MAGNA GRAECIA  

latinski naziv za južnu Italiju i Siciliju prije rimskog osvojenja, nastao zbog velikoga
broja grčkih trgovačkih središta i poljodjelskih kolonija (najstarija Kuma) koje su
ondje osnivane od VIII. st. pr. Kr. Magna Graecia nije nikad tvorila političku cjelinu, a
samo je Sirakuza uspjela formirati veću državu. Važniji su gradovi
bili Tarant, Metapont, Sibaris, Gela, Akragant, Kroton i dr. Uz latinski bio je ondje do
VI. st. u uporabi i grčki jezik. Potomci Grka žive i danas u tim krajevima i u njihovu
su govoru očuvani tragovi dorskoga dijalekta. Izvorno područje proteže se od
eubejske kolonije Kume (vjerojatno najranije i osnovane oko 740. pne.) Do
spartanske kolonije Tarent (osnovane oko 706. p. N. E.). Posljednja osnovana
kolonija bila je Heraclea 433. pne.
Grčki kolonisti izabrali su Magna Graeciju kao pogodno mjesto za kolonije zbog
plodnosti zemlje i, na mjestu susreta grčkog, etrurskog i feničkog svijeta, povoljan
geografski položaj za trgovina. Da su kolonije postale potpuno integrirani dio
grčkoga svijeta, svjedoči prisutnost zavjetnih prinosa iz Magne Graecije u velikim
vjerskim svetištima Delphi i Olympia. Uistinu, amnestija (ekecheiria) koja se
provodila tijekom Olimpijskih igara također se poštovala u kolonijama, a na popisu
pobjednika u Olimpiji nalazi se mnoštvo imena iz Magna Graecia.
Međutim, regija nije bila jedan skladan entitet, jer kao što su se na kopnu Grčke,
mali gradovi-države ili polei (prilično neovisni od svog matičnog grada) i natjecali i
surađivali sa susjednim gradovima da bi stvorili političku mrežu rivalstva koja se
neprestano mijenjala i saveze. Regija je također bila izložena većoj političkoj
nestabilnosti upravo zato što se nalazila na križanju nekoliko civilizacija, a njezino
bogatstvo prirodnim resursima značilo je da je teritorij često zavidno poštovan,
posebno od strane tirana Sicilije.
APOIKIA
Apoikia je grčka riječ koja se koristi za opisivanje grčkih „kolonija” koje su uspostavlje
ne tijekom 8., 7. i 6. stoljeća PRIJE KRISTA. Engleski prijevod kolonije i pojam koloni
zacije nisu u cijelosti zadovoljavajući, budući da imaju niz modernih konotacija koje ni
su primjenjive na antičku Grčku. Riječ apoikia jedna je od dvije koju su Grci koristili z
a opisivanje svojih „kolonija”, a korištena je za opisivanje naselja koja su bila „dom da
leko od kuće” (Whitley, str. 124). Apoikiai je zadržao veze s matičnim gradom, odakle 
bi dolazila većina stanovništva i osnivača. U teoriji, apoikiai mogao čak pozvati na ma
tični grad u vrijeme potrebe. To se bitno razlikuje od Emporiona. Ovom riječju opisan
a je druga vrsta grčke kolonije, koja je bila bliže trgovinskoj postaji nego neovisna poli
tička zajednica, a Emporia nije uvijek imala matične gradove.

Bilo je raznolikosti u grčkom procesu „kolonizacije”, što je možda odraz različitih moti
vacija za emigraciju i uspostavu apoikije. Brz rast stanovništva, politički nemiri u mati
čnom gradu, želja za povećanom trgovinom i potraga za većim poljoprivrednim mogu
ćnostima nekoliko su čimbenika koji su mogli potaknuti osnivanje apoikiaja. U većini s
lučajeva to bi bila kombinacija čimbenika, a bilo bi i različitih motivacija za različite lok
acije. Grčka kolonizacija održana je na Magni Graeciji (Moderni dan Italija) i Siciliji tije
kom 8-6 stoljeća. Jedan od prvih apoikaia koji je uspostavljen bio je Pithekoussai, 
osnovan početkom 8. stoljeća na otoku Ischiai, nedaleko od današnjeg Napulskog za
ljeva. Od apoikiai utemeljenih na Siciliji, rani su počeli na istočnoj obali, a kasnije su s
e naselja počela osnivati još zapadnije. Mnoge od kasnijih apoikia zapravo su osnova
li kolonisti iz ranije apoikije. Sicilija je pružila dinamičnu lokaciju grčkim naseljima zbo
g svojeg položaja kao svojevrsnog kulturnog raskrižja, s kontaktom Bliskog istoka, Gr
čke i 
sjeverne Afrike u kojem se nalazila Kartaga.

Neki od istaknutih sicilijanskih apoikiai su Megara Hyblaia, koja je zauzvrat osnovala 
Selinute, Agrigento (Akragas) i Syracuse.

