AMEN

Usklik kojim potvrđujemo molitvu ili neki obredni tekst. Često se tumači u smislu zaista, tako jest,
tako neka bude…
Hebrejska riječ 'mn ima mnogo značenja, ovisno o obliku koji se koristi. Tako može značiti: biti čvrst,
vjerovati, imati povjerenja, oslanjati se… Kod proroka Izaije preko kojeg Bog poručuje narodu,
koristi se upravo u tom smislu: „Ako se na me ne oslonite (heb. aminu), održat se nećete!“ (Iz 7, 9b).
A protumačena šire, riječ Amen može značiti i biti istinit…
Amen se izgovara i na kraju Vjerovanja jednakom revnošću kao i riječ Vjerujem jer potvrđuje sve
rečeno i ponovno priznaje – Da, sve to doista vjerujem i na to se oslanjam.
Sâm Bog je Amen – Bog Vjerni i Istiniti, Onaj na koga se možemo i trebamo osloniti.
Riječ amen stoga „može izraziti i Božju vjernost prema nama i naše povjerenje u Boga.“ (KKC 1062)

AMBON
Grčka riječ ambon znači ono što se ističe. Ambon je dio svetišta crkve. To je oltar Božje riječi s kojeg
se naviješta i tumači Sveto pismo. Na njemu se odvija prvi dio svete mise: Služba Riječi.
Ambon nije govornica. Ambon je oltar – stol s kojega se Narodu Božjem predaje Božja riječ. To je
svečano mjesto Riječi, a ne tek obično mjesto ljudskog govora. To znači da s njega ne bi trebalo držati
svjetovne govore ili ga koristiti u neke druge svrhe, koje nisu povezane s bogoslužjem i Božjom
Riječi.
Ambon je ujedno i simbol živog, uskrslog Gospodina. Zato je uvijek uspravan, a preporučuje se da u
prostoru crkve bude nekako pomaknut prema vjernicima(da bude ambon – ono što se ističe). Budući
da je simbol uskrsloga Gospodina, uz njega u vazmenom vremenu stoji vazmena svijeća.

ALELUJA
Hebrejski izraz haleluyah doslovno znači: „Hvalite Jahvu (Gospodina)!“ Izraz je čest u Bibliji u
Knjizi Psalama i kasnije. Kršćani su nastavili koristiti taj izraz, pa ga se može pronaći i u Knjizi
Otkrivenja sv. Ivana. Iako ćemo u Starome zavjetu pronaći tekst s doslovno napisanim izrazima
„Slavite Gospoda“ i „Hvalite Gospoda“, mi ovaj izraz koristimo i u izvornom neprevedenom obliku.
Aleluja nije tek obična riječ koja se ima izgovoriti. To je iskreni poklik izuzetne radosti vjernika zbog
Božje blizine i ispunjenja njegovih obećanja. To je poklik koji osobito izražava radost zbog Isusovog
uskrsnuća koje je zalog nade i u naše uskrsnuće i vječni život. Zbog toga se izostavlja kroz korizmu,
kako bi u uskrsnom vremenu, dok pjevamo Aleluja!, naša radost bila izraženija, osjetna, puna
zahvalnosti, ljubavi, vjere i nade.
Dok pjevamo Aleluja! trebamo uistinu osvijestiti da je euharistija i svako bogoslužje radost
zajedništva s Bogom. Dok pjevamo Aleluja! trebamo si osvijestiti da je baš tada slavimo što imamo
zajedništvo s Bogom.
AGAPE
Grčki jezik ima nekoliko izraza koje hrvatski prevodi kao ljubav. Ipak, u grčkome postoji određena
razlika između izraza philia (prijateljska ljubav), eros (tjelesna ljubav) i agape.
 Agape označava nesebičnu, velikodušnu, sebedarnu ljubav prema drugome. U prvome redu, za nas
kršćane agape znači Božju ljubav prema stvorenju, osobito prema čovjeku. Među kršćanima agape
označava ljubav iz koje izranja milosrđe i ljubav prema Bogu i bližnjemu.
U Novome zavjetu u 1 Iv navodi se ho Theos agape estin - Bog je ljubav. Latinski prijevod glasi Deus
caritas est. Tako možemo zaključiti da izraz agape označava ono što podrazumijevamo pod izrazom
Caritas. A ta riječ nam je jako dobro poznata.

