Seminarski rad

___________________________________________________________________________________

STRUKTURA DINAMIKA I RAZVOJ LIČNOSTI

Predmet: MARKETING PSIHOLOGIJA

Mentor: dr. Se. Milan P. Galogaža

 Sarajevo, maj 2007.

UVOD

ličnost je organizirani i relativno trajni skup psiholoških crta i

mehanizama unutar pojedinca koji utiče na njegove interakcije i
adaptacije na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu
(Larsen i Buss, 2002). 

Ličnost je također dinamična organizacija psihofizičkih sastava

pojedinca koji određuju njegovo jedinstveno prilagođavanje okolini.
Drugom riječju, ličnost je formirani psihičkih kvaliteta čovjeka koji
se realizuje preko njegove svijesti o socijalnoj adaptaciji.
Sposobnosti su osobine ličnosti od kojih, ako postoji jednaka
motivacija i iskustvo, zavisi razlika u uspješnom obavljanju različitih
vrsta poslova. Svaki čovjek ima svoj način reagovanja i svoje crte
ličnosti. Mnogi događaji izvana, iz okoline, utiču na čovjeka i
pokreću njegove reakcije, stvaraju nove reakcije u čovjeku i
mijenjaju ga. Novi susreti, brak, rođenje djeteta, bolest, smrt
voljene osobe, rat imaju snažan utjecaj na nas. Istina je, također,
da događaji u nama, naš unutarnji život, lično iskustvo, osjećaji,
emocije, naše težnje, naše fantazije, upravljaju nama i utiču na
naše ponašanje. Unutarnji život čovjeka vrlo je bogat i važan izvor
za njegove akcije, reakcije, odnosno za njegovo ponašanje.
Emocije, želje, fantazije nalaze se u neprestanom pokretu i
pomicanju. To neprestano pomicanje unutarnjeg psihičkog života
nazivamo psihodinamskim radom. Psihodinamsko razumijevanje
ličnosti otkriva nam da naše misli, osjećaji, naše želje i fantazije
utiču na naše ponašanje, pokreću ga i mijenjaju
 RAZVOJ LIČNOSTI

Razvoj ličnosti postupno je oblikovanje osobina ličnosti i

njihovo povezivanje u jedinstvo, kao i mijenjanje formiranih
osobina ličnosti. Jednom formirane osobine ličnosti mogu se
mijenjati i razvijati u toku cijeloga života.

Razvoj i mijenjanje ličnosti ostvaruju se djelovanjem okoline na

ono što pojedinac donosi na svijet naslijeđem, pri čemu je on
manje ili više aktivan, reaguje na okolinu. Proces mijenjanja
pojedinca njegovom aktivnošću naziva se učenjem. Praktično
nema osobine koja bi ovisila samo o naslijeđu. Pod okolinom se
podrazumijeva sve što pojedinca potiče na reagiranje, kao što su
predmeti, događaji i zahtjevi koji mu se postavljaju, društveni
odnosi u kojima se nalazi, društvene norme i moral. To znači da
okolinu čine prirodna sredina (porodica) i društveni sustav u kome
pojedinac živi. Međutim, da bi se razvile složenije osobine i
sposobnosti, potrebna je, uz odgovarajuću okolinu, i intenzivnija
aktivnost pojedinca, prije svega ona svjesna.

Najvažniji faktori sredine koji imaju uticaj na razvoj ličnosti

socijalni su faktori. To su ljudi s kojima je pojedinac u kontaktu i
ekonomsko-društveni uvjeti pod kojima pojedinac živi. Mnogi autori
smatraju da uvjeti života u prvim godinama, a posebno u prvim
mjesecima djetinjstva imaju odlučujuću ulogu u formiranju ličnosti.
To su, primjerice, prehrana, navikavanje na kontrolu stolice i
mokrenja itd. Posebno se ističe važnost dječjih iskustava iz prvih
godina života. Među činiteljima čija se važnost ističe jest i
pretjerano stroga disciplina, s pretjerano strogim moralnim
principima i izrazitom strogošću, koja može dovesti do stalne
potrebe za priznavanjem i prihvaćanjem od strane drugih, ili može
dovesti do agresivnog ponašanja prema roditeljima i društvu,
nefleksibilnosti u ponašanju i stalnog osjećaja krivice. Pretjerano
blaga disciplina, pak, kod djeteta može dovesti do sebičnosti,
neodgovornosti, pretjerane osjetljivosti i teškog prihvaćanja
neuspijeha. Nedovoljna briga i ljubav prema djetetu glavni su
uzroci razvijanja socijalno nepoželjnih osobina, kao što su razni
oblici agresivnosti, nerealističnosti, pasivnosti, povučenosti,
nesigurnosti, zavisnosti itd. Stroga disciplina nije nepovoljan faktor
razvitka ako dijete shvata da je ona izraz brige.
U skladu s time, opća atmosfera u porodice od većeg je značenja
za dijete nego pojedini odnosi i postupci prema njemu.