Kalijin mir je naziv za mirovni sporazum koji su 449. pr. Kr. sklopili Ahemenidsko

Perzijsko Carstvo i starogrčki polisi na čelu s Atenom. Ovim mirom završeni
su grčko-perzijski ratovi koji su neprekidno trajali točno pola stoljeća.

Bitka na Maratonskom polju

Perzijski kralj Darije I. s velikom je flotom zaplovio prema Ateni i odlučio napasti
grad s kopna. Brojčano slabiji Atenjani suprotstavili su se Perzijancima 490. g. pr.
Kr. na Maratonskome polju. Zahvaljujući hoplitima i izvrsnoj strategiji, uspjeli su
pobijediti. Atenske hoplite vodio je vojskovođa Miltijad.
Darije je nakon toga brodovima želio uploviti u atensku luku. Istodobno je Miltijad s
vojskom krenuo prema Ateni. Stigavši prije Danja, osigurao je obranu grada. Darije
se nije iskrcao, nego se sa svojom flotom vratio u Aziju.

Bitka kod Termopila

Darija je na prijestolju naslijedio sin Kserkso. I njega je privlačila očeva zamisao da

Grke treba pokoriti. Tri je godine pripremao napad s kopna i mora. Feničane je
iskoristio kao mornare, a kopnenu je vojsku sastavio od pokorenih naroda. Kserkso
je zauzeo Helespont i tako Grcima prekinuo opskrbu crnomorskim žitom. Atenjani su
za to vrijeme izgradili moćnu flotu i sklopili savez sa Spartom.

Slika 3.
Karta bitke kod Termopila

U ljeto 480. godine pr. Kr. dvije kopnene vojske sukobile su se kod Termopila. Taj je
klanac bio jedini put kojim su Perzijanci mogli ući u Atiku. Grčkom kopnenom
vojskom zapovijedao je spartanski kralj i vojskovođa Leonida. Prema zapisima, on
je u Termopilskom klancu s oko 7000 vojnika onemogućavao prodor nadbrojnog
neprijatelja. Uspješnu obranu vodili su sve do trenutka izdaje. Naime, jedan prebjegli
Grk odao je Perzijancima tajnu klanca – pokazao im je obilazni put i omogućio
Kserksu da Leonidu napadne s leđa. Opkoljeni Grci nisu imali izgleda. Ostavši samo
s dijelom hoplita, Leonida se borio do smrti. Dugo je vremena prevladavala legenda
da je u posljednjoj bitci Leonida vodio samo 300 Spartanaca. Nakon toga Perzijanci
su lako prodrli u Atiku pa su Atenu razrušili i zapalili. Stanovnici su pobjegli na
obližnje otoke Salaminu i Eginu.
Na mjestu bitke podizani su razni spomenici, od kojih najstariji nosi riječi grčkog
pjesnika Simonida:

Pođi, neznanče, Sparti pripovjedi: 

Pali smo slušajuć što nam zapovijedi.

Bitka kod Salamine i kraj rata

Kserkso je nakon osvajanja Atene bio uvjeren i u pobjedu svoje mornarice. Herodot
navodi da je sjedio na uzvisini na zlatnome prijestolju i gledao kako se gomilaju
brodovi u Salaminskom tjesnacu. Grčkim brodovima zapovijedao je iskusni
Atenjanin Temistoklo. Bitka je počela rano ujutro i završila je do noći. Grci su
glumili povlačenje i tako naveli Perzijance da napadnu. Usmjerili su ih u uski prolaz,
a onda naglo okrenuli brodovlje i napali te su uništili velike i trome perzijske
brodove. Golema perzijska flota bila je potopljena. Herodot navodi da je stradalo
200 perzijskih i samo 40 grčkih trijera te da je Kserkso odmah otišao iz Grčke i vratio
se u Aziju. Kopnena vojska borila se još neko vrijeme. Konačno je poražena
sljedeće godine kod Plateje.

502. pne, Naxos: Neuspješni napad Perzijanaca na velikom otoku Naxos, na pola

puta između Kreta i današnjeg grčkog kopna, popločio je put pobunama s jonskim
naseljima koje su okupirali Perzici u Maloj Aziji. Perzijsko carstvo postupno se širilo
zauzimanjem grčkih naselja u Maloj Aziji, a uspjeh Naxosa u odbacivanju
Perzijanaca potaknuo je grčka naselja da razmotre pobunu.

c. 500. pne, Manja Azija: Prve pobune Zelenog jonskog područja Male Azije
započele su, reagirajući na tiranine koje su imenovale Perzijanci kako bi nadgledali
teritorij.

498. pne, Sardis: Perzijanci, koji su vodili Aristagora s atenskim i eritreanskim

saveznicima, okupirali su Sardis, smješteni uz ono što je sada zapadna obala
Turske. Grad je spaljen i Grci su se susreli i pobijedili su perzijska snaga.

To je bio kraj atenske uključenosti u jonske pobune.

492. pne, Naxos : Kad su Perziji napali stanovnici otoka pobjegli su. Perzici su
spalili naselja, ali je obližnji otok Delos bio pošteđen. To je označilo prvu invaziju
Grčke od strane Perzijanaca, na čelu s Mardoniusom.

