STRANAC

KARAKTERIZACIJA MERSOA

Helena Cvijić | 02.11.2022.

Merso je glavni lik, protagonista i narator (pripovjedač) romana “Stranac”.

— Veoma malo znamo o fizičkom izgledu Mersoa, skoro pa ništa. Pretpostavljamo da je u

tridesetim godinama života i ima mladoliko lice. Nakon odlaska majke u starački dom
živio je sam. “Posle ručka malo sam se dosađivao i švrljao po stanu. Prijatno je bilo u
njemu dok je mama bila ovde. Sada je za mene bio suviše velik i trebalo je da trpezarijski
sto prenesem u svoju sobu. Živim samo u ovoj prostoriji, između malo pocepanih slamnih
stolica, ormana sa požutelim ogledalom, toaletnog stočića i kreveta od mesinga. Sve ostalo
bilo je zapušteno.” – iz ovoga saznajemo da je sav namještaj premješten u spavaću sobu, te
da on ustvari ne posjeduje mnogo materijalnih stvari i da su mu potrebe skromne. Merso
živi u četdesetim godinama dvadesetog vijeka u kolonijalnom Alžiru. Kao i o svemu
drugom vrlo malo znamo o Mersoovom životu od ranije. Poznato nam je da je neko
vrijeme živio u Parizu “Marija mi reče da bi volela da vidi Pariz. Kazao sam joj da sam neko
vreme živeo u Parizu, a ona me je ispitivala kako je tamo. Rekoh joj: ~Prljavo. Ima
golubova i mračnih dvorišta. Ljudi imaju belu kožu.~” i znamo da je morao da prekine
studije, vjerovatno iz finansijskih razloga. Što se tiče porordice, Merso je živio sa majkom
sve do njenog odlaska u starački dom, na koji je uticala njegova nemogućnost da joj priušti
stalnu njegovateljicu. Imali su korektan odnos ali na kraju kako Merso kaže “Uostalom,
dodao sam, ima već dugo kako nije imala šta da mi kaže i bilo joj je dosadno ovako
samoj.”. Kada spomenemo Mersoovog oca sve polako počinje da se zapetljava, jer svako je
doživio nekakav traumatični događaj koji je pomogao da se formirate kao ličnost, a mislim
da je za Mersoa taj događaj bio odlazak ili napuštanje njegovog oca. Mersoov otac se
pominje nakon njegove presude na smrtnu kaznu, Kami piše: “U tim časovima sećao sam
se priče koju mi je majka pripovedala o mome ocu. Nisam ga poznavao. Sve što sam o
tome čoveku znao, bilo je, možda, samo ono što mi je majka tada o njemu govorila.”.
Očigledno se navodi da ga je otac napustio, ali se ne ulazi u dubinu traumatizacije Mersoa
tim događajem. Tu dubinu čitalac može da uoči samo detaljnim i pozornim praćenjem
teksta. Primjer toga jeste da tokom cijelog suđenja Merso ne obraća preveliku pažnju na
izlaganje tužioca, što čisto vidimo kroz njegovu misao “Govor državnog tužioca, na
primer, zamorio me je vrlo brzo. Samo pojedini delovi, pokreti ili čitave tirade, izdvojeni iz
celine, potresli bi me ili privukli moju pažnju.”, a kratko nakon toga Merso se zadržava na
dijelu njegvog govora “Sutra će, gospodo, ovaj isti sud suditi najgnusniji zločin:
oceubistvo.”. Ova rečenica je, u suštini, tipičan govor nekog advokata ali Merso je njime
fasciniran. “Po njegovom mišljenju čak se ni u mašti nije mogao zamisliti tako svirep
zločin. Pa ipak je izrazio nadu da će ga ljudska pravda kazniti bez milosti.” Te dvije
rečenice i njegova reakcija su me natjerali da se zapitam da li je Merso bio osjetljiv na
temu očeva. Još jedan primjer koji me je naveo na ovakvo razmišljanje bila je interakcija
ispovednika i Mersoa u poslijednjem poglavlju. “On pokuša da promeni predmet
razgovora upitavši me zašto ga zovem »gospodine«, a ne »oče«. To me razljuti i odgovorih
mu da on nije moj otac: on je bio s ostalima.”. Povišen ton Mersoa pretvorio se u ljutnju,
gnijev i pucanje nakon što ga je ispovednik poslije tog odgovora ponovo nazvao “sine”. “Ne
znam zašto, ali tada u meni nešto prekipe. Počeh da vičem iz sveg glasa, da ga vređam, i

PAGE 1
rekoh da ne treba da se moli. Zgrabih ga za okovratnik mantije. S gnušanjem pomešanim
sa radošću i gnevom izlih na njega sve što mi je bilo na srcu.”. Taj momeat je bio prvi put u
cijeloj knjizi da vidimo Mersoa bez kontrole i kako pokazuje strast, a sve se desilo nakon
impliciranja očinske veze.

