*Prvi svjetski rat i mentalno zdravlje

Prema podatcima Suzie Grogan, oko 80 000 britanskih vojnika u Posttraumatski stresni poremećaj ili
periodu između 1914. i 1918. patilo je od ratne neuroze, odnosno shell- PTSP je odgođen ili produljen odgovor
shocka. U jednoj od najvećih bitaka na zapadnoj bojišnici, onoj na na stresni događaj. Uzrokuje ga
rijeci Sommei 1916., čak 40% britanskih trupa izbačeno je van stroja proživljeno traumatsko iskustvo, a ono
upravo zbog psiholoških poremećaja. S druge strane, njemačka uključuje prijetnju tjelesnom integritetu
historiografija spominje brojke od oko 100 000 njemačkih vojnika sa te uključuje ranjavanje ili smrtni ishod.
simptomima poremećaja koji se danas naziva PTSP. Ukupna brojka Takav događaj u gotovo svih sudionika
izaziva strah, osjećaj užasa i
oboljelih zasigurno se povećala po svršetku sukoba, s obzirom da su
bespomoćnosti. Primjeri takvih događaja
mnogi sudionici rata počeli iskazivati simptome tek nakon tranzicije iz
su borbe u ratnoj zoni, oružani napadi,
vojničke u civilnu svakodnevnicu. Naposljetku, teret života s mentalno pljačke, silovanje, prirodne katastrofe.
rastrojenim vojnicima preuzeli su njihovi najbliži, stoga je gotovo
nemoguće odrediti konačnu brojku svih onih zahvaćenih PTSP-om. U središtu traume je nametljivo sjećanje
Tomu svjedoče i mnogobrojne obitelji čiji su odnosi narušeni na središnji stresni (nasilni) događaj,
zahvaljujući obiteljskom nasilju te raširenoj konzumaciji alkohola, dva poput slike i zvuka puščane vatre,
vriskovi ili trenutačna tišina, ubod
najčešća ispušna ventila za vojnike povratnike.
nožem, prasak puške, eksplozija mine,
Rat je bio oboje, fiziološka i mentalna trauma za sudionike. Međutim, ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvukovi
postajala je razlika u društvenoj percepciji prema žrtvama. S jedne zrakoplova, zvukovi sirena. Javlja se i
strane, fizički osakaćeni vojnici uživali su određen društveni prestiž jer izbjegavanje svega što podsjeća na
traumatski događaj te simptomi pojačane
je njihova žrtva bila svima vidljiva i očita, a time i njihov doprinos
pobuđenosti.
ratnom cilju. S druge strane, psihološki rastrojeni vojnici nisu se
uklapali u takav herojski narativ, a u većini slučajeva bili su i
društveno stigmatizirani. Početak 20. stoljeća je period u kojem je
histerija smatrana isključivo ženskom karakteristikom, a živčani slom
vojnika na bojišnici mogao je značiti jedino slabost karaktera ili
kukavičluk. Pored toga, pitanje psiholoških poremećaja uzrokovanih
ratom provociralo je i danas poprilično škakljivu temu ratne
invalidnine. Jer dok je fizički invaliditet očigledan, onaj mentalan nije
toliko očit, a samim time je njime i lakše manipulirati.
Cijena napretka

Shell shock je izraz Nameće se pitanje po čemu je Prvi svjetski rat bio poseban u pogledu
koji je u Prvom mentalne rastrojenosti? Prisutnost simptoma ratne neuroze stari su koliko i
svjetskom ratu skovao sam rat, pa tako pojedine opise nalazimo i u „Epu o Gilgamešu“, kao i kod
britanski psiholog Herodota te Shakespearea. Međutim, ono što izdvaja Prvi svjetski rat jest
Charles Samuel Myers ogroman broj sudionika sukoba zahvaćenih mentalnim poremećajem, kao i
za opis vrste činjenica da se tokom rata uvodi terminologija vezana uz taj fenomen
posttraumatskog (termin shell-shock uvriježio se oko 1915.)
