Ideologija i državni ideološki aparati

Luj Altiser

-strukturalistička interpretacija marksizma

-djelovanja ideologije
-drustveno formiranje ljudi
-drzavni ideoloski aparati
-religijski, porodični, školski, pravni, politički, sindikalni, informacioni, kulturni DIA
-razlika utjecaja škole i crkve
-reprodukcija uvjeta proizvodnje
-infrastruktura i superstruktura
-reprodukcija proizvodnih odnosa

Svaka društvena tvorevina rezultat je prevladavajućeg načina proizvodnje". Ovo je, dakle,
centralna teza marksizma o primatu proizvodnih snaga, teza da nadgradnja (sve što nije
proizvodni odnos, poput pravnog i obrazovnog sustava) ovisi o vlastitoj bazi (odnosno o
prevladavajućim proizvodnim odnosima), tj., govoreći u kontekstu našeg društva – o
kapitalističkom načinu proizvodnje. Možemo reći da proces proizvodnje pokreće proizvodne
snage koje postoje unutar utvrđenih proizvodnih odnosa i potpadaju pod njih.
Altiser navodi "ekonomski aksiom" kako proizvodnja nije moguća bez reprodukcije proizvodnih
sredstava, odnosno da "treba predvidjeti zamjenu onoga što se utroši ili upotrijebi u proizvodnji:
sirovina, stalnih uređaja (konstrukcija), oruđa za proizvodnju (strojeva) itd. Time se želi reći da
se ekonomist i kapitalist mogu izjednačiti, ako ne razmišljamo o globalno-ekonomskom te širem
društvenom i ideološkom kontekstu, nego samo uzimamo u obzir uspješno poslovanje
određenog poduzeća.
Po Marks, infrastruktura je ekonomska baza (proizvodne snage i proizvodni odnosi), a
superstruktura je pravno-politički i ideološki nivo. Također, po Marksu ono što se događa u
superstrukturi i sama superstruktura određena je onime što se događa u infrastrukturi. Za
navedeni primjer Altiser koristi metaforu zgrade; "gornji spratovi ne bi mogli sami stajati (u
zraku) kad ne bi ležali na svojoj bazi".
Prema klasičnoj marksističkoj tradiciji državi se pripisuje jasna i isključivo represivna uloga –
"Država je ‘stroj’ za represiju koji vladajućim klasama omogućuje da osiguraju vlast nad
radničkom klasom, kako bi je podvrgli procesu iznuđivanja viška vrijednosti". Državni represivni
aparat sačinjavaju policija, sudovi, zatvori, vojska, te na vrhu ove hijerarhije šef države, vlada i
administracije.

Antonio Gramši
Hegemonija, intelektualci i država
-buržoaska ideologija
-opozicionizam
-društvena okupacija
-društveni odnos
-interesi vladajućih klasa
-liberalna hegemonija
-država i vlast
-aparat političke i kulturne hegemonije

Gramš je duboko vjerovao da se hegemonija provodi uz pristanak ljudi, utemeljena na

spontanom pristanku velikih masa stanovništva na opšti smjer koji je dominantna temeljna
skupina nametnula društvenom životu. To se događa zbog toga što se civilno društvo kontroliša
putem pristanka hegemoniziranja svjetonazora, dok političko društvo vrši izravnu dominaciju
putem prisilne moći koja „legalno“ nameće disciplinu onim skupinama koje ne pristaju na nju niti
aktivno niti pasivno. Gramši je uočio kako hegemonija ima čvrsto držanje u društvu, posebno
zato što se ideje prenose jezikom. Riječi koje ljudi govore, čitaju i pišu, a konstruišu ih
društvenim interakcijama kroz samu povijest. Stoga su opterećeni kulturnim značenjima koja
nas uvjetuju da razmišljamo na određeni način. Tako je kultura kao dominantna ideologija
postala okosnica hegemonije. Hegemonija se, prema Gramšiju, razvija u tri faze. Prva faza je
ekonomsko-korporativna, u kojoj se inkorporiraju pojedinci, koji traže podršku drugih kako bi
zadržali vlastitu sigurnost, kao što je to slučaj u sindikalizmu. Druga faza je ona kada se pojavi
osjećaj solidarnosti između pojedinaca, ali samo zato što postoji široko polje interesa koji
povezuju te pojedince, ili točnije, solidarnost je ograničena na osobnu korist i zajedničke
ekonomske interese. Hegemonija se napokon ostvaruje u trećoj fazi, kada članovi dominantne
društvene skupine postanu svjesni da njihovi interesi moraju biti i izvan njihove klase, i da ih
druge podređene skupine trebaju prihvatiti kao svoje. Gramšijev koncept hegemonije pokazuje
nam da ne samo što vladajuće klase dominantno vladaju u ekonomskom smislu tako što su
prepoznale svoje interese, kontrolirajući na taj način najveći dio svjetskog bogatstva, štoviše,
one u potpunosti kontroliraju i sve ideje, teorije, vrijednosti i znanje koje su svi prihvatili kao
„normalne“. Zato Gramši ističe, da bi se socijalistička revolucija (kojoj marksisti teže) u
potpunosti ostvarila, razvijanjem kontrahegemonije kapitalizmu, nužno je da proletarijat stvori
vlastitu klasu intelektualaca kako bi mogao uopće pokrenuti revoluciju.