Slika Jugoslavije u rukama Agitpropa

Tina Filipović
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

U političkoj, kulturnoj, a nadasve društvenoj povijesti socijalističke Jugoslavije

agitacija i propaganda odigrale su važnu ulogu u kreiranju specifičnog tipa socijalističkog
čovjeka. Tijekom procesa učvršćivanja vlasti i njezinog očuvanja te razvitka, Komunistička
partija Jugoslavije (KPJ) neumorno je tražila aktivni angažman stanovništva u izvršavanju
zadanih planova za bolju budućnost, a da bi to uspješno ostvarila morala je pridobiti
povjerenje masa u svaki svoj potez. U novonastalim je poslijeratnim uvjetima jugoslavenske
narode valjalo izuzeti od utjecaja koji su smatrani neprijateljskima te im pružiti model
idealnog, odnosno ideološki ispravnog življenja i postupanja. Budući da se iza političkog
sustava nazvanog "narodna demokracija" nalazila jednostranačka vlast nastala iz
revolucionarne i ratne prošlosti na temeljima marksističko-lenjinističke filozofije, ovakvo je
režirano stvaranje javnog mnijenja bilo totalno i sveobuhvatno.1
Partijska se agitacija i propaganda uvukla u pore narodnog prosvjećivanja, kulturnog
uzdizanja, umjetničkog djelovanja, kao i unutar sustava javnog informiranja. Imala je
nepobitni monopol nad strujanjima u obrazovanju i umjetnosti, pa se čitavo razdoblje njezina
djelovanja u jugoslavenskoj povijesti jednostavno može nazvati i "agitprop kulturom". Ono će
potrajati od uspostave Odjela za agitaciju i propagandu 1945., pa sve do početka 1952.
godine, kad će se djelovanje Agitpropa i njegovo rukovođenje kulturnom politikom početi
smatrati suvišnim.2
Sve je to uvelike utjecalo na jugoslavenski poslijeratni imidž u kojem je sliku idealne
Jugoslavije Agitprop držao u svojim rukama. Pri tom se postavljaju pitanja o izgledu i
karakteristikama te idealizirane Jugoslavije, koju s jedne strane stvara agitprop aparat, a s
druge mediji. Jesu li te slike bile jednake? Ili je ideal socijalističkog čovjeka bio nedostižan za
većinu jugoslavenskog stanovništva? Što se o Jugoslaviji može naučiti iz profila koji je
Agitprop pokušavao stvoriti te je li taj karakterističan profil doživio kakve promjene uslijed

1
Dimić, Ljubodrag, Agitprop kultura. Agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji 1945 – 1952., Izdavačka
radna organizacija Rad, Beograd, 1988., 20.
2
Najbar-Agičić, Magdalena, Kultura, znanost, ideologija: prilozi istraživanju politike komunističke vlasti u
Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013., 32, 33.

1
političkog djelovanja? Na ova i slična pitanja mogu se ponuditi odgovori proučavanjem
kontakata političkog vrha s najširim slojevima stanovništva posredstvom Agitpropa kao
ambasadora partijskih želja i nakana.
Za potrebe ovog istraživanja obrađen je dio stručne literature, arhivskih fondova, ali i
novinskih izdanja, pri čemu su u obzir uzete i uspješnice rane jugoslavenske kinematografije,
kao i određena umjetnička djela, pa čak i karikature. Pokušala se povući paralela između
službenih agitpropovskih dopisa te manifestacije njihovih naputaka u praksi, kako bi se dobio
novi kut gledanja na efektivnost jugoslavenske agitacije i propagande. Iako je istraživanje
većim djelom provedeno nad dokumentima i tiskovinama koje se odnose na prostor
nekadašnje Narodne Republike Hrvatske, polazišna je točka ipak bila iskustvo saveznog
Agitpropa u kreiranju slike idealnog jugoslavenskog društva. Iz takve je pozicije moguće
proširivati istraživanja komparacijom s ostalim jugoslavenskim republikama, drugim
zemljama socijalističkog bloka ili pak sa zemljama zapadne demokracije. Usto, agitaciju i
propagandu moguće je detektirati u mnogim segmentima jugoslavenske poslijeratne povijesti
preko novinskog materijala, partijskih brošura ili pak kulturno-umjetničke ostavštine i tako se
upustiti u analiziranje njene kompleksne prirode.
Ostvarivanje vlasti u poslijeratnim je jugoslavenskim uvjetima predstavljalo pravi
izazov mladoj državi suočenoj s poražavajućim gospodarskim i kulturnim stanjem u zemlji.
Teorijski postulati marksizma-lenjinizma u kombinaciji sa staljinističkom ideologijom
nametali su KPJ obvezu brze i dinamične aktivizacije na polju očuvanja vlasti. Također, bilo
je potrebno izgraditi kvalitetan i kompletan sustav funkcioniranja svih državnih subjekata.
Agitacija i propaganda su u tom procesu gradnje mostova između narodnih masa i tada još
konspirativne vlasti imale neizmjerno važnu ulogu, pa tako nisu ništa prepuštale slučaju.
Direktivom Centralnog komiteta (CK) KPJ o reorganizaciji agitacije i propagande, donesenoj
u proljeće 1945. godine, službeno je osnovan Odjel za agitaciju i propagandu kao partijsko
tijelo te je izrađena i prva kadrovska struktura. Taj je precizno razrađeni aparat djelovao kao
produžena ruka javne politike te su u njemu djelovali ljudi koji su morali savršeno razumjeti
političke odluke, a još ih savršenije predstaviti narodu. U izgradnji aktivnog i uzornog
socijalističkog čovjeka nije smjelo biti praznog hoda, o čemu su brinuli agitprop sektori sa
svojim upozorenjima, napucima za rad te kritikama postojeće problematike.3 Milovan Đilas,
rukovoditelj Agitpropa na saveznoj razini smatrao je da je "borba protiv živog neprijatelja"
sredstvima agitacije i propagande bila ozbiljan i odgovoran posao na gotovo svakodnevnoj

