Prevela s engleskoga

Martina Perić

Naslov izvornika

Gayle Forman - Leave Me

 1. POGLAVLJE

Maribeth Klein radila je dokasna, čekajući da pregleda i odobri finalnu verziju

prosinačkog broja časopisa, kada je doživjela srčani udar.
Tek je mnogo kasnije shvatila da je to bio srčani udar. Kada je u prsima osjetila
prvo treperenje, stezanje i uvrtanje, pomislila je da je u pitanju umor. Ili žgaravica.
Imala je 44 godine. Bila je mršava. U kondiciji. Zdrava. Možda premorena i
preopterećena, ali postoji li ijedna žena koja ima i karijeru i obitelj koja to nije.
Nekoliko minuta prije nego što je srčani udar započeo, sjedila je za svojim radnim
stolom, buljeći u staklena vrata Eiizabethina ureda, pitajući se što se tamo događa.
Završni potezi Photoshopa na glumici koja je bila na naslovnici? Dorađivanje nekog
članka? U posljednji je čas stigla neka reklama, ili je neka reklama otpala pa se
promijenio broj stranica? Maribeth više nije bila upućena u takve detalje.
Pogledala je svoje računalo. 20:13. Blizanci su već u krevetu, spavaju. Nadala se.
Prošlog su tjedna iznad Livina jastuka postavili snovolovku, a ona je zajedno s
dugotrajnim ritualom u kojem su potencijalne noćne more strpali u vrećicu koju su
zatim ispraznili kroz otvor za ventilaciju, izgleda, riješila posljednju krizu u vezi sa
spavanjem. Osim što je sada Oscar, koji je uvijek zaostajao korak-dva za svojom
sestrom, počeo dolaziti k njima u krevet tvrdeći da i on ima ružne snove.
Maribeth je otvorila svoj privatni e-mail i promotrila popis stvari koje sutra mora
obaviti, koji je sama sebi poslala e-mailom. Već ju je pogled na popis - dvanaest
stavki - malo ostavio bez daha, kao da je vježbala pa se zadihala, iako se nije maknula
od radnog stola još otkako je bila otišla po tanjur masne kineske hrane koju su
naručivali kada bi dokasna zaključivali novi broj časopisa.
Iz Elizabethina su ureda doprli odjeci smijeha. Zatim, harmoničan francuski
naglasak koji je pripadao Lisi, kreativnoj urednici. Jane Floss, izvršna urednica
časopisa, odjednom se pojavila i gurnula glavu u Maribethin ured.
“Izgleda da će ovo biti duga noć”, rekla je napravivši grimasu.
“Imaš li pojma što se tamo događa?” pitala ju je Maribeth najnonšalantnije što je
mogla.
“Uobičajeno cjepidlačenje”, odgovorila je Jane. “Ja ću podijeliti vaučere za
prijevoz.”
Vaučeri su značili da će ostati barem do deset sati. Nema rada do kasno navečer,
Elizabeth je obećala Maribeth kada joj je ponudila posao. Iako, da budemo pošteni,
deset sati nije zvučalo tako loše ako ste na posao došli oko 9:30 ujutro kao i ostatak
zaposlenika.
“Jupiii”, rekla je Maribeth.
Jane je prevrnula očima, kao da su njih dvije urotnice, a Maribeth je opet osjetila
kako je steže u prsima. Kako se ovo dogodilo? Kako je ona završila ovdje? S Jane?
Dvadeset su godina bile ona i Elizabeth. Sjećala se kasnonoćnog rada na
zaključivanju broja kada su bile mlade asistentice, sjedile su za svojim radnim
stolovima i tračale uzduž i poprijeko preko telefona dok su čekale da ih urednici
pošalju kući. Kasnije, kada su i same bile urednice, radile su u različitim časopisima,
ali su jedna drugoj pravile društvo tijekom tih zaključivanja broja preko e-maila,
telefona, poruka. A zatim su tu bile one legendarne kasne noći na poslu nakon
terorističkih napada 11. rujna, kada su obje radile u časopisu The Rule. Uredništvo je
povuklo cijeli broj i odlučilo iznova napraviti novo izdanje časopisa, jer se svijet
promijenio, svi su se složili oko toga, a časopis je to morao pokazati. Ponekad se
Maribeth prisjećala tih kasnih sati na poslu - koji su bili pune tuge, straha i adrenalina,
i crnog humora kojim su komentirali smrad izgorjele plastike i različite načine na koje
su mogli iskazati svoju podršku vatrogascima - i pitala se nisu li to bili najbolji dani u
njezinu životu. Što je bilo apsolutno bolesno. (Ali ipak i mrvicu točno.)
A sada se, nakon godina napredovanja, Elizabeth našla na vrhu, zgrabivši priliku
života u dobro financiranom startupu koji se zvao Frap. Nekoć im je to bio zajednički
san - biti glavna urednica. Nakon posla su običavale otići na happy hour i piti koktele
Cosmopolitan te zamišljati kako vode konkurentne časopise (ali koji nisu bili
nelojalna konkurencija jedni drugima) Newsweek i Time, Vouge i Bazaar, to je bilo
prije nego što su svi časopisi počeli propadati, a s njima i bilo kakva ideja poštene
konkurencije.
Kada je Elizabeth okupljala uredničku ekipu za Frap, ponudila je Maribeth posao, i
to je bila vrlo velikodušna ponuda koja je obećavala dati Maribeth dosta slobodnog
vremena: slobodne petke, jedan dan tjedno mogla je raditi od kuće, većinu drugih dana
bila bi kod kuće do pet. Plaća za puno radno vrijeme i sve beneficije.
A ipak se isprva Maribeth nećkala. Blizanci su imali dvije i pol godine, a Maribeth
je upravo ugledala tračak svjeda u tamnom tunelu dvostrukih dojenja i snalaženja s
dvostrukim dječjim kolicima na uskim pločnicima. Radila je kao freelance urednica i
nakupila dovoljno angažmana da time opravda zapošljavanje dadilje na, pola radnog
vremena.
Ali bližilo se vrijeme da djecu pošalju u vrtić, a godišnja je cijena iznosila 25
tisuća dolara po djetetu. Ali argument koji je presudio bio je taj što je Elizabeth rekla
da je treba. “Ne znam mogu li to bez tebe. Ti si moja sigurnosna mreža”, rekla je
Elizabeth.
“Hoće li mi to biti i službena titula?” našalila se Maribeth.
 Naravno, to da ju je Elizabeth trebala ispalo je jednako istinito kao i sve ono
obećano slobodno vrijeme. Slobodno vrijeme? Da, baš. A onda je došao jednorog iz
bajke i oprao joj rublje.

***

U 8:45 nazvala je Jasona.

Telefon je zvonio i zvonio. On se gotovo nikad nije javljao. Sada ju je zabolio
želudac. Vjerojatno je to bilo zbog kineske hrane. Iskopala je bočicu tableta protiv
žgaravice iz ladice radnog stola i progutala nekoliko tableta dok je zvala na fiksnu
liniju. Zvonilo je još četiri puta dok se Jason nije javio pospanim “Hej, draga”.
Ponekad ju je već sam zvuk njegova glasa preko telefona mogao vratiti natrag u
prošlost, u vrijeme prije 25 godina kada su Maribeth i njezini cimeri slušali njegovu
radijsku emisiju i razbijali glavu oko toga tko je on zapravo (u radijskom se eteru
koristio imenom Jinx) i kakav je u stvarnosti. “Kladim se da je ružan ko pas”, rekla je
njezina cimerica Courtney. “Na radiju seksi, ali u stvarnosti baš i ne.”
“Ja se kladim da je nepodnošljiv snob”, rekla je Maribeth. Radila je za studentski
list, a tamo su se kritičari ponašali kao da su vrlo posebni. “Trebala bi ga
intervjuirati”, rekla je Courtney. “Tako ćeš saznati.”
“Zapela sam”, rekla je Maribeth Jasonu. “U uredu.”
“Oh. Dobro.” Mogla je čuti šuškanje dok je on provjeravao koliko je sati. “Sranje.”
“Da, sranje. Jeste li vi doma imali lijepu večer?”
“Bili smo na dječjem igralištu. Jeli smo pizzu.”
“Svi su bez problema otišli u krevet?”
“Da. Liv je tražila samo jedno pražnjenje vrećice od noćnih mora.”
“Je li ti Oscar pravio probleme?”
“Ne baš. Malo smo plesali pa ga je to iscrpilo.”
“Plesanje, ha?” Zatvorila je oči i zamislila pasivno-agresivno dociranje koje će
dobiti od susjeda koji je živio ispod njih, Earla Jablonskog, najmrzovoljnijeg slikara
na svijetu. Earl ju je gnjavio u vezi s bukom još otkako se bila uselila u potkrovlje
zajedno s Elizabeth. Tada se žalio na zvuk njihovih potpetica po podu.
“Jesi li podsjetio Oscara da mora ostati u svome krevetu?” upitala je Jasona.
Njezino dvoje djece bili su blizanci, zajedno su im oplođene jajne stanice, zajedno su
implantirani u nju, zajedno ih je nosila, ali ponekad se činilo kao da je rodila
čimpanzu i žirafu. Liv je bila tako samovoljna i dominantna. Oscar je bio tako drag i
popustljiv. Ako biste ga podsjetili da mora ostati u svom krevetu prije nego što bi
zaspao, poslušao bi. Problem je bio u tome što bi se Jason rijetko toga sjetio kada bi
ga stavljao na spavanje.
“Oprosti, zaboravio sam”, zastao je Jason. “Ako dođe k meni u krevet, riješit ću to.
Zvučiš umorno.”
“Ne osjećam se baš najbolje”, rekla je.
“Da?”
“Loša kineska hrana.”
“Sutra je petak. Možeš malo usporiti tempo.”
Stisnula je čeljust. Za Maribeth je petak uvijek bio poslom najopterećeniji dan u
tjednu, ali svi su i dalje petak zvali njezinim slobodnim danom.
“Možda”, rekla je.

***

Petnaest minuta do deset konačno je pozvana u Elizabethin ured. Nije bila sigurna što
ju je više posramljivalo: sreća što je uopće pozvana ili ogorčenje što je dotad bila
izostavljena.
Kriza je nastala zbog toga što su se na internetu pojavile gole fotografije mlade
glumice koja je bila na naslovnici časopisa, što je potaklo cijelu bujicu sastanaka na
kojima se odlučivalo treba li u članak uključiti i njezine komentare tih fotografija (da)
i treba li izmijeniti tekst na naslovnici. Na kraju su odlučili da to neće napraviti jer će
do trenutka kada časopis dođe na kioske, sljedećeg mjeseca, to biti već stara vijest.
Također, članak je govorio o novoj web-stranici posvećenoj zdravlju i lifestyleu, koju
je ta glumica pokrenula, a zbog toga ja zapravo i pozirala za njihovu naslovnicu.
Kada je naslovnica konačno odobrena, Elizabeth je objavila: “Treba mi velika čaša
vina. I odrezak.” Zatim je uslijedila čudna tišina, kao da svi idu na zabavu na koju
Maribeth nije pozvana.
“A meni treba krevet”, rekla je Maribeth i svima skratila muke.
“Oh, naravno. Tako mi je žao što smo te ovako dugo zadržali.” Elizabeth je
izgledala kao da joj je neugodno.
“Da odemo u Brasserie ?” upitala je Lise dok je izvlačila svoj mobitel da rezervira
stol. “Sada više ne bi trebalo biti gužve.”
“Naravno.” Elizabeth se nasmiješila ispričavajući se. “Laku noć, M. B.”, obratila
se Maribeth, oživljavajući njezin stari nadimak gotovo kao utješnu nagradu.
Dok ju je auto vozio kući, Maribeth je zaklopila oči. Sada je osjećala mučninu. To
je definitivno bilo zbog kineske hrane. Osjećala se i depresivno, gotovo poput
tinejdžera koji ima onaj tjeskobni i duboki osjećaj kao da je kraj svijeta, a to nije
osjetila godinama. Ne tako davno, ne bi pojela tu kinesku hranu jer su nakon
zaključivanja broja ona i Elizabeth uvijek išle van na večeru. Možda ne na vino i
odrezak nego na koktele i hamburgere. Možda bi zbijale šale u vezi s onim golim
fotografijama ili bi primijetile kako je upravo ta glumičina web-stranica ono što ih
polako, ali sigurno ostavlja bez posla. “Kao da joj nije dosta deset milijuna dolara po
filmu, sad je morala pokrenuti i web-stranicu?” možda bi rekla Elizabeth. “Odbij,
kučko!” možda bi rekla Maribeth.
Nije više bilo šala. Nije više bilo večera. Maribeth je shvaćala da je razlog tome
ona. Udala se za Jasona i rodila blizance. Sada je imala obitelj. Tehnički govoreći,
pretpostavljala je da je ima i Elizabeth. Dok je Maribeth opsjednuto mjerila svoju
bazalnu temperaturu i žurila kući na seks s Jasonom ne bi li zatrudnjela, Elizabeth je
upoznala Thomasa Bishopa i udala se za njega, koji je bio iz stare, bogate i ugledne
obitelji iz Connecticuta. Tom je imao dvoje djece u tinejdžerskoj dobi čije je slike
Elizabeth držala na svom radnom stolu, iako ih je rijetko viđala jer su tijekom godine
bili u privatnoj školi, a pola su ljeta provodili u Europi sa svojom majkom koja je
bila Francuskinja. (Koju je ona ogovarala s Lise.)
Sada je Lise bila ta koja je pozivana iza zatvorenih vrata. S Lise je sada išla na
kasne večere. Nije da je Maribeth željela ići na odrezak u deset navečer. Posljednjih
sedam godina njezina života - dug put do trudnoće, konačno rođenje blizanaca,
odgajanje djece - sve je to isisalo život iz nje. Najviše što je mogla učiniti bilo je da
ostane budna dok je auto ne odveze do njezine zgrade. Ali bilo bi lijepo da su je
pozvali.
 2. POGLAVLJE

Sljedećeg se jutra probudila napola odjevena, drhteći. Oscar je povukao poplun s nje
te je čvrsto spavao. Na drugoj je strani kreveta Jason zario glavu pod jastuk i hrkao
glasno poput kosilice za travu. Kako je uspjela tu prespavati?
Uspravila se. Savladala ju je mučnina. Požurila je u kupaonicu i kleknula ispred
školjke pitajući se hoće li povratiti. Prošlo je deset sati otkako je pojela onu kinesku
hranu.
“Mama, makni se. Moram piškiti!” Liv je stajala u svojoj spavaćici s likom
princeze iz crtića i s rukom stisnutom preko međunožja. “Odmah se makni!”
Jason je inače tvrdio da takav Livin šefovski nastup upućuje na postanak budućeg
lidera: novu Hillary Clinton ili Sheryl Sandberg. On je njezino ponašanje smatrao ako
ne uvijek neodoljivim, a onda barem zabavnim. Maribeth se baš i nije slagala s time.
U svakome joj je slučaju ovog jutra nedostajalo dovoljno energije za prilagodbu
ponašanja, a nije mogla ni razmišljati o tome kako da pokaže da netko tko očajnički
treba WC može tu potrebu iskazati na manje “tiranski” način. Još uvijek na koljenima,
samo se pomaknula ustranu.
Svake bi večeri Jason namjestio aparat za kavu da počne raditi u sedam ujutro, a
miris kave zavodljivo bi plesao kroz stan. Osim jutros, jer se Maribeth od tog mirisa
povraćalo. Čak ni za najgorih jutarnjih mučnina u trudnoći miris kave nije imao takav
učinak na nju.
Dobauljala je u kuhinju. Nekoliko trenutaka kasnije Jason je pomaknuo klizni zid
njihove spavaće sobe i pojavio se s Oscarom na leđima. Njih su dvojica bili slični
jedan drugome kao jaje jajetu: iste pospane oči boje lješnjaka, isti prćasti nosovi,
nježne vilice i apsurdno ružičaste usne. Liv se nakon što se popiškila stuštila u
kuhinju. Duga plava kosa, zelene bademaste oči, za pola glave viša od brata - nije
nalikovala ni na majku ni na oca. Više joj je ljudi znalo u šali postaviti pitanje je li
sigurna da joj nisu usadili pogrešnu oplođenu jajnu stanicu.
Šala je bila iritantna i pomalo bolna. Ne zato što bi bila imalo istinita. Nego zato
što Maribeth nije znala otkud Liv ta plava kosa, te oči, a pogotovo taj intenzivan
pogled. Je li to potjecalo od nje? Ili od Jasona? Ili od nekog dalekog rođaka iz njezina
nepoznatog obiteljskog stabla? Gledati u Liv bilo je nalik na buljenje u zrcalnu iluziju,
stotine beskrajnih odraza.
Maribeth je znala da je bila posvojena kada joj je bilo osam godina, ali tada je to
bio tek dio informacija koje su činile njezin identitet. Živjela je u Ulici Javora. Vozila
plavi bicikl marke Schwinn. Bila je najbolja u sricanju riječi u trećem razredu. Bila je
posvojena. Ali onda je rodila blizance, osobito Liv, tu malu genetičku zagonetku, što
je u Maribeth izazvalo ako ne baš tugu, a ono barem mali ubod boli. Ali nije imala
vremena da očajava nad time. Jer, ipak su tu bili blizanci.
“Mama, podigni me!” Liv joj se srušila u krilo. “Zašto sinoć nisi došla kući?”
“Ako nisam došla kući, kako to da sam sada ovdje?” Maribeth je malo posrnula
pod Livinom težinom. Ne želeći da to Liv primijeti, utonula je u stolicu i povukla kćer
bliže sebi.
“Krilo! Želim u krilo!” zavikao je Oscar, koji je trideset sekundi ranije bio sasvim
sretan na barskoj stolici u kuhinji.
“Kava?” upitao je Jason dok je Maribeth malo pomaknula Liv da napravi mjesta za
Oscara.
“Ne, hvala.”
“Još ti je muka?”
Kimnula je.
“Ovo ti je slobodan dan”, rekao je. “Idi natrag u krevet.”
Imala je popis s dvanaest stvari koje je morala napraviti na svoj slobodan dan. Ako
se vrati u krevet, idućeg će petka na popisu biti dvadeset i četiri stvari.
“Nije fer!” Liv se počela žaliti bacivši joj se jako u krilo. “Nikad nas ne vodiš u
školu.”
“Uvijek vas odvedem u školu petkom”, rekla je Maribeth. “I srijedom.” Ostale dane
u tjednu vodio ih je Jason, tako da Maribeth može doći na posao dovoljno rano da se
vrati kući do pet popodne.
“I obećala si da ćeš danas čitati u književnom krugu! Odabrala sam knjigu.” Liv je
pokušala lupiti nogom, ali je umjesto toga samo zviznula Maribeth po gležnju.
Zastala je i na trenutak se zapitala što bi se dogodilo ako bi zamolila Jasona da je
zamijeni u književnom krugu. Zasigurno bi zbog toga zaslužio divljenje od strane
ostalih majki u školi Brightstart, koje su ga već proglasile svecem zbog toga što je tri
dana u tjednu dovodio djecu u školu, a to su činili tek rijetki među ostalim očevima iz
Brightstarta, koji su uglavnom bili biznismeni. Ali ako bi on sada odveo djecu u školu,
došao bi kasnije na posao, pa bi i kući došao kasnije, a večeras su imali goste na
večeri pa ga je trebala kod kuće.
Zaboljelo ju je u prsima. Stezanje je jutros bilo drugačije, bilo je snažnije.
Podsjetilo ju je na napetost u trbuhu kada joj se već počeo vidjeti trudnički trbuščić.
Nije mogla vjerovati, nakon svih spontanih pobačaja, nakon četiri pokušaja umjetne
oplodnje, kada se zametak primio, ostao u njoj i kada joj se zaista počeo vidjeti trbuh.
Svaki su tjedan fotografirali njezin trbuh i zapisivali ružem za usne potencijalna imena
za blizance na trbuhu koji je sve više rastao.
Osjećala se i iscrpljeno, također kao u prvim tjednima trudnoće. (Jasonova sestra
Lauren nazvala je tri tromjesečja trudnoće Umorko, Veseljko i Plačko.) Ako ovo
potraje ostatak dana, nema šanse da obavi svih dvanaest stvari s popisa. Brzo je
izračunala u glavi i vidjela što je prioritetno i hitno (ginekolog, računovođa, sastanak
s Oscarovim logopedom oko vrtića), što se može odgoditi (kemijska čistionica, pošta,
autoservis) i što bi mogla proslijediti Jasonu.
“Misliš li da bi mogao smisliti nešto za večerašnju večeru?” upitala ga je. “Danas
imamo goste.”
Blijedo ju je pogledao. Podsjetila ga je na večeru s ostalim roditeljima koji imaju
blizance. Te su večere priređivali svaki drugi mjesec još otkako su blizanci bili bebe,
pa ipak ga je to opet iznenadilo.
“Ovaj smo put mi domaćini”, podsjetila ga je.
“Zar ne možemo otkazati?” pitao je.
Da, mogli bi jednostavno otkazati, ali jedini put kada je netko otkazao večeru bilo
je za vrijeme uragana Sandy. I da, znala je da to nije stvar po Jasonovu ukusu i da se
njemu ne sviđaju neki od roditelja. Ali pridružila se toj grupi roditelja kada su
blizanci imali tek šest tjedana, a onda je bila potpuno dotučena prvotnom
iscrpljenošću od svega i tako užasno usamljena jer je po cijeli dan bila kod kuće samo
s djecom. I da, možda su neki od roditelja bili malo naporni (poput Adrienne, koja je
u nekoj studiji pročitala da se ADHD može povezati s prehranom koja ima previše
ugljikohidrata, a premalo proteina, pa je svako jelo za Clementine i Moa moralo imati
ili pile iz slobodnog uzgoja, ili ribu ulovljenu u divljini, ili neki recept s grahom od
kojega su svi neizbježno imali plinove već do deserta), ali to su bili njezini prvi
prijatelji među roditeljima. Čak i ako joj nisu svi bili dragi, bili su joj sudrugovi u
roditeljskoj borbi.
“Ne, ne možemo samo tako otkazati.” Nemoj mi reći da naručim pizzu, pomislila je
Maribeth. Molim te, nemoj mi reći da naručim pizzu.
“Pripremit ću piletinu s maslinama. Mislim da se to svima sviđa.”
“Hvala ti.” Osjećala se zahvalno gotovo do suza što se oslobodila te obaveze, ali i
pomalo ljuta zato što je inače uvijek bila zatrpana obavezama.
 3. POGLAVLJE

Nekako je uspjela odjenuti djecu, a potom i sebe. Posjela ih je ispred TV-a i brzo
preko Googlea potražila svoje simptome, ali od brige izazvane time samo se još gore
osjećala. Imala je 44 godine. Ne može biti to.
Njih troje krenuli su u BrightStart. Na pola puta do tamo Maribeth se sjetila da
djeci nije spakirala užinu te je svratila u dućan i kupila im sendviče.
Niff Spenser stajala je ispred škole, u majici s logom BrightStarta koja se
prodavala u lanjskoj dobrotvornoj akciji. Majica je prikazivala sliku šarolikog murala
koji su sva djeca zajedno napravila; godinu prije toga neki su se roditelji žalili kada je
za ukrašavanje majice bio odabran crtež samo jednog djeteta. Cijela je ta stvar
Maribeth bila nejasna, koja, kao prvo, uopće nije shvaćala zašto bi tako skupoj
privatnoj školi uopće trebala dobrotvorna akcija za prikupljanje sredstava. Niff je
imala troje djece, dvoje od njih je već završilo školu BrightStart, a treće je trebalo
krenuti sljedeće godine, ali se ona u “godini pauze” dobrovoljno javljala za takve
stvari, da ne bi, kako je to sama nazvala, ispala iz štosa, kao da si čovjek u maloj
školi .ne može dopustiti malo predaha.
“Liv, idi unutra i objesi stvari”, rekla je Maribeth gurnuvši kćer prije nego što itko
vidi plastičnu vrećicu s kupljenim sendvičima.
“M. B., grozno izgledaš”, rekla je Niff kao da joj daje kompliment. Maribeth se
vjerojatno namrštila jer je Niff stavila ruku preko usta. “Uh, znaš mene. Samo izvalim
ono što mi prvo padne na pamet. Kao da imam Aspergerov sindrom.”
Randallu, jednom dječaku u grupi roditelja s blizancima, nedavno je dijagnosticiran
autizam. Pričao je o bejzbolu bez kraja i konca i nije mogao ni sa kim uspostaviti
kontakt očima. Niff nije imala problema s Aspergerovim sindromom. Samo s
nedostatkom kućnog odgoja.
Maribeth je kroz prozor mogla vidjeti kako je Liv zauzela držanje Prve dame,
pozdravljajući prijatelje i grleći sve svoje nastavnike. Oscar se, vidjevši sestrinu
društvenu sposobnost, čvršće privio uz Maribethinu nogu.
“Došla si zbog književnog kruga?” upitala je Niff.
“Idi objesi svoje stvari, dušo”, šapnula je Maribeth Oscaru poljubivši ga u njegovu
slatku glavicu. “Da, ja sam danas na čitalačkoj dužnosti”, rekla je.
Niffine su se usne iskrivile u grimasu, a Maribeth je sa zakašnjenjem shvatila da je
dužnost bila pogrešna riječ. Ona je upućivala na nešto što morate napraviti za razliku
od nečega što želite raditi.
 “Livvy je bila tako uzbuđena zbog toga. Samo je o tome pričala, sva uzbuđena što
ćeš konačno doći.”
Konačno? Stvarno? I nitko Liv nije zvao Livvy (jer je Liv već bilo skraćeno za
Olive), niti je itko više nju zvao M. B., osim Elizabeth sinoć koja ju je time posjetila
na prošla vremena. Pa, pretpostavila je da žena koja se zove Niff misli da ima pravo
preuređivati tuda imena po vlastitome nahođenju.
I, uh, sada je osjetila vrtoglavicu.
“Ispričavam se”, rekla je, pogurnuvši malo Oscara i krenuvši prema ulazu u zgradu,
gdje se sudarila s Isabel Kasensky. “Maribeth. Isuse, izgledaš jebeno grozno.”
To je izazvalo podsmijehe i podizanje obrva kod drugih majki, iako je takva izjava
zapravo bila blaga za Isabel, odvjetnicu koja je mnogo vremena provodila u zatvoru
na Riker's Islandu i tvrdila da joj je psovanje drugi materinski jezik. (“Doma imamo
staklenku u koju moram ubaciti novčić svaki put kada opsujem, time ću vjerojatno
djeci platiti fakultet, ili psihoterapeuta”, jednom je prilikom rekla Maribeth.)
Maribeth se sviđala Isabel. Ona je bila jedina među ostalim majkama iz
BrightStarta koja je radila. Četvrt Tribeca u kojoj je Maribeth na dvadeset godina bila
iznajmila potkrovlje s fiksnom cijenom najma sada je postala bogata i elitna četvrt,
jedna od najbogatijih u zemlji. Ponekad se činilo da i dadilje imaju svoje dadilje.
“Nisam baš u svom elementu”, priznala je Maribeth. Ali bilo je i gore od toga -
osjećala se potpuno iscrpljeno, bez energije.
Nije tako dobro poznavala Isabel pa joj je bilo lakše malo zaobići istinu. “Zapravo
imam neke neobične simptome. Bolove. U prsima. Brinem se da bi moglo biti...”
Nije završila rečenicu.
“Srce?” upitala je Isabel.
Maribeth je kimnula, kao da joj se upravo spomenut dio tijela opet zgrčio.
“Da. Ja barem dvaput godišnje završim na hitnoj, uvjerena da imam srčani udar.
Imam bol u lijevoj ruci i sve.” Isabel je odmahnula glavom.
Maribeth nije osjećala bol u ruci, što je bilo dobro. Ali boljela ju je vilica.
“Uglavnom, nije to ništa. Dobro, ne ništa, ali nije problem u srcu. To je žgaravica.
Uvijek me muči.”
“Žgaravica?”
Isabel je kimnula. “Da. Posljedica one stvari koju inače zovemo stres. Možda si
čula za to?”
Maribeth je preplavilo olakšanje. Naravno, stres. To je imalo smisla. Bila još
relativno mlada, zdrava, dobro se hranila i vježbala. Ali Frap je upravo objavio
članak o mladoj glumici kojoj su u dvadeset sedmoj godini života dijagnosticirali rak
dojke. (Bože, zaista bi morala zakazati termin za mamografiju - mora to dodati na
popis stvari koje treba obaviti). Zato se osjećala malo paranoično.

***

Nakon poprilično bezvoljnog čitanja Lilyne ljubičaste torbice, Maribeth je

namjeravala otići, ali nekako se nije mogla natjerati da krene. Imala je taj stalni
osjećaj kako joj nedostaju njezina djeca, iako su bila pored nje.
Ostala je sve dok nastavnici nisu rekli da je vrijeme za užinu, uputivši joj kiseo
osmijeh koji joj je dao do znanja da se predugo zadržala. Liv je bila prezauzeta
dijeljenjem čašica drugoj djeci da bi je pozdravila, ali Oscar ju je čvrsto zagrlio.
“Vraćam se za pet sati”, obećala je, dok su joj se oči neobjašnjivo napunile suzama.
Sjela je na klupu ispred škole pokušavajući skupiti snage za sljedeću rundu stvari
koje je morala obaviti. Mogla bi otići taksijem do doktorice Cray. Možda odraditi
razgovor s logopedom preko telefona. Računovođu odgoditi za ponedjeljak - bit će
gusto, već su kasnili s prijavom poreza.
Izvadila je mobitel da nazove Oscarova logopeda. Imala je nekoliko novih
glasovnih poruka. Jednu od Elizabethine asistentice Finoule, koju je zanimalo može li
Maribeth brzinski urediti jedan članak koji su htjeli ubaciti u sljedeći broj. “Članak je
malo zbrčkan.
Elizabeth kaže da mu treba tvoj čarobni dodir”, rekla je Finoula svojim melodičnim
irskim naglaskom. “Ako možeš do utorka. Pozdrav.” Članak je već bio poslan e-
mailom.
Sljedeća je glasovna poruka bila od njezine bivše šefice, Andree Davis. Magazin u
kojem je Andrea radila je propao. Ima li slobodnih radnih mjesta u Frapu?. Bi li se
Maribeth mogla naći s njom na kavi? “Radit ću bilo što. Imam dvoje djece na
fakultetu”, našalila se Andrea. Ali Maribeth je mogla čuti očajanje u njezinu glasu.
Nekoć je otkaz gotovo bio pa dio obaveznog rituala, bilo je zastrašujuće, ali biste
uvijek našli nešto drugo. Bio je to ciklus života. Možda je Mademoiselle propala, ali
nastao je Lucky koji će zauzeti njezino mjesto.
Ali sada su bili kao dinosauri koji bauljaju uokolo nakon pada meteora i čekaju da
izumru. Nije voljela svoj posao u Frapu, ali dobila je dovoljno takvih poziva zadnje
dvije godine da bi znala koliko je sretna što ima taj posao. Danas se sve preselilo na
web-stranice: Gotham, Gawker, Buzzfeed. Nisu više toliko željeli urednike koliko one
koji će samo kompilirati već postojeće informacije, a svakako nisu htjeli 44-godišnju
majku dvoje djece.
U razredu su pjevali Sretan rođendan. To je Maribeth podsjetilo na pozivnicu za
rođendansku zabavu Drewa Wallacea, koja je bila zalijepljena na hladnjak. Zabava je
bila sutra. Zar ne? U centru grada, u Prirodoslovnome muzeju. Također se prisjetila da
je zabava bila tematska, a tema su bili dinosauri. Je li to značilo da se moraju odjenuti
kao dinosauri? Ili su darovi morali biti na temu dinosaura? U tom slučaju, možda će
mu samo pokloniti hrpu časopisa.
 4. POGLAVLJE

Kao i obično, morala je čekati u ordinaciji doktorice Cray. No dobro joj je došlo to
vrijeme za odmor. Osim toga, znala je da trudne žene uvijek predstavljaju
nepredvidive okolnosti. Jednom je i ona bila trudnica, iako nije bilo ničega
nepredvidivog u njezinu slučaju, imala je carski rez koji je bio zakazan mjesec dana
unaprijed. I ona je mnogo puta dok je bila trudna morala čekati, ali neki put bi Jason
došao s njom i zabavljao je anegdotama o putovanjima svoje majke (vinska tura po
Toskani, fjordovi Novog Zelanda) ili o štreberima s posla. Ti su se termini kod
doktora činili gotovo poput spojeva. Prisjetila se jednog termina (vjerojatno tijekom
drugog, “veselog” tromjesečja) kada je razgovor vjerojatno postao malo erotičniji jer
su nakon toga skočili u prvi taksi i požurili kući na seks nabrzaka prije nego što se
vrate na posao. Ponekad bi, kada bi se prisjećala tih dana, pomislila da su oni bili
najbolji u njezinu životu. Što i nije bilo tako loše kao misliti isto za dane u vrijeme
terorističkih napada 11. rujna, ali nije baš bilo ni tako sjajno.
Čitala je poslovne e-mailove na mobitelu kada je on glasno zazvonio. Brzo je
odgovorila, i ne provjeravajući tko zove.
“Maribeth!” Zvuk glasa njezine majke uvijek je naginjao maničnom prizvuku.
“Hvala Bogu da sam te dobila.”
“Bok, mama”, odgovorila je. “Je li sve u redu?”
“Zvala sam te u ured pet puta. Počela sam se brinuti.”
“Petak je, sjećaš se? Nisam u uredu petkom.”
“Aha, da. To je tvoj slobodan dan. Uvijek zaboravim. Telefon je samo zvonio. Pa
zašto više nemaš tajnicu? Valjda možeš zamoliti Elizabeth da uzmeš tajnicu.”
Maribethina je majka uvijek obožavala Elizabeth, ali sada je izgledalo kao da na nju
gleda kao na Maribethinu dobru vilu koja ispunjava sve želje.
“Ionako nakon nekog vremena svi pozivi budu preusmjereni na glasovnu poštu”,
odgovorila je Maribeth.
“Hmm. Gdje si?”
“Kod doktorice.”
“Jesi li bolesna? Što nije u redu?”
“Sve je u redu”, rekla je. “Došla sam na godišnju kontrolu kod ginekologa.”
“Oh, dobro da ideš na kontrole. Kćeri Ellen Berman nedavno je dijagnosticiran
četvrti stadij raka jajnika.”
 “O, moj Bože, to je grozno”, rekla je Maribeth.
“Da. Ali to se tebi vjerojatno neće dogoditi jer ideš na preglede.”
Maribeth je izdahnula. Razgovori s njezinom majkom iziskivali su određen stupanj
opreznosti. Inače bi, koliko god trivijalna tema razgovora bila u pitanju, Maribeth
poklopila telefon s mračnim osjećajem koji se u njoj mogao zadržati satima, pa čak i
danima. Jason je to zvao majčinskim predoziranjem.
“Oh, sestra me zove”, rekla je Maribeth. Žena do nje, koja je čekala dulje od nje,
pogledala je uokolo. Nije bilo sestre. “Moram ići. Bok.” Prekinula je liniju.
“Majke”, objasnila je svoju izliku drugoj pacijentici. Žena je uzvratila kiselim
osmijehom, a Maribeth je primijetila da je trudna, da će uskoro i sama biti majka,
možda prvi put.
Jednoga dana, koji će možda doći brže nego što bi voljela i pomisliti, to će biti Liv,
koja će prevrtati očima, podsmjehivati se, izbjegavati njezine pozive. Maribeth je
prije mislila da se to njima neće dogoditi, da će njezina veza s Liv biti nekako dublja,
jer su, a sramila se to priznati, bile biološki povezane. Ali više nije bila sigurna da
vjeruje u to.

***

Do trenutka kada je Maribeth konačno pozvana u ordinaciju bila je u totalnom

zaostatku s rasporedom, a njezin se popis raspao na komadiće. Što je značilo da će
neke obaveze morati obaviti tijekom tjedna, ali će se one svejedno jednim dijelom
preseliti na idući petak.
Htjela je plakati. Očajnički je željela patuljka, kao u onoj bajci S postolarom.
Čarobnog patuljka koji bi noću došao i počistio sve popise. Ali postolar iz bajke bio
je čestit. On ne bi svoju djecu hranio kupovnim sendvičima. Ili čitanje u njihovoj školi
nazvao dužnošću. Ili promatrao njihovo djetinjstvo pitajući se: Što sam učinio?
Postolar je zaslužio patuljka, pa ga je zato i dobio.
“Kako ste?” upitala je doktorica Cray, navlačeći rukavice.
“Dobro”, automatski je odgovorila Maribeth. Skliznula je prema dolje i stavila
noge u nogare na ginekološkom stolu. Više nije pilo stezanja u prsima, zamijenila ga je
tupa bol.
“Kako su Oscar i Olive ?” upitala je doktorica dok je umetala spekulum. Uvijek je
to radila, pitala za djecu, i to poimence. Vjerojatno ima zapisana njihova imena u
njezinu kartonu. Nije bilo šanse da se može sjetiti svakog djeteta koje je porodila.
“Dobro su. Sada imaju četiri godine.”
“Četiri godine”, ponovila je. “Vrijeme leti.”
 Da, to je čula već mnogo puta. Kako brzo vrijeme prolazi. Jer vrijeme i jest brzo
prolazilo. Osim onih kišnih dana kod kuće, kada su djeca bila nemirna i letargična. Tih
dana sati su se činili dugi kao godine.
“Čime se koristite kao kontracepcijom?” upitala je doktorica Cray.
Odgajanje dvoje djece u dobi od četiri godine, pomislila je. “Kondome.”
“Nove spirale su odlične. Nema menstruacije. Deset godina. Dok dođe vrijeme da
ih izvadite, već ćete biti u menopauzi pa se više nećete morati brinuti.”
Maribeth je znala da je to trebalo zvučati umirujuće, ali joj se brzina kojom su žene
prelazile put od dojenja do nadomjesne terapije činila okrutno prekratkom. Ali opet,
nije li tako bilo i u suprotnome smjeru? Deset godina između ravnih prsa i blaženog
igranja na ljuljački te grudi, dečki i silnih komplikacija.
Doktorica Cray dodala je bris Papa-testa sestri i skinula rukavice. Oprala je ruke i
rekla Maribeth da skine majicu za pregled dojki.
“Ima li još kakvih problema?” upitala je. Riječi su izostale. Maribeth je znala da
prosječan ginekološki pregled traje šest minuta, a njezino je vrijeme gotovo isteklo.
Umalo je rekla ne, nema nikakvih problema. Ali upravo u tom trenutku, doktoričina
je ruka bila ne toliko na njezinoj dojci, koliko na njezinu srcu.
“Zapravo...” rekla je.
 5. POGLAVLJE

Maribeth je očekivala vozilo hitne pomoći. Jarka svjetla. Ozbiljna lica s kirurškim
maskama. Georgea Clooneyja. Umjesto toga posjeli su je u auto i poslali u najbližu
hitnu. Jedini znak da se nešto ozbiljno dogodilo - nazvali su to srčanom epizodom -
bilo je to što je doktorica Cray s njom poslala pomoćnu sestru.
U autu je poslala poruku Robbie da provjeri može li ona pokupiti djecu nakon
škole. Robbie je bila njihova dadilja već tri godine, još otkako je bila brucošica na
njujorškom sveučilištu. Sada je već bila pri kraju studija i mlada glumica s vrlo
promjenjivim rasporedom.
Nema problema, odgovorila joj je Robbie za dvije sekunde, a U poruci je bio cijeli
niz smajlića kojima je htjela naglasiti da zaista nema nikakvog problema.
Tek je tada Maribeth primijetila cijeli niz nepročitanih poruka na svome mobitelu,
uključujući i poruku od Tashi, koja je javila da će kasniti na večeru.
Večera. Sada bi je vjerojatno trebala otkazati. Ali što da kaže? Da je imala srčanu
epizodu? To je bilo tako neugodno. Zbog toga bi zvučala kao proždrljivica koja jede
maslac i paštetu za doručak i cijeli dan samo sjedi. Ona je doručkovala jogurt! I da,
zbog svog je posla morala dosta sjediti, ali bavila se trčanjem i povremeno jogom,
kada bi je ponudili u konferencijskoj dvorani na poslu. Ali također je i mnogo hodala
te je uvijek išla stepenicama, ne liftom. Bila je u dobroj formi, tako je barem mislila.
Ali očito ne toliko dobroj. Srčani problemi u četrdeset i četvrtoj.
Možda neće morati reći ništa. Sada je tek 1:30. Iako je bila na putu u bolnicu,
vozila se taksijem, gotovo kao kad je sinoć išla kući s posla. Nije joj se činilo
nezamislivim da bi mogla biti kod kuće do šest.
Na prijamnom šalteru u hitnoj pomoćna sestra iz ordinacije doktorice Cray najavila
je njezin dolazak i zamolila Maribeth da joj da svoju zdravstvenu iskaznicu, kao da je
ona Maribethina izaslanica. Zbog svega toga Maribeth se osjećala još distanciranijom
od svega. Pa ju je pomalo iznenadilo kada su se iznenada požurili u zastorima
ograđeno područje, posjeli je na bolnički ležaj i stavili joj masku s kisikom. Zatim su
joj prikopčali uređaje za mjerenje vitalnih znakova: na prsa i na prste. I tek tako,
postala je pacijentica.
Maribeth je proučavala mali monitor na prstu. Mjerio joj je puls. Prisjetila se da je
i njezin otac nosio sličan takav nakon moždanog udara. Monitori koje su joj prikopčali
na prsa iritirali su joj kožu; pretpostavila je da će kasnije morati dobro izribati kožu
da odstrani ostatke ljepila kojima su bili pričvršćeni.
Pomoćna je sestra otišla. Sestra iz hitne u plavozelenoj kuti došla je da joj izvadi
krv i uvede infuziju.
“Je li to baš nužno?” upitala je Maribeth. “Pijem vodu.”
“Takva je procedura”, odgovorila je sestra, navlačeći rukavice od lateksa i mažući
pregib Maribethine ruke jodom. Nije bila osobito nježna pa se Maribeth trgnula kada
je igla ušla.
“Želite li nekoga nazvati?” pitala je sestra, izvlačeći iglu i spajajući infuziju.
“Svog supruga?” upitala je. Pomišljala je da nazove Jasona još dok se vozila, ali
joj se to činilo pomalo... histeričnim. Kao nešto što bi njezina majka napravila. Osim
toga, nikad se nije javljao na mobitel.
Sestra je kimnula glavom da je to mudra ideja.
Nazvala je Jasonov ured, tamo joj se javila glasovna pošta. Zatim je pokušala
nazvati njegov mobitel. Opet glasovna pošta. Poslala mu je e-mail da je nazove.
ODMAH. Hitno je, napisala je.
Osjećala se glupo. Nije se činilo tako hitnim. Čak se više nije ni tako loše osjećala.
Došla je doktorica. Izgledala je kao da joj je osamnaest godina i imala je blagi
kalifornijski naglasak, a nijedna od tih dviju stvari nije baš djelovala umirujuće.
Ispitivala je Maribeth o njezinim simptomima. Maribeth se prisjetila svega od jučer:
stezanja u prsima, pritiska, boli.
“A prije toga?” upitala je doktorica. “Je li bilo ikakvih simptoma posljednjih
nekoliko tjedana ili mjeseci?”
“Kakvih simptoma?”
“Pa, znate, nedostatak daha, umor, bolovi u prsima.”
“Naravno da ne”, automatski je odgovorila Maribeth. Ali onda se sjetila kako se
prilikom zadnjih nekoliko trčanja zadihala malo više nego obično. Bila je to pripisala
neredovitom tempu trčanja.
Zatim se sjetila nečeg drugog: posljednji put kada su ona i Jason vodili ljubav
imala je sličan osjećaj, da je bez daha, ali to nije bio onaj uobičajen osjećaj
zadihanosti zbog seksa.
Međutim, nije promijenila svoj odgovor. Nije imala namjeru pričati o svom
seksualnom životu s nekime tko izgleda kao da bi mogao glumiti u seriji za tinejdžere.
Ali osim toga, njezina se prijašnja nelagoda pretvorila u sram. Je li Maribeth nešto
pogrešno napravila?
“Oprostite, vi ste kardiologinja?” upitala je Maribeth.
“Ja sam liječnica u hitnoj”, odgovorila je ona.
“Mislila sam da sam trebala ići na pregled kardiologu.”
 “Nakon što vas mi primimo. Ali prvo ćemo napraviti EKG”, rekla je.
Maribeth je promotrila doktoričine cipele, niske pete, ugodne za višesatno stajanje
na nogama, ali ipak trendi i skupe. Pitala se čita li ona Frap.
“Već su mi napravili EKG kod moje doktorice.”
“U redu.” Izvukla je nalaz koji je Maribeth dobila kod doktorice Cray iz kartona.
Maribeth je već imala svoj karton i nalaze. “U redu. Vidim. Ali i mi moramo potvrditi
nalaz svojim pretragama. I analizom krvi.”
Sve je bilo tako nadrealno. Jutros je u školi svoje djece čitala priču o Lilynoj
ljubičastoj torbici, a sada je imala bolnički karton. Infuziju. Monitore. Analizu krvi.
Još to nije mogla pojmiti. Brzina kojom su se stvari zbivale, od roditeljstva do
starosti. Od zdravlja do ovog. Što god ovo bilo.
Užasavala se večere s drugim roditeljima blizanaca - da bude iskrena, uvijek ih se
užasavala, sve te kvinoje i dominantnih roditelja - ali sada joj je odjednom postala
slamka spasa.
“Ima li šanse da izađem odavde do šest?” upitala je Maribeth.
Djevojka je - jer jedva da je bila starija od djevojke - pogledala Maribeth kao da
je ona dijete. Kada je progovorila, nestao je svaki trag kalifornijske djevojke, a to
nije bilo nimalo umirujuće. A njezine su riječi bile još i manje umirujuće: “Jasno vam
je da ste imali srčani udar, zar ne?”
 6. POGLAVLJE

