Rad iz predmeta “Medijska regulativa”

Naslov: “Značaj zakona o slobodi informisanja u Bosni i Hercegovini”

Predmetni profesor: Amila Šljivo - Grbo Student: Sabiha Fejzić, 5271/Ž

Komunikologija/ Žurnalistika
Bosna i Hercegovina već dvije decenije ima zakone koji potvrđuju slobodu pristupa
informacijama pod kontrolom javnih vlasti. Značaj zakona potvrđuju brojna otkrića,
nezakonitosti, zloupotreba informacija koja su proizišla na osnovu zakona o slobodi pristupa
informacijama, ali također i brojne inicijative za unapređenje zakonodovanog okvira. Zakon
o slobodi pristupa informisanju na državnom nivou nije značajnije mjenjan, zbog čega se
konstanto ukazuje na usaglašavanje sa međunarodnim standardima, kao i otklanjanje svih
nedostataka koji su proizišli na osnovu praktične primjene.

Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini ima niz nedostataka kao što
su: manjkavost žalbenog postupka, neusklađenost sa ostalim zakonima kojima se ograničava
pravo na pristup informacijama, nepostojane obaveze proaktivne objave informacija i slično.
Svi navedeni nedostatci otežavaju pristup informacijama, dok se podnosioci zahtjeva
suočavaju sa odbijanjem pristupa informacijama, kršenjem rokova za odlučivanje po
zahtjevima, a što u konačnici dovodi do toga da informacije koje su od javnog interesa ostanu
skrivene. Prijedlozi Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine za izmjene zakona označeni su
kao manjkavi, također je rečeno da se tim zahtjevima ide korak unazad, odnosno da se tim
zahtjevima omogućavaju veće zloupotrebe u ograničavanju prava na slobodu pristupa
informisanja te da nisu u skladu sa međunarodnim standardima.

Zaista mislim da kada su u pitanju izmjene zakona o slobodi pristupa informisanju u Bosni i
Hercegovini, da je neophodno, kako zbog usklađivanja sa međunarodnim standardima tako i
zbog otklanjanja svih onih nedostataka, ali svakako prilagođavanja novim tehnologijama kao
i novim načinima komunikacije. Sloboda pristupa informacija kao jedan od ključnih alata u
borbi protiv korupcije. Zbog toga je zaista bitno da nova zakonska rješenja budu unaprijeđena
kao i da budu u skladu sa najvišim međunarodnim standardima u ovoj oblasti.

S tim u vezi predmet ovog rada jeste zakonodavni okvir slobode pristupa informacijama u
Bosni i Hercegovini, odnosni krajni cilj jeste što potpunije i sveobuhvatnije dosezanje pravne
norme odnosno relevantnog zakona kao i njegov značaj.

2
Zaista mislim da bi bilo od iznimne važnosti da u što većoj mjeri promoviramo ovaj zakon,
kako zbog samih građana koji trebaju shavatiti šta mu je svrha i što boljeg razumijevanja,
tako i zbog samih novinara koji ga koriste i suočavaju se sa dugotrajnim procesima, pa čak i
ne dobivaju konkretne informacije. Neprimjenjivanje zakona o slobodi pristupa
informacijama u određenim institucijama može se smatrati nekom vrstom pritiska na
novinare, ali i neodgovornosti prema građanima koji se uskraćuju za informacije. Mogu biti
slobodna i reći da institucije koje ne obezbjeđuju informacije po zakonu o slobodi pristupa
informisanju krše temeljna ljudska prava u Bosni i Hercegovini kako smo i rekli koja su
definirana Općom deklaracijom ljudskih prava. Iz svih navedenih razloga možemo zaključiti
da je važno na inzistiranju ovog zakona da bude uređen prema najvišim međunarodnim
standardima, da podržavamo same novinare koji ovaj zakon koriste, ali i to da u što većoj
mjeri građanima objašnjavamo šta je uopće zakon o slobodi pristupa informisanju i zašto je
važan. Građani trebaju biti svjesniji da su oni ti koji mogu da kontrolišu rad samih insitiucija
ovim zakonom, te da budu potpuno obavješteni o njihovom radu. A to mogu samo ukoliko
shvate važnost ovog zakona i počnu se više zanimati za sami zakon.

U ovom zakonu, u njegovom prvom članu - prva rečenica ističe se:”Ovim zakonom se
uređuje pristup informacijama u posjedu javnih organa radi:

 ustanoviti da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju javno dobro od

vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama promovira veću transparentnost i
odgovornost tih javnih organa, te da su ove informacije neophodne za demokratski
proces;
 ustanoviti da svako lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj
mjeri u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da
objave informacije;
 omogućiti svakom fizičkom licu da zatraûi izmjenu, i daje komentar na svoje lične
informacije pod kontrolom javnog organa.”