stresnog poremećaja s
kojim su mnogi vojnici Pored toga, Prvi svjetski rat rezultirao je prvim sustavnim pokušajima da
bili pogođeni tijekom se tom poremećaju i doskoči. Prvotne terapije uključivale su različit
rata (prije nego što je spektar rješenja, od električnih šokova i hipnoze, pa do osnutka farmi na
PTSP označen). To je kojima su se oboljeli trebali rehabilitirati kroz poljoprivredni rad uz nadzor
reakcija na intenzitet liječnika. Naposljetku, same terapije postale su mnogo djelotvornije kada
bombardiranja i borbi
su liječnici utvrdili da se radi o psihološkom poremećaju, koji nije nužno
koja je proizvela nemoć
uvjetovan fizičkim oštećenjima mozga. U tom smislu, Prvi svjetski rat
koja se različito
pojavljuje kao panika i pridonio je razvoju uslijed kojeg PTSP više nije promatran kao slabost
strah, bijeg ili karaktera ili nedostatak discipline, već kao ozbiljan medicinski problem.
Cijenu tog napretka snosila je čitava generacija zahvaćena sukobom.
*Smaknuće carske obitelji Romanov
Vođa streljačkog voda Jakov Jurovski u podrumu kuće Ipatijevih, gdje je bila smještena ruska carska
obitelj u progonstvu, u noći sa 16.na 17. srpnja 1918. čitao je presudu izbezumljenom caru i njegovoj
preplašenoj djeci i slugama. Prije toga ih je sve probudio i rekao im da odmah moraju sići u podrum
zbog svoje sigurnosti, jer monarhističke trupe napreduju prema gradu i da su u velikoj opasnosti. Car
je u rukama do podruma nosio princa Alekseja, koji je od
rođenja bolovao od hemofilije, a u podrum su donijeli i dvije
stolice na koje su sjeli carica i carević.
Kada su se svi spustili u podrum Jurovski im je rekao da su
osuđeni na smrt.
Car Nikolaj je u nevjerici upitao: "Šta? Šta?", i okrenuo se prema
svojoj obitelji te dodao 'Gospode, oprosti im!'. U tom trenutku
Jurovski je izdao naređenje da se puca.
Carica Aleksandra i njezina najstarija kći, velika kneginja Olga
pokušale su se prekrstiti, ali nisu uspjele. Jurovski je osobno
pucao caru u grudi. Aleksej, 13- godišnji carević, upucan je iza
uha. Nakon toga Jurovski je ubio drugu carevu kćer, veliku
kneginju Tatjanu.
Zatim su svi likvidirani. Nije pošteđena ni posluga Romanovih. Preživio je navodno samo pas, koker
španijel Joy, ljubimac carevića Alekseja. U tri sata ujutro sve je bilo gotovo.
Poznati britanski povjesničar i autor djela o popularnoj povijesti Simon Sebag Montefiore kaže da je
ubojstvo carske obitelji bilo dosta gadno izvedeno.
Ubojstvo svakog od Romanovih trajalo je dulje od 20 minuta jer je svako od djece u svojoj odjeći
nosilo ušiveno drago kamenje koje je metke odbijalo poput neprobojnog prsluka. Montefiore ističe je
da je čin ubijanja djece vladajuće dinastije bio krajnje gnjusan čin od kojeg se zaziralo čak i u
francuskoj revoluciji.
Ubojstvo 11 ljudi u malenoj prostoriji od svega 30 kvadrata pretvorio se u krvavi pir tijekom kojeg su,
slažu se povjesničari, ispaljene stotine metaka. Mnogi od njih odbili su se od tijela princeza, jer su,
kako se kasnije saznalo, ispod odjeće nosile korzete u koje su bili ušiveni dragulji.
Jakov Jurovski, kasnije je to i potvrdio. Tri careve kćeri i jedna od njihovih sluškinja preživjele su
streljanje jer su prethodno u haljine i korzete ušile carske dijamante, što je djelovalo kao svojevrsna
pancirna košulja. Zato su ih morali dokrajčiti ubodima bajuneta.
Trupla su zatim ubacili u kamion. Odvezli su ih u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na
komade, natopili sa 550 litara benzina i spalili, dok su veće kosti uglavnom rastopili u 200 litara
sumporne kiseline. Lubanje su im drobili kundacima. Njihova tijela su bačena u rudarsko okno, a
zatim na brzinu zakopana na tajnom mjestu.
Najstarija careva kći Olga imala je 23 godine, Tatjana je imala 21, Marija 19, a Anastazija 17 godina.
Najmlađi, sin Aleksej imao je nepunih 14 godina.