Maribeth je ispunila formulare dok je čekala da je službeno prime u bolnicu. To je

bilo umirujuće, normalno, nešto što je radila stotinu puta do sada. Upisivala je broj
zdravstvenog osiguranja u još jedan formular kada ju je Jason nazvao.
“Što se dogodilo? Je li sve u redu s djecom?”
“Oni su dobro”, rekla je. “Ja imam problem.” Zastala je. “U bolnici sam.”
“Što se dogodilo?”
“Misle da sam imala...” Nije se mogla natjerati da to izgovori. “Srčanu epizodu.”
“Što, jebote?” zavikao je Jason. Takva ljutnja od strane njezina uvijek smirenog
supruga bila je zbunjujuća. Ali i utješna. Bilo je to kao da se zauzeo za nju i obranio je
od nekoga tko je maltretira.
“Odmah krećem”, rekao je. “Danas je neko događanje u Ujedinjenim narodima pa
je gužva u prometu. Ići ću biciklom.”
“Nemoj poginuti na putu ovamo”, našalila se, ali on je već poklopio slušalicu.
Čekala je. Mobitel joj je ponovno zazvonio. Bila je to Robbie. “Žao mi je, ali
upravo sam saznala da su me zvali iz jedne predstave za koju sam išla na audiciju i
moram biti kod njih do četiri”, rekla je. “Pokupila sam blizance iz škole i upravo
idemo kući, ali morat ću otići u petnaest do četiri.”
Maribeth je često sanjala san u kojem se odrasla verzija nje same pojavljivala na
ispitu državne mature, i to potpuno nepripremljena. Uvijek bi se probudila u panici. A
točno se tako sada osjećala.
“Ne možeš ostati dulje?” upitala je.
“Ne bih to napravila da je ovo moj dogovoren dan za čuvanje djece, ali nije.”
Na trenutak je razmišljala da kaže Robbie gdje je i zašto je tu gdje jest. “Ok. Sredit
ću to.”
Ponovno je nazvala Jasona. Ovaj se put barem odmah javio. “Idem preko
Broadwaya”, rekao je. “Trebao bih doći u bolnicu za petnaest minuta.”
“Okreni se”, rekla je Maribeth. “Idi kući.”
“Zašto?”
Objasnila mu je da Robbie ima audiciju.
“Ona je tako nepouzdana!” Jason nije volio Robbie. Nije mu se sviđao njezin
prevrdjiv raspored, njezina navika da ostavlja prljavo posuđe u sudoperu. On je želio
zaposliti jednu od onih strogih tradicionalnih dadilja koje djecu kupaju svaki dan, režu
im nokte i slažu oprano rublje. Ali Maribeth je imala osjećaj lojalnosti prema Robbie.
Voljela ju je. Voljela je način na koji se ophodila s blizancima, kao da im je cool
starija sestra. Osim toga, nije im trebala dadilja s punim radnim vremenom. Trebao im
je netko tko će uskočiti u razdoblju od tri do šest popodne, tri dana u tjednu.
“Pa nije čak ni dan kada obično čuva djecu”, odgovorila je Maribeth, “tako da nam
je već napravila uslugu.”
“Nije usluga ako joj plaćamo dvadeset dolara po satu.”
“Ok. Možemo li se ne svađati oko toga u ovom trenutku?” Kroz mobitel je čula zvuk
auta koji trube, zvonjavu zvona na biciklima, zvukove gradskog života. U hitnoj je sve
to bilo prigušeno.
“Zar ne možemo pronaći nekoga drugog?” upitao je Jason. “Ne bih li trebao biti u
bolnici s tobom?”
Ali koga drugog da nađu? Ona i Jason pokušali su otići na vikend da proslave
desetu godišnjicu braka, a nisu znali što će s djecom. Jasonov je otac živio nekoliko
sati vožnje od grada, ali nije bio naviknut brinuti se za malu djecu. Jasonova sestra
Lauren živjela je blizu Bostona, ali ona je imala četvero vlastite djece. Maribethina je
majka bila na Floridi. Većina njihovih prijatelja koji su i sami imali djecu bili su
roditelji blizanaca pa se nije činilo poštenim zamoliti ih da se brinu o još dvoje djece.
Angažirati dadilju za vikend činilo se užasno skupim. Na kraju nisu nikamo otišli.
“Pokušat ćemo iduće godine”, rekao je Jason. “Kada smislimo plan B.”
Ali nisu. Oni su bili plan A. I plan B. I plan Z.
“Robbie mora otići za dvadeset minuta”, rekla je Jasonu. “A ja sam dobro. Hoću
reći, primit će me u bolnicu, ali dobro sam. Sigurna sam da to rade samo da pokriju
sebe - da naprave sve u skladu s procedurom.” Zastala je. “Ali nemoj djeci reći gdje
sam. Nemoj nikome reći. Samo reci da radim.”
“Ne bi smjela sama prolaziti kroz to.”
“Bit ću dobro”, rekla je.
Dovršila je ispunjavanje formulara za zdravstveno osiguranje i prešla na pitanja o
zdravstvenom stanju, zastavši na dijelu s obiteljskom medicinskom poviješću. Kada je
imala problem jer nije mogla zatrudnjeti, obiteljska se povijest bolesti često
pojavljivala kao pitanje. Ali tada se veliko pitanje u vezi s njezinim genetskim
naslijeđem nije činilo tako važnim. Njezini problemi s neplodnošću očito nisu bili
naslijeđeni.
Ali sada... Možda je, poput Livine plave kose i zelenih očiju, postojala cijela grana
na obiteljskom stablu s koje su otpale jabuke - druge žene koje su rano dobile srčani
udar. Muškarci koji su umrli od srčanog udara. Nije imala pojma. Nije znala što da
napiše u formular. Ostavila ga je praznim.

***

Dok su je premještali na odjel za kardiologiju, zazvonio joj je mobitel. Bio je to

Jason.
“Hej”, rekla je.
Mogla je iza njega čuti buku, zvukove odraslih i djece. “Oh, sranje. Zaboravila sam
otkazati večeru.”
“Da, nekako jesi”, rekao je Jason.
“Žao mi je.”
“Djeca su sretna.”
“Što si poslužio za jelo?”
“Naručio sam pizzu.”
“Kako je Adrienne izreagirala na to?”
“Djeca su sretna”, ponovio je Jason.
“Što si im rekao?” Nije htjela da djeca saznaju da je u bolnici. Niti itko drugi. Kao
naprimjer Adrienne. Adrienne sa svojim pilatesom i detoksikacijskim sokovima.
“Da si morala ostati na poslu.”
“I povjerovali su u to?”
“Da, naravno.”
Naravno? Nikada nije propustila nijednu večeru zbog posla.
“Mogu li razgovarati s Oscarom i Liv?”
Čula je Jasona kako pokušava dovesti djecu do telefona upravo u trenutku kada je
njezin mobitel tužno zapištao upozoravajući da je baterija na manje od deset posto
kapaciteta, a onda se pet sekundi kasnije mobitel samo ugasio. Nije imala punjač kod
sebe. Nije bilo načina da im se opet javi. Sranje. Sranje. Sranje.
Sjedila je i čekala da je prebace na drugi odjel kada se oslobodi krevet. Kada su je
konačno odveli na odjel za kardiologiju na katu, vani se već bilo smračilo. Na odjelu
je bilo tiho. Maribeth se sklupčala ispod tankih prekrivača i drhtala. Samo je jedanput
do sada prespavala u bolnici, kada je rodila blizance. Znala je da bi ljudi inače
trebali mrziti bolnice, ali njoj je tada bilo super. Tiha soba, Jason koji je spavao u
stolici, dvoje djece u kolijevkama. Kada su blizanci zaplakati, sestre su ih htjele
odvesti iz sobe. “Spavaj, dušo”, rekle su joj. “Trebat će ti san.” Ali ona nije htjela
spavati. Bila je tako ozarena tim osjećajem da su konačno obitelj. Osjećala se kao da
su u svom vlastitom malom brodu i jedre nekamo daleko.
 Vani je zavijanje sirene na kolima hitne pomoći postajalo sve glasnije, a zatim je
utihnulo. Zvukovi grada, zvukovi njezina grada. Negdje u tom istom gradu bila je i
njezina obitelj. Kada bi morala, mogla bi strgnuti monitore, izvući infuziju i
otpješačiti do svog stana. Iz svog je bolničkog kreveta zamišljala rutu - 66. ulicom do
Broadwaya, od Broadwaya do Ulice Worth, od Ulice Worth do Ulice Church.
Ponovila je rutu u tihom zazivu koji ju je poput znaka na putu vodio kući.
 7. POGLAVLJE

Probudila se ne znajući gdje se nalazi. Zatim se sjetila. Na stoliću pored kreveta bio
je njezin mobitel, dijelom već napunjen. Prošle je noći više puta zamolila da joj daju
punjač za mobitel i tabletu za spavanje, a tabletu je i dobila oko deset sati. Netko je
vjerojatno stavio mobitel na punjenje nakon što je zaspala.
Imala je šesnaest novih glasovnih poruka, dvanaest ih je bilo s njezina kućnog
broja. Pretpostavivši da je u pitanju uznemireni Jason, prešla je na poruke sa sredine
liste. Ali nije bio Jason; bila su to njihova djeca, koja su isporučila niz brzinskih
izvještaja o protekloj večeri. Liv, s optužujućim tonom, zato što je mama prekršila
obećanje. Liv, uzrujana, zato što se Mo igrala s njezinom posebnom lutkom. Liv,
zahtijevajući da joj mama kaže gdje je njezina baletna suknjica. Oscar, cendrav, zato
što mu je nedostajala. Oscar, sav uzbuđen zbog toga što će prespavati kod
Hendricksovih. Oscar, zabrinut zbog Wilsona, psa kod Hendricksovih, s kojim je imao
kompliciran volimo-se-ne-volimo-se odnos. Liv, koja je objavila da se Harry zabio u
nju i raskrvario joj nos. (“Ma uopće nema krvi”, čula je Jasona kako govori u
pozadini.)
Napokon je prošla kroz sve poruke i našla jednu od Jašona, koji joj je javio da je
večera prošla u redu i da djeca idu prespavati Hendricksovima. On će doći sutra
odmah ujutro.
Hendricksovi su bili jedina obitelj u njihovoj grupi roditelja s blizancima koja je
živjela u susjedstvu, u jednom od onih finih nebodera (s vratarom, igraonicom za
djecu i bazenom) koji još nisu postojali kada su se Maribeth i Elizabeth doselile ondje
u ludim devedesetima. Iako su živjeli blizu, nisu bili bliski. Hendricksovi su bili
bogati. Imali su dvije dadilje i vozača, što je Maribeth smatrala pretjeranim jer Wendy
nije toliko mnogo radila budući da se bavila dobrotvornim radom. Kada bi oni bili
domaćini za večere, obično su naručivali catering.
Što im je Jason rekao? I zašto je uopće poslao djecu na spavanje kod njih?
Pokušala je nazvati kući, ali poziv je odmah otišao na glasovnu poštu. Pokušala ga je
nazvati na mobitel. Ista stvar. Da je Jason u bolnici, Maribeth bi sjedila pokraj obaju
telefona i čekala. Ili bi sjedila pokraj njegova bolničkog kreveta. Jason je izgleda
spavao.
Počela se živcirati i zatim ponovno osjetila stezanje u prsima. Uzela je mobitel i
poslala Jasonu popis stvari koje joj treba donijeti u bolnicu. Odmah se osjetila bolje.
Pisanje popisa ju je smirilo.

***
Jason je stigao oko devet sati, noseći putnu torbu na kojoj su još bile putne oznake od
prošlogodišnjeg putovanja u all-inclusive resort na Bahamima. Prije nego što je
rodila, nikada nije mogla ni zamisliti da bi išla na takvo putovanje na odmor, ali sada
nije mogla zamisliti da putuje drugačije. Pohana piletina za svaki obrok. Izgleda da je
to bio ključ za sreću.
“Hvala Bogu. Mogu li dobiti svoj kućni ogrtač?” upitala je Maribeth. Tek nakon što
je to izgovorila, shvatila je da je to prvo što mu je rekla uživo otkako je završila u
bolnici. Nije baš bio pozdrav iz snova.
Jason je otvorio torbu i izvukao njezin plišani bijeli ogrtač, poklon iz wellness
centra. Ona je tražila točno taj ogrtač, ne onaj mucasti topliji, jer je ovaj izgledao kao
da ne pripada na odjel za kardiologiju.
“Hvala ti”, rekla je.
“I drugi put.”
“Nadam se da neće biti drugog puta.”
Jason se trgnuo.
“Hvala”, pokušala je ponovno.
“Nema na čemu”, odgovorio je Jason.
“Pa, gdje si bio jutros?” nastojala je da ne zvuči previše nesigurno ili optužujuće.
Jason nije dignuo pogled. “Bio sam doma. Pakirao stvari. Razgovarao s Lauren.”
“Lauren?” Jason i njegova sestra obično su se telefonski čuli vikendom, ali
pretpostavljala je da bi danas mogli odgoditi svoju tjednu trač-partiju.
“A... zašto si poslao Liv i Oscara da prespavaju kod Hendricksovih?”
Sada je pogledao ravno u nju. “Morao sam im nečime skrenuti pozornost. Bili su
tako uzbuđeni što će prespavati kod njih da su zaboravili biti ljuti na tebe.”
“Kako velikodušno ođ njih.”
Jason se namrštio. “Oni ne znaju što se dogodilo. Misle da radiš. Da si prekršila
svoje obećanje. Uglavnom, Hailey i Liv imaju sat baleta, a zatim će Rita odvesti
njihovu djecu u Muzej, a našu dovesti na rođendansku zabavu.”
“Pretpostavljam da si rekao Lauren”, rekla je Maribeth.
“Da. Dugo smo pričali. Ona još ima bilješke.”
“Bilješke?”
“Bilješke s bitnim informacijama iz vremena kada je naš tata imao srčani udar.”
Jasonov otac Elliot imao je srčani udar prije nekoliko godina, kada je već bio u
kasnim sedamdesetima, kada je i očekivano da ljudi imaju problema sa srcem. Sada
se činio zdrav i u redu. Živio je sam u kući u kojoj je Jason odrastao, blizu Albanyja.
On i Jasonova majka Nora razveli su se prije mnogo godina. Nora se kasnije ponovno
udala. Živjela je u Santa Barbari u Kaliforniji, a Maribeth je nekako pretpostavljala
da su srčani udari ondje zakonom zabranjeni.
Jason je izvukao žuti blokić. “Malo sam istraživao na internetu, ali znaš i sama da
je to rupa bez kraja. Pa sam nazvao Lauren. Ona je rekla da ćeš vjerojatno prvo morati
napraviti angiogram. To je pretraga u kojoj ti ubrizgaju boju u žile i zatim kateterom
traže gdje je nastalo začepljenje.”
“U redu”, rekla je Maribeth.
“Ponekad je to jednostavno riješiti...” Jason je pogledao u blokić, “angioplastikom
koju mogu napraviti tijekom same pretrage. To je mali balon koji se napuše i rastvori
začepljenje. Inače se može napraviti i nešto što se zove ugradnja stenta. On drži
arteriju otvorenom.”
“Što je tvoj tata dobio?”
“Nijedno od to dvoje. Njegov srčani udar nije nastao zbog začepljenja žile nego
zbog aritmije. Zato je dobio pacemaker.”
“Oh.” Možda i ona ima to. Je li to bolje? Ali kroz maglu se prisjetila da je aritmija
prouzročila moždani udar njezina oca. Možda baš i nije htjela aritmiju.
“A operacija je zadnja opcija, ali Lauren je rekla da ti vjerojatno nećeš biti
kandidat za operaciju. Jer si mlada. Pa zato ne brini. Svi su ti zahvati prilično
neinvazivni. Sve će biti u redu.”
 8. POGLAVLJE

Postariji kardiolog, doktor Sterling, pojavio se u vrijeme ručka.

“Loša je vijest da ste, izgleda, ipak imali srčani udar, ali dobra je vijest da ste ga
preživjeli.” Srčano se nasmijao.
“Dakle, udar je bio blag?” upitala je Maribeth. “Ne bih ga baš klasificirao kao blag
udar”, odgovorio je. “Danas ćemo napraviti još neke pretrage: PVR, MRA, CT sken.”
“Možda još i MBA i PBJ”, rekla je Maribeth. Blijedo ju je pogledao.
“Možda da nam objasnite kakve su to pretrage”, predložio je Jason.
“Oh, naravno”, odgovorio je dr. Sterling, kojemu se vratio smisao za humor. “PVR
je pretraga u kojoj se mjeri protok krvi u arterijama, MRA je angiografija koja se radi
s pomoću magnetske rezonance, a CT sken je snimka tijela koja se obavlja
kompjutoriziranom tomografijom.” Cijelo je to objašnjenje uputio Jasonu.
“A što je s angiogramom, poput onog koji je tvoj tata imao?” upitala je Maribeth.
“Invazivniji će postupci doći na red tek kasnije. Ovi služe tome da se uvidi razina
začepljenja arterije”, rekao je dr. Sterling.
“Ne shvaćam”, rekla je Maribeth. “Rijetko jedem meso. Kolesterol mi nikada nije
bio visok, zar ne?” Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put provjerila razinu
kolesterola u krvi.
“Nemojmo se sada brinuti oko toga. Prvo ćemo vidjeti rezultate pretraga”, rekao je
dr. Sterling potapšavši je po ramenu na isti način na koji je ona potapšala Oscara
jučer u školi.
“Dakle, vi ste sada moj kardiolog?” pitala je Maribeth.
“Uf, pa nadam se da nisam vaš proktolog”, odgovorio joj je smijući se i namigujući,
kao da mu je Maribeth ispričala najsmješniji vic na svijetu.
Nije mu odgovorila. Ali zapravo nikada nije dala pristanak da je on liječi. Možda
to nije funkcioniralo na takav način. Odabir doktora ne funkcionira na isti način kao
kad primjerice biraš dečka ili muža.
“Kada će pretrage biti obavljene?” upitao je Jason. “Danas, a ovisno o tome što
pokažu njihovi rezultati, zakazat ćemo angiogram. Rezervirat ću termin za
ponedjeljak.”
“A što onda?” pitala je Maribeth. “To ovisi o rezultatima.”
“Što ako ne nađete ništa, nikakva začepljenja?” upitala je Maribeth.
“Onda ćete ići kući i odmarati se.”
 “Koliko dugo?”
“Njoj se i inače ovako žuri?” upitao je doktor Jasona. Ton mu je još bio šaljiv, ali
Maribeth je osjetila žalac optužbe.
A onda je Jason odgovorio: “Uglavnom da”, i ona je osjetila ubod izdaje.
Dakle, ovdje su bili tužitelj i sudac, ali je li ikoga bilo briga što ona ima reći u
svoju obranu. Kao primjerice kako pokušava strpati četrdesetosatni radni tjedan u
dvadeset i osam sati. Kako je vrhunski uredila svaki tekst koji je bio objavljen u
časopisu. Kako je uspijevala obaviti sve s djecom - škola, balet, nogomet, terapija
kod logopeda, dogovori za igranje, dječji rođendani, pedijatri, zubari. Kako je
pakirala djeci užinu, grickalice, boce s vodom, dodatne bademe za Liv da izbjegne
njezine ispade bijesa, dodatno donje rublje u slučaju da se Oscaru dogodi nezgoda.
Kako je plaćala račune, natezala se s osiguranjem, rješavala prijavu poreza, pazila da
u kućnom budžetu sve štima. Kako je zvala domara kada bi procurio prozor u kuhinji,
majstora kada bi se neki kućanski aparat pokvario, pobrinula se da netko bude kod
kuće u vrijeme kada majstori trebaju doći. Kako je kupovala namirnice, prala rublje.
Kako bi se svake godine pobrinula da prije prvog snijega u ormarima već budu
spremne čizme za snijeg i zimska odjeća, a kada bi djeca prerasla svoje kupaće
kostime, u ladicama su već bili složeni novi. Kako je vodila brigu o čestitkama i
darovima za rođendane i Božiće, za sve nećake, nećakinje i ostalu rodbinu. Kako je
kupovala darove i slala čestitke poštom. Kako je planirala obiteljske odmore, svima
im pakirala stvari, fotografirala sve i zatim fotografije dala posložiti u male knjižice
tako da blizanci imaju uspomene na odmor.
Kako je svaki dan trčala maraton i kako bi se svake noći srušila U krevet i
odspavala šest sati (ako je imala sreće), probudila se i sutra opet sve ispočetka.
A njih je zanimalo žuri li se njoj i inače ovako.
 9. POGLAVLJE

Dok je Maribeth bila na pretragama, Jason je otišao pokupiti djecu s rođendanske

zabave Drewa Wallacea. Dogovorili su se da će ih dovesti u bolnicu, ali na
Maribethino inzistiranje, neće im reći što joj se dogodilo. “Ne želim ih strašiti”, rekla
je.
“Bit će dobro. Djeca su otporna.”
Tako su barem ljudi govorili. Očito nikad nisu vidjeli Liv naježenu od straha kako
dva sata jauče u krevetu zato što se prošetala ispred televizora upravo kada se
prikazivala jedna krvava scena iz filma Fargo. (Bilo je kasno navečer. Liv je već
trebala biti u krevetu i spavati. Maribeth nikada nije pogledala film do kraja.)
Kada su uletjeli unutra, noseći na vrhovima svojih nosića dašak jesenske hladnoće,
Maribeth je samo željela da se sklupčaju do nje i prenesu joj djelić doživljaja
izvanjskog svijeta, koji se već činio tako udaljenim. A i malo zdravlja koje je blistalo
s njihovih rumenih obraza. Iako joj se to potonje činilo malo vampirskim.
“Mamice!” rekla je Liv, na trenutak zaboravljajući da je ljuta i bacivši se na krevet.
Maribeth se omotala ogrtačem i stavila svoj iPad pokraj sebe, tako da sve izgleda
normalno koliko je to već biro moguće. Upalilo je. Liv uopće nije izgledala ustrašeno.
“Napravi mi malo mjesta”, rekao je Oscar dureći se zato što je Liv još jedanput
prva došla na red. Da je Maribeth mogla prirodnim putem roditi blizance, Oscar bi se
rodio prvi (jer je bio položen niže u porođajnom kanalu), ali Liv je bila ona koju je
doktorica Cray prvu izvukla iz maternice i položila je Maribeth na prsa dok se vraćala
po Oscara. Liv je prva udahnula. Liv je prva zaplakala, iako je čak i tada bila malo
srdita. Ponekad se Maribeth pitala bi li njihove osobnosti bile drugačije da su se
rodili onim redoslijedom kojim su trebali.
“Nema mjesta”, rekla je Liv. “Čekaj svoj red.” Oscaru je počela drhtati donja usna.
“Dođi, zlato”, rekla je Maribeth, pokušavajući otpetljati razne žice koje je bila
sakrila ispod pokrivača.
“Što je ovo?” Oscar je dodirnuo monitor pričvršćen za njezin prst. Opet mu je
zadrhtala donja usna, ali i brada. Pogledala je Jasona, ali on je promatrao njih troje
kao da su oni glumci na pozornici, a on jedini gledatelj u publici.
“To je moj mali daljinski upravljač”, rekla je Maribeth.
“Može li te to isključiti?” upitao je Oscar zabrinuto.
“Ne, ne može isključiti mamu, ali može razne cool stvari koje se ovdje nalaze”,
ispravila se Maribeth. “Ne bi vjerovao što ovaj može.” Glas joj je bio tako
neprirodno veseo da je zvučala gotovo manično. Gotovo kao njezina majka. “Gle.”
Uzela je monitor iz Oscarove ruke, pritisnula gumb i zatim se naslon kreveta prvo
spustio, a onda opet podignuo. Zatim ga je dodala Oscaru. “Sad ti pokušaj.”
“Nije fer”, protestirala je Liv.
“Ti ćeš probati nakon brata”, rekla je Maribeth. “Hoću probati odmah!”
Kada je saznala da će ona i Jason dobiti blizance - što i nije veliko iznenađenje u
svijetu umjetne oplodnje - mislila je da će se moći nositi s time bez problema. Njih
dvoje, nas dvoje. Ali matematika baš i nije bila tako jednostavna. Bilo je to kao u
dijeljenju - uvijek imaš neki ostatak.
Jason je izvadio svoj mobitel da bi mjerio vrijeme koje je svatko od njih dvoje
proveo igrajući se daljinskim za namještanje kreveta. Maribeth je opet počela osjećati
mučninu. Cijelo je jutro očajnički željela vidjeti djecu, a sada je jedva čekala da odu.
Zašto je uvijek bilo tako? Imala je tako dobre namjere - i planirala je dane koje će
provesti slažući Lego kocke, duga lijena popodneva koja će provesti čitajući
slikovnice - ali čak i kada je bilo vremena za takve stvari, čak i kada je bila budna i
spremna s hrpom slikovnica, to se nikada ne bi ostvarilo. Djeca su bila cendrava ili su
se prepirala i borila oko nje kao da je zadnji keksić u kutiji.
Došla je sestra i rekla da je vrijeme posjeta završeno. Jason je zabundao djecu u
jakne i iako su je prije jedva pet minuta iritirali do beskraja, sada kada ih je gledala
kako se spremaju za odlazak, osjećala Se usamljeno. Bilo je to kao da su svi oni
dobili pomilovanje, a nju ostavili da izdržava kaznu do kraja.
“Sve je u redu, Lois”, rekao je Jason, oživjevši jedan njezin stari nadimak. Nagnuo
se i poljubio je u usta, bez obzira na njezin bolnički zadah i sve. “Oni će biti dobro. Ti
ćeš biti dobro. Sve će ispasti dobro.”
Uvijek bi to rekao. Prije nego što su dobili djecu, voljela je taj njegov samozatajni
optimizam. Bila je to protuteža njezinu oštrom pesimizmu. (“Zašto izgledaš kao da
uvijek čekaš da se dogodi nešto loše?” bilo je pitanje koje joj je najčešće postavljao.)
Ali otkako su te rodili Oscar i Liv, počela je sumnjati da se ne radi toliko o optimizmu
koliko o zamišljanju željenih stvari, ili naprosto lijenosti. Jer s djecom stvari niste
mogli staviti da funkcioniraju na autopilotu. Netko je morao uvijek biti budan i
oprezan i brinuti se za sve, a budući da je Jason bio tako uvjeren da će sve biti u redu,
taj netko uvijek je bila ona.
 10. POGLAVLJE

Maribeth još nije obavila sve one pretrage koje je trebala. Njezin angiogram i moguća
angioplastika/ugrađivanje stenta bili su zakazani u ponedjeljak ujutro u 11 sati, ali u
10:45 još uvijek su čekali. Jason je mirno čitao časopis Rolling Stone, povremeno
podižući pogled kako bi odgovorio na Maribethine sve nestrpljivije uzdahe i nervozu
blagim pogledima punima... čega? Zabavljanja? Tolerancije? Osudivanja?
Kada bi zapeli u gužvama na aerodromu, Jason bi drijemao, ili čitao, ili crtao nešto
s blizancima, dok bi Maribeth istezala vrat oko sebe i ispitivala stjuardese o novim
informacijama koje nikad nisu stizale. Je li u Chicagu nevrijeme ? Je li u pitanju neki
kvar na avionu? Jesu li teroristi negdje raznijeli bombom avion? Ne bi li kapetan
mogao doći i objasniti im što se događa? Traži li previše?
“Gdje su?” upitala je. Nije da se veselila tome što će joj obrijati prepone, dati joj
lokalnu anesteziju, ubrizgati joj boju i kateter s kamerom i balončićem koji će ići sve
do njezine aorte i srca. Veselila se samo tome što će konačno to obaviti i ostaviti iza
sebe.
Pogotovo zato što su govorili da bi možda sutra mogla ići kući. Zbog ovih pretraga,
a i srčanog udara, trebala bi mirovati barem tjedan-dva, ali Maribeth je smatrala da bi
se idući tjedan mogla vratiti na posao, ali na pola satnice (tri dana tjedno u teoriji se
može smatrati polovicom satnice). Za još tjedan-dva bit će kao da se sve ovo nikada
nije ni dogodilo. To je bila mantra koju je sama sebi ponavljala. Nije se dogodilo. Ali
da se nikada ne bi dogodilo, moralo se dogoditi.
“Opusti se”, rekao je Jason. “Želiš li da ti izmasiram leđa?” Spustio je časopis i
primaknuo se njezinu krevetu i podigao ruke prema njezinim ramenima.
“Zaboga, ne!” obrecnula se Maribeth, odmaknuvši se od njega. “Hvala ti”,
nadodala je sa zakašnjenjem. “Previše sam nervozna.”
“Sve će biti u redu”, rekao je Jason. “Prošla si i gore od ovog.”
Mislio je na carski rez, zbog kojeg je i Jason bio neuobičajeno nervozan, do te
mjere da tjednima nije mogao spavati kako se bližio termin operacije. (Maribeth je
sumnjala da njegova briga nije imala toliko veze sa samom operacijom koliko
njezinim rezultatima. Ali tek nakon što se vratila kući iz bolnice, priznao joj je da ga
je stalno mučio san u kojem je sanjao da ona umire na porođaju.)
Maribeth se nije bojala prije svog carskog reza, iako je morala potpisati formulare
o mogućim rizicima operacije, koji uključuju i smrt, prije same operacije. Znala je da
će biti bolno, a oporavak težak. Ali isplatilo se!
 Konačno su nekoliko minuta prije jedan stigli bolnički tehničar i sestra, otkačili
većinu žica prispojenih na Maribeth i prebacili je na bolnički ležaj na kotačima.
“Sada ćemo vam dati blago sredstvo za smirenje”, rekla je sestra.
“Konačno nešto dobro!” našalila se Maribeth.
Dali su joj sredstvo za smirenje intravenozno i ono je odmah počelo djelovati.
Osjećala se kao da ju je nešto odvuklo daleko i kao da promatra sve što se događa s
drugog kraja nekog dugog, uskog hodnika.
Dok su je odvozili, osjetila je suhi dodir Jasonovih usana na svome čelu. Rekao joj
je da će se uskoro vidjeti. Da je voli.
I ona je njemu rekla da ga voli. Ili je barem mislila da jest. Možda je to samo
umislila.
 11. POGLAVLJE

Probudila se. Jarko je svjetlo bilo upereno u njezino lice. Ležala je na leđima. I nije
mogla disati. Osim što zapravo jest disala. Ali osjećala se kao da ne može disati.
Zatreptala je. Nije mogla vidjeti iza jarkog svjetla. Što se događa? I otkuda dolazi
ta buka? To pištanje i šuštanje?
Pokušala je govoriti, ali nije mogla. Imala je ovakve noćne more. Vrisak koji nije
imao zvuka. Sanja li ?
Nije se osjećala kao da sanja. Smrzavala se. Zar je netko uključio klimu ? Mrzila je
spavati s uključenom klimom. Zašto je klima uopće bila uključena? Zar je ljeto?
Ponovno je utonula u san.
Opet se probudila. Jarko svjetlo i dalje je bilo ondje. Pokušala je nešto reći. Još
nije mogla govoriti.
Je li mrtva?
Nadala se da nije mrtva jer se osjećala grozno.
Možda je ovo pakao.
Mislila je da ne vjeruje u pakao.
Svrbio ju je vrat. Boljela ju je čeljust. Pomalo je postala svjesna probadajuće boli
duž cijele noge. Lijeve. Ne, desne. Bila je zbunjena. Bilo joj je hladno. Nije mislila
da je ovo smrt ni pakao. Čak ni s tim jarkim svjetlom. Nije to bilo nebesko bijelo
svjetlo. Bilo je previše fluorescentno.
Je li Jason ovdje? Pokušala je izgovoriti njegovo ime. Ali nešto joj je bilo u grlu.
Čim je postala svjesna tog stranog predmeta u grlu, dobila je nagon da povrati.
“Sestro! Guši se.”
Poznat glas. Jason. Hvala Bogu. Gdje je on?
Žena se nagnula nad nju. Crna koža, pozoran pogled u očima. Pomilovala je
Maribethino čelo. “To je respirator; diše umjesto vas. Opustite se i nastojte se ne
odupirati. Naviknut ćete se.”
Respirator. Zašto je bila na respiratoru? Maribeth se pokušavala usredotočiti u
svom pomućenom umu. Bolnica. Bila je u bolnici. Je li nešto pošlo po zlu s njezinim
carskim rezom? Ne. Sjetila se blizanaca kako se naganjaju uokolo s palicama za
bejzbol. Nisu više male bebe.
Je li doživjela neku nesreću? Gdje su blizanci? Obuzela ju je panika. Pokušavala je
disati, ali nije mogla. Opet se zagrcnula. Gdje je Jason?
 “Sestro! Oči su joj otvorene. Budna je.”
Jason. Njezin muž. Olakšanje.
“Možete li joj dati nešto za smirenje?” pitao je.
Ne! Nemojte mi davati ništa za smirenje, pomislila je Maribeth. Već joj je bilo
tako mutno u glavi. Morala je ostati ovdje. Nije htjela biti u zaostatku.
“Samo nešto blago”, rekla je sestra. “Želimo da ostane budna kako bismo je mogli
skinuti s respiratora. Bit će joj ugodnije kada izvadimo cijev iz grla. Dakle, Maribeth,
ako još malo izdržite, uskoro će doći specijalist kardiolog i pulmolog.”
Specijalist? Kardiolog i pulmolog? Što se ovdje događa? Pogledala je prema
Jasonu, ali on je nije gledao.
Pokušala je sa sestrom. Što se događa? upitala ju je pogledom. Izgleda da ju je
sestra razumjela. “Imali ste hitnu operaciju i ugrađena vam je premosnica”, rekla je.
Riječi su doprle do nje, ali njihovo značenje nije. “Što?” pokušala je reći Maribeth
i ponovno se zagrcnula.
“Angioplastika je pošla po zlu”, objasnio je Jason. “Kada su ti pokušali ugraditi
stent, arterije su ti bile u jako lošem stanju i jedna se razderala pa su te morali uputiti
na hitnu operaciju.”
“Ugrađena vam je premosnica”, ponovila je sestra. “Nadomjestili su dio arterije sa
začepljenjem komadićem arterije iz vaše noge. Zato bi vas mogla boljeti noga. Boli li
vas noga?” Maribeth je kimnula.
“Možete li mi reći koliko vas jako boli?” upitala je sestra pokazujući joj grafikon
na kojem su bile vrijednosti od jedan do deset na jedinici je bilo nacrtano veselo lice,
a na desetki vrlo tužno lice.
Ali nije ju boljela samo noga; boljelo ju je cijelo tijelo. U prsima je imala drugačiji
osjećaj nego nakon srčanog udara, nekakav osjećaj praznine. Ali bol koju je osjećala
nije bila nalik ni na što što je dosad iskusila, bila je sveobuhvatna, ali i nekako
odvojena. Nije ju mogla procijeniti. Zatresla je glavom.
“Recimo da je razina boli pet”, rekla je sestra. “Dat ću vam nešto protiv bolova.
Kada budete malo svjesniji, pokazat ću vam kako sami možete prilagoditi razinu
analgetika.” Nekoliko minuta kasnije već je spavala.
Ponovno se probudila. Nepoznat se doktor nadvio nad nju. “Dobro jutro. Sada
ćemo vam izvaditi cijev respiratora.”
Podigli su joj krevet i prije nego što je shvatila što se događa, naredili su joj da
jako izdahne. Pokušala je, ali kao da je zaboravila disati.
“Na tri”, rekao je doktor. “Jedan, dva...”
Osjećala se kao da povraća, ali jako usporeno. Kada je cijev izašla, u isti je mah
udahnula zraka i počela povraćati. Skupila je ruke oko usta da zadrži ono što bi mogla
povratiti.
“Želudac vam je prazan”, rekao je doktor. Rukom je obuhvatio drugu cijev koja je
išla iz njezina nosa.
Maribeth se srušila unatrag. Sestre su se užurbale, stroj u podnožju kreveta
izbacivao je razne papire. Jedna joj je sestra dala gutljaj vode iz čaše sa slamkom dok
je doktor čitao podatke u kartonu.
“Gd-je-je-moj-doktor?” uspjela je izmucati Maribeth. I moj suprug, željela je
nadodati, ali već ju je ta jedna rečenica iscrpila.
“Ja sam vaš doktor. Dr. Gupta”, odgovorio je on. Nastavio je objašnjavati da je on
torakalni kirurg. Pozvali su ga da obavi njezinu hitnu ugradnju premosnice nakon što je
ugradnja stenta pošla po zlu. “Samo dvostruka premosnica”, rekao je kao da je to
blagoslov.
“Gdje je moj suprug?” rekla je promuklim glasom.
“Nemam pojma.” Nastavio je u svom robotskom kirurškom stilu, objašnjavajući joj
što može očekivati - nelagodu u nozi s koje su uzeli komad arterije. Vidjela je groznu
duboku ranu koja je išla duž njezine lijeve noge, osjetila je bol ispod rebara i u
prsnim mišićima kroz koje su prolazili šavovi. Također je spomenuo i neke kognitivne
simptome, takozvani postperfuzijski sindrom, koji je bio posljedica stroja srce-pluća
na koji je bila spojena tijekom operacije.
“Što?” rekla je promuklo.
“Stroj srce-pluća. To je stroj za izvantjelesni krvotok kojim smo se koristili dok ste
bili na operaciji, a srce vam nije kucalo.”
Rekao je to tako ležerno. Dok vam srce nije kucalo. I odjednom, trgnula se iz svog
maglovitog stanja. Tada se sjetila kako premosnica zapravo funkcionira. Zaustave ti
srce. Zatim ga opet pokrenu. Nikada prije nije ni zastala da razmisli o tome. Zašto i
bi?
A sada...
Stavila je ruku na koju su bile prikopčane žice preko svoga srca, kao da se sprema
položiti zakletvu. Osjetila je kako joj srce kuca u prsima, kao što je to radilo otkako se
rodila, ne, još otkako je bila tek fetus ugniježden unutar majke koju nikad nije
upoznala. [To je srce prestalo kucati, rekao je doktor Gupta, i to .na više sati, nije bila
sigurna zašto, ali osjećala se kao da je prešla neku granicu iza koje je ostavila sve i
svakoga koga je dotad poznavala.
 12. POGLAVLJE

Pet dana kasnije Maribeth je otpuštena iz bolnice. Nije se osjećala spremnom. Tako je
bilo i posljednji put kada je izlazila iz bolnice. “Ostavili su nas same s njima”,
našalila se Jasonu misleći na blizance. “Više sam vježbala s tatinim autom prije nego
što me pustio da ga sama vozim.”
“Znam!” uzvratio joj je Jason na šalu. Ali ako je u njihovim duhovitim opaskama
bilo istine, bilo je također i uzbuđenja. A osim toga, Jasonova je mama prva dva
tjedna uskočila i pomogla joj s blizancima.
Ovaj put nije bilo sretnog iščekivanja kojim bi se smirila nervoza. Nije bilo nikoga
da uskoči i pomogne. Iako su tu, naravno, bili blizanci koje nije vidjela gotovo tjedan
dana. Jako su joj nedostajali, ali je nekako osjećala i distancu prema njima. Na neki se
način sada osjećala još manje sposobnom nositi se s njima nego onda kada ih je bila
rodila. Jedva je prehodala bolnički hodnik. Bila je poprilično loše i nakon carskog
reza, ali tada su djeca barem većinu vremena spavala.
Dok su se dizalom vozili prema predvorju bolnice, činilo se kao da joj se u kosti
uvukao strah. Smiri se, rekla je sama sebi. To je samo tjeskoba zbog povratka u
normalan život. Sjeti se prošlog ljeta.
Bili su posudili kolibu za odmor (zapravo više vilu, ali obloženu drvom i ukrašenu
lovačkim trofejima) u Berkshireu, koja je pripadala Elizabeth (u redu, zapravo njezinu
mužu Tomu). Koliba je bila udobna, ali udaljena od svega i namjerno bez ikakvih
komunikacijskih uređaja. Nije bilo kabelske televizije. Nije bilo interneta. Jedva da je
postojao mrežni signal za mobitel. Jason se svakih nekoliko dana vozio u
Williamstown u jedan kafić koji je imao WiFi da provjeri e-mail, ali ona se odlučila
“odmetnuti” i na tjedan dana se iskopčati od svega. To je bilo nevjerojatno. Kao da je
cijelo vrijeme nosila oklop od olova a da toga nije bila ni svjesna. Taj je tjedan
provela bezbrižne sate tražeći djetelinu s četiri lista, promatrajući mravinjake s
blizancima, i druge stvari koje bi je inače činile nemirnom zbog tog stalno prisutnog
tereta u obliku njezina mobitela. Željela je zadržati taj osjećaj dok se ne vrati na
posao, ali dok su se vozili kući, njezin je mobitel počeo zvoniti dok su pristizali e-
mailovi i poruke, a svaka joj je poruka sletjela poput bombe, dok je njezin osjećaj
tjeskobe bio sve jači.
Danas se osjećala isto tako, ali još deset tisuća puta gore.
A onda je Jason sve učinio još milijun puta gorim.
“Moram ti nešto reći”, rekao je dok su čekali taksi. Bilo je nečega u njegovu tonu.
Da nije upravo odlazila iz bolnice nakon operacije, Maribeth bi možda pomislila da
će joj priznati da ju je prevario.
“Što?” upitala je Maribeth oprezno.
“Znaš kako sam ti obećao da ću te poštedjeti nekih stvari i informacija dok si u
bolnici, tako da se ne moraš ni oko čega brinuti?”
“Da.”
“Pa, riješio sam neke stvari dok si bila u bolnici.”
“Koje stvari?”
“Pa ne baš toliko stvari koliko ljude...” Utihnuo je.
Maribeth je trebao trenutak da shvati na koga je mislio. U tom je trenutku bila
sigurna da bi više voljela da joj je priznao prijevaru.
“Zaista? Nju?”
“Barem sam je držao podalje od bolnice”, rekao je Jason prilično nevoljko dok se
taksi zaustavljao.
“Lagao si mi”, rekla je Maribeth dok ju je bolnički tehničar u kolicima vozio kroz
vrata bolnice.
“Nisam lagao. Nikad ti nisam rekao da tvoja majka nije došla ovamo. Uvijek
govoriš kako želiš da se i ja pobrinem za neke stvari...”
Taksi je stao. Tehničar bucmastog lica koji ju je dotad gurao u kolicima pomogao je
Maribeth da ude u auto. “Hvala vam”, rekao je Jason i dao mu napojnicu, čega se
Maribeth sama vjerojatno nikad ne bi sjetila.
Taksi je krenuo Avenijom Amsterdam. Maribeth je pokušavala pokupiti svu
mentalnu snagu koja će joj trebati za suočavanje s majkom.
Ali nije imala snage. Osjetila je kako joj je Jason s oklijevanjem dodirnuo rame.
“Jesi dobro?” upitao ju je.
“Znaš kako me uvijek pitaš zašto izgledam kao da samo čekam da se dogodi nešto
loše?” pitala je.
Kimnuo je glavom.
“Evo zašto.”
 13. POGLAVLJE