— Da pređemo malo na njegov karakter. Merso je jedna provokativna ličnost sa naizgled

komplikovanim odnosom prema svijetu koji ga okružuje. Radoznao po prirodi, često se
pita o stvarnosti i svrhi situacija u kojima se nađe. Neretko se upita da li su njegove
interakcije sa ljudima „prirodne“ i voli da primjeti da je neko „zadovoljan“ njegovim
odgovorima. Tokom prvog dijela romana, Merso vodi jedan sasvim običan život. Međutim,
primjećujemo da je zatvoreniji od mnogo ljudi. Nije uznemiren zbog majčine smrti,
gledajući na nju više kao na mali prekid svakodnevnog života i obavezu koju mora obaviti.
Ponekad mu je smetala tišina oko nje, a u drugim navratima prevelika buka. Najveći
problem mu je predstavljalo sunce u putu do sahrane koje ga je umaralo i zbog čije jačine
se znojio. Znatiželjno je zaprimio prijedlog bolničarke „Ako ideš polako, možeš dobiti
sunčanicu; ako suviše žuriš, oznojiš se i u crkvi te uhvati groznica.”, ali prateći svoju
karakterističnost odlučio je da nema poente donositi odluku šta je od toga bolje, te je
samo prihvatio da mu svakako neće biti dobro, i nastavio dotadašnjim tempom. Vraćajući
se u svakodnevni život, vidimo da Merso, kao i drugi ljudi, ima posao, a slobodo vrijeme
provodi kući ili sa svojom prijateljicom Marijom. Saznajemo da je osoba koja mnogo cijeni
rutinu života, i iako je to drugima teško shvatiti, njegov način življenja je vrijedan
poštovanja. On je savršeno zadovoljan svojom zonom sigurnosti, te ne voli da izlazi iz nje.
Vrijedno pomena je to da je Merso iskren čovjek, što vidimo u tome da ne pomišlja da
sakrije svoj nedostatak osjećanja prolivanjem lažnih suza na sahrani. Ovakvim ponašanjem
Merso indirektno negira prihvaćene moralne standarde društva, koji nalažu da treba
tugovati zbog smrti, a pošto ne tuguje, društvo ga vidi kao autsajdera, prijetnju, pa čak i
čudovište. Na njegovom suđenju, činjenica da nije reagovao na smrt svoje majke šteti
njegovoj reputaciji mnogo više nego što je oduzeo život drugoj osobi, te je vjerovatnoća
velika da je to bio najveći razlog za smrtnu kaznu na kraju romana. Merso nije ni moralan
ni nemoralan, on jednostavno ne pravi razliku između dobrog i lošeg. Kada ga Rejmon
zamoli da napiše pismo koje će mu pomoći da muči svoju ljubavnicu, Merso ravnodušno
pristaje jer kako kaže „nije imao razloga da to ne učini“. On ne daje nikakav sud o svojim
postupcima. Njegovo razmišljanje počinje da se širi tek kada je osuđen na smrt. Tokom
boravka u zatvoru, iščekujući kaznu, imao je vremena da razmišlja i čini mi se, po prvi put
razmisli o sebi kao ljudskom biću čije srce lupa i živi. Međutim to opet odbacuje nakon
susreta sa ispovednikom, gdje zaključuje da je univerzum, kao i on, potpuno ravnodušan
prema ljudskom životu. On odlučuje da životi ljudi nemaju veliko značenje ili važnost, i da
njihovi postupci, njihovi dolasci i odlasci nemaju nikakvog uticaja na svet. Ovo ostvarenje
je vrhunac svih događaja u romanu. Kada Merso prihvati „prijatnu ravnodušnost sveta“, on
pronalazi mir sa sobom i društvom oko sebe i njegov razvoj kao lika je potpun.

