Ismet Bekrić
 
 
DJEČIJE NEBO
(Izbor)
 
 
 
 
DIJETE
 
 
I travka, i krov za lastu,
i jablan što se njiše,
imaju pravo da rastu,
a dijete – ponajviše!
 
I mravi, i vrbe krive,
i zrnca, i kapi kiše,
imaju pravo da žive,
a dijete – ponajviše!
 
I pčela u cvijeću,
i olovka što piše,
imaju pravo na sreću,
a dijete – ponajviše!
 
I oblaci što plove,
i sunđer koji briše,
imaju pravo na snove,
a dijete – ponajviše!
 
 
 
 
 
DJEČAK ISPOD STOLA
 
 
 
MOĆ DJECE
 
Beton hladni, beton sivi,
može čudno da oživi
kad ga dječje ruke taknu,
kad mu prsti nešto šapnu
i na obrazu mu blijedom
nacrtaju sunce kredom.
 
Dan pun magle, dan pun leda,
može ljepše da izgleda
kad kroz zavjese ulica
proviruju dječja lica,
pa grad ispod toplih streha
svije gnijezda dječjeg smijeha.
 
 
 
DJEČIJE NEBO
 
Nad nama – nebo dječije,
taj topli dlan nad svijetom,
i jutro biva svjetlije,
sa suncem kao sa cvijetom.
 
Ruke, ko ptice, hrle,
ne daju tami prijesto.
Dječije ruke grle
svako, i najmanje, mjesto,
 
Jer sve je tako važno
pod ovim dječijim nebom,
i dan se rađa snažno,
sa suncem kao sa hljebom.
 
 
 
DJEČAK ISPOD STOLA
 
Već dva sata,
već tri sata,
jedan tata
s petog kata
čisti svoja nova kola...
 
Već dva sata,
već tri sata,
jedan bata
s petog kata
čuči šutke ispod stola...
 
Zašto, tata,
ta dva sata,
ta tri sata,
ili bar od toga pola,
nisi sa mnom ispod stola?!
 
Pa tu da se poigramo,
da pričamo,
da maštamo,
i vozimo mala kola
u tom carstvu ispod stola.
 
 
 
DJEČAK NA NAVIJANJE
 
Čim otvorim prvo oko,
u kojem još blista sanje,
naviju me tata, mama,
ja sam dječak na navijanje.
 
Čim na prvu nogu stanem,
koja hoće na igranje,
naviju me grad i škola,
ja sam dječak na navijanje.
 
Iako još malen, snen,
u dan kročim navijen.
 
Volio bih da sam vjetar,
ili da sam hitra ptica,
za njih nema svih zabrana,
ni dnevnika, ni petica.
 
Volio bih da sam jelen,
ili potok usred polja,
njih ne mogu da naviju,
oni idu kud ih volja.
 
A ja tako malen, snen,
uvijek idem navijen.
 
 
 
DJEČAKOVA SREĆA
 
Volim kad tata nije namršten
i kad se mama toplo smiješi,
volim kad je tatin pogled snen
i kad me mama pjevajući tješi.
 
Sretan sam kad se sa mnom igra tata,
pa igračkama zauzmemo sobu cijelu,
i kad me mamina ruka od zlata
tada nježno miluje po čelu.
 
A kada nedjeljom šetamo uz rijeku,
u danu bijelom, ko runo na ovci,
slušamo ptičju pjesmu mehku
i svi smo veseli, ko osnovci.
 
 
 
MALO MOJE
 
Već sam visok, kao tata,
brci mi se prvi roje,
al' mi mama ipak kaže:
"Malo moje! Malo moje!"
 
Imam brata starijega,
visine se njega boje,
al' i njemu mama kaže:
"Malo moje! Malo moje!"
 
Ponekada i ja čujem
tihe riječi nane svoje,
kada mojoj mami kaže:
"Malo moje! Malo moje!"
 
 
 
KLOVNOVE SUZE
 
Smije se publika,
sve jače,
sve jače,
a klovn – plače.
 
Suze crvene
i suze plave
mašu s njegove
tužne glave.
 