3
Dimić, 36, 37.

2
bazi, a ljudi koji su činili ogromno agitpropovsko tijelo bili su "neizostavna, najintelektualnija
komponenta revolucionarno-autokratske vlasti".4
Razgranatost agitacije i propagande u Jugoslaviji bila je produkt želje političkog vrha
da svako javno djelovanje bude pod nadzorom, kako bi se izbjegla neželjena proturječja.
Prema Katarini Spehnjak "u javnosti su djelovali samo oni subjekti i iskazivali se samo oni
stavovi koji su služili legitimiranju vlasti", a da bi takvo što uopće bilo moguće KPJ je morala
infiltrirati svoje "drugove" zadužene za agitacijsko-propagandni rad u svaku aktivnu
društvenu zajednicu, odnosno ubaciti ih u vodeću strukturu masovnih organizacija.5 Masovne
su organizacije poput Narodne fronte, USAOJ-a, AFŽ-a te radničkih sindikata bile društvena
platforma za provođenje partijskih ideja u djelo te su zbog toga imale vlastitu agitprop
strukturu. Organizirana propaganda nije bila svojstvena samo poslijeratnoj Jugoslaviji, već je
bila svojevrsnom odlikom svih zemalja pod komunističkim režimima. Zajedničko im je bilo
uključivanje velikog broja ljudi i odvajanje značajnih materijalnih sredstava za rad
agitacijsko-propagandnih struktura, dok je nesebični angažman pojedinaca bio neprocjenjiv.6
Za Komunističku je partiju od vitalne važnosti bilo osvijestiti vlastito stanovništvo i
organizirati sustav obrazovanja kako bi novi, izučeni kadrovi bili spremni za obnovu i
izgradnju zemlje. Bilo je prijeko potrebno reformirati iscrpljenu i uništenu poljoprivredu, a
time i educirati seljake o modernim načinima proizvodnje. Mlade je naraštaje i radničku klasu
trebalo usmjeravati na izučavanje struke jer je Titova Jugoslavija, posebice u početku, uvelike
ovisila o sovjetskim stručnjacima. Podizanjem sveopće kulturne razine nastojalo se pridonijeti
boljoj socijalističkoj izgradnji i povećanju kvalitete svakog pojedinca. Postojanje organizirane
i efektivne agitprop mreže automatski je značilo i pravilniji ideološki odgoj, kao i aktivniji
angažman masa na naporima gospodarske obnove i izgradnje.7 Prosvjetni i kulturno-
umjetnički razvitak Agitprop je nastojao revno pratiti i kontrolirati jer su jedinstvene ideje i
mišljenja predstavljale prijetnju novom vladajućem sustavu, pa su često bivale ušutkane u
bujici kolektivne svijesti. Individualizam, osobito onaj politički, postao je vrlo nepoželjan,
dok su kreativnost i inovativnost robovale svojim novim okvirima. Intelektualno i umjetničko
stvaranje bilo je ideološki predodređeno, a samim time i jednoobrazno. U prvim je
poslijeratnim godinama kultura nosila breme ratnog sjećanja i poslijeratnog oporavka, pri
čemu je dopuštala svakom intelektualcu, radniku, ali i seljaku da se u njoj pronađe. Postala je
4
Đilas, Milovan, Vlast i pobuna, EPH Liber, Zagreb, 2009., 60.
5
Spehnjak, Katarina, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945. – 1952., Hrvatski
institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2002., 93.
6
Evans, F. Bowen, Worldwide Communist Propaganda Activities, The Macmillian Company, New York, SAD,
1955., 35.
7
Dimić, 19-30.