490. pne, maraton: Prva perzijska invazija Grčke završila je odlučujućom pobjedom

Atena u perzijancima Maratonu, u regiji Attica, sjeverno od Atene.

480. pne, Termopij, Salamis: Vođeni Xerxesom, Perzijanci su u svojoj drugoj

invaziji Grčke porazili kombinirane grčke snage u bitci termopijanske. Ubrzo pada
Atena, a Perzijanci nadilaze većinu Grčke. Međutim, u bitki kod Salamis, velikog
otoka zapadno od Atene, kombinirana grčka mornarica odlučno je pobijedila
perzijance. Xerxes se povukao u Aziju.

479. pne, Plataea: Perzijanci koji su se povlačili iz svog gubitka u Salamima

utaborili su se u Plataei, malom gradiću sjeverozapadno od Atene, gdje su
kombinirane grčke sile jako porazile perzijsku vojsku, predvođena Mardoniusom.
Ovaj poraz efektno je okončao drugu perzijsku invaziju. Kasnije te godine,
kombinirane grčke snage krenule su u ofenzivu za protjerivanje perzijskih snaga iz
jonskih naselja u Sestosu i Bizantu.

478 pne, Delianska liga: Zajednički napor grčkih gradskih država, Delianska liga
formirana kako bi se kombinirali napori protiv Perzijanaca. Kada su Spartaovi
postupci otuđivali mnoge grčke gradske države, ujedinili su se pod vodstvom Atene,
počevši time što mnogi povjesničari smatraju početkom atenskog carstva. Započelo
je sustavno protjerivanje Perzijanaca iz naselja u Aziji, nastavljajući 20 godina.

476 do 475. pne, Eion: Atenjski general Cimon zarobio je ovo važno perzijsko
uporište, gdje su perzijske vojske pohranile ogromne zalihe.

Eion je bio smješten zapadno od otoka Thasos i južno od onoga što je sada granica
Bugarske, na ušću rijeke Strymon.

468. pne, Caria: General Cimon oslobodio je obalna mjesta Caria od perzijanaca u

nizu kopnenih i morskih bitaka. Južna Aisa Manor od Cari do Pamphylia (regija
Turske između Crnog mora i Mediterana) ubrzo je postala dio atenske federacije.

456. pne, Prosopitis: U nastojanju da podrže lokalnu egipatsku pobunu na delti

rijeke Nil, grčke su snage opkolile preostale perzijske snage i bile su jako poražene.
To je označilo početak kraja ekspanzionizma Delian lige pod athinanskim vodstvom

449. pne, Peace of Callias: Perzija i Atena potpisale su mirovni sporazum, iako su

se, za sve namjere i svrhe, neprijateljstva završila nekoliko godina ranije.
Periklo

Periklo (grčki Περιϰλῆς, Perikls), atenski državnik i
vojskovođa (?, 495. pr. Kr. – Atena, IX. 429. pr. Kr.). God. 472. pr. Kr. bio je koreg
kod izvođenja Eshilovih Perzijanaca, a 463. pr. Kr. Kimonov tužitelj. Vrlo rano
postao je pristaša Efijalta u borbi za demokratizaciju atenskog ustavnog ustroja; u
toj je borbi bila slomljena vlast areopaga. Nakon Efijaltova ubojstva (461. pr. Kr.)
Periklo je postao vođom demokratske stranke te je uspio postići da čast arhonta,
sudske i upravne službe u Ateni (koje su se počele plaćati) od 457. pr. Kr. mogu
obavljati i siromašniji građani. Nakon Kimonove smrti 447. pr. Kr. ostrakizmom je iz
Atene uklonio njegova nasljednika u vodstvu aristokratsko-konzervativne stranke i
postao stvarno neograničenim gospodarom Atene. Periklo nije bio arhont, ali su ga
uvijek ponovno birali za stratega, i to mu je bio formalni oslonac za vlast. Najsjajnije
razdoblje atenske povijesti, od kraja perzijskih ratova do početka Peloponeskoga
rata, bilo je u znaku Periklove osobnosti (Periklovo doba). Vojnik i političar,
nadahnut idejom helenskoga jedinstva pod vodstvom Atene, Periklo je u prvom redu
želio osigurati svojemu gradu političku slobodu i velika materijalna sredstva (prijenos
blagajne Delskoga saveza u Atenu). Krug njegovih intimnih prijatelja, od glazbenika
Damona preko Anaksagore, Protagore, Sofokla, Herodota do Fidije, postao je
okosnicom uz koju je vezana intenzivna znanstvena i umjetnička djelatnost (Iktin,
Mneziklo, Miron i Poliklet). Periklo je bio inicijator i pokretač te djelatnosti; važna mu
je bila prije svega izgradnja Atene (Akropola s monumentalnim Partenonom i
Propilejama, Odejon, gradske zidine). Umro je prvih godina Peloponeskoga rata od
kuge koja je harala Atenom, a uoči smrti izjavio je da je ponosan što svojim
djelovanjem nije nikada zavio u crninu nijednog Atenjanina.