Da li klovn jeca?
Ili se ceri?
Suze, tek, padaju
kao klikeri.
 
Jureći za klikerom
dječak klovna tače.
Ugleda mu lice –
pa, klovn stvarno plače!
 
Kad otac dječaka
u naručje uze,
vidje mu na dlanu
dvije svijetle suze.
 
 
 
MRAV NA DLANU
 
Mrav je jedan, umoran od rada,
zaspao na dlanu dobroga dječaka.
Svidjela mu se ta mala livada,
topla kao ljeto, mekša od oblaka.
 
Dječak je na dlanu ljuljuškao mrava,
pazio ga, gledao netremice,
a mrav je snivao dva neba plava,
i nad livadom dječakovo lice.
 
 
 
OČEVA USPAVANKA
 
Zvijezda se
sa tamom bori,
a otac mi
priču zbori.
 
Ne, to nije uspavanka,
lepršava, bajkovita;
riječ u oca nije tanka,
iz života on to čita.
 
Zvijezda trepće,
posustaje,
a otac se
ne predaje.
 
Otac priča, a riječ svaka
i nježna i tako jaka, –
i dok snovi krče mrak,
znam, i ja ću biti jak.
 
 
 
TATINA LJUTNJA
 
Kad se moj tata naljuti, sto posto,
kad malo treba da ko puška plane,
ipak ne udara šakama o sto,
a ružna riječ mu u grlu zastane.
 
Moj tata tada izađe iz kuće,
dugo šeta parkom, traži cvjetne strane.
Ljutnju mu nadjača ptica što cvrkuće
i tihi žubor slapova fontane.
 
 
 
CIPELE STARIJEG BRATA
 
Moje cipele, već izlizane,
naslijedio sam od starijeg brata;
ova, lijeva, dolje sa strane,
već ima prava mala vrata.
 
A i u desne prozori se šire,
kroz koje prsti stidljivo vire.
 
U mojim cipelama uvijek ima
novina sa krupnim naslovima,
pa, kad je suho, kroz đonove tanke
ulice čitaju novinske članke.
 
A kada kiši ili mraz steže,
noge iz cipela hoće da bježe.
 
 
 
DJECA I LUTKE
 
Obični bjelutak
može biti lutak
onda kad ga dijete
sa prstima splete,
kad mu dâ svoj dah,
svoj smijeh i svoj strah.
 
I krpa iz kutka
može biti lutka;
djevojčica kad je sama,
postane joj brižna mama,
pa je oko ruku svije,
sa njom priča, s njom se smije.
 
 
 
 
KLUPA KRAJ PROZORA
 
 
KLUPA SA HILJADU IMENA
 
Livada je livada,
a trava je trava,
ako na njoj hiljadu
cvjetova spava.
 
A klupa je klupa,
djeci omiljena,
ako na njoj ima
hiljadu imena.
 
Dok godine đačke
teku poput snova,
imena na klupi
drže se za slova.
 
Tu najljepšu pjesmu,
što na klupi piše,
neka niko, niko –
nikad ne obriše.
 
 
 
KLUPA KRAJ PROZORA
 
Đačkoj klupi kraj prozora,
koja se od neba plavi,
prve zrake šalje zora,
prvim pjevom ptić se javi.
 
Na tu klupu kraj prozora
prvo ime se napiše,
za koje zna samo zora,
i kap bistre majske kiše.
 
U toj klupi kraj prozora
snovi pljušte, ko iz česme,
u svesku se skrije zora
i najljepše piše pjesme.
 
Iz te klupe kraj prozora
krenuli smo i mi u svijet,
pratila nas samo zora,
mahao nam samo cvijet.
 
Gdje je klupa kraj prozora,
gdje su oni sretni sati,
gdje je ona đačka zora,
da nas u nju opet vrati?
 
 
 
ŠKOLA U CVIJETU
 
Škola se naša
iz sive zgrade
premješta hitno
nasred livade.
 
Sunčeva zraka
ključem od zlata
otvara prva
sva školska vrata.
 
Umjesto auta
i željeznice
djecu do škole
prevoze ptice.
 
