UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

Midhat Riđanović: JEZIK I NJEGOVA STRUKTURA (skraćeno)

Tuzla, novembar 2016.

.
SADRŽAJ

1. UVOD……………………………………………………………………………. 3
2. OSNOVNO ZNANJE O LJUDSKOM JEZIKU.................................................... 4
2.1.Značaj jezika za čovjeka kao biološku vrstu........................................................... 4
2.2.Šta znamo kad znamo jedan jezik........................................................................... 5
2.3.Grane i ogranci lingvističke nauke.......................................................................... 4
2.4.Neki opštelingvistički zakoni.................................................................................. 7
3. ZVUK U JEZIKU – FONETIKA I FONOLOGIJA............................................ 11
3.1.Zašto se baš zvukom sporazumijevamo? ................................................................11
3.2. Kojim putem ide zvuk- Podjela fonetike na uže discipline................................... 12
3.3. Primjene fonetike ...................................................................................................12
3.4. Šta radimo kad pričamo-artikulaciona fonetika .....................................................12
3.5. Nešto o fizici jezičkog zvuka-akustička fonetika ................................................. 15
3.6. Jezički zvuk u jezičkom sistemu-fonologija.......................................................... 16
3.7. Fonotaktika ............................................................................................................15
4. RIJEČI I NJIHOVI (REZERVNI) DIJELOVI – MORFOLOGIJA......................19
4.1. Flektivna i derivaciona morfologija ..................................................................... 22
4.2.Morfološka klasifikacija jezika............................................................................... 27
5.OD RIJEČI DO REČENICE – SINTAKSA......................................................... 29
5.1 Šta je ko kome u rečenici – konstituenti i konstrukcije...........................................30
5.2 Avanture jednog sintaksičkog ronioca – dubinska strktura.....................................30
5.3 Automatska proizvodnja rečenica – generativno-transformaciona gramatika........ 31
6. SMISAO ZNAČENJA I ZNAČENJE SMISLA – SEMANTIKA......................... 32
6.2. Značenje rečenice-rečenična semantika………………………..............................45

8. O AUTORU.............................................................................................................. 13

2
1. U V O D
Na web-stranici on-line knjižnice 1 stoji da je knjiga Midhata Riđanovića „Jezik i njegova struktura“
priča o ljudskom jeziku, onakvom kakvog ga vidi moderna lingvistika u svom novom, jarkom svjetlu, u
svjetlu stotina novih otkrića i saznanja 20. stoljeća.
Nije ovo priča o jednom posebnom jeziku, nego o jeziku sviju nas i svakoga od nas na ovoj planeti.
Sve se u njoj jednako odnosi na jezik neznanoga ribara sa dalekog pacifičkog otoka, jezik nasmijanog
Eskima odnekud iz njegove prostrane snježne zemlje, kao i na jezik dragog „čitaoca namjernika“.
Primjeri kojima se pojašnjavaju opće istine o jeziku fokusirani su na (pravopisnom oznakom
preuzetom iz engleskog jezika (kosom crtom [/]) podijeljene/naporedne jezike) bosanski/hrvatski/srpski jezik
(Riđanović 1998: 8), kad god je to bilo moguće. Ova knjiga je nagrađena godišnjom nagradom sarajevske
izdavačke kuće "Svjetlost" za najbolje naučno publicističko ostvarenje u 1985. godini, a predmet ovog
seminarskoga rada je treće izdanje ove knjige objavljeno 1998. godine u izdanju sarajevske izdavačke kuće
„Šahinpašić“.
Knjiga je pisana, u tom smislu tako shvaćenom – populističkim stilom, sa neprikrivenom težnjom da
se dopadne čitaocu koji bi, osim korisnih spoznaja o jeziku, te iste spoznaje relativno lagano usvojio bez
nadmetanja sa visokostručnim terminima. Knjige-uzori za nastanak ove knjige su Pravci u lingvistici Milke
Ivić, Jezik i lingvistika Ranka Bugarskog i Pogled u lingvistiku Dubravka Škiljana.
Poseban akcent se stavlja na objašnjavanje mehanizma funkcioniranja jezika na svakom od nivoa
njegove strukture – fonološkom, morfološkom, sintaksičkom i leksičkom.

2. OSNOVNO ZNANJE O LJUDSKOM JEZIKU

2.1 Značaj jezika za čovjeka kao biološku vrstu
Uvodno poglavlje knjige bavi se općenitim značajem jezika za čovjeka kao biološku vrstu uzevši u
obzir činjenicu da je ljudski vid komuniciranja daleko najsavršeniji u odnosu na sva druga živa bića.
Životinje također imaju jezik, ali se razlikuje od našeg po tome što:
a) nema kreativnosti (1 krik= 1 značenje, broj krikova ograničen= broj poruka
ograničen).
b) životinjski jezici su vezani za ono što je sada i ovdje (ne mogu iskazati
prošlost i budućnost).
Čovjekom jezikom opisuje/spaja prošlost-sadašnjost i budućnost. Jezik ga čini čovjekom.
Jezik, odnosno sistem zakonitosti ljudskog jezik,a omogućava da se relativno ograničenim brojem glasovnih
jedinica izrazi neograničen broj misaonih cjelina, dok u ostatku živog svijeta prevladava pravilo da jedan
znak predstavlja isključivo jedno značenje. Ilustrativan primjer je papagaj, u tom smislu – životinja najbliža

1
http://www.knjiga.ba/Udzbenici/Jezik-i-njegova-struktura_N0414.html (dostupno, 11.1.2009.)
3
čovjeku, koji bi također potvrdio obilježja svoje (životinjske) vrste ponavljanjem riječi i izraza koji za njega
nemaju značenja kao što ga imaju za čovjeka.
Pored neograničenosti to je i osobina kreativnosti. Riđanović tvrdi da ne postoje iste rečenice (osim
klišea, ustaljenih pozdrava i šablona). Svaki čovjek izusti rečenicu koja je drugačija od drugih, npr. zbog
upotrebe određenog atributa ili više njih. Upravo je moderna lingvistika ukazala na čovjekovu kreativnost i
fokus sa jezika prenijela na čovjeka, a gramatici, kao najljudskijem posjedu čovjeka, dala poseban status da
se smatra da bi se čovjek trebao definirati sintagmom hommo gramaticus (umjesto hommo sapiens), a s tim
u vezi i preciznijim određenjem – hommo syntacticus (sintaksa kao centralni dio gramatike, prema nekima).
Riđanović dalje ukazuje na vezu jezika i oruđa za rad po pitanju njihove funkcije. Još od
prahistorijskog doba, čovjek je oruđem mijenjao i sebi prilagođavao prirodnu sredinu. Društvenu sredinu je,
pak, mijenjao jezikom jer ako je sjekira produžetak ljudske ruke, onda je riječ produžetak ljudskog uma.
Bitno je istaći da je jezik nije jedini faktor ljudske revolucije (Riđanović 1998: 12). Smatra se da je
njegov evolucijski razvoj išao ruku pod ruku uz razvoj jezika, s tim da je jezik dostigao visoki nivom
kompleksnosti da mu se pripisuje epitet najljudskijeg svojstva, a Decartovo Mislim, dakle postojim svoj
lingvistički eho imalo bi u: Govorim (posjedujem jezik), dakle čovjek sam.

2.2. Šta znamo kad znamo jedan jezik

Složenost pitanja sadržanog u ovom naslovu ispituje se postupcima usvajanja jezika, njegovoga
učenja i usavršavanja u školi, naspram jezika u roditeljskom domu. Pravilan jezik bio bi svaki jezik koji
udovoljava potrebama svoga govornika, te u tom smislu, svaki termin koji se koristi bio bi pravilan termin
jer odražava suštinu namjera onoga što govornik želi reći. Svaka vrsta korekcije nastaje čisto zbog
sociološke strane, a ne zbog lingvističke neadekvatnosti (čojk vs.čovjek- oba termina su po njemu ispravna).
Ovu problematiku autor šaljivo objašnjava digresijom o nošenju različitih vrsta pokrivala za glavu koji služe
podjednako dobro svojoj svrsi.
Razlog zbog kojeg se maternji jezik i njegova gramatika izučavaju u školi nije da bi se ispravila
njegova netačna upotreba već da bi se stekao uvid u njegovu prirodu, kao i prirodu jezika uopšte. Međutim,
ako se jezičko znanje definiše kao nesvjesno znanje koje nam omogućava sklapanje rečenica i njihovo
razumijevanje može se zaključiti da njegovu suštinu posjeduje svako normalno dijete od 5-6 godina, a da se
finese razvijaju dalje kroz njegov život.
Na tragu ranijih spoznaja o dječijem usvajanju govora Riđanović nam daje za primjer običnu
rečenicu jedne sasvim jednostavne, drage djevojčice iz svoga komšiluka i na njenom primjeru objašnjava
intuitivno, nesvjesno znanje jezika. Rečenicom „Mama, hoću li ja dobit' paketić za Novu godinu?“, Sanja je
pokazala sljedeća lingvistička znanja:

4
 a) Izgovorila je sve glasove u rečenici na pravilan način (za razliku od stranaca koji uče naš jezik i
dalje to ne mogu)
b) Fonetska asimilacija na granicama riječi ili u govornom lancu ( glas ć u riječi „paketić“ se
asimilirao u đ zbog pravila jednačenja suglasnika po zvučnosti susjednih pravih suglasnika; glas „t“
u riječi paketić je bilo „eksplodirano“ za razliku od t u riječi „dobit“ koje je bilo neeksplodirano).
c) Naglasak,visina, i dužina slogova (razlikuje homonime i word class pairs- „ mama“ kao imenica i
„mama“ od glagola mamiti; „dobit“ kao glagol i „dobit“ kao profit, poznaje akcente).
d) Melodija i ritam rečenice kao cjeline (tzv. rečenično pjevanje je karakteristično za svaki jezik i
dijalekat i svako odstupanje od sistema sa strogo određenim zakonitostima se shvata kao manjkavo
znanje jezika).
e) Gramatičnost (glagol htjeti upotrijebila u pravom obliku, deminutiv od paket-paketić).
f) Morfologija (oblici riječi prema koje se mijenjaju prema funkciji riječi u rečenici).
g) Sintaksa( ispitivanje uzajamnih odnosa riječi u rečenici i način na koje one grade više cjeline-
rečenice. U Sanjinom primjeru, to se vidi iz pravilnog formiranja pitanja-„hoću li“ umjesto *“dobit li
ću, dobiću li“, i pravilnog redanja riječi u rečenici).
h) Semantičko znanje (veza između predmeta i riječi koje označava-Sanja je upotrijebila riječ
„paketić“, a ne „svežanj“, „za“ umjesto „povodom“ s obzirom da riječ „za“ ima mnogostruka
značenja ).
i) Stilistika (odabir riječi = dobiti- dodijeliti; paketić-poklon-paket. Jezik karakterističan za jednu
osobu se naziva idiolekt, jednog klasnog ili nekog drugog sociološkog segmenta sociolekt, jednog
geografskog područja dijalekt, jezik upotrijebljen u izvjesnom domenu ljudske aktivnosti je
registar.)

2.3.Grane i ogranci lingvističke nauke

Centralni zadatak lingvistike je da cjelokupno naše (nesvjesno) znanje o jeziku uobliči, što tačnije
opiše i naučno obrazloži. Riđanović se u svrhu pojašnjenja poslužio analogijom; čovjek vari hranu koju jede
bez da išta zna o procesima koji se tada odvijaju. Zadatak da opiše i naučno obrazloži varenje hrane ima
biohemičar, isto kao što lingvista ima zadatak da opiše složeni sistem našeg jezičkog znanja.
Slijedom opisa ranije naznačenih nivoa jezične strukture, Riđanović ukazuje i na termin gramatika u
radovima N. Čomskog (Chomsky) što bi označavalo čistu lingvistiku ili mikrolingvistiku. Ona nastoji da
otkrija pravila koja podsvjesno slijedimo kada govorimo i razumijevamo jedan jezik. Lingvistika čije je
fokus objašnjavanje svih aspekata ljudskog bitka koji su povezani sa jezikom se naziva lingvistikom u širem
smislu ili makrolingvistikom.

5
 Mikrolingvistika se dijeli na nekoliko grana koje izučavaju po jedan zaseban sloj jezičkog znanja.
1. Fonetika i fonologija koja se bavi izučavanjem glasovne strukture jezika,
2. Morfologija koja proučava sistematske promjene oblika riječi,
3. Sintaksa koja proučava poredak riječi u rečenici kao i njihovu funkciju unutar iste.
4. Semantika koja proučava znanje pojedinih riječi i njihovih uzajamnih značenjskih odnosa u
tekstu i van njega.
Pojedini lingvisti smatraju da se morfologija i sintaksa ne bi trebale odvajati jer su morfološke pojave
rezultat djelovanja sintaksičkih zakonitosti pa ih udružuju u morfosintaksu.
Pored navedenih disciplina, Riđanović spominje i sljedeće:
I) Deskriptivna lingvistika – opisuje jedan jezik ili grupu jezika, dok se opšta bavi proučavanjem
nekog jezičkog fenomena radi sticanja uvida u prirodu jezika upšte.
II) Sinhronijska lingvistika – proučava jezik u određenom vremenu, bilo to danas ili nekad u prošlosti.
III) Dijahronijska lingvistika - proučava historijski razvoj jezika na osi vremena.
IV) Komparativna lingvistika – proučava 2 ili više jezika da bi se ustanovilo njihovo genetsko
srodstvo, da li imaju zajednički prajezik.
V) Kontrastivna lingvistika – proučava 2 ili više jezika zbog bilo kojeg drugog razloga, npr.
gramatičkih razloga radi lakšeg usvanjanja stranog jezika.

Makrolingvistika ima sljedeće subdiscipline: 1. mikrolinvistiku, 2. psiholingvistiku, i

3. sociolingvistiku. Psiholingvistika proučava odnos jezika i mišljenja, ulogu jezika u spoznaji vanjezičke
realnosti, odnos jezika i pamćenja, psihološke aspekte učenja maternjeg i stranog jezika, kao i sve ostale
psihološke fenomene koji su u bližoj vezi sa jezikom. Sociolingvistika se fokusira na pojave na relaciji
društvo i jezik, jezičku raznovrsnost kao rezultat etničke, klasne, profesionalne i neke druge naravi.
Osim temeljnih strukuturalnih nivoa makrolingvistike, osvrt se pravi i ka dodirnim tačkama
lingvistike i drugih nauka, pa odatle sljedeće naučne grane: neurolingvistika, antropološka lingvistika,
matematička lingvistika, statistička i algebarska lingvistika, te primijenjena lingvistika.
I) Neurolingvistika- funkcija mozga u jeziku,
II) Antropološka lingvistika- jezik primitivnih naroda ksko bi se otkrila odgovarajuća
metoda za proučavanje jezika koji nemaju svog pisma.
III) Matematička koja se dijeli na statističku i algebarsku. Prva broji i preračunava
svega što se da i što je korisno preračunati u jezike. Druga pravi matematičke modele jezika
IV) Primijenjena lingvistika- primjena teorijskih lingvističkih saznanja.

6
 2.4.Neki opštelingvistički zakoni
Poglavlje knjige o općim zakonitostima u lingvistici fokusira se i detaljno obrazlaže zakonitost
jezične ekonomije, redundantnost u ljudskom jeziku i homeostatičku ravnotežu jezika, a dovršava se
pitanjima jezične relativnosti i raznovrsnosti jezikā, te ukazivanjem na pogrešan pristup jezicima na bogate i
siromašne jezike potkrepljujući to nizom primjera u smislu samoopstojnosti pojedinih jezika i njihovom
službom za govornike koji mu pripadaju.
Princip jezičke ekonomičnosti se bazira na teoriji informacija koja istražuje matematičke aspekte
prenošenja poruke uutar jednog koda. Kod predstavlja sistem signala sa određenim vrijednostima koji
omogućava prenošenje poruke od enkodera (pošiljatelja) ka dekoderu (primaocu). Jezik se po ovome
principu ponaša kao pravi štediša jer upošljava sve raspoložive signale da prenese poruku, a oslobađa se
onoga što je nefunkcionalno da bi dao prostor jezičkim inovacijama.
1. Svaki jezik posjeduje gramatička pravila koja omogućavaju reduciranje jezičkih
poruka na onu količinu signala koji je potreban jezičnom i situacionom kontekstu. To se je izvodljivo
prvenstveno ljudskoj memoriki kao i intuitivnom znanju jezika koji pomaže primaocu da rekonstruiše
izostavljene jezičke elemente i shvati poruku.
Npr. Kupio je hljeb i mlijeko Kupio je hljeb. Kupio je mlijeko.

Stepen reduciranja zavisi i od znanja vanjezičkih činjenica koje su zajedničke

učesnicima u komunikaciji i koje su neophodne za razumijevanje poruke. Što je to znanje veće, broj
neophodnih signala je manji (Dovoljna je samo jedna riječ, ili uzdah, da bi se mogla rekonstruisati čitava
rečenica i razumjeti poruka). U svakoj komunikaciji postoji jedan dio vanjezičkog znanja koji je poznat
pošiljatelju i primatelju bez kojeg bi komunikacija bila otežana, ako ne i nemoguća.
2. Drugi primjer principa jezičke ekonomičnosti jesu sinonimni parovi riječi „sat-čas“. Jezik ne
dozvolja da dvije riječi imaju potpuno isto značenje jer bi se time dovelo da nagmilovanja. Stoga, iako
navedene riječi predstavljaju sinonime, one su se vremenom izdiferencirale.
3. Treći primjer se odnosi na historijski razvoj jezika; mijenjajući se vremenom jezik se rješava svega
onoga što je gubi svoju funkciju, a što se najlakše može pratiti putem rječnika. Neke riječi nisu više u
upotrebi, dok su neke tek pronašle svoje mjesto u istome.
4. Četvrti primjer bi bila binarnost ili odnos suprotnih elemenata. Binarni članovi su po pravilu takvi
da jedan uvijek ima fizički biljeg koji je odsutan kod drugog. Neobilježeni član je uvijek u široj upotrebi od
obilježenog ( npr. jednina od množine, bezvučni konsonanti od zvučnih). Jezik“štedi“ jer se koristi time što
neki elementi nemaju biljeg pa se isti lakše i kraće izgovaraju .