Dobro došla kući, mamice! Brzo ozdravi! pisalo je na raširenoj papirnatoj traci na
ulaznim vratima. Bio je tu crtež nje u bolničkom krevetu, s ožiljkom na prsima i
ptičicama koje su letjele svuda uokolo. Nije baš bila sigurna što bi ptice trebale
predstavljati, vjerojatno su djeca opet gledala neki crtić o životinjama.
“Spremna?” upitao ju je Jason dok je otključavao vrata.
“Koliko mogu biti”, rekla je dok joj je svježe popravljeno srce calo u prsima.
Jason je otvorio vrata.
Na stoliću u predsoblju bila je vaza s ljiljanima, a do nje velika hrpa pošte.
Srce joj je jače zakucalo.
Dr. Sterling joj je rekao da će joj srce, kada konačno zacijeli, vjerojatno biti
zdravije nego kod većine 44-godišnjaka. A znala je i da je izbjegla metak zahvaljujući
operaciji. To što joj se sada srce uzlupalo bilo je samo posljedica nervoze.
“Maribeth, jesi li to ti?” čula je svoju majku kako je doziva.
“Ja sam.”
“Liv, Oscar, jeste li čuli? Mama je kod kuće!” glas njezine majke, čak i kada je bio
veseo, na Maribeth je djelovao poput protupožarnog alarma.
Njezina je majka došla iza ugla, odjevena u neku decentnu kombinaciju za starije
gospođe u jesenskoj paleti boja. Zastala je da bi pogledala Maribeth, s rukom preko
svoga srca. “Moja lijepa djevojčica.” Oči su joj se ovlažile. Brada joj je zadrhtala.
Izgledala je pomalo nalik na Oscara, kao da će se raspekmeziti svakoga časa.
Upravo je tada došao i Oscar, raširenih očiju i hrabra držanja. Bacio se na nju
vičući “Mamice!”
Nije se htjela trznuti. To se jednostavno dogodilo. Prsa su joj još bila osjedjiva, a
Oscar je bio poput šteneta. Držeći ga tek malo podalje od sebe, poljubila ga je u glavu
i udahnula taj slatki dječački miris koji nikada nije nestajao, čak ni nakon kupanja.
“Bok, mama.” Liv joj je prišla sitnim baletnim koracima, držeći se potpuno
uspravno i kontrolirajući svoje pokrete poput prave dame. Maribeth je na trenutak
mogla vidjeti kakva će žena jednoga dana biti njezina sada četverogodišnja kći i zbog
toga joj se plakalo.
Liv je dala Maribethi lagani poljubac u obraz i zakoračila unatrag. Maribeth nije
bila posve iznenađena nelagodom koju je njezina kći pokazivala. Prošle godine kada
je Maribeth imala želučanu virozu Liv se prema njoj ponašala vrlo hladno dok se nije
vratila u normalu.
“Sve je u redu, malena”, rekla je. “Ja sam još uvijek ista.”
Liv je nabrala nos, kao da ne vjeruje posve u to. A iskreno, ni sama Maribeth nije
bila sigurna vjeruje li u to.
 14. POGLAVLJE

Izlazak iz bolnice, vožnja gradom, dolazak kući - sve je to iscrpilo Maribeth, pa se

ispričala i otišla malo odspavati. Kada se probudila, sve je bilo tiho, tako blaženo
tiho, nakon tjedna provedenog u bučnoj i užurbanoj bolnici. Bilo je neuobičajeno tiho
za potkrovlje u kojem su živjeli i u kojem nije bilo pravih zidova koji bi prigušili
zamor obiteljskog života. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put bilo ovako mirno,
barem ne otkako su se rodila djeca.
Pozvala je Jasona, koji će do kraja tjedna raditi od kuće.
“Hej.” Nasmiješio se. “Lijepo je vidjeti te opet kod kuće, Lois.”
“Dobro je opet biti kod kuće. Gdje su svi?”
“Tvoja mama i Robbie odvele su djecu na igralište. Želiš li što?”
Maribeth je pogledala na sat. “Mislim da će sestra doći u tri sata. Možda nešto za
ručak?”
“Ok. Mi smo prije bili naručili pizzu. Iz krušne peči. Ostalo je nekoliko kriški.”
“Ne mogu jesti pizzu.”
“Aha, da, posebna prehrana zbog srca. Što smiješ jesti?”
U bolnici je svaki dan jela kuhanu piletinu bez kože i raskuhano povrće. “Neću
piletinu. Ni pizzu. Što još imamo?”
“Uglavnom smo naručivali dostavu. Naručit ću dostavu namirnica iz dućana.”
“Možda neka juha?”
“Imamo samo onu iz limenke.”
“Da, ali to ima mnogo natrija, a to moram izbjegavati zbog srca.”
“Mogu izaći i nešto kupiti.”
“U redu je. Potražit ću štogod u frižideru.”
Jason je napravio grimasu. “Frižider je prilično prazan. Uglavnom smo...”
“Da, naručivali dostavu. Kao što si već rekao.”
“Snalazili smo se kako smo znali i umjeli”, rekao je Jason. “Uskoro ćemo se vratiti
u normalu.”
Jason joj je našao jogurt, jabuku i maslac od kikirikija za ručak. Taman je
završavala s jelom kada je došla sestra. Luca je bila ugodno popunjena, s malo
nakrivljenim zavjereničkim osmijehom.
Provjerila je zavoj na njezinim prsima i na nozi. “Fino zacjeljuje”, rekla je.
 “Da, baš se veselim ožiljcima”, rekla je Maribeth.
“Neke žene vide svoje ožiljke kao bedž na koji su ponosne. Radila sam sa ženama
koje su preživjele rak dojke i koje su umjesto rekonstrukcije dojke napravile tetovažu.
A vi biste mogli napraviti i neku zgodnu tetovažu duž noge, poput ove.” Podignula je
nogavicu hlača i pokazala joj krug ivančica oko gležnja.
“Da, moj je suprug jednom rekao da su ožiljci poput tetovaža, samo što iza sebe
imaju zanimljiviju priču.”
“Upravo tako. A što se tiče prsa...” Potapšala je svoje bujno poprsje. “To kasnije
toliko izblijedi da izgleda kao prirodna linija dekoltea. Vrlo je seksi.”
“Sad znate zašto sam se dovela do toga da završim na ugradnji premosnice”, rekla
je Maribeth.
Luca se nasmijala. “Smisao za humor može vam mnogo pomoći.”
“To i malo normalne hrane i bit ću dobro.” Kao da je čekao znak, njezin se želudac
oglasio glasnim kruljenjem.
Luca je pogledala praznu čašicu jogurta i ostatak jabuke. “Što ste još danas jeli?”
“Žitarice ujutro u bolnici.”
“Sad su već gotovo četiri sata.”
“Zaista?”
Luca je prestala zapisivati bilješke. “Morate se brinuti za sebe.”
“Večeras ću naručiti neku dostavu, a sutra će nam dostaviti namirnice.”
Luca se namrštila. “Da vam to malo drugačije sročim. Trebate brinuti za sebe tako
što ćete pustiti da se drugi brinu za vas.”
“Lakše je to reći nego učiniti.”
“Tako je s većinom važnih stvari.” Prikopčala je Maribeth prijenosni tlakomjer i
EKG. Sva su očitanja išla ravno na njezin iPad. “ Izgleda dobro”, rekla je.
“Jupi”, rekla je Maribeth sarkastično. “Odmorite se. Jedite. Čuvajte se.”
Upravo u tom trenutku otvorila su se ulazna vrata i uletjela su djeca s Maribethinom
majkom.
“Gdje je mama?” viknula je Liv.
“U svojoj je sobi”, rekao je Jason. “Mama?” zaderao se Oscar. “Hoću mamu.”
I tek tako, tihi je stan ponovno postao ispunjen bukom. U sekundi je Oscar skočio na
krevet, opasno se približivši Maribethinoj ozlijeđenoj nozi.
Luca je podigla obrve dok je pakirala ostatak svoje opreme.
“Hoćeš li nam ti večeras ispričati priču za laku noć?” upitala je Liv. “Baka ne zna
oponašati glasove likova, a tata ne zna kako uhvatiti ružne snove.”
“Čuvajte se”, ponovila je Luca. A zatim otišla.
 15. POGLAVLJE

Sljedećih je nekoliko dana Maribeth uglavnom provela spavajući, a budila se samo

kada bi došle medicinske sestre ili djeca. Uređaj za reproduciranje bijelog šuma
uvijek je bio prisutan u pozadini, a gotovo uvijek i zvuk televizora, pa su se vesele
pjesme iz Disneyjevih crtića i ostali zvukovi stopili i prelili se u Maribethine
živopisne snove. Osjećala se kao onaj put na fakultetu kada je probala halucinogene
gljive. Osim što ovaj put nije bilo stabala koja razgovaraju s njom.
Četvrti dan nakon povratka kući probudila se i čula majku i Jasona kako
razgovaraju o njoj.
“Mislim da nije zdravo za nju da toliko spava”, rekla je njezina majka.
“Vidjet ćemo što će današnja sestra reći”, rekao je Jason. “Jesi li siguran da su te
sestre zaista kvalificirane?” upitala je njezina majka.
“Kvalificirane? U kojem smislu? Pa to su medicinske sestre.”
“Da, ali jesu li kvalificirane?”
Jučerašnja je sestra - jer je svaki dan dolazila druga - zapravo bio ležerni dečko s
dreadlocksima podrijetlom s Kariba. “Mislim da čovjek može biti kvalificiran, iako
je crnac i ima dreadlockse”, zavikala je Maribeth.
“Oh, budna si. Ma nije stvar u dreadlocksima. Ili u tome što je on...” njezina je
majka stišala glas do šapata... “crnac.” Zastala je i nabacila uvrijeđen izraz lica. “Ja
nisam rasist. Ali stvar je u tome da nije baš bio temeljit. Je li ti uopće rekao zašto
toliko spavaš?”
“Da. Rekao je da sam umorna.”
Ono što je zapravo rekao bilo je ovo: “Vaše je tijelo prošlo kroz pravi uragan. Sada
je vrijeme za oporavak. Pustite svoje tijelo da se odmara dok se ponovno ne ukaže
sunce iza olujnih oblaka.” A to je njoj zvučalo kao sasvim dobar savjet.
“Jednostavno ne bih htjela da još jednom prolaziš kroz sve ovo”, rekla je njezina
majka.
“Ne bih ni ja.”
“Jason mi je rekao da bi ovo moglo biti nasljedno.” Majka ju je značajno
pogledala. “Pa, pretpostavljam da ne možeš kriviti mene.”
Kakva čudna stvar da se izgovori. To je podsjetilo Maribeth na vrijeme kada su ona
i Jason bili krenuli s umjetnom oplodnjom, a njezina je majka na to odreagirala gotovo
trijumfalno, što je bilo vrlo čudno: “Ovo je gotovo kao da si ipak nešto naslijedila od
mene”, bila je rekla. Izgleda da Maribethinoj majci nikad nije palo na pamet da je
takvo držanje bilo i nepoželjno i neprimjereno - doktori ionako nisu smatrali da je
Maribeth imala neki medicinski problem koji bi uzrokovao njezinu neplodnost, osim
činjenice da je bila u starijoj dobi kada se javljaju problemi s trudnoćom, a očito
neplodnost nije bila problem ni kod njezine biološke majke.
“Zašto bih krivila tebe?” pitala je Maribeth.
“Znaš li što ja krivim?” odgovorila je njezina majka.
Nemoj odgovoriti, pomislila je Maribeth. Zaustavi ovaj razgovor odmah sada.
Nije bilo mogućeg odgovora na to zbog kojeg se ne bi osjećala još gore nego sada.
“Što ti kriviš?” upitala je.
Njezina je majka sjela na rub kreveta i poravnala poplun, kao da se priprema za dug
razgovor. “Krivnja možda nije prava riječ. Jer ja ga zaista ne krivim. Ali tako je
nepošteno da Jason tako mnogo radi, kao da je bankar, a dobiva tako malu plaću.”
Jason je imao odličan posao - posao iz svojih snova - jer je radio u glazbenom
arhivu. A plaća nije bila tako mala. Zapravo, da su živjeli bilo gdje drugdje a ne u
New Yorku, takva bi plaća bila sasvim pristojna. Ali otkako je Maribeth pogriješila
rekavši to svojoj majci, ona se ponašala kao da Jason radi na blagajni u McDonald'su.
“Bili smo tako zahvalni kada je Elizabeth uletjela s onim poslom za tebe”, nastavila
je njezina majka. “Kad već pričamo o njoj, hoće li te doći posjetiti?”
Maribeth se nije mogla sjetiti kada je zadnji put Elizabeth došla u njezin stan u
potkrovlju. Možda kada su blizanci slavili treći rođendan. Doduše, poslala je
predivan buket svijeća od istog cvjećara čijim su se uslugama koristili u Frapu
prilikom posjećivanja slavnih ličnosti. Čula sam da si kod kuće i da se oporavljaš.
Tu sam ako bilo što trebaš. xx E. To je bilo natipkano na kartici koja je stigla s
buketom.
Njezina je majka nastavila. “Ali čak i s tim poslom koji ti je Elizabeth sredila, i
dalje ne možeš napredovati dalje, a tako mnogo radiš. Osjećam se grozno, da sam
možda živjela bliže, ne bi trebala trošiti toliko novca na dadilju za djecu.”
“Robbie radi deset do dvanaest sati tjedno i nije da ću osiromašiti zbog toga što je
plaćam.”
“Znaš, upravo sam se zbog toga pobrinula da ti tata oporučno ostavi nešto novca.
Riješila sam to prije njegova moždanog udara, hvala Bogu. Nadala sam se da ćeš se
preseliti, kupiti neku lijepu kuću u predgrađu, poput kćeri Ellen Berman.”
“To je ona s rakom jajnika?”
“Pa za njezin rak sigurno nije krivo predgrađe.”
“Mi ne želimo živjeti u predgrađu, mama.”
 “Samo sam se nadala da ćeš ovo shvatiti kao znak upozorenja.”
“Znak upozorenja?”
“Herb Zucker imao je srčani udar pa je izgubio gotovo dvadeset kila i počeo
meditirati.”
“Ja bih onda trebala smršavjeti dvadeset kila i početi meditirati?”
“Ne, ionako si premršava. Ali trebala bi sagledati svoj život. I svoje prioritete.”
U nekom kutku svog uma Maribeth je razumjela da je njezina majka pjevala istu
pjesmu kao i ona sama: to da joj život izgleda kao onaj kotač za hrčke. Ali kada je
čula tu tužaljku iz majčinih usta, nije joj dobro sjela. Nije se osjećala kao da ima
njezinu potporu. Samo se osjećala kao da je optužena.
 16. POGLAVLJE

Nakon što je već tjedan dana bila kod kuće, Maribeth je trebala ići na kontrolni
pregled kod doktora Sterlinga. Njezina se majka ponudila da je otprati do doktora, ali
Maribeth je nešto u tome podsjetilo na vrijeme kada je imala dvanaest godina, a majka
ju je vodila kod pedijatra. “Ići ću sama”, rekla je.
“Ne možeš ići sama”, rekla je njezina majka.
“Ići ću ja s tobom”, rekao je Jason.
“Ali ti moraš raditi.” Jason je još uvijek radio od kuće.
“Ponijet ću laptop sa sobom”, rekao je.
Bio je prvi pravi hladni jesenski dan; jedan od onih kada u studenom zraku osjećaš
kako zima već lagano dolazi. Maribeth je mrzila zimu. Pa ju je to samo još više
oneraspoložilo. A zatim je morala čekati više od sat vremena da je doktor primi.
“Pa, kako je naša draga mamica?” upitao ju je doktor Sterling kada je konačno
došao u ordinaciju.
Maribeth ga je mrzila. Nije bio problem u zimi. Niti u dugom čekanju. Nego u
njemu.
“Mamica je umorna”, rekla je.
“Jeste li hodali?”
“Da.”
“Jeste li nabavili pedometar? On će izbrojiti koliko ste koraka napravili.” Lupnuo
je po svom vlastitom malom uređaju za brojenje koraka.
Maribeth je odmahnula glavom. Nije joj trebao uređaj da joj govori koliko je
daleko hodala. U New Yorku za to postoje gradski blokovi. “Jučer sam prehodala dva
bloka. Osjećala sam se kao da sam prešla deset kilometara.”
“Uskoro ćete opet moći i pretrčati deset kilometara.”
Maribeth nikada nije istrčala deset kilometara. Obično bi trčala tri-čeriri kilometra.
Prije se to činilo sasvim dovoljnim.
“Bit ću sretna kada uspijem prehodati deset blokova.” Tolika je bila udaljenost do
škole u koju su išli blizanci. Djeca su bila nemirna i htjela su se što prije vratiti u
svoju rutinu. A istina je da je i ona htjela isto. Jučer ih je Robbie odvela u kupnju
kostima za Noć vještica, a vratili su se s nečim što je Liv nazvala “kostimom za lijepu
vješticu”, a što je na kraju ispalo kao kostim za droljastu vješticu pa je Liv izgledala
kao patuljasta prostitutka. “Pusti”, rekao je Jason. Jutros je Oscar dobio živčani ispad
kada mu je Maribeth rekla da ga ne može otpratiti u školu i počeo vikati na Maribeth
da mu je dosta toga da je ona bolesna. “Pusti”, opet je savjetovao Jason.
Sada je doktor Sterling počeo govoriti o tome kako bi trebala napredovati od tri
bloka prema četiri, obećavajući joj kako će za nekoliko tjedana biti u kondiciji da
prehoda deset blokova. “Do četvrtog tjedna postoperativnog oporavka možete čak
početi raditi na pola radnog vremena ako želite.”
Frap i njegove priče o slavnima i njihovim dijetama, i putovanjima u hotele s četiri
zvjezdice na Haitiju - sve joj se to činilo tako dalekim. Svi nepročitani e-mailovi u
vezi s poslom i hrpa zadataka koje je trebala obaviti bili su poput one hrpe pošte na
stoliću kod ulaznih vrata. U zadnjem kutku njezina uma, iza zaključanih vrata.
“A što je s patronažnim sestrama?” upitala je Maribeth. Sestre više nisu dolazile k
njoj. “Ima li šanse da se to nastavi barem još jedan tjedan?”
“Zašto? Osjećate li kakve simptome?” upitao ju je.
Maribeth je odmahnula glavom. Ne baš.
“Krasno se oporavljate. To je prednost kada vam se nešto ovako dogodi u relativno
mladoj dobi”, rekao je doktor Sterling kao da je ona napravila nešto vrlo napredno,
naprimjer, upisala se na Yale s četrnaest godina. “Zasad samo razmišljajte o tome
kako da se što lakše vratite u normalan život.”
Dao joj je recept za statin i aspirin koji će odsad uzimati, te još hrpu brošura - Vaše
divno srce, Vježbanjem do zdravlja, Dijeta za zdravo srce, Premosnica i seksualni
život. Tu zadnju strpala je na dno torbice. Zatim joj je rekao da zakaže novi kontrolni
pregled za dva tjedna i poželio joj svako dobro.
Dok se vraćala u čekaonicu, neku je stariju gospođu sestra uvodila u ordinaciju, a
pokraj gospođe je bio njezin postariji suprug. Jason je sjedio i radio na svom laptopu,
kao i maloprije, kada ga je tu ostavila. Tek se sada sjetila da ga je mogla upitati bi li
došao u ordinaciju s njom.
Dok su navlačili kapute, zazvonio mu je mobitel. Znala je da se radi o pozivu s
posla jer se zapravo i javio. Razgovarao je s jednim svojim kolegom, o nečem
nerazumljivom u vezi sa serverima, dok su se spuštali dizalom. Spremio je mobitel.
“Oprosti”, rekao je.
“Sve u redu.”
Pozvao je taksi. “Pa, što je rekao doktor?” upitao je nakon o su ušli u taksi. “Je li
sve u redu?”
“Da. Oporavljam se.”
“Dobro.” Jason je zastao. Liznuo je usne. “Vrlo dobro. Misliš li da bi bilo OK da
se u ponedjeljak vratim na posao? Sada nam je malo gužva.”
 “Pa pretpostavljam da bi bar jedno od nas trebalo raditi.”
“Ja sam prošli tjedan odradio punu satnicu, a za dane kada nisam radio uzeo sam
bolovanje, tako da nismo izgubili ništa od prihoda.”
“Nisam na to mislila”, rekla je Maribeth. Znala je da su kratki s novcem, uvijek su
bili, čak i s nasljedstvom koje joj je otac ostavio.
“Mislio sam da bismo mogli nagovoriti tvoju mamu da ostane još jedan tjedan.”
“Još jedan tjedan?” ponovila je Maribeth.
“Pa, pomaže nam. Na svoj način. Iako ne kuha. Dobro je imati još jedan par ruku. A
i ona, pa znaš, ima vremena na raspolaganju.”
Pogledala je kroz prozor. Bila je dobro. Išli su kući. Zašto je onda samo htjela
zaplakati ? Zašto je htjela moliti Jasona da ne ide na posao? Da je ne ostavlja s
njezinom majkom? Da ostane s njom dok se još malo ne oporavi ?
“A doktor je rekao da je sve u redu?” upitao je.
“Sve je dobro”, rekla je Maribeth.
Jason ju je poljubio u čelo. “Rekao sam ti da će sve ispasti dobro. Još koji tjedan i
vratit ćemo se u normalu.”
Ali ona nije vjerovala u to. Napustila je tu normalu prije više tjedana i nije bila
sigurna hoće li se tamo ikada vratiti.
 17. POGLAVLJE

Jedno popodne nakon škole Liv je umarširala u spavaću sobu noseći u ruci neku
obavijest. Idući se mjesec u školi održavao Dan karijera, i trebali su roditelje koji će
sudjelovati u tome.
“Mama, možeš li sudjelovati u Danu karijera?”
“Nisam sigurna. Pa bila sam prošle godine. Možda će htjeti neke nove ljude.”
“Mislila sam možeš li sudjelovati u Danu karijera ako nemaš posao?”
“Imam posao”, rekla je. “Još uvijek radim u časopisu. I još uvijek se brinem za
tebe.” Pogledala je obavijest. Dan karijera održavao se tek za nekoliko tjedana.
Možda bi mogla otići. Dotad će se oporaviti. Svi su tako govorili.
“Ali ti si stalno u krevetu i više ne radiš na svom računalu. A za nas se brine baka.”
“Pretpostavljani da je u ovom trenutku moj posao da ozdravim”, rekla je.
“Uh”, Liv se nije baš činila uvjerenom kako je to pravi posao. Zatim je istim tonom
kojim se raspitivala o Danu karijera pitala: “Ako ti umreš, hoće li nam baka biti nova
mama?”
Maribeth je ostala u šoku. Mislila je da su blizancima uspješno prikrili ozbiljnost
njezina stanja. Mama je bolesna, ali doktori će joj pomoći da ozdravi, tako nešto. Ovo
je bio prvi put da se pojavila riječ smrt.
“Ja još dugo neću umrijeti”, rekla je.
“Ako umreš, može li Robbie biti naša mama?”
“Ne ide to tako. I neću umrijeti.”
“Ne želim zločestu maćehu.”
Maribeth je u prsima osjetila stezanje, iako je na temelju prethodnih razgovora s
Liv znala da nije riječ o srcu, samo o nevjerojatnoj sposobnosti njezine kćeri da je
pogodi ondje gdje najviše boli. Jer je i njoj samoj toliko puta kroz glavu proletjela
ista misao - što će biti s blizancima ako se njoj išta dogodi. “Idi i pojedi užinu do
kraja”, rekla joj je.

***

Nakon što je njezina majka odvela blizance na igralište, nazvala je Jasona na posao i
prepričala mu razgovor s Liv.
On joj je rekao da se ne brine oko toga. “Liv samo procesira informacije na svoj
diznijevski način.”
“Praktički me pokopala.”
“Ima četiri godine. Ne možeš joj određivati kako će se nositi sa svojim
osjećajima.”
Maribeth je znala da je on u pravu. Ali i dalje nije mogla preboljeti tu lakoću s
kojom ju je kći mogla zamijeniti. Niti je mogla prestati misliti kako Livin ležerni način
na koji se odnosila prema Maribethinu stanju nije karakterističan samo za nju. Činilo
se kao da nitko u obitelji nije ozbiljno doživljavao ovo što se dogodilo Maribeth.

***

Unatoč Livinoj ciničnoj reakciji, Maribeth je rekla istinu kada je rekla da je i

ozdravljenje posao svoje vrste. Tako se i osjećala, jer je to zahtijevalo svakodnevan
napor i trud, čak i ako se trudila da ne i radi ništa. Bio je to spor proces, gotovo nalik
na penjanje na glečer, a na kraju svakoga dana, Maribeth je bila iscrpljena od napora i
lisfrustrirana zbog malog napretka. Ali, barem se penjala.
Ali Liv je bila u pravu s jednom stvari. Otkako se vratila kući, nije ni pogledala
računalo, osim kada je gledala serije na Netflixu. Odgađala je čitanje e-mailova s
posla isto kao što je ignorirala onu rastuću hrpu pošte na stoliću pokraj ulaza.
Možda je bilo vrijeme da se polako primi toga. Duboko dišući da smiri lupanje
srca, ulogirala se na svoj e-mail. To je samo e-mail, podsjetila je samu sebe. Čak i
ako bude 5000 novih poruka, smanjit će im broj kada pobriše sve one koje se odnose
na sastanke koje je propustila.
Ali kada je otvorila svoj poslovni e-mail, nije bilo gotovo ničega. Inače bi svakoga
dana, od sastanaka zaposlenika do obavijesti iz produkcije i njezina dopisivanja s
drugim urednicima i piscima, obično imala i nekoliko stotina e-mailova. Pogledala je
inbox i vidjela da je on naglo blokiran prije nekoliko tjedana, upravo u vrijeme kada
je imala operaciju. A nekoliko e-mailova koji su stigli prije nego što je inbox blokiran
netko je pročitao. Ali to nije bila ona.
Prebacila se na webmail verziju za slučaj da joj računalo ne radi kako treba, ali
vidjela je isto.
Zatim je provjerila svoju privatnu e-mail adresu da vidi ima i tu kakvih neobičnih
situacija, ali sve je bilo u redu. Jako čudno.
Što se događa? Pogledala je u popis svojih kontakata i pronašla broj koji je trebala.
“Jane Floss.” Izvršna direktorica Frapa javila se nakon drugog zvona.
“Bok, Jane, Maribeth Klein je na telefonu.”
“Maribeth, bok! Kako si?”
 “Odlično. Ne baš odlično, ali bolje. S obzirom na sve.”
“Dobro, dobro. Zeznuto je to sa srcem”, rekla je Jane. “Moja je mama imala
ugradnju premosnice. A sada trči maraton.”
“Oh. To je odlično. Pa, gledaj, pokušavam pogledati svoje e-mailove, malo uhvatiti
zaostatak sa svime, ali ovdje nema ničega.”
“Točno.”
“Točno?”
“Elizabeth je tako naredila.”
“Elizabeth?”
“Rekla mi je da te maknem iz sustava.”
“Da me makneš iz sustava?”
“Da.”
“Oh. Ali netko je čitao moje e-mailove.”
“Da, zaposlili smo freelancera.”
“Da? A koga?”
“Andreu Davis.”
Andrea Davis. Vau, to je bilo stvarno brzo. “Stvarno je dobra”, rekla je Jane. “Brzo
je uskočila.”
“Ona je vrlo profesionalna”, rekla je Maribeth. Na liniji je nastala tišina.
Jesam li otpuštena? Maribeth je željela upitati. Ali nije se mogla natjerati da
postavi Jane to pitanje. Ili da čuje odgovor od nje.
“Upravo idemo na sastanak s produkcijom. Želiš li da te prespojim Finouli?”
“Hm, ne, u redu je. Hvala.”
“Čuvaj se, Maribeth.”
“I ti, Jane.”
Maribeth je poklopila slušalicu i isključila laptop. Znala je da bi trebala osjećati
olakšanje. Prvi put u mnogo godina nije bilo obaveza koje joj vise nad glavom, nije
bilo rokova koji se bliže. Ali ono što je osjećala nije mogla opisati kao olakšanje.
Nije mislila da je otpuštena. Poznavala je Elizabeth dovoljno dobro da bi znala
kako bi je povijest njihova prijateljstva, ako već samo prijateljstvo više nije
postojalo, spriječila u takvoj nemilosrdnosti. Osim toga, pretpostavljala je da to ne bi
bilo ni zakonito.
Ali jedna joj je stvar bila posve jasna. Prvo Thomas. Zatim Lise. Sada i Andrea.
Proces je bio završen: Maribeth je zamijenjena.
 18. POGLAVLJE

Odlučila sam da nam treba bolji sustav”, objavila je njezina majka jednog jutra nakon
što je Jason odveo blizance u školu. Maribeth si je kuhala šalicu kave, prvu nakon
srčanog udara. Iako se još osjećala jako slabom, činjenica da se zaželjela kave činila
joj je poput golemog napretka.
“Bolji sustav?” pitala je Maribeth.
“Želim ti sve olakšati što je više moguće. A znam da ti voliš popise, pa sam mislila
da napravimo grafikon.”
“Grafikon?”
“Za raspored obroka. Što bi djeca trebala jesti svaki dan. Već sam im sredila
ormar. Mislila sam se sada baciti na smočnicu.”
Dječji je ormar već bio prilično dobro organiziran, imali su svoje odvojene ladice,
hlače u jednoj ladici, majice u drugoj. Samo su se donje rublje i čarape miješale.
“Nisam baš sigurna da nam za to treba grafikon”, rekla je Maribeth. “A njihov je
ormar već dobro posložen.”
“Ali to nije spriječilo Liv da jutros dobije napadaj bijesa.”
Liv je htjela za školu odjenuti svoju baletnu haljinicu. Nitko nije ni trepnuo okom
dok nisu već bili na odlasku kada je Maribeth vidjela Liv u baletnoj haljinici i
tajicama, što je bilo neprimjereno ne samo za školu nego i za hladno vrijeme vani.
Naredila je Liv da se presvuče. Liv je pobjesnila.
“Ona je samo testirala granice”, rekla je Maribeth.
“Upravo to i kažem. Napravit ćemo grafikon. Provjerila sam vremensku prognozu i
sutra postoji 50 posto šanse za kišu. Zašto mi ne pripremiš po dvije odjevne
kombinacije za oboje djece, jednu za kišno vrijeme, drugu za suho.”
“Evo, mama.” Maribeth je posegnula za blokićem. “Jednostavno ću ti sve zapisati,
ok?”
“Odlično!” Majka joj je dodala blokić. “Tu sam da ti pomognem. A ja ću započeti
sređivati smočnicu.”
Smočnica je bila mali vlažan ormar u kojem su držali manje-više sve povezano s
hranom i kuhanjem jer je kuhinja bila mala i nije bilo prostora za pohranu. Smočnica
je bila pomalo kaotična i pretrpana i u njoj su stvari često nestajale. Jason ju je zvao
Bermudski trokut.
“Oh, mama, u redu je”, rekla je Maribeth.
 “Nije u redu. Ta je smočnica u potpunom neredu. Čudo da u njoj možeš išta
pronaći.”
“To je naš nered. Mi smo navikli na njega.”
“Ne mora ti biti neugodno. Pa ja sam ti majka.”
“Nije mi neugodno. Samo želim smočnicu u kojoj se ja mogu snaći.” Smočnica
Maribethine majke bila je organizirana s pomoću plastičnih posuda koje su sve imale
naljepnice, ali Maribeth tamo nikada nije mogla pronaći jednostavne stvari poput
brašna ili šećera.
“Osjećat ćeš se mnogo bolje kada to bude napravljeno”, rekla je, kao da je uzrok
Maribethinih problema nekoliko konzervi kojima je istekao rok trajanja. “Vjeruj mi.”
Patronažne su sestre već dale komadiće svoje životne mudrosti. Jedna od sestara
bila je osorna ruska gospođa koja joj je savjetovala, ponešto iznenađujuće: birajte
svoje bitke.
“Dobro”, rekla je Maribeth.
Njezina se majka vratila u kuhinju, a Maribeth je, gledajući neku seriju na Netflixu,
usput radila na grafikonu.
“Želiš li da sve vrste graha pospremim na jedno mjesto?” pitala je njezina majka
taman dok je počinjala serija.
Maribeth je zaustavila seriju i spustila blok. “Što?”
Majka joj je ponovila pitanje.
“Pa može.”
“Da, tako sam i mislila.”
Vratila se grafikonu i seriji. Njezina se majka vratila nekoliko minuta kasnije. “Što
da napravim sa svim ovim otvorenim pakiranjima tjestenine?”
Maribeth je ponovno zaustavila seriju. “Koje otvorene tjestenine?”
Njezina se majka vratila s nekoliko otvorenih pakiranja špageta i rezanaca.
“Pa možeš ih pospremiti u plastične vrećice.”
“Može.” Njezina je majka odjurila. “A gdje su vrećice?” viknula je njezina majka iz
kuhinje. Nakon što joj je neuspješno pokušala objasniti, Maribeth se izvukla iz
kreveta. U kuhinji je njezina majka ispraznila cijelu smočnicu na kuhinjsku radnu
površinu.
“Isuse! Pa ovo je sada totalni nered!” povikala je Maribeth.
“Opusti se”, odgovorila joj je majka gestikulirajući rukama. “Neće biti nereda...
kada uspijem naći te vrećice.”
 “Ovdje su.” Maribeth je otvorila kliznu ladicu u kojoj su inače bile vrećice za
pohranu stvari. Ambalaža plastičnih vrećica bila je u ladici, prazna. “Sranje.”
Maribeth je bacila praznu ambalažu u smeće. “Kupit ću vrećice kada budem išla u
šetnju.”
“Oh, odlično. Ako ti nije problem, bi li i meni kupila nekoliko stvari? Napravila
sam popis.”

***

Kada se Maribeth vratila s vrećicama i ostalim stvarima s majčina popisa za kupnju -

a te su stvari, kao što je i sumnjala, težile mnogo više nego što je ona smjela nositi -
osjećala se kao da joj je taj dan sve krenulo nizbrdo. Da stvari budu još gore, njezina
je majka dovršila pospremanje smočnice, a na kuhinjskom je stolu ostavila hrpu stvari
zajedno s porukom: Nisam bila sigurna gdje bi ti htjela da ovo spremim pa sam
pomislila da bi bilo bolje da to sama napraviš. Maribeth je potrošila sat vremena
gledajući svoju sada neprepoznatljivu smočnicu i pokušavajući srediti barem neke
stvari i shvatiti gdje je nestala Nutella.
“Zašto joj nisi rekla ne?” upitao je Jason kada je navečer došao kući i našao
Maribeth u krevetu, i to nakon što je posljednjih nekoliko večeri bila u stanju ustati i
čak se istuširati za obiteljsku večeru (koju su naručivali dostavom).
“Ne znam”, priznala je Maribeth. Bila je iscrpljena onako kako nije bila još otkako
je bila u bolnici. Osim debakla sa sređivanjem smočnice, tu su bili i blizanci koji su
se cijelo popodne igrali pasivno-agresivne manipulacije s njom. Prvo se Liv nije
htjela maknuti od nje, tepajući poput bebe i cuclajući palac (a to inače nikada nije
radila), dok je Oscar odbijao doći u njezinu spavaću sobu i glasno je bacao igračke.
Zatim su oko pet sati, kao da su se tako dogovorili, zamijenili mjesta. Liv je otišla
bojiti crteže u bojanci, a Oscar je legao pored nje i rukama joj nespretno prelazio
preko reza na prsima.
“Moraš bolje paziti na sebe”, rekao je Jason.
“Bilo bi mi lakše da netko zapravo brine o meni”, odgovorila mu je Maribeth.
“Što to govoriš? Pa imaš mene, mamu, Robbie. Svoje prijatelje.”
“Nemam prijatelje.” Čula je prizvuk samosažaljenja u vlastitu glasu. Sada je
zvučala kao jedno od svoje dvoje djece.
“Imaš prijatelje. Ali ti jednostavno ne želiš nikoga zamoliti za pomoć zato što... Pa
ne znam zašto. Je li te sram da te vide ovakvu?”
“Zašto bi me bilo sram? I bi li me trebalo biti sram? Jako mi je žao ako moj
trenutačni izgled nije na najvišem nivou.”
 “Znaš da nisam to mislio.”
“Ne trebam sada još i druge zabavljati. Jedva funkcioniram i ovako.”
“Pa onda zamoli za pomoć.”
“Mislila sam da to i radim.”
“Ne, ti odbijaš pomoć.”
“Ne. Tvoja predodžba pomoći je da me potapšeš po glavi i kažeš mi neko sranje o
tome kako će sve biti u redu. Izgleda li ti da je sve u redu?” Na trenutak ju je gledao, a
čeljust mu se stisnula. “Gledaj”, rekao je. “Znam da si prošla kroz strahotu i da te
boli, ali možeš li se pokušati ne otresati ovako na ljude koji su u cijeloj toj stvari
zajedno s tobom?”
“Pa ako ikada sretnem te ljude, svakako ću to imati na umu.”
“Znaš što, stvarno si...” Djetinjasta. Mislila je da će to reći. “Sebična.”
Sebična. Sebična? Sebićnal Ona je sebična? Pa ona je ta koja cijelo vrijeme brine
za druge. A ako joj je ikada u životu bilo potrebno da se opusti i pusti druge ljude da
vode brigu o svemu, to je bilo sada. Po čemu je to sebično? Osjećala je kako joj oči
peku suze od gnjeva, a zatim i srama - proklet bio ako ona bude plakala zbog ovoga.
Da je on jednostavno kupio novo pakiranje plastičnih vrećica nakon što ih je
potrošio, ona se ne bi našla u situaciji da mora obavljati kupnju prema majčinu
popisu, i to zato što je on pozvao njezinu majku da dođe k njima.
Ona je sebična?
Ma idi kvragu!!
 19. POGLAVLJE

Kada se idućeg jutra probudila, Maribeth se osjećala kao da ju je pregazio kamion.

Nije se mogla sjetiti da se tako loše osjećala čak i dok je bila u bolnici, kada je
većina njezine nelagode i boli bila zakamuflirana s pomoću hrpe lijekova protiv
bolova. Trebala bi otići u šetnju, ali vani je kišilo. Zbog kiše njezina majka nije
odvela djecu u školu, pa ih je Jason odveo, ali je zbog toga kasnio na neki važan
sastanak pa je bio mrzovoljan.
Znala je da ne bi trebala preko Googlea tražiti objašnjenje za svoje simptome, ali
nije si mogla pomoći. Postojala je mogućnost da opet nastane začepljenje u žilama, ali
prije nekoliko dana doktor Sterling je rekao da sve izgleda dobro i zdravo. Noga joj
je dobro zacjeljivala, sljedeći je tjedan trebala ići na vađenje šavova.
Ali nešto joj se nije činilo u redu. Nazvala je ordinaciju doktora Sterlinga. Sestra ju
je pitala koje simptome osjeća. Vrtoglavicu, odgovorila je. Kao da joj izmiče tlo pod
nogama. “Jeste li štogod pojeli?” upitala ju je sestra. Pa, ne, tek se probudila. Sestra
je rekla da će joj doktor Sterling uzvratiti poziv čim stigne te da pokuša nešto pojesti.
Odvukla se do kuhinje da uzme jogurt. Dok se vraćala u spavaću sobu, primijetila
je hrpu pošte na stoliću kod ulaza u stan. Umjesto da se smanji, hrpa je samo rasla.
Pobacat će reklame i ostale gluposti. Barem će tako zadovoljiti svoju potrebu da
nešto dovede u red. Odnijela je hrpu pošte u spavaću sobu i izdvojila sve kataloge,
ponude za kreditne kartice i molbe za donacije od humanitarnih društava kojima su
ona i Jason jednom prilikom nešto donirali. Hrpa se smanjila za pola, preostala je
samo “prava” pošta, a Maribeth je osjetila olakšanje.
Još je jedanput prošla kroz preostalu poštu, stavljajući sa strane ono što je stiglo od
bolnice i zdravstvenog osiguranja - time se još nije mogla baviti - a umjesto toga je
čitala manje stresna pisma, poput rukom pisanih želja za brzo ozdravljenje. Takvih je
pisama bilo mnogo, i to od različitih ljudi: od Jasonove sestre, Hendricksovih, jedne
mlade urednice iz časopisa, njezine bivše cimerice s fakulteta Courtney. Bilo je to
pomalo uznemirujuće, kako su se brzo i daleko proširile vijesti o njezinu stanju, ali
pisma - kada su uostalom više i primali pisma ili čestitke, osim za Božić - razveselila
su je. Pročitala ih je i stavila ih na svoj noćni ormarić.
Odobrovoljena, kao i uvijek kada bi iza sebe ostavila neki neugodan zadatak, bacila
je prazne omotnice i nepotrebnu poštu u smeće i zatim odlučila vratiti ostatak pošte na
stolić kraj ulaza. Tek je tada primijetila veliku omotnicu ekspres-dostave, zguranu
između stalka za poštu i zida. Na omotnici je stajala oznaka HITNO! Kada je
pogledala povratnu adresu, vidjela je da pripada njezinu računovođi.
 Unutra je bila kartica za prijavu poreza i popratno računovođino pismo.
Nisam mogao doći do vas pa sam se za izračun poreza koristio prošlogodišnjim
ciframa. Pregledajte ih i javite mi se čim prije ako ima nekih promjena. Ako nema
izmjena, potpišite prijavu, pošaljite i platite do 15. u mjesecu.
Na pošiljci je bio datum taman prije isteka roka za plaćanje poreza, nakon što je
ona propustila svoj već jedanput odgođen sastanak s računovođom jer je bila u
bolnici. Što je značilo da je ova pošiljka stajala ovdje već tri tjedna, s omotnicom na
kojoj je pisalo da je hitno, adresirana i na nju i na Jasona a da Jason nije ni pomislio
da je otvori.
Nazvala ga je na posao. Nije se javljao. Sjetila se da je na sastanku izvan ureda.
Napisala mu je poruku da je nazove, i to ODMAH. “Hitno!” tako je napisala.
Odmah ju je nazvao.
“Što nije u redu?” pitao je.
“Nismo platili porez”, rekla je Maribeth.
“Što?”
“Porez. Izračun poreza i iznos koji trebamo platiti - stajali su među ostalom poštom
na stoliću koju nisi otvorio.”
“Sranje, Maribeth, prepala si me. Mislio sam da se nešto loše dogodilo.”
“Nešto se loše i jest dogodilo. Nismo platili porez.”
“Mislio sam nešto loše i nepopravljivo. Pa neće nas baciti u zatvor bog poreza.
Platit ćemo kaznu ili nešto. Sve će biti u redu.”
“Sve će biti u redu? Jesi li se malo osvrnuo oko sebe u zadnje vrijeme ?”
“Da.”
“Čini li ti se da je sve u redu?”
“Pa, zapravo da.”
“Pa, ako možda nisi primijetio, imala sam jebenu ugradnju srčane premosnice.”
Zastao je. “Primijetio sam. I sada ti je bolje.”
“Nije mi bolje.” Sada je vrištala u telefon. “Gore mi je!”
“Pa ako je tako, možda se previše uzrujavaš oko nevažnih stvari.” Uzdahnuo je.
“Možda bi mogla sve ovo iskoristiti kao priliku da, znaš, malo promijeniš
perspektivu.”
Perspektivu? Pa evo ti jedne perspektive: možda bi Maribeth mogla opaliti Jasona
šakom posred lica.
“To je samo porez”, rekao je. “Platit ćemo ga. Molim te, nastoj se ne brinuti toliko
oko malih stvari.”
“Smrt i porezi. Postoji razlog zašto su povezani”, rekla je Maribeth.
“O čemu govoriš?” upitao je Jason.
“To nisu male stvari!!” zavrištala je Maribeth. I poklopila slušalicu.
Zvala je računovođu, ali je on bio na sastanku. Ostavila je poruku da je nazove i
srušila se natrag u krevet. Još je bila iscrpljena i slaba, ali sada još i preplavljena
adrenalinom i nervozna.
Zazvonio joj je mobitel. Zgrabila ga je misleći da je možda računovođa.
Razočarala se kada je čula dosadnjikavi glas doktora Sterlinga na liniji.
“U čemu je problem?” upitao je.
“Oh, zdravo. Danas sam se probudila osjećajući se prilično loše.”
“Kako to?”
“Iscrpljena sam, sve me boli.”
“Osjećate li bol u prsima?”
“Ne.”
“Gubite dah?”
“Malo.”
“Vrtoglavica ?”
“Ne baš prava vrtoglavica, ali nekako sam nestabilna na nogama. Osjećam se gore
nego ikada otkako je sve ovo počelo.”
“Ne bih se brinuo oko toga. Zvuči mi više kao neka viroza.”
“Nije li to opasno? Mislim, jesam li u opasnosti zbog toga? Pa živim s dvoje djece
u dobi od četiri godine.”
“Jeste li se ove godine cijepili protiv gripe?”
Sjetila se da su je u ljekarni nagovorili na cijepljenje. “Da.”
“Onda ste već u prednosti. A iako sada neka upala dišnih puteva nije baš idealna, to
vas sigurno neće ubiti.”
“Jooj, pa to je baš utješno.”
“Rekli ste da imate blizance u dobi od četiri godine. Ako su imalo nalik na moju
djecu, uvijek pokupe neku virozu.”
“Oni su neki put pravi mali rasadnici virusa.”
“Većina mojih pacijenata na postoperativnom oporavku nije mlada poput vas, pa
nemaju ni isti rizik zaraze. Ali ako ste jako zabrinuti, maknite se od djece na nekoliko
dana. No meni zvuči kao da samo imate neku blagu prehladu.”
“Ali doista se ne osjećam dobro”, navaljivala je Maribeth. “Jeste li sigurni da ne
bih trebala doći u ordinaciju?”
“Ako je nešto hitno, onda idite na hitnu pomoć. Ako nije, prespojit ću vas
recepcionarki. Možda biste mogli doći u petak.”
U petak je Noć vještica. “Nazvat ću vas ako mi ne bude bolje.”
“Zvuči kao dobar plan, Maryann.” Nasmijao se na rimu plan - Maryann.
“Maribeth”, ispravila ga je. Ali on je već poklopio slušalicu.