Ta škola nema
tvrdaste klupe,
djeca se usred
cvjetova skupe.
Prvake prima
ruža bijela,
a zatim uči
marljiva pčela.
 
Đaci dobiju
od meda kredu,
pa slova uče
i odmah jedu.
 
Da bude manje
tereta, brige,
s latica uče,
kao iz knjige.
 
I neće teške
zadatke pisati,
samo će učiti –
kako mirisati!
 
 
 
KROZ ŠKOLSKI PROZOR
 
Kroz školski prozor
najljepše se gleda,
vide se i zvijezde,
koje ne postoje,
oči odlutaju
morem drvoreda,
smišljajući ljepše
proplanke i boje.
 
Prozor je školski
najljepša stanica,
sa koje polaze
nevidljivi vlakovi.
U njima se preko
zamišljenih granica
bez karata prevoze
želje, čežnje, snovi...
 
 
 
POKOŠENE TOPOLE
 
Kroz prozore naše škole
mahale su nam topole.
 
Lišće što ima oči sjajne
znalo je sve naše tajne.
 
Ono je s nama moglo da se smije,
šaptalo nam lekcije iz historije.
 
Ako je neko počeo da voli,
ime je prvo kazao topoli.
 
A kad bi nam suze potekle same,
topole su nas tješile, kao mame.
 
Ali jedne noći probudiše ptice,
posijekoše topole, kriomice.
 
Naše topole, raskošnog granja,
padoše u prašinu, pokošenih sanja.
 
Čulo se i lišće kako jeca,
kao da s njime plaču djeca.
 
 
 
ŠKOLSKE OČI
 
Gledaju prozori škole
kako se ptice vole,
gdje se na listu ljube
dvije šarene bube.
 
Te školske oči modre
pupoljke prve bodre,
da cvjetovima planu
na nekom malom dlanu.
 
 
 
UČITELJ
 
Ide u razred učitelj stari.
Korak mu svečan, uspravan hod.
Smiješak na licu gnijezdi se i zari,
djeca su zvijezde, a škola – svod.
 
Čekaju đaci svoga učitelja,
umjesto dnevnika – osmijeh im donosi,
rukom iskrenog, starog prijatelja
svakoga takne po ramenu, kosi.
 
Otkud u toj ruci toliko dobrote
i toliko snage u tom krhkom tijelu!?
Za sve učitelje – hvala ti, živote,
hvala za riječ, i blagu i smjelu.
 
Svaki dan novi – nova briga,
a ipak u svemu toliko ljepote,
na stolu kruh, jabuka i knjiga...
Za sve učitelje – hvala ti, živote!
 
 
 
ZBOG DVA OKA
 
Danas je razred – pustinja prava.
Šutnja se uvukla u dnevnik na stolu.
Za sve su kriva dva oka plava,
što jutros nisu došla u školu.
 
Te dvije velike, blistave kapljice,
što se često skriju u slapove kose,
svakom su dječaku poprskale lice
i najljepše im svu tugu odnose.
 
Zato je razred ko polje bez cvijeta,
kao mirno more bez ijedne lađe;
riječ jedna zbunjeno po tabli šeta,
htjela bi da krišom napolje izađe.
 
 
 
ZBOG JEDNE MAŠNE PLAVE
 
Čuperak jedan nestašni
tri dana već miruje,
misli o jednoj mašni,
vidi je i kad snuje.
 
Za igre ne mari više,
za zadaće i tašne,
u srcu čuperka piše,
da pati zbog jedne mašne.
 
Zbog jedne mašne plave
čuperak bi pobjegao s glave,
a kada mašna naiđe,
srce mu u pete siđe.
 
 
 
ZBOG JEDNE MAŠNE ŽUTE
 
Zbog jedne mašne žute
dječaci razreda šute.
Miruju sunđer i kreda,
a tabla zbunjeno gleda.
 
Pokraj tog žutog leptira,
koji bi da poleti,
ko da se sada sjeti
kako se množi, sabira.
 
Zbog te u kosi ruže
tajna pisamca kruže.
Riječi, još obične juče,
sad ljepše, drukčije zvuče.
 
 
 
PTICA NA DLANU
 
Pjeva,
sa mog lijevog dlana,
jedna ptica,
nacrtana.
 