7
 Ovom principu je posebnu pažnju posvećivao Andre Martinet. Dokazano je da je odnos između
dužine riječi i učestalosti njene upotrebe obrnuto proporcionalan; što je riječ kraća, češće će se javljati u
jeziku. U ovu skupinu spadaju i gramatikalne riječi (veznici, prijedlozi, razne zamjenice, pomoćni glagoli).
Npr. Kinematograf= kino ; profesor = profa; fakuktet = faks
Redundacija obezbjeđuje da svaki čovjek ima na raspolaganju mnogo više signala nego što je to
apsolutno potrebno za komunikaciju u normalnim uvjetima. Ona pomaže slušaocu da dekodira poruku jer se
pobrinula da on shvati svog sagovornika čak iako mu promakne polovina od onoga što je ispričao. Jezik je
50% redundantan.
Npr. Dbj j jš jdn pso- Poruka se može dešifrovati na osnovu našeg znanja mat.jezika i znanja o svijetu
uopšte.
Zašto je jezik razvio toliki stepen redundacije ako znamo da je ekonomičan? Zato što se ogroman
broj ljudskih poruka izriče u situcijama gdje ima mnogo šumova i zvukova što stvara buku. Sve to utiče na
poruku koja se šalje „oštećujući“ je. U teoriji informacija se to naziva buka jer se odnosi na sve nejezičke
šumove i zvukove koji se mogu javiti na putu između pošiljatelja i primaoca poruke koji se naziva
komunikacioni kanal. Pored buke tu su i loš akcenat, prehlada, loša tinta, i dr. koji spadaju u buku u kodu-
smetnje u procesu nastanka poruke. Bez redundacije i najmanja promjena koda bi dovela do buke u kodu i
onemogućavala razumijevanje.
Princip homeostatičke ravnoteže jezika- Homeostatičku ravnotežu ima onaj sistem koji je
samoregulatoran tokom promjena, kakav je i jezik. Ne postoji narod čiji se jezik toliko izmijenio da je
postao neupotrebljiv za ljudsku komunikaciju, iako su promjene mogle ugroziti osnovnu, komunikativnu
funkciju jezika. Riđanović daje primjere riječi (homonima) koje su ugrožavale komunikaciju, ali su ili
nestale ili poprimile drugo značenje.
Npr. quean= žena drska žena prostitutka.
queen= kraljica
Vremenom je došlo je do izjednačavanja vokala među riječima, ali je i vremenom je prvo značenje nestalo.
Stoga se može reći da zaprijeti li jeziku opasnost da će nešto vrijedno izgubiti, on u sebi nalazi
unutarnje rezerve kojima će takvu opasnost ukloniti. Homeostatičnost jezičkog sistema podrazumijeva da on
uvijek nastoji da održi stalan odnos između dvije sile suprotnog smjera: sila koja djeluje u pravcu
smanjivanja napora pošiljatelja poruke (princip ekonomičnosti) i suprotne sile koja radi za primaoca poruke
(redundacija).
Jezički relativitet- Kada je riječ o raznovrsnosti jezika, u 20. stoljeću su se počeli pominjati tzv. egzotični
jezici (jezici afričkih plemena, Indijanaca) koji su bili drugačiji od svega onoga što su lingvisti poznavali do
tada o jeziku. S obzirom da se ti jezici nisu mogle opisati na modelu nekog dotada poznatih jezika, došlo je
do nastanka antropološke lingvistike. Ona je uspostavila princip tzv. jezičke relativnosti ili Sapir-Vorfove

8
hipoteze koja smatra da je naš doživljaj stvari oko nas (vanjezičke realnosti) određen gramatičkom
strukturom našeg jezika. Samo za što postoji izraz može postojati u stvarnosti. Ono što se ne može izreći ne
može ni postojati. Ova teorija je u svojoj ekstremnoj verziji odbačena.
Ipak, većina modernih lingvista smatra da postoji tijesna povezanost između naših misaonih tokova i
gramatičkih i leksičkih kategorija jednog jezika. Postojanje jedne gramatičke kategorije u nekom jeziku
primorava onoga koji govori tim jezikom da misli o nekom pojmu ili o nekoj relaciji koju izražava takva
kategorija. Isti pojam ili relacija su po pravilu odsutni iz misaonog toka nekog ko paralelan misaoni sadržaj
izražava drugim jezikom u kojem ista gram.kategorija nije obavezna.
Npr. Present Simple i Continuous u engleskom vs. prezent u bosanskom jeziku.
Razni primjeri koje Riđanović navodi ilustruju činjenicu da se jezici ne mogu proučavati putem
tradicionalnog pristupa lingvistici, već da svaki jezik dijeli i organizuje vanjezičku stvarnost na sebi
svojstven način i tako usmjerava misaone tokove svojih govornika. Npr. Arapski jezik ima 2.lica jednine
posebno za muški, a posebno za ženski rod.
Eskimi imaju više naziva za snijeg (suh snijeg,prljav snijeg, snijeg koji se topi, čvrst snijeg, mekan snijeg,
snijeg nošen vjetrom) .
Tradicionalni pogled na jezik podrazumijeva između ostalog podjelu jezika na bogate i siromašne.
Bogati jezici bili jezici visokocivilizovanih naroda, a siromašni kulturno-zaostalog naroda. Riđavnović
smatra da ne postoji podjela na bogate i siromašne jezike; jezici ekonomsko-zaostalih naroda nisu razvili
bogate rječnike apstraktnih pojmova zbog činjenice da jezik uvijek stoji u dijalektičkoj sprezi sa
ekonomskom bazom koju karakterišu proizvodni odnosi u jednom društvu. Svi članovi primitivne zajednice
su angažovani oko puke egzistencije da nema mjesta za izdvajanje neke klase ljude koja bi se bavila
apstrakcijama. S druge strane, ondje gdje jedna klasa ljudi nje bila primorana da zarađuju za hljeb kao što je
u Kini, Indiji, Egiptu i Grčkoj došlo je do razvoja raznih filozofskih sistema i apstrakcija, čemu je
prvenstveno doprinio razvoj tehnike i nauke.
Jezik je ogledalo materijalnog i duhovnog jedne jezičke zajednice. Ako ona napreduje, napreduje i
jezik. Svaki jezik ima ono riječi koje su potrebne za život naroda koji njime govori. Otud, npr., brojni nazivi
za snijeg kod Eskima=njemu ne trebaju riječi naše civilizacije i kulture jer je ne poznaje.
Mi nismo robovi maternjeg jezika ali se najlakše krećemo misaonim stazama koje nam je utrla
njegova gramatika i leksika. Ona nas ne sprečava u poimanju gramatike drugog jezika, mada se taj proces
odvija sporije. Lingvisti proučavaju vezu između gramatičkih elemenata i vanjezičke realnosti.

3. ZVUK U JEZIKU – FONETIKA I FONOLOGIJA

Ljudski jezik kao svojevrsna sprega zvuka i značenja u ovom poglavlju knjige detaljnije se
problematizira pojedinačnim odlomcima. Prvo u nizu je poglavlje naslovljeno Zašto se baš zvukom

9
sporazumijevamo i ono nas podsjeća na značaj zakonitosti dogovorenih signala za sporazumijevanje u lancu
prijenosa informacija od jednog do drugog mozga. Neograničena mogućnost kombiniranja ograničenih
zvukovnih signala ilustrativno nam pokazuje zadivljujući sistem ljudske komunikacije.

3.1. Zašto se baš zvukom sporazumijevamo?

Da bi prenosili poruke potrebni su nam zvukovi, tj. dogovoreni signali. Njihova priroda je nebitna
sve dok prenose željene poruke. Najvažnije je da jedan misaoni sadržaj pređe od mozga jednog do mozga
drugog čovjeka, a kojim signalima će to biti je u biti nebitno dokle god obojica znaju značenjsku vrijednost
upotrijebljenih signala.
Jedini sistem kojim čovjek može prenositi nmeograničen broj poruka jeste sistem koji koristi
ograničen broj signala i pravila koja se kombinuju da bi dali neograničen broj kombinacija. Takav je i jezik:
glasovi čine ograničen broj signala, a gramatika sistem pravila za kombinovanje glasova na neograničen broj
načina.
Zašto zvuk? Iako je ograničen vremenom i prostorom, daleko je ispred ostalih sistema koji bi
prenosili poruku. Npr, čulo vida bi zavisilo od izvora svjetlosti i bilo bi noću dosta oslabljeno. Dodir bi
također ograničio prenošenje signala jer bi sagovornik morao biti na dohvat ruke. Miris bi još drastičnije
reducirao prenošenje poruka. Dalje, zvuk ostavlja ruke slobodnim za rad, ne traži svjetlost, ni koncentraciju.
Potrebno je spomenuti i pismo kao sredstvo prenošenja veće sume raznih znanja. Ali za lingvistu jezik treba
da bude primarna supstanca jezika, pažljivo oslušnuti njegove zvukove.

3.2. Kojim putem ide zvuk -Podjela fonetike na uže discipline

Grane fonetike koje su dio ove problematike jesu (tradicionalno nazvana) artikulaciona fonetika koja
u novije vrijeme nosi naziv fiziološka fonetika. Prikaz akustičke, kao i auditivne fonetike uobličava se
osvrtom na primjenu fonetike kao nauke u oblastima fonijatrije, logopedije i audiologije potvrđujući da
jezik zauzima centralno mjesto kada je riječ o svakoj značajnijoj ljudskoj aktivnosti.
Zvuk kreće iz pluća (vazdušna struja). Kakv će zvuk izaći iz naših pluća zavisi prvenstveno od
položaja naših organa iznad pluća – artikulaciona fonetika. Od usta govornika do ušiju sagovornika zvuk
obično putuje kroz vazduh ili kroz neki drugi medij koji se vraća u prvobitno stanje. Npr. koncentrični
krugovi koji se stvaraju zbog bacanja kamenčića u vodu su slični krugovima koja stvara zvučna viljuška što
treperi u vazduhu. Oblik zvučnih talasa koji nastaju pomijeranjem govornih organa, njihovu strukturu i
ostala fizička svojstva koje ljudsko uho može registrovati, a ljudski mozak lingvistički protumačiti proučava
akustička fonetika.
Kada zvučni talasi dođu do slušaočevog uha oni djeluju prvo na njegovu bubnu opnu, pa i na ostale
dijelove slušnog organa. Mehanizam primanja jezičkog zvuka uhom i organima u neposrednoj blizini uha

10
proučava auditivna fonetika. Prenos od uha do moždane kore se vrši nervnim impulsima i to proučava
neurolingvistika.

3.3. Primjene fonetike

1. Usvajanje stranog jezika (rad na usvajanju izgovora stranog jezika izvodi se artikulacionim
vježbama, ali i sistematskim vježbama jezičkog sluha
2. Liječenje govornih mana- fonijatrija koja se bavi liječenjem izgovorenih nedostataka i logopedija
koja se bavi liječenjem govornih mana.
3. Audiologija- bavi se otklanjanjem razmih nedostataka sluha (vježbe sluha za djecu koja nisu
potpuno gluha).
4. Snimanje i reprodukcija zvuka.

3.4. Šta radimo kad pričamo-artikulaciona fonetika

Iz mozga idu poruke govornim organima šta da ovi rade. Poruke se prenose nervima. Prvi se na
posao daje tzv. respiratorni mehanizam koji pribavlja vazdušnu struju. Plućni mehanizam se rasteže čime se
vazduh ubacuje u pluća. U nekim jezicima ima glasova koji za izvor akustičke energije koriste struju
vazduha što ide u usta prema plućima (egresivni glasovi, jezici Indije). Najveći broj ljudskih glasova su
egresivni (energija koja se stvara pri izlazku vazduha iz pluća). Odnos udisaja i izdisaja je 1: 1,1. Pri govoru
(kojemu je izdisaj izvor energije ) odnos je izmijenjen tako da otpuštanje vazduha iz pluća traje 3 do deset
puta duže nego unošenje u pluća. Segment govora proizveden između dva uzimanja zraka se naziva
disajnom grupom riječi.
Pored plućnog mehanizma, postoje još i faringijalni (ždrijelni) ili glotalni (grkljanjski) i oralni
(usni). Pluća su sa ustima povezana dušnikom (traheja). Taj dušnik poprima oblik jedne hrskavičave kutije
larinks (grkljan) u kojemu se nalaze glasne žice. Larinks svojim dijelom strši u vidu Adamove jabučice kod
muškaraca. Razlog zašto samo muškarci imaju Adamovu jabučicu je taj da glas odraslog muškarca je za
oktavu niži od glasa žene i djece.
Farnigijalni ili glotalni respiratorni mehanizam stupa na snagu pomijeranjem čitavog larinska na gore
ili dole. Kada se glasne žice zatvore larinks se pomjeri prema gore, a vazdušni stub između grklanja i usana
se smanjuje, a višak zraka izlazeći iz usta stvara akustičku energiju. Tako nastaju egresivni faringijalni
glasovi ili ejektivi (javljaju se u jezicima Indijanaca, afričkim i kavkaskim jezicima). Ako je smjer
pomijeranja grkljana obrnut prema dole, dobijamo ingresivne faringijalne glasove ili implozive. Oralni
respiratorni mehanizam se upotrebljava u malom broju jezika kao što su afrički jezici Zulu i Xhosa
(kliktanja/coktanje).

11
Usta
Kada se vazdušna struja pokrene iz pluća dolazi do „remećenja“ vazdušne struje. To se vrši na 3
načina:
a) Vazdušna struja nalazi na potpunu prepreku koju pravi jezik, usne ili glasnice i zatim se
oslobađa, naglo ili usporeno.
b) Vazdušna struja nailazi na organ koji može vibrirati (glasne žice, resica).
c) Vazdušna struja nailazi na više ili maje sužen prostor od glotisa (prostor između glasnica) do
usana. Dolazi do turbulentnog kretanja kroz sam suženi dio.
Najčešće dolazi do kombinovanja dva ili tri osnovna načina proizvodnje zvuka.
(Napomena: Riđanović objašnjava gdje se nalazi alveolarni greben, tvrdo nepce, meko nepce, i resica,
i da se jezik dijeli na vrh, lopaticu, prednji, srednji i zadnji dio eng. tip, blade, front, centre, back., str.
92)
Klasifikacija glasova
Glasove možemo klasifikovati kao vokale i konsonante, mada su i ovi termini problematični jer ne postoji
kriteriji po kojima bi oni spadali u samo jednu kategoriju. Glasovi se mogu posmatrati kao čisto fizičke
entiteti, ili na osnovu funkcionalnosti u jeziku. Ima glasova koji svojim fizičkim svojstvima odgovaraju
konsonantima, ali su prema funkcionalnosti vokali, i obratno. Prema fonetskoj karakterizaciji, konsonanti su
oni glasovi od kojih se formira potpuna, djelomična, ili naizmjenična prepreka vazdušnoj struji. U
lingvistici, glavni kriterij za podjelu glasova na vokale i konsonante je položaj glasa u slogovnoj strukturi
jednog jezika. Središnji položaj imaju vokali, periferni položaji imaju konsonanti (r vs. slogotvorno r). Neki
su fonetičari probali da riješe ovaj problem uvođenjem termina vokoid i kontoid, a vokal i konsonat bi
imali lingvističku funkciju. Glas r bi bio kontoid, ali nekad vokal, a nekad konsonant. Međutim, ni ovo nije
bilo najbolje rješenje.
Riđanović smatra da bi za klasifikaciju konsonanta trebalo uzeti u obzir:
a) Koji se respiratorni mehanizam koristi (plućni, faringijalni, usni)?
b) Da li su konsonanti egresivni ili ingresivni?
c) Da li glasne žice trepere ili ne (zvučni i bezvučni)?
d) Da li su oralni ili nazalni?
e) Mjesto izgovora.
f) Tip prepreke vazdušnoj struji.
Postoji i tzv. sekundarna artikulacija(stvara se prepreka na još jednom mjestu pored prepreke na mjestu
primarne artikulacije). Kada je ta prepreka u oblasti tvrdog nepca (hard palate) kažemo da su konsonanti
palatalizirani. Ako je na mekom nepcu (velum) kažemo da su velarizirani, a ako je pri izgovoru nekog
glasa sužen oralni farinks onda su faringalizirani, što je po akustičkom efektu slično velarizaciji. Jedna

12
sekundarna artikulacija u kojoj se ne koristi jezik je labijalizacija (zaokruživanje usana pri izgovoru nekog
glasa).
Konsonanti se mogu okarakterisati kao pravi/obstruenti (dijele se na zvučne i bezvučne) i sonanti.
Po prirodi su sonanti bliže vokalima jer su zvučni i pri artikulaciji nema prepreke vazdušnoj struji.
Pri artikulaciji vokala nema prepreke vazdušnoj struji, glasnice trepere, što znači da su svi vokali
zvučni. Njihova podjela se vrši na osnovu položaja jezika u ustima i to:
1) Dio jezika koji se podiže ( prednji, srednji, zadnji) (prednji, centralni, i zadnji)
2) Visina do koje je jezik podignut (visoki, srednji, i niski)
3) Oblik usana (zaokužen, neutralan, i razvučen).
Promjene položaja jezika u ustima pri izgovoru su proučavane na osnovu rendgenskih snimaka. Sistem
proučavanja vokala je ponudio Danijel Džons koji je odredio 8 vokalskih mjesta koje je nazvao cardinal
vowels/osnovni vokali, kao i sekundarne vokale.
Tonovi
Tonski jezici-zvučne razlike među riječima mogu se signalizirati različitim tonskim visinama
(koneski, tajlandski, burmanski, vijetnamski). Različite intonacije iste glasovne cjeline kojima se
signaliziraju različita značenja se nazivaju tonovi. Npr. kineski 4, tajlandski 5 tonova. Naš jezik
(pored švedskog i norveškog) je jedan od samo tri tonska jezika indoevropske porodice jezika.
Intonacija
Svi ljudski jezici ne koriste tonske razlike za razlikovanje riječi, ali se u svim jezicima koristi
muzički ton kao sredstvo izražavanja govornikovog stava prema predmetu govora. Melodijski obrasci
kojima se izražava stav govornog lica se nazivaju intonacijom. Prema intonacijskom sistemu našeg jezika
neutralan stav govornika se izražava intonacijom u kojemu se ton poštepeno spušta od prve do posljednje
riječi.
Pored intonacije tu je i dinamika, koja reguliše jačinu (glasnoću) raznih elemenata teksta, zatim
ritam, tempo, boja, i kvalitet glasa (piskav, dubok, sjeckav, stegnut, promukao).

