Bosna i Hercegovin

Bosna i Hercegovina (skraćeno: BiH; srp. Босна и Херцеговина, БиХ) jest država
u Jugoistočnoj Europi. Graniči s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. Po svom
uređenju je složena federalna država s elementima konfederacije; čine je dva
entiteta – Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Brčko distrikt.
Glavni i najveći grad države je Sarajevo.

Neovisnost je stekla 1. ožujka 1992. godine nakon odluke građana BiH

referendumom o neovisnosti. Prema popisu iz 2013. godine imala je 3 531 159
stanovnika.

U BiH žive tri konstitutivna naroda. To su Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Potencijalni je kandidat za članstvo u Europskoj uniji i kandidat za članstvo u

NATO-u od travnja 2010. godine, kada je potpisala Akcijski plan za članstvo na
samitu u Tallinnu. Osim toga, Bosna i Hercegovina je članica i pridruženi član
mnogih međunarodnih organizacija: Vijeća Europe od travnja 2002. godine, članica
i osnivač Sredozemne unije od njezinog osnivanja u srpnju 2008. godine,
Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), CEFTA-e, promatrač u
Organizaciji islamske suradnje (OIC) itd.

Povijest

Podrobniji članak o temi: Povijest Bosne i Hercegovine

Nova era

Ostaci iz starijeg kamenog doba u BiH su pronađeni u Varvari (strugalice, šiljci,

oruđe, oružje) i u špilji u Badnju (gravura koja prikazuje napadnutog konja), a iz
mlađeg kamenog doba u Zelenoj pećini, Ravlića pećini, Lisičićima i Butmiru gdje
su nađene zemunice, ostatci kostura, glinene figure itd.

Među najznačajnije lokalitete iz metalnog doba ubrajaju se Donja Dolina i prostor

Ošanića (gdje se prije nalazio grad Daorson).

U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada
carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima.
Dolazak Slavena

Ovaj članak je dio niza o

povijesti Bosne i Hercegovine
Stari vijek
Iliri na tlu Bosne i Hercegovine
Rimljani u Bosni i Hercegovini
Srednji vijek
BiH u ranom srednjem vijeku
Srednjovjekovna bosanska država
Novi vijek
BiH u Osmanskom Carstvu
BiH u Austro-Ugarskoj
Kraljevina Jugoslavija
Država Slovenaca, Hrvata i Srba
BiH u Kraljevini Jugoslaviji
Socijalistička Jugoslavija
Drugi svjetski rat u BiH
BiH u socijalističkoj Jugoslaviji
Suvremena BiH
Rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska država

Hrvati, a i Srbi na krajnjem istoku, naselili su se u 7. stoljeću, a većina današnje

BiH je bila dio Hrvatske u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i
Huma većinom 10. i 11. stoljeća Bosna je sastavni dio hrvatskog kraljevstva.
Nakon Pacte Convente i dolaska na vlast dinastije Arpadovića u istočnim
dijelovima današnje BiH jačaju devolucijski procesi prema ostatku Hrvatskog
kraljevstva. Bosanska Banovina kasnije postaje kraljevstvom (1377.
samoproglašena, a 1461. je priznaje papa Pio II.) hrvatsko-ugarski vladari su
nazivali Ramom i u svoj kraljevski naslov su pridodali rex Ramae (kralj Rame).
Mnogi hrvatski povjesničari (počevši od V. Klaića, pa nadalje) samu čežnju za
neovisnošću vide u otporu koji su hrvatski plemići pružali prema kralju strane krvi.

Srednji vijek

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Sve do sredine 12. stoljeća, naziv Bosna uporabljala se samo za malo područje
gornjeg toka rijeke Bosne, koje je u raznim periodima pripadalo bizantskoj,
hrvatskoj ili srpskoj državi. Od oko 1200. Bosna je razvila vlastitu političku
individualnost, koju je uspjela održati tijekom dva i pol stoljeća, iako je formalno
bila pod vrhovništvom Ugarske. Tijekom tog perioda povremeno je bila posve
nezavisna i proširila svoj teritorij na sve strane na račun susjeda. Potkraj 12.
stoljeća tu se razvila i posebna bosanska crkva, čiji su pripadnici sebe zvali
„krstjanima". Uporabljali su narodni jezik i, kako se čini, istočni obred, a na čelu
joj je bio domaći biskup. Veliki dio klera, feudalni gospodari i stanovništvo, kao i
otprilike polovica bosanskih vladara, bili su sljedbenici ili su tolerirali lokalnu
Crkvu.[3] Papa, ugarska i srpska država, smatrali su je heretičkom. Pod papom,
ugarsko-hrvatski kraljevi su vodili više križarskih ratova protiv Bosne kako bi
iskorijenili herezu.[3] Oko 1250. papa je sjedište bosanske biskupije preselio van
Bosne, ali to je Katoličku Crkvu u Bosni samo još više oslabilo, dok se bosanska
crkva širila. U 13. i 14. stoljeća, pape su u Bosnu poslale dominikance, a poslije i
franjevce kao misionare i inkvizitore da iskorijene herezu.[3]

U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio
između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma
bijaše i Crkva bosanska. Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom
razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi vladari
bili su katolici (dinastija Kotromanić), dok su neki najutjecajniji feudalci, kao
Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani. Prvi kralj je bio
Tvrtko I., a posljednji Stjepan Tomašević. Bosna je kao kraljevina opstala do 1463.
godine, kada njena istočna (Zemlja Pavlovića) i središnja područja (Kraljeva
zemlja), osvajaju Osmansko Carstvo. Dana 25. listopada 1478. pretposljednja
bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu. Kraljevina Bosna
je bila katolička i zapadno orijentirana kraljevina,[4] ali i uticajem s istoka što se vidi
na primjeru bizantizacije titula nakon krunjenja Tvrtka. [5] Hrvoje Vukčić Hrvatinić
bio je veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, jedan od najmoćnijih velikaša nosio
je titulu potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja.
Kovao je vlastiti novac.[6]

BiH u Osmanskom Carstvu

Podrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu

Tijekom turske vlasti, širenjem i skupljanjem teritorija pod osmanlijskom vlašću na

njezinom području se skupilo dosta ljudi koji su prešli na islam. Prema tvrdnjama
bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u trenutku pada Bosne je brojilo oko
750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred velikosrpsku
invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak
broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama, a i dankom u krvi, oduzimanjem
djece, mnogim je pravoslavnim i katoličkim konvertitima pružena prilika dospjeti
do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše
Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija,
Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, a kako su se na
području BiH najduže održali, ona je bila predmetom doseljavanja muslimana iz
svih okolnih zemalja, čim su Turci u njima izgubili vlast. Godine 1878. ona postaje
protektorat Austro-Ugarske.[nedostaje izvor]

Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih

Slavena.[nedostaje izvor]

Austro-ugarsko doba

Podrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

Zaposjedanje BiH 1878.

Godine 1878. Bosna i Hercegovina, odlukom Berlinskog kongresa, postaje sastavni

dio Dvojnog kraljevstva Austro-Ugarske. Tada se unutar Dvojnog kraljevstva, a
usporedno i u okolnim zemljama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su
radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Europe. Povod za Prvi
svjetski rat bio je sarajevski atentat ljeta 1914. godine, kojeg je izvršio Gavrilo
Princip, pripadnik tajne organizacije "Mlada Bosna".