Istog je dana nakon ubojstva cijele obitelji
rukovodstvo u Moskvi iz Jekaterinburga dobilo
kodiranu poruku: 'Obavijestite Sverdlova da je
čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu
glavu.' Službeno, obitelj je poginula u evakuaciji.
Navodno je Jurovski kasnije tvrdio da je dobio telegram iz Moskve u kome se nalazilo naređenje za
likvidaciju cara Nikolaja II., te da ga je potpisao bliski Lenjinov suradnik Jakov Sverdlov. No
naređenje nije spominjalo ostale članove obitelji.
Jurovski i svi njegovi 'drugovi' koji su sudjelovali u ubojstvu cijelog života su se ponosili onim što su
uradili i hvalili se kako su oni zaslužni za smrt carske obitelji Romanov.
Mišljenja povjesničara oko toga su podijeljena. Jedni smatraju da iako boljševici u početku nisu bili
zainteresirani za njegovu smrt i planirali su mu suditi, no kad se sredinom 1918. godine situacija
promijenila, a Jekaterinburg je svakog trenutka mogao pasti u ruke protivnicima boljševika, Lenjin je
vjerojatno počeo strahovati da će svrgnuti car postati osoba oko koje će se protivnici boljševika
ujediniti. I da ga treba likvidirati. No, drugi smatraju da je naredbu o ubojstvu cara Nikolaja i njegove
obitelji vidjevši da je situacija u Jekaterinburgu ' na rubu propasti' izdala lokalna komunistička vlast.
Skoro cijelo stoljeće nitko nije znao gdje se nalaze posmrtni ostaci carske obitelji. Nakon pada
Sovjetskog Saveza 1991. godine pronađeni su u masovnoj grobnici nedaleko Jekaterinburga.
Dvije godine kasnije pokrenuta je istraga o ubojstvu Romanovih kako bi se identificirali ostaci carske
obitelji. Tijela cara, carice i tri kneginje svečano su sahranjena su 17. srpnja 1998. u katedrali Sankt
Peterburgu, točno 80 godina od ubojstva. Godine 2007. otkriveni su ostaci četvrte princeza i carevića
Alekseja.
Ruska pravoslavna crkva je carsku obitelj Romanovih 2000. proglasila svecima.
Cijelo prošlo stoljeće kružile su glasine da je Anastazija, najmlađa kći posljednjeg ruskog cara
Nikolaja II. Romanova, uspjela izbjeći pokolj carske obitelji. Noge djevojke godina su tvrdile da su
upravo one princeza Anastazija. Iako su njezini ostaci pronađeni prije 11 godina još mnogi
povjesničari smatraju da je ona ipak izbjegla smaknuće.

*Grigorij Jefimovič Rasputin

Grigorij Jefimovič Rasputin (10. siječnja 1869. - Sankt Peterburg, 30.
prosinca 1916.), ruski svećenik i vidovnjak.
Jedna je od najkontroverznijih osoba ruske povijesti. Rođen je i odrastao u
Sibiru, gdje je postao utjecajan član flagelantske vjerske sekte. U
prijestolnicu Sankt Peterburg, stigao je 1911. i svojim hipnotičkim moćima
zaustavio krvarenje carevića Alekseja. Zbog toga ga je pod svoju zaštitu
uzela carica Aleksandra Fedorovna.
Rasputin je bio grub i bezobrazan seljak, a ubrzo je postao poznat po
razvratništvu i pijančevanju. No, carica je u njemu vidjela božjeg poslanika koji se brine za budućeg
cara. Rasputin je smetao velikašima koji su uvidjeli da se njegov utjecaj na carsku obitelj širi na
gospodarska i politička pitanja.
U noći 30. prosinca 1916. odlučili su ga smaknuti. Prvo su ga otrovali vinom i kolačima, no otrov nije
djelovao. Zatim ga je princ Jusupov ustrijelio iz neposredne blizine, pa je Rasputin pao na pod
naizgled mrtav. Nakon nekoliko minuta ustao je, udario Juspova i pokušao pobjeći. Ostali urotnici su
ga uhvatili, istukli, ispalili u njega još nekoliko hitaca te ga bacili u hladnu rijeku Nevu. Kad je
Rasputinovo tijelo pronađeno, pluća su mu bila ispunjena vodom. To je pokazalo da nije bio mrtav i
da je pružao otpor sve dok se nije utopio u hladnoj rijeci.