3.5. Nešto o fizici jezičkog zvuka-akustička fonetika

Prikaz ove grane fonetike u ovom poglavlju knjige također je propraćen- slikovnim prikazima –
dijagramima i katodnim oscilografima. Naglašavaju se fizičke zakonitosti fiziološko-akustičkih obilježja
ljudskog govora, objašnjava utjecaj sredine u kojoj glasa nastaje i medija kojim se prenosi, razlažu se spektri
tonskih visina glasova. Posebna pažnja pridaje se rezonantnim frekvencama vokala (formantima), a s tim u
vezi dolazimo do zaključka da svaki glas poput otiska prsta (Riđanović 1998: 107) ostavlja „otisak glasa“ na
zvučnom spektografu.

13
 Kada čovjek govori, on svojim govornim organima na razne načine vrši pritisak na vazduh koji izlazi
iz njegovi pluća. Kada su promjene pritiska pravilne kao kod vokala i zvučnih konsonanata dobija se ton, a
kada su nepravilne kao kod bezvučnih suglasnika dobija se šum. Glasovi se razlikuju po 1) tonskoj visini 2)
glasnoći 3) kvalitetu.
Promjena nekog zvučnog talasa se određuje prema vremenskom razmaku između dvije susjedne
tačke maksimalnog pritiska. Ukoliko je taj razmak jedna stotinka sekunde kaže se da je frekvenca ovog
talasa 100 Hz.
Složeni zvuci kod kojih se vazdušni pritisak periodično mijenja na više mjesta proizvode više
istovremenih čistih tonova koji čine spektar. Tonsku visinu složenog zvuka određuje frekvenca najnižeg
čistog tona u spektru. Ako su oni jednako odvojeni jedan od drugog, onda visina složenog zvuka je jednaka
razlici između pojedinačnih čistih tonova. Npr. ako se neki složeni zvuk sastoji od četiri čista tona sa
frekvencama od 300, 400, 500 i 600 herca, onda njegova visina odgovara tonu od 100 Hz.
Intezitet ili glasnoću jednog glasa određuje intezitet promjena vazdušnog pritiska. Što je snažniji
pritisak govornih organa na vazdušnu struju, to je njeno kovitlanje snažnije i glas veći. Jedinica za mjerenje
jačine zvuka je decibel.
Kod izgovora vokala je važan položaj jezika, glasnica i usana. Promjena u oblasti glasnih žica utiče
samo na zvučnost glasa i njegov tonalitet, dok promjene položaja jezika i usana mijenjaju sam glas (npr. o u
e). Svaka prepreka zračnoj struji iznad larinksa izaziva karakteristična treperenja zraka sa karakterističnom
frekvencijom i tonskom visinom koja je različita od osnovnog tona što ga proizvode glasne žice u
larinksu.Rezonantne frekvence se u fonetici zovu formantima.

3.6. Jezički zvuk u jezičkom sistemu-fonologija

Fonologija se bavi organizacijom glasova i ostalih zvukovnih obilježja jezika u cjelokupnom
jezičkom sistemu. Fonetika želi saznati sve o karakteristikama jezičkog zvuka, bez obzira da li ona imaju ili
nemaju neku funkciju u lingvističkom smislu, dok se fonologija fokusira na jezički zvuk koji ima funkciju
ulingvističkom smislu.
Fonemi
Fonem Riđanović slikovito određuje kao „atom“ moderne lingvistike naglašavajući da on ipak nije
nedjeljiv nagovještavajući problematiku kombinatornih varijanti fonema, odnosno alofona.
Fonem je najmanja jedinica govora koja je bitna za značenje. Varijante jednog fonema uslovljenje
fonetskim kontekstom (kombinacijama sa drugim fonemima istog jezika) i položajem govornih organa se
nazivaju alofonima.
Važno je istaći da određeni niz fizički različitih glasova može u jednom jeziku da predstavlja
različite foneme, a u drugom različite varijante jednog glasa (sin vs banka; pen vs singing); (lov-rov, a u

14
japanskom su l i r slobodne varijante istog fonema=kišobran, kišoblan, a u korejskom alofonske varijante
istog fonema koji su u komplementarnoj distribuciji).
Pošto je svaki alofon određen posebnim fonetskim kontekstom, jedan alofon se nikad ne može
pojaviti u kontekstu u kojem se javlja neki drugi alofon istog fonema. Za takve alofone kažemo da su u
komplementarnoj distribuciji. Dentalno-alofonska varijanta n se javlja samo ispred dentalnih suglasnika d
i t, a velarno n ispred velarnih k i g. Ali ako varijante jednog fonema nisu određene fonetskim kontekstom te
se alofoni jednog fonema mogu javljati na istom mjestu kažemo da su oni slobodne varijante. Kriterij za
identifikaciju alofona je odsustvo minimalnog para, jer alofoni ne utiču na značenje riječi, i nemaju
komunikacijsku težinu kao fonemi.

Fonološka obilježja-fizičke i zasad najmanje fonološke jedinice

Kada pričamo, mi ne izgovaramo foneme već različite glasove koji se pripisuju fonemima, stoga se
smatraju apstraktnim fonološkim jedinicama. Svi proizvedeni glasovi daju se opisati jednim relativno malim
brojem osnovnih fonoloških parametara koji se nazivaju fonološkim obilježjima. Teorija fonoloških
obilježja: Sva djeca svijeta prvo nauče proizvoditi najizrazitiji glasovni kontrast, tj. nauče da razlikuju
ekstremni konsonant od ekstremnog vokala, jer je on najjednostavniji, a percepcijski najuočljiviji.
Sljedeće što nauče je razlika između oralnih (usnenih) i nosnih(nazalnih) konsonanata. Ta razlika
omogućava razlikovanje riječi za mamu i babu, što je prvi leksički kontrast koji djeca nauče. Zatim slijedi
razlika između labijalnih (usnih) i dentalnih (zubnih) konsonanata (razlika između pa i ta, ba i da). Nakon
ovoga slijedi usvajanje ostalih fonoloških obilježja svog maternjeg jezika hronološkim redom koji odgovara
rasprostranjenosti tih obilježja u jezicima svijeta. Ako postoje plozivi i frikativi u jeziku i s obzirom da su
prvi rasprostranjeniji od drugih , isti će biti prvi usvojeni. Zatim idu prednji konsonanti pa zadnji. Frikativi
prije afrikata. Posljednju glasovni kontrasti su oni koji imaju najmanju funkcionalnu moć i koji su pri dnu
skale rasprostranjenosti u jezicima svijeta ( č vs. ć, dž vs đ). Kod afazije gubitak FO ide suprotnim
hronološkim redom od reda usvajanja.
Kada učimo neki jezik, mi ne učimo glasove tog sistema već njegova FO koja karakterišu 2 ili više
glasova novog jezika.
Fonotaktika
Ova oblast fonetike se bavi istraživanjem mogućnosti linearnog kombinovanja fonema u
morfemima, riječima i višim fonološkim jedinicama. Ona usmjerava nas ka činjenici da je, ipak,
mogućnost kombiniranja glasova unutar jedne riječi ili više njih, u suštini, konačan broj zbog fonotaktičkih
ograničenja. Razlog je u tome što neke kombinacije glasova – tipa teških suglasničkih skupina, pogotovo na
početku riječi, pojave koje se u jeziku ne mogu ostvariti. Čak i kada bi neki fonetski žongler izgovorio
„bkdf“ pitanje je da li bi bio razumljiv onima koji bi ga slušali. Fonotaktička pravila:

15
 I) Prvo pravilo bi bilo isključenje fonološke riječi bez samoglasnika.
Samoglasnici su nosioci slogova, najzvučniji su dio sloga, i stub su riječi, a Riđanović nas upoznaje sa
životnim primjerom kada je bio prinuđen da japanskom taksisti prilagodi izgovor engeskih riječi kako bi ga
ovaj doveo na pravu lokaciju (Riđanović 1998: 145).
Većina jezika ima strukturu sloga CV.Konsonanti koji se javljaju ispred i iza samoglasnika su poredani
po relativnoj sonornosti; ispred samoglasnika od manje ka više zvučnim, a iza od više ka manje zvučnim.
Raspored zvučnosti u 1. slogu se predstavlja jednm talasastom linijom. S obzirom da je ponekad teško
odrediti granicu sloga u obzir se uzimaju lingvistički faktori (morfemska struktra, fonotaktička pravila).
II) 2 susjedna suglasnika moraju biti jednaka po zvučnosti.
Ako se 2 suglasnika različita po zvučnosti nađu jedan do drugog, prvi se prilagođava drugom.
pred + postaviti = predpostaviti = pretpostaviti. Proces se naziva regresivna asimilacija (jer je drugi glas
uticao na prvi) po zvučnosti. Ova pojava se može objasniti zakonom ekonomičnosti; ekonomičnije je
glasnice držati u jednom položaju (treperile ili ne) nego ih prebaciati u suprotne položaje zbog izgovora 2
susjedna suglasnika. Izuzetak od pravila su sonanti ( s nama, s vama).
Uvode se distinktivna (kojima se može izmijeniti značenje) i redundantna obilježja (neobičan
izgovor). Zvučnost je kod opstruenata distinktivna jer se promjenom b u riječi bara dobija para, ali
redundantna kod sonata jer se obezvučenjem n u riječi narod dobiva samo neobičan izgovor. Pri
uspostavljanju fonoloških pravila uzinaju se u obzir samo distinktivna obilježja.
Fonotaktika je svoje mjesto našla i u problematici distrubucije starih i novih akcenata, što se
potvrđuje primjerima silaznih akcenata na središnjih slogovima kada se radi o riječima stranog porijekla.
Naš jezik razlikuje 4 vrste akcenata: dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i kratkouzlazni. Osnovna
fonotaktička pravila su sljedeća:
a) Silazni se javljaju samo na prvom slogu riječi;
b) Uzlazni se javljaju na svim, osim na zadnjem slogu riječi,
c) Na zadnjem slogu ne stoji niti jedan akcent
d) Jednosložne riječi imaju samo silazne akcente
e) Akcenat se javlja samo na jednom slogu,
Poštivanje pravila nije dosljedno, uočava Riđanović, jer se u primjerima samoodbrana i poljoprivreda
(kratkosilazni akcent na drugom „o“ i na „i“). Ove pojave su ilustracija kretanja u jeziku, promjena bez kojih
bi jezik bio osuđen da vječno ostane isti.
Jedno fonološko pravilo (...)
nositi-nošen-nošnja
prositi-prošen-prošnja
voziti-vožen-vožnja

16
Oblik riječi u navedenim nizovima se mijenja i promjene riječi su sustematične utoliko što postoji
paralelnost između pojedinih horizontalnih nizova (paradigmi). Zvuk u jeziku je bogato organiziran; svaka
riječ ulazi u zvučne odnose sa nekim drugim riječima čineći zvučnu paradigmu, koja se povezuje u veće
sisteme, a ove u veće ....
Organizaciju zvuka u jeziku lingvisti predstavljaju pravilima koja se nazivaju fonološkim. Mnoga se
odnose na promjene oblika riječi što se javljaju kao posljedica promjena u njihovoj morfološkoj strukturi =
morfonološka pravila.
nosi + en= nosien= nošen (palatalizacija)
Generativna gramatičari smatraju da na svakom planu jezičke organizacije, pa i na fonološkom,
postoji dvojaka struktura dubinska i površinska. Dubinska struktura ili podstruktura podrazumijeva one
oblike koji se ne javljaju kao stvarni, već kao imaginarni, neophodni za opis određene fonološke pravilnosti.
Pošto izvorni govornik zahvaljujući svojoj intuiciji osjeća da postoji sistematičan odnos između prvog niza
riječi, garamtičar to mora objasniti bez dijahronije.
Oblik u podstrukturi: /nositi/-/nosien/-/nosnja/
površinska struktura /nositi/ /nošen/ /nošnja/ PALATALIZACIJA

Oblici u podstrukturi(input) su srodniji nego oblici površinske strukture (output)(nos- vs no-). Podstruktura
predstavlja naše jezičke intuicije bolje od površinske, koja predstavlja samo organizaciju signala u jezičkoj
poruci. Jedno od pravila palatalizacije = dentalni frikativi s i z mijenjaju u š i ž ispred i, koje se u ovom
slučaju nalazi u podstrukturi prije nastavka -en.

4. RIJEČI I NJIHOVI (REZERVNI) DIJELOVI – MORFOLOGIJA

Izričaj (eng. uttrenace) je naziv za osnovnu jedinicu ljudskoga govora obogaćenu značenjem i
korisna je u proučavanju govorne djelatnosti, onoga što Sosir naziva parole (govor) a Čomski performance
(govorna djelatnost). Nažalost, nije koristan u ispitivanju našeg znanja o maternjem jeziku.
Ogulimijednubobugrožđa. Da se prvi put susrećete sa ovim jezikom, da li bi znali šta je riječ, a šta rečenica
ovdje? Da li možemo mijenjati red riječi?
Red riječi u srpskohrvatskom jeziku do nivoa rečenice je uglavnom slobodan (izuzimajući tzv.
enklitike i proklitike), ali je on je određen strukturom određenog diskursa. Riječ mi ne bi mogla doći na
početak rečenice.
Oblik riječi se može mijenjati od rečenice do rečenice. U našem jezikuje ta pojava česta jer je naš
jezik flektian, u kojem se gramatički odnosi i funkcije izražavaju manjim promjenama oblika riječi, najčešće
dodavanjem nastavka ili sufiksa. Različite tipove jezika proučava grana lingvistike koja se naziva

17
lingvistička tipologija. Primjer promjene oblika riječi u zavisnosti od gramatičke funkcije jeste promjena
imenica po padežima.
Čovjek treba pomoć. (subjekat u nominativu)
Čovjeku treba pomoć (dalji objekat u dativu)
Čovjeka treba razumjeti. (bliži objekat u akuzativu)
Dati nastavci, odnosno njihovo odsustvo pokazuju odnos imenice prema drugim riječima. Svaki od ovih
nastavaka ima po nekoliko gramatičkih funkija.
Da li su promijenjeni oblici riječi nove riječi? Ne. Oni su samo različiti oblici jednog leksema, dok
se pojedinačni oblik jednog leksema naziva aloleks. Aloleksi se međusobno samo malo bolje razlikuju.
Mogu se javiti i supletivni oblici; oblici koji se pojavljuju, a razlikuju se od odnosvnih oblika (čovjek-ljudi).
Suplecija je mnogo češća u gramatičkim nastavcima nego u korjenima riječi.
Ako bi suplecija označavala pojavu formalnih razlika tamo gdje ne treba da ih bude, odsustvo takvih
razlika bi se nazvao sinkretizam.
N stvar
G stvari
D stvari
A stvar A=N (sinkretizam)
V stvari
I stvari
L stvari
Morfemi
Najmanja jedinica jezika koja ima značenje.
Ne-pri-hvat-ljiv-ost
Razlika između morfema i riječi :
a) Nisu svi morfemi samostalni
b) Ne mogu slobodno mijenjati mjesta u rečenici
c) Njihov poredak i riječi je strogo fiksiran
d) Značenje im je promjenljivo u zavisnosti od morfemskog sklopa riječi u kojem se nađu.
preneraziti i podstrek = javljaju se u samo jednom leksemu i eventualnim izvedenicama, pa ih neki
lingvisti zovu unikatnim morfemima.
Sličnost između morfema i riječi je ta što morfem može mijenjati svoj oblik u zavisnosti od
gramatičke veze sa ostalim morfemima. Tako hvat postaje hvać u riječi prihvaćati. Ovakve varijante
morfema uslovljene kontekstom se nazivaju alomorfima. Alovarijante lingvističkih jedinica treba
razlikovati od slobodnih varijanti koje nisu uslovljene lingvističkim faktorima. Primjeri slobodnih varijanti

18
morfema bi bili oblici hvat i hvać u prihvatam nekoga i prihvaćam nekoga, a da taj izbor nije lingvistički
uslovljen.
Morfemi se dijele na slobodne i vezane. Slobodni su morfemi koji se mogu javiti kao cjelovite
riječi (ne u riječi neprihvatljivost; jelen, pas, žut u riječima jeleni, pasji, žutozelen). Vezani se nikad ne
javljaju kao samostalne riječi (-i, -ji, -o u navedenim riječima), svi gramatički nastavci i velika većina
prefiska i sufiksa kojima se grade nove riječi. Pojedinačni oblik jednog morfema se naziva morf, tačnije bi
bilo govoriti o slobodnim i vezanim morfovima.
Prema tome da li određuju leksičko značenje riječi kojoj pripadaju, ili samo njene gramatičke
parametre, morfemi se dijele na leksičke (korijenske) i gramatičke. Korijenski morfemi bi bili hvat u
riječi neprihvatljivost ;jelen, pas, žut u riječima jeleni, pasji, žutozelen. Ne znači da su svi korjenski
morfemi slobodni; ima ih i vezanih, a gramatički su pretežno vezani.
Kada su gramatički morfemi realizovani slobodnim morfovima oni čine čestice/partikule (da, od, sa,
je). Kada su gramatički morfemi realizovani vezanim morfovima, nazivaju se afiksima. Dijele se na
prefikse, sufikse, infikse i cirkumfikse. Ono čemu se jedan afiks dodaje se naziva osnova, koju može
činiti jedna korijenski morfem (pas + ji), dva ili više njih (Jadran-film- a), ili bilo kakva kombinacija
korijenskih i gramatičkih (žut-o-zelen-i, (samo-o-u-prav-lj-anje). Afiksi mogu derivacijski (mijenjaju
značenje riječi, ne-pri-hvat-ljiv) i flektivni (mijenja oblik leksema radi njegovog gramaričkog uklapanja u
veće cjeline).
1) Prefiksi su uglavnom derivativni (pri-hvatiti, sa-radnja, do- jučerašnji, is-pre-skakati). Ako je
glagolski vid gramatička kategorija, pri- i sa- su flektivni, što ukazuje da granica između jednih i
drugih nije baš najjasnija.
2) Sufiksi su većinom flektivni (padeški nastavak, nastavak u promjeni glagola)m mada mogu biti i
derivacioni (-ljiv- i –ost u ranijim riječima).
3) Infiksi su često derivacioni (star-o-gradski; narodn-o-oslobodilački). Flektivni bi bio –ov- (sin-ov-i,
grad-ov-i).
4) Cirkumfiks ne postoji u našem jeziku . U njemačkom ge- ima pretežno flektivnu funkciju jer gradi
njihove participe prošle (ge-leb-t).
Neke morfološke promjene nisu rezultat afiksacije. Laž u laš u korijenu padežnih oblika riječi lažac (lašca,
lašcu); dolazi do oduzimanja nekih elemenata, u ovom slučaju dužine središnjeg vokala i zvučnost završnog
konsonanta. Neke riječi zadržavaju potpuno isti oblik (sheep-sheep).
Generativni gramatičari objašnjavaju promjenu oblika riječi na sljedeći način. Jedan od glavnih
principa generativne gramatike razlikovanje dubinske strukture (ili podstrukture). Elementi podstrukture su
apstraktni, teorijski konstrukti, dok površinska struktura opisuje stvarni, fizički oblik jezičke pojavnosti.