***

Njezina se majka probudila nakon svoga popodnevnog drijemeža. “Što misliš, da

naručimo juneća prsa za večeru iz onoga židovskog dućana s delikatesama?” upitala ju
je.
“Juneća su prsa pomalo masna”, rekla je Maribeth.
Njezina je majka stavila ruke na bokove. “Pa, odlučila sam da sam u svojim
godinama završila s brojenjem kalorija.”
“Mislila sam na sebe. Trebala bih jesti nemasno meso.”
“Oh, pa tebi možemo naručiti finu ječmenu kašu. Ili sendvič s puretinom. Imaš li
njihov jelovnik?”
“Ne. Pogledaj na internetu.”
“Oh, znaš da se ja ne znam baš dobro služiti računalom.”
Da, znala je to. Nakon što je Maribethin tata umro, kupili su joj laptop s
instaliranim e-mailom. Osim što je na njemu gledala digitalne fotografije koje joj je
Jason postavio, nije se njime koristila. “Možeš li ih ti nazvati?” pitala ju je.
“Znaš, mama, ne osjećam se baš tako dobro.”
Majka joj je stavila ruku preko čela. “Ne čini mi se da imaš temperaruru.”
Promatrala ju je suženih očiju. “Jesi li zvala doktora?”
“Nije mi bio od neke pomoći.”
“Želiš li da ja nekoga nazovem?”
“Koga ćeš zvati?”
“Herba Zuckera.”
“Herba Zuckera?”
“On je imao istu operaciju kao i ti.”
 “Aha, da, mršavko koji se bavi meditacijom.”
“Razgovarat ću s njim. Možda će ti dati kakav savjet.”
“Molim te, nemoj.”
“Oh, pa to nije nikakav problem.”
“Ne, doista, voljela bih da to ne radiš.” Nije mogla zamisliti kako bi Herb Zucker,
umirovljenik od 78 godina, mogao reći išta relevantno za Maribethin život. Ionako je
bilo već dovoljno ponižavajuće što je upala u istu kategoriju s njim, na isti način na
koji je bilo ponižavajuće biti u istoj kategoriji s nekim poput Jane Floss.
“Ne budi smiješna. Ovdje sam da pomognem.”
Kada je njezina majka nestala da obavi taj poziv, Maribeth je pomislila na osobu s
kojom je zapravo htjela porazgovarati: Elizabeth. Ali s njom nije mogla razgovarati.
Zatim je pomislila na sestru Lucu. S njom je mogla razgovarati. A mogla bi i dobiti
patronažnu sestru, čak i ako joj osiguranje to više ne pokriva.
Otišla je do hrpe pošte i pronašla bankovni izvod. Na štednom računu koji je
otvorila nakon što je dobila nasljedstvo od oca bile su 52 tisuće dolara. To je bila
poprilična svota, iako nije bila dovoljna da se njome kupi kuća (ili stan) bilo gdje u
gradu, osim u udaljenijim dijelovima Brooklyna. Ali je svakako bila i više nego
dovoljna za nekoliko dolazaka sestre Luce.
Zvala je službu za patronažne sestre. Rekli su da će joj sutra odmah poslati nekoga,
ali su i predbilježili njezin zahtjev za Lucom.
Vani je lila kiša. Što je značilo da će procuriti prozor u kuhinji. Otišla je do
smočnice po kantu i stavila je ispod mjesta na kojem curi. Njezina je majka sjedila za
stolom sa šalicom čaja ispred sebe i čavrljala na telefon, vjerojatno s Herbom
Zuckerom. Nije se činilo kao da razgovaraju o srčanim bolestima. U jednom je
trenutku podigla pogled. “Mobitel pišti.”
“Vjerojatno ga treba staviti na punjenje.”
Vratila se natrag u krevet i gurnula ustranu bankovne izvode i prijavu poreza. Nikad
u životu nije zakasnila s plaćanjem poreza. Čak ni kada je radila kao freelancer i
plaćala ga u ratama. Ne kasniš s plaćanjem računa, ne kasniš s rokovima na poslu i ne
zabušavaš. To se jednostavno ne radi.
Ili bolje rečeno, ona to nije radila. Jason jest. Upravo se zato on nije bavio
stvarima poput poreza. On je samo potpisivao prijavu poreza koju bi mu ona donijela.
Isto kao što je samo potpisivao rođendanske čestitke. Formulare za zdravstveno
osiguranje. Formulare za upis u školu, za školske izlete i ostalo. Jason se nikada nije
zabrinjavao oko malih stvari. Nije ni morao. Onaj čarobni patuljak kojeg je Maribeth
uvijek željela - njega je Jason već imao. To je bila ona.
 20. POGLAVLJE

Spavala je i sanjala. Vodu. Sanjala je vodu. Mogla ju je čuti. Povlačenje i nadiranje

valova. Mogla ju je osjetiti, kapanje vode po svome licu.
Vjerojatno je to opet samo uređaj za reproduciranje bijelog šuma, pomislila je
omamljena od sna. Netko je promijenio zvuk s vjetra na kišu.
Pljus. Bilo je poput prave vode. Kišilo je i u njezinu snu, i u spavaćoj sobi.
Pokušala se razbuditi, ali su je još uvijek držale spone dubokog sna.
A onda se krevet zatresao.
Otvorila je oči. Glava joj je bila teška. U ustima je osjećala metalni okus.
Krevet se ponovno zatresao. “Probudi se, mama.”
Liv se namrgodila poviše nje, bila je u potpuno mokroj jakni sa koje je kapalo, a
Oscar je bio pored nje.
Maribeth je zatreptala. Blizanci su kod kuće. Zar je prespavala cijeli dan?
“Bok, spavalice.”
Maribeth je slijedila zvuk glasa. A glas je pripadao Niff Spenser. Niff Spenser
stajala je u njezinoj spavaćoj sobi. Što Niff Spenser radi u njezinoj spavaćoj sobi?
“Što radite ovdje?” upitala je.
“Poslali su nas kući”, rekao je Oscar.
“Imamo uši!” objavila je Liv.
“Što?” Maribeth se pokušala uspraviti u krevetu, ali se osjećala kao da na sebi ima
utege. Na satu je bilo 12:13. Škola je završavala tek u tri, a Robbie ih je trebala
pokupiti i odvesti u glazbenu igraonicu te ih dovesti kući na večeru.
“Gdje je baka?”
“Malo je zadrijemala”, rekla je Liv.
“Imamo uši”, rekao je Oscar ovaj put, ali bez trijumfa ili uzbuđenja. “Bubice u
kosi”, objasnio je. A onda, kao da je konačno shvatio što to zapravo znači, usne su mu
počele drhtati.
“Što? Kako?”
“Sva ih djeca iz razreda imaju”, objasnila je Niff. “Provjeravali smo ih svaki
tjedan. Škola je poslala obavijest o tome.”
Liv je spustila svoj ruksak i izvukla fascikl s obavijestima. U njemu je bio svežanj
papira.
 “Oh.”
“Trebala si mi isplesti kosu u pletenice”, rekla je Liv optužujućim tonom.
“Da, to pomaže kod duže kose”, rekla je Niff.
“Tata ne zna plesti pletenice”, rekla je Liv. Ovaj je put Jason bio taj kojeg je
prozvala, ali optužba je i dalje bila usmjerena prema Maribeth.
“Sad je već kasno”, rekla je Niff. “Uši su u kosi.” Maribeth je uzdahnula.
“Zvali smo nakon što smo vidjeli da imaju uši. Ne samo ličinke nego stvarno velike
gmizave uši”, rekla je Niff snizivši glas do šapata. “Ali nitko se nije javljao na
telefon.”
Zvuk kapanja u snu. To je zapravo bio poziv na čekanju.
“Na tvom je mobitelu poziv otišao odmah na glasovnu poštu pa sam se ponudila da
ih dovedem kući.”
“Hvala ti na tome. Dakle, što sada? Da im operem kosu šamponom protiv ušiju?”
“Oh, ne, te su kemikalije zaista jako otrovne”, rekla je Niff. “Pa ne želiš trovati
vlastitu djecu time, zar ne?”
Oscar, koji nije shvaćao da se radi o pretjerivanju, raširio je oči i ispupčio donju
usnu.
“Nitko nikoga neće otrovati”, rekla je Maribeth ispruživši ruku da ga pogladi po
glavi, a onda se predomislila i potapšala mu rame.
“Ne bih se složila. To se može lako riješiti i prirodnim sredstvima. Možeš im
iščešljati uši iz kose s pomoću specijalnog češlja i običnog regeneratora za kosu.
Možeš čak platiti ljudima koji su educirani da to rade, ali ja sam to naučila sama
raditi. Imaš video s uputama na internetu.”
“U redu, hvala ti.”
“Ne smijemo natrag u školu dok se ne riješimo ušiju”, rekao je Oscar.
“I njihovih ličinki”, rekla je Liv.
“Da, ličinke znaju biti zeznute”, rekla je Niff “Moraš biti vrlo temeljita. Pregledat
će im kosu prije nego što ih opet puste u školu, a odredili su i strogo pravilo da sutra
na zabavi povodom Noći vještica nema izmjenjivanja šešira ili perika.”
Sutra je Noć vještica. Zaboravila je na to.
“Ne smijemo propustiti zabavu za Noć vještica”, rekao je Oscar, a brada mu je
sada jako podrhtavala.
“Sve ćeš upropastiti!” zaderala se Liv.
“Liv!” Niff je izgledala zgroženo.
 “Ne brini”, rekla je Maribeth. “Riješit ćemo to.”

***

Nakon što je Niff otišla, Maribeth je na internetu potražila ljude koji se bave
odstranjivanjem ušiju. Nazvala je jednog koji je išao i u kućne posjete i pitala za
cijenu. Petsto dolara za blizance, a dodatno se plaća provjera imaju li i odrasli u
kućanstvu uši. Maribeth mu je zahvalila i poklopila slušalicu.
Njezina majka, koja se upravo probudila iz svog popodnevnog drijemeža, dotapkala
je do sobe samo u čarapama. “Jesam li ja to čula blizance?”
“Poslali su ih kući iz škole. Imaju uši”, rekla je.
“Oh, da, čula sam da je u školi nastala prava epidemija ušiju.”
“Moramo ih se riješiti.”
“Mislim da treba upotrijebiti nešto na bazi petroleja. Tako je barem činila moja
majka.”
“Ne, nećemo se koristiti petrolejem. Koristit ćemo se običnim regeneratorom za
kosu i specijalnim češljem, poput ovog.” Uprla je prstom na ekran laptopa. “Možeš li
otići do ljekarne?”
Njezina je majka pogledala prema prozoru. “Po ovakvom vremenu? Ne mislim da
je to baš pametno.”
“Netko mora ići.”
“Pitaj Jasona.”
“Danas radi izvan ureda i doći će doma jako kasno.”
“Pa zar nemaju dostavu?”
“Ova ljekarna ne.”
“Zar ne možeš naručiti taj češalj online?” Njezina je majka rukom pokazala prema
ekranu laptopa.
“Mogla bih, ali ne bi stigao na vrijeme. Moram im iščešljati uši iz kose prije škole
sutra. Ne smiju se vratiti u školu dok im ne odstranim uši.”
“Pa dobro, izostat će iz škole dan-dva.”
“Sutra je zabava povodom Noći vještica.”
“Pa dobro, propustit će zabavu.”
“Nije fer!” Liv se izderala preko cijelog potkrovlja.
“Ne možemo propustiti zabavu”, Oscar je zatulio. A onda su oboje počeli plakati.
 ***

Slušajući zvuk kiše, Maribeth se nekoliko puta zapitala sanja li možda još uvijek. Bila
je to utješna misao jer bi to onda značilo da se sve ovo zapravo ne događa. Ona se ne
oporavlja od operacije srca, ne osjeća se grozno, ne probija se kroz kišu do ljekarne
jer se njezina majka nije mogla malo smočiti, jer Jason danas radi izvan ureda, i jer su
Robbie, Elizabeth i svi ostali jednostavno bili prezauzeti svojim vlastitim životima.
Osjećala se tako nevjerojatno jadno. Koračaj, koračaj, koračaj, morala je
ohrabrivati samu sebe da nastavi hodati. Konačno je došla do ljekarne. Ali onda joj je
ljekarnik rekao da oni ne drže vrstu češlja koja je njoj trebala, i ona je umalo
zaplakala. Sažalio se nad njom i nazvao drugu ljekarnu preko puta koja je imala takvu
vrstu češlja. Umalo je opet zaplakala.
Sve je doteglila kući. Stvari koje je trebala obaviti i koje bi joj dok je bila zdrava
oduzele samo petnaest minuta sada su se razvukle na gotovo sat vremena. Bila je
mokra i promrzla do kostiju. Što je još gore, osjećala se kao da gubi neki važan dio
sebe.
Njezina je majka pripremila tjesteninu sa sirom za blizance dok je Maribeth na
YouTubeu gledala video s uputama za odstranjivanje ušiju iz kose. Trebala je prvo
kosu istrljati šamponom ili regeneratorom te potom sve iščešljati na bijele papirnate
ručnike na kojima će se vidjeti je li uspjela uhvatiti i odstraniti uši. Ali kod kuće su
imali samo pola role papirnatih ručnika, a ona nije mogla opet ići van. Stoga je uzela
ručnike za tuširanje - bijele, debele i gusto tkane - i odlučila upotrijebiti njih.
Dogovorili su se da će gledati film koji se svima sviđa - Začarana - i zatim su njih
troje sjeli na kauč. Maribeth je krenula s Oscarom jer je, ispravno, pretpostavila da će
on biti poslušniji. Njihao je glavom u ritmu pjesme iz filma dok je Maribeth izvlačila
odvratne male bube iz njegove kose, jednu za drugom. Prošlo je pola sata, a ona je još
uvijek iščešljavala uši.
“Kada ću ja doći na red?” upitala je Liv.
“Meni je dosadilo”, rekao je Oscar.
“Zašto se nakratko ne zamijenite?” predložila je njezina majka. Pridružila im se i
zajedno s njima gledala film, kao da je obiteljska filmska večer.
Maribeth je otišla oprati češalj i isprazniti kantu ispod prozora koji je procurio.
Podsjetila se da mora zvati domara u zgradi da stavi još jedan sloj sredstva za
brtvljenje na prozor, koji, doduše, nikad nije pomagao jer je prozore trebalo
zamijeniti, a vlasnik stana to nije htio učiniti, barem ne dok oni tu žive i plaćaju nisku
stanarinu.
Krenula je češljati Livinu kosu, da joj prvo odmrsi pramenove. “Auuuu!” zavrištala
je Liv i tako se jako trgnula da je umalo udarila Maribeth. “To me boli.”
Pokušala je ponovno, ovaj put nježnije. Liv se uzvrpoljila. “Rekla sam da me boli!”
“Pokušajmo prvo staviti malo regeneratora”, rekla je Maribeth umorno. Počela je
utrljavati regenerator na Livinu kosu.
“Hladan je!”
“Ugrijat će se.”
“Zamazala si mi majicu! To mi je najdraža majica!”
Bila je to obična plava majica. Liv nikada prije nije pokazala da joj je posebno
draga.
Maribeth je provukla češalj kroz njezinu kosu. “Auuuu!” vrištala je Liv.
“Smiri se!” zaderala se Maribeth na nju. “Misliš li da je meni drago što ovo moram
raditi?”
“Da, mislim da nas uživaš mučiti”, rekla je Liv.
“Liv”, rekla je Maribethina majka. “To nije lijepo.”
Maribeth se zavalila natrag na kauč. Sjetila se jedne televizijske reklame za kupku
iz svog djetinjstva u kojoj jedna preopterećena majka govori: Calgon, odvedi me.
Calgon, odvedi me, pomislila je.
Itko?
“Zašto si prestala?” zakričala je Liv.
Maribeth joj je do kraja razmazala regenerator po kosi. Uzela je pramen kose i
počela ga češljati. Ispale su debele uši. Prošla je još jedanput kroz taj pramen kose,
ispalo je još ušiju. Još jedanput, i opet je ispalo mnogo ušiju.
Liv je bila prepuna ušiju. Ona je pokrenula epidemiju. Sada su ih vjerojatno već svi
imali.
Maribeth je odjednom počela svrbjeti glava.
Prošla je opet češljem kroz pramen kose. Još ušiju, ali ličinki. Opet i opet. Još ih je
ispadalo iz kose. Tome nije bilo kraja.
“Zašto ti treba toliko dugo?” zahtijevala je Liv.
“Zato što imaš mnogo ušiju u kosi.”
“Nisam ja kriva. Kriva si ti jer mi nisi prije pregledala kosu.” Maribeth je opet
provukla češalj. “Boli me!” zaderala se Liv. “Ne čujem film”, požalio se Oscar.
“Zašuti”, rekla je Liv i gurnula ga. “Ti zašuti”, rekao je Oscar i gurnuo i on nju.
“Mama”, rekla je Maribeth. “Možeš li sjesti između njih dvoje?”
“Oh, baš dobra ideja. Napravite baki malo mjesta.”
 Napravili su joj mjesta. Maribeth je prešla na novi pramen kose, ne zato što je
mislila da je odstranila sve uši iz prijašnjeg nego zato što se bojala kćerine reakcije
ako ne prijeđe na drugi pramen.
Na pola puta do vrhova kose zub češlja zapeo je u zamršenom dijelu kose. Liv je
zavrištala i počela se vrpoljiti. “Prestani mi čupati kosu!” zavikala je. I zatim je
gurnula Maribeth točno u prsa, upravo u ono mjesto na kojem su prije nekoliko tjedana
napravili rez i rastvorili joj prsa da joj izvade srce, zaustave ga i obave operaciju.
Ostala je bez daha. I bila je potpuno šokirana. Ali ono što ju je još više šokiralo
bilo je ono što je napravila. Uzvratila je Liv udarac. Nije ni razmišljala o tome. Samo
je postupila nagonski. Udarila ju je u rame. Ne tako jako da bi je baš zaboljelo ali
dovoljno da je povrijedi.
Liv je razjapila usta dok je pokušavala shvatiti što se to upravo dogodilo. Tek
nakon što joj se Maribeth ispričala, Liv je počela vrištati.
Tada je u filmu bila baš ona scena kada se lik zločeste vještice koju glumi Susan
Sarandon iz animiranog oblika prebacio u glumičin lik. Maribethina je majka
pomislila da Liv plače jer se prepala. “U redu je, dušo”, rekla je. “Vještica na kraju
umre.” Kao da je smrt neka utjeha za dijete od četiri godine.
Liv je nastavila plakati, a zatim joj se i Oscar pridružio. Njezina je majka
predložila da promijene film i pogledaju neki veseliji.
Maribeth se ispričala, otišla u spavaću sobu i zatim i sama počela plakati.
 21. POGLAVLJE

Sljedeće je jutro u sedam sati stigla Rita, dadilja obitelji Hendricks, da bi dovršila
iščešljavanje kose kod blizanaca. Navodno im je savjetovala da prije spavanja kosu
namažu maslinovim uljem i stave kape za tuširanje, te im je zatim sat vremena
odstranjivala preostale uši iz kose. Livinu je kosu splela u čvrstu francusku pletenicu,
koju je Liv proglasila tako lijepom da ju je htjela imati i na zabavi za Noć vještica
umjesto vještičje perike.
Maribeth nije bilo briga. Nakon jučerašnjeg plakanja nazvala je Jasona i
obavijestila ga da djeca imaju uši. “Izvoli to riješiti na neki jebeni način”, ostavila mu
je bijesnu poruku na glasovnoj pošti.
A on je nazvao Hendrickse. Koje iznenađenje. “Koristite se ovim sprejem za kosu”,
rekla je Rita dajući Maribeth bočicu. “Ima ružmarina, a te male gnjide mrze
ružmarin.”
“Hvala”, rekla je Maribeth. Liv se priljubila uz Ritu, gladeći joj ruku i tiho nešto
pjevušeći.
“Idi poljubi i pozdravi mamu”, rekla je Rita. “Ja ću vas zajedno s bakom otpratiti
do škole. Ona će doći na zabavu za Noć vještica.”
“Mama neće doći!” rekla je Liv optužujuće. “Ne, mama se mora odmoriti. Idi je
poljubi.”
“Ne želim!” durila se Liv.
“Nisam te ni pitala želiš li”, rekla je Rita. “Idi poljubi mamu.” Pogurnula je Liv.
Liv je napućila usne i okrenula lice prema Maribeth. Jedan dio Maribeth htio je
odbiti poljubac. Još je bila ljuta. Shvaćala je da je ona roditelj i da se mora ponašati
ako odrasla osoba, ali zar joj bar jedanput nitko ne može dati za pravo?
Očito ne. Jason je proteklu noć spavao na madracu na napuhavanje u dječjoj sobi.
Baš se potrudio da joj iskaže svoju ljutnju.
Oscar, koji se za Noć vještica prerušio u lik Emmeta iz Lego filma, došao je do nje
po poljubac i zatim su oboje otišli u pratnji Rite i Maribethine majke. Jason, koji je
opet kasnio na posao, zastao je pokraj zida spavaće sobe. “Hoćeš li danas ustati iz
kreveta?” upitao je.
Nije znala. I dalje se osjećala usrano. Gore nego jučer. I to ju je počelo plašiti.
Pričekat će da vidi što će sestra reći pa će onda odlučiti da li da dogovori termin kod
doktora Sterlinga.
“Ako budem htjela”, odgovorila je, kiselim tonom.
 “Zar stvarno misliš da pomažeš sama sebi kad se tako uzrujavaš?”
“Ne”, rekla je Maribeth ravnodušno. “Onda se nemoj uzrujavati”, rekao je on.

***

Kada je pozvonila patronažna sestra, Maribeth je umalo zaplakala od olakšanja. A

kada je otvorila ulazna vrata i ugledala Lucu, briznula je u snažan plač.
“Oh, ne! To nije dobro”, rekla je Luca, vodeći Maribeth u spavaću sobu. Sjela je na
krevet. “Što se događa?”
Maribeth joj je ispričala o posljednjih nekoliko tjedana otkako je imala operaciju,
o svemu u bolnici, kod kuće, o majci, suprugu, djeci. Bila je svjesna da vrijeme koje
je platila za dolazak sestre prolazi. Međutim, Luca kao da to nije opažala. Kada je
Maribeth završila priču drhtavim jecajem, Luca je uzela njezinu ruku u svoju.
“To su samo postoperativni simptomi, zar ne?” upitala je Maribeth. “Jedan od njih
je i povišeno emocionalno stanje.”
Luca je slegnula ramenima. “To je kao PMS, na njega se može svaliti krivnja za
sve. Pogotovo kod žena.”
“Zašto me to ne iznenađuje?”
Luca se malo zločesto nasmiješila. “Želite čuti nešto ludo?”
“Da!”
“Jedna od najčešćih ženskih fantazija je produljen boravak u bolnici.”
“To jest ludo.”
“Pa i ne ako malo razmislite o tome. Iscrpljene žene rastrgane na sto strana.
Odlazak u bolnicu im je poput najboljega godišnjeg odmora. Mogu pobjeći od svega.
Imaju priliku da se za njih netko brine umjesto da one brinu za sve. I ne moraju
osjećati krivnju zbog toga!”
“Ali i ja sam bila u bolnici, i to zbog ozbiljne stvari, i to nije promijenilo ništa.”
“To je razlog zašto je to samo fantazija.”
“Ne znam što bih trebala učiniti. Tražim pomoć, ali zahtjevi mi se vraćaju u glavu
poput bumeranga.”
“Možda biste vi trebali baciti bumerang.”
“Nisam sigurna da znam kako.”
“Naučit ćete.” Luca je počela raspakiravati svoju medicinsku opremu. “Da vas
malo pogledam. Mislim da ste samo iscrpljeni, što ne znači da to nije ozbiljno. Ali
prvo ćemo isključiti druge moguće uzroke, u redu?”
 “U redu.”
Luca joj je provjerila vitalne znakove i napravila EKG. “Puls je malo slab, a ne bih
se začudila da ste anemični, pa provjerite razinu željeza u krvi. Ali inače ste u redu.
Svakako, koliko ja vidim, niste u nekoj neposrednoj opasnosti.”
“To je dobro”, rekla je.
“To je dobro, Maribeth.” Stisnula joj je ruku. “Možete biti sretni zbog toga. Ali to
ne znači da je sve divno.”
Dakle, neće umrijeti danas. Ali zašto se ne osjeća bolje? Ni sigurno? Zašto se još
osjeća kao da će pasti s ruba litice?
Možda zato što se nije bojala umiranja. Prije dvije godine držala je oca za ruku dok
je tiho napuštao ovaj svijet. To se, unatoč užasu moždanog udara i nedostojanstvenom
bolničkom okruženju, ipak činilo kao spokojan odlazak. Sve dok nije čula majčine
jauke, i tada se Maribeth sjetila pravog tereta koji je ostao na onima koji su ostali iza
pokojnika.
Dok je letjela natrag kući s Floride, imali su užasne turbulencije. Maribeth, koja se
nikada prije nije bojala letenja, počela se bojati vlastite smrti. Nije ju bilo strah da će
se avion srušiti - bojala se zbog djece, zbog onih koji će ostati iza nje. Zamišljala ih je
u crnoj odjeći, kako drže Jasona za ruku.
Na isti ih je način zamišljala cijelo vrijeme otkako se vratila kući iz bolnice.
Luca je spakirala svoje stvari. Bila je tu već dva sata, dvostruko više nego što je
Maribeth platila. Prije nego što je otišla, zagrlila je Maribeth.
“Doktori su odradili svoje. Dobili ste zdravo srce. Ali ako zaista želite biti dobro,
morate se čuvati.”
 22. POGLAVLJE

Nakon što je Luca otišla, Maribeth je sjela na krevet, a ispred nje su bila bankovna
izvješća za njezin štedni račun. Ruka joj se zatresla kada je dobila ideju.
Pomislila je na Jasona. Na svoju majku. Na Elizabeth, i svoj život.
Znala je da je svi oni vole. Ali ona nije mogla osjetiti tu ljubav. Bilo je to kao da
joj srce tehnički funkcionira, ali ne radi onako kako bi trebalo.
Pomislila je na blizance, svoju krv i meso. Sjećala ih se nakon rođenja, kada su bili
pokriveni jednakim prugastim dekicama. A zatim se sjetila kako ih je zamišljala na
svom sprovodu, u crnini. Bez obzira na srce, to će je ubiti.
Pogledala je bankovna izvješća.
Calgon, odvedi me.
Nije bilo nikoga da je odvede.
Imala je srčani udar. Srce joj je bilo prestalo kucati.
Ništa se nije promijenilo. Ništa se neće promijeniti.
Ako nastavi ovako, zaista će umrijeti. To joj je sada bilo jasno. A ako se njoj nešto
dogodi, i oni će patiti.
Može li to napraviti ?
Može li to ne napraviti ?
Je li toliko slaba? Je li toliko snažna?
Morate se čuvati, rekla je Luca. Zadatak koji je bio na drugima opet je pao na
njena leđa. Na neki je način to bilo utješno.
Počela je raditi popis stvari koje će ponijeti sa sobom. Neće joj trebati mnogo toga.
Pittsburgh
 23. POGLAVLJE

Bilo je iznenađujuće lako.

Maribeth je sišla u predvorje zgrade i pozvala taksi, prošavši pokraj mališana koji
su već počeli sakupljati slatkiše za Noć vještica. “Na željeznički kolodvor”, rekla je
vozaču, i ne znajući kamo ide dok nije izgovorila te riječi.
Spakirala je malu putnu torbu, koja je sadržavala nešto odjeće i hrpu lijekova.
Mobitel, laptop i putovnicu ostavila je kod kuće. Poslala je Jasonu e-mail - ispriku,
objašnjenje, ni sama nije bila sigurna. Kad je sjela u taksi, već je zaboravila detalje
onoga što je napisala u e-mailu.
Preko puta kolodvora nalazila se poslovnica njezine banke. Maribeth nije planirala
pobjeći usred noći kao da je lopov, niti podignuti toliko gotovine s računa, ali kada je
upitala bankovnog službenika koliko novca može podići odjednom, on joj je rekao
koliko god želi.
Dvadeset pet tisuća dolara u novčanicama od po sto dolara pokazalo se izuzetno
laganima za nošenje. Taman su fino stale u njezinu malu torbu.
Tako lako.
Kada je ušla u pomalo vlažne prostore željezničkog kolodvora, još nije znala kamo
ide. Pomislila je da bi možda mogla otići u neki slatki mali priobalni grad blizu
Bostona. A onda je vidjela ekran s odlascima vlakova.
Kupila je kartu za vlak koji vozi do Pittsburgha, a zatim otišla do malog kioska na
kojem prodaju mobitele i zatražila tzv. jednokratni mobitel. Prodavač joj je dao jedan
takav mobitel na bonove, a ona je odmah uplatila sto minuta razgovora. Zatim se
ukrcala na vlak.
Tako lako.
Kada je vlak ušao u tunel i onda izronio na močvarnim područjima u okolici New
Jerseyja, dok je Manhattan blistao na popodnevnom suncu, Maribeth je pomislila kako
izgleda poput nekog prizora iz filma. A sve se tako i činilo. Kao nešto što se događa
nekome glumcu na filmskom platnu. Ona nije bila Maribeth Klein, majka koja ostavlja
dvoje male djece. Bila je žena u filmu koja ide na neko obično putovanje, možda čak i
na poslovni put.
U vlaku ju je savladala iscrpljenost, nešto drugačije od osjećaja bolesne letargije
koja ju je obuzimala dok je bila kod kuće. Bio je to mlitav, ali zadovoljavajući osjećaj
umora koji čovjek ima nakon što je cijeli dan proveo leškareći na suncu. Stavila je
torbu pod glavu kao jastuk i zaspala.
 Tako lako.
Kada se probudila i otišla u vagon-restoran da nešto pojede, na jednom je stolu
pronašla lokalne novine. Imale su dio s oglasima za nekretnine, a iako nije bilo mnogo
oglasa, uspjela je pronaći jedan za jednosobni stan u četvrti Bloomfield. Maribeth nije
ništa znala o Pittsburghu, ali je iz vlaka nazvala vlasnika stana, postarijeg muškarca s
jakim naglaskom (Italija? Istočna Europa?) koji joj je rekao da je stan slobodan, i ne
samo to, bio je i potpuno namješten. Najamnina je iznosila 800 dolara na mjesec.
Uzela je stan a da ga nije ni vidjela.
Tako lako.
Prvu je noć prespavala u jeftinom motelu blizu kolodvora, a s pomoću starog
telefonskog imenika koji je pronašla u sobi motela pokraj još starije Biblije pronašla
je i zapisala imena i brojeve velikih medicinskih ustanova specijaliziranih za srčana
oboljenja gdje će moći ići na preglede ili na vađenje šavova. Idućeg je jutra taksijem
otišla do svog novog stana i vlasniku, gospodinu Giuliju, dala polog i stanarinu za
prvi mjesec te potpisala ugovor o najmu koji će se produljivati za svaki mjesec. Nije
bilo nikakve detaljne provjere informacija ni raspitivanja o njoj kao pri
iznajmljivanju stanova u New Yorku. Niti posrednika i agencija koje uzimaju
proviziju i do 15 posto od godišnjeg iznosa stanarine. Samo tisuću i šesto dolara.
Kada mu je platila novčanicama od sto dolara, on nije ni okom trepnuo.
Tako lako.
A što se tiče odlaska, i toga što je napustila Jasona i djecu, prošla je kroz te korake
na isti način kao što je izvršavala sve svoje dnevne zadatke, križajući stvari na svom
popisu, jednu po jednu.
To nije bilo baš lako. Ali je bilo nešto što je znala napraviti.
 24. POGLAVLJE

Maribethin se stan nalazio u staroj drvenoj kući u prilično sumornoj ulici bez drveća u
četvrti Bloomfield. Stan u potkrovlju bio je slobodan - gospodin Giulio joj ga je
pokazao, ali Maribeth nije trebala dvije spavaće sobe niti penjanje uza stube do
potkrovlja - ali iznad je bio još jedan dvosobni stan u kojem je živio neki mladi par.
Naletjela je na mušku polovicu tog para dok je čekala taksi da je odvede u kliniku u
kojoj je trebala obaviti vađenje šavova.
Mahnula je. “Bok. Ja sam vaša nova susjeda.”
“Ćao, susjeda”, odgovorio je. Imao je kosu platinaste boje i izgledao je kao da je u
ranim dvadesetima. Vjerojatno je student. Gospodin Giulio rekao je da je ovaj dio
grada popularan među studentima.
“Da nemate možda telefonski imenik?” upitala ga je. Nije se sjetila da ukrade onaj
imenik u motelu. Inače joj imenik nije bio baš na popisu stvari bez kojih ne može, ali
sada, bez stalnog pristupa internetu i Googleu, bio joj je zaista nužan. Kako da inače
išta pronađe?
“Pa zar ih još tiskaju?” upitao je on.
Ako se Maribeth dosad nije bila osjećala starom - čekajući taksi da se odveze k
doktoru - sada definitivno jest.
“Sunny”, zazvao je preko ramena. “Imamo li doma telefonski imenik?”
Pojavila se djevojka azijskog podrijetla, valjda je to bila Sunny. Imala je jamice na
obrazima, kosu svezanu u konjski rep, a nosila je tajice i preveliku sportsku majicu.
Bila je preslatka. “Mislim da ne. Ali zar ga inače ne upotrebljavamo kao držač za
vrata tijekom ljeta?”
Maribeth se sada osjećala kao da su joj 482 godine. A tada se zaustavio taksi.
“Možda neki drugi put”, rekla je Maribeth.
Stigla je do doktora deset minuta ranije, kao što joj je i rečeno, da prvo popuni
formulare. Brzinski je popunila anamnezu, ali je formular za zdravstveno osiguranje
ostavila praznim. Zasad je uspijevala funkcionirati plaćajući samo gotovinom. Nije to
bilo baš planirano, ali nakon što je toliko godina bila stalno svima dostupna, sviđalo
joj se to da sada bude jedina koja zna gdje se nalazi.
“Oprostite, gospođo”, rekla je službenica na recepciji nakon što joj je Maribeth
predala papire. “Zaboravili ste ispuniti formulare za osiguranje.”
“Ne”, rekla je Maribeth. “Platit ću gotovinom.”
 “Platit ćete gotovinom?” Pogledala je u Maribeth kao da je rekla da će platiti
dječjim Pokemon kartama.
“Da”, rekla je Maribeth.
“Zar nemate zdravstveno osiguranje?”
“Platit ću gotovinom”, rekla je Maribeth.
“Ako si ne možete priuštiti osiguranje”, odgovorila je službenica na recepciji,
“možemo vam pomoći da se prijavite za osiguranje. Iznosi su vrlo razumni ako
zadovoljavate uvjete za osnovni paket. A također imamo i popuste za siromašne
građane.”
Siromašne? Pa otuširala se za današnji termin kod doktora, čak je i oprala kosu,
doduše šamponom protiv ušiju jer ju je glava strašno svrbjela pa je mislila da bi bilo
najbolje srezati stvar u korijenu. Šampon protiv ušiju (ili otrov - nije si mogla pomoći
a da u mislima ne čuje Niff kako to kaže) isušio joj je kosu, a zaboravila je uzeti
regenerator pa je možda izgledala kao da ju je malo stresla struja. Ali ipak, sređivanje
i trud uložen u to da stigne ovdje zahtijevali su dosta napora. “Platit ću gotovinom”,
rekla je Maribeth treći put. Službenica je pogledala njezine formulare. “Dolazite na
postoperativnu njegu i platit ćete gotovinom?”
“Tako je.”
“Kako ste platili operaciju? Isto gotovinom?” Maribeth je počela biti uzrujana. Ali
onda se sjetila nečega što je Elizabeth uvijek govorila u sličnim situacijama: Ponašaj
se kao da si ti gazda.
Duboko je udahnula. “To kako sam ja platila svoju operaciju nije važno. Samo
trebam nekoliko puta doći doktoru i platit ću gotovinom. Unaprijed. Nećete morati
nikome slati račun.” Glas joj je zvučao moćno, bahato, nimalo nalik na nju.
Izgleda da je upalilo. Službenica je otišla po voditelja klinike. Maribeth je sjela i
čekala, osjećajući se kao da će je netko zaskočiti. Kao da kroz vrata neće izaći
upravitelj klinike nego ravnatelj njezine srednje škole. Ili Jason. “Gospođo Goldman.”
Maribeth je trebalo nekoliko sekundi da shvati da je ona ta gospođa Goldman kojoj
se obraćaju. Na formularima se upisala pod imenom M. B. Goldman. Bili su to njezin
stari nadimak i majčino djevojačko prezime.
“Da. To sam ja.”
Upravitelj klinike bila je zapravo upraviteljica - privlačna punija žena odjevena u
crveni poslovni kostim, koja joj se nasmiješila. “Koliko shvaćam, vi biste željeli
platiti gotovinom za svoj pregled.”
“Da”, rekla je Maribeth.
“Stvar je u tome”, rekla je upraviteljica, “da je to protivno našoj poslovnoj
politici.”
“Ne vidim zašto je to takav problem.” Maribeth je još od vremena kada je imala
carski rez i kada je Oscar imao operaciju uha znala kolika je silna papirologija
potrebna kada se nešto želi riješiti preko osiguranja. Pa zar joj ne bi trebali biti
zahvalni što će ih poštedjeti te muke?
“Mi nismo hitna služba, gdje imate samo jedan zahvat ili pregled. Naši će doktori
možda htjeti naručiti dodatne pretrage. A prema novim zakonima o zdravstvu, svi bi
trebali imati dostupno osiguranje. Osobito srčani bolesnici.”
“Ne bi li to trebala biti moja briga, a ne vaša?”
“Samo vam pokušavam objasniti našu politiku poslovanja.” Zastala je. “Možda da
odete u hitnu?”
“Nije mi potrebna hitna, trebam kardiologa. Imam novca. Mogu ostaviti polog.”
Maribethin je glas podrhtavao od frustracije. Pa želi im dati novac. Zašto je to
odjednom tako teško?
Upraviteljica je izgledala kao da joj je vrlo žao, ali je i dalje odmahivala glavom.
“Možete li mi barem preporučiti nekog kardiologa koji bi me mogao primiti?”
Maribeth više nije zvučala kao netko tko je ovdje gazda. Zvučala je kao netko tko pita
za milostinju.
Upraviteljica i službenica s recepcije su se pogledale. “Što je s doktorom
Grantom?” upitala je službenica.
Upraviteljica se namrštila.
“Je li doktor Grant kardiolog?” upitala je Maribeth.
“Prije je radio u ovoj klinici”, rekla je službenica s recepcije.
“Ne mislim da je to dobra ideja”, rekla je upraviteljica.
“Što ne valja s njim?” pitala je Maribeth. “Je li zbog nemara ubio pacijenta, ili
nešto slično?” Premda ju nije bilo briga. Kada već moliš za pomoć, znaš da ne možeš
mnogo birati, a ona je samo trebala nekoga da je pregleda i izvadi joj šavove. Pa zar
joj može učiniti neku veliku štetu?
Službenica i upraviteljica brzo su se pogledale. “Nije ništa takvo u pitanju”, rekla
je upraviteljica. “Ali nisam sigurna prima li nove pacijente.” Uputila je službenici
pogled upozorenja.
“Možete li mi preporučiti nekoga drugog?”
“Nikoga tko neće zahtijevati osiguranje”, rekla je upraviteljica klinike. Službenica
je gledala u pod.
Dobro, toliko o tome kako se neke stvari lako rješavaju. Barem je pokušala.
 Poražena, uzela je svoje stvari i spremala se otići. Već je gotovo izašla kroz vrata
kada ju je službenica potapšala po leđima. “Stephen Grant”, prošaptala je. “Idite k
njemu.”
 25. POGLAVLJE

Kada je stigla kući, na pragu je pronašla telefonski imenik. Prolistala ga je, ali je u
njemu našla manje korisnih informacija nego što se nadala. Dok je naprimjer bila sva
sila brojeva, pa i oglasa za razne usluge poput deratizacije ili čišćenja sagova, nisu
bile navedene neke lokalne knjižnice (barem ne pod slovom K). Pogledala je pod
slovo M za markete i S za supermarkete zbog nabave namirnica, ali je pronašla samo
specijalizirane trgovine. Zbog toga joj se Pittsburgh činio neugodnim i zatvorenim,
poput onih ekskluzivnih četvrti koje nisu imale oznake ulica (a time se htjelo poručiti -
ako moraš gledati te oznake, onda ti tu nije mjesto).
Otišla je opet na slovo K da provjeri kardiologiju. Pronašla je telefonski broj
ordinacije doktora Granta. Pomislila je na onaj pogled upozorenja koji je
upraviteljica klinike uputila. Ma daj. Pa koliko loš može biti taj doktor? Nazvala je i
dobila termin za sutra.