Za razvitak ličnosti važni su postupci roditelja prema djeci kada su

ona u fazi adolescencije. Naime, nedovoljno razumijevanje za
dijete u toj dobi može izazvati razne oblike agresivnosti ili ga
dovesti do povlačenja u sebe. Roditelji djeluju na djecu i svojim
primjerom, pozitivnim ili negativnim, i najčešće za njih predstavljaju
osnovne identifikacijske figure, jer se preko njih ostvaruje i
djelovanje društvenog morala, društvenih institucija, društvenih
mnijenja i stavova na formiranje ličnosti djeteta.

Uticaj na razvitak ličnosti ima i škola, odnosno školski život,

njegova organizacija, sustav nastave, ličnost nastavnika itd. Na
formiranje, odnosno na razvitak određenih osobina ličnosti, uticaj
imaju i drugi socijalni činitelji, kao što su: društvo vršnjaka, razne
osobe s kojima pojedinac dolazi u kontakt, društveno istaknute
ličnosti, ličnosti iz literature i sporta, brak i odnosi u braku, osobe
na radnom mjestu, organizacije i udruženja u čijem radu pojedinac
sudjeluje itd.

Važnu ulogu u razvitku ličnosti imaju i ekonomski uvjeti razvitka i

uloga u društvu. Svi ti odnosi mogu djelovati na razvijanje osobina
ličnosti kao što su: altruizam ili sebičnost, želja za sticanjem
imovine, tolerantnost ili bezobzirnost, težnja za moći i za
gospodarenjem, konzervativnost ili revolucionarnost, osjećanje
sigurnosti ili nesigurnosti, manja ili veća spontanost u reakcijama,
borbenost ili pasivnost, razne vrste strahovanja (anksioznost itd.),
potištenost, hipokrizija, nezadovoljstvo samim sobom itd.

Brojna socijalno-psihološka istraživanja ukazuju na značenje

društvenog položaja i uloge koju pojedinac ima u društvu, ili vjeruje
da ih ima. U društvu u kome se smanjuje eksploatacija čovjeka od
čovjeka, moguće je razvoj u puno vrijednu i svestranu ličnost.

Svaki čovjek ima svoj način reagiranja i svoje crte ličnosti. Mnogi
događaji izvana, iz okoline, utiču na čovjeka i pokreću njegove
reakcije, stvaraju nove reakcije u čovjeku i mijenjaju ga. Novi
susreti, brak, rođenje djeteta, bolest, smrt voljene osobe, rat imaju
snažan uticaj na nas. Istina je, također, da događaji u nama, naš
unutarnji život, lično iskustvo, osjećaji, emocije, naše težnje, naše
fantazije, upravljaju nama i utiču na naše ponašanje. Unutarnji
život čovjeka vrlo je bogat i važan izvor za njegove akcije, reakcije,
lično za njegovo ponašanje. Emocije, želje, fantazije nalaze se u
neprestanom pokretu i pomicanju. To neprestano pomicanje
unutarnjeg psihičkog života nazivamo psihodinamskim radom.
Psihodinamsko razumijevanje ličnosti otkriva nam da naše misli,
osjećaji, naše želje i fantazije utiču na naše ponašanje, pokreću ga
i mijenjaju. 

Freud je vjerovao da svako od nas posjeduje određenu psihičku

energiju koju stvaraju urođeni nagoni. To je tumačio zakonom o
očuvanju energije. Perspektiva ekonomičnosti uključuje
distribuciju, transformaciju i utrošak emocionalne energije.
Nagonski impulsi funkcioniraju po principu ugode; oni traže
trenutačno pražnjenje (ispunjenje) s namjerom održati napetost što
je moguće manjom. Ovaj tip pražnjenja energije, nazvan je
primarnim procesom zato jer se vjeruje da je on izvorni način
funkcioniranja psihičkog aparata, pri čemu je on sakriven i
maskiran, a očituje se u snovima i psihijatrijskim simptomima.
Sigmund Freud je vjerovao da primarni proces mišljenja "ne uzima
u obzir uobičajena ograničenja vanjskog svijeta i društvenog
okruženja", te, štoviše, ignorira ograničenja postavljena vremenom
i prostorom. Primarni proces mišljenja vidimo u aluzijama,
analogiji, fantaziranju, a osobito u poeziji, dosjetkama, šalama,
snovima i simptomima. 

