Odlike glazbe Igora 

Stravinskog
Igor Fjodorovič Stravinski je bio ruski skladatelj ukrajinskog porijekla kojeg
danas mnogi, i na zapadu i u njegovoj rodnoj domovini, smatraju
najutjecajnijim skladateljem glazbe 20. stoljeća. Bio je utjelovljenje
kozmoplitskog Rusa kojeg je časopis TIME imenovao kao jednog od
najutjecajnijih ljudi prošloga stoljeća. U dodatku priznanjima koje je dobio za
svoje skladbe, zadobio je slavu i kao dirigent i kao pijanist.Skladateljska karijera
Igora Stravinskog značajna je zbog njezine stilsitičke promijenjivosti.
Međunarodnu slavu prvo je zadobio sa svoja tri baleta, koja je naručio Sergej
Djagilev, a čiji ih je Ballets Russes i praizveo. Tri baleta su Žar-ptica (1910.),
Petruška (1911.) i Posvećenje proljeća (1913.). Posvećenje proljeća, čija je
premijera izazvala pobunu, preobrazila je način na koji su kasniji skladatelji
gledali ritmičku strukturu. Do danas, njegova vizija poganskih rituala oživljenih
u imaginarnoj prapovijesnoj Rusiji očarava i oduševljava publike. Nakon ruske
faze, za vrijeme 1920-ih Stravinski se okreće neoklasicizmu. Djelima iz ovog
perioda namjera je bila korištenje tradicionalnih glazbenih formi (concerto
grosso, fuga, simfonija), često sakrivajući plašt intenzivnih emocija ispod
površine koja je ostavljala dojam odvojenosti i jednostavnosti i često je odavala
počast glazbi ranijih majstora kao što su Johann Sebastian Bach, Giuseppe
Verdi, Petar Iljič Čajkovski i drugi.
Odlike glazbe
Većina djela Igora Stravinskog može se svrstati u tri stilistička perioda u koje se
njegova karijera može podijeliti.

Ruski period
Prvi od značajnijih stilskih perioda Igora Stravinskog (isključujući neka manja
ranija djela) je označen s tri baleta koje je napisao za Sergeja Djagileva. Ovi
baleti imaju dosta sličnih karakteristika: napisane su za jako velik orkestar,
koriste ruske narodne teme i motive i nose znakove imaginativnih nota i
instrumentacije Rimski-Korsakova. Unatoč ovome, pokazuju znatan stilistički
razvoj: od stliskih nacrta Rimski-Korsakova iz Žar-ptice, pa do važnosti
bitonalnosti u Petruški, te sve do brutalnih polifonskih disonanca u Posvećenju
proljeća.

Neoklasični period
Sljedeća faza u Stravinskijevoj karijeri, koja je malo zasjenila prijašnju,
obilježena je s dva djela: Pulcinella (1920.) i Oktet za puhačke instrumente
(1923.). Oba djela sadrže ono što je postalo glavna kvaliteta ovog perioda, tj.
Stravinskije povratak na klasicističku glazbu Mozarta, Bacha i njihovoh
suvremenika. Taj "neoklasicistički" stil uključivao je napuštanje velikih
orkestara koje su zahtijevali baleti. U tim djelima, napisanih u periodu od 1920-
ih pa do 1950-ih, Stravinski se uglavnom okreće puhačkim instrumentima,
klaviru, te vokalnoj i komornoj glazbi. Simfonije puhačkih instrumenata i
simfonija psalama su među najboljim djelima napisanih za puhala. Neka veća
djela iz ovog perioda su 3 simfonije: Simfonija psalama (1930.), Simfonija in
C[11] (1940.) i Simfonija u tri stavka (1945.). Apolon, Persefona (1933.) i Orfej
(1947.) također označavaju Stravinskijevu zabrinutost, tijekom ovog perioda, o
vraćanju ne samo na klasicističku glazbu, nego i na klasicističke teme: u ovim
djelima, mitoligija antičkih Grka. Vrhunac ovog perioda je opera Život
razvratnika. Završena je 1951., i nakon izvedbi u Metropolitanu 1953., skoro je
ignorirana. Izvedena je u Santefeškoj operi u njezinoj godini otvaranja (1957.),
sa samim Stravinskim prisutnim
Serijalistički period
Tek nakon smrti Arnolda Schönberga 1951. Stravinski počinje koristiti
dodekafoniju, sustav od 12 tonova, koju je Schönberg razvio u svojim djelima.
Stravinski je imao pomoć pri razumijevanju i prebacivanju na dodekafoniju od
strane svog suradnika i prijatelja Roberta Crafta, koji je već davno zastupao
promjenu. Sljedećih 15 godina provedene su u pisanju djela tim stilom.