3
pristupačnija, jednostavnija i masovnija. U tom se preklapanju ideologije i kulture rađao novi
društveni sustav, pružajući temelje izgradnji socijalističkog čovjeka.8
Komunistička je partija svakodnevno pronalazila alat za provođenje svoje politike
putem sustava javnog informiranja, tada ograničenog na tiskovine i radiodifuznu mrežu.
Plasiranim se informacijama vješto manevriralo s političkog vrha, a dojam koji se stvarao
među narodom bio je sastavnim djelom programirane propagande. Odgoj u duhu socijalizma
provodio se i prenaglašavanjem pozitivnih vijesti iz svijeta obnove i izgradnje te
zapostavljanjem negativnih, kako takve vijesti ne bi izazvale sumnje u svakodnevnu politiku.
Čitatelji ili slušatelji tako su mogli vrlo jednostavno percipirati što je za njih u tom trenutku
neprihvatljivo budući da je Agitprop uvelike dirigirao temama i načinima njihove obrade u
medijima.9 Zapadnjačke, buržoaske novine i literatura bile su stiješnjene u veoma uzak javni
medijski prostor, osobito do raskida sa Staljinom, jer su tisak i izdavaštvo kao "najmoćnije
sredstvo za preodgajanje masa" bili organizirani po uzoru na Sovjetski Savez i uz radio često
korišteni za prosovjetsku propagandu.10
Jugoslavija je do 1948. godine više nalikovala Sovjetskom Savezu nego bilo kojoj
drugoj zemlji. Svi aspekti javnog i političkog života građeni su po sovjetskom uzoru, a
nastojala se ostvariti i što čvršća suradnja između dvije zemlje razmjenom kulturno-
umjetničkih utjecaja, raznih stručnjaka ili školovanjem Jugoslavena u SSSR-u. Agitprop je
također davao svoj svesrdni doprinos popularizaciji sovjetske kulture i umjetnosti, ne
propuštajući priliku za glorificiranjem svega što je dolazilo iz sovjetskog bloka.11 Međutim,
Rezolucija Informbiroa (IB) donijela je Jugoslaviji ireverzibilne promjene koje će uvelike
utjecati na reorganizaciju ideoloških značenja. Titovo "ne" Staljinu za Jugoslaviju je značilo
odstupanje od centralizacije, birokratizacije i sovjetizacije. Nakon razdoblja izolacionizma i
čistke u vlastitim redovima, zemlja je uredila svoje kontakte sa Zapadom. Agitprop je u
mnogim situacijama sam sebi proturječio kad je od "velikog Staljina", odnosno "genijalnog
vođe" te "najvećeg prijatelja radnog naroda čitavog svijeta" učinio političara punog "grubosti,
surovosti, nelojalnosti, tvrdoglavosti i netolerancije".12 Novonastala je situacija promaknula
borbu protiv Informbiroa u prvi plan masovne agitacije, pri čemu se zahtijevala mobilizacija

8
Doknić, Branka, Kulturna politika Jugoslavije 1946 – 1963, Službeni glasnik, Beograd, 2013., 11.
9
Novak, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., 429,
430.; Spehnjak, 95, 96.
10
Jandrić, Berislav, Hrvatska pod crvenom zvijezdom: Komunistička partija Hrvatske 1945. – 1952.:
organizacija, uloga, djelovanje, Srednja Europa, Zagreb, 2005., 166.
11
Banac, Ivo, Sa Staljinom protiv Tita, Globus, Zagreb, 1990., 36-54.; Dimić, 164.
12
"Živio veliki Staljin", Vjesnik, br. 209, 21. prosinac 1945.; "Lenjin o Staljinu", Vjesnik, br. 1715, 7. studeni
1950.

4
svih masovnih organizacija te svakog medijskog i institucionalnog kanala, pa čak i onih u
inozemstvu. Sve se više zaziralo od prepisivanja i kopiranja tuđih modela, naglašavajući
važnost učenja na vlastitim iskustvima. Sovjetski je monopol nad jugoslavenskim kulturno-
umjetničkim životom zamro, preko rada Društva za kulturnu suradnju s SSSR-om, pa do
uvoženja sovjetskih filmova i prevođenja njihove literature. Od "najdemokratskije
književnosti na svijetu" i umjetnosti "visokih društvenih ideala, humanosti i patriotizma"
kakva je 1947. godine bila sovjetska umjetnost, ona je postala običnim "sredstvom za
agitaciju" te se "srozala do služavke vladajuće birokratske kaste i antirevolucionarne
ideologije".13
U prvim se poslijeratnim godinama putem tiska svakodnevno vodila ideološka borba
protiv raznih neistomišljenika ili "antidržavnih" elemenata. Prepoznatljivi su integrativni
izrazi bili žarištem čitave vladajuće politike koja je korištenjem riječi poput "povampireni
zlikovci", "pljačkaši" i "ubojice" jasno istaknula svoju netrpeljivost i iskazala prijezir prema
bilo kakvim fašističkim ili profašističkim subjektima. Takav je tretman medijskog markiranja
Partija osigurala svim osuđenicima i političkim protivnicima te Katoličkoj crkvi, čiji je utjecaj
nastojala zatomiti zahvaljujući argumentu kolaboracije klera s ustaškim režimom.14 U
Vjesniku se svećenike često prozivalo za neprijateljsko ratno i poslijeratno djelovanje,
pripisujući im da su pomagali ustaše i tako se materijalno okoristili. Često su bili metom
raznih pogrdnih karikatura u kojima ih se moglo prepoznati kao debele i zlatom okićene
pojedince u haljama, uz čije je likove neizbježno stajala ustaška simbolika.