ARHIĐAKON/ARHIĐAKONAT
Arhiđakon je nekoć bio najstariji među đakonima koji su bili biskupovi pomoćnici. Kasnije je
arhiđakon postala časna služba. Danas je arhiđakon osoba koja ima službu pomaganja biskupu u
upravljanju biskupijom. Zbog toga se njemu na brigu povjerava jedan dio biskupije – arhiđakonat.
Arhiđakonat je veći dio biskupije kojega čini nekoliko dekanata.

ANATEMA
Često se u crkvenim tekstovima, osobito starijim, može pronaći latinski izraz anatema sit! Zapravo je
riječ iz grčkog jezika anathema i znači nešto što je isključeno, izbačeno, stavljeno po strani.
U Crkvi anatema znači javnu osudu krivovjerja, tj. izopćenje onoga koji ne naučava ono što Crkva uči.

ANĐELI
Duhovna bića koja je Bog stvorio. U Bibliji su oni najčešće glasniji Božji koji posreduju Božju riječ i
volju ljudima. Anđeli su slobodna bića u Božjoj službi. Budući da su slobodni, i oni mogu pasti –
okrenuti se protiv Boga, sagriješiti. Te anđele nazivamo pali anđeli, a đavao je jedan od njih.
Kroz povijest nastao je nauk o anđelima – angelologija. U tome se razvila i podjela anđela. Ukratko,
anđeli se dijele na: Serafine, Kerubine, Prijestolja; Gospodstva, Sile, Vlasti; Poglavarastva, Arkanđeli
i Anđeli.
U Bibliji se poimence spominju samo tri anđela: Mihael, Rafael i Gabrijel, a kršćanska predaja
poznaje također i vjerovanje u anđele čuvare, što naslućujemo iz Isusovih riječi. (usp. Mt 18, 10).
Anđeli su različita bića od ljudi i zato ne treba govoriti da čovjek smrću postane anđeo.

ANTIFONA
Grčki: antíphōnos – glas koji odgovara
Antifonu često trumačimo kao pripjev. Antifona je zapravo odgovor jednog dijela zbora ili pak čitavog
puka na neki tekst, pjesmu ili himan. Pjeva se ili recitira između stihova ili strofa kao odgovor ili
poklik zajednice na ono što je ranije rečeno ili otpjevano.
Antifone su često neki retci iz Svetog pisma ili su izraz vjere utemeljene na Pismu. Tako su u adventu
(došašću) poznate vrlo lijepe O- antifone, nazvane tako po početnom zazivu, npr. O, Mudrosti…; O,
Emanuele…

AKOLIT
 Laik ili kandidat za sakrament svetog reda koji poslužuje kod oltara, tj. pomaže svećeniku u svetoj
misi, osobito kod prinosa darova. Iako naizgled možemo akolite poistovijetiti s onim što se u narodu
naziva ministrant,ipak je akolit prvenstveno kanonska služba u Crkvi koja se službeno podjeljuje
zrelim vjernicima. Akolit ponekad može podjeljivati svetu pričest vjernicima kada je to potrebno i
župnik mu povjeri tu službu. Laici akoliti mogu čak podjeljivati blagoslovine, pa i voditi sprovode, ali
tek ako postoji potreba za time, a crkvena vlast to odobri.

APOLOGETIKA
Apologija je u općem smislu obrana kršćanskog vjerovanja. U stručnijem, teološkom smislu,
apologetika je teološka disciplina koja za cilj ima obranu kršćanskog vjerovanja i djelovanja pred
krivovjerjem, optužbama ili klevetama.

APOSTOL/APOSTOLAT
Riječ apostol izvedena je iz grčkog jezika i znači onoga koji je poslan, poslanik, često u službenom
smislu poslanja. U Crkvi apostol označava Isusovog najbližeg učenika. Isus je sebi izabrao 12 apostola
kojima je nasamo tumačio ono što je drugima govorio u prispodobama i postupno im otkrivao svu
istinu o Bogu. Apostoli su oni koji su od isusa primili nalog, tj. poslanje poći cijelim svijetom, krstiti
narode i učiti ih svemu što im je predao.
Oni pravovjerni kršćanski pisci koji su živjeli u vrijeme apostola ili odmah nakon njih te su vremenski
i naukom najbliži njima zovu se Apostolski oci.
Pravi nasljednici službe apostola su biskupi, koje su već i sami apostoli postavljali u tu službu.
Od riječi apostol izvodi se riječ APOSTOLAT koja označava angažman vjernika u naviještanju vjere.
Jasnije rečeno, apostolat je poslanje vjernika naviještati evanđelje riječima i djelima.
ASKEZA
grč. askesis - vježba
Askeza je poznata i izvan kršćanstva, a svugdje podrazumjeva neko duhovno vježbanje kako bi se
postigao neki viši stupanj. Kršćanska askeza znači vježbanje u savladavanju svojih požuda, želja i
poroka koji nas odvlače od Boga te istovremeno vježbanje u duhovnom molitvenom životu kako
bismo postali što sličniji Isusu Kristu.
Askeza često podrazumjeva držanje nerke discipline, pokoru, a u nekim oblicima i povlačenje u
osamu. Tako su kroz povijest i danas poznati pustinjaci, klauzurni redovi i sl. Oblik askreze može biti
već i post koji ide ruku pod ruku s molitvom i čitanjem Svetog Pisma i duhovnog štiva.
Dakle, askeza je čovjekovo duhovno vježbanje, ali koje podrazumijeva i vježbanje tijela u umjerenosti
i/ili nenavezanosti. Askeza je čovjekovo vježbanje u svetosti.