19
Oblik u podstrukturi: /graid/-/griiz/-/vert/
površinska struktura /gra/ -/gri -/veir/ PALATALIZACIJA

Oblici u podstrukturi nisu oblici muškog roda, jer oblici podstrukture po definiciji ne mogu biti nikakvi
stvarni oblici, već su to apstraktni konstrukti koji samo oslikavaju sličnost različitih oblika povšinske
strukture. Prednost gen.pristupa je u tome što oblik u podstrukturi odražava sličnost svih oblika površinske
strukture, sličnost koju osjeća izvorni govornik. Ovaj pristup uprošćuje opis jednog jezika.
*Problem termina morfem: šta sve označava –a u riječi „jelena?

4.1. Flektivna i derivaciona morfologija

Flektivna morfologija se bavin promjenama oblika riječi što nastaju iz gramatičkih razloga (padeži,
promjena glagolskog vremena, lice, broj, način) a derivaciona promjenama leksičko-semantičke naravi
(deminutiv, komad-ić, kop-ač). Razlike flektivnih i derivacijskih afiksa nisu samo u „fizičkim“ svojstvima,
već i po značenju i semantičkoj funkciji. Derivacioni afiksi imaju samo značenje – tj. doprinose značenju
riječi koje tvore, a flektivni osim značenja imaju i gramatičku funkciju. Flektivni i derivacioni afiksi se
razlikuju i po sljedećem:
a) Općenitost upotrebe flektivnih afiksa u odnosu na ograničenost upotreba derivacionih afiksa
(flektivni sufiks za množinu je više produktivan od derivacionog sufiksa koji bi označavao vršioca
radnje *jedač, pijač, spavač, trkač, hodač). Nastavak za množinu više u upotrebi dok se nastavak za
vršioca radnje javlja u 15-tak oblika.
b) Flektivni afiksi su stabilniji od derivacionih jer se mijenjaju sporije kroz istoriju jezika.
c) Flektivni afiksi se lakše mogu gramatički opisati od derivacionih.
d) Flektivni afiksi su više produktivni (-m se javlja kao nastavak za prvo lice jednine i dodaje se skoro
svim glagolima), a derivacioni su više ograničeni na određene osnove.
e) Derivacioni dolaze uz korijenski morfem (kop-ač-i), flektivni iza njih.

O složenicama
Pažnju zaslužuju i posebni tvorbeni postupci – tada je riječ o tvorbenoj ili leksičkoj morfologiji koja
se preciznije objašnjava slučajevima endocentričnog i egzocentričnog slaganja, u ovisnosti da li je
novonastala riječ u istom, ili van semantičkog polja tvorbene riječi. Ako je značenje složenice u istom
semantičkom polju kao i značenje jednog ili oba njena dijela nazivamo je endocentričnim, a ako je njeno
osnovno značenje drukčije od značenja njenih sastavnih morfema riječ je o egzocentričnoj složenici.
Osnovno značenje egzocentrične složenice se ne može razabrati ni iz jednog dijela (rekla-kazala, vrtirep) .
Kod endocentričnih složenica imamo slučaj da oba elementa igraju podjednaku ulogu u značenju složenice

20
(izvir-voda, biser-grana) koje se nazivaju koordinirane endocentrične složenice, ili slučaj kada je jedan
elemenat glavni nosilac značenja kojem je drugi elemenat podređen (visokoškolski, dangubiti) kada je riječ o
subordiniranim endocentričnim složenicama.
Kada se tek skuje, složenica može biti motivirana (značenje složenice se može razabrati iz njenih
dijelova), ali kasnije prima nova i napušta stara značenja.

Glavni gramatički razlozi za promjenu oblika riječi

Gramatički razlozi za promjenu oblika riječi sadržani su u obilježjima fleksivnosti, naspram
izolativnosti (vijetnamski i sl. jezici). Fleksivnost se dovodi u vezu sa terminom deiksa (od grč. glagola sa
značenjem „pokazivati“) što bi značilo da se time ukazuje na sve gramatičke pojave koje su direktno vezane
za sam govorni čin, sudionike, mjesto i vrijeme govora. Glagolska radnja, glagolski vid, način, te prelaznost
i neprelaznost glagola osvjetljavaju se sa aspekta višeznačnosti i širine spektra značenja u smislu da se
ponekad neke informacije ne mogu prenijeti na pravi način suštim uokvirenjem u nabrojane kategorije, jer je
često važno naglasiti vrstu radnje – u tu svrhu navodi se međunarodni lingvistički termin njemačkog
porijekla: Aktionsart koji pojednostavljuje takve slučajeve.
Padež ima važnu funkciju u gram.opisu mnogih jezika jer je to kategorija koja mijenja oblik i
načenje imenice ili imeničke sintagme, mada razlozi za tu promjenu po pravilu leže izvan te same imenice.
Ti razlozi su a) vezani za prirodu gramatičko-semantičke veze između glagola i imenica u istoj rečenici i b)
odnose se na prostorne i vremenske odnose u rečenici.
a) Pjeva Ivan. (Ivan je subjekat).
b) Pjeva Ivanu. (Ivan je objekat).
Neki glagoli su jednovalentni jer se gramatički mogu vezati samo sa jednim imenicom ili sintagmom.
To su neprelazni glagoli (hodati, kašljati zijevati). Drugi su dvovalentni (baciti, poljubiti, pozdraviti) pa su
im potrebne dvije imenice da bi ostvarili osnovni smisao. Trovalentni bi bili dati, predati. Četverovaletni i
petovaletni su dosta rijetki.
Valencija subjekta neprelaznih glagola se izražava skoro redovnim padežom koji se zove nominativ
(najčešće bez afiksa). U nekim jezicima subjekat prelaznih /uzročnih glagola je u ergativu. Predmet ili
objekat je najčešće u akuzativu. Dativ je obično padež indirektnog objekta...
Padež je kategorija oblika koje imenici nameću druge riječi u rečenici, a rod je kategorija koje
imenice nameću drugim riječima, obično pridjevima, glagolima i nekim zamjenicama. Imenice ženskog roda
obično imaju završetak na –a (ima i izuzetaka).
U vanjezičkoj realnosti rod se najviše odnosi na spol i pojam (neživog), ali može biti u vezi sa
oblikom predmeta ili njegovim fizičkim stanjem, sa njegovom vidljivošću, sa pripadnošću čovjeka kakvoj
društveno ili fizički odredivoj grupi, ili sa nekom kombinacijom. Kategorija roda u našem jeziku vezana je

21
za kategoriju spola u vanjezičkom svijetu. Ali činjenica da postoji srednji gramatički rod pokazuje odsustvo
korelacije između gramatike i svijeta. Štaviše, stolica je ženskog roda, a sto muškog (apsurd).
Gramatička kategorija broja mijenja oblik same imenice i riječi udruženim s njom. Razlikujemo
jezike sa dvojinom (dual) , trojinom (trijal), paukal (nekoliko) i plural (množinom). Najviše je jezika sa
jedninom i množinom. Postoji i brojivost i nebrojivost imenica (engl. countable i uncountable).
Postoje još dvije flektivne kategorije imenica: određenost i pripadnost. Određenost je neki jezički
signal kojim pokazujemo da li nešto o čemu pričamo je na neki način izdvojen primjerak ili dio nečega što je
ranije spomenuto, klasa entiteta ili njegovih primjeraka. Obično su to određeni i neodređeni članovi koji se
javljaju kao pune riječi ili poluriječi. Ponekad se javljaju kao afiksi imenica ili pridjeva (bugarski i
makedonski; topka-topkata-crvenata topka). Kod nas je to u vidu određenog i neodređenog pridjevskog
vida.
Pripadnost se izražava posebnim poluriječima posebnim (poluriječima). U dosta jezika se to čini
afiksima. Turski: ev- kuća, evim-moja kuća, itd. Iako se u našem pravopisu pišu odvojenom nemaju
fonološku samostalnost pravih riječi.
Deiksis: sve gramatičke pojave koje su direktno vezane za sam govorni čin, sudionike, mjesto i
vrijeme govora. Obuhvata glagolsko lice ( pokazujemo da li se glagolska radnja odnosi na govornika,
sagovornika, ili treće lice) , lične i pokazne zamjenice, prilozi za mjesto i vrijeme, pa čak i glagolsko
vrijeme.
U flektivnim jezicima je gl. lice označeno na glagolu, pa lična zamjenica nije obavezna, dok u
analitičkim nije ili je djelimično označena pa je prisustvo lične zamjenice obavezno (bos. vs. eng). Neki
jezici svojom gramatikom pokazuju i spol osobe kojoj govorimo (arapski), i neki i koja govori (japanski).
Naš jezik zanemaruje spolne razlike u prezentu (radim, radiš), futuru, ali raspoznaje u perfektu
(radio;radila).
Neki jezici imaju i bezlična lica koja se signaliziraju posebnom neodređenom zamjenicom= one u
engleskom, ili posebnom rječcom koja prati glagol= se u bosanskom, 2.licem jednine ili množine
prezenta=dođeš i pitaš, a ono nema.
Mnogi jezici posjeduju i posebne signale koji pokazuju u kakvom je odnosu govornik sa
sagovornikom (ti ili vi).
Glagolskim vremenima pokazujemo vrijeme neke radnje ili stanja u odnosu na vrijeme iskaza.
Međutim, buduće vrijeme predstavlja jednu vrstu nagađanja jer nagađamo o mogućim događajima u
budućnosti. Osim toga, tu su često utkane i subjektivne note kao što su odlučnost(reći ću mu, pa šta bude
bude), obećanje (Dobićeš čokoladu ako ovo uradiš), prijetnju (platićeš mi za ovo), molba (kupićeš mi novu
kasetu). Takve subjektivnosti se izražavaju jezičkim sredstvima koje spadaju pod modalnošću, pa mnogi
buduće vrijeme ne smatraju glagolskim vremenom. Tako ni sadašnje vrijeme nije često sadašnje jer se može

22
upotrebljavati i za prošlo vrijeme (on se ubija i skače u ponor), ali i za buduće (odlazim u utorak), te i za
svevremenske situacije (ko rano rani dvije sreće grabi).
Kada u jednom jeziku postoji više glagolskih oblika za pokazivanje prošlih glagolskih radnji ili
stanja, onda se jedan od njih upotrebljava više od ostalih i nekako je neutralan u odnosu na njih.
Perfekat imperfekat aorist
(neutralan) ( veću trajnost radnje; dalja prošlost) (trenutačnost; približava prošle
događaje sadašnjem trenutku).
Zbog ovih subjektivnih obilježja se ova vremena nazivaju i modalnim.
Mnogi jezici imaju i pluskvamperfekat- glagolsko vrijeme koje pokazuje da je jedna glagolska radnja
prethodila jednom periodu vremena u prošlosti. U posljednje vrijeme pluskvamperfekat se koristi u našem
jeziku da su posljedice neke prethodne radnje drugačije od očekivanog (Bio sam izgubio kišobran), što znači
da ga je u međuvremenu našao.
Aspekt je izrazito nedeiktička kategorija. Upravo se zbog toga on najbolje ilustruje
infinitivima (oblici na -ti i -ći kao dati, sjeći). Ona se odnosi na trajanje, učestalost, svršenost
glagolske radnje i sl. U slovenskim jezicima razlikuju se nesvršeni i svršeni vid, povezani sa podjelom
glagola na imperfektivne i perfektivne. Glagole možemo podijeliti na glagole čija radnja nema trajnost-
trenutni ili punktualni, glagole čija se radnja ponavlja u trenucima ili dužem vremenskom period-učestali
ili iterativni i glagole čija vremenska radnja traje izvjesno vrijeme – trajni/durativni. Pojam završetka
glagolske radnje bi se više uklapalo u njemačko pojam Aktionsart.
Glagolsko stanje (glagolskog roda ili dijateze) obilježava odnos između subjekta i glagolom
označene radnje, odnosno objekta na kome se ona vrši. Osnovna razlika ovde je između aktiva ('radno
stanje' ) i pasiva ('trpno stanje'), pri čemu objekt aktivne rečenice postaje subjekt pasivne (napravili su
štetu/šteta je napravljena), a subjekat aktivne rečenice se često izostavlja. U pasivno se stanje mogu
pretvoriti samo one rečenice čiji su glagoli bar dvovalentni. U nekim jezicima, kakav je i engleski, tzv.
instrument može postati subjektom rečenice (the bell rang), ili priloška odredba za mjesto (this room has
never been slept in).
Kategorijom načina (modusa) izražava se stav govornika prema činjeničnom sadržaju njegovog
iskaza - kao konstatacija (indikativ), zapovijest (imperativ), želja, namjera, neizvjesnost (konjunktiv) ,
mogućnost, pogodba (potencijal ili kondicional) i dr. Riđanović razlikuje tri vrste gramatičkih pojava u
ovoj kategoriji:
1. Modalnost- stav govornog lica prema realnosti ili istinitosti onoga što se iskazuje.
U indoevropskim jezicima se obicno izražava posebnim modalnim glagolima. U našem
jeziku to su glagoli moći, htjeti, morati, smjeti, trebati i njima slični. Rečenica Ona je
neudata lišena je kategorije modalnosti jer se u njoj ništa ne govori u stavu govornog lica

23
 prema iznesenom stanju stvari. Ali rečenice Ona može biti neudata ili Ona mora biti
neudata sa modalnim glagolima više ne govore o čvrstim činjenicama već o mogućim
stanjima stvari (u prvom pitanju se iskazuje sumnja o statusu istinitosti rečenice-
logička/epistemička modalnost; u drugom primjeru se iskazuje stanje na koje govornik želi
nekako uticati- deontička modalnost). Modalni glagoli su višeznačni. Modus- pokazuje šta
govornik čini svojom rečenicom u odnosu na sagovornika (tvrdi nešto-izjavni/deklarativni; pita
sagovornika nešto –upitni/ interogativni; zahtijeva, naređuje-zapovjedni/imperativ; uslovljava-
pogodbeni/kondicional); priželjkuje da nešto bude ovako/onako- optativni način).
Druga potkategori ja gramatičkog načina u većini jezika je markirana posebnim oblicima
glagola u izjavnim, upitnim,, zapovijednim i, nešto rjeđe, optativnim rečenicama. Uz to, sve ove
rečenice mogu biti potvrdne (afirmativne) ili odrične (negativne); razlika izmedu njih u većini
jezika se signalizira posebnom odričnom partikulom u negativnim rečenicama. Upitne rečenice su
također obilježene (u bosanskom rječicom li, u turskom afiksom- mi).
Treća potkategorija vezana je za zavisnu rečenicu; glagol zavisne rečenice koja iznosi
činjeničko stanje je obilježen drukčije (indikativ) od glagola u zavisnoj rečenici koji iznosi nešto
suprotno (konjuktiv, subjunktiv). Ova potkategorija se manifestuje u mnogim indoevropskim jezicima
izborom indikativnog ('pokaznog') oblika glagola zavisne rečenice za izražavanje činjeničkih
situacija, odnosno konjunktivnog ili subjunktivnog ('svezanog' ili 'podređenog') oblika za izdavanje
pretpostavki, želja, sumnji. Naš jezik ne izražava ovu razliku oblikom glagola zavisne rečenice, ali je
može izraziti kada je to potrebno, a nije drukčije signa1izirano, izborom zavisnog veznika što
odnosno da – Ne volim što pušite, između ostalog, znači da neko već zaista puši, dok Ne volim da
pušite izražava samo. govornikovu želju ili zahtjev u odnosu na pušenje.