13
Republika, br. 2, 1947., 85.; br. 5, 1947., 330.; br. 6, 1951., 443.
Jura, Ana, "Komunistička represija u Hrvatskoj prema pisanju lista Vjesnik, svibanj – kolovoz 1945. godine",
14

Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 2012., 59-65.

5
 Slika 1.: "- Jučer su nam pronašli zlato u franjevačkom samostanu…"
" - Pa zar nikad neće prestati sa protuvjerskom promidžbom?"
Preuzeto iz: Vjesnik, br. 240, 30. siječnja 1946.

Pripreme prvih izbora za Ustavotvornu skupštinu protekle su u znaku organizirane

agitacije i propagande, koja je na koncu polučila pozitivne rezultate. Predizborna je kampanja
bila sastavna stvar većine javnih govora i novinskog prostora, pa je tako Politbiro CK
Komunističke partije Hrvatske (KPH) predlagao da agitacija i propaganda rade danonoćno, da
se više pažnje posveti seljacima te da se putem raznih plakata ilustrira blistava budućnost
radnika, seljaka, djece i intelektualaca u novoj državi.15 U novinskim se stupcima redovito
pisalo i o ženama koje će konačno dobiti pravo glasa na izborima, zahvaljujući svom hrabrom
angažmanu u Narodnooslobodilačkoj borbi. Organizirana je propaganda nastojala objasniti
svojim čitateljima za koga je potrebno glasati, pa tako Vjesnik nekoliko dana prije izbora
objašnjava da "na jednoj strani postoji lista Narodnog fronta koja našem narodu osigurava
slobodan demokratski razvitak, republiku, nacionalnu ravnopravnost u federativnom uređenju
države, jednom riječju sve ono za čim je narod težio", dok "na drugoj strani postoji šačica
reakcionera koje je narod odbacio i koji od straha od očitog potpunog poraza apstiniraju".16
Na povijesnim je izborima Narodna fronta u ime KPJ odnijela neosporivu pobjedu, a
Ustavotvorna skupština je ubrzo proglasila uspostavu nove jugoslavenske države pod
nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). U novostvorenoj je federaciji

15
Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945-1952, svezak 1: 1945-1948,
Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2005, 109-111.
16
"Izborna pobjeda naših naroda bit će potpuna, ničim neumanjena pobjeda!", Vjesnik, br. 168, 3. studeni 1945.

6
vladala takozvana "narodna demokracija" kao poseban oblik demokracije s tradicionalnim,
parlamentarnim i revolucionarnim elementima, koja je uz pomoć vlastitih institucija trebala
uvesti jugoslavensko društvo u socijalizam.17 Tito je smatrao kako je takav tip demokracije
najprikladniji mentalitetu i ekonomskim prilikama FNRJ te je povukao crtu između
zapadnjačkog i jugoslavenskog poimanja demokracije, pa tako o novoj državi i oblicima nove
vlasti kaže sljedeće: "Mi suštinu demokracije vidimo u pravilnom rješenju socijalnog pitanja,
u pravilnom nagrađivanju radnika za njihov rad. Osim slobodnog zbora, dogovora i
udruživanja, mi vidimo elemente demokracije u pravilnom rješenju socijalnih pitanja, u
pravilnom rješenju i utvrđenju nacionalnog pitanja federacije, jer smatramo da demokracije ne
može biti ako jedan narod bude ugnjetavao drugi, ako ne bude nacionalne ravnopravnosti i
socijalne pravde."18 Upravo se kroz predizborna obećanja Narodne fronte i njihova
programska načela mogu nazrijeti vrijednosne strukture poslijeratne Jugoslavije poput
bratstva i jedinstva njenih državljana, balkanske i slavenske solidarnosti te ravnopravnog
uključivanja žena u javni politički život. Nova je Jugoslavija trebala osigurati kvalitetniji život
radnicima i seljacima, koje je uključila u rad vlasti, a od njih je pritom mogla očekivati
nesebičan doprinos u provođenju gospodarskih i kulturnih reformi, ne praveći nikakve razlike
među pojedincima.19
Nakon uvjerljivog osvajanja izbora, Komunistička se partija okrenula procesu
gospodarske obnove i izgradnje u kojem ju je vješto podupirao Agitprop. Uz kolonizaciju
siromašnih krajeva Jugoslavije, pokrenuta je i agrarna reforma kojom je bila ukinuta većina
kapitalističkih odnosa na selu. Svi su veliki zemljoposjednici, a s njima i Katolička crkva,
ostajali bez većine svojih posjeda, dok je maksimalna veličina privatnog zemljišta bila
ograničena na 20 do 25 ha.20 Nova jugoslavenska vlast nastojala je ublažiti tenzije nastale
krupnim imovinskim promjenama na selu te upoznati seljake s procesima kolektivizacije i
agrarne reforme. Vjesnikov članak naslovljen "Siromašno seljaštvo ostvaruje svoju vjekovnu
težnju za pravednom podjelom zemlje" čitateljima objašnjava kako je došao kraj nepravedne
raspodjele zemljišnih dobara te kako će nova agrarna reforma donijeti spas siromašnim
obiteljima koje najčešće dolaze iz nekih dijelova Dalmacije i Hrvatskog zagorja, čime će sva
zemlja konačno pripasti seljacima na obradu.21 Uspjeh agitacije i propagande u mobiliziranju
masa za zajednički cilj je uvelike ovisio o spremnosti i sposobnosti odgovornih agitatora,
17
Spehnjak, 51, 52.
18
"Izjave maršala Tita britanskim parlamentarcima i novinarima", Vjesnik, br. 177, 14. studeni 1945.
19
Spehnjak, 27, 28.
20
Goldstein, Ivo, Hrvatska povijest, EPH, Zagreb, 2008., 434.
21
"Siromašno seljaštvo ostvaruje svoju vjekovnu težnju za pravednom podjelom zemlje", Vjesnik, br. 246., 6.
veljače 1946.

