Uvriježeno plitko mišljenje kod većine ljudi je to da "tragatelji za Dušom, Bogom", navodno smatraju

"prljavi sex glavnim problemom".

To nije istina.
Iako jest i to prepreka, no to nije sve.

A sexualnost sâma po sebi nije problem, nego to što ljudi ne znaju da su se njihovi ENERGETSKI
CENTRI MEĐUSOBNO POMIJEŠALI (centar sexualnosti se prebacio na centar mišljenja, i obrnuto), i
tako rade zbrku i parazitiranje, nesklad, mehaničnost, ludilo "kolektivne normalnosti".
Ljudi ne znaju da su SAČINJENI od IMAGINACIJE (zamišljanja), i to ne bilo kakve
imaginacije/zamišljanja, nego USNULOG, spavajućeg (nešto ih iskorištava: politika, kolektiv kojem
pripadaju).

Glavni problem zbog kojega skoro svi nemaju Dušu (spavaju) leži u tome što se IDENTIFICIRAJU sa
doslovce SVIME što misle, osjećaju, govore i rade.
Svime što se pojavljuje/zamišlja.
Znači:
Problem je SVE ŠTO čovjek ZAMIŠLJA/misli/osjeća/interpretira - ZATO se ne uspjeva probudit.
Taj koji to sve doživljava je inače u dubljoj prirodi slobodan, ali u plitkoj prirodi "normalnog čovjeka"
je ZAROBLJEN NESVJESNIM STALNIM OBNAVLJANJEM ZAMIŠLJANJA.
-ne zna da stalno nanovo obnavlja jednu te istu laž.
Lažna osobnost uvijek treba nekakve VANJSKE okidače/povode za izazivanje "ispunjenosti,
zadovoljstva".
Sve je to PROSJAČENJE, a što ne bi tako rekli 99.99% tih istih spavajućih ljudi koji robuju okidačima
"sreće" (teško prosjačenje).

Ljudi smatraju prosjačenje kada si beskučnik (iako jest i to, ali je to samo GRUBO prosjačenje).
Najgore prosjačenje je SUPTILNO (lažna izgradnja lažne slike o sebi, a sve to POKRAJ BOŽJEG
BOGATSTVA: Duše, a koja je samo za nešto ISPOD lažne osobnosti).

Čovječanstvo se vrlo teško razbuđuje IZ te lažne slike o sebi iz jednostavnog razloga je su po prirodi:
vrtlog zamišljanja/imaginiranja (princip koji sâm sebe nonstop OBNAVLJA
zamišljanjem/imaginacijom).

Duša, kad je probuđena, tada je - probuđena imaginacija (svjesna i savjesna, ali i svrsishodna
kontrola/sposobnost zamišljanja).

Tako sva ta potreba za zadovoljavanjem zamišljanja (izgradnja lažne slike o sebi za okidačima "sreće")
SPRIJEČAVA Duši da IZBIJE na površinu.

Ljudi kad NAJVIŠE ustraju u nasmijavanju sebe i drugih, čine jednako tako štetu izbijanju Duši kao i
kada su jako negativni.
Jer, SRETAN ROB "NE TREBA SREĆU DUŠE", a nesretan rob treba - lažnu sliku "sretnog sebe".

Tako se čovječanstvo tisućama godina vrti u krug, od nesretnog "sebe" u takozvanog "sretnog sebe",
pa iz "sretnog sebe" u "nesretnog sebe", iako ni u jednom trenutku nisu dodirnuli sreću Duše.
Bolest je kad Autentična Duša ne može biti dominantno svojstvo konstrukcije čovjeka, a ne ono što
svi vjeruju da bolest jest.

Bolest Duše je = čovjek, u cjelini što jest, dok spava snom sretne ili i tužne osobnosti.

Čovjek današnjice je, ukratko rečeno:

-uspavana, nesvjesna imaginacija (zamišljanje slike o sebi).
Ali ne svoja, po svojoj volji, već po - tuđoj.
(zamišljanje slike o sebi KONTROLIRA i usmjerava: politika i religija, pa zatim to kolektivno društvo
UPIJA, PRIHVAĆA, a u svemu tome NEMA Individualaca, već samo imitatora drugih/kolektiva.
Svi traže "što je normalno, prihvaćeno" upravo od kolektiva, a kolektiv izgrađuje poremećena politika
i religija, već tisućama godina)

I zato kada se rodiš u današnjem društvu, možeš se samo razboljeti prihvaćanjem njihove
"normalnosti".

Jedino normalno je ono što nije ljudsko, već Božansko, trajno, nepokvarljivo.

Jer, čovjek i kad priča istinito, ne mora biti istinit po svojstvu.