4.2 Morfološka klasifikacija jezika

Jezici se svrstavaju u porodice prema zajedničkom „pretku“, ali u slučajevima, kada su u pitanju
prosto sličnosti u samoj jezičkoj strukturi -koje mogu, ali ne moraju da budu rezultat genetskih ili kontaktnih
činilaca - govori se o tipološkoj srodnosti , pa se na osnovu takve klasifikacije uspostavljaju jezički tipovi.
Najuobičajenija je morfološka klasifikacija kojoj je glavni kriterij broj i vrsta morfema u pojedinim
riječima. Tako se jezici dijele na izolativne, aglutinativne, flektivne i polisintetičke. Izolativni se smatraju
analitičkim, a ostali sintetičkim.
Izolativni tip ispoljavaju jezici (kao klasični kineski i vijetnamski) koji ne pokazuju nikakve
promjene po gramatičkim kategorijama, dakle nemaju različite oblike za jedninu i množinu, sadašnje i
prošlo vreme i sl. Svaka riječ ima po jedan morfem i jedno značenje. Kombinacija morfema je

24
neprihvatljiva. Poredak riječi u rečenici označava koja riječ ima ulogu subjekta, predikata, objekta, zatim
glagolsko vrijeme, aktiv ili pasiv.
Wo kan ta 'Ja ga vidim' (doslovno: 'Ja vidjeti/viđenje on')
Ta kan wo 'On me vidi' (doslovno: 'On vidjeti ja')
Ta kan wo peeng you 'On vidi mog prijatelja' (doslovno: 'On vidjeti ja prijatelj')
U ovakvim jezicima riječi ne pripadaju određenim vrstama već skaču iz jedne vrste u drugu bez promjene
oblika.
Kod aglutinativnog tipa (izrazito zastupljenog u ugro-finskim, turkijskim i mnogim afričkim i
dalekoistočnim jezicima) gramatičke kategorije izražavaju se nastavcima dodatim osnovi riječi, ali prostim
"naljepljivanjem", tako da svaki ima svoj vidljiv zaseban identitet i svoju jedinstvenu funkciju. Riječi se
sastoje od jednog korijenskog morfema, i više uredno poredanih flektivnih ili derivacionih morema.
Sevilmedilermi- ‘Zar nisu bili voljeni’
Morfemi ovakvih jezika nisu nepromjenljivi (može doći do alomorfa)
Iako postoji razlika izmedu izolativnih i aglutinativnih jezika u pogledu odnosa broja riječi i
morfema-kod izolativnih taj odnos je 1:1, a kod aglutinativnih 1 : x, gdje je x > 1-
njihova je zajednička osobina u tome što je odnos oblika i značenja morfema dosta stabilan.
Nema pretjerane alomorfske varijacije, ni mnogo suplecije, sinkretizma, nultih morfema,
neobične fuzije dva ili više morfema, dok sve ove pojave izrazito obiluju u jezicima koji se
nazivaju u flektivnim jezicima.
Za flektivni tip, najrasprostranjeniji u indoevropskim i semitskim jezicima, karakteristično je
srastanje nastavaka međusobno i sa osnovama, pri čemu jedan formalni segment često izražava više
gramatičkih kategorija; tako nastavak –m 'volim' jednovremeno označava prvo lice jednine prezenta
indikativa aktiva. Fleksija može da bude spoljna (izvan osnove), kao u upravo datom primjeru, ili
unutrašnja (unutar osnove), kao u engl. sing-sang-sung, ili kombinovana, kao u njem. singen-sang-
gesungen. Očigledno je da je morfološka analiza daleko teža kod fleksije nego kod aglutinacije. Neke
od njihovih tipoloških karakteristika bi bile:
a) Značenje morfema je fluidno
b) Mnogo supletivnih oblika
c) Mnogo unutarnjih promjena oblika kao što je vokalska alternacija
d) Prisutan sinkretizam
e) Česta i teško predvidiva fuzija različitih morfema.

Polisintetički tip strukture, naročito raširen u nekim sjevemoameričkim indijanskim jezicima i u

eskimskom, gdje u formalni okvir jedne riječi može biti sažet sadržaj koji bi u većini jezika bio iskazan

25
cijelom rečenicom (npr. u indijanskom jeziku nutka inikwihl 'minih 'isita ' neka mala svjetla gorjela su u
kući'.
Nijedan jezik nije “čist” u tipološkom smislu. Neki lingvisti su predložili da se tip jezika određuje
duž jedne tipološke skale, čiji bi polovi bili idealan izolativni jezik na jednoj strani i polisintetički na drugoj.
Jedinica za mjerenje jezičkog tipa, tzv. indeks sintetičnosti. Njegova vrijednost se dobije ako se u
jednom dovoljno velikom tekstualnom uzorku odredenog jezika (korpusu) broj morfema podijeli sa
brojem riječi. Ako je broj morfema, recimo, bio 2000, a broj riječi 1000, tj. ako riječi ispitivanog
jezika imaju u statističkom prosjeku po dva morfema, onda kažemo da je indeks sintetičnosti
tog jezika 2,00. Vrijednost indeksa sintetičnosti za engleski jezik je 1,68, a za sanskrit 2,59.

5. OD RIJEČI DO REČENICE – SINTAKSA*2

Glavni zadatak gramatike u njenom savremenom smislu je opis naših, mahom nesvjesnih znanja o
maternjem jeziku. S obzirom da je naša prva intuicija razlikovanje gramatičnih od negramatičnih rečenica,
prvi je zadatak sintakse da svojim pravilima predvidi sve one gramatične rečenice jednog jezika i isključi
one koje to nisu, kao i da objasni našu sposobnost izgovaranja i razumijevanja teorijski neograničenog broja
gramatički ispravnih rečenica.
Mi opažamo gramatičke odnose između riječi u .rečenici . U rečenici ona kuća na brdu privlači
mnoge posjetioce mi osjećamo da su prve 4 riječi usko povezane, a posljednje tri. Jedna od manifestacija
naše sposobnosti da opažamo gramatičke odnose između riječi u rečenici jeste i mogućnost da
otkrivamo višesmislenost jedne te iste rečenice na osnovu različitih mogućih gramatičkih veza između
njene riječi. Npr. na akciju su otišli najbolji učenici i studenti može da znači da su na akciju otišli
najbolji učenici i najbolji studenti, ali može značiti i da su otišli najbolji učenici kao i neki
studenti koji nisu morali biti najbolji.
Još jedna važna manifestacija naše sposobnosti da opažamo gramatičke odnose između riječi u
.rečenici se tiče uočavanja gramatičke parafraze- gramatička parafraza jedne rečenice smatra se svaka
druga oblikom različita rečenica čije je osnovno značenje jednako značenju prve rečenice. Npr.
Pušenje u sali nije dozvoljeno
U sali nije dozvoljeno pušiti
Nije dozvoljeno da se puši u Sali
Iz ovoga slijedi da mi posjedujemo gramatička znanja ne samo o odnosima jezičkih elemenata
neposredno prisutnih u jednoj rečenici (sintagmatski odnosi) i odnosima jezčkih elemenata u cjelokupnom
gramatičkom sistemu našeg jezika (paradigmatski odnosi). Zato sintaksičar treba da nam ukaže na sve
moguće odnose između riječi sa njihovim raznim oblicima, svodeći ih, u okvir što je moguće manjeg broja
pravila. Sva je prilika, dakle, da mu svojoj glavi nosimo jedan analitičko-sintetički “aparat”
2
S obzirom da je rečeno da ovo poglavlje ne treba spremati iz Riđanovića-nije detaljno prerađeno
26
za gramatiku maternjeg jezika, koji obavlja gramatičku analizu nama upućenih rečenica i
pomaže nam da sintetiziramo rečenice koje mi drugima upućujemo. 0 samoj fiziološkoj prirodi
tog “aparata” još se ništa ne zna Pitanje gramatičkih konstrukcija nužno nas usmjerava ka imenu
Noma Čomskog i njegovoj Sintaksičkoj strukturi naglašavajući duboko i svestrano promišljane o smislu
gramatike.

5.1 Šta je ko kome u rečenici – konstituenti i konstrukcije

Grafički prikazi sintaksičkih odnosa riječi jedne proizvolnje rečenice slikovito nam pokazuju uloge
sintaksičkih konstituenata u rečeničnoj konstrukciji potvrđujući analitički pristup i kritičko promišljanje o
istima. Svaka riječ ili skup riječi obješenih o jednu vertikalnu liniju u dijagramu „ stabla“
zove se sintaksički konstituent. Prema tome, u našem primjeru sve pojedinačne riječi su
konstituenti, ali isto tako i skupovi riječi ona kuća, na brdu i mnoge posjetioce. Kada se riječi
javljaju u istom „višem“ konstituentu, kažemo da su u konstrukciji. Konstituent je sintaksički
element rečenice, a konstrukcija je odnos među njima.

Svaka rečenica ljudskog jezika se ne može ovako uredno razložiti na konstituente.

Jedno od pitanja među lingvistima je broj elemenata u konstituentima. Roman Jakobson i pristalice
binarne analize rečenice su pristalice binarnog razlaganja.
Rečenica je struktura organizovana na nekoliko nivoa, koji opet među sobom čine jedan hijerarhijski
niz
Endocentrične konstrukcije riječi su one u kojima su odabrani članovi u neravnopravnom položaju,
naspram egzocentričnih u kojima su članovi u ravnopravnom položaju (primjeri navedeni na str. 191).
Tipovi egzocentričnih konstrukcija su:
 predikacija
 komplementacija
 koordinacija
 subordinacija

5.2 Avanture jednog sintaksičkog ronioca – dubinska struktura

27
 Ranije je već spomenuto da je sintaksa dio gramatike koji zauzima počasno mjesto, ponajprije zbog
objedinjjavanja sviju prethodećih joj slojeva jezične strukture. Sintaksa se, u suštini, bavi fizički prisutnima
„opipljivim“ elementima rečenice. Ipak, posebno pažnju zaslužuju upravo oni elementi koji se
„podrazumijevaju“, te su podjednako važni iz tog razloga što bi sintaksička analiza bila nepotpuna. Fizički
prisutni elementi tvore površinsku strukturu, a oni „nečujni“ elementi čine dubinsku strukturu (ili
podstrukturu). Riđanović ističe da je dubinska strktura rečenice jedno od najrevolucionarnijih otkrića u
lingvistici uopće. Navodeći primjer jedne rečenice – Idući bučnom zagađenom ulicom velikog grada,
Blagoje se odjednom prisjeti svog veselog, bezbrižnog djetinjstva, provedenog po jarkim, zelenim livadama,
obraslim svakojakim biljem, punim iskonskih životnih sokova. – Riđanović izvodi ništa manje nego 18
rečenica koje „leže“ u ovoj rečenici.
Te „maglovite, zastrašujuće dubine“ obično stoje u takvom odnosu da ih je više nego što ima
površinskih struktura. Iz toga proizlazi opravdano pitanje – postoje li suprotni slučajevi, tj. oni u kojima bi
više površinskih struktura odgovaralo jednoj dubinskoj strukturi. Ovo pitanje objašnjava se mogućnostima
transformacionog potencijala dubinskih struktura (Riđanović 1998: 201), čemu slijedi prikaz gramatičke
sinonimije – koja nije isključiva sinonimija u značenju riječi, već u gramatičkoj strukturi rečenica.
Posebna pažnja pridaje se dubinskim padežima, koje Riđanović imenuje gramatičkim temeljima
jezika. Zanimljivi rezultati dubinskih struktura ovim putem pokazuju nam da je svaka dubinska rečenica
sačinjena od jednog glagola i od jedne ili više imenica, jer u dubini nema pridjeva. Više puta u šaljivim
digresijama autor naglašava složenost i slojevitost bavljenja problematikom dubinskih struktura,
naglašavajući padežne okvire dubinskih glagola i valentnost imenica.

5.3 Automatska proizvodnja rečenica – generativno-transformaciona gramatika

U ovom poglavlju preciznije se naznačavaju dodirne tačke lingvistike sa savremenom logikom i
matematikom. Na jednostavnim primjerima brojnih odnosa (cijene artikala djeljive sa 5) izvodi se
mogućnost pojave kompjuterizovanog, dobro definisanog sisitema koji bi nam eventulano mogao otkriti još
neke mogućnosti u kombiniranju riječi u rečenice. Princip binarnih opozicija i poštivanje gramatičkih
zakonitosti dovelo bi do pojave više milijardi mogućih kombinacija. U obzir se uzimaju i kompjuterski
sistemi prevođenja, ali je centralno pitanje na činjenici da se u relativno prostijim rečenicama mogućnosti
kombinacije ostvaruju u prihvatljivom smislu, dok se u složenijim kombinacijama javljaju apsurdni rezultati.
Termini koji se posebno obrazlažu i ilustriraju grafičkim prikazima su: terminalni simboli, gramatičke
transformacije, modalitet i permutacija.

28
6. SMISAO ZNAČENJA I ZNAČENJE SMISLA - SEMANTIKA
Završno poglavlje knjige obuhvata niz pitanja iz oblasti semantike, za koju autor ističe da je krajnji
cilj jezika, ono zbog čega je jezik nastao i zbog čega postoji (Riđanović 1998: 233). Sve druge funkcije
jezika mogle bi se, u tom smislu, imenovati „nusproizvodima“.
Problem nastaje već kod same definicije semantike. Ako je to nauka koja ispituje “efekte” riječi
i drugih jezičkih jedinica u ljudskom društvu, onda se u njen okvir može smjestiti svekoliko
ljudsko iskustvo, što zastupaju pobornici semiotike Za njih sva ljudska kultura nije ništa drugo
do komuniciranja nekih sadržaja sistemima znakova, i objedinjavanjem tim sistema se može
proniknuti u ljudsku nutrinu, što Riđanović smatra pretjeranim.
Šta je onda domen semantike? Jedan segment bi bio odnos jezičkih elemenata prema
elementima vanjezičke stvarnosti. Ovaj segment sadrži dva osnovna problema.
Prvi bi bio priroda odnosa između jezičkog i nejezičkog entiteta. Da li svi vanjezički
entiteti označeni istim jezičkim elementom imaju lako prepoznatljive zajedničke fizičke osobine
ili vanjezički entitet “postaje” ono što nam je na umu kad ga nazovemo riječju? Ovo pitanje je kopkalo
mnoge filozofe i dijelilo ih na realiste i nominaliste? Ne postoji 100% potvrdan odgovor ni na prvo ni na
drugo pitanje.
Drugi bi problem bio činjenica da mnogim riječima ne odgovara ništa u fizičkoj stvarnosti
(vukodlaci, vile, elektroni), ili, ako odgovara, neuhvatljivo je (ljubav, zavist, ideja) ili neodvojivo od nečeg
drugog (voljeti, igrati se). Pobornici teorije imenovanja u semantici (riječi su samo etikete za stvari van
jezika) smatraju da ovim stvarima ne treba tražiti pandane u realnoj već psihološkoj stvarnosti, ali s obzirom
da svako ima drugačiju percepciju (neka nekoliko prijatelja nacrta vilu pa izvucite zajedničke osobine, kojih
neće biti mnogo) i ova teroija pada u vodu.
Po mišljenju mnogih savremenih semantičara, riječi nisu samo etikete za stvari van jezika, mada
se to tako čini. Odnos između jezičkih i vanjezičkih entiteta nije odnos pukog imenovanja, već nečega
drugog što će biti razjašnjeno kasnije.
Semantika treba da objasni lingvistički aspekt odnosa između jezika i nejezika. S obzirom da su
sve riječi riječi (nisu ljudi) one su u srodstvu, ali karakter i stepen srodstva varira po raznim
dimenzijama.Npr. Paket je bliži oblaku nego gama-zracima, jer su paket i oblak vidljivi prostim okom,
dok gama-zraci nisu.
Sanjina prijateljica iz Senegala mogla je, nakon što je naučila značenje riječi paket u
„poštanskom“ smislu, pročitati u nekim novinama sintagmu paket mjera ili paket aranžman. Ona je
ove sintagme mogla protumačiti u smislu paketa u koji je neko stavio uzorke raznih mjera (metra,
litra, jarde, itd.), odnosno aranžiranje sadržaja paketa i njegove spoljašnosti. Ali riječ paket u njima
ima drugačije značenje jer jedna te ista riječ u fonetskom smislu može imati više značenja. Ta značenja

29
mogu biti bliska ili udaljena (kosa- 1. dlake na glavi, 2. poljoprivredna alatka, 3. padina). Svaki od ovih
značenja se može iskazati novom riječju; paket riječju pošiljka, paket mjera- niz mjera, i sl. To samo
govori da su značenja i njihovi fizički znaci isprepleteni u veoma složan, ali uredan sistem međusobnih
odnosa. Stoga bi drugi zadatak lingvističke semantike bio da osvijetli taj sistem smisaonih odnosa.
Semantika se dijeli na ekstralingvističku i intralingvističku. Ekstralingvistička semantika se bavi
odnosima između značenja jezičkih elemenata i vanjezičkog svijeta, a intralingvistička se bavi međusobnim
odnosima raznih elemenata ili odnosima smisla. Podjela unutar ekstralingvističke semantike bi bila na tri
osnovna tipa odnosa jezika prema nejeziku- deskriptivni, socijalni i ekspresivni (zadnja dva se često
udružuju po nazivom interpersonalni). Socijalni i dijelom ekspresivni bio tzv. jezik koji se ni na šta ne
odnosi. Od posebne pažnje su uobičajene formulacije u jeziku koje mogu da „ništa ne znače“ i one se
imenuju upotrebnim nazivom fatičko opštenje, a odnose se na uobičajene fraze, tipa pitanja za zdravlje,
pozdrave i sl.
Socijalna upotreba jezika bi bila i performativna upotreba jezika. Mi se ne obraćamo drugoj
osobi samo da bismo joj prenijeli neke informaeije, opisali neko stanje stvari koje njoj ranije nije bilo
poznato. Nekada tražimo informaciju od nje, nekada da nešto učini, itd. Tada govorimo o formalnim
razlikama između rečenica kojima nešto opisujemo, pitamo, ili zahtijevamo. Ponekad, opet, nešto
kažemo da bismo i sami nešto uradili (matičar je rečenicom Ovaj brak je sklopljen obavio posao
sklapanja braka; igrač pokera ulažem 100 dinara je uložio taj novac, itd). Ovakva upotreba jezika se
naziva performativnom. Performativna uloga jezika (jezikom se nešto obavlja) podrazumijeva rečenice
koje nužno moraju imati glagol u sadašnjem vremenu (uložio bih 100 dinara ne predstavlja ulaganje) i
prvom licu.
Neemotivna upotreba jezika se naziva i deskriptivnom, i obuhvaća referenciju, denotaciju i
konotaciju. Upućivanje na stvari i pojave potpada pod definiranje referencije (ovisna o kontekstu i
konkretnom izričaju-moja krava ima promjenljivu referentnost ovisno o tome ko je govornik).
Značenja mogu biti denotativna i konotativna. Prvi termin odnosi se na opšte, neutralno i
eksplicitno značenje neke riječi (ono na što se riječ odnosi u vanjezičkom svijetu se zove denotatum), a
drugi na njeno izvedeno, lično, emotivno i implicitno značenje. Denotacija riječi majka je prosto 'ženski
roditelj', ali ta riječ u sferi konotacije simbolizuje nježnost, ljubav, brigu za dijete i sl. Denotacija se tiče
svih onih svojstava ili funkcija nekog entiteta koja su nužna za njegovu identifikaciju, a konotacija samo na
ona koja imaju neku posebnu/afektivnu vrijednost.
Denotacija je više-manje ista za sve članove neke jezične zajednice, ali se riječi mogu na planu
konotacije razlikovati od jednog društva ili pojedinca do drugog ; tako riječ za pojam vatre može imati
različite konotativne vrijednosti zavisno od klimatskih uslova u kojima žive pojedine zajednice, a neko ko je
u detinjstvu preživio požar može imati i osobnu ličnu konotaciju te riječi .