Naša psiha je složeni sastav. Nauka danas prihvata da ljudska

bića funkcionišu istodobno na nekoliko različitih stepena
svjesnosti. Svjesnost se sastoji od onoga što smo toga trenutka
svjesni. Možemo reći da svjesnost određuje ono što se u realnosti
zbiva. U svakom trenutku mi smo zasuti bezbrojem podražaja, ali
ćemo samo neke držati u svojoj svijesti. Predsvjesno predstavlja
onaj dio sjećanja koji nije blizu svijesti, ali ga se možemo u svakom
trenutku sjetiti. Predsvjesno je povezano sa svjesnim i nesvjesnim,
a veliki dio našeg sjećanja možemo svaki čas iz predsvjesnog
dovesti u svjesno. Nesvjesno se sastoji od onih iskustava, težnji i
osjećaja kojih ne možemo postati svjesni u običnim okolnostima.
To može u prvi tren izgledati paradoksalno, jer kako možemo biti
svjesni našeg nesvjesnog ako ne znamo da ono postoji. No,
psihoanaliza, hipnoza, analiza snova otkriva brojne nesvjesne želje
kao i simboliku simptoma. 

Nesvjesno ima svoj osobiti način rad, karakteriziran primarnim

procesom mišljenja. Misli, ideje u primarnom procesu vođene su
željom za neizostavnim ispunjenjem. Sve se mora zadovoljiti. Na
ovom stepenu principima zadovoljstva nema logike, morala,
vremena, nema boli i nema kauzalnih veza s vanjskim svijetom.
Jezik nesvjesnog su slike. Slikoviti način mišljenja karakterističan
je i za san. Ideje i težnje u nesvjesnom stoje bez nekog reda. One
se mogu stapati, kondenzirati i premještati.  

Sekundarni proces karakteristika je svjesnog i predsvjesnog

mišljenja. Javlja se razvojem govora. Čim je postignut govor, i
mišljenje teži racionalnom, organiziranom i dosljednom.
Sekundarnim procesom mišljenja dominira logika i kauzalnost.
Kontrolira se sadržaj i kontroliraju se zahtjevi koje postavlja vanjski
svijet. Vodi se računa o pozitivnim i negativnim vrijednostima.
Sekundarni proces mišljenja usvaja princip testiranja realiteta.
Prihvaćanje zbilje nije uvijek lagano, ono traži napore i odricanja.
No, u svakodnevnom životu dijete i odrasla osoba prihvaća i
usvaja zbilju i njene zahtjeve i zakone. 

Faktori razvoja ličnosti

Kada govorimo o razvoju ličnosti moramo uzeti u obzir jedan
odlučujući period života. To je, dakle, period razvoja pojedinca od
začeća, oplođene jajne ćelije spermatozoidom, pa sve do
momenta kada ta osoba postiže polnu zrelost. Ovaj period je
označen kao jedna generacija.

Iako već od prvog dana života postoje određene razlike među tek
novorođenom djecom ( u pokretljivost, živosti ) mi za novorođenče
jedva možemo reći da ima ličnost. Potrebno je da se prije svega
formiraju neke određene osobine da bismo mogli govoriti o nekoj
određenoj ličnosti. Na razvoj normalne ličnosti presudno utiču
naslijeđe, sredina i aktivnost pojedinaca. Veza između naslijeđa,
sredine i aktivnosti je neraskidiva. Jer ako neki pojedinac ne
posjeduje određenu osnovu za razvitak ( npr. mentalno zaostale
osobe ) sredina i aktivnost nemaju skoro nikakav efekat.

Naslijeđe i biološki faktori

Razvoj i mijenjanje ličnosti ostvaruje se djelovanjem sredine

na ono što pojedinac putem naslijeđa donosi na svijet. Zapravo,
svaki pojedinac svojim urođenim dispozicijama reaguje na sredinu.
Nije dovoljno govoriti samo o ulozi naslijeđa. Potrebno je razmotriti
biološke faktore koji utiču na razvitak ličnosti. Glavni biološki
faktori su: nervni sistem, endokrini sistem i tjelesna konstitucija.
 Nervni sistem

Nervni sistem posebno utiče na razvitak ličnosti, jer prije

svega od njegove strukture zavise nasljedne dispozicije. Od
strukture nervnog sistema npr. zavise dispozicije za inteligenciju.
Postoji autonomni i vegetativni nervni sistem. Funkcionisanje
vegetativnog n.s. zajedno sa endokrinim s. posebno utiče na
osobine temeperamenta.