***

Ordinacija doktora Stephena Granta nije se nalazila u nekoj modernoj zgradi poput
klinike u kojoj je jučer bila, nego u prizemlju stare viktorijanske zgrade u četvrti koja
nije bila daleko od Maribethina novog stana. U njezinom starom životu, bila bi to
lagana šetnjica do tamo. U svome novom životu mogla je prehodati jedva tri ulice.
Recepciju je vodila starija crnkinja koja je imala kosu spletenu u pravu
konstrukciju kompliciranih pletenica. Dala je Maribeth da ispuni istu hrpu papira i
formulara kao i u klinici jučer, a Maribeth joj je vratila formulare prazne (i one koju
su se odnosili na anamnezu i na osiguranje). Recepcionarka ih nije ni pogledala, samo
je tražila iskaznicu zdravstvenog osiguranja.
“Platit ću gotovinom”, rekla je Maribeth, pripremajući se za raspravu, do koje nije
ni došlo.
“Plaća se odmah, čim se obavi pregled”, rekla je. “Sto pedeset dolara.”
Sto pedeset dolara? Maribeth je očekivala da će to biti najmanje tristo dolara,
možda još i više zbog vađenja šavova. Da bude sigurna, uzela je petsto dolara iz svoje
zalihe (zapravo je imala više malih zaliha novca spremljenih po cijelom stanu).
“Možda će mi trebati izvaditi šavove”, rekla je.
“Sto pedeset dolara”, rekla je žena.
Maribeth je izbrojila novac i dala joj ga. Recepcionarka je napisala priznanicu i
dala je Maribeth.
 “Sve je u redu”, rekla je Maribeth. “Ne treba mi.” Recepcionarka je digla obrvu.
“Stavit ću je onda u vaš karton.”
“Hvala.”
Maribeth je krenula sjesti u izlizane fotelje u čekaonici, ali je recepcionarka ustala i
pozvala je pokretom ruke. “Dođite ovamo.”
U maloj je sobi za preglede recepcionarka, koja je očito bila i medicinska sestra,
izmjerila njezine vitalne znakove. Zatim joj je dala plavi bolnički ogrtač. “Doktor
Grant doći će za trenutak.”
Dok je Maribeth sjedila i drhturila od hladnoće ogrnuta samo tim plavim ogrtačem,
počela je preispitivati koliko je bila pametna odluka da ode k tom doktoru Grantu,
koji je u zadnji čas imao slobodne termine, nije si mogao priuštiti recepcionarku i
sestru, i očito je napravio nešto zbog čega je najuren iz veće kardiološke klinike. Već
si je zamislila nekog pogrbljenog opakog zlikovca poput onih iz televizijskih serija.
Doktor Grant je ušao prelistavajući njezin karton. Nije uopće izgledao kao neki
zlikovac; zapravo je bio i zgodan, iako je već bio nešto stariji, što je objašnjavalo
njegovo pogrbljeno držanje.
“Gospođo Goldman”, rekao je pruživši joj ruku na pozdrav. “Ja sam Stephen
Grant.”
“Pozdrav, ja sam M. B. M. B. Goldman”, Maribeth se malo zbunila izgovarajući
ime. Činilo joj se pomalo lažnim, iako je bilo njezino. A tako je i pisalo na kartonu.
“Vidim da ste prije dva tjedna imali ugradnju srčane premosnice i da se sada
oporavljate od operacije.”
“Zapravo, sad su već prošla gotovo tri tjedna.”
Čekala je njegov komentar, zbog njezine dobi, kako je čudno li neuobičajeno da
netko tako mlad završi na takvoj operaciji, kako je “sretna” što je to bila samo
dvostruka premosnica.
“Dakle, što vas dovodi k meni?”
“Pa, kao što ste primijetili, na postoperativnom sam oporavku i mislila sam da bih
trebala imati kardiologa dok sam ovdje u Pittsburghu .”
Pogled mu se s kartona podigao na nju. “Niste iz Pittsburgha?”
“Ne baš.”
“Gdje ste obavili operaciju? U nekoj bolnici u Pittsburghu?”
“Ne, nisam je obavila u Pittsburghu?”
“A gdje ste bili na operaciji?”
“Radije ne bih rekla.”
 Opet ju je pogledao, ravno u oči. Oči su mu bile neobične boje, gotovo jantarne.
Možda je zbog toga izgledao tako zbunjujućc.
“Tko vas je operirao?”
“Ponovno, radije ne bih rekla.”
Počešao se po zaliscima kose. “Ali niste operirani u Pittsburghu?”
“Ne.”
“Preselili ste se dva tjedna nakon operacije?”
“Gotovo tri tjedna, ali da.”
Doktor Grant prišao je bliže da pregleda rez na njezinim prsima. Imao je duge i
nježne prste, Maribeth je pomislila kako bi bili primjereniji za sviranje klavira nego
pregledavanje prsa. “Lijepo zacjeljuje”, rekao je. “Kako vam je noga?”
“Još imam šavove. Trebalo bi ih izvaditi.” Počela je zavrtati kompresijsku čarapu,
ali on se već vratio njezinu kartonu, listajući stranice i pažljivo ih čitajući. Ona se
osjećala jako izloženom u svom tankom ogrtaču. Ne kao da on samo čita podatke iz
njezina kartona nego kao da čita nju, prosuđuje ju, razmišljajući da li da je uzme za
pacijenticu. Nije trebalo biti ovako. Pacijent bira doktora, a ne obrnuto.
Jedan list papira iz njezina kartona ispao je na pod: bila je to priznanica za
plaćanje. Pokupio ju je i pročitao, a usne su mu se skupile u čudnu grimasu. Da, platila
je gotovinom.
Sada ju je gledao začuđeno. Njoj se i inače ovako žuri? č ula je kako je doktor
Sterling upitao Jasona. Osjetila je navalu odbojnosti prema doktoru Grantu. Shvaćala
je da je tu riječ o prijenosu njezine ljutnje s doktora Sterlinga na njega, što je
vjerojatno bio jedan oblik prijenosa. Ali svejedno, bila je tako umorna od svih njih
koji izigravaju bogove i osuđuju je. Sve što je htjela bilo je da obavi pregled. I izvadi
šavove iz noge.
“Znate, ja sam ta koja odabire”, rekla je Maribeth. Doktor Grant je podigao pogled.
“Molim?” Zašto je to rekla? Zvučala je kao razmažena tinejdžerka koja brani neki
svoj glupi hir poput ljubičastih pramenova u kosi ili nekoga groznog benda koji voli
slušati. Ali on ju je sada gledao pa nije imala drugog izbora nego da to ponovi.
“Ja sam ta koja će odlučiti jeste li vi moj doktor ili ne. A ne obrnuto.”
Doktor Grant je izgledao kao da je time iznenađen. Vratio se na svoju stolicu i
spustio njezin karton na stol. Šavovi su je svrbjeli, kao da su znali da je upravo
uprskala šansu da ih izvadi.
“Pretpostavio sam da ste me izabrali kada ste rezervirali termin za pregled “,
odgovorio je.
“Ne. Išla sam u jednu kliniku u kojoj ste prije radili i nisu me htjeli primiti jer
nisam plaćala preko osiguranja. Netko mi je ondje preporučio vas.”
Lice mu se natmurilo. Dakle, ipak se nešto loše dogodilo u onoj klinici. Ustao je sa
stolice, pa je i Maribeth ustala, očekujući da će joj reći da otide. Ali umjesto toga
uzeo je svoj stetoskop i prišao joj bliže. “Želite li da vam pregledam srce ili ne?”
“Zašto ne? Možete provjeriti imam li ga još uvijek.”

***

Nakon pregleda, vađenja šavova, EKG-a i kompletnog pregleda - osim vađenja krvi
jer su cijene laboratorijskih usluga bile nevjerojatno visoke; a on nije smatrao da je
anemična, ali uvijek može pojesti malo špinata ako želi, rekao joj je - doktor Grant joj
je rekao da na odlasku opet javi Louise.
Znala je da sto pedeset dolara neće biti dovoljno, pogotovo ne svim tim
pretragama. Nadala se da će petsto biti dovoljno.
“Koliko sam dužna?” upitala je Louise, koja je sada opet bila recepciji, iako nije
bilo drugih pacijenata koji bi čekali na red.
“Platili ste kad ste došli.”
“Da, ali obavila sam nekoliko pretraga, EKG i ultrazvuk.”
“Pregled stoji sto pedeset dolara.”
“Rekao mi je da vam se opet javim.”
“Da. Doktor Grant bi vas želio opet vidjeti sljedeći tjedan. Odgovara li vam u
ponedjeljak?”
Ponedjeljak? To je za manje od tjedan dana. Zar joj pokušava izmusti što više
novca? Doktori su to radili, podebljavali račune nepotrebnim pretragama. Nejasno se
sjećala nekog članka na tu temu koji je svojedobno bila uredila.
Ali, on joj nije ništa dodatno naplatio za pretrage koje je obavio. Savjetovao joj je
da ne vadi krv jer je znao da su krvne pretrage skupe. Nije je pokušavao opelješiti.
Ali nešto jest bilo neobično na njemu, to je primijetila. Trebala bi biti zabrinuta
zbog toga - vjerojatno se radilo o nekom obli ku liječničkog nemara - ali začudo, nju
je to na neki način utješilo. Nije bio poput boga. I on je bio oštećena roba.
Tada je odlučila. On će biti njezin doktor. Ona ga je odabrala.
“Ponedjeljak mi odgovara”, rekla je Louise.
 26. POGLAVLJE

Maribeth se počela snalaziti. Pitala je gospodina Giulija gdje je najbliža knjižnica (u

Lawrencevilleu) i s pomoću karte grada vidjela kojim putem može doći do tamo. U
knjižnici imaju računala, internet i Google, pomoću kojeg će pronaći sve ostalo.
Imenik je pomogao koliko je mogao.
Također je pomislila da bi iz knjižnice mogla blizancima napisati e-mail. Nije
imala pojma što će im reći. Kako da im objasni to to je napravila? Kao da im ne
objasni?
Knjižnica je od njezina stana bila udaljena nešto više od kilometra, put je išao
nizbrdo na putu do nje, a uzbrdo natrag prema kući. Kako je Maribeth otišla
autobusom, pomislila je da će, kada taj put bude mogla prijeći pješice, to biti znak da
joj je bolje. Možda će se onda moći vratiti kući. Možda će to reći Oscaru i Liv. Djeca
vole kada su odrasli precizni. Možeš pojesti jedan keks. Možeš gledati tri epizode
crtića.
Ali kada je stigla u knjižnicu, nešto ju je spriječilo u tome da se uopće približi stolu
s računalima, iako je bilo nekoliko slobodnih mjesta. Ionako je već prekršila
najvažnije obećanje koje majka daje svojoj djeci - da ih neće napustiti. Nije mogla
prekršiti još jedno. A istina je bila da nije imala pojma kada će se vratiti kući.
Umjesto toga, otišla je do dijela s novinama i časopisima, s namjerom da pročita
novine ili neki stručni časopis da korisnije potroši svoje slobodno vrijeme. Knjižnica
je dobivala pittsburški Post-Gazette i New York Times, a do njih su u plastičnim
omotima bili razni časopisi: People, Us Weekly, Frap.
Bio je to kolovoški broj, onaj koji je objavio članak o slavnima koji su se javno
izjašnjavali protiv cijepljenja djece, a ona i Elizabeth su se prepirale oko tog članka -
“diskutirale”, rekla bi Elizabeth - jer je Maribeth smatrala da članak nije ni približno
dovoljno kritičan. Elizabeth je tvrdila da Maribeth mora iskazati svoj stav, ali tako da
članak ostane pristojan.
“Pristojan? Ma ti se šališ?” zapjenila se Maribeth. “Pa ti su ljudi ludi.”
“Nisu ludi”, odgovorila je Elizabeth poprilično hladno. “I ne šalim se.”
“Da imaš djece, mislila bi drugačije.”
“To nema veze s ovime. Moramo ostati civilizirani.”
Rasprava između njih dvije zbivala se ispred cijelog uredništva u sobi za sastanke
časopisa Frap, koji je igrom slučaja bio vlasništvo iste kompanije u kojoj su njih
dvije radile kada su se upoznale, dvadeset dvije godine ranije. Zapravo, toalet u
kojem su se sprijateljile nalazio se dva kata niže.
Upravo se u tom toaletu Maribeth bila skrivala u jednom od odjeljaka i plakala.
Plakala je zbog toga što je pola sata ranije od svoje bivše cimerice s fakulteta,
Courtney, saznala da Jason ima novu curu, i to neku hipstericu iz glazbenih voda koju
je Courtney preko telefona opisala kao “totalnu pozericu”. Maribeth i Jason su bili
prekinuli, i to dogovorno, nakon više od dvije godine veze, ali samo tri tjedna prije
ovoga. Brzina kojom ju je on zamijenio prenerazila ju je i zatekla, pa je odjurila u
toalet i sakrila se u jednom od odjeljaka da se dobro isplače.
Bila je unutra neko vrijeme kada je čula nekoga kako govori: “Možeš mi reći da me
se to ne tiče, ali jesi li dobro?”
Maribeth je otvorila vrata odjeljka. Vani je bila Elizabedi, koja je prala zube na
umivaoniku.
“U redu sam”, rekla je Maribeth, iako uopće nije bila u redu.
Elizabeth je smočila dva komada papira za brisanje ruku i ispružila ih sa strane.
Maribeth je prišla umivaoniku poput psića koji dolazi po svoju poslasticu.
“Znaš, baš smo objavili članak o ženi koja je ustrijelila muža koji ju je varao”,
rekla je Elizabeth, polako ispljunuvši pastu za zube. Govorila je Maribethinom odrazu
u zrcalu, jer se njih dvije zapravo nisu poznavale. Maribeth je radila kao suradnica u
časopisu u kojem je Elizabeth bila član uredništva. Ili je to možda bilu zato što je
Maribeth očito bila u rasulu. “Sada odslužuje kaznu od deset godina u San Quentinu”,
nastavila je Elizabeth, “pa baš i nisam sigurna da je bilo vrijedno toga, ali samo
kažem da se i to može napraviti.”
Maribeth je u trenutku od plača došla do smijeha.
“Oh, draga, maskara ti se sad još gore razmazala”, rekla je Elizabeth. Izvukla je
puder i maskaru i dodala ih Maribeth.
“Nije me varao”, rekla je Maribeth uzimajući šminku. “Jednostavno nam nije išla
veza na daljinu. Zapravo sam ja raskinula.”
Elizabeth se nasmiješila kao da je Maribeth rekla nešto što ju je odobrovoljilo. “Pa
onda svakako nastavi plakati. Ali možda bi trebala plakati uz neki dobar koktel.
Večeras.”
Što su i napravile. Tu večer. I još mnogo večeri nakon toga.
Kasnije, kada je bol zbog Jasona prošla, Maribeth je bila gotovo zahvalna što se taj
prekid dogodio tako kako jest. Jer inače možda nikada ne bi upoznala Elizabeth.
Vratila je časopis natrag na policu ne pročitavši ga. Frap joj se zapravo nikada nije
činio važnim, ali sada joj je bio poput Pompeja. Kao i Elizabeth, bio je nešto iz
prošlog života, nešto zakopano ispod sloja pepela.
 27. POGLAVLJE

Kada je Maribeth izašla iz autobusa u blizini svog stana, shvatila je da nije uspjela
učiniti jednu stvar koju je trebala napraviti dok je bila u knjižnici. Pronaći neku
trgovinu namirnicama koja dostavlja kupljenu robu. Sadržaj njezina hladnjaka to je i
potvrdio: tri čašice jogurta i jedna posuda minestrone juhe.
Uzela je telefonski imenik i uspela se kat više. Vrata je otvorio dečko platinaste
kose. Podigla je imenik. “Hvala na ovome.”
“Možete ga zadržati ako želite. Barem do ljeta.”
“Oh, hvala. Znate li možda za neku trgovinu namirnicama koja ima dostavu?”
Zastao je, uklonivši nevidljivu mucicu sa svog pulovera. “Možda Whole Foods?”
Odmahnuo je glavom. “Sunny”, zaderao se. “Dostavljaju li namirnice iz dućana Whole
Foods?”
“Whole Foods?” došao je odgovor odnekud iz stana. “Jesi li dobio na lotu?”
“Ma ne pitam za sebe nego za našu novu susjedu”, pogledao je Maribeth. “Nisam
čuo vaše ime?”
“M. B.”, rekla je Maribeth.
“M. B.”, rekao je dečko. “To je skraćeno od...?”
“M. B.”
“Opa, malo smo tajanstveni?” rekao je. “M. B., naša tajanstvena nova susjeda koja
traži dućan s dostavom. Pretpostavljam da to nisu imali u imeniku.”
“Oh, nemoj biti tako prgav.” Mlada se žena pojavila na vratima, odmahujući
glavom. “Oprostite Toddu, ne može si pomoći. Ja sam Sunita. Ne znam koji dućan
dostavlja kupljene namirnice. Možda Shur Save.”
Todd je proizveo zvuk gađenja. Sunita ga je gurnula laktom.
“Zašto vam treba dućan s dostavom?” upitao je Todd. “Zar nemate auto?”
“Trenutačno ne.”
Todd i Sunita razmijenili su pogled, kao da su iznenađeni što netko Maribethine
dobi nema vlastito prijevozno sredstvo.
“Možemo vas mi povesti”, rekla je Sunita. “Zar ne, Todd?” Okrenula se opet prema
Maribeth. “Mi isto nemamo auto, ali nam Toddov tatica dopušta da se koristimo
njegovim kad god nam treba.”
Sada je Todd laktom gurnuo Sunitu. Ona mu je uzvratila karate udarcem u rame. “Ne
zovi ga tako”, rekao je Todd. “Oprosti. Sviđa li ti se više slatki tatica.”
“Sviđa mi se šef, što on i jest.”
“Šef s povlasticama?”
Maribeth se nakašljala. “Kada ste mislili ići?”
“Uskoro!” rekla je Sunita. “Pri kraju su nam zalihe rižinih kolačića i krastavaca.”
“Poslat ću mu poruku večeras”, rekao je Todd. “Auto možemo dobiti sutra.
Odgovara li vam to, M. B.?”
Bilo je zabavno. Ovoga se puta nije osjećala kao da se ne uklapa u razgovor.
Odmah je znala da je razlog tome što joj se obraćaju s M. B. Bilo je to zapravo
nevjerojatno - kako ste brzo mogli postati netko drugi.
“Meni odgovara”, rekla je.

***

Te večeri kada je uzela bilježnicu da napiše popis za kupnju, iz nje je ispao odrezak
njezine putne karte za vlak do Pittsburgha. Držala ga je u ruci, odmah se prisjetivši
mira tog putovanja. Na stražnjoj strani bilježnice bila je fotografija blizanaca.
Zgrabila ju je u posljednjoj minuti i otad je nije ni pogledala. Bila je to rana koju se
nije usudila dirnuti. Držala je odrezak karte, sjećajući se kako joj je bilo u vlaku, kada
nije bila Maribeth Klein, odbjegla majka, nego žena na poslovnom putu. Samo je brzo
bacila pogled na fotografiju, i shvatila da kao ta žena na poslovnom putu može izdržati
pogled na lica svoje djece. To joj je dalo ideju. Okrenula je praznu stranicu u
bilježnici.
Dragi Oscare i Liv, počela je.
Mama je imala nekoliko dana pretrpanih obavezama.
Pisala im je pismo kakvo bi možda napisala ta žena na poslovnom putu. Nije bilo
mučnih objašnjavanja, samo luckasti mali detalji njezina dana. Pisala je o malom psu
u kaputiću kojeg je vidjela dok je bila u šetnji. Kako ju je to podsjetilo na onaj put kod
kuće kada su vidjeli stariju ženu kako gura pudlicu u dječjim kolicima. Sjećaš li se,
Liv, kako si nakon toga svoje mjesto u kolicima prepustila svojoj lutki? I kako se
više nisi htjela voziti u kolicima jer si rekla da lutka treba to mjesto?
Oscar se vozio u kolicima još godinu dana, a bila je to prilično spora i dosadna
godina jer Liv nije mogla brzo hodati pa su svi morali usporiti hod da joj se
prilagode. Jason je mislio da bi jednostavno trebali prisiliti Liv da se i dalje vozi u
kolicima, ali barem je taj jedan put Maribeth predložila da budu strpljivi. Iako ju je
izluđivalo to što je hodala sporije od kolone turista na Times Squareu, divila se
Livinoj upornosti.
 Završila je pismo i istrgnula list iz bilježnice. Stavila ga je na svoj noćni ormarić.
Znala je da ga neće poslati. Nije mogla. Zbog više razloga. Ali u tom joj trenutku to
nije bilo važno.
 28. POGLAVLJE

U četvrtak navečer Todd i Sunita došli su po Maribeth u starom Volvu.

“Jeste li primijetili te pseće dlake otraga”, rekla je Sunita. “Toddov tatica voli
skitnice.”
“Skitnice? Ma molim te. On uzgaja pse za natjecanja. I prestani ga zvati mojim
taticom!” Pogledao je prema Maribeth u retrovizoru. “On je menadžer u tvrtki za
catering u kojoj radim, i da, ima psećih dlaka posvuda. Ti Jack Russell terijeri se
stalno linjaju.”
Probijali su se kroz večernju prometnu špicu. Činilo se kao da se već dugo voze.
“Kamo idemo?” upitala je Maribeth.
“Todd je izbirljiv pa voli samo jednu trgovinu u četvrti Strip”, rekla je Sunita.
“Nije istina. Idemo u tu trgovinu jer se Sunny pokušava povezati sa svojim
indijskim naslijeđem, a blizu je jedna azijska trgovina s hranom.”
“Sunita”, rekla je Sunita, tonom isfrustriranog roditelja koji je već nebrojeno puta
imao istu raspravu. “Ja sam svoje rekao”, rekao je Todd.
“Sunita, je li ti to puno ime?” upitala je Maribeth. Sunita je kimnula glavom.
“Lijepo je.”
“Hvala. Todd ima malo problema s time jer sam ja bila Sunny otkako me upoznao.”
“Osim kada je u PMS-u”, rekao je Todd.
Malo ga je lupila rukom. Preko ramena joj je objasnila: “Kada sam imala šest
godina, dogodio se teroristički napad na New York 11. rujna i moji su se roditelji
prepali misleći da će drugi ljudi misliti da smo i mi teroristi ili nešto, pa sam u prvi
razred škole krenula kao Sunny. Jer onda stvarno nitko ne bi mogao pogoditi da smo iz
Indije.”
Maribeth je pustila da joj se slegne ta informacija. Da je netko imao šest godina u
vrijeme terorističkih napada od 11. rujna.
“Kada sam krenula na fakultet, vratila sam svoje ime, Sunita. I dalje mi se ponekad
čini kao da je to neka druga osoba, ali mislim da ću se s vremenom naviknuti na to
ime.”
“I ja tako mislim”, rekla je Maribeth.
Kada su se zaustavili na parkiralištu, razmijenili su brojeve mobitela. Maribeth nije
napamet znala svoj broj - u zadnje je vrijeme imala nekih problema s pamćenjem - pa
je morala pogledati koji je njezin broj. Dogovorili su se da se nadu kod auta za pola
sata i da onda krenu u azijsku trgovinu.
Supermarket je bio nalik na onaj u koji je Maribeth išla u svojoj staroj četvrti, s
nevjerojatno širokim prolazima - mogla je kroz njih bez problema proći i s duplim
kolicima - a prodavali su sve, od uvoznog sira do jeftinih romana.
Kada su ušli, Todd i Sunny skrenuli su lijevo prema policama s povrćem. Maribeth
je krenula ravno, prema dijelu s hladnjacima.
Znala je otprilike što će uzeti - iste stvari koje je uvijek kupovala; jela je prilično
zdravo - ali kada je posegnula za omiljenom vrstom jogurta, napravila je nešto što
nikad dotad nije - pogledala je deklaraciju proizvoda.
Osam grama masti. To je četvrtina njezina dopuštenog dnevnog unosa masti.
U redu. To se činilo kao mnogo, ali jogurt ima i mnogo proteina. Možda je to
jednostavno tako s jogurtom, slično kao i s avokadom, koji isto ima mnogo masti, ali
je zdrav. Za usporedbu, uzela je jednu drugu marku jogurta. Nije uopće imao masti.
Pogledala je deklaraciju na svom jogurtu. Je li to jogurt od punomasnog mlijeka?
Zar je sve ovo vrijeme jela jogurt od punomasnog mlijeka? Pogledala je ambalažu ne
bi li vidjela riječi punomasno mlijeko, neku vrstu upozorenja, nalik na ono na
kutijama cigareta, da sadržaj tog jogurta može izazvati srčani udar. Ali nije vidjela
ništa nalik na to. Na ambalaži je samo pisalo da je riječ o francuskom jogurtu.
Isuse Kriste. Pa ona je bila obrazovana žena. Novinarka! Radila je u časopisima
koji su objavljivali bezbroj priča i članaka o mastima. A ona je jela jogurt s osam
grama masti!
Vratila je jogurt u hladnjak i potražila neku zamjenu. U hladnjaku je bilo poredano
bezbroj različitih vrsta jogurta. Bez masti. S niskim udjelom masti. Grčki. Probiotički.
Jogurt od sojinog mlijeka. Sojino mlijeko? Možda bi trebala postati veganka. Nije li
to i Bili Clinton napravio nakon svoje ugradnje premosnice pa je nakon toga i jako
smršavio. Ali ona je već bila mršava. I nije bila ljubiteljica pržene piletine.
Zaobišla je jogurte i pomakla kolica nekoliko metara dalje, prema mlijeku i
maslacu. Maslac također otpada, bar je to očito. Ali što je s margarinom? Nisu li
istraživanja pokazala da štakori od margarina dobivaju rak? Što je bolje? Srčani udar
ili rak?
Primakla je kolica policama s mlijekom, iako je mlijeko inače rijetko
upotrebljavala, samo za žitarice i kavu. Obično bi samo ukrala malo punomasnog
mlijeka od blizanaca, ili bi stavila malo vrhnja u kavu. Ponovno je pročitala
deklaracije na proizvodima. Vrhnje: dva grama masti u jednoj žlici. Punomasno
mlijeko nije bilo ništa bolje. Tijekom dana ona bi obično popila četiri šalice kave (i
to je već bilo previše, znala je to), a to su bile i četiri žlice vrhnja. Osam grama masti.
To je zajedno s jogurtom bila polovica njezina dopuštenog dnevnog unosa masti.
 Odgurala je svoja još uvijek prazna kolica prema sigurnom raju kruha i žitarica i
zgrabila žitarice za doručak, još jednu vrstu dobre hrane koju je inače jela. Ali onda je
provjerila i tu deklaraciju. Dvadeset i pet grama šećera po porciji. Usporedila je to s
Coco Crisps mueslima - oni su imali manje šećera. Manje od njezinih žitarica. A
previše šećera, sada je to znala, povećava rizik od srčanih oboljenja.
Povrće! Povrće je dobro. Pet porcija na dan, sirovo je najbolje, sokovi su varanje.
Ona je sve to već znala. I kelj! Kelj je bio dobar za sve. I borovnice. Pune
antioksidansa. Zašto nije svaki dan jela kelj i borovnice?
Kad joj je Todd poslao poruku Spremni?, njezina su kolica sadržavala jadnu
kombinaciju jogurta, kelja, badema i kave, a ona je bila na rubu živčanog sloma.
Zato što je mislila da je bila tako oprezna. Nije li cijeli život bila oprezna, čitala
sitna slova, izbjegavala mračne ulice? Nije li sve radila umjereno? Imala sve pod
kontrolom? Sve to da bi bila sigurna da se ovako nešto nikada neće dogoditi.
I pogledaj dokud ju je to dovelo. Dovraga, samo pogledaj.
 29. POGLAVLJE

Vrijeme je postalo jako hladno pa je Maribeth bila prisiljena kupiti novu odjeću, iako
je to napravila na najjeftiniji i najjednostavniji mogući način: donje rublje, čarape i
potkošulje kupila je u dućanu s jeftinom robom Family Dollar, a traperice i majice
nabavila je u second hand dućanu. Nije se ni trudila tražiti dobre komade odjeće
među kojekakvim krpama, iako je nekoć davno bila odlična u pronalaženju jeftine, a
dobre odjeće. Kada se tek doselila u New York, obnovila si je cijelu garderobu u
second hand dućanu u Williamsburgu koji su vodili neki ortodoksni Židovi (taj je
dućan odavno srušen da bi se stvorilo mjesta za luksuzne stambene zgrade). Zatim je
nastavila kupovati odjeću u šoping-centrima i outletima u kojima je mogla kupiti
odjeću Marca Jacobsa i Helmuta Langa po cijenama iz Banana Republica. No otkako
je rodila blizance, nije više imala vremena tražiti dobre popuste i odjeću u svojim
omiljenim dućanima. Kupovala je u Banana Republicu po cijenama iz Banana
Republica. A sada je, izgleda, kupovala u Family Dollaru.
Unatoč otrcanoj odjeći, ipak se osjećala bolje. Svakim joj se danom sve više
vraćala snaga. Mogla se popeti do prvog kata bez zaustavljanja. Mogla se istuširati a
da joj se ne vrti u glavi. Počela je pješice prelaziti veće udaljenosti i pronalaziti
važne stvari u svom susjedstvu: praonicu rublja, kafić, trgovinu s voćem i povrćem.
Napisala je blizancima još dva pisma i dvaput je otišla u knjižnicu s namjerom da
ih prepiše na računalu te e-mailom pošalje Jasonu da ih on proslijedi blizancima. Ali
nije to mogla napraviti.
Pokušala je to nekako opravdati. Morala je čekati dok ne bude imala nešto
konkretnije što im može reći. Dok im ne bude mogla obećati kada će se vratiti. Zatim
je podsjetila samu sebe na jedini put kada je prije ovoga bila odsutna, kada je njezin
otac doživio moždani udar. Svaki put kada bi nazvala kući, blizanci su plakali. Jason
joj je rekao da su bili dobro dok ne bi nazvala i tako ih podsjetila da je nema kod
kuće.
Nije bila sigurna je li išta od toga bilo istina, i je li to uopće važno. Znala je samo
da se ne može fizički prisiliti da se ulogira u svoj stari e-mail.
Umjesto toga kupila je blok za pisanje i nastavila pisati pisma kao da je žena na
poslovnom putu:
Dragi Oscare i Liv, danas je padao snijeg. Ne jako. Ne dovoljno da se zadrži na
tlu, ali bio je to prvi snijeg ove godine.
Pitala se je li i u New Yorku padao snijeg, a ako jest, je li itko drugi znao za njihov
običaj da tada odu u jednu finu slastičarnu na vruću čokoladu (koja je stajala šest
dolara) da proslave prvi snijeg.
Ali nije postavila to pitanje. To pitanje ne bi postavila ni žena na poslovnom putu.
Umjesto toga, nakon malo čavrljanja o vremenu, vratila se uspomenama na blizance
kada su bili mladi, kao i u prijašnjim pismima.
Vi se vjerojatno toga ne sjećate, ali prije dvije godine, kada ste tek počeli
govoriti, bila je velika mećava.
Ulice su bile prazne, a mi smo hodali posred ulice jer nije bilo prometa. Liv, ti si
trčala ispred nas i skakali u hrpe snijega, cičeći od sreće. Oscare, ti si bio malo
oprezniji pa si stalno vikao: “Jiv, Jiv, čekaj Oscaja. Čekaj Oscaja!”
Liv. Oscare, čekajte mamu.
 30. POGLAVLJE

Kada je Maribeth došla na drugi pregled doktoru Grantu, cijena pregleda se smanjila.
“Sedamdeset pet dolara”, rekla je Louise.
“Mislila sam da je sto pedeset”, rekla je Maribeth.
“Za prvi pregled jest. Ovo je kontrola.”
Prošlog je mjeseca Maribeth uredila jedan članak o kozmetičkim tretmanima na
koje idu slavne osobe, a tu su i neke pedikure stajale više od sedamdeset pet dolara.
Koji doktor naplaćuje tako malo? Možda neki internisti u domovima zdravlja u
siromašnim četvrtima, ali je li itko ikad čuo za kardiologiju s popustom? Primijetila je
da, kao i prošli put, nije bilo drugih pacijenata u čekaonici kada je stigla na svoj
termin. Ti si ga odabrala, podsjetila je samu sebe dok je Louise ispisivala priznanicu
za plaćanje.
Louise ju je povela u ordinaciju. Ovaj put nije morala obući bolnički ogrtač. “Ne
želite da se svučem?” pitala je Maribeth.
“Nema potrebe”, rekla je Louise.
Maribeth se morala zapitati je li im ponestalo novca za nove ogrtače.
Doktor Grant je gotovo odmah došao u ordinaciju. Nekoliko je puta Maribeth
vidjela doktora Sterlinga bez liječničke kute, ali on je uvijek izgledao kao doktor :
leptir-mašna oko vrata i liječničke mudre izreke. No čak i u kuti, doktor Grant nije baš
izgledao kao tipični doktor, iako u njegovoj pojavi nije bilo ničega izrazito
neprofesionalnoga, osim možda toga što je nosio traperice. Smiju li doktori uopće
nositi traperice? Nije petak.
Poslušao joj je srce i pluća te ju je prispojio na EKG. Provjerio joj je vitalne
znakove. “Malo ste izgubili na težini, ali inače sve dobro izgleda. Dođite u moj ured
da malo porazgovaramo.”
Iz iskustva je znala da takvi pozivi na razgovor u doktorov privatni ured nikad nisu
dobar znak. Doktorica Cray uvijek joj je priopćavala loše vijesti o neuspjelim
umjetnim oplodnjama upravo u svom privatnom uredu. Iako je Maribeth to uvijek
znala. Mogla je to vidjeti na sken snimkama.
“Što nije u redu?” upitala je.
“Sve je u redu. Doći ću za trenutak. Biste li popili čaj?”
“Ne.” Ovo je ispalo malo grubo. Pokušala je ponovno. “Ne, hvala.”
Dok je bila sama u njegovu uredu, iskoristila je priliku da malo pronjuška. Na zidu
su bile diplome - Northwestern Medical School i specijalizacija na Carnegie
Mellonu. Što je bilo umirujuće. Barem nije dobio diplomu na nekom provincijskom
fakultetu.
Na policama za knjige bilo je nekoliko ružičastih vrpci koje označavaju borbu
protiv raka dojke, a na radnom stolu uokvirena fotografija mlade nasmiješene
Afroamerikanke u kanuu. Njegova kći? Ili možda žena. S obzirom na njegovu dob i
zvanje, mogla bi mu to biti druga žena. Mlada, trofejna žena.
“Ispričavam se na čekanju.”
Maribeth se okrenula s osjećajem krivnje dok je doktor Grant ulazio u ured držeći
objema rukama šalicu čaja, s pomalo redovničkim držanjem. “Postanem malo
čangrizav ako ne popijem svoj popodnevni čaj.” Pokazao je glavom prema dvjema
stolicama preko puta stola. Ona je sjela na jednu, on na drugu.
“Što nije u redu?” upitala je Maribeth.
Spustio je šalicu čaja na podložak i, smiješeći se, upitao: “Zašto izgledate kao da
uvijek čekate da se dogodi ono najgore?”
Jason ju je jednom pitao isto. Što je to s muškarcima i takvim pitanjima?
“Srčani udar s četrdeset četiri godine”, rekla je. “Ugradnja stenta koja je pošla po
zlu. Dvostruka premosnica. Pa mi oprostite ako sam postala malo opreznija.”
Čekala je da on kaže uobičajene doktorske stvari. Kako se ne treba uzrujavati zbog
toga, kako stres samo pogoršava situaciju, kako je već prošla ono najgore. Ali umjesto
toga on je samo rekao: “Da, razumijem zašto biste mogli biti malo oprezniji.”
“Jer svakako nisam bila dovoljno oprezna prije. Nisam čak ni znala da sam imala
srčani udar”, rekla je. “Mislila sam da imam žgaravicu od loše kineske hrane.”
Puhnuo je u čaj. Maribeth je osjetila miris bergamota. Earl Grey. “To nije
neuobičajeno.”
“Stvarno? Pa zar svi krive Kung Pao piletinu?”
“Slatko-kisela svinjetina je na još gorem glasu.”
“Ako jedete slatko-kiselu svinjetinu, sami ste si krivi.”
“Doista?”
“Da. Čitajte sitna slova na meniju.” Nasmijao se.
Prošlo je tako mnogo vremena otkako je ona ikoga nasmijala.
Osjećala se gotovo kao da je pronašla novčanicu od dvadeset dolara u džepu starog
kaputa.
“Ako ćete se zbog toga osjećati bolje”, nastavio je doktor Grant, “žene osobito
često zamijene srčani udar za probavne probleme ili plinove.”
 “Nijedna mi rečenica s izrazom 'probavni problemi i plinovi' neće pomoći da se
osjećam bolje”, rekla je.
Ponovno se nasmijao. A Maribeth se sjetila. Ona je prije bila zabavna i
nasmijavala je ljude. Na poslu je uvijek bila poznata po svojoj duhovitosti, barem dok
nije počela raditi u Frapu, gdje su mnogi njezini komentari dočekani s
nerazumijevanjem. Sjetila se jednog sastanka članova uredništva kada su razgovarali
o nekoj bolesno mršavoj glumici koja se u članku hvalila kako ona zaista “jede kao
svinja”. Maribeth je komentirala kako mora da je to neka neobična svinja, koja jede
zrak, a ne hranu, a možda je u rodu i s letećim svinjama; kako su je samo ostali
pogledali na to.
Doktorov je smijeh bio pomalo zarazan. Uskoro se i ona smijala. Malo ju je
boljelo.
“Što kažete na ovo”, rekao je doktor Grant. “Srčani problemi koji počinju u
četrdesetima najčešće su posljedica nasljedne hiperlipidemije. Vjerojatno ste to
naslijedili od nekoga iz obitelji. Pa možete kriviti njih, a ne Kung Pao piletinu.”
To je bilo poput neke njezine šale u Frapu. Cijela je prostorija utihnula.
“Kažem to samo zato što ako je nasljedno...” Uzeo je njezin karton i otvorio ga na
dijelu s obiteljskom anamnezom. Stranica je bila prazna. “Uh.”
“Posvojena sam”, rekla je, jako se trudeći zvučati ležerno. “Pa i da želim okriviti
svoju majku, ne mogu.”
“Ili oca. Bolesti srca ne diskriminiraju po spolu.”
“Kako progresivno.” Zastala je. “Progresivno. Ha. Skužili ste šalu?”
Nitko se ovaj put nije nasmijao.
“Ne znate ništa o svojoj biološkoj obitelji?” upitao ju je.
“Ne.” Imala je gorak okus u ustima. Kako su došli do te teme? Od šala o kineskoj
hrani do toga?
“Jeste li razmišljali o tome da potražite svoje biološke roditelje?” podigao je ruke
kao da se brani. “Ne želim se petljati u vaše privatne stvari, ali vi mi niste prvi
pacijent koji se našao u ovakvoj situaciji. Problemi sa zdravljem često budu poticaj za
potragu za biološkom obitelji.”
“Imala sam dovoljno drame i ovako. Nemam želje za još.”
“Žao mi je. To se mene ne tiče”, rekao je.
“Ne”, rekla je mrzovoljno. “Ne tiče vas se.”
Naravno, to je bila laž.
Ne onaj dio o tome kako ne želi još drame u životu. Nego onaj dio o potrazi za
biološkim roditeljima. Zašto bi inače dan prije bila otišla u knjižnicu i konačno
skupila hrabrost da sjedne za računalo, ne da provjeri e-mail nego da ode na web-
stranicu BurghBirthParents.org. To je bila stranica koju je otkrila kada je rodila
blizance. Nije čitala ništa osim početne stranice, na kojoj su bila brojna svjedočanstva
posvojene djece koja su se ponovno srela sa svojim biološkim roditeljima. Ali ona je
bila svjesna da će sada vjerojatno krenuti u daljnju potragu. Zašto je inače došla
ovamo?
 31. POGLAVLJE

Maribeth nije mnogo viđala susjede od onog katastrofalnog odlaska u supermarket.

Kada su se svi sastali u redu za blagajnu, Todd je zavirio u njezina kolica sa žalosnim
sadržajem od nekoliko stvari i frknuo: “Pa to ste mogli kupiti i u dućanu iza ugla”.
Kada su došli do azijskog dućana, odlučila je ostati u autu. Nije htjela riskirati još
jedan napad panike. Tek nakon što su Todd i Sunita otišli, shvatila je kako im se mogla
činiti kao prava malograđanka - ili još gore - rasist. Na putu kući oni su razgovarali, a
Maribeth se svalila na zadnje sjedalo poput nadurenog djeteta. Nije očekivala da će je
opet pozvati.
Ali onda joj je sljedećeg tjedna stigla Toddova poruka u kojoj je javio da opet ima
auto i pitao je želi li popodne ići u kupnju.
Da! odgovorila mu je. Ovaj će put biti spremna! U knjižnici je potražila nekoliko
kuharica. Pa je sada znala što smije jesti. Ribu. Nemasno meso. Tofu. Mahunarke.
Tjesteninu. Jaja (samo bjelanjke). Lisnato povrće i razno bobičasto voće. I nemasni
jogurt.
Našli su se u pet. “Danas ne moramo ići u azijski dućan jer Sunny neće ići s nama”,
rekao je Todd. “U kinu je s prijateljima.” Ispljunuo je posljednju riječ.
“Oh”, rekla je Maribeth.
U autu Todd nije ništa govorio, samo je prstima bubnjao po volanu. Glasno.
“Je li sve u redu?” upitala je Maribeth.
“Dobro sam”, rekao je. A zatim je uzdahnuo. Pomalo je zvučao poput Oscara kada
bi se Liv otišla igrati s nekim i ostavila ga postrani. Maribeth bi neki put odvela
Oscara na sladoled da ga razveseli. A obično bi i ona pojela kuglicu sladoleda. Još
jedna stvar koju vjerojatno nije trebala raditi.
“Jeste li se ti i Sunita upoznali na fakultetu?” Maribeth je upitala pokušavajući malo
čavrljati s njim.
“Oh, ne. Mi se znamo od osnovne škole. Azijska cura, gej dečko”, rekao je. “Dvoje
najvećih luzera u školi. Bio je to spoj iz snova.”
Maribeth se nasmiješila.
“Moja nam mama kaže da smo kao Will i Grace iz istoimene serije. Ja sam očito
Will.”
“I ja sam nekoć živjela s najboljim prijateljem”, rekla je Maribeth. “To je super, zar
ne?”
 “Ma baš! Sunny je lijenčina, ne kuha i uvijek zaboravi platiti stanarinu. Da
gospodin Giulio nije već pomalo senilan, stvarno bismo bili u nevolji”, rekao je Todd.
“Vjerojatno ne bismo ni živjeli zajedno da njezini roditelji nisu inzistirali na tome.”
“Zaista?” rekla je Maribeth.
“Kada su njezina tatu premjestili na posao natrag u Indiju, bili su jako zabrinuri što
će ona ostati sama ovdje. Kada smo oboje odlučili preseliti se u Pitt, pitali su nas
bismo li mogli živjeti zajedno. Znate, kći je najsigurnija kada živi s najboljim gej
prijateljem. I tako sam zaglavio s njom.” Rekao je to i tako nonšalantno prevrnuo
očima da je Maribeth odmah znala kako se samo pretvara. Ali razumjela je da mu je to
možda bilo potrebno. Svaki je odnos, bez obzira na to kako se činio ravnopravnim,
imao nekoga tko je imao više moći, više karizme, više nečeg. Bilo je uznemirujuće
kada biste shvatili da to niste vi. Dodirnula mu je rame i nasmiješila se.
Činilo se kao da se tada malo smirio. Jer je tišim glasom rekao: “Istina je da je
jedina stvar koju ne volim oko tog zajedničkog života sa Sunny to što znam da jednog
dana više nećemo živjeti zajedno.”
 32. POGLAVLJE

Dragi Oscare i Liv,

Danas sam vidjela bend koji se sastojao od samo jednog čovjeka. Taj je jedan
čovjek svirao bendžo, harmoniku i bubnjeve, sve u isto vrijeme. Pomislili biste
da će to zvučati grozno, ali zvučalo je predivno.
Stajala sam vani i slušala ga sve dok više nisam mogla osjetiti nožne prste od
hladnoće i zatim sam u njegovu košaru stavila dvije novčanice od pet dolara,
po jednu za svakoga od vas dvoje.
Zbog toga sam počela razmišljati o vas dvoje i pjesmama koje ponekad
izmišljate, posebno o onoj o štakorima. Mislim da mi je ta najdražii. Sjećate li
se riječi?
Neki ljudi vole pse
Neki ljudi vole mačke
Neki ljudi čak vole miševe
Ali tko voli štakore?

Jason je bio snimio tu pjesmu, nazvavši je himnom za prava životinja, a Maribeth ju

je imala na svom mobitelu. Voljela bi da ju je sada imala kod sebe. Ne samo da čuje
njihove vesele glasiće (iako je Liv poprilično falšala) nego zato što je pjesma bila
dokaz nečega važnoga. Oscar je svirao na svojoj maloj gitari, a Liv je smislila
šarmantne stihove i zapamtila ih. Muzikalnost su naslijedili od Jasona, spretnost s
riječima od nje.
Pitala se hoće li blizanci kada odrastu i kada pogledaju nju i Jasona, vidjeti odraz
samih sebe i toga odakle su potekli, hoće li tako možda vidjeti i kamo idu te to
smatrati utjehom. Ili će to vidjeti kao prokletstvo.
 33. POGLAVLJE

Koliko ste kilograma imali prije srčanog udara?” pitao ju je doctor Grant na idućem
pregledu.
“Ne znam. Oko 55.”
“A sada?”
“Kod kuće nemam vagu pa nemam pojma koliko sam teška dok mi vi ili Louise ne
kažete.” To je bilo samo djelomično istina. Iako nije imala vagu, odjeća, a osobito
traperice, pokazivale su koliko je smršavjela. Njezine hlače veličine osam visjele su
joj s bokova.
“Sada imate 51 kilogram. Možda su to samo normalne fluktuacije u težini, ali
moramo pripaziti na to.”
Maribeth je kimnula glavom.
“Što jedete ovih dana?”
Jela je ono što je trebala jesti. Integralne žitarice. Lisnato povrće. Pileća prsa. Bez
masti. Bez soli. Bez okusa.
Iako je zadnji put kada je išla u supemarket s Toddom gotovo dobila napad žudnje
za mesom iz mesnice. Gotovo je mogla okusiti svaki odrezak koji je ikada dotad u
životu pojela: šnicle koje bi njezin tata fino prepekao na roštilju, cote de boeuf koji je
podijelila s Elizabeth u jednom bistrou u Parizu u vrijeme kada su obje dobile otkaz u
istom časopisu te su iskoristile novac od otpremnine da odu u Europu, file iz hotelske
dostave u sobu koji su ona i Jason pojeli u krevetu kad su se pomirili nakon prekida.
Zatim je ponovno šiznula, ovaj put ispred zamrzivača sa sladoledima. Mogla je tako
jasno okusiti male slatke sendviče sa sladoledom koje je svake večeri jela za desert
kad je bila mala. Prvo je išla čvrsta smrznuta jagoda, a zatim mekša vanilija u sredini.
Dok bi došla do čokolade, i sladoled i keks bili su već fino gnjecavi. “Imaš sreće što
zbog brzog metabolizma možeš jesti što god poželiš”, govorila bi joj majka dok je
sjedila i pila beskofeinsku kavu i gledala Maribeth kako jede sladoled.
“Za doručak jedem zobenu kašu i borovnice”, rekla je doktoru Grantu. “Kelj za
ručak. Pileća prsa za večeru.” Već joj je i to nabrajanje ubilo apetit. Nije ni čudo da je
smršavjela. “Vrlo sam oprezna.”
“Oprezna?”
“Pazim da opet ne jedem lošu hranu.”
“Čak i kada način prehrane pridonosi pojavi oboljenja, to utječe na možda deset
posto vašeg ukupnog kolesterola. Dijeta može imati važniju ulogu kada je riječ o
prekomjernoj težini. A vi s time nemate problema. Tako da možete biti malo opušteniji
oko toga.”
“Odlično. Opuštena sam.” Izvela je pokret kojim je utonula u stolicu i omlohavila
cijelo tijelo. “Sada osjećam takvo olakšanje.”
“Ne znam jeste li gori u mimici ili laganju.”
“Sada sam se uvrijedila”, rekla je Maribeth. “Ja sam inače odlična u mimici.”
Složila je bezizražajan izraz lica.
On se nasmijao. Zatim je pogledao na svoj sat. On je bio jedan od onih muškaraca
koji još nose satove.
“Imate li sat vremena?” rekao je. “Vrijeme je sve što imam.”