30
 Konotacija se u najvećoj mjeri ostvaruje isticanjem ili izdvajanjem jednog ili više obilježja
denotatuma. Kuća se podjednako odnosi na vrata, prozore, zidove, i krov građevinske strukture koja
služi kao ljudsko obitavalište, dok se dom odnosi na čovjekovo obitavalište koje mu pruža
sigurnost, toplinu i mir. To se najbolje vidi kroz upotrebljavanje vlastitih imenica kao opštih
uz određene konotativne vrijednosti (bosanski Pele, grčki Šekspir, i sl).

6.2. Rodbinske i komšijske veze među riječima-leksička semantika

Sinonimija
Sinonimi su prema klasičnoj definiciji riječi istog značenja. Test za sinonimiju bi bila zamjena
jednog sinomima drugim. Ukoliko je to moguće bez posljedica po značenje onda su riječi sinonimi. Mladić i
momak se mogu zamijeniti u većini slučajeva, ali ne svim.Isto važi i za književnost i literaturu, povijest i
istoriju. Glavni razlog nepostojanja apsolutnih sinonima treba tražiti u činjenici da svaka riječ ima više
značenja, i neka su podudarna, a neka nisu.
Dvije, tri, ili četiri riječi mogu imati srodno značenje pa ih možemo smatrati djelimičnim
sinonimima. Oni se mogu poredati na skali srodnosti od više ka manje srodnim. Postoji nekih 5 tipova
djelične sinonimije.
1. 2 riječi sa potpuno istom denotacijom iz različitih dijalekata istog jezika (sedmica-nedjelja;
kašika-žlica). Zakon jezičke eknonomije je ono što ne dozvoljava postojanje 2 apsolutna
sinonima. Svaka riječ mora da nešto „radi“.
2. 2 riječi koje imaju različitu stilsku funkciju (mrak-tmina, čovo-čovjek, mahnit-lud). Prvi par ćemo
upotrijebiti u govoru, a drugi u pisanoj formi. Ako posebne stilove i registre ·.smatramo
posebnim lingvističkim sistemima (jer promjena stila obično dovodi i do promjene
gramatičkih i fonetskih u našem izrazu), onda su opet ovakvi parovi riječi sinonimni
samo na nivou cjelokupnog jezika ili dijasistema. Ako pak, promjenu registra ne
uzimamo kao promjenu lingvističkog sistema već samo kao „legitimno“ pomjeranje
unutar istog sistema, onda se radi o sinonimima sa „okusom“ posebnih stilova.
3. 2 riječi koje se razlikuju po konotaciji, u kojem jedan član para ima jasnu konotativnu vrijednost
odsutnu u drugom članu ( dom i kuća) ili da oba člana imaju zasebne konotativne vrijednosti
(rđav i loš). U koliko je riječ o paru u kojem je jedan „uvozni“, a jedna domaći, onda onaj prvi
ima posebnu konotaciju (zastava-barjak, neprijatelj-dušmanin, korist-berićet).
4. Riječi čiji je izbor određen kontekstom, kolokacijom sa drugim posebnim riječima u rečenici.
Stado, jato i čopor imaju, u stvari, isto značenje (veći broj), ali se govori o stadu ovaca, jatu ptica
i čoporu vukova.

31
 5. Riječi čija su značenja u denotativnom smislu različita. Ova sinonimija se nakd naziva i labava
sinonimija. Njome se često služe jednojezični rječnici kada jednu riječ objašnjavaju drugom
riječju ili riječima istog jezika, uz, dodatne kvalifikacije koje značenje riječi u definiciji treba da
približe značenju riječi u odrednici ili natuknici. Tako je riječ „odrednica“ objašnjena kao
„istaknuta riječ u rječniku...čije se značenje definiše, natuknica.

Homonimija i polisemija
Osim sinonimije, pažnja se poklanja i pojavama jezičke homonimije (različita nepovezana značenja
jedne riječi) i polisemije (višeznačnosti). Homonimija podrazumijeva više riječi sa istim oblikom, a
polisemija obuhvata jednu riječ sa više srodnih značenja. Ponekad je teško odvojiti homonimiju i polisemiju.
Npr. izgovor - 1. isprika, 2. izgovor glasova. Ako osjećate da postoji nekakva veza između ova dva
značenja, onda je izgovor za vas jedna polisemična riječ. Ako to ne osjećate, onda su po srijedi dva
homonima. U rječniku se homonimi unose kao zasebne riječi, a polisemne riječi kao jedna odrednica sa
više značenja. Spomenuti granični slučajevi bi se određivali historijskim kriterijema: ako je višeznačna
riječ u nekoj ranijoj fazi istorije tog jezika imala različite oblike koji su odgovarali njenim različitim
značenjima u savremenom jeziku, onda bi se ona tretirala kao homonimija, a ako su se različita
značenja razvila iz jednog etimona - prvobitni oblik riječi, onda je takva riječ smatrana polisemičnom.
Postoje dva razloga zašto se historijski kriteriji odbacuju:

1. Prvi razlog proističe iz samog određenja lingvističkog opisa savremenog jezika: on prije
svega podrazumijeva opis jezičkih intuicija prosječnog člana jedne jezičke zajednice koji o
historiji jezika često ne zna ništa. Malo je vjerovatno da ti faktori utiču na upotrebu
savremenog jezika čak i. kod malog broja članova jedne jezičke zajednice koji se
profesionalno bave h istorijom svog jezika.

2. Drugi razlog za odbacivanje historijskih kriterija konkretno je vezan za samu

distinkciju između homonimije i polisemije. Dosljedna primjena ranije pomenutog
tradicionalnog mjerila za određivanje ove distinkcije bi dovela do nekih apsurdnih rješenja.
Npr. šah kao vladar i igra šaha. Oni su za nas homonimi, a historjiskim kriterijima bi se
ustvrdilo da je to polisemična riječ. Isto važi i za riječ pupil ( učenik i zjenica).
U većini slučajeva je lako odlučiti da li je nešto homonimija i polisemija, ali kao i kod svkih kategorija,
postoje neodređeni slučajevi kod kojih se jezička intuicija izvornih govornika razlikuje.

32
Antonimija
Antonimi su, poslije sinonima, semantički najsrodnije riječi u jeziku, jer podrazumijevaju sličnost u
svemu osim u jednoj jedinoj značenjskoj dimenziji. Velik i malen su oba pridjevi, oba se odnose na
f izičku ili kakvu apstraktnu veličinu, samo što su po dimenziji stepena veličine na suprotnim
polovima.
Antonimija je veoma složena pojava sa više kategorija i potkategorija:
1. Stepenovani antonimi izražavaju se svojstva koja se razlikuju po stepenu (velik-malen).
2. Nestepenovani antonimi koja uključuju ovo ili ono svojstvo bez mogućnosti da ga bilo ga
stepenuje (živ-mrtav).
Stepenovani antonimi:
a) se mogu porediti-kombinovati sa komparativom i superlativom (velik-veći-najveći), a
nestepenovani antonimi ne mogu (*oženjen-oženjeniji-najoženjeniji).
b) mogu se modificirati prilozima koji izražavaju stepen ili mjeru u kojoj je neko svojstvo prisutno
(veoma, jako, izrazito malen), dok nestepenovane ne možemo (*veoma, jako, izrazito mrtav)
c) možemo premetati (Pero je bolji od Jove =Jovo je gori od Pere =Pero je manje zao od
Jove = Jovo je manje d obar od Pere) odnosno implicitno porediti jer kad kažemo Perina
kuća je velika poredimo Perinu kuću sa prosječnom, tvrdeći da je njegova kuća veća
od prosječne.
d) Nisu komplementarni= afirmacija jednog člana podrazumijeva negaciju drugog člana, ali ne
i obratno. Ako je nešto veliko, onda sigurno nije maleno, ali ako nešto nije maleno, onda to
ne znači da je veliko. Negacija jednog člana nestepenovanih antonima podrazumijeva
afirmaciju drugog člana para, jer kad kažemo da je neko nije mrtav podrazumijevamo da je
živ i obratno. Nestepenovani se nazivaju i komplementarnim antonimima.
Po pravilu upotrebljavamo pozitivni član stepenovanih antonima kad pitamo u kojem
stepenu je prisutno svojstvo označeno nekim pridjevom. Pitać e mo obično Koliko je d uboka
ova rijeka? a ne Koliko je plitka? Čak i onaj ko odgovara na takvo pitanje, a zna da rijeka o
kojoj je riječ nije duboka već plitka, reći ć e Duboka je ( svega) pola metra.
Od pozitivnog člana pridjevskih antonima pravimo i odgovarajuću imenicu „ neutralnog“
značenja; mjeri se d užina, širina i visina nečega, a ne njegova kratkoća, uskost i niskost.
Pozitivni člananovi se smatraju semantički neobilježenim.
U sljedećim parovima rečenica: Pero je Marin muž - Mara je Perina žena, Nedeljko je
Rastkov učitelj - Rastko je Nedeljkov učenik, Simo je kupio k arburator od Joze – Jozo je
proda.o karburator Simi, parovi muž-žena; učitelj-učenik, kupio-prodao stoje u međusobnom
recipročnom odnosu koju neki nazovaju konverznost, a neki relaciona opozicija.

33
 U našim prim jerima ona je simetrična jer a R b podrazumijeva b R a, gdje je R neka relacija, a
a i b elementi u toj relaciji, recimo muž i žena. Inače, logičari govore o još dvije vrste relacija.
Druga je tranzitivna relacija, koja postoji tamo gdje a R b i bR c podrazumi jevaju a R c; na
prim jer, ako je Jovo ispred Pere, a Pero ispred Sime, onda je i Jovo ispred Sime. Treća je
refleksivna relacija ( a R a), u kojoj se uspostavlja odnos između dva ista entiteta npr. Mara oblači
sebe i1i 10 je jednako 10.

Hiponimija
Svako vezivanje stvari i pojmova istog ranga prema nekom kriterijumu daje riječi u odnosu koji se
naziva hiponimija. Često postoji opšta riječ koja pokriva sve pojedine riječi (srodnike). Ta opšta riječ se
zove nadređeni termin. Pojedinačne riječi podređene nadređenom terminu zovu se hiponimi, ili ko-
hiponimi ako ističemo međusobni odnos podređenih riječi; cvijet kao nadređeni termin za hiponime ruža,
lala, karanfil, gladiola, iris.
Postoji jednostavna tehnika kojom se pronalaze nadređeni termini: uzme se nekoliko ko-
hiponima i st ave se jedan za drugim, umjesto crte u rečenici To je ____. Ako sve rečenice koje
tako dobijete podrazumijevaju istinitost jedne rečenice sa nekom novom riječi na mjestu crte,
onda je ta nova riječ njihov nadređeni termin. Na primjer, rečenice To je ruža, To je lala, To je
gladiola podrazumijevaju istinitost rečenice To je cvijet. U logici se ovaj odnos zove
inkluzija/uključenost, pa se kaže da značenje riječi ruža uključuje značenje cvijet.
Ono što je lingvistima posebno zanmljivo u domenu hiponimije jeste da - osim u strogo
naučnim klasifikacijama među ljudskim jezicima postoje velike razlike u strukturi odgovarajućih
hiponimijskih lepeza.

Unutar jednog jezika, mnogim hiponimijskim lepezama nedosta je „račva“ iz koje

izviru pojedini hiponimi, to jest mnogi nizovi ko-hiponima, a nemaju nadređeni termin koji bi ih
pokrivao. Cvijet je nadređeni termin hiponimima ruža, lala, k aranfil, itd, i sličnim, ali šta je nadređeni
termin hiponimima crveno, žuto, zeleno, plavo, bijelo itd.? Ako bi odgovor bio boja, šta je onda sa crnom i
bijelom bojom?
Jedna te ista polisemična riječ može javiti na više mjesta u jednoj hiponimijskih lepeza ili više njih.
To je zato što ta riječ u svom značenju može biti nadređeni termin. A u drugom podređeni termin. Npr.

34
 Postoje 3 osnovne vrste razlika među odgovarajućim hiponimijskim skupovima dva razna jezika:
1. Isti hiponimijski niz može imati nadređeni termin u jednom jeziku, a nemati u drugom. Riječ
objekat je nadređeni termin različitim hiponimima- zgrada, hidrocentrala, tunel, aerodrom,
kanalizaciona mreža i drugi. Engleski jezik nema termin koji bi pokrivao ove različite objekte.
2. Broj hiponima u odgovarajućim hiponimijskim skupovima može biti više ili manje različit.
Tako je broj hiponima ispod termina zanatlija veći od hiponima pod termninom craftsman.
3. Sadržaj odgovarajućih pojedinačnih hiponima u dva različita jezika može biti različit. U našem
jeziku učitelj je osoba koja radi samo u osnovnoj školi, dok riječ teacher se koristi za osobu
koja radi i u osnovnoj i u srednjoj.
Inkompatibilnost
Antonimi i hiponimi se međusobno isključuju u istom kontekstu. Iste rečenice sa različitim
antonimima ili hiponimima su međusobno protivrječne ili kontradiktorne. Inkompatibilnošću se naziva
odnos među riječima sličnog značenja, dakle, između riječi iz istog semantičkih polja.
Odnosi među riječima jednog inkompatibilnog skupa leksema. Jedan takav skup može biti
a) neporedan- skup raznih boja
b) poredan- prirodni brojevi/ mjeseci u godini
c) kada su poredani elementi mogu stajati u nizu - činovi u vojsci ili pridjevi što opisuju kvalitet
nečega
d) u krugu (ciklično poredani)- dani u sedmici ili godišnja doba.
e) kada su poredani u nizu onda se na dva kraja nalazi po jedan krajnji član, na čijoj jednoj strani
„nema ništa“- nema ništa ispod vojnika niti iznad maršala.
f) u ciklično poredanim skupovima svaki elemenat ima komšiju i s jedne i s druge strane (i
ponedjeljak i januar i proljeće imaju po jedan dan/mjesec/doba ispred i iza sebe).
g) kada su poredani u nizu onda njihovi međusobni odnosi mogu činiti skalu (manje-više
neodređena granica među elemenata), ili ljestvicu (strogo određenim granicama između
elemenata). Skala (loš-osrednji-dobar-odličan); ljestvica (skup prirodnih brojeva ili vojnih
činova). Skale su tipične za običnu/ svakodnevnu komunikaciju, ljestvice za razne organizovane
vidove ljudske aktivnosti (nauke).
Nekada jedan te isti poredani niz može biti prisutan i u skali( nedovoljan-dovoljan dobar-vrlodobar-
odličan) koji je u jeziku neodređen i u ljestvici (nedovoljan-dovoljan-dobar-vrlodobar-odličan) koja je
strogo rangirana u školstvu. Razlika između elemenata u skali i u ljestvici je ta što se u skali mogu naći po
dvije riječi koje čine antonimski par, a u ljestvici takvih parova nema. Antonimsk par u skali obično čine
dva leksema podjednako udaljena od sredine skale: na primjer, u skali vruć-topao-mlak-

35
hladan-leden leksemi vreo i leden (u smislu 'veoma hladan') kao i vruć i hladan čine
antonimske parove.
Neporedane skupove čine razne boje (bar za većinu ljudi), različita stabla, životinje,
vrste metala, tipovi automobila, ljudskog glasa, oblaka, itd. Podjela nečega na vrste i podvrste
se zove taksonomija. Ima i taksonomija sa manje određenim granicama između raznih članova
taksonomijskog niza,·koji onda ne moraju uvijek biti u odnosu inkompatibilnosti. Za nešto čija je
boja na granici ·između crvene i smeđe ili između crvene i žute možemo reći da je crveno i smeđe,
odnosno crveno i žuto. Ukoliko je granična kategorija nešto češća pojava, jezik će „iskombinovati“
složeni leksem za oznaku te granične pojave. Zato mi u našem jeziku imamo crvenosmeđu, a za
crvenožutu imamo riječ narandžasta.
Taksonimijski skupovi su nešto što se najčešće mijenja u leksici jezika jer se mijenja njihov
broj, međusobni odnosi i odnosi prema vanjezičnj stvarnosti. Kada se u jednoj pojmovnoj oblasti
pojavi neki novi entitet koji svojim f izičkim svojstvima i svojom f unkcijom u ljudskom društvu
podsjeća na neke postojeće, on će se pripojiti onom postojećem entitetu koji je njemu najbliži.
Inkompatibilnost postoji svugdje gdje postoji lingvistički kontrast između značenja različitih
riječi Prema tome, i antonimi i kohiponimi i hiponimi su međusobno inkompatibilni. Oni su i
inkompatibilni skupovi.