7
kojih je na selu kronično nedostajalo. Recipijentima takve propagande ciljevi su morali biti
jasni i zajednički, dok im se ideologija koja će ih pogoniti u obavljanju raznih zadataka
morala činiti bliskom i logičnom. Zatvorenost sela i nepovjerenje prema novoj politici
doprinosila je sporijem mijenjanju ideoloških koncepata i za razliku od radništva, seljaštvo se
teže aktiviziralo u izvršavanju planova. Unatoč konstantnim uputama Agitpropa tisku o čemu
treba pisati i na koji način o tome pisati, novine nisu uvijek uspijevale udovoljiti njegovim
zahtjevima, pa se tako 1950. godine kritizira Vjesnik zbog svog stereotipnog, apolitičnog i
nedovoljno dinamičnog pisanja o seljačkim zadrugama. Najviše mu se pak zamjera što u
mjesecu travnju nije izdao niti jednu reportažu o pitanjima rekonstrukcije poljoprivrede u
vrijeme kad se zemlja nosi s problemima klevetničke kampanje i teškoćama u razvoju
zadrugarstva na selu.22
Radništvo i omladina su se lakše poistovjećivali s mobilizatorskim parolama koje su
pozivale na neumoran rad pri obnovi i izgradnji vlastite zemlje. Među radničkom se klasom
stvorila želja za aktivnim sudjelovanjem u izvršavanju zadataka Petogodišnjeg plana, koja je
posredstvom pravilne agitacije i propagande iznijela fenomene udarništva i omladinskih
radnih akcija. Njihova je motivacija isprva bila izazvana čistim osjećajem zadovoljstva i
ispunjenosti u doprinošenju pri izgradnji i obnovi zemlje, a udarnici su, kao "junaci i
junakinje" radničke klase postali ekskluzivni predvodnici ubrzanog gospodarskog napretka.23
Agitprop je imao snažan, pokretački motiv uz koji su najčešće stajali brojčani rezultati,
donoseći fascinantne činjenice iz svijeta rada i produktivnosti. S ideološkog je aspekta
fenomen omladinskih radnih akcija smatran savršenom prilikom za ujednačeno usađivanje
koncepta bratstva i jedinstva među mladima. Omladina, radnici te vrijedni udarnici su u
najkritičnijim godinama jugoslavenskog političkog sustava, dok je još bio u povojima i
kolebao se između Istoka i Zapada, pružili sav svoj angažman i tako doprinijeli izgradnji i
jačanju tog sustava.24
Istodobno s rađanjem socijalističke revolucije i razvitkom nove, poslijeratne politike
stvaralo se i posebno kulturno-umjetničko ozračje u Titovoj Jugoslaviji. U tom kulturnom
specifikumu u kojem nije bilo mjesta za preživljavanje literarnih i inih umjetničkih nasljeđa,
autorova je inspiracija bila pod pritiskom političke pravovjernosti, a svako je djelo trebalo
služiti prikazivanju "idealnog" života u socijalizmu. O tome svjedoči i referat Radovana

22
HDA, 1220: CK SKH, Agitprop, kutija 7, Pisanje štampe o rekonstrukciji poljoprivrede, 1950.
23
Anić, Tomislav, "Junakinje i junaci rada", Refleksije vremena 1945. – 1955., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb,
2012., 41-43.
24
Popović, Dragan, "Omladinske radne akcije kao ideološki (udarnički) turizam", Sunčana strana Jugoslavije.
Povijest turizma u socijalizmu, Srednja Europa, Zagreb, 2013., 289-297.