Endokrini sistem

Endokrini sistem predstavlja sistem žlijezda sa unutrašnjim

lučenjem. Osnovna funkcija endokrinih žlijezda je to što one luče
svoje produkte, hormone, direktno u krv, što izaziva promjene u
ponašanju organizma. Npr. lučenje adrenalina dovodi do
povećanja energije u organizmu.

Najvažnije endokrine žlijezde su: hipofiza ( pituitarna žlijezda ),

tireoidna ( štitna ), nadbubrežne ( adrenalne ) i polne žlijezde
( gonade ). Hipofiza izlučuje hormone koji utiču na rad ostalih
žlijezda. Štitna žlijezda ( nalazi se u vratnom dijelu ) luči tiroksin
koji reguliše aktivnost organizma. Adrenalne žlijezde utiču na
emocionalno reagovanje organizma. Polne žlijezde utiču na
seksualnu aktivnost i reproduktivno ponašanje u cjelini.

Tjelesna konstitucija

Tjelesna konstitucija predstavlja građu tijela, odnosno

razvijenost pojedinih dijelova tijela, proporcije, njihova normalna ili
nenormalna razvijenost. Kakve će se osobine razviti zavisi u velikoj
mjeri od toga kako pojedinac izgleda, što dovodi do reakcije
sredine. Naime, okolina različito reaguje na različit izgled
pojedinaca.

Prema Lisenkovoj definiciji naslijeđe i nije ništa drugo do svojstvo

živog tijela da za svoj život i razvoj traži određene uslove i da na
određen način reaguje na te uslove.

 
 Sredina i sredinski faktori u razvoju ličnosti

Između faktora koji čine sredinu, a koji utiču na razvoj

ličnosti najvažniji su socijalni faktori. Upravo pod uticajem
socijalnih faktora razvija se prvenstveno i mijenja ličnost. Zato se
često opravdano naglašava da je ličnost biosocijalna pojava, da je
rezultat uticaja socijalnih faktora na biološki datu osnovu, pri čemu
su socijalni faktori odlučujući za formiranje ličnosti.

Da socijalni faktori imaju prvenstveni značaj za razvoj ličnosti

pokazuju, između ostalog i primjeri o ponašanju djece odrasle u
izolaciji od ljudi. Takav je slučaj s djecom odraslom među
vukovima u Indiji, zatim slučaj osobe poznate pod imenom Kaspar
Hauzer koja je ostavljena sve do svoje 16 godine da živi bez
ikakvog kontakta sa ljudima u zatvorenoj ćeliji. Pored ovih
momenata dosta se često u literaturi naglašava da važan uticaj na
razvoj ličnosti ima i položaj djeteta u porodici u odnosu na ostalu
djecu, da li je dijete starije ili mlađe, da li je jedinac ili nije. Navodi
se da su starija djeca, ako je u porodici više djece, obično ozbiljnija
nego mlađa, da ih više privlači ono što interesuje odrasle, da su
zatvorenija, manje druželjubiva, manje vedra. Mlađa djeca su
veselija, vedrija i bezbrižnija. Ukazuje se na to da naročito jedinci
pokazuju slabije prilagođavanje sredini, manju sigurnost u sebi,
slabiju emocionalnu uravnoteženost. Međutim, danas se veoma
ozbiljno sumnja u ovakve postavke. Američki psiholog Terman je
na osnovu izvršenih ispitivanja pokazao da jedinci ne moraju imati
negativnije osobine nego što ih imaju djeca koja nisu jedinci.
Kakve će osobine dijete imati ne zavisi od toga da li je dijete
jedinac ili nije, već od postupaka prema djetetu i od njegovog
vaspitanja.

Porodica kao bitan faktor u razvoju ličnosti

Postignuta iskustva i znanstvena istraživanja pokazala

su da dijete mora barem prve tri godine života ostati u okrilju
porodice, jer mu se inače može nanijeti trajnija šteta. Čak i u
skromnim porodičnim okolnostima dijete se razvija povoljnije
nego u najboljim ustanovama.