B
BAZILIKA
Crkva uz koju su vezane posebne povlastice ili koja ima poseban ugled. Postoje dvije vrste bazilika:
basilicae maiores – Veće bazilike (papinske bazilike) koje imaju posebnu važnost u Katoličkoj Crkvi,
 npr. bazilike u Rimu; sv. Ivana Lateranskog, sv. Petra, sv. Marije Velike… Nekim se crkvama u
svijetu dodjeljuje naziv Basilica minor – Manja bazilika, a one su mjesta posebnih liturgijskih
povlastica i prednosti pred drugim crkvama u biskupijama (izuzev katedrale). Tako u Hrvatskoj
imamo npr. Baziliku Srca Isusova (Zagreb), Baziliku sv. Kvirina Sisačkog (Sisak), Bazilika Uznesenja
BDM (Marija Bistrica)…
BEATIFIKACIJA
Svečano proglašenje neke osobe blaženom. Beatificiranoj osobi dodaje se pridjev blaženi (bl.) te se
uzdiže na čast oltara. To znači da se o spomendanu blaženika slave mise na čast tog blaženika. Za
blaženike vjerujemo da su im duše u zajedništvu s Bogom, pa im vjernici mogu upućivati zagovorne
molitve. Posmrtni ostaci smiju se štovati kao relikvije, a sama osoba blaženika stavlja se za uzor
kršćankog života. Beatifikacija je najčešće korak koji prethodi proglašenju nekoga svetim.
Osoba proglašena blaženo prvenstveno se stavlja za uzor i zagovornika u nekom narodu ili kraju, iako
više naroda, pa i čitav svijet mogu štovati nekog blaženika. Tako, npr. bl. Ivana Merza štuju najvećim
dijelom Hrvati, bl. Anđelu Folinjsku Franjevci, a papu koji je proglašen blaženim štuje čitav svijet.

BESMRTNOST
Božje svojstvo koje se zapravo tumači iz toga što je Bog vječan. Besmrtnost u određenom smislu ima i
čovjek. Čovjek ima tijelo i dušu. Tijelo je smrtno, a duša besmrtna. Besmrtnost znači da duša nije
podložna zakonu tjelesne smrti. Kada Bog u čovjeka kod samog početka života (začeća) udahne dušu,
duša je otpočetka zato besmrtna, vječna. Nakon smrti duša odlazi pred Boga na posebni (osobni) sud.
O uskrsnuću tijela, naše duše će se ponovno sjediniti s tijelom koje i samo više neće biti krhko,
raspadljivo, nego novo i proslavljeno.

BEZGREŠNO ZAČEĆE MARIJINO

Bezgrešno začeće Marijino ne odnosi se na trenutak kada je Marija začela Isusa po Duhu Svetom.
Bezgrešnost se u ovom izrazu ne odnosi na okolnosti začeća (uostalom, začeće djeteta u braku dvoje
supružnika nije grijeh).
Bezgrešno začeće označava posebnu otajstvenu Božju milost i djelovanje prema Mariji kao onoj koju
pripravlja da mu bude majka na svijetu. Stoga je kod samog početka njezinog života (dakle, od začeća
po njezinim roditeljima) Bog sačuvao Mariju od ljage istočnoga grijeha. Marija je jedina od ljudi (uz
Isusa), koja je rođena bez istočnoga grijeha i koja nijedan drugi grijeh nije učinila, te je stoga sva
Bezgrešna kako ju i nazivamo.