8
Zogovića objavljen 1946. u časopisu Republika, u kojem o tadašnjoj ulozi književnika govori
sljedeće: "Odgajati narod, njegov pomladak, to za književnika znači naoružavati ga idejnim
oružjem, razvijati njegov ukus, podizati njegove zahtjeve na viši nivo, obogaćivati ga novim
saznanjima, novim književnim likovima-uzorima, pokazujući ljudima kakvi treba da budu i
kakvi ne smiju biti."25 Dakle, umjetnost koja je bila lišena spontanosti i stavljena unutar
okvira dopuštenog djelovanja, smatrana je bitnim saveznikom agitacije i propagande u
procesu usmjeravanja društva k poželjnim ponašanjima i djelovanjima. Trebala je biti
utilitarna i narodu bliska, razumljiva, stoga ne čudi da su se književna djela često objavljivala
u dnevnom tisku i bila odraz socijalističke stvarnosti.26 Ipak, val preobrazbe obilježen
pozapadnjačenjem i liberalizacijom kulturnog i društvenog života bilo je nemoguće zaustaviti.
S jedne se strane kulturno-umjetnički život Jugoslavije oslobodio sovjetskih okova, dok je s
druge strane kulturni utjecaj sa Zapada, u samo nekoliko godina, prodro među stvaratelje i
konzumente kulture. Zamjetljiva je i kulturno-umjetnička kritika koja neprestano opominje
vlastite umjetnike zbog pomanjkanja ideja, hrabrosti i sposobnosti da stvaraju ne samo vlastite
radove, već svoje neovisne žanrove, stilove, pa čak i nove trendove. No, u zemlji čiji su talenti
većim djelom bili programirani za stvaranje utilitarnih, propagandnih umjetničkih opusa,
udruženi s umjetničkim amaterima partijcima i udaljeni od privlačne ljepote samostalnog
stvaralaštva, kreiranje unikatne i kvalitetne, neovisne umjetnosti unutar socijalističkih okvira
bilo je gotovo nemoguće. Prava je socijalistička umjetnost bila viđana upravo na proslavama
državnih praznika koji su u Agitpropu bivali pažljivo i detaljno pripremani. Masovnost pri
stupanju u paradama, jedinstvo u pjevanju socijalističkih pjesama, pažnja pri slušanju
političkih govora, uslijed svečano uređenih ulica i pozornica jačala je socijalistički duh mnogo
više od same agitprop kritike.27
Na novostvorenu je filmsku industriju Agitprop bio osobito ponosan. Da je film bio
prihvaćen kao moćno propagandno sredstvo i potreban zbog svoje očigledne, vizualne
agitacije koja svjedoči o najblistavijim trenucima partizanske prošlosti i socijalističke
sadašnjosti, vidljivo je iz upute Agitpropa CK KPJ republičkim odjelima koja kaže da treba
"filmovima operisati kao oružjem: primjenjivati ih vješto, hitro, onamo gdje je to
najpotrebnije, gdje je naš politički utjecaj najslabiji".28 Dokumentarni je film obilježavala
istančana nota euforije i patetike, kombinirana s naglašavanjem "zle" prošlosti i "dobre"

25
Republika, br. 11-12, 1946., 867-874.
26
Dimić, 32-35.
27
Senjković, Reana, "Politički rituali", Refleksije vremena 1945. – 1955., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb,
2012., 202-206.
28
HDA, 1220: CK SKH, Agitprop, kutija 9, 18. studenog 1945.

