1943. godine, u selu Kalenderi,
opština Bosanska Kostajnica, diplomirao je matematiku sa fizikom na
Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Desetak godina radio
kao srednjoškolski profesor matematike, a potom u banjalučkom
izdavačkom preduzeću "Glas", gdje kao prvi stalno zaposleni urednik
izdavačke djelatnosti pokreće više edicija. Uređivao je edicije
"Univerzitetska biblioteka" i "Osvjetljenja". Istovremeno je bio u
uredništvu časopisa "Putevi", prvo kao član redakcije a potom, u dva
mandata, kao urednik. Bio je na funkciji direktora Galerije likovnih
umjetnosti RS, a trenutno je direktor