Još neki odnosi smisla

1. Dio-cjelina: kuća kao cjelina ima dijelove kao što su vrata, prozori, zidovi, krov, pod, itd
Automobil se sastoji od karoserije, motora, točkova, volana, itd. Pouzdan test ovog
odnosa je sastoji se od jer će subjekat biti cjelina, a sve posle predikata će se
odnositi na dijelove. Još jedan test je u vidu glagola imati u izrazu cjelina ima taj
dio-kuća ima krov¸automobil ima volan, i sl, ukoliko glagol ima značenje
neotuđivog pripadanja. Ukoliko uz dio ima i atribut onda će izraz biti cjelina + atribut+ dio u
genitivu ( kuća ravnog krova, automobil velikog volana, i sl).
Ako je nešto dio nečeg drugog, a nešto treće dio ovog drugog, da li je ovo nešto
treće istovrerneno i dio onog nečeg prvog? Ako je, recimo, prozor dio kuće, a kvaka
dio prozora, da li je kvaka dio kuće? U faktičkom smislu- da, u semantičkom-ne jer ne
možemo reći kuća mesinganih k vaka (iako kažemo kuća četvrtastih prozora).
Nekad je teško razlučiti hiponimiju od odnosa dio-cjelina, naročito kod gradivnih
imenica. Bakar je i vrsta metala i kohiponim željezu, olovu, cinku i dio ovozemaljske zalihe
metala (ova slitina se sastoji od cinka, bakra, i željeza).

36
2. Odnos semantički obilježenog i neobilježenog člana jednog binarno- oponiranog para
leksema. Kada jedna od dvije oblikom srodne riječi nosi neki fizički biljeg „ odsutan“ u drugoj,
kažemo da je ona formalno markirana. Tako su oblici množine ili padežni oblici kod imenica
formalno markirani u odnosu na oblik jednine, odnosno na oblik nominativa. Nemarkirani
oblik uvijek ima širu upotrebu od markiranog: jednina se može upotrijebiti u smislu množine,
ali ne i obratno. Riječi lav, vuk, zvuk i san, imaju šire značenje od izvedenih riječi lavica,
vučica, sazvučje, i sanjanje; lav i vuk se mogu odnositi i na mužjaka i ženku, dok su vučica i
lavica samo ženke. Markiranost je u posebnoj vezi sa ekonomičnošću jezika-šire značenje
riječi podrazumijeva njenu češću upotrebu pa je ekonomičnije ako je ona kraća. Npr. riječ
rijeka ima skoro beskrajno široko značenje jer se može odnositi na sve rijeke naše planete, ali
ako je markiramo atributom (planinska rijeka) smanjili smo broj mogućih rijeka na koje se
riječ odnosi.
Formalna markiranost nije uvijek praćena semantičkom markiranošću (lav se može
odnositi na lavicu, a kralj na kraljicu). Semantička nemarkiranost je u uskoj vezi sa značajem
te razlike kod odgovarajuće životinje ili kakve kategorije u ljudskom društvu. Životinje koje
čovjek lovi radi zabave ili radi njihovog mesa - kao lav, zec, vepar , kit, lisica, zebra -
obično se obilježavaju jednom riječju koja se odnosi i na mužjaka i na ženku.

Semantička markiranost može karakterisati parove riječi koje uopšte nisu formalno
markirane. U parovima visok-nizak, velik-malen, dubok-plitak, širok-uzak niti jedan od
članova ne nosi fizički biljeg, ali je opet prvi član svakog para semantički nemarkiran u
odnosu na drugi negativni član. Kada neutralno govorimo o nekoj od ovih dimenzija,
upotrebljavamo neutralni nemarkirani član (nešto je visoko, duboko, veliko, široko),
Nemarkirani član također služi i za izvođenje imenica sa„ neutralnim“ značenjem mjeri se
d užina, širina i visina nečega, a ne njegova kratkoća, uskost i niskost.
Markiranost nije crno-bijela; ona može biti prisutna u većoj ili manjoj mjeri; stepen ne-
ma rkiranosti spola obrnuto srazmjeran značenju odgovarajuće spolne razlike za ljudsko društvo ili jedan
njegov segment (u nekim jezicima ne postoji mogućnost izvođenja posebnog oblika za gramatički ženski
odnosno muški rod (*pingvinice, irvasice, kengurice). Kako raste značaj spolne razlike, tako opada stepen
semantičke nemarkiranosti (lav, vuk, tigar imaju oblike za ženski rod).
3. Prelazni glagoli i objekti za koje su vezani-oblici koji su tautologije; piti piće, ljuljati se na ljulji,
pričati priču gube taj segement ubacivanjem atributa: piti jako piće, ljuljati se na drvenoj ljulji,
pričati zanimljivu priču.
4. Mnoge .imenice su .smisaono vezane za glagole koji pokazuju radnju tipičnu za ono što imenica
označava: snijeg za padati; ljekar za liječiti, pas za lajati. Glagol i dvije imenice stoje u takvoj vezi

37
 gdje je jedna tipični subjekat, druga tipični objekat: govornik-govoriti-govor; pronalazač-pronaći-
otkriće, pušač-pušiti-duhan, odnosno indirektni objekat ako uključimo još jednu imenicu tužitelj-
tužiti-sud-tuženi.
Kolokacija
Najširi lingvistički pojam za međusobne odnose jezičkih jedinica u linearnom nizu teksta jeste pojam
sintagmatskih odnosa ( za razliku od paradigmatskih odnosa). Pojmom kolokacija se označava onaj vid
odnosa kojim se reguliše odnos susjednih ili bliskih leksema u gramatički ispravnom nizu riječi. Semantička
veza između dvije riječi može biti moguća, nemoguća (*vuneni prijedlog, •piti kamen, *jesti vakuum), i
poželjna. Među njima treba razlikovati dva tipa, jedan koji je univerzalnog karaktera i posljedica
je pragmatičkih nemogućnosti, tj. onih koje potiču iz vanjezičkog univerzuma (navedeni
primjeri) i drugi koji je specifičan za ovaj ili onaj jezik (*snažno preporučiti/*strogo mirirsati).
Ponekad kolokacija zavisi od dijalekta, sociolekta ili registra. U registru svakodnevnog
govora mi možemo da šišamo travu, a u standardnom dijalektu samo da je kosimo.
Razlike u mogućim i poželjnim kolokacijama među dva jezika su utoliko veće ukoliko su ti
jezici tipološki, genetski i prostorno udaljeniji jedan od drugog (strongly disapprove of=*snažno
ne odobrava).
Postoje riječi koje su kompatibilne sa skoro svim riječima (dobar, loš), kao i one koje su
ograničene na jednu ili dvije riječi (jato ptica/riba).Ove druge se mogu upotrijebiti i bez ove druge
riječi, a da im značenje ostane isto (jato).
Dio znanja našeg maternjeg jezika jesu i kolokacijske sprege (čopor kolocira sa riječima
koje označavaju životinje, a sintagma čopor ljudi znači da smo mi ljudima pripisali neka
životinjska svojstva).
Ako neka riječ rijetko kolocira sa drugom riječi/drugim riječima= labava kolokacija, ako
često kolocira sa drugom riječi/drugim riječima = čvrsta kolokacija. Veoma čvrsta kolokacija je
karkteristična za idiome (mačak u vreći, povući mačkku za rep). Značenje idioma je drugačije od
pojedinačnih značenja riječi koje ga tvore, tako da nijednu riječ ne možemo zamijeniti nekom
drugom, a da ne narušimo značenje idioma. I red riječi je vrlo ograničen, kao i gramatičke
transformacije.

Atomi značenja-semantičke komponente

muškarac – žena – dijete
bik – krava – tele
ovan - ovca - jagnje

38
 Zajednička komponenta prvog (horizontalnog) reda je ljudska priroda sva tri njegova
člana, u drugom redu zajednička komponenta je kravl ja, a u trećem ovčija. I elementi svakog
(vertikalnog) stupca riječi sadrže zajedničku komponentu: u prvom stupcu se javlja uvijek
muški član odgovarajuće »porodice«, u drugom ženski, a u trećem njihovo mlado. U našem
nizu mogli reći da je „proizvod“ spajanja zajedničkih komponenti smisla koje smo upravo
izlučili. I među komponentama ima reda jer su muško i žensko kao i od raslo i neodraslo
samo suprotni: polovi (koje mozemo označiti sa » + « i »-«) po jednog smisaonog obilježja,
koje opet možemo, u slučaju prvog para, galantno nazvati ŽENSKO, a u slučaju drugog para
ODRASLO; njima možemo dodati i obilježje LJUDSKO, koje ćemo sa predznakom » + «,,
pripisati ljudskim bićima, a sa predznakom »-« životinjskim. Ako neko obilježje nije
bitno za značenje neke riječi, navodimo ga sa »predznakom« »0«. Prema ovome, onaj niz
izgleda ovako:

+ LJUDSKO -ZENSKO + ODRASLO

+ LJUDSKO + ZENSKO + ODRASLO
+ LJUDSKO 0 ZENSKO - ODRASLO
-LJUDSKO -ZENSKO + ODRASLO
-LJUDKO + ZENSKO + ODRASLO
-LJUDSKO 0 ZENSKO -ODRASLO
-LJUDSKO -ZENSKO · + ODRASLO
-_- -LJUDSKO + ZENSKO + ODRASLO
-LJUDSKO 0 ZENSKO – ODRASLO

Komponentna analiza, međutim, nije bez svojih problema. Jedan od glavnih problema u
analizi značenja riječi potiče od toga što su riječi tako raznorodne po karakteru da izgleda
nemoguće naći jednu analitičku šemu koja bi bila primjenljiva na sve njih. Obilježja sa
predznacima ponajbolje idu sa riječima koje označavaju konkretne, opipljive stvari i bića,
koji, uz to, nisu relacionog karaktera. Ali već kod konkretnih imenica kao što su roditel j i
dijete, muž i žena, čija su značenja prije svega relaciona, ne bi bilo dovoljno prosto
nabrojati elemente od kojih su ona sastavljena.
Značenja glagola toliko su različita po karakteru od tumačenja imenica da ih moramo predstaviti
na sasvim drugačiji način. ·Mogli bismo, recimo, značenje glagola ubiti predstaviti kao +
UZROKOVATI i + UMRIJETI, ali šta nam to vrijedi kad iz toga ne vidimo ko uzrokuje čije umiranje.
Zato se za komponentnu analizu glagola koristi predikatni kalkulus. Opšta formula kojom·se logičari
služe za p rikazivanje značenjskih odnosa riječi u odnosu predikacije jeste F a, gdje je F predikat, a a
ono na šta se predikat odnosi ili, stručno, argument. Jovo šeta = 1ogičari bi prikazali ovako: [ŠETATI]
x, gdje je x Jovo (predikat u vidu riječi se stavlja u uglastu zagradu). Glagol šetati je, prema tome,
glagol sa jednim argumentom, voljeti sa dva (Mara voli Jovu), dati sa tri (Jovo daje knjigu Mari).
Evo kako se možemo poslužiti semantičkim komponentama za preciznije odredivanje

39
nekih važnijih odnosa smisla:
a) Sinonimija- identičnost semantičkih komponenti,
b) Homonimija- potpuna različitost semantičkih komponenti; zajednička obilježja su samo
slučajna i irelevantna;
c) Polisemija– više različitih komponentnih amalgama za isti oblik riječi, ali sa jednom
i1i više zajedničkih komponenti,
d) Antonimija- identičnost svih semantičkih komponenti osim jedne, koja će biti obilježena
sa » + « kod jednog, a sa »-« kod drugog člana antonimskog para;
e) Konverznost / Konverzna antonimija- identičnost svih komponenti osim jedne, koja će biti
obilježena sa kod jednog, a sa kod drugog člana konverznog para
f) Hiponimija- uključenost svih koponenti nadređenog termina u komponentnu formulu svakog
njegovog hiponima.
g) Inkompatibilnost u širem smislu = razliku u komponentnom sadržaju značenja riječi, kada se
odnosi na poredane nizove inkompatibilnih riječi, ona podrazumijeva neka zajednička i
semantička obilježja kao i sistematičnu razliku između različitih obilježja i članova istog niza;
kada se odnosi na neporedane nizove inkompatibilnost podrazumijeva samo jedno ili više
zajedničkih obilježja.
h) Odnos dio- cjelina podrazumijeva bar jedno zajedničko obilježje, k a o i veći broj
obilježja za dio nego za cjelinu.
i) Odnos markiranog i nemarkiranog člana jednog para uzajamno oponiranih riječi
podrazumijeva identičnost svih komponenti osim jedne, koja će nositi oznaku „+“ kod
marikranog člana, a oznaku „.O“ kod nemarkiranog.
j) Prihvatljivi sintagmatski odnosi riječi podrazumijeva ju poštivanje tzv. projekcionih pravila
kojim se određuju uslovi 1inearnog nizanja riječi u tekstu, a koja, opet, operišu
semantičkim komponentama (jedno projekciono pravilo je ono koje nalaže da riječ
modificirana pridjevom trud an mora nositi obilježje + ŽENSKO).

6.2. Značenje rečenice-rečenična semantika

Rečenica- temeljna jedinica značenja u jeziku. One se u semantičkom smislu mogu podijeliti na
više tipova i podtipova.
1. Tvrdnja i sve ostale rečenice. Tvrdnjama konstatujemo da nešto jest ili nije onako
kako tvrdimo. Test kojim možemo odvojiti tvrdnju od ostalih rečenica jeste test istinitosti; samo tvrdnje
(sadržaj, ne čin) mogu biti istinite ili neistinite (to isključuje zahtjeve, naredbe, obećanja, opklade,
prijetnje, imenovanja, proglase, i sl). Tvrdim da je on lud - test istinitosti se može primijenit samo
na ono što tvrdimo jer možemo reći samo da je tačno ili netačno da je on lud, ali ne da je tačno ili netačno
40
da neko nešto tvrdi.
Teorija govornih činova- svaka rečenica jedna posebna aktivnost, jedan govorni čin. Sam čin
izricanja rečenice se zove lokucioni čin, dok ono što njome radimo ili pokušavamo uraditi ilokucioni
čin. Sam čin izricanja spada u jedan od tri ilokuciona čina - informisanje, obećanje ili prijetnja. Ovu
ilokucionu trosmislenost možemo razriješiti upotrebom neke riječi koja će eksplicitno
pokazati šta smo imali na umu. Kažemo li Obećavam ti da ć emo se vjenčati u subotu, mi
jasno pokazu jemo da je naš ilokucioni čin - čin obećanja.
Riječi kao obećavam nazivaju se performativne riječi, a rečenice u kojima se one
javljaju- eksplicitno performativne rečenice, za razliku od implicitno performativnih
rečenica u kojima se obećanje, prijetnja ili neki drugi govorni čin podrazumijeva, ali ne
imenuje. Neki govorni činovi moraju biti izraženi eksplicitno performativnim rečenicama, tj. moraju
sadržavati bar jednu performativnu riječ (obično je to glagol). Ne možemo, na primjer, otvoriti neki
skup, a da ne kažemo Otvaram...
Na prvi pog1ed može izgledati da su tzv. izjavne rečenice tvrdnje, upitne rečenice pitanja, a
rečenice sa zapovjednim načinom zahtjevi. To je, vjerovatno, tačno u jednom, možda i velikom broju
slučajeva.
Neke izjavne rečenice (kao ona o vjenčanju) mogu biti obećanja i l i prijetnje. Izjavna
rečenica dolaziš li sutra poslije podne? je pitanje koje je u pismu obilježeno upitnikom, .ali koje
s e n i jednim svojim fizičkim obiljež jem, pa ni intonacijom, ne mora razlikovati od tvrdnje. S
druge strane, upitna rečenica Ko bi rek ao da ona zna pet jezika? nije nikakvo pitanje, već čin
čuđenja ili, eventualno, informisanja. Ne postoji čvrst odnos između tradicionalnih vrsta rečenica i
govornih činova, mada može postojati korelacija.
Čini se da teorija govornih činova može objasniti moguće .nesporazume u možda najvažnijem
domenu ljudskog sporazumijevanja, u domenu namjena n a š i h govornih činova, onoga što njima
ž elimo učiniti u odnosu na sagovornike.
Postoji veliki broj pitanja o značenju rečenice o ·kojima se mora ponekad raspravljati van
okvira govornih činova. Među takva pitanja spadaju međusobni odnos značenja različitih
rečenica, „indirektno“ značenje rečenica, značenja rečenica u odnosu na neposredni i širi ver-
balni kontekst, pitanje lingvističkih aspekata samog procesa, semantičke sinteze i analize
rečeničkog značenja od strane govornika odnosno slušaoca.
Postoje, p o r e d n e u r o l o š k e p r i p r e m e s m i s l a u m o z g u o s o b e k o j a j e k a n i
i z u s t i t i , svakako, i sociolingvistički aspekti rečeničkog značenja – Hoćemo li na kafu kod
mene može biti protumačena kao zaista poziv na kafu i ništa više, poziv na razgovor uz kafu
i1i bilo kakvo drugo piće ili jelo, poziv na intimne odnose, ili neki obračun.

41
 Lingvistički aspekti značenja rečenice, oni koji proističu iz unutarnjih međuodnosa samih
lingvističkih elemenata u rečenici, prije svega riječi, su predmet zanimanja semantike. Npr.
Ona ima plavu kosu mi tumačimo da neko na glavi ima kosu žućkaste boje. Pitanje koje se
nameće je kako je moguće da mi znamo kako interpretirati ovu rečenicu, s obzirom da postoji
nekoliko značenja riječi plava i kosa (1. dlaka na glavi, 2) poljoprivredno oruđe za košenje
žita ili t rave, 3) padina, nagib). Služeći se svojim pragmatičkim znanjima o ljudskom
univerzumu, od kojih su neka i statističke naravi, tumačimo rečenice na način koji se
najbolje uklapa u naša vanjezička značenja. Ako je rečenica Ona ima plavu kosu upotrijebljena u
kontekstu koji jasno pokazu je da k osa znači dlake na glavi, m i ć e m o atribut plav
protumačiti u smislu žućkast jer znamo, neovisno od našeg jezičkog znanja, da su dlake na
glavi - ako nisu crne, smeđe ili crvene - obično žućkaste boje, a da su samo ponekad, i
to kod veoma malog broja mladih ljudi, obojene „pravom“ plavom bojom.
Iz ovoga se može zaključiti da ljudski jezik itekako složen, da jezičko i vanjezičko znanje
čine jednu cjelinu u kojoj je teško odvojiti jezičko od vanjezičkog. Ipak, čini se da su naša
lingvistička znanja nekako sistematičnija

Značenjski odnosi između različitih rečenica: uključenost, nekonsistentnost

1. „Nulta“ razlika-značenjska podudarnost dviju oblikom različitih rečenica.