A na dlanu
desnom
stalno sam
sa Vesnom.
 
Nosio sam
njenu tašnu,
popravljao
njenu mašnu,
a kroz gradsku
gužvu, buku,
vodio sam je
za ruku.
 
Kad su dani
tijesni,
ptica pjeva
Vesni.
 
 
 
ZAŠTO NEMAM MIRA
 
Nemam mira zbog Amire,
iz kose joj oči vire.
Njena kosa, tako živa,
uvijek jedno oko skriva.
 
Samo kada vjetar puhne,
ono drugo oko gruhne,
kao kada kroz oblake
probiju se sunca zrake,
ili kada se u travi
iznenada cvijet javi,
pa pomisliš, od te boje,
da je cijelo nebo tvoje.
 
 
 
DJEČACI I PROLJEĆE
 
Plavim,
crvenim,
zelenim
slovima
proljeće ispisalo
na školskim vratima:
"Kratka stanka!
Svi đaci otišli
do šumskog proplanka!"
 
U dvorištu škole
čuo sam od puža:
"Mogla bi ta stanka
biti malo duža..."
 
A dokle?
Dok dječaci,
ko proljećni prvi zraci,
sav proplanak ne osvoje
i njegove cvjetne boje
ne upletu u bukete
i sa njima ne polete...
 
A kome?
Mamama!
I...
I?
Djevojčicama!
 
 
 
DJEČACI U JESEN
 
Svaki dječak je ujesen
žutim bojama zanesen.
Svi crteži,
svi pejzaži,
svi likovi
i svi snovi
prepuni su boje žute,
poput lišća razasute.
 
Svi sastavi, sve pjesmice
i sve lijepe rečenice
imaju baš žuto lice.
 
Svaki dječak je u jesen
žutim bojama zanesen;
djevojčice tada nose
žute mašne navrh kose.
 
 
 
U KOSI DJEVOJČICE
 
Jedna zvijezda
i dvije ptice
lutaju kroz kosu
djevojčice.
 
Traži se ruka
hrabrog dječaka,
da ih pronađe
prije mraka.
 
Zvijezdu – na nebo.
Ptice – na grane.
A ruka?
Ruka – neka ostane!
 
 
 
SREO SAM JE IZA UGLA
 
Zemlja sama i okrugla.
Ja nju tražim. Gdje je sada?
A onda je, iza ugla,
sretoh, zbunjen, iznenada.
 
Bahnula je kao zraka,
kao svitac usred mraka,
kao prva kaplja kiše,
kao nešto... od sveg više...
 
U tom trenu –
zasta dan,
ja pomislih –
sve je san.
 
Odskakuta, odleprša,
kao vjetar preko krša
ili preko polja pustih...
A ja – ni riječ ne izustih.
 
Kad bi htjela da me shvati
ta nebeska tužna kugla,
pa da stane, da se vrati,
da nju sretnem,
opet sretnem,
svu u suncu, iza ugla...
 
 
 
 
 
TRI SUNCA
 
 
SLOBODA
 
Sloboda pjeva glasom ptice,
cvjeta u smijehu djevojčice,
sloboda blista u oku mame
i u kaplji na listu ciklame.
 
U slobodi sve brže raste,
začas kuće dostignu laste,
u slobodi, i bez slovca,
izraste pjesma u srcu osnovca.
 
 
 
MOJA DOMOVINA
 
I ovaj mrav,
i krhka grana,
i jablan prav,
i ptica rana,
ovaj kamičak
u džepu mora,
prvi različak,
na stablu bora,
i ova knjiga
kraj uzglavlja,
i prva briga
što se javlja,
suza što se stisne
u dječijem oku,
travka što kisne,
i jelen u skoku,
pahulja koja
prhne s planina,
sve je to moja
domovina.
 
 
 
TRI SUNCA
 
Budim se rano,
i dan je lijep,
iako vjetar
razbija crijep,
iako pljušti
i cikće munja
u sivom jutru,
ko ispod gunja.
 