Porodica je najmanja i najprirodnija zajednica čije članove ne

povezuje samo krvno srodstvo, već i zajednički život, međusobna
ljubav, poštovanje povjerenje i interesi. Ona je zatvorena cjelina s
njena tri najbitnija člana: ocem, majkom i djecom.
Majka je utjelovljena briga i ljubav, nosilac radosti, udobnosti i one
topline koja je naročito potrebna za duševno zdravlje malenog
djeteta. Otac je nosilac pravog autoriteta, pun je iskustva i životne
mudrosti. Djeca su u toj porodici nosioci nade i produžavanja
života. U porodici se najsretnije pripremaju za život u drugim,
većim zajednicama. Osnovu učenja u mladoj ličnosti čini
identifikacija, gdje dijete uzima odrasle kao uzor. U to najranije
doba otac i majka su uzor i njih dijete oponaša. Proces
identifikacije nesvjesni je proces u kojem dijete usvaja stavove
roditelja i sredine u kojoj raste, formirajući na taj način svoju
individualnost. Identifikacije se sastoje u tome da se dijete u svemu
poistovjećuje sa svojim uzorom, u njemu nalazi sebe, njegove
oblike ponašanja unosi u sebe. Identifikacija je jača što je dijete
mlađe; time je ono slabo kritično prema svom uzoru i ne zna
procijeniti što je dobro, a što je loše. Što je dijete starije, postaje
sposobno da razmišlja i ne prima utjecaj odraslih neposredno kao
ranije. Uglavnom se dijete identificira s roditeljima jer je njegov
odnos prema njima najpozitivniji. U svoju ličnost dijete će ugraditi
njihove osobine. Za duševni razvoj djeteta veoma je štetna
situacija kada se nema s kime identificirati. Nedostatak
identifikacije u ranom djetinjstvu ozbiljno oštećuje formiranje
ličnosti i dijete se u takvim okolnostima ne može izgraditi u čvrstu,
emocionalnu ličnost. Ono često ostaje kolebljivo u stavovima,
povodljivo, često se ponaša impulzivno, emocionalni život ostaje
mu siromašan. Specifičnost odgoja porodice sredine očituje se u
nekim posebnostima koje ostale sredine nemaju. Porodica je prvi
mali svijet djeteta, dovoljan za djetetovu socijalnu komunikaciju,
koju ono još dugo neće imati potrebu mijenjati. U porodice dijete
stječe svoja prva iskustva, postaje svjesno sebe i svoga “Ja”,
upoznaje reakcije na svoje ponašanje, redovito nailazi na
shvaćanje, pomoć, zaštitu, sigurnost i ljubav, koja je prirodan
odnos u toj sredini koja učvršćuje odnos između djeteta i roditelja.
Dijete živi u porodici upravo kada je najviše podložno utjecajima i
kada mu se u svijest urezuju doživljaji iz porodičnog života, kao
trajan “pečat” njegove ličnosti. Proučavanja ličnosti djece koja su
u najranijem djetinjstvu ostala bez roditeljske ljubavi pokazuju da
su ta djeca emocionalno oštećena, sklona različitim asocijalnim
oblicima ponašanja te teže uspostavljaju nove socijalne kontakte.
U porodici dijete stječe prava iskustva o prihvaćanju ili odbijanju
vlastitih postupaka, upoznaje životne teškoće i načine kako ih
rješavati, obavlja određene poslove koji mu pripadaju, tuguje i
raduje se, razvija osjećaj solidarnosti, međusobnog pomaganja.
 OSTALI FAKTORI

Radna iskustva utiču na razvoj ličnosti kod odraslih

Tokom odrastanja (u dobi od 15 do 30 g.) većina ljudi postaje

socijalno dominantnija, toplija, odgovornija i emocionalno stabilnija.
Ove normativne razvojne promjene u ličnosti ispitivane su na
različitim kohortama u različitim zapadnim kulturama, koristeći
longitudinalni i transverzalni istraživački pristup. Ipak, ne mijenjaju
se svi ljudi u istom smjeru i do iste razine, u istom razvojnom
periodu; određena životna iskustva različito utiču na normativne
razvojne promjene. U ovom slučaju istražuje se povezanost radnih
iskustava u ranoj odrasloj dobi s osobinama ličnosti u tom
razvojnom razdoblju. Istražuju se ovi razvojni procesi, prateći
uzorak adolescenata u dobi od 18 do 26 godina i mjereći njihove
ličnosti i radna iskustva u istom vremenskom periodu.

Psihosekusalni razvoj ličnosti čovjeka

Jedno od prvih otkrića psihoanalize koje se odnosi na

psihološki razvoj bilo je otkriće dječje seksualnosti. Važno je
odagnati nesporazume koji su vezani uz ovaj pojam. Freud je pod
pojmom dječje seksualnosti označio ”sve što se odnosi na one
aktivnosti ranog djetinjstva koje su u potrazi za zadovoljstvom koje
neki organ može osigurati”. Tako seksualnost premašuje pojam
genitalnosti, a način seksualnog zadovoljenja ne ograničava se na
funkciju prokreacije i na genitalne organe, nego uključuje i čitav niz
drugih ispoljavanja. 