BLAGOVIJEST
Blagovijest je svetkovina kojom slavimo otajstvo Isusovog začeća po Duhu Svetom u utrobi Blažene
Djevice Marije. Razumije se po sebi da je Isus bezgrešan, budući je pravi Bog, uz to što je i pravi
čovjek. Slavi se 25. ožujka (točno 9 mjeseci prije Božića)

BIBLIJA
 Sveto pismo, Božja Riječ upućena ljudima. Biblija je pojam izveden iz izraza ta biblija što znači
knjižice. To nam govori da je Biblija zapravo skup više knjiga koje su sabrane u jednu. Kršćani se
međusobno ne slažu oko nekih dijelova (knjiga) u Bibliji. Zato postoje neke razlike između Katoličke,
Pravoslavne i Protestantske Biblije.
Katolička Biblija (katolički kanon) sadrži 73 knjige. U Starome zavjetu je 46 knjiga, a u Novome
zavjetu 27. Katoličko izdanje Biblije izdaje se s odobrenjem crkvene vlasti koji redovito stoji na
početku tiskanog izdanja, pa to može biti koristan uvid u to je li koja Biblija katoličkog kanona ili
drugog.
Stoga mi kršćani Bibliju kao cjelinu ne smatramo knjigom doslovno diktiranom od Boga. Mi kršćani
vjerujemo da je Bog ljude (biblijske pisce) nadahnuo za pisanje tekstova koje danas čitamo u Bibliji.
Zbog toga kažemo da je Bog autor Biblije, tj. Biblija je Božja riječ pisana ljudskim jezikom. To se vidi
već po tome što Biblija sadrži različite književne vrste, stilove, što pokazuje da su tekstovi nastali u
različitom vremenu, s različitim nakanama biblijskog pisca.
Svaki, pa i najmanji dio Biblije, smatra se od Boga nadahnutim. S obzirom na različite načine
iznošenja Božje riječi u Bibliji, potrebno je oprezno tumačiti tekstove, poštujući pravila koje je Crkva
postavila, tj. brižno paziti na sadržaj i jedinstvo Svetog Pisma kao cjeline; čitati tekst u žive Predaji
cijele Crkve; paziti na analogiju, tj. povezanost istina vjere u Objavi.
Bibliju je dobro zvati Svetim Pismom jer tako osvješćujemo sebi i drugima da to nije tek obična
knjiga, već Knjiga nad knjigama, Sveta knjiga jer sadrži Božju riječ.

BOGOSLOV
Izraz bogoslov doslovni je prijevod grecizma (grčkog izraza) teolog. Još uvijek svi katolički teološki
fakulteti u Hrvatskoj nose naziv Katolički Bogoslovni Fakultet. Iako izraz bogoslov uistinu znači
teolog, a bogoslovija teologija, danas u praksi i u puku razlikujemo ta dva pojma.
Tako riječ bogoslov prvenstveno koristimo za osobu koja je kandidat za svećeništvo, a riječ
bogoslovija koristimo za mjesto gdje ti kandidati borave i prolaze formaciju za svećeništvo.
Sukladno tome, izraz teolog i teologija koristimo najčešće kako bismo označili stručnjake u tom
znanstvenom polju.
Ovo razlikovanje nije propisano kao obvezno, ali pomaže danas razumjeti razliku između teologa koji
je još u formaciji za svećeništvo i laika teologa.
 C

Celibat
Latinski izraz caelebs u prijevodu znači neoženjen. Celibat je, dakle, stanje beženstva i to ono koje je
svjesno, slobodno i voljno prihvaćeno kao način života i ostvarivanja Božjeg poziva. Celibat ne
pripada u dogme (istinu vjere). On je disciplina koja je dio svećeničkog i redovničkog života u Crkvi.
Celibat je već na ovome svijetu znak budućeg života, u kojemu vrijedi Isusova riječ: „Ta u uskrsnuću
niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu.“(Mt 22, 30)

Ciborij
Grčka riječ kiborion označava posudu za čuvanje hrane, pa je stoga ciborij naziv posude u kojoj se
čuva Hrana vječnog života – Tijelo Kristovo. U ciboriju se čuvaju hostije za pričest vjernika i
bolesnika. Ciborij je šira posuda, najčešće s poklopcem, a kada su u njemu posvećene hostije (Tijelo
Kristovo) tada se pohranjuje u svetohranište. Ciborij se još naziva i čestičnjak (od riječi čest/čestica –
dio, po malim dijelovima Kruha života koji mogu biti u njemu ili kao oznaka da ta posuda sadrži čest
– dio neba, živog Isusa Krista).
Nekada se i baldahin (struktura poput sjenice) iznad oltara ili svetohraništa naziva ciborij.