Uz huku kiše
i prasak groma,
ogrnut toplinom
svoga doma,
na prvu stranicu
novoga dana
crtam tri sunca,
nasmijana.
 
Prvo, sjajno,
mami i tati,
drugo, za mene,
da me prati,
a jarko, treće,
ovo najveće,
nekom neznanom,
ko nema sreće.
 
 
 
KNJIGA BEZ KRAJA
 
Pogleda – jato,
dok moru hitam,
najljepšu ja to
knjigu čitam.
 
Idem niz rijeku,
brda se dižu,
to pjesme teku,
priče se nižu.
 
Prepuna sjaja,
čudesnih boja,
knjiga bez kraja –
zemlja moja.
 
 
 
ŠTA ŽELE PARALELE
 
Sve paralele
i meridijani
svim srcem žele
da su ljepši dani!
 
I da preko svih granica
umjesto aviona s bombama
prolaze ekskurzije ptica
i avioni s bombonama.
 
 
 
 
 
ŠTA SU HTJELE
DVIJE PUŠKE
 
 
 
ŠTA SU HTJELE
 
Šta su htjele
dvije puške,
kad su legle
potrbuške?
 
Da ih ruke
zaborave
na dnu mirnog
mora trave.
 
Čuvale bi
cvijet plavi
i put kuda
idu mravi.
 
 
 
MOJA BREZA
 
Kad su noći
pune jeze,
ja se sjetim
svoje breze,
i kroz tugu
svakog dana,
čujem šapat
njenih grana.
 
Kad u oko
suza krene,
breza plače
tad za mene,
a kad brezi
zlo prijeti,
misao joj
moja leti,
pa joj ne da,
da uvehne,
neka raste
bar za mene.
 
 
 
VOJNICI PRED SAN
 
Kada noć ljulja
snene oblake,
vojnici liče
na dječake.
 
Još samo da ruka,
materina,
nježno po kosi
dotakne sina.
 
Ili riječ očeva,
ko kiša blaga,
da ga zapljusne
sa mračnog praga.
 
Vojnik, baš svaki,
tenkist ili pješak,
pred san na licu
ima smiješak,
 
A u tom smiješku,
kao u priči,
vojnik na nekog
dječaka sliči.
 
Sanjajmo skupa,
dječak mu veli,
san je sloboda,
sa mnom ga dijeli.
 
 
 
LAKŠE SE DIŠE
 
Kad ti je teško,
kad je sve tiše,
zapjevaj glasno
lakše se diše.
 
Kada ti tuga
u duši riše,
i ti tad slikaj –
lakše se diše.
 
Kada pomisliš,
da sve se briše,
stihove niži –
lakše se diše.
 
Kad ti je teško,
ne možeš više,
pjevuši, igraj –
lakše se diše.
 
 
 
VOLJETI, VOLJETI!
 
O, da smo, da smo svemoćni,
pa da sve možemo zaželjeti,
sve bismo ljude na svijetu
ukrašavali glagolom voljeti.
Voljeti! Voljeti!
 
O, da smo, da smo svemoćni,
pa da sve možemo zaželjeti,
sve bismo zemlje svijeta
obasjavali glagolom voljeti.
Voljeti! Voljeti!
 
O, da smo, da smo svemoćni,
pa da sve možemo zaželjeti,
sve ljude i zemlje svijeta
spleli bismo u glagol voljeti.
Voljeti! Voljeti!
 
 
 
 
 
NA BRDU, IZNAD GRADA
 
 
 
NA BRDU, IZNAD GRADA
 
Stojim na brdu, naslonjen na drvo,
proljeće mi rukom pokazuje grad,
i balkon na kojem izniknut će prvo
jedan dječiji smijeh i cvijet jedan mlad.
 
Slušam, ozdo rijeka javlja se žuborom,
u prsa se busa svaki njezin slap...
I ovdje je rijeka, čujem je pod korom,
svaki list je pije, žedno, kap po kap.
 
Osjećam, sve teče – ruke, trave, ptice,
niz brdo se ruši cvjetni vodopad.
Proljeću u susret pođu sve ulice,
da mu, bez otpora, predaju svoj grad.
 