9
sadašnjosti, u čijim su se scenarijima obrađivale suvremene teme industrijalizacije,
zadrugarstva, udarništva i prizori mnogih veličanstvenih proslava i fiskulturnih spektakala.29
Najveći su nedostaci agitacije i propagande bili vidljivi u programima narodnog
prosvjećivanja, gdje se kadrovska struktura pokazala nedovoljnom i nespremnom na čitav niz
odgojno-obrazovnih zadataka. Iako su mnogi pojedinci zahvaljujući angažmanu kulturno-
prosvjetnog odjela i agitatorsko-propagandne politike naučili čitati i pisati te su tako imali
priliku sudjelovati u kulturno-političkom životu Jugoslavije, suradnja Agitpropa i obrazovnih
institucija nikad nije bila zadovoljavajuća, što se dade iščitati iz brojnih kritika
agitpropovskog vrha.30
Zapravo, postojala je značajna disproporcija između zamišljenog agitpropovskog
djelovanja i njegove realizacije, što znači da je slika Jugoslavije koju je Agitprop nastojao
stvoriti i pretočiti u stvarnost medijskim, kulturno-umjetničkim, obrazovnim i sličnim
kanalima bila neostvarivi ideal. Mnoge su se ideološke paradigme uspijevale ugraditi u
društvo, potičući stanovništvo na nesebičan rad i zajedničke napore u obnovi jugoslavenskog
gospodarstva. Za vrijeme agitprop kulture udareni su temelji razvoju kulture i umjetnosti, pri
čemu je zaista velika većina po prvi puta dobila priliku sudjelovati u takvom vidu života.
Opismenjavanje stanovništva i obrazovni procesi uzeli su maha i u kombinaciji s
industrijalizacijom te elektrifikacijom zemlje izmijenili obrasce jugoslavenskog društva. Ta je
slika, iako ideološki potkovana i unaprijed programirana, bila sačinjena od želje da se
jugoslavensko društvo pretvori u vrijednu, aktivnu radničku masu koja će biti dovoljno
obrazovana i ideološki potkovana da neće potpadati pod tuđe, neprijateljske utjecaje nego će
zrelo i odgovorno pridonositi svome društvu. Koristit će nesebično sve materijalne i
nematerijalne blagodati koje su stečene mukotrpnim trudom i istinski će slaviti svoju zemlju
te njezinu politiku koja je sve to omogućila. Tito je u svom govoru na Drugoj partijskoj
konferenciji gardijske divizije, početkom 1951. godine iznio vlastitu sliku jugoslavenske
sadašnjosti govoreći kako "danas stvaramo svoju sudbinu sami vlastitim znanjem i snagom"
te "tražimo najbolji put i najefikasnija sredstva za ostvarenje definitivnog cilja", a to je
potpuna izgradnja socijalizma sredstvima koja su u skladu s "postizanjem marksističkih
ciljeva", pa što god o tome mislio Istok ili Zapad.31
Ipak, jugoslavensko je "idealno" društvo bilo puno pojedinaca koji nisu dobili priliku
za ravnopravno uključivanje u proces napretka. Postojale su velike razlike na relaciji selo-

29
Škrabalo, Ivo, 101 godina filma u Hrvatskoj: 1896 – 1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., 143-148.
30
Dimić, 126-132.; Najbar-Agičić, 36.
31
"Govor maršala Tita na Drugoj partijskoj konferenciji gardijske divizije", Vjesnik, br. 1802, 18. veljače 1951.

10
grad, a i veliki propusti u radu Agitpropa. Iako se pokazao efektivnim i korisnim u radu na
svim svojim sektorima, Agitprop je često bivao opterećen kadrovskim promjenama,
nedostacima ljudi u svojim redovima, nedovoljnom ideološkom potkovanošću agitatora, kao i
nepreciznim vođenjem samog posla. Preambiciozna stremljenja političkog vrha u nadi da će
se uspostaviti kontrola nad svakim segmentom javnog i privatnog života gurnula su ovaj
državni aparat u ralje konstantne kritike i nezadovoljstva. Slika Jugoslavije koja se dade
iščitati iz novinskih stupaca ili umjetničkih radova zaostaje za "idealnom" Jugoslavijom. Ona
je mekša, kompleksnija i šarenija. U njoj se pojavljuje otpor pojedinaca, zanimanje za
popularne trendove imperijalističkog Zapada, lijenost i nedovoljni angažman u radu masovnih
organizacija te problemi s procesima narodnog prosvjećivanja. Koliko je beskompromisan i
trenutačan bio odmak od sovjetizacije jugoslavenske kulture u vrijeme Rezolucije IB-a, može
se vidjeti iz pisanja Vjesnika. Kroz samo nekoliko mjeseci novine su od upornog isticanja
pozitivnih priča i uzora iz Sovjetskog Saveza počele prenositi izjave apsolutnog povjerenja u
ispravnost politike KPJ na čelu s Titom, istodobno kritizirajući Staljinovu hegemoniju.32 U
tom je procesu odabira vlastitog puta Jugoslavija napravila ideološki zaokret, oslobodila se
podređenosti sovjetskom uzoru i usmjerila na domaća socijalistička iskustva. Mijenjala se
slika "idealne" Jugoslavije koju je stvarao Agitprop u suradnji s uskim krugom KPJ, a takve je
promjene s lakoćom pratila i njena realna slika. Liberalizacija političkog sustava, napuštanje
prethodnih kulturno-umjetničkih zakonitosti poput socijalističkog realizma te demokratizacija
određenih stavova uspješno su prodirale u sve pore jugoslavenskog društva početkom
pedesetih godina. Slika Jugoslavije pokazala se dovoljno fleksibilnom i spremnom na
prihvaćanje nekih novih, dotad nezamislivih utjecaja. U njoj je Agitprop, sada decentraliziran
i kadrovski reformiran, imao svoju ulogu koja je s vremenom počela slabjeti, dajući do znanja
kako je prošlo vrijeme poslijeratne euforije i privrženosti isključivo sovjetskim uzorima.
Nakon 1952. godine se postojanje i održavanje takvog organiziranog aparata za komunističku
propagandu smatralo suvišnim, ali se ideološka nadogradnja jugoslavenskog društva nastavila
provoditi u nekim novim uvjetima. Agitprop je dao snažan pečat izgledu poslijeratne