Pojam dječje seksualnosti treba povezati s teorijom instinktivnih

pagona (pulzija). Nagoni su vezani uz somatske izvore iz kojih se
rađaju, a označavaju potrebu kojoj se ne može usprotiviti, kao što
su glad, žeđ, seksualnost, samoočuvanje. To znači da nije riječ o
trenutnoj sili, nego o nepromijenjivoj sili od koje se osoba ne može
osloboditi bijegom. Nagon je označen osjećajem potrebe koja traži
svoju gratifikaciju, zadovoljenje zahvaljujući objektu koga osoba
traži u vanjskoj sredini. Nagoni, koji sazrijevaju kasnije, ostaju
dugo podvrgnuti principu zadovoljstva, a da se ne prilagođavaju
vanjskom realitetu. Budući da intenzitet, objekt i cilj nagona
evoluiraju postupno u svojem razvoju, mogu se razlikovati razni
stadiji nagonskih iskustava. 
Teorija o razvojnim fazama čovjeka uvažila je značenje erogenih
zona u psihičkom razvoju djeteta i podijelila djetinjstvo u četiri
razvojne faze. Najranija faza, u kojoj vodeću ulogu imaju usta,
naziva se oralnom fazom. U toku druge godine života dijete počinje
postizati kontrolu funkcije sfinktera crijeva i mokračnog mjehura.
Ova faza naziva se analnom odnosno uretralnom fazom. U
daljnjem upoznavanju sheme tijela dijete otkriva svoj spolni organ i
zapaža razliku spolova i tu usredotočuj svoje interese. Ovo
razdoblje naziva se faličkom fazom. 

Svako ljudsko biće od svojeg rođenja do sazrijevanja mora proći

ove faze. To ne znači da je svaka faza oštro odijeljena jedna od
druge niti da se one međusobno isključuju. Iz svake faze
ponesemo nešto u slijedeću fazu razvoja, a neke potrebe prijašnjih
faza zadržavamo cijeli život. 

1. Oralna faza. Rođenje je, odvajajući dijete od pupčane vrpce,

okončalo stanje materinskog parazitizma u kome je ono živjelo.
Biološko razdvajanje od vitalnog izvora od koga je ovisilo s
metaboličkog gledišta, uspostavlja novi odnos između majke i
djeteta. Simbiotski odnos, koji veže dijete za majčine grudi,
organizira oko funkcije ishrane prvi stadij afektivnog života. 

Ishrana od svog ustanovljenja treba ispuniti dvostruku funkciju.

Funkcija hranjenja odgovara energetskoj fiziološkoj potrebi, ali
olakšanje stanja napetosti (gladi) stvorenog potrebom treba se
osjetiti kao zadovoljenje. Funkcija libidnog zadovoljenja koju treba
razlikovati od čiste funkcije ishrane, zadovoljenje je u kome Freud
(1905) prepoznaje seksualno značenje: “Naslada sisanja apsorbira
svu pažnju djeteta, zatim ga uspavljuje ili čak dovodi do motornih
reakcija, neke vrste orgazma ....”.  

Uz oralni stadij vezana je i identifikacija, psihološki proces putem

kojeg dijete asimilira neke aspekte svojih roditelja i tako, na
primjer, počinje osjećati, misliti, raditi, ponašati se, reagirati kao
njegovi roditelji. Proces identifikacije može trajati cijeli život, ali
najintenzivniji je u djetinjstvu kad je ličnost u razvoju.  

2. Analna faza. Već jednostavnim promatranjem  možemo vidjeti

kako dijete konce prve godine i početkom druge godine života
postiže određena zadovoljstva za vrijeme vježbanja novih bioloških
autonomija kao što su hod, govor, kontrola sfinktera. Analna faza
počinje onda kad se uspostavi kontrola sfinktera, odnosno kad čin
defekacije.   
Navikavanje na čistoću, zadovoljstvo, nezadovoljstvo, zabrane,
ukori i odbijanje za vrijeme učenja kontrole sfinktera mogu na
ličnosti ostaviti trajni pečat. Neke osobe postaju uporne u
održavanju čistoće, reda i tačnosti. Takve osobe su kontrolirane i
planirane u odnosu na svoj posao, jasne i definirane u odnosu na
svoje mišljenje i komunikaciju prema okolini. Ovakve, analne crte
možemo vidjeti kod neuroza kao što su prisilne radnje,
psihosomatskih bolesti kao što su simptomi opstipacija, spastični
kolon i sl. 