Crkva / crkva
Crkva je zajednica vjernika koji vjeruju u Isusa Krista. Ta zajednica je jedna, sveta, katolička (opća) i
apostolska. Crkvu čine hijerarhija, posvećene osobe i obični puk, tj. klerici, redovnici i laici.
Crkva je Tijelo Kristovo kojemu je Krist Glava, a vjernici udovi. Crkva je ujedno i Kristova
zaručnica., Božji narod, sveti puk, sakrament spasenja.
S druge strane, izraz crkva označava građevinu u kojoj se zajednica okuplja na slavlja sakramenata,
molitvu i zajedništvo.
Zato treba paziti kod pisanja:
Crkva (velikim slovom) – ime zajednice vjernika; zajedničko ime svih Isusovih učenika; ime Isusove
zaručnice.
crkva (malim slovom) – kršćanska građevina koja je mjesto slavlja sakramenata i molitve.

Crkveni naučitelj
Crkveni naučitelj (lat. doctor) je naziv koji papa ili crkveni koncil daje nekome svecu koji se istaknuo
mudrošću i zato njegovo naučavanje predstavlja pouku za cijelu Crkvu. Izjave i učenja crkvenih
naučitelja osobito je važno u Crkvi kao učenje u kojemu se očituje Crkvena Predaja, koja je uz Sveto
pismo izvor Božje objave.
Crkveni naučitelji su, primjerice: sv. Augustin, sv. Terezija Avilska, sv. Petar Krizolog, sv. Antun
Padovanski, sv. Ćiril Jeruzalemski…
Crkveni oci
Naziv za učitelje i pravovjerne osobe u povijesti kršćanstva. Početno se pripisivao istaknutim
biskupima prvih stoljeća koji su zbog svog nauka kojim su prenosili ili branili kršćansku vjeru riskirali
svoj život. No, izraz crkveni otac pripisan je i nekim velikanima kršćanske tradicije, iako nisu bili
biskupi (npr. sv. Jeronim). Osim ispravnog nauka vjere i svetosti, crkveni oci su oni koji pripadaju
drevnim vremenima, a smatra se da je to razdoblje sve do 7., tj. 8. stoljeća.
Kada se kod svih crkvenih otaca nalazi isti nauk o nekom sadržaju vjere ili ćudoređa, tj. kada svi
jednako naučavaju, neovisno o vremenu u kojemu su djelovali, tada vjerujemo da je taj njihov
zajednički nauk nepogrešiv.
Pročuvanje spisa i nauka crkvenih otaca naziva se Patrologija, od latinskog izraza pater, što znači
otac.
Celebrant
Onaj koji slavi neko kršćansko slavlje, prvenstveno misu. Dolazi od latinskog izraza celebrare –
slaviti. Kada ima više svećenika koji zajednički slave svetu misu, tada se to naziva koncelebracija
(suslavlje). Pritom se onaj svećenik koji predvodi slavlje naziva predslavitelj, a ostali se nazivaju
koncelebranti ili suslavitelji.
Ceremonijar
Službenik koji su većim misnim i drugim svečanim slavljima vodi brigu da se slavlje odvija
neometano, prema Obredniku i uredbama Crkve. On najčešće u slavljima usmjerava poslužitelje
(akolite, ministrante), svećenike koncelebrante, lektore itd.

Cvjetići
Pojam cvjetići često nalazimo u naslovu nekih knjiga, npr. Cvjetići sv. Franje Asiškoga. Taj se pojam
koristi kao oznaka za životopis ili izabrane zgode iz života nekog sveca. Predstavlja pripovijedanje
događaja iz života svetaca i/ili njihovih čudesa, a osobito se to odnosi na one događaje (i čudesa) koje
je pisac ili tko drugi smatrao najljepšim ili najuzornijim za uzor kršćanima.