 
 
 
SVE ZBOG PROLJEĆA
 
Šta sve livada jedna ne čini,
da se odmah dopadne proljeću!
Vježba cvjetove na mjesečini,
da zanosnije pod suncem šeću.
 
Šta sve brežuljak jedan ne radi,
da mu proljeće bar klimne glavom!
U pjesme i slike cvjetove sadi
i maše nebeskom kapom plavom.
 
Šta sve drvo jedno ne čini,
da ga dotakne proljeća dlan!
Ljuljuška ptice u pomrčini,
da prve cvrkutom otvore dan.
 
Šta sve ne pokuša jedan potok,
da mu proljeće bar malo namigne!
Preskače žbunje, mijenja tok,
samo da skupa s proljećem stigne.
 
 
 
GOVOR PROLJEĆA
 
Proljeće se prvo zaodjene rado
u jedno drvo tek listalo, mlado.
 
Onda zastane u parku kraj staze,
kuda svi najviše vole da prolaze.
 
Tu svako korak bar malo uspori,
da mu proljeće krhkim lišćem zbori.
 
Svaka riječ proljeća – u kljunu ptice
dotakne najljepše, najtanje žice.
 
Pa ti se učini, ispod neba plava,
da razumiješ šta govori trava.
 
Pa i ne osjetiš, dok list svaki plamti,
kako srce samo lijepe riječi pamti.
 
 
 
ZRNO
 
Šta znači ovo, na dlanu, zrno,
tako sićušno, tako crno,
da ga jedva zapazi oko...?
Neugledni taj trun
postat će jednom kitnjast žbun
ili drvo što raste visoko.
 
U toj skoro nevidljivoj mrvi
kriju se nježni cvjetovi prvi,
što polju šaren vijenac pletu...
Oči ne vide tog zrna ruke
kako s mnogo ljubavi i muke
spremaju bogate darove ljetu.
 
 
 
PROLJEĆE MEĐU NEBODERIMA
 
Kako da se gradskoj djeci
prveti proljeća jave?
Poneko drvo u sjenci,
nigdje bokora trave.
 
Travu što je ovdje rasla
kola su brzo popasla.
 
Ovdje, među neboderima,
gdje prozori blijede,
kao u velikim frižiderima
prsti se proljeća slede.
 
Pa kako da nam ruke pruži
i sa nama se druži.
 
Mi, djeca, ipak znamo
kad će da proljeće bahne,
svi srca pootvaramo,
da više sunca stane.
 
 
 
LOPTA NA DESETOM KATU
 
Lopta na desetom katu,
tu gdje su neba južna,
spava u svili i zlatu,
ali je stalno tužna.
 
Šta će joj svila plava,
šta će joj postelja mehka,
njoj treba kamen, i trava,
njoj treba livada, rijeka.
 
Lopta bi da poleti,
kao iz krletke ptica,
i da, sva srećna, sleti
između tratinčica.
 
I tu na mehkoj stazi
da počne svoj dugi lijet,
u kojem nikad ne zgazi
ni jedan jedini cvijet.
 
 
 
KUĆA MOJE BAKE
 
Grad bi htio da se vine,
da dodirne vrh planine
i oblaku kapu skine.
 
Neboderi, kao krda,
već se penju i uz brda,
zaklanjaju sunce rijeci
i proplanke kradu djeci.
 
Samo kuća moje bake,
što se stisla u sokake,
neće nikud da se penje,
već se drži za kamenje.
Travke su joj na prag sjele,
a grle je dvije jele.
 
Kada bljesne prva zraka,
ustaje i moja baka,
a jutro – od neba plavlje;
baka priđe svakom cvijetu,
ko unuku, ko djetetu,
pa ga upita za zdravlje.
 
Poput nekog tužnog kera,
bježim ja iz nebodera,
noge su mi hitre, lahke,
vode me do moje bake.
 
 
 
STARAC I KLUPA
 
U park često dolaze skupa
jedan starac i jedna klupa.
 
Usamljen, tužan, djedica sjedi,
pa moli klupu, da s njom besjedi.
 
Klupa ga sluša, ko dobra baka,
draga joj djedova riječ svaka.
 