— Merso na ljude oko sebe gleda kao na tijela bez duše. Kada su prijatelji njegove majke
ulazili u sobu pomislio je “Video sam ih tako jasno kao što nikada nikoga nisam video i

PAGE 2
nijedna pojedinost na njihovim licima ili na njihovoj odeći nije izbegla mome oku.
Meñutim, nisam ih čuo, i jedva sam poverovao u njihovo postojanje. Skoro sve žene nosile
su pregače, a traka koja im je stezala struk isticala je još više njihov ispupčeni trbuh.
Nikada još nisam zapazio koliki trbuh mogu imati stare žene. Skoro svi muškarci bili su
vrlo mršavi i nosili su štapove. Zaprepastih se što im na licima ne videh oči, već sarno neko
mutno svetlucanje u spletu bora.” Sa svakom osobom u svom životu je imao jednostavan
odnos, bez značajnih osjećanja. Na majku nije gledao kao na osobu koj mu je podarila
život, sa Marijom se viđao iz dosade i potrebe za intimne odnose, Salamana je saslušavao
jer nije imao šta pametnije da radi, sa Selestom se dugo poznavao ali nije mogao sa njim
puno da razgovara jer nije volio da se objašnjava, a sa Remonom je provodio vrijeme jer je
ovaj to htio, a njemu je bilo svejedno da li su prijatelji ili ne. Što se tiče kako ljudi
posmatraju Mersoa, pa... posmatraju ga kao stranca, jer njegovi postupci ne prate norme
društva i često ne razumije zašto ljudi vjeruju u stvari koje rade. Sva iskrena osjećanja
prema njemu su se čula na suđenju. Upravnik doma staraca rekao je da mu je majka
zamijerala što ju je ostavio u domu i kako je bio “zaprepašćen” njegovim mirom na
majčinoj sahrani, nastojnik ga je osuđvao zbog bijele kafe i cigareta, Tomas Perez je iznio
zapažanje da nije vidio Mersoa kako plače, Selest reče da je prijatelj ali i povučen čovjek, a
Marija kako ga dobro poznaje i da zna da ne bi ništa “rđavo” učinio.

— Da se dotaknemo i najvećeg događaja u knjizi, a to je Mersoovo ubistvo Arapa. Kada se

sam suočio sa Arapom na plaži, sve što je Merso morao da uradi bilo je da se okrene, aali
kako kaže „sva plaža iza mene, koja je treperila od sunca, pritiskala me je“. Tokom
približavanja Arapu, sunčevi zraci postaju fizički bolni za njega i pogoršavaju se dok Arap
izvlači nož. Sjaj koji se obija od nož zaslijepljuje Mersoa. U tom trenutku „činilo mi se kao
da se nebo nada mnom širom otvorilo i kao da iz njega pada ognjena kiša“ i on povlači
okidač. Njegova svijest registruje svaki pucanj kao pokušaj da osjeti bijedu ili nesreću.
Njegova hladnokrvnost o pucanju u čoveka još četiri puta nakon što nije predstavljao
nikakvu prijetnju pokazuje besmislenost ubistva. On ne ubija čovjeka u naletu strasti, već
ga ubija zbog sunca koje ga primorava da ispali iz revolvera. Merso nije u stanju da se
kontroliše kada su sunce i vrućina jaki. Sam sebi priznaje da malo žali i po njemu tužilac
pretjeruje u svemu. Merso nam kaže da je on čovjek nesposoban za žaljenje. Žaliti
uključuje ponovno razmišljanje o prošlim radnjama što on ne radi. On je čovjek sadašnjih
trenutaka i samo kratko razmatra neposrednu budućnost i da li će ta budućnost sadržavati
zadovoljstvo. Nikada se nije osvrtao unazad i razmišljao o prošlosti, i, iz tog razloga, čitavo
suđenje je bilo veoma novo iskustvo za Mersoa.

Pored toga što je stranac svijetu i drugima, Merso se čini strancem samom sebi. On
preuzima fenomen egzistencijalizma, smatra da većina stvari i ljudi samo eto postoje, bez
ikakvog značenja, potrebe i svrhe. Prolazi kroz život bez ikakvih pravih emocija ili strasti.
Njegova bezosećajnost je ono što ga čini strancem drugima, ali i ono što ga takođe
spriječava da sazna ko je u stvari on.

PAGE 3
PAGE 4