Wilson i 14 točaka
Četrnaest točaka su navedene u govoru predsjednika SAD Woodrowa
Wilsona na zajedničkoj sjednici Kongresa dana 8.1. 1918. U svom govoru
je Wilson namjeravao dati nacrt za postizanje trajnog mira u Europi nakon
prvog svjetskog rata. Taj prije svega propagandni govor je nastao kao
odgovor na Lenjinov potez krajem 1917. godine otkrivanja svih potpisanih
dogovora između sila Antante (Rusko Carstvo, Velika Britanija,
Francuska, Kraljevina Italija) o podjeli poraženih država nakon Njemačke
kapitulacije. Na kraju 14 točaka će biti prihvaćeno među stanovnicima
poraženih centralnih sila kao neupitna istina, a Wilson će dobiti mjesto
moralnog predvodnika među silama Antante.
Govor se zbio deset mjeseci prije primirja u Compiegneu koje je završilo
prvi svjetski rat, ali su upravo Četrnaest točaka bile osnov za njemačku
predaju, te se na temelju njih pregovaralo na pariškoj mirovnoj
konferenciji 1919. godine koja je rezultirala versajskim ugovorom.
Međutim, samo četiri od četrnaest točaka su u potpunosti primijenjene u
poratnoj obnovi Europe, a same SAD su odbile ratificirati Versailleski ugovor.
Wilsonovih 14 točaka
1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno i poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih
sporazuma, a diplomacija će uvijek raditi javno
2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe tijekom rata i mira izvan teritorijalnih voda
3. ukidanje svih ekonomskih prepreka
4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja odgovara sigurnosti
pojedinih zemalja
5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva, uzimajući u obzir interese naroda o kojima je
riječ
6. odlazak stranih vojnih snaga s ruskog teritorija
7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti
8. oslobađanje cijeloga teritorija Francuske s korekcijom granice u Alzasu i Loreni koje su
1871. oduzeli Prusi
9. uspostava Italije u njenim nacionalnim granicama
10. puna sloboda za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske
11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore te slobodan prilaz moru za Srbiju
12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz
Dardanele
13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koji su
naseljeni Poljacima
14. osnivanje Društva naroda, koje će pružiti jamstvo za političku i teritorijalnu neovisnost malih
država
 Prvi svjetski rat  klica Drugog svjetskog rata

Italija i Mussolini
Početkom 1914., Italiju je tresla politička nestabilnost, brojni protesti i sukobi te opći štrajk. Iako je
bila članica Trojnog saveza, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija je u početku
ostala neutralna. Talijansko društvo bilo je duboko podijeljeno oko rata: socijalisti su se protivili ratu i
podržavali pacifizam, dok su nacionalisti kao Gabriele D'Annunzio i Luigi Federzoni, te Benito
Mussolini zahtijevali uključenje Italije u rat. Nacionalisti su rat smatrali sredstvom kojim bi zadobili
područja Austro-Ugarske koja su naseljavali Talijani.
 Italija je 1915. tajnim sporazumom u Londonu izdala Središnje sile i pridružila se Antanti, za što su
joj obećani teritoriji Austro-Ugarske gdje su živjeli Talijani, brojni prostori na istočnoj obali Jadrana i
dio njemačkih kolonija u Africi. Ova odluka naišla je na odobravanje brojnih talijanskih nacionalista i
imperijalista i na protivljenje liberala, kao što je bio premijer Giovanni Giolitti.
Nakon rata, talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando sastao se s britanskim premijerom
Davidom Lloydom Georgeom, francuskim predsjednikom Georgesom Clemenceauom i američkim
predsjednikom Woodrowom Wilsonom u Versaillesu na razgovorima o budućim granicama Europe.
Ovim pregovorima je Italija dobila malo teritorija, jer je Wilson obećao slobodu formiranja vlastitih
država svim europskim narodima. Tako Versajskim ugovorom Italija nije dobila Dalmaciju i Albaniju
kao što je bilo dogovoreno Londonskim sporazumom. Također su Velika Britanija i Francuska
podijelile između sebe njemačke kolonije, dok Italiji nije pripao ni jedan taj teritorij. Unatoč svemu
tome Orlando je potpisao sporazum što je dovelo do pobune protiv njegove vlade.