U podne klupa pruži svoj dlan,
daruje starcu najljepši san.
 
Pa još zamoli njenu brezu,
da granu pruži, ko lepezu.
 
Na starčevo rame sleti i ptica,
cvrkutom odagna tugu mu s lica.
 
 
 
LIVADA PUNA LJUBAVI
 
Pod nebom, što se uzbudljivo plavi,
livada kraj rijeke puna je ljubavi.
 
Visoki mak voli ljubičicu,
plavi zumbul sanja maćuhicu,
bršljan se zaljubljen penje uz ogradu,
a žuti tulipan sanja bijelu radu.
 
A koga voli ta prekrasna rada?
Ko bi to mogao znati sada?
U povjerenju šapnu nam trava:
u radinom srcu zbrka je prava!
 
 
 
KIŠNA KAP
 
Jezero što je za ljude,
jedna kišna kap,
sićušna, bistra kap
za mrave bude.
 
Kap je još izvor za žedne ptice,
ukras u kosi ljubičice,
značka na crvenom reveru maka,
skrivena suza samca oblaka,
privjesak zlatni za sunca zraku,
čarobni svjetlac što blista u mraku,
otpalo srebrno dugme mjeseca
i kliker koji snivaju djeca.
 
 
 
BITI SRETAN
 
Nije sretan cvijet u vazi,
kao cvijet na proplanku.
Nema sunca da ga mazi,
vjetra, da uz travku tanku
pjevuši mu uspavanku.
 
Nisu sretne suhe grane,
kao grane listorune.
Nema ptice da zastane,
vedrinom iz duše pune,
da dodirne grla strune.
 
 
 
MAHRAMA MOJE MAME
 
Sva od ruža je mahrama
koju nosi moja mama.
Kad god dođe usred grada,
s njom došeta i livada,
a cvjetovi, djeca sâma,
rastrče se ulicama.
 
Mahrama joj kao dom,
otvorenih šara širom,
svaki cvijet mama primi,
da se smjesti, da prezimi,
pa da opet, na proljeće,
ode među drugo cvijeće.
 
Svi cvjetovi tužni, sami,
neka dođu moj mami.
Dok mahrama njena sija,
pazit ću ih s mamom i ja.
 
 
 
 
 
 ISMET BEKRIĆ
 
Ismet Bekrić je rođen 1943. godine u Banjoj Luci. Studirao je na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a nakon studija se vraća u Banja Luku
gdje je radio kao urednik lista "Glas" i nakon toga urednik izdavačke
kuće "Glas".
Bekrić je novinar, urednik, pjesnik, dramski pisac i jedan od
značajnijih bosanskohercegovačkih pisaca knjiga za djecu
Objavio je knjige: Jutro tate Mrguda (1968), Kape uvis (1971),
Klupa kraj prozora (1974), Otac s kišobranom (1977, te u ediciji
Bošnjačka književnost za djecu u 20 knjiga, 1994), Radnička četvrt
(1980), Izabrane pjesme (1980, 1985, 1989), Pjesme (1980, 1983, 1996,
1997), Skriveno oko (1984), Hrabra zraka (1985), Očevo breme (1988),
Dječak gleda kroz prozor (1993), Dječiji smijeh (na turskom, 1986),
Srebrni vodoskoci (na makedonskom, 1989) i Kuća među zvijezdama (na
italijanskom, 1994), te drame i igre za djecu: Šarena vaza (1968), Noć
kada su neboderi šetali (1982), Četiri revera (1976), mjuzikl Ne žuri,
tata, ne žuri, mama (1980) i druga djela.
Za svoja djela dibio je više značajnih nagrada: Nagradu Banjaluke
"Veselin Masleša" (1970), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH
(1980), Nagradu Zmajevih dječjih igara u Novom Sadu (1989), te više
nagrada za radio-igre.
Prevođen je na njemački, engleski, ruski, francuski, italijanski,
poljski, češki, rumunski, mađarski, slovenski, turski, bugarski,
makedonski, albanski i dr.
Rat (1992-1995) Ismet Bekrić je proveo u Sloveniji, u Ilirskoj
Bistrici, gdje je i ostao.