Č, Ć
Časoslov
Službena molitva Crkve – isto što i Brevijar.
Čistilište
Mjesto čišćenja duše od vremenitih kazni i posljedica grijeha koji su oprošteni. Duše u čistilištu
pripremaju se kroz čistilište za ulazak u raj. Oni trpe čišćenje vremenitih posljedica svojih grijeha, pa
 se zato duše u čistilištu nazivaju i Trpećom Crkvom. Oni su preminuli u milosti Božjoj (bez smrtnog
grijeha), pa će nakon čišćenja od vremenitih posljedica grijeha ući u raj.
Grijeh odriješen krštenjem i sakramentalnom ispovijedi oprošten je pred Bogom (otpuštena je vječna
kazna za grijeh). Ali, grijeh ostavlja neku vremenitu posljedicu, poput kakvog ožiljka, koji treba
potpuno zarasti kako bi duša savršena ušla u zajedništvo s Bogom. Taj proces čišćenja ili usavršavanja
duše odvija se u čistilištu. Duše u čistilištu prepuštene su tom potrebnom vremenu za njihovo
usavršavanje za ulazak u raj. Mi, živi, možemo im pomoći svojim molitvama i djelima vjere kako
bismo dali zadovoljštinu za njih i tako im pomogli našim zaslugama da im se vrijeme u čistilištu, tj.
vrijeme ulaska u raj ubrza.
Čašćenje
Davanje časti nekoj osobi. U Katoličkoj vjeri razlikujemo čašćenje Boga od čašćenja svetaca.
Čašćenje Boga znači klanjanje njemu i priznavanje njega kao jedinoga Boga, kako se on objavio u
Svetom Pismu i Predaji Crkve. Boga se časti liturgijom, molitvom, hodošašćem, djelima Bopožnosti,
hvaljenja, slavljenja, naviještanja vjere i ljubavi Božje… Svi su obvezni častiti Boga.
Čašćenje svetaca podrazumijeva upućivanje molitve svecima da nas oni za nas mole pred Bogom za
neku milost koju želimo zadobiti. Ujedno, čašćenje svetaca može biti i nasljedovanje njihovog načina
vjerničkog života, izradu ili ukrašavanje slika i kipova koji služe za lakše posvješćivanje blizine i
zajedništva sa svetima te tako potpomažu pobožnost vjernika. Svece ne smijemo častiti na isti način
kao i Boga – sveci su ljudi kao i mi, ali za koje vjerujemo da ih je Bog primio u raj. Zato vjerujemo da
oni za nas mogu moliti Boga pred njehovim licem i zato ih častimo moleći ih da se oni mole za nas.

Čistoća
Pojam čistoća se odnosi na čistoću osobe od grijeha. Čistoća se uže smatra i dijelom moralnog života
u vjeri koji podrazumjeva spolnu čistoću, tj. poštivanje bračnih zakona Crkve. U još užem smislu,
čistoća je evanđeoski savjet kojega zavjetuju redovnici i redovnice, a i svećenici te posvećene djevice
– za njih od znači život u celibatu i uzdržavanje od spolnih odnosa radi Kraljevstva nebeskog.

Čednost
Skromnos i nenametljivost u kršćanskom ponašanju. Osobito se koristi kao pojam vezan uz tjelesnost:
odijevanje i spolni život. Čednost se veze uz čistoću i poštivanje kršćanskog nauka o tjelesnosti i
spolnosti.
Katekizam katoličke Crkve u broju 2522 nas uči: „Stidljivost je čednost. Ona nadahnjuje izbor odjeće.
Ona čuva šutnju ili suzdržanost ondje gdje se javlja rizik nezdrave znatiželje. Tu stidljivost postaje
diskretnost.“
Čestičnjak
Isto što i ciborij (ali samo liturgijsko posuđe.)
Čudo
Nadnaravni događaj kojim Bog iskazuje svoju blizinu i ljubav prema ljudima i potvrđuje svoju
prisutnost. Svako čudo je isključivo dar Božji. Čudo Bog daruje po svojoj volji i po uslišanju molitava
svetih i blaženih.
Kada postoji vjerovanje da se čudo dogodilo, Crkva ga službeno istražuje i traži znanstvenu potvrdu
da se čudo ne može objasniti nikakvim prirodnim zakonima. Kada postoji sigurnost u to, Crkva
potvrđuje čudo.
No, osim tih velikih čuda, kršćani su pozvani u svome životu neprestano biti otvorena srca za
prepoznavanje svakodnevnih čuda – izljeva milosti kojima Bog neprekidno i često ljudskim očima
neprimjetno, obasipa svoj narod.
Ćudoređe
Moral ili etika kršćanskog života. Nauk o ćudoređu koji Crkva naučava obvezuje vjernike u savjesti
kao nauk ispravnog života po Riječi Božjoj.

D
Dogma, Definitorij, Dekan/Dekanat, Duša, Dekalog, Deuterokanonske knjige, Devetnica,
Doksologija, Doktrina, Došašće, Duhovna Obnova, Duhovi, Duhovnik, Dušni Dan