***

Odvezli su se do slastičarne sa sladoledima u staroj červrti Shadyside. Slasticama je

imala sve moguće vrste sladoleda (veganski, bez glutena), razne okuse za koje je čula
(vanilija, slani karamel) i za koje nije čula (kardamom, crni papar). Osim toga,
postojao je još cijeli niz preljeva i zanimljivih dodataka, od sljezovih kolačića do
sjemenki konoplje.
Osjetila je kako je opet obuzima panika nalik na onu u supermarketu. Da uzme
veganski sladoled? Bi li to bilo zdravije? Vjerojatno bi trebala uzeti sjemenke
konoplje kao dodatak.
“Sladoled od vanilije sa smokvama, balzamičnim octom i teta sirom”, naručio je
doktor Grant iza nje. “I sladoled od metvice s toplim čokoladnim preljevom i tučenim
vrhnjem, molim vas.” Maribeth se okrenula i pogledala ga. “Jedan moderni i jedan
klasični. U redu?”
“Vi ste doktor.”
Platio je te su sjeli za stol. Stavio je obje posudice sa sladoledom u sredinu, i po
dvije žlice u svaku posudicu.
Maribeth je buljila.
“To je samo sladoled. Neće vas ubiti.” Uzela je žlicu. “Jeste li sigurni u to?”
“Da.”
Zarila je žlicu u sladoled sa smokvama i balzamičnim octom. “Je li ovo dio mog
službenog liječenja?”
“Da.”
“Pokriva li to osiguranje?”
“Vi nemate osiguranje. Plaćate gotovinom”, odgovorio joj je. “Iako sumnjam da ste
platili gotovinom za to.” Pokazao je prema njezinim prsima. “Počinjem se pitati jeste
li možda odbjegla zatvorenica. “
“Ako vi mene ne budete ispitivali o osiguranju, neću ni ja vas pitati kako to da
imate toliko slobodnog vremena da možete voditi pacijente na sladoled.”
Nešto mu je u tom trenutku prešlo preko lica. Ne ljutnja, ne zamjeranje, pa čak ni
nelagoda, nego nešto drugo, više nalik na tugu. To je posramilo Maribeth. “Žao mi je”,
rekla je.
“Ne treba vam biti”, odgovorio je. Pružio joj je ruku. “Dogovorili smo se. Sada
pojedite svoj lijek.”
Rukovali su se. Oprezno je uzela jedan zalogaj. Bilo je prilično ukusno.
“Eto”, rekao je. “Niste mrtvi.”
“Pričekajmo još koju minutu”, rekla je.
“Pričekajmo dovoljno dugo i svi ćemo biti mrtvi.”
“Je li vam itko ikada rekao da imate fantastičan način ophođenja s pacijentima?”
“Evo, probajte drugi.” Gurnuo joj je posudicu sa sladoledom od metvice i
čokolade. Uzela je zalogaj. Također je bio vrlo ukusan, ali dok ga je gutala, pred
očima joj se pojavila ne tako lijepa slika sladoleda koji joj klizi niz jednjak i zatim
nastavlja ravno u njezine arterije.
“Hoću li ikada biti u stanju samo jesti sladoled i ne misliti o tome?” upitala ga je.
“Smatrajte to ciljem kojem trebate težiti.”
Uzela je još jedan zalogaj. Nastojala je ne misliti o začepljenim arterijama, ali od
toga je samo još više mislila o začepljenim arterijama. Možda bi večeras mogla uzeti
dvostruku dozu statina.
“Znate li što se stalno pitam?” upitala ga je.
“Što to?”
“Što bi se dogodilo da nisam ionako išla do svoje doktorice dan nakon srčanog
udara? Bih li jednostavno nastavila i dalje veselo jesti sladoled i zatim doživjela
drugi srčani udar i srušila se mrtva?”
Slegnuo je ramenima. “I to se događa.”
“A evo što je najgore. Ja i ne znam što je od toga bolje. Zaista ne znam. Nastaviti
dalje u neznanju, čak i ako to znači srušiti se mrtva jednoga dana, ili znati, čak i ako to
znači sve ovo.”
Pokazala je prstom na sladoled, na svoja prsa i zatim rukom napravila gestu kojom
je htjela ukazati na širi kontekst cijele priče. Na odlazak od kuće. Na traumu koju je
prouzročila svojoj djeci, pukotine u svom braku koje je otvorila.
 Očekivala je da će on reći kako je bolje znati. Od toga on zarađuje i živi, u krajnjoj
liniji, od toga da ljudima govori što nije u redu i popravlja ono što krene po zlu. Ali
umjesro toga, on je rekao ovo: “Mislim da je to kao i s većinom drugih stvari u životu.
Nešto morate žrtvovati da biste nešto drugo dobili, bio to unutarnji mir, osjećaj
nepobjedivosti ili nešto drugo.”
“Istina će vas osloboditi, ali će vas prvo učiniti očajnima”, rekla je, citirajući
natpis s jednog postera s motivirajućim citatima kojeg se sjećala iz srednje škole.
Njega je jedinog i zapamtila, možda zato što je on jedini rekao istinu.
“Točno tako.”
 34. POGLAVLJE

U knjižnici se ulogirala na stranicu BurghBirthParnets.org i kliknula na izbornik

Nađite svoje roditelje. Tamo je trebalo ispuniti upitnik s osnovnim informacijama kao
što su ime, datum rođenja, vjera, imena posvojitelja, podaci za kontakt.
Dok je ispunjavala obrazac, osjećala se kao kad je ispunjavala bilo koji online
obrazac dotada, npr. kada je prijavljivala blizance u školu ili naručivala veće količine
pelena.
Kada je došla do kontakt-podataka, navela je svoj novi broj mobitela i krenula
upisivati svoju staru e-mail adresu. Nije se ulogirala na svoj e-mail račun otkako je
otišla. Zamišljala je cijeli niz poruka - kukanja i naricanja od njezine majke, oprezno
sročene izraze brige od Elizabeth, moraliziranje prerušeno u zabrinutost od ostalih
roditelja iz grupe roditelja s blizancima, da i ne spominje uobičajenu gungulu u
BrigthStartu i ostale grupe i mailing liste na kojima je bila. Nije se mogla vratiti tome.
Ostavila je polje za upis e-mail adrese praznim.
Zastala je na trenutak dok joj je prst treperio iznad gumba za slanje obrasca.
“Doista je ne želiš pronaći?” jednom ju je upitao Jason. Pitao, ju je to dok su još
studirali, kada su se njegovi roditelji razvodili, a njemu je to teško palo. Ponovno ju
je to pitao kada je jedan njegov dobar prijatelj otputovao u Južnu Koreju da se upozna
sa svojom biološkom braćom i sestrama. Pitao ju je to i nakon što je rodila blizance.
“Zaista ne želiš saznati tko je tvoja obitelj?”
“Ti si moja obitelj”, bio je njezin uobičajeni odgovor.
Više nije znala je li to istina.
Poslala je obrazac.
 35. POGLAVLJE

Maribeth je pokucala na vrata svojih susjeda osjećajući se neuobičajeno netvozno.

Razmišljala je da li da im pošalje poziv SMS-om, ali to joj se nekako činilo
neformalnim. Što je bilo smiješno. Pa ne zove ih na simfonijski bal.
Vrata je otvorila Sunita, škiljeći, s naočalama na vrhu glave i ruke zamrljane tintom,
što je Maribeth smatrala začudno umirujućim jer su i njezine vlastite ruke bile
umrljane tintom od pisanja pisama blizancima.
“Došla sam pozvati tebe i Todda da dođete na večeru sutra”, objavila je Maribeth.
“Ja ću kuhati.”
Nije planirala samo kuhati. Željela je pripremiti nešto složeno i posebno. U blizini
knjižnice otkrila je ribarnicu pa je pomislila da pripremi paellu. Ali potrošiti toliko
novca na plodove mora za samo jednu osobu činilo joj se preskupim. A osim toga,
odlazak na sladoled s doktorom Grantom ju je razveselio. Morala se više družiti s
drugim ljudima, a Todd i Sunita su joj bili jedini izbor.
“Oh ne. Mi stvarno ne možemo”, rekla je Sunita. Tako je snažno odmahnula glavom
da joj se i kosa svezana u konjski rep zatresla od apsurdnosti te ideje. Maribeth je
pocrvenjela u licu sa sramom kakav nije osjetila od srednje škole. Jer su i Todd i
Sunita jedva bilo nešto stariji od srednjoškolaca. Krivo je shvatila njihovu ljubaznost
kao iskaz prijateljstva, a ona je ustvari više bila nalik na neku bakicu kojoj su pomogli
da prijeđe ulicu.
“Oh, dobro. Nema veze”, rekla je Maribeth, zakoračivši unatrag.
“Stvar je u tome što je sutra ponedjeljak”, rekla je Sunita. Kada to nije polučilo
željenu reakciju, dodala je. “Ponedjeljkom su utakmice američkog nogometa. Igramo s
Titanima.”
“Oh, nogomet, da”, rekla je Maribeth. Jedva da je bila svjesna takvih stvari. Jason
je samo povremeno pratio sport, ali Elliott je bio lud za jednim timom. Giantsi, zar
ne? Ili možda Jetsi?
“Pregazit ćemo ih”, rekla je Sunita.
“Oh.” Maribeth nije znala što da kaže. “Pa sretno s time.”
“Čekaj. Što ćeš kuhati?” upitala je Sunita. “Isprobat ću novi recept zapaellu sa
škampima.”
“Oooh, ja volim paellu”, rekla je Sunita. “Ali Todd je alergičan na jakobove
kapice.”
“Nema ih u ovom receptu.”
 “Možda bi je mogla donijeti ovamo. Ako ti ne smeta da zajedno s nama gledaš
utakmicu.”
“Stvarno?”
“Naravno! Utakmica počinje u 5:30, ali dođi malo ranije da se možemo malo
družiti.” Družiti. “U redu.”
“Ali, upozoravam te, Todd zna biti malo nervozan kada ljudi pričaju dok je na
terenu akcija.” Prevrnula je očima kao da želi reći: Ah, čovječe.
Maribeth se nasmiješila. “Vidimo se u pet.”

***

Recept je bio ugodno kompliciran, zahtijevao je mnogo čišćenja plodova mora,

sjeckanja i rezanja. Radila je to metodično, ali i opušteno, s čašom crnog vina pored
sebe. (Doktor Grant ju je uvjeravao u to da može popiti malo vina i ne brinuti zbog
toga.) Čak je kupila i riblje glave da skuha vlasriti temeljac.
Dok je miris ribe ispunjavao cijeli stan, Maribeth se pokušavala sjetiti kada joj je
zadnji put boravak u kuhinji bio užitak, a ne samo obaveza. Nije se morala brinuti
kako da neko jelo skuha, servira i zatim sve počisti u tom malom vremenskom
razdoblju između dolaska kući s posla i sloma živaca uzrokovanog iscrpljenošću
(obično zbog djece, ali ne uvijek). Nije se morala brinuti je li taj tjedan Liv jela ili
nije jela umak od rajčice, ili rižu, ili brokulu. Nije se morala brinuti hoće li Oscara
traumatiziran ako u kuhinji vidi neočišćene škampe, iako će dok ih stavi u jelo i
posluži, oni već biti očišćeni i bez glava. Nije morala raditi cijelu analizu oko kuhanja
obroka s više vrsta jela, uspoređivati finoću jela sa satima koje će kasnije potrošiti na
čišćenje i pospremanje kuhinje.
Čak je i čišćenje kuhinje sada predstavljalo zadovoljstvo. Daska za rezanje bila je
prljava. Oprala ju je. Sada je bila čista. Bilo je nekog jednostavnog zadovoljstva u
tome. To ju je usrećivalo na neki elementaran način, kao i nekoć urednički posao.
U pet sati odnijela je pladanj s hranom koja se pušila do susjeda. Vrata je otvorila
Sunita, nosila je preveliku sportsku majicu s logom Steelersa, oko očiju je šminkom
nacrtala one crne znakove koje su si i nogometaši iscrtavali, iako Maribeth nije baš
razumjela razloge za to. Iza nje se pojavio Todd. I on je bio u istom izdanju, sportska
majica, crno oko očiju i sve.
“To je za sreću. Ako se ne odjenemo ovako, Steelersi će izgubiti”, objasnio je
Todd.
“To je istina”, rekla je Sunita. “Izgubili smo Super Bowl
2011. jer je Todd pokušavao impresionirati nekog tipa pa je nosio polo-majicu.”
 “Mladost”, rekao je Todd odmahujući glavom.
“Evo, ovo je teško”, rekla je Maribeth, pokazujući glavom prema pladnju.
“Oh, u redu. Spusti ga”, rekao je Todd.
“Vruće je. Imate li podložak?”
“Možeš li samo zgrabiti neki časopis ili nešto?” upitao je Todd Sunitu.
Sunita je uzela jedan s hrpe pošte. Bilo je to prosinačko izdanje Frapa, ono na
kojem je Maribeth radila one noći kada je imala srčani udar.
“Hej! Pa taj još nisam ni pročitao”, rekao je Todd.
“Nisi mnogo propustio”, provalila je Maribeth.
“Vidiš?” Todd je dignuo obrve. “M. B. ga isto čita, a ona je...”
“Stara?” dovršila je Maribeth. “Htio sam reći profinjena.”
Pogledala je na svoje jeftine traperice i majicu. Profinjena? Stavila je paellu na
stol.
“Pa i ja sam profinjen”, rekao je Todd. “Ali ja studiram molekularnu biologiju i
ponekad mom mozgu treba malo odmora. A tu na red dolazi Frap. Sunny mi stalno
prigovara zbog toga, iako sama nikad nije propustila nijedan kviz o Harryju Potteru u
Buzzfeedu.”
“Ne možeš uspoređivati Pottera i svoje glupe časopise.”
“Oh, ma nemoj mi tako svisoka docirati. Sad smo dvoje protiv jedne. A M. B. je
pametna. Ona je vjerojatno gostujući profesor na sveučilištu ili nešto slično.”
Pogledao je Maribeth. “Zar ne?”
Pogledala je novo izdanje Frapa koje je sada služilo kao podložak za pladanj.
“Konzultantica.”
“Čak i konzultanti to čitaju”, rekao je Todd. “Zato mi nemoj kvocati oko toga.”
“Ali onda ne bih imala za što živjeti”, našalila se Sunita. “M. B., želiš li malo
razgledati stan prije utakmice?”
“Naravno.”
Stan je bio dosta sličan njezinu, isti stari kuhinjski uređaji, isti prljavi tepih u
dnevnoj sobi, isti blagovaonički stol kojj je bio imitacija hrastovine. Ali nekako je
opet sve izgledalo potpuno drugačije, možda zato što je stan zaista izgledao kao da
netko u njemu živi. Na prozorskoj su dasci bile LED lampice u obliku čili papričica,
na polici za knjige fakultetski udžbenici i knjige u mekom uvezu. Tu se nalazilo i nešto
poput hrama posvećenog Steelersima: uokvireni novinski članak koji slavi njihovu
pobjedu na Super Bowlu 2008. godine, nekoliko igračaka i maskota, plakat na kojem
je pisalo Ja krvarim crno i zlatno. Bilo je i mnogo fotografija u jeftinim drvenim
okvirima: članovi Sunitine velike indijske obitelji, nekoliko članova Toddove (manje)
obitelji, nekoliko fotografija njih dvoje dok su još bili slatki čudni tinejdžeri.
Sunitina je spavaća soba bila, kao što ju je Todd i upozorio, u potpunom neredu:
hrpa jastuka, jarko obojeni zidovi, gomila odjeće koja ispada iz ormara.
Toddova je soba naprotiv bila gotovo spartanski uredna, krevet složen kao da je u
vojsci, uokvireni periodni sustav elemenata na zidu i veliki pluteni pano prepun
kinoulaznica koje su bile aranžirane tako da izgledaju kao cvijet. Maribeth ih je otišla
pogledati.
“Gledamo mnogo filmova”, rekao je Todd. “Mislio sam, kad već dajem toliko
novca na ulaznice, mogu barem nešto i napraviti s njima.”
“Voliš li ti filmove?” upitala je Sunita. “Da, ali ne idem često u kino.” Kada je
počela raditi u Frapu, mislila je da će barem poneki petak iskoristiti da se iskrade na
matineju.
Ali nije. Nijedanput. Pogledala je odreske ulaznica, uglavnom su to bili noviji
filmovi, što je značilo da Maribeth nije gledala nijedan od njih. Skyfall. Američki
varalice. Igre gladi. Ted. Harold i Maude.
“ Harold i Maude?” rekla je iznenađeno.
“Znam”, rekla je Sunita. “Odvukao me na taj film u Row House. Film je stvarno
čudan. Jesi li ga ti gledala?”
Ne od fakultetskih dana. Ne otkako su se ona i Jason prvi put poljubili. Bila je
jesenska večer, početak njezine prve godine na fakultetu, oko tjedan dana nakon što je
prihvatila izazov svoje cimerice Courtney da ga intervjuira.
Sve što je ona očekivala od Jasona Brinkleyja, odnosno Jinxa, ispalo je pogrešno.
Nije bio glazbeni snob. Naravno, kada je priznala da ne voli Nirvanu, malo ju je
zadirkivao - “Tko je tebe odgojio?” - ali rekao je to dobronamjerno. Odmah joj je
bilo jasno da njemu nije bilo važno što ljudi vole, dok barem nešto vole. Njegova je
stvar bila to da je on volio glazbu. Nije bio DJ da bi bio cool ili da bi se razlikovao
od drugih, nego zato da bi podijelio tu ljubav s drugima.
A nije bio ni ružan. Uopće nije bio ružan. Kada ga je prvi put vidjela u uredu na
radiju, pomislila je kako je sladak - ta čupava kosa, oči boje lješnjaka i pune usne.
Kada bi se razveselio zbog neke stvari koju je puštao, zatvorio bi oči i grickao usne, a
Maribeth bi obliznula svoje usne kao odgovor.
Inače je pisanje za Maribeth bilo gore od vađenja zuba, pa je zato više voljela
uređivanje, ali članak o Jasonu napisala je u napadaju nadahnuća i odmah ga poslala u
novine. Kada ga je idući dan vidjela u tiskanom izdanju, shvatila je što je napisala.
Nije to bio profil, nego praktički ljubavno pismo, s nakladom od 11500 primjeraka.
“Svakoga dana Jason Brinkley anonimno šeće sveučilišnim kampusom, poput nekog
Clarka Kenta u trapericama i majici. Ali kada uđe u svoj ured, u ovom slučaju radijski
studio na KLXR-u, on postaje Jinx, glazbeni Superman”, čitala je naglas svojoj
cimerici Courtney. Preletjela je pogledom do kraja teksta, jer nije mogla pročitati
cijeli članak. Zatim je došla do najboljeg dijela. “U vremenu cinizma, kada se svi
pretvaraju da su previše cool da bi i za što marili, Brinkley je ta rijetka iznimka, netko
tko uistinu mari i zato i jest cool.” Bacila je novine. “Odmah me ubij. Molim te.”
“Pa to je baš slatko”, rekla je Courtney. “Senzibilna Maribeth koja se javno
zaljubila.”
Maribeth je zgužvala novine i bacila ih u koš za smeće. “Danas ne izlazim. Ne mogu
riskirati da naletim na njega.”
Još se skrivala u svojoj sobi u domu u pidžami kada ju je Courtney uvjerila da odu
u kino. “Kasna projekcija filma Harold i Maude. Pa tko će još biti ondje?”
Gotovo nitko, kako je ispalo. Osim Jasona Brinkleyja, koji je sjedio sam s
kokicama i kutijom bombona. Nije to bilo namješteno - Courtney nikada nije upoznala
Jasona - ali Maribeth je osjetila leptiriće u želucu, što je značilo da je na djelu
sudbina, iako joj se bio potpuno zavezao jezik pa mu nije rekla ni riječ tijekom filma i
za vrijeme šetnje natrag do kampusa. On i Courtney čavrljali su o glazbi Cata
Stevensa u filmu.
Ispred doma on se zadržao još trenutak. Courtney ih je značajno pogledala i otišla
unutra. “Imam pomalo uredničko pitanje za tebe”, rekao je Jason Maribeth.
“U redu”, rekla je ona oprezno.
“Volim dati naslove svojim kasetama s kompilacijama. To je važan dio procesa.
Radim na jednoj koju sam planirao nazvati Previše sam cool da marim, ali nisam bio
siguran je li unutarnja kontradikcija dovoljno jasna, ili je pretjerana...” Uputio joj je
nestašan smiješak, koji će joj u budućim godinama postati jednako prisan kao i njezin
vlastiti osmijeh. Tada je Maribeth shvatila kome je namijenjena ta kaseta, i ako je
članak novinarkina izjava ljubavi, onda je to isto kaseta za DJ-a.
“Vrlo je ambivalentno”, rekla mu je Maribeth. “Još jedno uredničko pitanje”, rekao
je još se smješkajući. “Ako sam ja Superman, jesi li ti onda Lois Lane?”
“Zašuti”, rekla je. I potom ga poljubila.

***

“Da, gledala sam Harolda i Maude”, rekla je Suniti i Toddu.

“Ali bilo je to jako davno.”

***
Počela je utakmica. Sunita je donijela pladanj kuhanih jaja, žumanjci su bili žuti, ali
bjelanjci crni, što baš nije budilo apetit. “Steelers jaja”, objasnila je. “Moraš pojesti
barem dva, inače ćemo izgubiti.”
Maribeth je vjerojatno pokazala paniku jer se Todd počeo smijati. “Mislim da je to
točno samo ako si navijač Steelersa.”
“Pa pretpostavljam da ste vas dvoje vatreni navijači.”
“Od rođenja”, rekao je Todd lupajući se po prsima.
“I ja”, rekla je Sunita. “Kada se moj tata doselio ovamo, rekao je da ga je to što je
postao navijač Steelersa više učinilo Amerikancem nego kad je dobio državljanstvo.”
“Ali Nikhil je dobio premještaj u Indiju zbog posla”, rekao je Todd. “To se inače
zove ironija.”
“Gleda utakmice preko satelitske”, rekla je Sunita.
“I zove kad se ne slaže s odlukama sudaca”, rekao je Todd. “Ako si iz Pittsburgha,
ljubav prema Steelersima ti je u krvi”, rekao je Todd. “Čak i ako živiš u Indiji. Čak i
ako si više gej od kite u duginim bojama.”
Maribeth je tada umalo nešto rekla. Da ona jest podrijetlom iz Pittsburgha.
Televizor se oglasio. “Oh, počinje doigravanje”, rekla je Sunita. “Jesi li joj
objasnila pravila?” upitao je Todd. Sunita je kimnula glavom. “Nema priče dok je na
terenu akcija.”
“Primljeno na znanje”, rekla je Maribeth.
Napunili su tanjure paellom i sjeli gledati utakmicu. Tijekom reklama objašnjavali
su joj statistiku i pričali nadugo i naširoko o igraču koji se zvao Ben Roethis-nešto-
erger, koji je igrao na poziciji vode navale i u kojeg su oboje bili zaljubljeni. “Kada
on ode u mirovinu, gotovi smo”, rekao je Todd.
“Umukni”, rekla je Sunita i malo ga lupila. “Postoji razlog zašto se to zove tim, A
ljudi su isto govorili i za Terryja Bradshawa.”
“Točno, i kada je on napustio tim, što se dogodilo?”
Sve se stopilo u ugodnu maglicu. Hrana, vino, njihovo rječkanje, sportski
komentatori, ponovljeni napadi. Do poluvremena je Maribeth osjećala toplinu i
pospanost, a u posljednjoj je čevrtini utonula u meki san. Možda je to bilo zbog one
priče o Haroldu i Maude, ali kada joj je Todd nježno prodrmao da se probudi,
nakratko je pomislila da je kod kuće, na kauču, i da je Jason budi spreman da je
odvede natrag u krevet.
 36. POGLAVLJE

Maribeth još uvijek nije primila prvi poziv na svoj novi mobitel pa, kad je on ptvi put
zazvonio, isprva nije prepoznala ton zvona, a kada konačno jest, počela se pitati tko bi
to mogao biti. Jedini koji su imali njezin broj bili su Todd i Sunita, koji su joj
uglavnom slali poruke, i ordinacija doktora Granta. A Louise nije zvala da potvrdi
termine za preglede. Nije da joj je to Maribeth zamjerala; pa žena doista nije mogla
raditi sve. “Halo”, rekla je. “Trebam Maribeth Klein.”
Bio je to tako uobičajena izjava da joj je trebao trenutak dok nije shvatila koliko je
sada pogrešna. Nitko tko ima ovaj broj ne bi trebao tražiti Maribeth Klein. Gotovo je
bacila mobitel. Bila je iznenađena. Nije očekivala da će joj Jason ući u trag.
“Je li to Maribeth Klein?” ponovio je glas. Stariji, ženski glas.
“Tko je to?” Nastojala je ne zvučati previše sumnjičavo, u slučaju da mora negirati
da je ona Maribeth Klein.
“Oh, oprostite. Ja sam Janice Pickering iz BurghBirthParents.org.”
Naravno. Napisala je svoje pravo ime na one obrasce koje je ispunila jer inače
cijela potraga ne bi imala smisla.
Dakle, nije Jason. Maribeth je polako izdahnula, nije bila sigurna je li osjetila
olakšanje, razočaranje ili oboje.
“Zovem u vezi s vašim online obrascima. Je li vam sad nezgodan trenutak?”
“Pričekajte malo.” Na Aveniji Penn bilo je vrlo bučno. Maribeth je uletjela u malu
ljekarnu.
“U redu. Oprostite. Bok. Jeste li štogod saznali?” upitala je Maribeth.
Janice Pickering se nasmijala. “Oh, ne. Nismo još dotle došli. Ali ja vam mogu
pomoći ako želite pronaći svoje biološke roditelje.”
“Možete?”
“Dobro sam upoznata s cijelim procesom.”
“Dakle, što trebamo dalje raditi?” upitala je.
“To je malo prekomplicirano da bi se rješavalo preko telefona.”
“U redu. Da dođem u vaš ured?”
Ljekarnik u bijeloj kuti upitao ju je treba li joj pomoć, a zatim je vidio da razgovara
na mobitel i uputio joj prijekoran pogled. Maribeth je samo prošaptala Oprostite.
“Bolje je ako se nađemo kod vas ili u kafiću.”
 “Može u kafiću”, rekla je Maribeth.
“Možete li doći u Mount Leb-O ili Squirrel Hill?”
Maribeth nije imala pojma gdje se nalazi Mount Leb-O, ali joj se činilo da je
Squirrel Hill bliže. “Ja živim u Bloomfieldu. Nemam auto, ali mogu stići autobusom.”
“Oh, nemate auto. Mogu ja doći do vas. Rekli ste da ste u Bloomfieldu?”
“Zašto se ne bismo našle u Lawrencevilleu”, predložila je Maribeth. Nije znala
zašto, ali htjela je imati neku sigurnu zonu između stana i ovoga, što god ovo bilo.
Navela je jedan kafić u blizini knjižnice i dogovorile su se da se nadu u četiri.
Prekinula je i ispričala se ljekarniku. Zapravo je bilo dobro što se zaustavila u
ljekarni. Imala je tromjesečnu zalihu lijekova, ali možda će kad potroši lijekove
morati zamoliti doktora Granta za nove recepte za poluizmišljenu M. B. Goldman.
Pomalo se pitala je li to nezakonito. A također joj se na vratu pojavio neki osip.
Pokazala ga je ljekarniku. Rekao joj je da je to ekcem i dao joj kortizonsku kremu.

***

Janice Pickering kasnila je dvadeset minuta na njihov dogovor, a došla je razbacujući

fascikle i isprike na sve strane. “Morala sam ići kući po papire, a zatim se u tunelu
dogodila prometna nesreća. U suprotnom traku, ali promet su zakrčili ovi koji stoje sa
strane i bulje.”
“Oh, ne brinite zbog toga”, rekla je Maribeth. “Žao mi je što ste zbog mene morali
prevaliti toliki put.”
“Oh, naviknuta sam na to. Kupili smo kuću u četvrti Mount Leb-O jer su tamo dobre
škole, ali sam završila u Squirrel Hillu pa se uvijek vozim amo-tamo.”
“Mount Leb-O?” Zvučalo joj je kao neka lezbijska enklava.
“Predgrađe s druge strane rijeke. Poznato po dobrim školama.”
“A tako. Pa, da vam naručim kavu? Možda neki kolač?”
“Oh, već su prošla četiri sata. Neću spavati noćas ako sada popijem kavu.”
“Možda čaj.”
“Mmmmm, možda kapučino s okusom karamele, ako imaju beskofeinski? Što vi
mislite?”
“Zašto ne?”
“Oh, onda može.”
Maribeth je stala u red za narudžbe. Kada se vratila do stola, Janice je uredno
posložila fascikle. Maribeth joj je dodala kapučinb, a ona je glasno otpila gutljaj, a
zvučala je kao Maribethini blizanci dok su srkali svoje vruće čokolade povodom
prvog snijega, iako je imala oko šezdeset godina.
“Oh, ovo je stvarno dekadentno. Jeste li sigurni da je beskofeinski?”
“Tako piše na šalici.”
Malo su čavrljale. Janice je pitala Maribeth odakle je. “Iz New Yorka”, odgovorila
je ona. Nije joj se činilo potrebnim lagati kada će ionako toliko toga što će sada
zajedno raditi - hoće li ovo zajedno raditi? - zahtijevati mnoge osobne podatke. Osim
toga, Janice sa svojom sijedom kosom koja joj je ispadala iz punđe zaista nije
izgledala kao neki privatni detektiv.
“Imate li djece?” pitala ju je Janice. “Da, dvoje. A vi?”
“Moji su već odrasli.”
“A gdje radite?”
“U školi. Zapravo je blizu ovog dijela grada.”
“Učiteljica ste?”
“Socijalna radnica. Radim s djecom s posebnim potrebama.”
Maribeth se nasmiješila i kimnula. “Dakle”, započela je. “Ovo vam je dodatni
posao?” Znala je da socijalni radnici jako loše zarađuju.
Janice se nasmijala. Imala je malo pjene od kapučina na gornjoj usni. “Oh, ovo baš
i nije posao. Više hobi. Ili možda poziv.”
“Oh, dakle, BurghBirthParents.org je zapravo što?”
Janice je spustila šalicu na stol. “Pa pretpostavljam da sam ja
BurghBirthParents.org.“
“Oh.” Maribeth je osjetila razočaranje. Već se bila psihički pripremila na
poduzimanje važnog koraka, a sada je bila na čajanci s nečijom bakom.
“Recite mi, jeste li došli u Pittsburgh zato da biste pronašli svoju biološku majku?”
“Nisam posve sigurna”, rekla je Maribeth.
“Razumijem. To je veliki korak nakon što ste veći dio života razmišljali o tome.”
“Nisam baš toliko vremena razmišljala o tome”, rekla je Maribeth oštro.
Janice se namrštila, kao da joj se nije svidio njezin ton. Ili joj možda nije
vjerovala. Nitko nije. Ni Jason. Ni njezini roditelji. Kada je Maribeth bila u osnovnoj
školi, bio je brodvejski mjuzikl Annie vrlo popularan. Neke su ga njezine prijateljice
išle gledati i vratile su se pjevajući pjesmu “Tomorrow”, i to neprestano, kao da su na
audiciji za mjuzikl. Maribeth je od njih naučila sve pjesme iz mjuzikla i kasnije je
molila roditelje da je povedu na mjuzikl. Ali oni to nikad nisu napravili.
U petom ju je razredu jedna njezina prijateljica pozvala da ide gledati mjuzikl s
njom i njezinom obitelji, čak su ponudili da plate i njezinu ulaznicu, ali je njezina
majka odbila. Nastala je velika svađa. Maribeth nije razumjela. Nekim klincima
roditelji nisu dopuštali da gledaju Briljantin jer je bio malo izazovniji u seksualnom
smislu, ali njezina majka s tim nije imala problem. Pa u čemu je problem s Annie?
Konačno joj je otac objasnio: “Annie govori o siročetu koje traži svoje roditelje.”
“Pa što?” pitala je Maribeth. “Tvoja se majka brine da će ti to dati neke ideje.”
Maribeth je već nekoliko godina znala da je posvojena, ali do tog trenutka pomisao
na te druge roditelje nikada nije ušla u njezinu glavu. “Nije me briga za njih”, rekla je
Maribeth ocu, u zadnjem uzaludnom pokušaju da ode gledati mjuzikl.
Kada je konačno u srednjoj školi gledala filmsku verziju Annie, sve joj je to bilo
veliko razočaranje.
“Možete li mi objasniti kako cijeli proces funkcionira?” Maribeth je upitala Janice.
“Čitala sam da su se zakoni promijenili.”
“Da, jesu, i sada podržavaju pravo djeteta da sazna više o svom podrijetlu. To ne
znači da će vaša biološka majka htjeti kontakt s vama, ako je uopće živa, ali gotovo
uvijek možemo naći neki trag koji pokazuje otkuda ste potekli.”
Gotovo uvijek. Tako definitivno. “Kako počinjemo?”
“Znate li preko koje ste agencije posvojeni?”
“Ne.”
“Sjećate li se nekih piknika ili zabava iz djetinjstva? Mnoge agencije za posvajanje
ih organiziraju svake godine za svoje klijente.”
“Doselili smo se u New York kad sam bila mala. Tata je ovdje završio stomatološki
fakultet.”
Janice je prolistala dosje. “Oh, vidim. Ali vi ste Židovka, zar ne?”
Maribeth se ukočila. “Kakve to veze ima i sa čim?” Pitala se hoće li Janice
postavljati pitanja oko njezina židovstva. Nije bila stvar u tome da bi ona bila
religiozna, uopće nije bila religiozna, ali to joj je još uvijek smetalo na isti način kao i
kad joj je Brian Baltzer, odvjetnik s kojim je davno izlazila, rekao da će se Maribeth
morati preobratiti na njegovu vjeru ako se ikada vjenčaju.
“To sužava mogućnosti”, rekla je Janice. “To bi moglo značiti da je i vaša biološka
majka također Židovka, a u tom slučaju, vjerojatno je i vaše posvajanje obavljeno
preko neke od židovskih agencija u gradu.”
“Oh.”
“Ali možda brzam sa zaključcima. Ako ste posvojeni preko bilo koje od postojećih
agencija, to je direktniji put. Sve agencije imaju pohranjene dosjee. Zamolit ćemo ih
da ih pretraže. Ako pronađu dosje, mogu kontaktirati i biološke roditelje.”
 “To zvuči lako.”
Janice se blago nasmiješila. “To je najizravniji način. Ali ništa u ovom procesu
nije lako.”
“A što ako nije riječ o židovskom sirotištu?”
“Tražit ćemo druga postojeća sirotišta. Ali možda je vaše posvojenje obavljeno
preko privatnog doktora ili odvjetnika ili sirotišta koje se u međuvremenu zatvorilo -
većina ih se zatvorila - pa ćemo možda trebati uputiti molbu za zasebnu potragu preko
obiteljskog suda.”
“Obiteljskog suda?”
“Da. Ovaj je kapučino stvarno ukusan. Kako se ono zove?”
“Karamel mochaccino.”
“Bez kofeina?”
“Da, bez kofeina”, odgovorila je Maribeth. “Sud se stvarno zove obiteljski?”
“Da”, rekla je Janice.
Nakratko su zašutjele, Maribeth je razmišljala, a Janice glasno srkala svoj
kapučino.
“U redu, što se tiče te potrage - što ona znači?”
“Morate sudu podnijeti pisani zahtjev. Sudac će razmotriti zahtjev i dati nalog da
počne potraga. Licencirani službenik koji obavlja takve potrage pretražit će podatke u
dosjeima ne bi li našao podudarne podatke. Ja sam inače licencirani agent za potrage
pa me možete imenovati svojom opunomoćenicom.”
“U redu. Onda napravimo tako.”
“U redu, zadržat ćemo tu potragu preko suda kao mogućnost, ali s obzirom na to da
su vaši posvojitelji Židovi, to nam može suziti mogućnosti za potragu.”
Prošlog su ljeta ona i blizanci lovili krijesnice u parku. Kada je Oscar konačno
ulovio jednu, izgledao je pomalo prestrašeno, kao da ne zna što je zapravo napravio.
Točno se tako Maribeth sada osjećala. Očekivala je veću i širu potragu. “Što ako je
pronađemo?” upitala je.
“Slijedi neki oblik uspostavljanja kontakta. Obično je to putem pisma. A zatim vas
dvije odlučujete što dalje.”
“Što ako je mrtva?”
“I to je moguće. Ali uvijek postoji neka rodbina.”
“A što ako ona ne želi ni čuti za mene?”
Janice je duboko udahnula, kao da ju je Maribethin negativan stav uznemirio. “I to
je moguće”, priznala je. “Morate poduzeti prvi korak i imati vjere. Zapamtite, samo
zato što ste vi dugo maštali o njoj, ne znači da je osjećaj uzajaman.”
“Već sam vam rekla. Nisam maštala o njoj”, rekla je Maribeth.
Janice se namrštila, a pjena od kapučina s gornje usne spustila joj se malo niže.
“Samo želim reći, ovo je iznenadna odluka, poteknuta uglavnom zdravstvenim
razlozima. Zapravo više tragam za svojom genetskom poviješću.”
“Ali zašto ste onda došli čak ovamo da je nađete? To ste mogli i iz New Yorka.”
Maribeth je uzdahnula. “Taj je dio malo kompliciran.” Janice se pobjednički
nasmiješila. “To je obično tako.”
Kada je Janice otišla, vani se već smračilo, ali noć je bila blaga pa je Maribeth
odlučila malo prošetati. Njezina joj je biološka majka uvijek bda nejasna, apstraktna
figura. Možda je bila tu negdje, možda nije, ali ionako nije bilo načina da to sazna pa
čemu se mučiti razmišljanjem o tome. Slično je Maribeth razmišljala i o Bogu.
Pretpostavila je da bi njezina biološka majka mogla biti agnostik.
Ali sada bi konačno migla doći do dokaza o njezinu postojanju. Koliko ima godina?
Šezdeset pet? Sedamdeset? Je li ikada mislila na Maribeth? Je li se pitala imaju li iste
oči? (Maribeth je imala sive oči.) Ili kosu? (Maribethina je kosa bila smeđe boje,
valovita, a malo je počela i sijedjeti na sljepoočnicama.) Je li i njezino koljeno
krckalo kada bi se ujutro probudila? Je li se lijepo smijala? Je li itko ikada opisao
njezin smijeh kao “seksi glasanje tuljana” kako je Jason neki put znao opisati njezin
smijeh? Je li ona imala svog Jasona? Je li bila udana? Razvedena? Je li imala još
djece?
I što je bilo s Maribeth? Zašto ju je dala na posvajanje? Što bi majku moglo
natjerati na tako nešto?
Mogla bih i samu sebe zapitati istu stvar, pomislila je.
 37. POGLAVLJE

Nastavila je pisati pisma blizancima, hrpa na njezinu noćnom ormariću je rasla.

Jednog je popodneva otišla u papirnicu u Shadysideu i dala četrdeset dolara za fini
papir za pisma te još dvadeset dolara za nalivpero. Bila je to njezina najdekađentnija
kupnja otkako je otišla od kuće.
Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put pisala pisma na papiru finom poput toga.
Možda kada je pisala zahvalnice uzvanicima na svome vjenčanju? Kada je rodila
blizance, zahvale za poklone poslala je e-mailom, što nije baš bilo otmjeno, ali je bila
sretna što je to uopće i uspjela obaviti. Tih su dana zahvalnice svima bile zadnja stvar
na pameti, osim Jasonovoj majci, koja bi se uvrijedila ako ne bi odmah dobila
primjerenu zahvalu za svoje poklone.
Bio je dobar osjećaj pisati na papiru koji je mirisao poput starih biblioteka. Pero je
glasno škripalo preko lista papira dok ga je ispunjavala riječima. Činilo joj se da to
njezina pisma prožima s više smisla.
Dragi Oscare i Liv, pisala je.
Ovdje gdje se sada nalazim ima mnogo muzeja.
Prošli sam ih tjedan počela istraživati. Prvo sam išla u
Muzej suvremene umjetnosti, a jučer u Prirodoslovni.
U njemu je bilo toliko fosila dinosaura, ali nijednog plavetnog kita. Sjećate li
se kada smo vidjeli plavetnog kita u dinosaurskom muzeju? Liv, sjećaš li se što
si tada rekla?