Kako i sama profesorica Amila Šljivo - Grbo u svojoj knjizi Medijska regulativa ističe:”Stav
člana 24 kojim se regulira odnos predstavnika vlasti prema zakonu na razini države.

3
Odnosno članom 23 se regulira saradnja, a članom 24 odgovornost na primjenu zakona. U
članu 24 se kaže:” Federalni ministar pravde dužan je poduzeti sve odgovarajuće mjere,
naročito uključujući izdavanje upustva za efikasno provođenje ovog zakona:”

Profesorica je također istakla i to da:” Ovaj zakon predstavlja važan doprinos slobodi rada
medija i novinara te da pomaže ostvarivanju njihove funkcije u demokratskom razvoju
društva.”

Sam zakon o slobodi pristupa informacijama, samu informaciju tretira kao javno dobro, no
ovo nije nikakav novi koncept, već je ovo utemeljeno još Univerzalnom deklaracijom o
ljudskim pravima koja je smatrala pravo na pristup, traženje i objavljivanje informacija
temeljnim ljudskim pravom. Građani modernih demokratija nisu samo konzumenti javnih
usluga, već i aktivni članovi sa građanskim pravima i obavezama. Stoga se može zaključiti da
kod slobodnog pristupa informacijama javljaju se kao aktivni tražatelji informacije, odnosno
oni koji preuzimaju inicijativu.

Smatram da se mora osigurati pravo na pristup informacijama i da bude tretirano kao jedno
ljudsko pravo, te da se zakonodavnim okvirom postigne balans između pristupa
informacijama i drugih prava iz Evropske konvencije, naravno uključujući pravo na
privatnost. No i više je nego jasno, da vlasti od 2000 godine pokušavaju da promjene Zakon u
svoju korist te da bude suprotno principima transparentnosti, dostupnosti informacijama što
opet pokazuje na to da vlasti nisu spremne na dijeljenje informacija. Dakle
bosanskohercegovačke vlasti nisu spremne da prihvate ideju otvorenosti podataka koji se više
ne nameće kao dopuna Zakona o slobodi pristupa u oblasti informacijama, već kao i novi
koncept koji bi povećao transparentnost vlasti i njihovu svjest o važnosti polaganja računa
građanima.
 4

S tim u vezi čini se zaista važnim istaći da građani moraju podržati da zakon o slobodi
pristupa informacija bude uređen na najvišem međunarodnom nivou, prvenstveno zbog njih
sami koji zaista imaju puno pravo na informaciju, a poslije i zbog samih institucija koje su
dužne da te informacije plasiraju građanima. Ukoliko se ne budemo bavili pravnim aspektima
samog zakona, nego njegovom primjenom u Bosni i Hercegovini i način na koji ona utječe na
rad novinara i medija, možemo uočit da postoje brojni problemi sa korištenjem prava koji su
propisani Zakonom. U većoj mjeri ovaj Zakon koriste novinari koji rade istraživačko
novinarstvo, a manje novinari ostalih medija, dok još manje sami građani. Nažalost to
pokazuje da građani nisu svjesni važnost navedenog zakona i toga da mogu izvršiti pritisak
na vlast da transparentnije rade i polažu račune građanima. Određeni broj nevladinih
organizcija koristi zakon o slobodi pritupa informacijama, dok građani u manjoj mjeri ili
nikako. Ne postoji nikakav registar kojim bi se moglo utvrditi koliko je zahtjeva podneseno i
koliko ih je riješeno.

Na kraju bih dodala jeste to da su ključni problemi Zakona o slobodi pristupa informisanju
jeste što je proces veoma spor, odnosno da vlasti odugovlače odlučivanje po zahtjevima, kao i
to da vlasti nisu spremne na djeljenje informacija, niti da povećaju transparentnost u svom
radu. S tim u vezi nije ni čudo što u dosadašnjim izmjena Zakona o slobodi pristupa
informisanju nisu išli u pravcu obaveznog objavljivanja određenih informacija u javnom
interesu, već u pravcu izmjena koji bi sam Zakon vraćale korak unazad. Na kraju svega ovog
možemo reći da je Zakon o slobodi pristupa informacijama vlastima poslužio kao mehanizam
da svoja vrata malo otškrinu novinarima i građanima, i da sami rijetki novinari idu korak
dalje i pokušavaju da ta vrata malo više otvore, a građani opet nikako.
 5

LITERATURA:

1. Grbo A. (2009) Sarajevo. Mediji i demokratizacija društva