Jedan vid značenja u kojem mogu biti podudarne dvije fizički različite rečenice je denotativno
značenje (odnos između jezičkih i vanjezičkih entiteta).

U Jajcu smo ostali sedmicu. U Jajcu smo ostali sedam dana, sedmica = sedam dana
Bio je to lijep svršetak. Bio je to lijep kraj. svršetak i kraj= denotativni sistemi

Dosadašnje primjere rečeničnih sinonimija se mogu okarakerisati kao sinonimiju

leksičkog porijekla jer se uvijek radilo o sinonimiji nastaloj kao rezultat pojave, na istom
sintaksičkom mjestu u dvjema rečenicama, jedne riječi u jednoj rečenici naspram sinonimne riječi,
sintagme ili zavisne rečenice u drugoj rečenici.
U rečenicama film je imao lijep svršetak i film se lijepo završio, imaju raz1ičite gramatičke strukture
koje stoje u odnosu sinonimije i zato čine ove rečenice denotativno sinonimičnim.
Stoga se može govoriti o leksičkim razlozima rečenične sinonimije kad god u jednoj od dvije
rečenice, imamo jednu riječ koja stoji u odnosu sinonimije prema nečem u drugoj rečenici.
Kad se razlozi za sinonimiju imaju pripisati gramatičkim razlikama koje zahvataju dvije ili više
riječi, možemo govoriti o gramatičkim razlozima rečeničke sinonimije. Najzad, rečenice kao
film je imao lijep svršetak i film se lijepo završio, denotativno su podudarne i pored toga što im je

42
gramatika i leksika djelomično različita, pa semože reći je sinonimija ovakvih rečenica
l eksičko-gramatička.
2. Kategorija uključenosti- U značenje rečenici Vidio sam jednu mačku uključeno je značenje
izraženo rečenicom Vidio sam jednu životinju. Odnos uključenosti nastaje između dvije rečenice
kada se na istom sintaksičkom mjestu u jednoj rečenici javlja riječ koja je hiponim odgovarajućoj
riječi u drugoj rečenici. U ovim primjerima mačka iz prve rečenice hiponim je životinji iz
druge rečenice.
Isti odnos postoji između rečenica Lutao je ulicama i Kretao se ulicama ovog puta zato
što je glagol lutati hiponim glagola kretati se, jer je 'lutanje' samo jedna posebna vrsta
kretanja. Međutim, odnos hiponimije nije ograničen na pojedinačne riječi. Između sintagme
hodati bez cilja i glagola kretati se takođe postoji odnos hiponimije, pa zato rečenica Hodao je
ulicama grada bez cilja uključuje rečenicu Kretao se ulicama grada. Sinonimija se može
posmatrati kao uzajamna uključenost.
3. Nekonzistentnost (na leksičkom planu inkompatibilnost). Za razliku od prethodna dva
u
odnosa, sinonimije i uključenosti, koji se javljaju odgovarajućom zamjenom riječi na bilo
kojem sintaksičkom mjestu u rečenici, nekonzistentnost može nastati upotrebom inkompatibilnih
riječi samo u predikatu dvije ili više rečenica. Ruža i karanfil su kohiponimi, inkompatibilne
riječi, pa ipak, rečenice Ruža miriše i Karanfil miriše nisu uzajamno nekonzistentne jer se
inkompatibilne riječi javljaju u njihovim subjektima. Međutim, rečenice Ruža miriše i Ruža
zaudara jesu nekonzistentne, zato što se sada inkompatibilne riječi pojavljuju u njihovim

predikatima. Pri tom inkompatibilnost treba uzeti u širem smislu, koji uključuje ne samo
poredane ili neporedane taksonomijske nizove, nego i sve druge riječi koje stoje u odnosu
sema ntičkog kontrasta, predikat treba uzeti u smislu tradicionalnog »proširenog predikata« koji
uključuje i sve dopune pa i, ponekad, dodatke predikata u užem smislu.

Naopake rečenice: kontradikcija, tautologija, semantička anomalija

1. Kontradiktorna rečenica- nekonzistentnost unutar jedne rečenice; ona koja u isti mah tvrdi da
nešto i jeste i nije tačno. Kontradiktorna rečenica može biti eksplicitna Ovo je crveno i zeleno, i
implicitna. Manje implicitna je kada jedna od dvije suprotne tvrdnje je iskazana eksplicitno, a
druga implicitno (Ona je siroče i ima oba roditelja), a sasvim implicitna kada su obje tvrdnje
iskazane implicitno (Ona je siroče k oje njeni roditelji puno v ole ).
Kod eksplicitnih kontradikcija najčesća su dva uzroka protivrječnosti: 1) u predikatu se
javljaju dvije inkompatibilne riječi koje se istovremeno odnose na neku stvar (npr. Ovo je crveno

43
i zeleno) 2) predikat se sastoji od dva koordinirana elementa koji se razlikuju samo po tome što
je jedan afirmativan, a drugi negativan (npr. Ovo je crveno i nije crveno).
Implicitne kontradikcije mogu biti veoma razlicitih površinskih struktura, ali se njihova
kontradikcija moze uvijek dokazati pomoću dubinske strukture: ako su dubinske rečenice
što leže »ispod« jedne sumnjive rečenice nekonzistentne onda je ta rečenica zaista
kontradiktorna. Da je rečenica Onaj visoki čovjek je malog rasta stvarno kontradiktorna
dokazuju njene međusobno nekonsistentne dubinske rečenice onaj čovjek je visok i onaj
čovjek je malog rasta.
Dok kontradikcija podrazumijeva upotrebu dva suprotna semantička elementa koja se
projekcionim pravilima dovode u koliziju, 2. tautologija podrazumijeva gomilanje dva ili više
identičnih semantičkih elemenata na način koji te elemente,osim jednog, čini suvišnim. Tautologija
može biti eksplicitna i implicitna. Eksplicitna podrazumijeva upotrebu dva ili više sinonimnih
leksema koji se svi odnose na istu stvar (Suljo je časovničar, urar i sahčija). Jedan vid implicitnih
tautologija nastaje upotrebom hiponima i odgovarajućeg nadređenog termina tako da se oba odnose na
isti entitet (Ta mačka je životinja), ali Mačka je životinja nije tautologija. Zašto? Zato što postoji jedan
uslov da bi se ostvarilo pravilo o tautologiji koja nastaje upotrebom hiponima i nadređenog termina
u istoj rečenici i sa istim odnosom prema vanjezičkom svijetu: takava tautologija se javlja samo
ako se »inkriminisana« rečenica može razložiti na dvije dubinske koje stoje u odnosu uključenosti.
Rečenica Ta mačka je životinja se može se razložiti na dvije dubinske, to je mačka i to je životinja,
a ove stoje u odnosu uključenosti. To se, međutim, ne može uraditi sa rečenicom Mačk a je
žvotinja, koja zato nije tautološka.
Implicitna tautologija se javlja i kod rečenica koje se daju razložiti i na dubinske koje stoje u
odnosu sinonimije. Obućar Anto pravi i popravlja cipele sadrži »dvostruku« tautologiju.
Posto obućar znači 'neko ko pravi i popravlja cipele', ovu rečenicu možemo razložiti na
ovakve i dublje rečenice: Anto je neko ko pravi cipele, Anto je neko ko popravlja cipele,
Anto pravi cipele i Anto po pravlja cipele. Pošto su ove rečenice međusobno sinonimne,
prvobitna rečenica je također tautološka.
Semantička anomalija- termin se obično upotrebljava samo za semantički devijantnu
rečenicu nastalu spajanjem semantičkih eleemenata koji su nespojivi, iako nisu međusobno
kontradiktorni. Npr. Ona je vuneno siroče karakteriše apsurdnost jer je pojam siročeta
nespojiv sa apsurdnosti. Najveći broj ovakvih anomalja nastaje kršenjem selekcionih
ograničenja - ograničenja semantičke spojivosti riječi , često susjednih, unutar jedne
rečenice. Između jedne imenice i njenog atributa postoji selekciono ograničenje koje
omogućava imenici da »izabere« samo one atribute koji su spojivi sa prirodom njenog

44
značenja. Atribut vuneni, na primjer, može se odnositi, u nemetaforičnom smislu,
samo na nežive entitete pa ga zato ne može » izabrati« imenica siroče kao pojam koji
označava ljudsko biće. Najčešće se selekciona ograničenja krše u pjesničkom jeziku.
Značenje između redova-presupozicija i implikatura

Općepoznato je da mnogim rečenicama nešto izražavamo direktno, a nešto drugo podrazumijevamo.

Semantičari su pokušali da utvrde kakva je priroda tog »podrazumijevanja«, da li tu ima nekog reda
i kakvog. Prvo, nema rečenice koja nešto ne podrazumijeva. Prvi tip »podrazumijevanja« se u
semantici naziva presupozicija. Osnovno pravilo presupozicije se može ovako formulisati;
rečenica A sadrži presupoziciju B ako je B tačno kad god je i A tačno, bez obzira na to da li je A
afirmacija ili negacija. N p r . A: Riba koju je ulovio bila je velika ili Riba koju je ulovio nije bila
velika. B : On je ulovio ribu. Rečenica B biće tačna kad god je tačna rečenica A, bilo u svom
potvrdnom bilo u odričnom obliku. Glavna razlika između presupozicije i uključenosti je u tome što
kod uključenosti jedna rečenica mora podrazumijevati drugu samo ako je ona prva u potvrdnom
obliku; na primjer: Ulovio je veliku ribu obavezno podrazumijeva Ulovio je ribu, ali Nije ulovio
veliku ribu to više ne mora -da podrazumijeva. Ova razlika proizlazi iz činjenice da uključenost
nastaje samo kad je jedan elemenat »uključujuće« rečenice hiponim odgovarajućeg elementa
uključene rečenice. U našem primjeru uključenost je nastala zato sto je velika riba hiponim
pojma riba.

Dalje, uključenost se samo javlja u tvrdnjama, a presupozicija u bilo kojem govornom činu.
Na primjer presupozicija Uvrijedio si komšiju sadržana je u pitanju Zašt.o si uvrijedio
komšiju?, u zahtjevu ili naredbi lzvini se komšiji što si ga uvrijedio i u uskliku Ala je ljut onaj
komšija što si ga uvrijedio!

Jedan važan elemenat bez kojeg nema presupozicije: preuspozicija mora izražavati
činjenicu u vanjezičkoj stvarnosti. Među riječima koje uvode činjenice ima čisto f aktivnih i,
»nečisto« faktivnih riječi. »Čisti« faktivi uvode činjenice bez obzira na to da li su u
upotrijebljeni afirmativno ili negativno. Sve sljedeće rečenice sadrže presupoziciju da se
neko propio bez obzira da li su one afirmativne ili negativne: (Ne) znam da se propio, (Ne) žalim
što se propio, (Ne) zabavlja me što se propio.

Kod »nečistih« faktiva negaci ja uklanja obaveznu presupoziciju koju oni uvode u potvrdnom
obliku; npr. Natjerao me je da dubim na glavi i Nije me natjerao da· dubim na glavi , Vidio me je
da dubim na glavi i Nije me vidio da dubim na glavi. Ovu razliku potkrepljuje i činjenica da uz
»čiste« faktive možemo upotrijebiti riječ »činjenica« (npr: zabavlja me činjenica da se propio), dok
uz nečiste« ne možemo.
45
 Drugi vid podrazumijevanja je implikatura. Ovim pojmom se označava sve ono što može
podrazumijevati neki izričaj, a što nije sadržano ni u njegovom bukvanom značenju, ni u
njegovim presupozicijama ili »uključenim« tvrdnjama. Ako odete nekome u goste pa kažete
Ovdje je malo hladno, to može biti jedan finiji način da »kažete« domaćinu da bi trebao zatvoriti
prozor (ako je otvoren), ili da bi mogao uključiti ili pojačati grijanje, ili da vaš domaćin nije baš
kako gostoljubiv, ili da ste malo prehlađeni, i1i još nešto od velikog broja mogućih poruka. U
našem govornom jeziku se za, ovakve poruke kaže da su to one na koje je neko »ciljao« iako ih
nije »direktno« izrazio. U većini slučajeva postoji jedan test kojim se implikature nogu razlikovati
od presupozicija. Implikature se mogu „poništiti“ dodatnim iskazom, dok presupozicije ne mogu.
Rečenica Zatvori prozor, molim te sadrži presupoziciju da je prozor otvoren koju vi ničim ne možete
»poništiti«; bilo bi apsurdno reći Zatvori prozor iako nije otvoren. Međutim, svaka od
implikatura koje mogu biti sadržane u rečenici Ovdje je malo hladno može se poništiti nekim
nastavkom; ako se radi o vašoj želji da se zatvori prozor, taj nastavak bi mogao biti... ali ne
moraš zatvoriti prozor (ja volim svjež zrak ), ako ste se pobojali da bi vaša „izjava“
mogla implicirati vašu želju da se uključi grijanje, možete to „anulirati“ako dodate . . .
ali ne moraš uključivati grijanje, ja volim kad je malo svježe, itd.

Vjeruje se da implikature počinju od kršenja prešutnih pravila ponašanja kojih se pridržavamo

u razgovorima. Smatra se da postoje četiri glasva pravila koja se tiču kvantiteta onog što kažemo
u razgovoru, kvantiteta, našeg odnosa prema temi i načina izražavanja.
Kada kažemo Ovd je je hl adno nekome ko i sam može osjetiti da je hladno, mi kršimo
pravilo kvantiteta, po kojem ne bismo smjeli govoriti ništa što je u određenoj situaciji suvišno.
Koristeći se svojim znanjem o uzročno-posljedičnim odnosima u vanjezičkom svijetu, naš
sagovornik pripisuje našoj rečenici jedan od smislovakoji konkretna situacija nameće.
Ako nekome kažemo Ti si moje srce, kršimo pravila kvaliteta naših izričaja koje nalaže da ne
govorimo nešto što nije tačno i za što nemamo dovoljno dokaza, a naš sagovornik ga dakle shvata
metaforički. Pojam implikatura često stvara okvir za proučavanje metafora.
Navedeni primjeri ilustruju tzv. konverzacione implikature jer proizilaze iz faktora vezanih za
jednu konkretnu konverzaciju. S druge strane, konvencionalna implikatura bi bila sadržana u
izrazu Ona je prava amazonka, koja je uvijek ista, bez obzira na konkretnu govornu situaciju, jer
amazonka u r j e č n i k u podrazumi jeva hrabru i ratobornu ženu.
U našem jeziku se implikatura može signalizirati jednom rečeničnom melodijom-intonacijom.

46
 Rečenica i širi kontekst - fokus, tema i rema

Rečenica se svojim značenjem veže za konkretne kontekste u kojirna, po pravilu, i ma i drugih

rečenica. Kako se uspostavlja odnos jedne rečenice i njenih dijelova prema sadržaju drugih rečenica
u istom kontekstu, te prema nejezičkim elementima konteksta?

Dušan je stigao.

Rečeničnu strukturu možemo podijeliti na temu i remu. Tema je ono što je već poznato, a rema
je neka nova informacija, fokus rečenice. Dušan= tema, je stigao=rema. Prvo treba reći temu pa remu, a
ukoliko smo obrnuli redoslijed riječi u rečenici, onda remu trebamo posebno naglasiti (STIGAO JE
Dušan). O naglašavanju dijela rečenice govori termin fokus.

47
7. O AUTORU:
Midhat Riđanović (Sarajevo) je profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu. Od 1964. do 2005. godine
bio je profesor engleskog jezika i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao gostujući profesor
predavao je na Unverzitetu u Benghaziju u Libiji i na Državnom univerzitetu Ohajo u SAD. Učestvovao je
na mnogim naučnim skupovima u Evropi i SAD te držao predavanja, po pozivu, na više univerziteta u
bivšoj Jugoslaviji i van nje, uključujući i Univerzitet u Oksfordu. Član je Evropskog lingvističkog društva
(Societas Linguistica Europae). Autor je pet knjiga i preko 50 radova na bosanskom i engleskom jeziku, od
kojih izdavajamo nagrađene knjige A Synchronic Study of Verbal Aspect in English and Serbo-Croatian
(Cambridge: Slavica Publishers, 1976) i Praktičnu englesku gramatiku (Sarajevo: Šahinpašić, 2007), kao i
veoma zapažen kritički traktat Totalni promašaj, Prikaz Gramatike bosanskoga jezika Dž. Jahića, S.
Halilovića i I. Palića (Sarajevo: Šahinpašić, 2003). Preveo je nekoliko knjiga, više kratkih priča, poslovnih
dokumenata, dokumentarnih i reklamnih filmova, kao i veći broj novinskih članaka. Pionir je simultanog
prevođenja u BiH, a prevodio je pregovore u Dejtonu i suđenja u Hagu.

Isječak intervjua iz magazina „Slobodna Bosna“, broj 12, jun/lipanj 2003:

Osamdesete sam proveo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dobio sam Godišnju nagradu
Svjetlosti za knjigu Jezik i njegova struktura u kojoj sam predstavio dostignuća kod nas malo poznate
moderne lingvistike. Svoje navode sam mahom ilustrovao primjerima iz našeg jezika, ali i iz egzotičnih
jezika, kao što su jezici američkih Indijanaca. Upoznati bh. javnost sa fascinanatnim dostignućima moderne
lingvistike predstavlja moju životnu misiju. Naime, radi se o tome da je u svijetu stasala jedna vrlo značajna
nauka, značajna ne samo zato što proučava najljudskije svojstvo – jezik, nego i zato što njeni rezultati mogu
biti dragocjeni u drugim naukama – naročito u danas krucijalnoj kognitivnoj psihologiji – a i u ljudskom
životu uopšte. Nije onda čudo što je, prema nekim procjenama, lingvistika, uz elektroniku i biologiju, najviše
napredovala u prošlom vijeku.

48