3. Falusna faza. Kad dijete napušta libidno investiranje analne

regije zamah uzima novo erogeno područje. Napuštanje ili
razriješenje afektivnog konflikta usredotočenog na analnost u
normalnom razvoju oko druge, treće nalazi zamjenu u novoj
preokupaciji interesom za genitalnu regiju. U tom razdoblju dijete
otkriva svoje seksualne organe, igra se njima. Djeca se igraju
međusobno roditelja, doktora i sl. To je razodblje infantilne
masturbacije i početak interesa kako su rođena.     

Većina djece u razdoblju od 5 do 6 godine više ili manje uspješno

prebrode edipsku fazu i ravnomjerno rasporede svoje naklonosti i
ljubav prema oba roditelja. Superego koji je u to doba u punom
razvoju, pomaže djetetu da prihvati zahtjeve roditelja. Poticaji da
se riješi edipski konflikt dolazi i od razvoja ega, koji u razdoblju 3-6
godine postaje sve sposobniji razlikovati realno od fantazmatskog. 

Razvoj i različitost značenja edipovog kompleksa kod dva spola

dozvoljavaju Freudu razumijevanje posebnosti muške i ženske
sudbine. Kod muškaraca edipov kompleks nije jednostavo
potisntu, nego se rasprsnuo pod utjecajem prijetnje kastracije.
Njegova libidna investiranja su napuštena, lišena seksuaonosti,
sublimirana s jedne strane, njegovi objekti su inkorporirani u ego,
gdje stvaraju jezgro superega. U idelanom slučaju edipov
kompleks ne ostaje živjeti čak ni u nesvjesnom, budući da je
superego preuzeo njegovo naslijeđe. Dok falus dopušta takvo
narcističko investiranje, može se da posljedice edipovog
kompleksa, tj. zabrana incesta i ustanovljenje morala, predstavlja
pobjedu vrste nad pojedincem. Kod djevojčica, zbog toga što one
mogu, malo-pomalo, napuštati edipov kompleks i rješavati ga
potiskivanjem, posljedice će biti sasvim drugačije. Superego žena
nikad neće biti tako neumoljiv, tako bezličan, tako odvojen od
svojih osjećajnih korijena kao kod muškarca.
 Poremećaj ličnosti

Klinička koncepcija psihopatija ili poremećaja ličnosti

primarno označava poremećaje u društvenim odnosima i
prilagođenosti na prevladavajuću kulturnu sredinu, a ne u odnosu
na osobne tegobe i odnose s drugim pojedincima. Opisane su
četiri kategorije sociopatske ličnosti: antisocijalna reakcija,
disocijalna reakcija, seksualna devijacija i zavisnost od droga.
Psihopatski poremećaji dijele se na sedam vrsta: razdražljivi,
nestabilni, impulsivni, egocentrični, lažljivci, varalice, antisocijalni i
svadljivi. U psihopata vrlo brzo dolazi do patoloških reakacija na
psihičke traume, na pretjerano teške uvjete života, zatim dolazi do
jasnog psihopatološkog poremećaja (paranoja itd.). Dinamička
kretanja uključuju psihogene reakcije (reakcija šoka, produžena
reaktivna stanja), koje nisu posebno specifične za psihopatije i
mogu nastati u bilo kojoj ličnosti. Uzroke psihopatije treba tražiti u
nasljednim faktorima, koji su u odnosu s raznim vrstama vanjskih
uticaja, a vanjski okoliš utiče na formiranje psihopatske ličnosti
samo ako je konstitucija te ličnosti sposobna usvojiti te podražaje.
Karakteristične su crte psihopata nedostatak osjećanja krivice,
nesposobnost za ljubav, emocionalna plitkost, egocentričnost,
besciljnost, impulzivnost, šarm kojim psihopate ponekad prikrivaju
svoju asocijalnost, nesposobnost da uče od iskustva, težnja
traženja vanjske kontrole i ponekad kazne za svoje ponašanje itd.
Epidemiološka ispitivanja pokazala su da su najčešće vrste
psihopatskih ličnosti u ženskoj populaciji bili astenični psihopati,
psihopati koji traže pažnju, labilni i depresivni psihopati, a u muškoj
psihopati slabe volje i eksplozivni psihopati. Psihopatski poremećaj
bolesti bez očigledne mentalne defektnosti ima karakteristike:
slabo motivirano antisocijalno ponašanje, odsutan ili slab superego
ili savjest, nedostatak simpatija za pojedince i društvo. Moglo bi se
zaključiti da se određene osobe teško adaptiraju zbog toga što
nisu zdrave, pri čemu socijalni faktori mogu biti jedan od uzroka
njihove bolesti. Takvim osobama potrebno je određeno liječenje,
koje često ovisi o rješavanju nekih općih socijalnih problema te
zbog toga može biti van domašaja raspoloživog psihijatrijskog
liječenja. Druge se, pak, osobe mogu teško adaptirati jer je
socijalna struktura "bolesna" i dok je ona takva, njihovi će pokušaji
biti neuspješni
 Pogreške u shvatanju ličnosti (IDEALNA SLIKA O SEBI)