32
"Drugi je važan zadatak koji stoji pred nama da izradimo metode aktivnijeg i efektivnijeg populariziranja
kulturne i privredne izgradnje Sovjetskog Saveza i zemalja narodne demokracije, uloge Sovjetskog Saveza kao
bedema mira i borbe slavenskih zemalja i ostalih demokratskih naroda za mir, sigurnost…" - "Savjetovanje
novinara slavenskih zemalja", Vjesnik, br. 852., 30. siječnja 1948.; "Mi znamo da ste vi bili ti koji ste nas odgojili
u ljubavi prema velikoj zemlji socijalizma, prema narodima Sovjetskog Saveza, prema bratskoj solidarnosti
radnih ljudi (…) Mi, jugoslavenski studenti, članovi Partije i SKOJ-evci, koji se školuju u Moskvi, koji studiraju
veliku nauku marksizma-lenjinizma na izvoru, duboko smo uvrijeđeni netočnom ocjenom rada našeg
rukovodstva i naše slavne Partije. Utoliko nam teže pada historijska nepravda što ona dolazi od slavne
boljševičke Partije u koju smo mi bezgranično vjerovali." - "Jugoslavenski studenti koji se nalaze na studijama u
Moskvi, pozdravljaju Centralni komitet KPJ i maršala Tita", Vjesnik, br. 988., 8. srpnja 1948.

11
Jugoslavije te se brinuo o njezinom svakodnevnom ideološkom modeliranju. Propagiranjem
specifičnih kulturnih tokova Agitprop je mnoge privukao na aktivnu suradnju s vlastima i tako
povećao produktivnost cjelokupnog sustava. U svojim je nastojanjima za očuvanjem
političkog jedinstva uspio, ostavljajući bogato svjedočanstvo o karakteru jugoslavenske vlasti.

Arhivski izvori:

1. Hrvatski državni arhiv (HDA), 1220: Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske
(CK SKH), Agitprop, kutija 7, 9,
2. Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945-1952,
svezak 1: 1945-1948, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2005.

Novine i časopisi:

1. Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske, Zagreb

2. Republika: mjesečnik za književnost, umjetnost i javni život, Zagreb

Literatura:

1. Anić, Tomislav, "Junakinje i junaci rada", Refleksije vremena 1945. – 1955., Galerija
Klovićevi dvori, Zagreb, 2012., 40-57.
2. Banac, Ivo, Sa Staljinom protiv Tita, Globus, Zagreb, 1990.
3. Dimić, Ljubodrag, Agitprop kultura. Agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji
1945 – 1952., Izdavačka radna organizacija Rad, Beograd, 1988.
4. Doknić, Branka, Kulturna politika Jugoslavije 1946 – 1963, Službeni glasnik,
Beograd, 2013.
5. Đilas, Milovan, Vlast i pobuna, EPH Liber, Zagreb, 2009.
6. Evans, F. Bowen, Worldwide Communist Propaganda Activities, The Macmillian
Company, New York, SAD, 1955.
7. Goldstein, Ivo, Hrvatska povijest, EPH, Zagreb, 2008.
8. Jandrić, Berislav, Hrvatska pod crvenom zvijezdom: Komunistička partija Hrvatske
1945. – 1952.: organizacija, uloga, djelovanje, Srednja Europa, Zagreb, 2005.

12
9. Jura, Ana, "Komunistička represija u Hrvatskoj prema pisanju lista Vjesnik, svibanj –
kolovoz 1945. godine", Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 2012., 53-76.
10. Najbar-Agičić, Magdalena, Kultura, znanost, ideologija: prilozi istraživanju politike
komunističke vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica
hrvatska, Zagreb, 2013.
11. Novak, Božidar, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Golden marketing – Tehnička
knjiga, Zagreb, 2005.
12. Popović, Dragan, "Omladinske radne akcije kao ideološki (udarnički) turizam",
Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu, Srednja Europa, Zagreb,
2013., 289-311.
13. Senjković, Reana, "Politički rituali", Refleksije vremena 1945. – 1955., Galerija
Klovićevi dvori, Zagreb, 2012., 202-227.
14. Spehnjak, Katarina, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi
Hrvatske 1945. – 1952., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2002.
15. Škrabalo, Ivo, 101 godina filma u Hrvatskoj: 1896. – 1997., Nakladni zavod Globus,
Zagreb, 1998.

13