Nezadovoljan ovim mirovnim pregovorima, talijanski nacionalist Gabriele Crnokošuljaši su bili pripadnici
D'Annunzio sa svojim crnokošuljašima zauzima Rijeku u rujnu 1919. i fašističke paravojske, tj. stranačke
uspostavlja svoju upravu. Iako je njegova vladavina kratko trajala, Rijeka biva vojske Nacionalne fašističke stranke.
pripojena Italiji 1924. godine. D'Annunzijeve metode osvajanja masa kasnije Naziv su dobili po svojim crnim
preuzima Mussolini. uniformama. Posebno su bili
utjecajni prije Mussolinijeva dolaska
Fašističko razdoblje na vlast u Italiji 1922. Prisustvovali
su skupovima fašističke stranke gdje
Početak pokreta su se nerijetko i fizički obračunavali
Godine 1914., Benito Mussolini je zbog pozivanja na rat protiv Austrije s komunistima, tj. političkim
neistomišljenicima gdje su znali
izbačen iz Talijanske Socijalističke Partije. Prije prvog svjetskog rata,
primjenjivati vrlo okrutne metode
Mussolini se protivio regrutaciji i okupaciji Libije, a bio je i urednik službenog
prema svojim protivnicima, poput
glasila socijalističke partije. Kasnije je osnovao svoje vlastite novine kojima je primjerice pijenja ricinusova ulja i
pozivao socijaliste i revolucionare da podrže rat. Zbog želje da privuku Italiju ostalih sredstava u svrhu
u Antantu, Francuska, Britanija i Rusija su pomogle u financiranju novina. ponižavanja i nanošenja štete. U
Ove novine su kasnije postale fašistički glasnik. Mussolinijevu "Maršu na Rim"
sudjelovalo je oko 40 000 njegovih
Fascio ili fasces (tal. svežanj, snop, Nakon rata i Versajskog ugovora, legionara, tj. crnokošuljaša.
snop pruća sa sjekirom) je u starom Mussolini stvara Borbeni savez
Rimu bio simbol držanja vlasti moći i (Fasci di Combattimento) koji se protivio pacifizmu
pravde, a obnovila ga je Nacionalna Talijanske Socijalističke Partije. Iako su fašisti u
fašistička stranka Benita Mussolinija početku naginjali ljevici i podržavali mnoge liberalne
1921. godine, te je i sam fašizam dobio ideje, 15. travnja 1919. počinju s političkim nasiljem
naziv po njemu. Otkad ga je prisvojila
PNFFašizam
postao jeje glavni
ime simbol fašizma, antidemokratskog, antikomunističkog i antisocijalističkog svjetonazora,
antiliberalnog,
ali se još uvijek koristi pod opisom
pokreta i poretka, koji je postojao u Italiji između dva svjetska rata.
rimskog simbola pravde i vlasti. Isto
može Imebitijei simbol
izvedeno od latinske
jedinstva i riječi fasces koja je označavala svežanj pruća sa sjekirom u sredini, a
simbolizirao
zajedništva je jedinstvo
jer jedna prut je lakovrhovne vlasti u antičkom Rimu. Izraz su u 19. stoljeću rabili sindikalisti da bi
lomljiva,
istaklinorazliku
više njih zajedno
između je većudruženja (fasci revoluzzionari) od političkih partija.
svojih
teže polomiti, što u prenesenom
značenju govori da je jedan čovjek napadajući urede socijalističkog glasila Avanti!. Nakon početnih
slab, dok je zajednica jaka i izdržljiva. neuspjeha, Mussolini reorganizira ovu skupinu ideološki se
Mussolini je fasciom obnovio rimsku distancirajući od ljevice i 1921. pretvara je u Nacionalnu fašističku
tradiciju i time je još više doprinio stranku (Partito nazionale fascista). Ova stranka je preuzela
svojoj ideji o Italiji poput Rimskog D'Annunzijeva nacionalistička obilježja, a sam Mussolini je
Carstva, te pozivao na jedinstvo
promijenio svoju izvornu ideologiju i počeo podržavati
Talijana pod fašizmom. Trebao je
označavati i pravdu, ali fašizam je to
Rimokatoličku Crkvu i prestao se protiviti monarhiji. Potpora
svojom politikom osporio.
fašistima je počela rasti 1921., a mnogi vojni časnici koji su podupirali pokret iskoristili su svoj
položaj za kontrarevolucionarne napade na socijaliste.