Dinosaurski muzej bio je njihov naziv za Prirodoslovni muzej u New Yorku, jer su
kada su odlazili u njega, većinom išli gledati goleme kosture T-Rexa. Ali baš tog dana
- koji je bi jedna od rijetkih nedjelja kada nisu morali ići na dječje rođendane,
dogovorena igranja ili neke druge aktivnosti - njih su četvero malo detaljnije istražili
muzej i razgledali kamenje s Mjeseca, a zatim i izloške iz dubina oceana, među kojima
je bio i golemi plavetni kit koji je visio sa stropa.
Svi smo legli na pod, a ti i Liv mislili ste da je to blesavo, a zatim smo odozdo
gledali kita. A ti si, Liv, rekla: “U školi smo učili da plavetni kit ima tako veliko
srce da bi čovjek mogao proći kroz njega.”
A ti si, Oscare, tada rekao: “Ja želim proći kroz nečije srce.”
A ja sam vam stisnula ručice i rekli: “Već ste prošli kroz moje.”
 I još su joj prolazili kroz srce. Iako to nije napisala. Žena na poslovnom putu ne bi
imala razloga za takvu sentimentalnost, niti potrebu da dokazuje dubinu, širinu i
sadržaj svog oslabljenog srca.
 38. POGLAVLJE

Kada je sljedeći put išla na pregled k doktoru Grantu, upravo kad su završavali s
pregledom, zamolila ga je da joj pogleda vrat.
“Mislila sam da je ekcem i sve sam pokušala”, rekla je. “Promijenila sam sapun i
šampon. Mazala sam se kortizonskom kremom. Provjeravala sam na internetu što bi
moglo biti i sad se brinem da nije možda manjak vitamina.”
Već ju je razgovor o tome naveo da ju je počeo svrbjeti ne samo vrat nego cijelo
tijelo. “Mislila sam da biste me mogli poslati nekome tko neće biti, hm, naporan oko
moje situacije s osiguranjem.”
“Hmmm. Mislim da znam jednog tolerantnog dermatologa, ali zašto ne bih ja prvo
pogledao.” Rukom je potapšao stolicu. “Sjedite.”
Sjela je na stolicu i nagnula se. Odmaknuo joj je kosu i na trenutak je osjećaj svraba
zamijenio osjećaj mira koji je došao od činjenice da ju je dodirnulo drugo ljudsko
biće.
“Dobra vijest je da nije riječ o manjku vitamina”, rekao je. “A koja je loša vijest?”
“Izgleda da imate uši.” Zastao je. “I to poprilično mnogo ušiju, mogao bih reći.”
“Oh, sranje.” Spustila je glavu među ruke.
“Ne zvučite iznenađeno.”
“Ne. Iznenađena sam. Potrošila sam cijelu bočicu onog šampona protiv ušiju.” Opet
je počešala glavu. “A ti su šamponi doslovno otrovni.”
“Da, jesu. Ali oni ubijaju samo žive uši, ali ne i ličinke. Njih morate istrijebiti iz
kose.” Počešao je svoje tjeme kao da ga je počela svrbjeti glava od razgovora o
ušima. “Postoji posebna vrsta češlja -”
“Da, poznat mi je taj češalj”, prekinula ga je. Pokušala je zamisliti kako sebi
iščešljava uši iz kose onako kako je to radila blizancima. Sjetila se tog groznog dana
kod kuće. Niff koja ju je osuđivala. Hodanje po kiši. Liv koja ju je udarila. Ona udara
Liv.
Počela je plakati.
“Pa nije tako strašno”, rekao je. “Svi ih dobiju. Uši ne diskriminiraju. To ne znači
da ste prljavi.”
“Ma nije stvar u tome...”
“Nego u čemu?”
“Jednostavno mi je već dosta. Zar nisam dovoljno toga prošla?”
 Malo je mrzila samu sebe u tom trenutku, što zvuči poput djeteta. Koliko god prava
na samosažaljenje imala, sada je potrošila sva prava. I još malo više od toga. “Žao mi
je. Trebala bih se sabrati.” Ustala je i obrisala oči. Postao im je običaj da nakon
pregleda odu u njegov ured na razgovor. Bio joj je to najdraži dio pregleda. Bio joj je
to najdraži dio cijelog tjedna, da bude iskrena. “Vjerojatno bih trebala samo otići.
Moram ići pronaći taj češalj.” Zamišljala je kako će morati provlačiti taj češalj kroz
svoju dugu kosu. “Sranje.”
“Imam bolju ideju”, rekao je on. “Idemo gore i ja ću vam išćešljati uši iz kose.”
“Vi?”
“Da, ja.”
“Zar vas na medicinskom fakultetu uče kako trijebiti nekome uši iz kose?”
“Ne. Ali imao sam kćer. I prilično sam siguran da još uvijek imam sve potrebno.
Stalno sam to namjeravao baciti, ali nikad to nisam napravio. Možda je postojao i
razlog za to.”
“Molim vas, samo mi nemojte reći da se sve događa s nekim razlogom.”
“Nikad to ne bih rekao.”
“Dobro. Ipak, nisam sigurna da vam mogu dopustiti da mi izvlačite te male gnjide iz
kose. Odvratno je.”
“Vidio sam i gore. Doktor sam.”
“Da, ali ovo je drugačije”, rekla je.
“Znam da jest”, rekao je. Zatim je tišim glasom dodao: “Zaista jest u redu upitati za
pomoć.”
Na recepciji je rekao Louise da je gotov za taj dan. U čekaonici nije bilo drugih
pacijenta, niti je itko trebao doći. Maribeth se pitala, ne prvi put, je li ona njegova
jedina pacijentica. Kada su izašli, krenula je niz ulicu prema njegovu autu, ali on je
krenuo u suprotnome smjeru, pješačkim prilazom prema trijemu ispred jedne kuće.
“Vi živite ovdje?” upitala je Maribeth.
“Da.”
“Oh.”
Otvorio je vrata, propustivši Maribeth prvu unutra. Ušla je u veliko predvorje,
svjetlo je prodiralo kroz obojena stakla i bojilo oblačiće prašine u plavo i zlatno. S
desne je strane bilo stubište od mahagonija, a s lijeve salon s policama za knjige i
kaminom na drva.
“Prođite unutra”, rekao je.
Prođite unutra. Njezini bi prijatelji možda rekli samo “uđi unutra”, ali nitko ne bi
rekao “prođite” jer je rijetko koji stan bio dovoljno velik i prostran da bi se njime
moglo prolaziti. (Elizabethina i Tomova kuća bila je dovoljno prostrana, ali u njoj je
posljednji put bila prošle godine na božićnoj zabavi kada ju je djevojka zadužena za
spremanje kaputa praktički utjerala unutra.)
Slijedila ga je niz dugi uski hodnik, čiji su zidovi bili prekriveni uokvirenim
fotografijama, kroz blagovaonicu u kojoj je na stolu bila hrpa pošte i medicinskih
časopisa, i zatim u svijetlu, otvorenu kuhinju koja je izgledala kao da je iz časopisa:
najbolji uređaji od nehrđajućeg čelika, crveni sjajni ormarići, a sve savršeno čisto,
kao da ta kuhinja nikad nije bila uprljana neurednim činom kuhanja hrane.
Otvorio je jedna vrata na drugom kraju kuhinje. Iza vrata je bio mali toalet. “Obavit
ćemo to ovdje”, rekao je.
Maribeth je podigla obrvu.
“Iščešljavanje ušiju iz kose”, rekao je i malo pocrvenio. “Samo da uzmem sve što
mi treba.”
Krenuo je uza stepenice. Maribeth je otišla u hodnik i razgledala fotografije. Bile su
tu fotografije doktora Granta u mladim danima, kosa mu je i tada bila malo prosijeda.
Bile su tu i fotogtafije djevojke koju je vidjela na onoj fotografiji u njegovu uredu,
koja je, koliko je shvatila, bila njegova kći, a i njegove žene, predivne crnkinje. Gdje
je ona sada?
Doktor Grant nije nosio vjenčani prsten, a nijedan oženjeni muškarac kojeg je ona
poznavala ne bi svoju pacijenticu pozvao na sladoled ili češljanje kose. Ali, isto tako
nijedan razvedeni muškarac ne bi imao toliko mnogo obiteljskih fotografija na zidu.
Osim toga, ta kuhinja. Bila je to ženska kuhinja. Sigurno je udovac. I to odnedavno,
ako je suditi po tome što je kuhinja još nova.
Vratio se, noseći povećalo, mali metalni češalj i bočicu Niveina losiona za tijelo.
“Nisam mogao pronaći regenerator za kosu. Valjda će i losion poslužiti svrsi.” Dodao
joj je ručnik.
“Zvučite kao da ste ovo često radili.”
“I više nego što sam htio. Malloryna majka, Felicity, obično je imala kosu spletenu
u pletenice, ali Mallory je plakala svaki put kada bi je odvela u frizerski salon da ih i
njoj ispletu. Htjela je imati raspuštenu kosu. Obično bih je ja navečer kupao pa sam se
ja brinuo i za njezinu kosu. Kosa joj je bila nježnija nego Felicityna, a sa mnom nikad
nije plakala, što me je, priznajem, činilo ponosnim. Sve do dana kada je kući došla s
ušima u kosi. Felicity je odbila baviti se time. Rekla je da je Malina kosa bila
spletena u pletenice, to joj se ne bi dogodilo. Željela joj je ošišati kosu. Mallory je
plakala. A ja sam se sažalio. I tako sam postao stručnjak za odstranjivanje ušiju.”
Pokazao je na sebe.
 Zamišljala ga je kako kupa svoju kćerkicu i nježno joj raščešljava kosu. “Zvučite
kao jako dobar otac.”
“Inače sam često bio odsutan, ali večernja nam je kupka bila sveta stvar. Moram
priznati, čak sam na neki način uživao i u našim trenucima odstranjivanja ušiju. Mal
međutim baš i nije. Obično je vrištala.”
“Da, znam ponešto o tome.” Maribeth je zastala, shvativši da je odala još jedan
djelić sebe. Jer tko bi drugi rekao tako nešto nego roditelj? A s druge strane, tko bi i
imao toliko ušiju u kosi nego roditelj?
Ako je i zapazio tu novu informaciju, nije to ničime pokazao. “Da počnemo?”
Istisnuo je malo losiona na ruku i zgrijao ga među rukama prije nego što ga je namazao
po njezinoj kosi.
Dodir mu je bio nježan, blag, umirujući, kao i ranije u uredu. “Živi li Mallory još
ovdje?” upitala je, pomalo sanjivo.
“Odrasla je i odselila se.”
“Dakle, živite sami?”
“Trebao bih prodati kuću. Kuća je zaista prevelika za jednu osobu.” Uzdahnuo je.
“Ali ovdje sam tako dugo. Nikako da se maknem, nažalost.”
Nakon što joj je kosu namazao losionom, razdijelio ju je na pramenove. “U redu, da
vidimo što ovdje imamo.” Prošao je češljem kroz njezinu kosu, ali je češalj zapeo.
Malo se trgnula, a sanjivi je osjećaj nestao.
“Oprostite”, rekao je.
Pokušao je opet. Češalj je ponovno zapeo. Maribeth se trgnula. Boljelo je. Sada je
počela više suosjećati s Liv.
“Da, stvarno ih mnogo imate”, rekao je. Obrisao je češalj o papirnati ubrus, i
pokazao joj debele gnjide. Fascinirano ih je promatrala. Na neki čudan način, ovo je
bilo kao da je dio svoje djece ponijela sa sobom na put. Ali to nije značilo da se ne
želi riješiti ušiju iz kose.
Doktor Grant je neko vrijeme pokušavao provući češalj kroz njezinu neposlušnu
kosu. “Imate mnogo kose”, rekao je. “I vrlo je zapetljana.”
“Znam. Kosa mi je totalno neuredna jer nikad nemam vremena baviti se njome.”
Iako je sada zapravo imala vremena. Mogla je svakoga dana ići u salon na fen-frizuru
da je htjela.
Ponovno je pokušao provući češalj. “Au, to se stvarno jako zapetljalo.”
“Znate što?” rekla je dok je on pokušavao otpeljati pramen kose iz češlja.
“Odrežimo je.”
“Nismo obrijali Mallorynu kosu pa nećemo ni vašu.”
 “Ne treba je obrijati, samo malo odrezati. Dovde.” Prstom je pokazala na gornji dio
vrata. “Imate li škare?”
“Ne za kosu.”
“Ma bilo koje će dobro poslužiti.”
“Ali stvarno se mogu snaći s češljem. Mislim da nema potrebe da odrežete kosu.”
Nije bila sigurna je li bilo potrebno, ali joj se u ovom trenutku zbog nekog razloga
to činilo nužnim.
“A možda će vam poslije biti žao”, dodao je.
“Bolje žaliti za nečim što ste učinili nego za nečime što niste. Ako vi to ne želite
napraviti, samo mi dajte škare. Samo ću odrezati desetak centimetara pa ćemo
nastaviti s iščešljavanjem.”
Gledali su jedno drugo u zrcalu. A zatim je doktor Grant spustio pramen kose koji
je držao i izišao iz kupaonice.
Čim je otišao, ona se sjetila onih ružičastih vrpci koje su stajale na polici s
knjigama u njegovu uredu.
Te su vrpce znak podrške borbi protiv raka dojke. Vjerojatno je njegova žena umrla
od raka dojke. (Sada se sjetila da ona još nije otišla na mamografiju.) Možda je
njegovoj ženi otpala kosa zbog kemoterapije. Možda ju je morala obrijati prije nego
što joj je počela skroz ispadati. Možda joj je on morao obrijati kosu. Možda je
obrijao i svoju u znak podrške. Možda joj zato nije htio odrezati kosu. A ona ga je
praktički prisilila na to.
Ponekad je zaista mislila da joj srce više ne funkcionira kako treba. Naravno, mišić
je radio svoje, ali onaj emocionalni dio njezina srca bio je potpuno sjeban.
“Nema veze”, povikala je glasno. “U redu je.”
“Zašto? Izgubili ste hrabrost?” Doktor Grant vratio se s parom kirurških škarica.
Uopće nije izgledao kao da je tužan.
Nije mogla ništa drugo nego se nasmiješiti i reći: “Ne”.
Stao je iza nje i prstima uhvatio njezinu ljepljivu kosu. “Da prvo isperemo losion?”
upitao je. “Da bude manje neuredno.”
“Ionako to obično ispadne neuredno”, rekla je. “Mislim da ću se jednostavno
prepustiti neredu.”
To mu se svidjelo. Vidjela je to. “Dokud da odrežem?” upitao ju je.
“Dovde.” Pokazala je na kralježak na vratu. “To je kralježak C-7, ako želite i
anatomsku specifikaciju.” Skupio joj je kosu u rep i zavrnuo je. To ju je malo
zaboljelo, ali na ugodan način, a zatezanje ju je, iako je to bilo paradoksalno, čak
opustilo. Osjećala se onako kako je zamišljala da se osjećaju mačići kada ih njihova
majka nosi za šiju.
“Spremni?” pitao je. “Jedan, dva.”
Tri.
Čula je mokri pljas kada je kosa pala na pod, a zatim osjetila škakljanje povjetarca
na vratu. Svrab je odmah prestao.
“Bolje?” upitao je.
Pogledala se. Nije imala ovako kratku kosu još od fakulteta. Lice joj je sada
izgledalo vedrije, manje umorno. Prvi put od operacije osjećala se kao da je nanijela
malo ruža.
Nije mu ništa odgovorila. Samo se nasmiješila.
“Da završimo posao?”
“Samo naprijed.”
Počistio je s poda kosu koju je odrezao, a zatim ju je nastavio češljati. Dok je to
činio, malo su čavrljali. Ispričao joj je još neke stvari o svojoj kćeri Mallory, koja je
prošle godine završila fakultet i sada je gradila karijeru. Ona mu je zauzvrat ispričala
o svojoj potrazi za biološkom majkom.
Iza tog čavrljanja, Maribeth je osjetila kako se otvara neki drugi razgovor. O
obitelji koju je ostavila iza sebe. O obitelji koja je ostala iza njega. Bilo je to kao da
su već znali, kao da su već odlučili zajednički premostiti te velike dijelove svoje
životne povijesti i krenuti direktno u srž stvari.
 39. POGLAVLJE

Jednoga je dana Maribeth pogledala kroz prozor svoje dnevne sobe i vidjela
narančastu puricu na napuhavanje s kapom Steelersa - Dan zahvalnosti na pittsburški
način. Provjerila je kalendar. Da. Idući je tjedan Dan zahvalnosti. Kako se to
dogodilo?
Nije stvar u tome da nije bila svjesna vremena. Ali bez rokova, sastanaka
uredništva, sati baleta, večera, vođenja blizanaca na igranje s drugom djecom,
školskog tjedna, radnog tjedna, sve se promijenilo. Ako je primjećivala da dani
prolaze, to nije bilo zbog kalendara, nego zbog toga što joj noga više ne bi otekla kada
bi cijeli dan provela bez kompresijske čarape, ili zato što se mogla prisjetiti i težih
riječi (poput nepunoznačnost i veledostojnik). Ili zato što je hrpa pisama koje je pisala
blizancima bila debela već nekoliko centimetara.
Idućeg dana, u njihovoj uobičajenoj tjednoj vožnji do super-marketa i azijskog
dućana u Volvu koji im je posudio Miles (Maribeth još nije upoznala Milesa, iako se
počela osjećati vrlo bliskom njegovim terijerima, čiju je dlaku pronašla čak i u stanu,
kamo ju je prenijela iz auta), Todd i Sunita pitali su Maribeth što planira za Dan
zahvalnosti.
“Pa, nisam sigurna što ću raditi”, rekla im je. “A vas dvoje?”
“Sunnyni roditelji uživat će u tradicionalnom ritualu za Dan zahvalnosti koji
prakticiraju naturalizirani Amerikanci koji žive u Hyderabadu”, rekao je Todd. “A
moja će obitelj uživati u tradicionalnom ritualu za Dan zahvalnosti za razorene
obitelji.”
Sunita ga je lupnula po ramenu. Okrenula se prema Maribeth. “Roditelji su mu se
razveli prije pet godina. Još to nije prebolio.”
“Nikad to neću preboljeti.” Dramatično je uzdahnuo. “Tata provodi blagdane s
nekom svojom barbikom, a mama sa svojim novim dečkom ide u Altoonu.” Todd se
malo trznuo. “Ja ne želim ići u Altoonu.”
“Ne krivim te”, rekla je Maribeth, iako ona sama nikada nije bila u Altooni i što se
nje tiče, to je moglo biti novo hit odredište u Pennsylvaniji.
“Mi smo planirali pozvati k sebi neke prijatelje koji također nemaju kamo ići”,
rekla je Sunita.
“Večera za siročad”, rekla je Maribeth. Ona je prije običavala častiti svoje
prijatelje, prvo s Elizabeth, a kasnije s Elizabeth i Jasonom. Bogate večere, s deset,
petnaest, ponekad i dvadeset ljudi naguranih u njezinu potkrovlju. Igrali su razne igre,
poput pantomime. Pili mnogo vina. Svi bi se raširili po podu i gledali filmove. U
ponoć bi prigrizli ostatke od večere, pa obično ništa ne bi ostalo za sutra. (Jason je
poslije običavao peći drugu puricu u petak nakon Dana zahvalnosti samo da si može
raditi sendviče od puretine.)
“Da, večera za siročad. Sviđa mi se to”, rekao je Todd. “Samo što mi ne znamo
ispeći puricu.”
“A mislili smo, ako ti nemaš neke druge planove”, rekla je Sunita, “da bi i ti mogla
doći.”
“I ispeći puricu?” upitala je Maribeth.
“Ne”, rekao je Todd. “Ne želimo da nam samo daš ribu i nahraniš nas, želimo da
nas naučiš kako da sami ulovimo ribu, o, učiteljice.”
“A i želimo da dođeš k nama”, dodala je Sunita. “Ali nismo bili sigurni jesi li i ti
jedna od 'siročadi'.”
Tog ju je jutra Janice nazvala i prenijela joj razočaravajuće vijesti. Židovske
agencije za posvajanje nisu imale nikakvih podataka o njoj. Bila je to mala prepreka,
ali ipak je to nekako uznemirilo Maribeth. Na trenutak je imala taj paničan osjećaj kao
da nikada nije uistinu postojala. “Ne, ne, ne. To samo znači da se vaše posvojenje
odigralo nekim drugim putem”, umirivala ju je Janice. “Nije neuobičajeno da
židovske obitelji posvoje nežidovsko dijete. Provjerit ćemo kod drugih agencija i
inicirati daljnju potragu preko suda.”
Maribeth je razmišljala o Toddovu i Sunitinu pozivu. Nije bila sigurna što želi
raditi na Dan zahvalnosti, ali što se tiče pitanja o njezinoj pripadnosti večeri za
siročad, odgovor na to bio je potvrdan.
 40. POGLAVLJE

Obiteljski je sud bio smješten u velikoj zgradi u centru grada koja je imala prostrano
predvorje ukrašeno masivnim drvom i patiniranim mramorom. Nešto u tome sviđalo
se Maribeth. Zgrada je bila lijepa, ali nije skrivala svoju starost. To ju je podsjetilo
na one starije žene koje je ponekad znala viđati, i koje si nisu ubrizgavala botoks u
lice niti bojile svoju sijedu kosu.
Kada bolje razmisli, i Janice je pomalo bila takva. Ona i Maribeth dogovorile su se
da se nadu u predvorju jednog kišnog ponedjeljka popodne na početku onog tjedna
kada je bio Dan zahvalnosti te da odu predati zahtjev za potragu. Mogle su to učiniti i
elektroničkim putem, ali Janice je htjela podnijeti zahtjev osobno, i to prije
blagdanskih gužvi.
Otresajući kišne kapi sa svojih kaputa, zakoračile su u dizalo. Jedan je mladi par
ušao nakon njih, smijuljeći se i ljubeći.
“Ured za izdavanje dozvola za vjenčanja također se nalazi u ovoj zgradi”, šapnula
joj je Janice, i smiješeći se prevrnula očima. “Pa znate kakvi su mladi i zaljubljeni.”
“Maglovito se sjećam”, rekla je Maribeth.
Ali sjećala se više nego maglovito. Kada su ona i Jason išli tražiti dozvolu za
vjenčanje u New Yorku, ispred njih bio je sličan par koji se ljubio. Maribeth ih je
nastojala ne gledati, ali nije mogla ne čuti njihovo žvaljenje i stenjanje.
“Zašto ljudi kada čekaju u redovima uvijek izgube sve inhibicije?” šapnula je
Maribeth Jasonu. “Sjećam se da sam jednom stajala u redu za lunapark i praktički su
se svi žvalili.”
“To umanjuje dosadu dok čekaš na red”, rekao je Jason. “Možemo i mi tako. Daj mi
pusu, Maribeth Brinkley.” Nagnuo se prema njoj otvorenih usta.
“Maribeth Klein”, odgovorila mu je i odgurnula ga.
“Još imaš vremena da se predomisliš. Zvuči lijepo. Maribeth Brinkley. Maribeth
Brinkley.”
“Zvuči previše protestantski.”
“Kada smo studirali, govorila si da jedva čekaš da se riješiš svog kulturološki
neskladnog imena.”
Pa da. Bilo je to čudno ime. Klein, pravo židovsko prezime. Maribeth, potpuno
nežidovsko ime. Ali ona barem nije prošla tako loše kao ona cura iz škole koja se
zvala Christine Goldberg.
 “To je bilo tada”, rekla je. “Sada me u poslu svi znaju kao Maribeth Klein.”
“Pa možeš i dalje biti Maribeth Klein u impresumu časopisa.”
“Neću uzeti tvoje prezime!” Glas joj je bio oštar i prolomio se kroz cijelu
prostoriju. Čak je i par koji se ljubio načas stao da vidi što se događa. Nježnijim je
glasom dodala: “Hoću reći, što ako se rastanemo? Onda ću cijeli život morati nositi to
prezime.”
On neko vrijeme nije ništa rekao, samo je buljio u par ispred njih, koji se sada
pipao. “Došli smo izvaditi dozvolu za vjenčanje, a ti razmišljaš o tome hoćemo li
prekinuti?” tiho ju je upitao.
“Ne razmišljam. Oprosti. Samo mi je dosta čekanja u redu”, rekla je.
Ali nije rekla: Već smo jedanput bili prekinuli.

***

Nakon što su ona i Janice predale papire - što je bilo užasno deprimirajuće, kao što
takve stvari i inače jesu - Janice je predložila da odu nekamo proslaviti. “Možda
možemo otiči nekamo na finu beskofeinsku kavu ili kapučino. Počele su mi se sviđati
te kavice.”
Maribeth je obuzeo turoban osjećaj. Nešto je u cijelom tom procesu bilo tako
obeshrabrujuće. Jedan dio nje želio se maknuti od Janice, od svega ovog, a drugi dio
nje nije želio biti sam.
Pronašle su jedan Starbucks, a Maribeth je naručila kavu za sebe i beskofeinski
kapučino s okusom cimeta za Janice. Zatim su sjele za stol u kutu.
“Jeste li dobro, draga?” upitala je Janice, pogladivši Maribeth po ruci.
Maribeth je kimnula.
“Mogu zamisliti koliko vam ovo osjećaja pobuđuje, to razmišljanje o biološkoj
majci. A sve je još gore za vrijeme blagdana.” Zastala je i srknula malo svog
kapučina. “Razmislite o tome da počnete pisati pismo.”
“Pismo?”
“Da, pismo koje ćete uputiti svojoj biološkoj majci jednom kada je nađemo, u
kojem ćete joj objasniti tko ste, zašto ste je potražili. To bi vam moglo pomoći u
prolaženju kroz cijelu stvar.”
“Je li vama bilo pomoglo?”
Janice je drvenim štapićem promiješala svoj kapučino. Nije baš bila otvorena u
vezi sa svojom pričom, ali Maribeth je bilo jasno da je i ona tražila svoju biološku
majku. Osim činjenice da je bila socijalna radnica, to bi objasnilo njezino poznavanje
cijelog sustava i želju da pomogne drugima u istoj potrazi.
“Da, pomoglo mi je”, konačno je rekla.
“Ne znam što bih rekla”, rekla je Maribeth.
“Samo govorite iz srca. Ispričajte joj o sebi, o svojoj obitelji. O bilo čemu što vam
se čini važnim.”
Maribeth je pokušala zamisliti da piše to pismo. Znala je da bi trebala biti uplakana
napuštena kći, puna pitanja, ali nije bila takva. Nikada nije bila. Samo je željela znati
je li netko od njezine biološke obitelji ikada imao srčanih oboljenja, ne samo zbog
sebe nego i zbog svoje djece.
“Znate”, rekla je Maribeth Janice. “Svoju sam djecu začela na Dan zahvalnosti.”
“Stvarno?”
Pa, nije baš mogla biti sto posto sigurna da je to bilo na Dan zahvalnosti. A
postupak kojim je doktorica Cray usadila embrije u njezinu maternicu mogao se
nazvati začećem tek u znanstvenofantastičnom smislu. Bio im je to četvrti, i posljednji,
pokušaj umjetne oplodnje. Ponestalo im je strpljenja, vremena i novca. Morali su
zamoliti Jasonovu mamu da im posudi nešto novca da plate taj četvrti pokušaj. Nora
im je posudila nešto novca, ali je zauzvrat promijenila oporuku te je jednu dijamantnu
narukvicu koju je prvotno planirala ostaviti Maribeth namijenila Lauren.
Proces umjetne oplodnje bio je zakazan za utorak prije Dana zahvalnosti. Kada je
bilo gotovo, doktorica Cray je potapšala Maribeth po trbuhu. “Treća sreća.”
“Ovo nam je četvrti pokušaj”, rekla je Maribeth natmureno.
Nije mislila da će uspjeti. Inače nije pila alkohol, ali te se godine na Dan
zahvalnosti baš napila. Kada je nekoliko tjedana kasnije test za trudnoću pokazao
pozitivan rezultat, nije vjerovala da je ispravan (i prije je bila trudna, ali je imala
spontani pobačaj prije šestog tjedna). Kada je ultrazvuk pokazao dva srca - nikada
prije nisu došli do faze da čuju otkucaje srca svoje bebe - Jason se našalio da je to
zbog toga što se napila. “Možda sam to trebala i prije napraviti”, rekla je Maribeth
smijući se. “Napiti se i pojebati na stražnjem sjedalu auta.”
Dok je sada razmišljala o tome, osjetila je knedlu u grlu. Potjerala ju je niz grlo s
malo mlake kave. “Imali smo toliko loših početaka i promašaja”, rekla je Maribeth
Janice. “Ali kada sam rodila svoju djecu, kada sam ih vidjela, pomislila sam: Da.
Zato sam to pretrpjela. Kao da su sve one druge zigote koje se nisu primile bile
uljezi. Ovo su bila moja djeca od samog početka.”
Pogledala je Janice i iznenadila se kada joj je vidjela suze u očima.
Kakva je ona varalica, priča tu priču o majčinskoj ljubavi. A pogledaj ju sada.
Snaga joj se vratila i bolje je. Da želi, mogla bi otići u knjižnicu i napraviti ono što bi
trebala napraviti. Ali ona nije ni pokušala.
“Sada se pitam je li to bila istina ili sam ja samo morala vjerovati da je to istina”,
rekla je.
“Možda je vjerovanje ono što to čini istinitim”, odgovorila joj je Janice.
 41. POGLAVLJE

Pokušala je. Pokušala je napisati pismo svojoj biološkoj majci. Ali to joj je pomalo
izgledalo kao da pokušava napisati pismo Djedu Božićnjaku - ona, odtasla osoba, i
još k tome Židovka. Što bi trebala reći?
Umjesto toga, napisala je još jedno pismo blizancima.
Dragi Liv i Oscare, ukrasi za Dan zahvalnosti već su tu.
Na drugoj strani ulice je purica napravljena od balona,
i to pravih balona na napuhavanje. Sjećate li se kako je prošle godine Liv
pitala zašto za Dan zahvalnosti nema poklona?
Mislim da je tata rekao da je to jedini blagdan koji korporacije nisu prisvojile,
a mislim da sam ja rekla kako se ionako bliže Hanuka i Božić pa ne trebamo
imati poklone i za Dan zahvalnosti.
Ali istina je da smo mi za Dan zahvalnosti dobili vas dvoje.
Ne kada ste se rodili nego kada ste bili začeti.
(Jednog će vam dana ovo biti jasnije.) Kako bi se ijedan drugi poklon mogao
mjeriti s time?

Spustila je kemijsku olovku.

Željela je napisati da joj je žao. Da joj je žao što im je upropastila ovaj Dan
zahvalnosti. I svaki dosadašnji Dan zahvalnosti.
Nije lagala Janice. Ni blizancima. Zaista ih je smatrala najljepšim poklonom za
Dan zahvalnosti, nečime na čemu je doista bila zahvalna. Zato joj nikako nije bilo
jasno zašto joj je svaki Dan zahvalnosti s njima bio tako grozan. To joj nije imalo
smisla. Ako je to bio jedini dan u godini kada ste trebali biti zahvalni, i ako je to bilo
doba godine kada je Maribeth dobila ono na čemu je bila zahvalna, ne bi li taj blagdan
- prije njezin omiljeni - trebao biti mnogo značajniji?
Umjesto toga, bio je prava katastrofa. Svake godine sve gori. Na prvi zajednički
Dan zahvalnosti svi su otišli k Lauren - večere za siročad prekinute su bez mnogo
diskusije - a Laurenina su djeca željela držati blizance, a Maribeth nije željela biti
jedna od onih majki koje šize oko neopranih ruku. Posljedica je bila ta da su se
blizanci razboljeli i držali je budnom cijelu noć. “Ovi dani tako brzo prolaze”, rekao
je netko od rodbine. Što je njoj bilo teško povjerovati jer joj se taj vikend činio dugim
poput vječnosti.
Sljedeće su im godine njezini roditelji došli u posjet i malo “pomoći” oko
pripremanja hrane i brige za djecu, što nije bilo zanemarivo jer su Oscar i Liv sada
već bili prohodali i bili su u fazi kada uništavaju sve čega se dočepaju. Maribeth je
bila odsutna dvadeset minuta jer se bila otišla otuširati, a kada je izašla iz kupaonice,
vidjela je da se Oscar spotaknuo preko purice koja se hladila. Trebalo joj je pola sata
da spasi puricu; još sat vremena da smiri Oscara. Kada su za stolom izricali na čemu
su zahvalni, Maribeth je samo Ijutito rekla: “Dalje”.
Zbog čega je kasnije požalila. Osobito zato što joj je iduće godine umro otac. Zato
su ona, Jason i blizanci odletjeli na Floridu k njezinoj majci. Nakon što su stigli,
njezina je majka objavila da se nakon pedeset godina kuhanja za druge umorila od
kuhinje. Rekla je da Maribeth može pripremiti ručak za Dan zahvalnosti. Maribeth je
bila budna do dva u noći dovršavajući neki tekst za časopis tako da ne mora raditi
tijekom blagdana i potrošila je tisuću osamsto dolara na aerodromske takse. Znala je
da joj je majka u koroti za ocem, ali htjela ju je ubiti. Na kraju su svi završili u
majčinu ladanjskom klubu i jeli najdepresivniji blagdanski ručak ikad.
Prošle su godine išli k Elliotu i nije bilo tako loše. Budući da je sada radila u
Frapu, Maribeth je sa sobom morala ponijeti nešto posla, ali Jason i njegov otac
zabavljali su djecu, a ona je kuhala. Na putu natrag kući dovršavala je uređivanje
jednog teksta. Pogledala je u retrovizor i vidjela Liv kako se zabavlja s bojankom te
se na trenutak nasmiješila, želeći uživati u toj poveznici između majke i kćeri, svaka je
bila u svom poslu.
“Jesi li uživala u vikendu?” upitala je.
“Ne. Previše si radila”, rekla je Liv. “Zato što više voliš svoj posao nego nas.”
Te je noći Maribeth ostala dugo budna dovršavajući taj članak. “Dođi u krevet”,
rekao je Jason.
Maribeth je odmahnula glavom. “Moram ovo završiti.”
“Zašto to nisi dovršila u autu?” Kada mu nije odgovorila, rekao je: “Liv?”
Bilo je nečega u njegovu tonu. Istodobno je prekoravao Maribeth što dopušta da je
trogodišnja kći tako porazi, ali se i divio trogodišnjakinji koja ima takvu moć. “S
njom ćemo stvarno imati pune ruke posla”, rekao je Jason smiješeći se.
“Znam”, rekla je Maribeth, ali se nije smiješila.
Nije da to nije očekivala. Svi su znali da tinejdžerske godine mogu biti nezgodne u
odnosu majke i kćeri. Ali Liv još nije bila tinejdžerka. Imala je tri godine. Iako je
znala da je to neizbježno, Maribeth se nadala da će imati još nekoliko godina prije
nego što je počne gubiti.
 42. POGLAVLJE

Na blagdansko je jutro Maribeth odlučila pokazati svoju zahvalnost tako što će prvi
put nakon operacije sebi napraviti kupku. Prošlo je prvih šest tjedana koji su bili
kritični, šest tjedana u kojima se zbog svih zabrana osjećala kao maloljetnica. Sada su
konačno bile dopuštene sve ranije zabranjene aktivnosti, od vježbanja do kupanja i
seksa. Maribeth se nije toliko radovala vježbanju, iako je znala da će s vremenom
morati početi malo vježbati. Što se tiče seksa, hvala Bogu da se nije morala brinuti
oko toga. Kada je imala carski rez, ona i Jason dobili su zeleno svjetlo za seks također
nakon šest tjedana. Sjetila se njegove želje, koja joj je prije uvijek bila kompliment i
izvor ponosa, a tada joj je odjednom bila kao neka prijetnja. Nije da se bacio na nju,
ali osjetila je njegovu potrebu za njom. U prvoj godini nakon poroda vjerojatno mu je
pružila više oralnog seksa nego ikada prije u njihovoj vezi.
Dok je čekala da se kada napuni, Maribeth je promatrala svoje golo tijelo u zrcalu.
Bila je mršavija nego ikada - vidjela si je razmak između bedara - ali nije bila
bolesno mršava. Ali čak i da je bila, tu su bili i ožiljci. Sada je imala tri ožiljka: jedan
duž noge, drugi na prsima, i blijedi stariji ožiljak od carskog reza.
“Ožiljci su kao tetovaže sa zanimljivijom pričom”, rekao je Jason kada je prvi put
vidio njezine šavove od carskog reza.
No, njezini ožiljci od premosnice nisu još izgledali kao ožiljci. Još su izgledali kao
rane; ako su oni imali neku priču, ona se još uvijek ispisivala.
Maribeth je ušla u kadu i uzela nekoliko časopisa koje joj je Todd dao jučer kada
mu je donijela popis stvari koje treba kupiti za večeru za Dan zahvalnosti. Obećala im
je da će im pomoći da začine i napune puricu, ali nakon toga su prepušteni sebi. Ona
će ove godine preskočiti Dan zahvalnosti.
Čituckala je neki “prevažan” modni izvještaj o klanu Kardashian kada je čula
kucanje na vratima. Ignorirala ga je. Ali kucanje se nastavilo.
“M. B., jesi li kod kuće?” Bio je to Todd.
“Da, čekaj malo.” Izašla je iz kade, obrisala se ručnikom i nabacila prljavu odjeću
na sebe.
Na vratima su bili Todd i Sunita, koji su posrtali ispod najveće purice koju je ikada
vidjela. Izgledala je kao pudlica bez dlaka.
“Mislila sam da ćete je u pećnicu staviti oko podneva”, rekla je Maribeth. “Ali ta
je ptica stvarno golema, možda će vam trebati još vremena.”
“Mnogo više vremena”, rekao je Todd.
 “Potpuno je smrznuta”, objasnila je Sunita.
“Zašto? Pa zar nisu u dućanu imali svježih purica?”
“Da, Fred je bio svjež i nezamrznut. Sinoć.”
“Fred?” upitala je Maribeth.
“Todd je purici dao ime”, rekla je Sunita odmahujući glavom. “Da, pa ti si sinoć
rekla da bismo trebali Freda ostaviti na prozorskoj dasci”, odvratio joj je Todd.
A sinoć se temperatura spustila ispod nule. Maribeth je kucnula po purici. Da.
Potpuno smrznuta.
“Nismo imali mjesta u hladnjaku”, objasnila je Sunita Maribeth. A Toddu je rekla:
“I nemoj kriviti mene. I ti si mislio da je to dobra ideja.”
“Kako god”, rekao je Todd.
“Što ćemo sad?” pitala je Sunita.
“Nekako je treba odmrznuti”, rekla je Maribeth.
“Ali ne može nam stati u sudoper”, rekla je Sunita.
“Probajte je staviti u kadu.”
“Nemamo veliku kadu.”
“Ja imam. Unesite Freda.”
Kada je još bila puna, po površini vode plivali su sivi mjehurići. Todd je nabrao
nos. “Ne bih htio biti naporan, ali mislim da Fred zaslužuje svježu kupku.”
Maribeth je ispraznila kadu i potom je napunila čistom toplom vodom. Todd je
nježno spustio puricu u kadu. “To će te zagrijati, Frede.”
“Ti shvaćaš da je Fred mrtav?” upitala je Sunita.
Todd je Fredu pokrio krila rukama. “Ali on ne zna”, šaljivo je šapnuo.
Maribeth si je otišla natočiti šalicu kave. Kada je vidjela svoju pećnicu, koja je
bila iste veličine kao i ona kod Todda i Sunite, vratila se natrag u kupaonicu.
“Bojim se da imate veći problem od smrznutog Freda.”
“Koji?” upitali su.
“Mislim da Fred neće moći stati u pećnicu.”
“Oh, na to nisam ni pomislila!” Sunita je potrčala stepenicama do njihova stana.
Maribeth je čula kako je Sunita prvo otvorila vrata pećnice, zatim ih glasno zalupila i
poviknula: “Aaaaaah!”
“Nema šanse da stane unutra”, rekla je kada se vratila u kupaonicu. “A dolazi nam
petnaest ljudi na večeru.”
 “Zar ne možete nabaviti novu puricu?” upitala je Maribeth.
“Jako ih je malo ostalo u trgovini”, rekao je Todd. “Zato smo i morali uzeti Freda.”
“M. B. nas je upozorila da ne odgađamo kupnju za zadnji čas”, rekla je Sunita.
“Znam, ali trgovine inače imaju gomilu tih purica”, rekao je Todd.
“Probajte u drugoj trgovini”, predložila je Maribeth. “Ali potrošili smo sav novac
na Freda. A stajao nas je sto dolara.”
“Mogu vam ja platiti za novu puricu.”
“Ali ti čak i ne dolaziš”, rekla je Sunita.
“A nemamo ni auto”, rekao je Todd. “Miles je danas otputovao u Philadelphiju.”
“Možda možemo provjeriti imaju li marketi u blizini još purica”, rekla je Sunita.
“Sve je zatvoreno”, rekao je Todd.
“Možda je možemo ispeći u nečijoj tuđoj pećnici ? Kod tvoje mame.”
“Morali bismo ići do predgrađa. Kako?”
“Autobusom.”
“Na Dan zahvalnosti? S Fredom?”
“A da idete taksijem?” pitala je Maribeth.
“Da, mogli bismo tako, ali bismo se morali vozikati preko cijeloga grada s Fredom,
a svi nam gosti dolaze ovamo”, rekao je Todd.
“Možda da jednostavno otkažemo cijelu stvar”, rekla je Sunita. Izgledali su tako
tužno i razočarano. Maribeth to nije mogla podnijeti.
“Možda ja znam nekoga tko bi mogao pomoći”, rekla je Maribeth.
“Stvarno?” Pogledali su je s toliko dragosti i nade.
Ostavila je poruku na telefonskoj sekretarici. “Nije hitno”, ponovila je, jer ga nije
željela uzbuniti. Ali kada joj je uzvratio poziv za manje od deset minuta, znala je da je
pomislio na najgore.
“Nije hitan slučaj u medicinskom smislu, nego više u peradarskom.” Ispričala mu je
za puricu koja se trenutačno odmrzavala u kadi.
“Ah, pametno. To radimo i s hipotermičnim pacijentima.”
“Dobro je znati da su naša rješenja i medicinski valjana. Sada nam samo treba da je
negdje ispečemo. Nijedna od naših pećnica nije dovoljno velika. A onda sam se
sjetila vas, pa, zato što imate onu veliku kuhinju. Ali vjerojatno idete nekamo.”
“Ne idem nikamo”, rekao je. “Recite mi gdje ste pa ću doći po vas i puricu.”
“Freda”, rekla je.
“Molim?”
“Purica se zove Fred.”
 43. POGLAVLJE

Doktor Grant je došao oko podneva. Sunita i Todd umotali su napola odmrznutog
Freda u vreću za smeće i odvukli ga do pločnika ispred zgrade.
“Jesi li sigurna da ne želiš da i mi idemo s tobom?” upitala je Sunita. “Imam
osjećaj da smo sve uvalili tebi.”
“Znaš li kako treba ispeći tu pticu?” upitala ju je Maribeth.
Sunita je odmahnula glavom.
“Ja ću riješiti puricu. Ti obavi ostalo. Vratit ću se kad purica bude pečena.”
“U redu, ali sada stvarno moraš doći k nama na večeru”, rekla je Sunita. “I tvoj
prijatelj također.” Mahnula je doktoru Grantu. “Hvala vam”, poviknula je.
Maribeth je rekla: “Vidjet ćemo.”
Doktor Grant već je bio uključio pećnicu da se grije i izvukao veliku posudu za
pečenje.
“Pa vi ste stvarno pripremljeni!”
“Sviđa mi se biti nečiji sous - chef.”
Maribeth je zavirila u pećnicu. Bila je besprijekorno čista. Sunita je već bila
pripremila punjenje za puricu i spremila ga u plastičnu vrećicu. Maribeth je posolila
puricu iznutra i počela je puniti.
“Maslinovo ulje ili maslac?” rekao je doktor Grant.
“Pita kardiolog.”
Dodao joj je bocu maslinova ulja. “Cijela se ptica ionako utapa u vlastitoj masti pa
nisam siguran ima li neke bitne razlike.”
Dok se luk pirjao, u smočnici je pronašla neke začine. Izgledali su staro. “Mislite li
da sušeni začini imaju rok trajanja?” upitala je.
“Pa ako im je rok trajanja istekao, onda znači da su ga imali.”
“Kada ste se posljednji put koristili svojom kuhinjom?” upitala ga je.
“Jutros, skuhao sam čaj.”
“Kada ste se posljednji put koristili svojom pećnicom?”
“Zašto? Pa zar ne radi dobro?”
“Radi skroz dobro.”
“Računa li se podgrijavanje pizze?”
 “Ne.”
“Pa onda prije dvije godine.”
Dakle, Felicity je umrla prije dvije godine.
“Mallory neće doći kući za Dan zahvalnosti?” upitala je dok je polijevala puricu
uljem i lukom i utrljavala tu smjesu u Fredovu još uvijek malo smrznutu kožu.
Odmahnuo je glavom. “Vidjet ću je za nekoliko tjedana, za Božić.”
“I doista danas niste imali nikakve druge planove?” upitala je, posipajući začine i
sol po punci.
Izgledao je opčinjeno, kao da nikada prije nije vidio nekoga da priprema puricu.
“Louise me gnjavila da dođem k njoj. Ali zbog toga se osjećam kao jedan od
njezinih crkvenih projekata.” Napravio je grimasu. “Planirao sam cijeli dan gledati
nogomet.”
“Pa i dalje to možete.”
“Mogao bih.”
Svezala je batake i još malo posula puricu paprom. “Stvarno ste dobri u ovome”,
rekao je doktor Grant. “Imam iskustva.”
Počela je dizati posudu za pečenje prema pećnici. “Dopustite meni”, rekao je
doktor Grant. “Prošlo je kritičnih šest tjedana”, rekla je Maribeth. “Kažem to zbog
kavalirštine, a ne zbog medicinskih razloga.”
“Pa, u tom slučaju...” Stala je sa strane.
Kada su puricu smjestili u pećnicu, postavila je tajmer. Bilo je 12:30. Purici će
trebati barem pet sati da se ispeče, možda i dulje budući da nije bila potpuno
odmrznuta. Zapravo bi je trebalo podlijevati masnoćom barem jednom svakih sat
vremena, ali neće biti smak svijeta ako to preskoči. “Da odem i vratim se poslije?”
upitala je. “Ili da ostanem ovdje i pazim na tu pticu ako vi morate nekamo ići? Ne
želim vas inkomodirati.”
“Ne inkomodirate me. I ne moram nikamo ići”, rekao je. “Možete ostaviti pticu u
pećnici ako vi morate nekamo ići.”
“Ni ja ne moram nikamo ići”, rekla je.