Mnogi su odrasli vjerujući da nisu dovoljno dobri da bi bili

voljeni samo radi onoga što jesu. Stoga očajnički pokušavaju živjeti
prema samostvorenoj slici ili vlastitim očekivanjima kakvi bi trebali
biti da dobiju ljubav. Upravo stalna borba da budu ono što nikada
ne mogu postati uzrokuje mnoge od njihovih poteškoća. Zato je
važno otkriti svoju idealiziranu sliku ili masku da bi razumijeli kako
kreirate nesreću i frustracije u životu. Otkrit ćete da je ta lažna
ličnost postigla upravo suprotno od onoga zbog čega je stvorena
u djetinjstvu To otkriće može biti bolno, ali će vam pomoći da
ponovno preispitate način na koji sebe predstavljate svijetu i
pomoći će vam da postanete svoje Istinsko ja u najvećoj mogućoj
mjeri. Govorimo o tri strukture ličnosti; maski, Nižem ja i Istinskom
ja. Najdublji sloj ličnosti je Istinsko ja. To Ja je kreativno,
slobodno, puno ljubavi, puno davanja, no koje zna i sposobno je za
neprekidnu radost i blaženstvo. To smo još nazvali Istinskim
djetetom u nama. Sloj koji okružuje Istinsko ja je Niže ja ili
negativni dio ličnosti. To je naš nerazvijeni dio iz djetinjstva koji
još uvijek sadrži negativne emocije, misli i namjere kao što su to
strah, mržnja i okrutnost. Vanjski sloj koji sakriva tu negativnost je
maska. Ove slojeve bismo mogli nazvati i razinama svijesti koji se
međusobno preklapaju, poništavaju i stvaraju zbunjenost. Sve te
značajke ličnosti mogu biti manje ili više svjesne. Što smo ih
manje svjesni, to ćemo imati više sukoba u životu, i manje
uspješno ćemo se nositi s teškoćama u životu. Maska je stvorena
kao zaštita od bola i nesreće kao pseudo zaštita. Međutim, bol je
dio ljudskog iskustva i ne može se izbjeći. Nesreća i nedostatak
vjere u sebe su međusobno povezani. Kad se pretvaramo da smo
ono što nismo i nikada nećemo moći biti, mi se nadamo da ćemo
tako doći do sreće, sigurnosti i samopouzdanja. A u stvarnosti,
zdravo i istinsko samopouzdanje je mir u mislima. To je sigurnost i
zdrava neovisnost koja nam omogućava da budemo sretni
razvijajući naše urođene talente, da živimo konstruktivnim životom
i stvaramo zdrave odnose. Djecu se uvjerava da moraju biti dobra
i savršena. Kada to nisu, često ih se kažnjava na ovaj ili na onaj
način. Možda je najgora kazna kad roditelji uvjetuju svoju ljubav, ili
su ljuti, a dijete ima utisak da nije više voljeno. Tako dijete tzv. loše
povezuje s kaznom, a tzv. dobro s nagradom i srećom. Dakle, biti
dobar i savršen postaje nešto što se mora biti, postaje pitanje
života i smrti. Međutim, dijete zna da nije toliko dobro i savršeno,
pa počinje sakrivati svoje greške i tako počinje izgradnja lažne
ličnosti

- maske. Odrastanjem svijest o lažnoj fasadi počinje nestajati, ali

osjećaj krivnje zbog pretvaranja ostaje i utiče da se još više
naprežemo da postanemo Lažno ja. Maska može uzeti mnoge
oblike i često nameće visoke moralne standarde tako da se
možemo upitati: "Ali, zar nije u redu uvijek biti pristojan, pun
ljubavi, pun razumijevanja, nikada ne biti ljut, ne raditi pogreške,
nego postignuti savršenstvo." Mogli bismo reći da jest, ali to
"uvijek" nije moguće čovjeku.