U listopadu 1922., Mussolini je iskoristio opći štrajk i počeo zahtijevati od talijanske vlade političku
moć za njegovu fašističku stranku. Određeni broj fašista krenuo je na marš preko Italije do Rima (tzv.
marš na Rim) tvrdeći da će fašisti ponovno uspostaviti red. Sam Mussolini nije sudjelovao u maršu.
Fašisti su zahtijevali ostavku premijera Luigija Facte i proglašavanje Mussolinija premijerom. Iako je
talijanska vojska bila bolje naoružana od fašističke paravojske, talijanska vlada s kraljem Viktorom
Emanuelom III. pala je u krizu. Time je kralj stavljen u situaciju da mora birati između dva
suprotstavljena talijanska pokreta: Mussolinijevih fašista ili antimonarhističkih socijalista. Kralj je
izabrao dolazak fašista na vlast.

Mussolinijeva diktatura
Dana 28. listopada 1922., Viktor Emanuel III. postavio je
Mussolinija na mjesto premijera i omogućio Fašističkoj
stranci ispunjenje svih njihovih ambicija sve dok podupiru
monarhijski ustroj. Mussolini je razvio kult ličnosti kojim se
on smatrao nacionalnim spasiteljem, a njegovi pristaše
nazivali su ga vođom (duce).
Stupanjem na vlast, Mussolini je ušao u koaliciju s
nacionalistima, liberalima i narodnjacima. Ipak, ovi početni demokratski postupci brzo su nestali, te je
već iduće godine izborni zakon promijenjen tako da je Fašistička stranka nakon izbora 1924. postala
jedina vladajuća stranka u Italiji.
Nakon izbora ubijen je socijalist Giacomo Matteotti koji je pozivao na poništavanje izbora zbog
neregularnosti. Nakon ovog ubojstva socijalisti su otišli iz parlamenta, što je omogućilo Mussoliniju
provedbu još autoritarnih zakona. Godine 1925., Mussolini proglašava fašističku diktaturu.

Versajski ugovor
Nakon prvog svjetskog rata, mirovni sporazumi zaključeni su sa svakom pobijeđenom
državom posebno.
Mirovna konferencija održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a
kako su njezina glavna vijećanja bila u dvorcu Versailles (Versaj), za nju se ustalio naziv:
Versajska mirovna konferencija.
Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz
Antantine koalicije.
Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski ugovor).
Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da
se Elzas (Alsace, Elsass) i Lotaringija (Lorraine, Lotharingien) vrate Francuskoj, da se u sjevernom
Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području
Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj
pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih
područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci
Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim dijelom
Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji.
Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardâ dolara, a
ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti kroz 30 godina.
Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti
pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi
utvrđeni broj novih brodova. Nije
smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije
smjela imati podmornice, a glede vojske
mogla je držati samo 104.000 vojnika u
kopnenim i 15.000 vojnika u
mornaričkim postrojbama. Uz poništenje
prijašnjih ugovora, Njemačka je morala
priznati novonastale države u Europi i
obvezati se da neće pripojiti Austriju.

Liga naroda ili Društvo naroda bila je međunarodna organizacija država osnovana
na prijedlog američkog predsjednika Woodrowa Wilsona nakon Prvog svjetskog
rata. Njezin temeljni cilj bio je plemenit i teško dostižan: mir u svijetu. Liga Naroda
zalagala se za razoružanje, međunarodni sustav sigurnosti i rješavanje međudržavnih
problema putem pregovora. Navedeni su ciljevi početkom 20. stoljeća bili novost.
Do tada se smatralo da je mir rezultat ravnoteže snaga među velikim silama. Također
je bilo nezamislivo da postoji međunarodna organizacija koja će biti iznad državnih
vlasti. Neke države, poput SAD-a, nisu pristupile Ligi. Liga naroda bavila se i
gospodarskim pitanjima, problemima svjetskog zdravlja, ropstva i trgovine opojnim
sredstvima. U prvim godinama djelovanja bila je prilično uspješna. Njezini su
pregovarači riješili mnoge pogranične sporove. Ali riječ je bila o problemima koji
nisu zadirali u interese velikih sila. U 1930-im godinama Liga se pokazuje
nedoraslom da zaustavi osvajačke pohode Italije, Japana i Njemačke. Nestala je
tijekom Drugog svjetskog rata, kao posljedica neučinkovitosti same organizacije.
Naslijedili su je Ujedinjeni narodi.