VERGILIJE, ENEIDA

Publije Vergilije Maron rimski je pjesnik iz razdoblja Antike, rođen 15. listopada 70. godine
prije Krista u Cisalpinskoj Galiji, u današnjoj sjevernoj Italiji. Pripada književnom razdoblju
Augustinske poezije. Tijekom svog života napisao je mnogobrojna djela, kao primjerice
Polemon, Daphnis, Bukolike, Geogrike, Eneidu… Djelom Gregorike i spjevom Eneida
Vergilije se posebno proslavio i postao osobito cijenjen. Umro je 20. rujna 19. godine prije
Krista u Kalabriji.

Eneida je junački ep koji se sastoji od dvanaest pjevanja napisanih u daktilskom heksametru.

Dakle, ovo djelo se sveukupno sastoji od 9896 heksametara pisanih zadnjih deset godina
Vergilijeva života. U Eneidi osjeti se snažno oslanjanje Vergilija na Homera i njegova djela
Ilijadu i Odiseju, ipak Eneida je zasebna kao djelo u sadržaju i kompoziciji. Vergilije se
koristi sličnim izrazom i stilom pisanja, te se Enejina lutanja i putovanja usko povezuju sa
sadržajem Odiseje. Eneida govori o nastanku i povijesti grada Rima, te lutanjima i
putovanjima Eneje, glavnog lika ovog epa, te ostalih Trojanaca koji su uspjeli pobjeći i spasiti
se od rata u Troji. Želja Eneje bila je da osnuje novo carstvo u Italiji, na ušću Tibera. Mjesto
radnje odvija se u Troji, Kartagi, Laciju, Siciliji, Tiberu, kroz dugotrajno vremensko
razdoblje, od pada Troje do dolaska u Italiju. Pjevanja iz djela možemo podijeliti u dvije
glavne skupine: prvih šest govori o Enejinim lutanjima i dolasku u Kartagu i Lacij, a drugih
šest govori o sukobu Eneje s Latinima. Na kraju Eneja osniva trojansku naseobinu u Laciju,
preteču Rima. Zbog toga Eneja je smatran praocem rimskog naroda. Prema tome Eneida i
Vergilije proslavljaju rimske početke i početke prvog rimskog carstva. Cijelo djelo prožeto je
rimskim vrijednostima, temama i poviješću. Vergilijeva smrt prekinula je dovršavanje epa, a
dokaz tome jesu oko 60 nepotpunih heksametara koji se nalaze raštrkani po cijelom epu, koji
su zasigurno trebali biti popravljeni i dovršeni. Eneida je objavljena 19. godine prije Krista, a
pripremili su je i objavili Vergilijevi prijatelji Varije Ruf i Plocije Tuka. Ovo djelo postalo je
vrlo utjecajno, a to možemo primijetiti i u hrvatskoj književnosti, posebno kod epičara
latinskog izraza, ali i pjesnika narodnog jezika. Do romantizma Eneida se cijenila kao najviši
uzor epskog pjesništva uopće.

Eneidu smatram važnom za razvoj književnosti, ali iz čitanja petog pjevanja nisam saznala
puno o djelu kao cjelini. Mislim da bih puno više mogla napisati i reći da sam pročitala cijelu
Eneidu, ali peto pjevanje bilo mi je zanimljivo. Svidio mi se način na koji su opisane
pogrebne igre za Enejinog oca i sviđa mi se opis događaja. Naravno, nije bilo najlakše
razumjeti tekst odmah, ali dugotrajnijim čitanjem shvatila sam radnju. Također, za pobliže
shvaćanje djela pročitala sam kratke sadržaje petog pjevanja, ali i svih ostalih. Kada bih sada
morala izabrati određeno pjevanje koje bih pročitala, vjerojatno bih odabrala četvrto pjevanje
koje je posvećeno ljubavi Eneje i Didone.