***

Dok se Fred ispekao do kraja, bližilo se šest sati, a Maribeth je bila u stanju negdje
između malo pripitog i pijanog. Oko tri sata ona i doktor Grant otišli su u njegov
vinski podrum i izabrali nekoliko butelja za večeru na koju su oboje, prema nekom
neizrečenorn dogovoru, odlučili otići. Oko četiri sata otvorili su butelju Rioje. Oko
pet sati prestala ga je zvati doktor Grant.
“Oh, hvala Bogu”, rekao je Todd kada su stigli s Fredom na pladnju. “Mislili smo
da ćemo morati jesti roladu od oraha.”
“Roladu od oraha?” upitala je Maribeth.
“Sunnyn prijatelj Fritz napravio je tu roladu jer je mislio da je ona veganka zato što
je Indijka. I zato što je totalno želi povaliti.”
“Umukni, ne želi me povaliti”, rekla je Sunita. Okrenula se prema doktoru Grantu -
Stephenu - i ispružila ruku. “Bok, ja sam Sunita. Hvala vam što ste nam pomogli.”
“Ja sam Stephen”, rekao je. “I nema na čemu. Donijeli smo i ovo.” Podignuo je
nekoliko butelja vina.
“Oh, izvrsno!” rekao je Todd. “Naši škrti prijatelji donijeli su samo pivo. I roladu
od oraha.”
“Daj prestani više o toj roladi”, rekla je Sunita.
“Mogu li dobiti čašu toga?” upitao je Todd Stephena, pokazujući na vino.
“Naravno. Gdje vam je vadičep?”
“Na kuhinjskom stolu.”
Čim se Stephen maknuo, Todd je gurnuo Maribeth u rebra: “Tko ti je ovaj macan?”
“On mi je prijatelj.”
“Hmm, mmm. Prijatelj? Je li to prijatelj zbog kojeg si ošišala kosu?”
Ne, on je bio prijatelj koji joj je ošišao kosu, ali nije ništa rekla. “Smiješiš se, znao
sam!” rekao je Todd. “On mi je samo prijatelj. Kao što ste ti i Sunny prijatelji.” Iako
to nije bilo posve točno. Ali bilo je prekasno da bi se upuštala u taj razgovor s
Toddorn. I osim toga, nisu li nadišli taj doktor - pacijent odnos?
“Dakle, on je gej?” upitao je Todd, koji je pogrešno shvatio njezino objašnjenje.
“Koliko ja znam nije.”
“Pa zašto ti je onda samo prijatelj?”
Nakon jela, nakon što su popili nekoliko butelja australskog shiraza, čileanskog
pinota i vrlo skupog francuskog burgundca, nakon što su svi izgovorili na čemu su ove
godine zahvalni - gotovo svi lokalci rekli su nešto u vezi sa Steelersima - Maribeth je,
tada već prilično pijana, provalila da je zahvalna “što nije mrtva”, što je kod svih
izazvalo smijeh, Stephen je rekao da je zahvalan “na neočekivanim stvarima”, što je
ostale zbunilo,a Fritz je rekao da je zahvalan na svom kolegiju iz statistike, čemu su se
svi smijali, dok Todd nije rekao da je to kolegij na kojem je Fritz upoznao Sunny, zbog
čega je ovaj jadnik pocrvenio poput umaka od brusnica. Nakon što su Sunny i Todd
pokušali slomiti i pritom prevrnuli svijeću, nakon što se pola gostiju preselilo u
dnevnu sobu gledati utakmicu, a druga polovica gostiju otišla u kuhinju malo
pospremiti sude, Maribeth se razvalila na kauč, a Sunita joj se pridružila i poljubila je
u obraz i rekla da joj je ovo najbolji Dan zahvalnosti u mnogo godina. Maribeth je
rekla i meni, i tek se tada sjetila Oscara i Liv.
Bio je to prvi put tog dana da je pomislila na njih.
 44. POGLAVLJE

Mamurluk je došao, kao što to obično s mamurlukom biva, tek idućeg dana.
Maribeth se probudila i ugledala sivkasto svjetlo kako se probija kroz pukotine na
roletama. U glavi joj je bubnjalo.
Posegnula je za mobitelom. Prošlo je podne. Razmišljala je o tome kako otkako je
postala majka nije više mogla spavati ovako dokasno, ali sada kada je tako odspavala,
sjetila se da se spavanje dokasno, kao i besvjestica, događa s razlogom. Zato što ti
tijelo zna da ne možeš podnijeti ta sranja.
Odvukla se do kupaonice i stavila glavu ispod slavine i popila malo vode (iako je
voda u Pittsburghu imala neki čudan metalni okus). Zatim je oprala zube i pristavila
lončić za kavu. Dok se kava kuhala, podignula je rolete i žmirila na jarkom sivom
svjetlu. Izgledalo je kao da je pao snijeg. Iako nitko nije mario za to. Čak su i skromne
ulice Bloomfielda bile prepune ljudi koji su žurili na blagdanske rasprodaje. Ponovno
je spustila rolete.
Mobitel joj je vrvio porukama Todda i Sunite. Poziv na doručak. Zatim poziv u
kino. Oni su bili budni već satima. Mamurluk nije baš ista stvar kada si u ranim
dvadesetima i kada imaš četrdeset četiri godine.
Skuhala si je posudu zobene kaše, ali izgledala je poput bljuvotine, a budući da je
Maribeth trenutačno bila jako blizu toga da povrati, samo ju je bacila u kantu za
smeće.
Od onih prvih dana ovdje, kada nije imala što drugo raditi nego gledati TV,
nastojala je ograničiti vrijeme provedeno pred televizorom na sat vremena ujutro za
emisiju “Good Morning America” - nije si mogla pomoći, voljela je Robin Roberts i
još uvijek je bila pomalo zatreskana u Georgea Stephanopoulusa - i dva sata navečer,
kada bi gledala neku dramsku seriju ili film, ako bi se na nekom kanalu prikazivao
dobar film, ili bi posudila neki DVD u knjižnici.
Ali danas su sva ograničenja pala u vodu. Predat će se kauču na cijeli dan. Natočila
si je kavu i tostirala malo kruha te sakupila sve dekice koje je imala u stanu i
napravila si gnijezdo od njih. Zatim je pregledavala što se prikazuje na kanalima dok
nije pronašla nešto nezahtjevno za gledanje. U stanarinu je naime bio uključen osnovni
paket programa za kabelsku televiziju uglavnom su to bili informativni kanali te
jeftiniji i ne toliko poznati kanali sa serijama i filmovima.
Našla je neki film prema istinitim događajima i gledala ga nekih deset minuta dok
nije shvatila da se radnja vrti oko majke alkoholičarke koja je napustila svoje četvero
djece.
 Trebala je promijeniti program, ali nekako nije mogla prestati gledati taj film.
Nastavila je gledati, a za ekran ju je prikovala dramatična scena nestabilne majke koja
plače u telefonskoj govornici - znači da je film bio nešto starijeg datuma, jer postoje li
danas uopće telefonske govornice? - i udara se slušalicom nakon što su od kuće odbili
primiti njezin poziv. Iako je scena bila tragična, Maribeth je znala da će kraj biti
sretan. Ova će majka dobiti oprost jer se pojavljivala na ekranu. Kada majka nije bila
prisutna u filmu, tj. nije se pojavljivala u scenama, kada je bila definirana samo
svojom odsutnošću, jer je propustila sudske termine za skrbništvo ili dječje rođendane
- ta je majka bila sredstvo nečijeg tuđeg iskupljenja. Ta je majka bila negativka.
Dok su trajale reklame, Maribeth je razmišljala kako bi njezin život izgledao na
filmu. Koja bi majka ona bila? Odgovor je došao sam od sebe, trenutačno i tako očito.
Majka koja je prije četiri tjedna iznenada napustila dom, koja nije svome mužu ni
djeci uputila ni riječi, nije poslala nijedan e-mail ili pismo, čak ni od onih pisama
koja je u međuvremenu napisala. Ta pisma nikada ne bi bila pokazana u njezinu filmu.
Ona ne bi bila predočena kao dokaz u njezinu korist, niti kao dokaz njezine ljubavi,
koja je bila prava, iako je izgledala nesavršeno i nestalno. Jer, u Maribethinu filmu
ona je bila negativka.
 45. POGLAVLJE

U knjižnici obično nije bilo gužve u popodnevnim satima kada je Maribeth dolazila,
ali kada se kasnije toga dana odvukla do knjižnice, bila je preplavljena tinejdžerima
koji su glasno razgovarali i okupirali sva računala da bi gledali videosnimke na
YouTubeu. Dok je Maribeth kružila knjižnicom, čekajući da se oslobodi neko
računalo, tinejdžeri su je gledali pomalo sumnjičavo, kao što majke na dječjem
igralištu gledaju usamljene muškarce.
Kada se jedno računalo oslobodilo, Maribeth je uletjela i zauzela mjesto taman
prije jedne mlade djevojke s ružičastom kosom i piercingom na usni. “Hej”, rekla je
djevojka ljutito.
Maribeth nije ništa rekla. Samo je otvorila internetsku tražilicu i ulogirala se na
svoj Gmail. Nikada, otkako uopće ima e-mail, nije se dogodilo da ga ovoliko dugo
nije provjerila. Sjetila se kako joj je bilo kada su bili u Tomovoj ladanjskoj kući, a
ona nije provjerila e-mail cijeli vikend. Želudac joj se zgrčio i zakrulio.
Duboko je udahnula dok je utipkavala svoje korisničko ime. Nije imala pojma što
će napisati. Znala je samo da mora napisati nešto, jer im je nekako morala objasniti
da ona nije takva majka. Iako su svi dokazi govorili suprotno. Pisanje onih pisama
blizancima nije bilo dovoljno. Bila je to tek kap u moru.
Još je jedanput udahnula i unijela lozinku. Pokušala je ne zamišljati što bi joj svi
oni mogli napisati i poslati. Jason. Elizabeth. Blizanci, preko Jasona. Čak i njezina
majka ako je pronašla nekoga tko će joj pomoći da pošalje e-mail.
Bilo joj je gotovo olakšanje kada je vidjela da je prvi dio nepročitanih e-mailova
uglavnom neželjena pošta: pozivi na rasprodaje u Macy s i Banana Republic,
bankovne ponude za nove kartice, molbe za donacije od CityHarvesta. Obrisala je sve
takve e-mailove i otvorila nove. Bile su to obavijesti o Danu karijera u BrightStartu,
bezbrojni linkovi za najbolju organsku hranu za djecu, oglasi za dupla dječja kolica,
ali ništa od Jasona. Obrisala je sve druge e-mailove, ali još uvijek nije bilo ničeg od
Jasona.
Vratila se natrag na stariju poštu, otprije dva, tri, četiri tjedna. Nije mogla pronaći
nijedan Jasonov e-mail. Pretražila je sve, nije bilo ničeg ni s njegove privatne ni s
poslovne e-mail adrese. Posljednji e-mail Jasona Brinkleyja bio je iz listopada. Dva
dana prije nego što je otišla.
Otišla je, i to u lošem zdravstvenom stanju. A on joj nije poslao nijedan e-mail. Ni
da je upita: Jesi li dobro? Ni da se izdere na nju: Jebi se. Nije je molio ni da se vrati
kući niti joj rekao da se ne vraća.
 Počela se smijati, ali to nije bio pravi smijeh jer je dvije sekunde kasnije plakala.
Drski su je tinejdžeri sada gledali pomalo zabrinuto.
“Jeste li dobro?” upitala ju je djevojka s ružičastom kosom i piercingom na usni.
“Nije mi poslao nijedan jebeni e-mail.”
Djevojka je izgledala malo prestrašeno. Možda zbog psovke. Ili možda zbog toga
što nikada prije nije vidjela odraslu osobu da tako spektakularno pukne. Ali za
trenutak se opet smirila i prevrnula očima. “Muški su takvi šupci”, rekla je.
 46. POGLAVLJE

U petak navečer bila je bijesna kao ris. Sav taj trud, plaćanje gotovinom, sakrivanje,
lažni identitet. Igrala se skrivača... sa samom sobom. Nitko je nije tražio. Zašto je
mislila da hoće?
Ali do subote ujutro uvjerila je samu sebe da su je sigurno tražili. Vjerojatno je
propustila vidjeti neki e-mail ili je on pogrešno otišao u smeće. Jer, ona je otišla od
kuće tri tjedna nakon operacije srca. Sigurno bi netko poslao neku poruku. Barem
jednu.
To se popodne vratila u knjižnicu. Bila je manja gužva pa je odmah sjela za
slobodno računalo. Ulogirala se na Gmail i prešla svu svoju poštu otkako je otišla.
Nije bilo ničega. Provjerila je i smeće. Ništa. Neželjenu poštu. Ništa. Potražila je
obje Jasonove e-mail adrese, poslovnu i privatnu. Ništa. Ulogirala se i na svoj profil
na Facebooku. Stare poruke za brzo ozdravljenje i poneka poruka ljudi koji nisu znali
što se dogodilo, ali od Jasona ili Elizabeth ništa.
Kao da nije ni otišla. Kao da nije ni postojala.
Sjedila je i gledala u ekran, ne mogavši to shvatiti. Rekla je samoj sebi da će čekati
do tri sata i ako ne bude nikakvih poruka, onda će otići. Prošlo je četiri. Zatim i pet.
Ništa.
A ona je optuživala Jasona za nerealne želje.
Do trenutka kada su knjižničari prigušili svjetla i objavili da se knjižnica zatvara za
deset minuta njezina se tuga pretvorila u ledenu ljutnju. Pet je tjedana prošlo i ni
riječi. Otvorila je novu poruku. Počela je tipkati njegovo ime. Google je automatski
dovršio unos njegove e-mail adrese.
Imala sam neki ludi osjećaj da bi ti unatoč svemu moglo biti barem malo stalo do
mene.
Kursor je treperio na kraju poruke. Neki glasić u glavi upozorio ju je da ne šalje tu
poruku. Bio je to onaj isti glasić koji ju je već jedanput upozorio da ne šalje Jasonu e-
mail koji je napisala pijana onaj put kada su prekinuli. Čula sam da imaš novu curu,
bila je napisala. Plahte se još nisu ni ohladile, ha? Požalila je što je poslala taj e-
mail, posebno zato što joj on nikada nije odgovorio.
Kliknula je pošalji.
 47. POGLAVLJE

Kada se taj dan vraćala iz knjižnice, Maribeth je na stepenicama naletjela na Sunitu.

“Hej, poslali smo ti poruku s pozivom da dođeš na sajam rukotvorina. Zamisli: kao
Etsy1 na parkingu.” Sunita je zastala. “Jesi li dobro?”
“Ha?” rekla je Maribeth odsutno. “U redu sam.”
“Jesi li sigurna? Poslali smo ti valjda pet poruka.”
“Oprosti, bila sam u knjižnici.”
“Sve ovo vrijeme?”
“Morala sam se poslužiti računalom.” Poslužiti nije bila prava riječ. Bolje bi bilo
reći da je zurila u ekran računala, kao što one bakice zure u slot aparate.
“Možeš posuditi moj laptop kad god budeš htjela”, ponudila je Sunita.
Postojao je razlog zbog kojeg je Maribeth svoj laptop ostavila kod kuće, osim toga
koliko je težio. “Ako ti ne smeta.”
Donijela je Sunitin laptop u svoj stan krišom, kao da će na njemu gledati
pornografiju. Otvorila je svoj e-mail i ostavila ga tako cijelu večer, svako malo
provjeravajući ima li što novo, dok je ujedno pokušavala gledati TV ne bi li si tako
odvratila pozornost. Na televiziji se prikazivala Moderna obitelj, ali njihov ju je
živahan i drzak humor činio vrlo neraspoloženom pa je prebacila na reprize
Prijatelja, ali to ju je izdeprimiralo jer ju je podsjetilo na njezino staro prijateljstvo s
Elizabeth. (Pa, imale su potkrovlje. I bile su mlade.)
Dok je prebacila program na reprize Dobre žene, ljutnja koja se dotad sporo kuhala
u njoj ohladila se do bljutave rezignacije. Što je očekivala? Ovako je uvijek bilo.
Maribeth se borila riječima. Jason se borio šutnjom. Samo zato što je ona htjela da
bude drugačije, to nije značilo da će tako i biti. Kao što je njezin otac, koji je bio
zubar, običavao reći: “Da su želje gumeni bomboni, bio bih jako bogat”.
U dva ujutro na programu više nije bilo ničega čime bi si mogla odvratiti pozornost.
Maribeth je bila u isti mah iscrpljena i razdražena. Morala je pokušati odspavati.
Počela je zatvarati e-mail, ali prije nego što je to napravila, napisala je novu poruku.
Dakle, kažnjavaš me? Nisam iznenađena. Samo sam se nadala da ćeš se barem
jedanput pokazati kao čovjek dorastao situaciji. Izgleda da sam opet bila u krivu!
 48. POGLAVLJE

U nedjelju ujutro Maribeth se probudila s osjećajem najgoreg mamurluka, iako večer

prije nije popila ni kap alkohola. Sunitin je laptop bio pokraj jastuka. Maribeth ga je
ugledala i trgnula se sjetivši se e-mailova koje je napisala (a čak nije bila ni pijana
niti je to mogla iskoristiti kao izliku). Pomislila je kako će jednoga dana izumiti neku
tehnologiju koja će omogućiti glupim i naglim ljudima poput nje da povuku već
poslane e-mailove. Čak i dok je razmišljala o tome, imala je želju uključiti laptop i
provjeriti je li joj Jason odgovorio. Nije si mogla vjerovati.
Zgrabila je laptop i odnijela ga u kuhinju te ga gurnula duboko u kuhinjski ormarić.
Zatim se vratila u krevet i ostala u njemu sve dok nije čula korake u stanu poviše sebe.
Iako još nije bilo deset sati, Todd je otvorio vrata već odjeven, i to u stilu 1920-ih
(nosio je svoju uniformu iz tvrtke za catering i ljetni slamnati šešir).
“Baš smo ti htjeli poslati poruku”, rekao je. “Idemo na izložbu cvijeća u Phipps
Conservatory. I to u finoj odjeći, zbog čega je sve skupa još više cool.”
Sunita se pojavila u haljini na resice koju je nosila preko traperica. “Zvuči pomalo
čudački, ali je jako zabavno. Trebala bi i ti poći s nama.”
“Ne danas.” Maribeth nije bila raspoložena za druženje. Samo je htjela vrariti
Suniti laptop. Bilo joj je kao da u kući ima napunjen pištolj. “Nemam tako fine
šminkerske odjeće. Hvala ti što si mi posudila laptop. Bok.”
Tek što je za sobom zatvorila vrata stana i odahnula s olakšanjem, mobitel joj je
počeo zvoniti. Voljela je Todda i Sunitu, ali ponekad su znali biti malo naporni.
“Hvala na pozivu”, rekla je u mobitel, “ali stvarno mi se danas ne ide na izložbu
cvijeća.”
Na trenutak je nastala tišina. A zatim: “Ali ovo je mnogo gore od izložbe cvijeća.”
“Oh, doktore - Stephen.” Zastala je dok se nije snašla s time kako da ga oslovi, a
dok nije shvatila da doktor Grant - Stephen - zove nju. “Što može biti gore od izložbe
cvijeća?”
Još jedna pauza. “Šoping-centar.”
Kada nije ništa rekla, nastavio je. “Na vikend kada su blagdanske rasprodaje.”
“Da. To je definitivno gore od izložbe cvijeća.”
“Sada kada smo to raščistili...” glas mu se malo stišao. U pozadini je čula zvukove
nogometne utakmice na televiziji. “Sjećate se da sam vam pomogao ispeći puricu?”
“Tehnički govoreći, to nije bila moja purica.”
 “Tako je, Fred je pripadao onim klincima. Samo sam se nadao da ćete mi zauzvrat
malo pomoći.”
“A ta pomoć uključuje šoping-centar u vrijeme rasprodaja?”
“Znam. Nije baš poštena pogodba. Dugovao bih vam uslugu.”
“Pa ako gledamo tko je kome više dužan, rekla bih da sam ja više u minusu. Ali
zašto zapravo želite ići u kupnju ovaj vikend?”
“Da kupim božićni dar za Mallory.”
“Ali shvaćate da unatoč cijeloj strci oko blagdana, imate još četiri tjedna do
Božića?”
“Želim to što prije obaviti. Tako da me opet ne uhvati panika.”
“Panika?”
“Prošle sam godine zakasnio s kupnjom darova pa sam se uspaničio i na kraju joj
naručio kožnu jaknu preko interneta.”
“Nema ničeg lošeg u tome.”
“Da, ako niste vegetarijanka i vrlo posvećeni zaštiti prava životinja. Mal je mislila
da se šalim i kasnije se jako uvrijedila, kao što to mladi običavaju.” Uzdahnuo je.
“Prodala je jaknu preko eBaya i novcem si uplatila tečaj kajaka pa je to na kraju ipak
dobro ispalo. Ali ove bih godine volio izbjeći neku sličnu katastrofu. Dakle, šoping-
centar. Tako normalni ljudi nabavljaju darove, zar ne?”
Maribeth je rijetko imala razloga za odlazak u šoping-centar (jedan plus za New
York). Ali ako bi išla u njih, na primjer kada bi posjećivala svoju majku, odmah bi je
iznervirali; od gužve se osjećala klaustrofobično, od mnoštva trgovina dobivala je
vrtoglavicu. Šoping-centar u vrijeme blagdanskih rasprodaja zvučao joj je poput
noćne more. Ali možda je to bio dokaz koliko joj je vikend već bio loš, jer kada je
Stephenu rekla da će rado ići s njim, to je i mislila.

***

“Idemo u Ross Park Mali”, rekao joj je Stephen dok su se vozili preko mosta kod
Tridesete ulice. “Jeste li već bili tamo?”
“Tek sam se doselila u Pittsburgh. I nemam auto. I mislila sam da sam jasno dala do
znanja što mislim o šoping-centrima.”
“Kažu da je to najbolji centar u Pittsburghu.”
“To je kao da nekome kažete da ima najbolju vrstu raka.”
Ruka joj je poletjela prema ustima. Pa što je to s njom? Možda je počela bolovati
od Touretteova sindroma.
 “Pa, zapravo postoje bolje vrste raka”, odgovorio je Stephen, mirno primajući
njezinu izjavu. “Rak štitnjače, prostate, oni su vrlo izlječivi.”
Željela je promijeniti temu razgovora prije nego što joj opet nešto izleti. “Pričajte
mi o Mallory. Kakva je?”
“Ima dvadeset dvije godine. Pametna, ambiciozna, voli malo šefovati. To i sama
priznaje. Ima tetovažu na kojoj piše Glavna kučka, ali na njoj je onaj znak... koji se
inače stavlja ispred brojeva?”
“Kao znak za hashtag na Twitteru?”
“Ako vi tako kažete.”
“Dakle, ona je feministica, ali ne razmišlja uvijek o tome što će biti u budućnosti.”
“Nisu li svi mladi ljudi takvi?” upitao je on. “Pretpostavljam da jesu.”
“Ali ako i jest takva, to je dobro za nju. Na mnogo je načina morala prebrzo
odrasti.”
Ako Mallory sada ima dvadeset dvije godine, znači da joj je bilo dvadeset kada je
izgubila majku. To je bilo teško, ali dvadeset godina je još uvijek bolje od... četiri.
“Želi si napraviti još jednu tetovažu, ali stvarno se ne mogu natjerati da joj to
platim.”
“Mislim da nijedan roditelj ne bi.” Maribeth se igrala s izlizanim remenom na
svojoj torbici. “Što još voli?”
“Završila je studij o razvoju civilnog društva, ali je kao drugu studijsku grupu uzela
teatrologiju.” Ponosno se nasmiješio. “Dakle, voli predstave: drame, koncerte, plesne
predstave. To joj je obično Felicity poklanjala - ulaznice za razne zanimljive stvari.”
“Pa zašto joj onda to ne poklonite?”
“Ne poznam dovoljno dobro njezin ukus. A i ona ne živi ovdje. I to je bila njihova
stvar.”
“A možda neka donacija? Možda nekom medicinskom centru za liječenje raka?”
rekla je, ovaj put spomenuvši riječ rak namjerno, ali na obazriviji način.
Došli su do velikog parkirališta i počeli tražiti slobodno mjesto. “Sad se samo
pokušavate izvući od odlaska u šoping-centar”, rekao je.
Možda. Centar je vjerojatno bio krcat, ako je suditi po nedostatku slobodnih
parkirnih mjesta. Dvaput su zaokružili oko parkinga dok konačno nisu ugledali jednu
obitelj koja se spremala otići pa su čekali da se to mjesto oslobodi.
“Osjećam se kao tigar koji vreba plijen”, rekla je Maribeth.
“Znam”, rekao je Stephen dok je čekao sa strane s upaljenim žmigavcem, a ta je
obitelj trpala pune vrećice u auto. “Ako nam itko preotme mjesto, vi izađite i
prestrašite ih, može?”
“Oh, ne. Ja sam ovdje samo da pomognem oko odabira poklona.” Obitelj je sada
ušla u auto. “Ali zapravo sam dobra u tome. Prije sam znala uređivati članke o
odabiru savršenih darova za blagdane.”
“Stvarno?”
“Da, u svom prijašnjem životu.”
Ona se obitelj odvezla. Neki je drugi auto počeo ubrzavati da se parkira na to
mjesto, ali je Maribeth spustila svoj prozor i prstom se priprijetila drugom vozaču,
koji je nakon toga otišao.
“Znao sam da ćete biti odlični”, rekao je Stephen.
Maribeth je osjetila pulsiranje u sljepoočnicama čim su ušli unutra i čim je vidjela
dugačak red do sela Djeda Božićnjaka. Djeca, lica umrljanih šećernom vatom, već su
bila totalno napucana šećerom, a njihovi su jadni roditelji izgledali kao da su spremni
za jedno dugo spavanje koje, međutim, neće dočekati još barem mjesec dana.
Aaah, blagdani. Maribeth je osjećala olakšanje što ove godine ne sudjeluje u njima.
Nije da je inače nešto osobito sudjelovala u Božiću, osim što bi svima kupila poklone
i organizirala put do onih Jasonovih rođaka s kojima su te godine provodili Božić.
“Pa, ovo baš i nije tvoj blagdan, zar ne?” rekla je prije nekoliko godina Jasonova
sestra Lauren kada joj je Maribeth nastojala objasniti da je možda, samo možda,
pretjerala time što je kupila po pet darova za Liv i Oscara.
Prošli su pokraj nekoliko dućana, a Maribeth je davala prijedloge: Crate &Bareli -
set kuhinjskih noževa? Tumi - novi kovčeg? Kate Spade - neka lijepa torbica? Stephen
je rekao ne na sve. Mallory ne kuha. Putuje s ruksakom. Dizajnerske torbice su izraz
konzumerizma, i osim toga, od kože su.
Stajali su pokraj ulaza u Nordstrom kada je Maribeth začula najjači pittsburški
naglasak koji je ikada dotad čula: “Doktore Grant. Doktore Grant? Jeste li to vi? Gle,
Don, to je on!”
Stariji par u jednakim trenirkama pojurio je prema njima. Za razliku od većine ljudi
u šoping-centru, nisu nosili vrećice za kupnju, samo boce s vodom koje su stavili u
torbice oko struka.
Stephen je nabacio širok veseo smiješak. Zbog toga je izgledao kao doktor,
pomislila je Maribeth. Ali kao nečiji tuđi doktor.
“Don, Susan, drago mi je što vas vidim”, rekao je. Uslijedilo je rukovanje i
pozdravljanje.
“Tko je vaša prijateljica?” upitala je Susan.
“Ovo je M. B. M. B., Don i Susan bili su moji pacijenti.”
 “Nikad ne bih pogodila”, rekla je Maribeth.
“Oboje smo imali srčani udar”, rekao je Don, i s obožavanjem se nasmiješio prema
Susan. “Prije pet godina, jedno iza drugoga.”
“Zbog mog je srčanog udara on dobio srčani udar”, rekla je Susan.
“Moja ljubica.” Donova je izjava bila popraćena dramatičnim lupanjem po prsima.
Bilo je to pomalo slatko, taj uvježbani potez. Ali je po načinu na koji su to rekli
Maribeth bilo jasno da nijedno od njih dvoje nije ni pomislilo da bi ona mogla biti
pacijentica doktora Granta, da je i ona mogla imati srčani udar.
“Oboje dobro izgledate”, rekao je Stephen. “I dugo mi se niste javili, što shvaćam
kao dobar znak.”
“Zato što više niste u klinici. Morali smo se prebaciti k onom doktoru Garberu”,
rekao je Don.
“Don!” Susan ga je gurnula u rebra. Stišala je glas. “On nam se ne sviđa toliko.”
Sada je stišala glas do šapata. “I tako nam je žao zbog onoga što se dogodilo.
Šokantno. I zaista grozno.”
“Sve je u redu”, rekao je Stephen, iako je Maribeth primijetila da se njegov široki
osmijeh malo ukočio na rubovima usana.
“Došli smo obaviti šetnju kroz šoping-centar. Idemo u šetnju tri puta tjedno”, rekla
je Susan. “Baš onako kako ste nam rekli.”
“A moj kolesterol, ne biste vjerovali”, rekao je Don. “Vrijednosti su dobre, LDL,
odnosno loš kolesterol, dosta je nizak, ali je HDL, dobar kolesterol, visok. Koje su
ono točne vrijednosti, Suse?”
“To je odlično”, rekao je Stephen. “Oboje izgledate jako dobro.”
“Trebate vidjeti naše unuke”, rekao je Don i izvukao prepun novčanik.
Maribeth je tada osjetila njegovu nelagodu, potrebu da se makne od njih, a
ponajprije njegovu tugu. Bilo je trenutaka kada ju je izrazito zanimalo zbog čega je
izbačen iz te klinike u kojoj je prije radio, ali je odustala od pokušaja da to sazna.
Sada joj je bilo drago što nije znala. Zbog toga se osjećala kao da ga na neki način
štiti.
“Morali bismo poći”, rekla je Maribeth stavivši svoju ruku oko Stephenove.
“Kasnimo.”
Stephen je načas izgledao zbunjeno. “Da, tako je. Don, Susan, drago mi je što smo
se sreli.”
“I nama, doktore Grant. Tako mi je drago što ste bolje”, rekla je Susan. “Život ide
dalje. Mora ići dalje.”
 ***

Nakon što su otišli od Dona i Susan, i pobjegli u Nordstrom, Stephenov je postao loše
raspoložen, pa je i Maribethin duh, kao da konačno priznaje poraz, malo potonuo.
Pijanist je svirao božićne pjesme, a hrpa našminkanih i sređenih djevojaka pristojno
im je, ali uporno nudila testere za parfeme. Od svega se toga Maribeth zavrtjelo u
glavi. Iznenada se sjetila kako se jednom umalo onesvijestila u Macy'su kada su ona i
Jason tamo prijavili popis svojih vjenčanih darova (odnosno Elizabeth ih je prijavila,
pa su tako dobili posudice za umak, soljenke i još hrpu drugih stvari kojima se gotovo
nikada nisu koristili).
Na ženskom je odjelu zastala ispred izloženih kašmirskih vesti u svim duginim
bojama. “A možda neki lijepi pulover?” upitala je. “Kašmir je dobar za hladne, ali i
toplije dane. Vrlo je prilagodljiv za razne vremenske prilike.”
“Ne znam”, rekao je Stephen. “Čini mi se možda prekonzervativno za Mal.”
“Možda onda rukavice bez prstiju?” predložila je. “To je malo otkačenije. Bit će
joj toplo kada zavlada pittsburška zima.” Sada više nije razgovarala. Govorila je kao
marketinški stručnjak iz Frapa.
“Možda. Kada bi ona ikada dolazila kući.”
“Oh?”
“Ne. Obično ja idem k njoj.”
“A gdje je to?”
“San Francisco.”
“Oh, jebote, totalno mrzim San Francisco.”
To je glasno izgovorila pa se nekoliko kupaca okrenulo s izrazom šoka i
neodobravanja na licima, kao da nisu u butiku nego u Sikstinskoj kapeli, a ona nije
upravo opsovala most Golden Gate nego samoga Boga.
“Što vam je San Francisco skrivio?” upitao ju je Stephen.
Tada se tako živo prisjetila onoga groznog putovanja. Bilo je to otprilike tri
mjeseca nakon što su ona i Jason diplomirali i pet mjeseci nakon što je on objavio
svoju odluku da se nakon diplome preseli u Bay Area, dio San Francisca koji je bio
poznat po glazbenoj sceni.
Maribeth je bila potpuno zatečena. Bio je to prvi put da je uopće saznala za njegovu
želju da se preseli na zapad SAD-a. Ona i Jason nisu još bili isplanirali zajednički
život, ali kada su neobavezno razgovarali o svojoj budućnosti - da se oboje presele u
New York, gdje će ona raditi u nekom časopisu, a on će tražiti posao u glazbenoj
industriji kao skaut koji traži nove bendove - ona je podrazumijevala da će biti
zajedno.
“Znači li to da prekidaš sa mnom?” upitala je.
“Što? Ne. Nije stvar u tebi.” Jason joj je objasnio da se glazbena scena okreće
novim tehničkim mogućnostima pa će internetski radio možda imati dobru budućnost, a
on će imati mogućnost da radi kao DJ. Sada je bio pravi trenutak za rizik, rekao je,
dok je bez obaveza.
Bez obaveza? Osjećala se tako poniženo, kao da je uhvaćena nespremna. Kako je
mogla tako pogriješiti ? Kako je mogla misliti da će biti zajedno zauvijek, kada je
Jason mislio samo na San Francisco.
Ali, nisu prekinuli. Diplomirali su, ona se preselila na Manhattan, a on je otišao u
San Francisco. Maribeth je dobila posao suradnice u jednom časopisu, a Jason je
imao honorarni posao. Održavali su kontakt, slali su si e-mailove s posla i zvali se
telefonom kada je tarifa bila povoljnija. Za vikend za Praznik rada Maribeth je s
pomoću svoje nove kreditne kartice kupila avionsku kartu da posjeti Jasona jer joj se
činilo da su još uvijek zajedno. A i nedostajao joj je.
Posjet je bio potpuni promašaj. Razgovori su im bili usiljeni i isforsirani pa su to
nastojali kompenzirati s mnogo seksa, ali ni to nije baš bilo tako divno, jer je dobila
upalu mjehura. Njezina bivša cimerica Courtney sada je bila na Berkleyju i rekla je da
joj može nabaviti antibiotike pa je Maribeth posudila Jasonov auto i otišla do nje.
“Vidim da je između vas dvoje sve super”, rekla je Courtney namignuvši i pruživši joj
kutiju antibiotika. Maribeth nije ništa rekla.
Na putu natrag do Jasonova stana u okrugu Richmond Maribeth se izgubila. Tržnica.
Divisadero. Presidio. Vozila se ukrug, nastojeći pronaći park Golden Gate jer je to
bio jedini orijentacijski znak koji je poznavala. Popodnevna je magla stizala s
Pacifika. Nije imala pojma gdje se nalazi i sada nije ništa vidjela od magle. Bila je
sama u autu i počela je plakati. Činilo joj se - i zaista nije pretjerivala, tada joj se to
činilo točnim - da će se voziti uokolo, kroz maglu, sa spremnikom za gorivo koji se
nikad neće isprazniti, izgubljena i sama, sve dok ne ostari i umre.
Uskoro nakon što se vratila u New York, nazvala je Jasona i rekla mu da ga voli, ali
da ovakva veza na daljinu ne funkcionira. Jedan dio nje nadao se da će se on složiti s
time i preseliti se u New York. (Nakon pet mjeseci u San Franciscu nije bilo ništa od
internetskog radija, radio je honorarne poslove.) Ali nije. Pa su prekinuli. U to joj se
vrijeme sve to činilo vrlo zrelim. Kao da su se razišli prijateljski.
A zatim je tri tjedna kasnije Courtney nazvala i rekla joj da Jason ima novu curu, a
Maribeth je doživjela onaj emocionalni slom u toaletu.
“Ne znam”, rekla je Stephenu. “Jednostavno mrzim taj grad.”
 ***

Te je noći Maribeth legla u krevet, povukla jastuk preko glave i zaplakala. Bio je to
još jedan užasan blagdanski vikend. I to za Dan zahvalnosti.
 49. POGLAVLJE

Tjedan nakon Dana zahvalnosti Maribeth je izgubila svaku trunku samozavaravanja, s

kojim je dotad živjela. Pobjegla je od kuće. Ostavila je svoju djecu, muža, a da ne
spominjemo posao. Možda je to bio znak da joj se zdravlje poboljšava kada se prvi
put otkako je otišla počela baviti svakodnevnim brigama - poput toga gdje će živjeti
ako se razvede od muža i kako će zarađivati za život sada kada je odbjegla iz Frapa.
Ma krasno, rekla bi sama Maribeth nekoć.
Ostavljajući postrani pitanje braka, imala je četrdeset četiri godine, i ako je
vjerovati doktorima, nije bilo opasnosti da joj se u skoroj budućnosti dogodi nešto
loše. Što je značilo da je pred sobom imala barem još dvadeset godina rada.
Nasljedstvo koje je dobila od oca, a koje je prije planirala iskoristiti kao polog za
novi stan ili kuću, neće potrajati dulje od godine dana. Čak i ako bude živjela vrlo
skromno. Pa čak i ako bude živjela vrlo skromno u Pittsburghu. Morat će naći posao.
Ali nije imala pojma što bi radila.
Maribeth je željela raditi u nekom časopisu još otkako se prvi put pretplatila na
časopis Seventeen. Do prije šest tjedana pretpostavljala je da će raditi u časopisima
dok ne umre, ili dok novinarstvo ne propadne. Ponovno se našla nespremna. Ponovno
nije imala plan B. Ponovno nije imala koga drugog kriviti za to doli samu sebe.
Kada je Maribeth bila mlada urednica, bila je pozvana na neki seminar koji je
organizirala velika novinska kuća. Sjetila se kako je došla na neku radionicu koja se
bavila temom budućnosti tiskanih novina, i bila je oduševljena kada je srela Elizabeth,
koja je tada radila u nekom drugom časopisu i koju su također poslali na taj seminar.
Nakon kave, peciva i prvog dijela seminara, Elizabeth je prošaptala: “Došle smo,
pronjuškale smo. Ajmo u šoping.”
Zbrisale su s ostatka seminara, ali na kraju nisu išle u šoping, nego u Central Park.
Stavile su sakoe na svježu travu, skinule štikle i uživale u proljetnom suncu.
“Osjećam se loše”, rekla je Maribeth nakon nekog vremena. “Zato što smo otišle sa
seminara.”
“Pa te su stvari beskorisne”, rekla je Elizabeth. “Koja je bila današnja tema?”
“Nešto o budućnosti.”
“Ne treba nam seminar da nam kaže kakva će nam biti budućnost. Same ćemo
stvoriti svoju budućnost.”
“Znam, ali ti su seminari važni.” U Maribethinu su časopisu stariji urednici
prosljeđivali ovakve pozive mladim članovima uredništva za koje su smatrali da
“imaju potencijala”.
“Ako bi se zbog toga osjećala bolje, možemo nešto napisati tako da imaš osjećaj da
si nešto i službeno obavila.” Elizabeth je iz svoje torbice izvadila rokovnik i istrgnula
list papira. “Reci mi kako zamišljaš svoju budućnost.”
Maribeth je zapravo već i sama napisala nekoliko takvih popisa. Za razliku od
Elizabeth koja je diplomirala povijest umjetnosti i slučajno završila na stažiranju u
jednom časopisu, u Maribethinoj karijeri ništa nije bilo slučajno. Još otkako je prvi
put vidjela taj primjerak časopisa Seventeen (s Brooke Shields na naslovnici), znala
je koji joj je cilj u životu, i čim je mogla napraviti plan kako da ga počne ostvarivati,
to je i učinila. U srednjoj je školi radila na školskom godišnjaku. Zatim je studirala
novinarstvo te je radila kao novinarka i urednica u studentskom časopisu. Preko ljeta
bi živjela kod kuće te putovala svaki dan do grada da bi radila kao stažistica (i to
besplatno) u časopisima. Nakon što je diplomirala, popela se na glavu svim
urednicima i šefovima kadrovskih službi dok nije uspjela dobiti prvi posao, i to kao
privremena suradnica (imala je godišnju plaću od 16500 dolara, koja joj je jedva
dostajala za stanarinu i pokaz za podzemnu željeznicu). Radila je kao suradnica dok
nije uspjela dobiti prvi stalni posao u kulinarskom časopisu. Tamo je provela dvije
godine, dok je nisu zaposlili kao pomoćnu urednicu u jednom poslovnom časopisu za
žene.
A otada je točno znala kamo želi dospjeti. “Mladi urednik, stariji urednik, izvršni
urednik, glavni urednik”, Maribeth je jednom bila rekla Elizabeth, objašnjavajuću
svoj karijerni put točku po točku.
“Ok, imaš li i muzičku želju uz to?” našalila se Elizabeth.
“Da, a također želim i muža i djecu”, bila je rekla. Zatim se nasmijala. Tada je
imala dvadeset četiri godine. Sve se činilo mogućim.
To što je taj dan otišla sa seminara bila je anomalija u njezinu planu. Maribeth je
mnogo radila, uvijek zadnja odlazila s posla, uvijek davala dvadeset ideja za članke i
nove teme kada bi je upitali da predloži deset. I bila je dobra urednica. I zaista se
uspela uz te karijerne ljestve, baš kao što je bila rekla Elizabeth da će učiniti. Ali
problem je bio u tome što nije primijetila da su se prečke ispod nje raspale. Što joj se
sada, kada je to naknadno promatrala, činilo vrlo nemarnim.
Što se tiče Jasona, izostanak bilo kakvog odgovora s njegove strane jasno je
pokazao da su se i te prečke raspale. Opet je bila uhvaćena nespremna. I sada je tu
gdje jest, drži se za nit, i nema kuda nego nizbrdo. Nije imala plan A, ali ni plan B.
Nije imala pojma što da radi.
U svakom je broju Frapa bio članak na temu Neopjevane junakinje, koji bi
prikazao neku “običnu” ženu s “neobičnom” pričom. Obično su te žene proživjele
neke teške krize - Bolest! Smrt! Propast! - ali umjesto da prihvate poraz, “uzele su
stvar u svoje ruke”, “procijenile situaciju”, “snašle se u teškim situacijama”, i
“izborile se za sebe unatoč lošim izgledima”, i uvijek su nakon toga postale mnogo
bolje i mudrije nego što su bile prije.
Čitatelji su obožavali te članke - Maribeth je sumnjala da je to zbog toga što je to
bio jedini dio časopisa u kojem su se pojavljivale žene koje su nosile konfekcijsku
veličinu veću od 36 - ali njoj je to bio najneiskreniji dio cijelog časopisa, gori čak i
od onog vodiča za savršene blagdanske poklone u kojima bi se glumice koje zarađuju
deset milijuna dolara po filmu prenemagale sa solima za kupku koje koštaju
sedamdeset pet dolara. Nije bila stvar u tome da su te priče bile izmišljene - bile su
istinite, ili barem većim dijelom istinite - ali ta njihova licemjerna potreba da svaku
usranu situaciju prikažu sa sretnim krajem... to je mrzila. Bila je to Frapova verzija
izjave kako će sve biti u redu.
Možda će jednoga dana prijeći preko svega toga i smisliti nešto drugo za sebe i
postati stvarna junakinja. Napisat će knjigu, ili pokrenuti svoj posao, ili napraviti
nešto zbog čega će se sve što je dotad radila činiti vrijednim. Iako joj je to bilo teško
zamisliti sada dok je stajala ovdje, usred zbrke koju je sama stvorila.
 50. POGLAVLJE

Njezin kontrolni pregled šest tjedana nakon operacije kod doktora Granta - Stephena?
više nije bila sigurna kako da ga zove kada je bila kod njega u ordinaciji - imao je
pomalo tužnu atmosferu nezasluženog slavlja, pomalo nalik na ono kada su prošlog
lipnja blizanci prešli u viši razred u BrightStartu. Nakon pregleda, kada su otišli u
Stephenov ured, njihov inače uvijek tečan razgovor pomalo je zapinjao. Sve joj se
činilo vrlo formalnim. Ili više nalik na tipičan odnos između doktora i pacijenta, koji
njih dvoje prema Maribethinu mišljenju nikad nisu imali. (Čak je i u početku tu bilo
nečeg nekonvencionalnog, poput Robina Williamsa i Matta Damona u Dobrom Willu
Huntingu.)
Donekle je očekivala neku službenu izjavu. “Sada ste zdravi i oslobođeni svake
dužnosti.” Možda bi je mogao stetoskopom potapšati po ramenu. Ali umjesto toga on
se držao pomalo odsutno, ponudivši joj čaj, iako je znao da nikad prije nije prihvatila
ponudu, jer ne voli čaj. (Od čaja su joj zubi nekako neugodno škripali.)
“Ok, možda bih vas trebala pustiti da nastavite s ostatkom dana?” rekla je Maribeth.
To je bilo zavaravanje s obiju strana. Ni jedno od njih dvoje nije imalo dan pretrpan
obavezama. Ona nije imala mnogo toga što bi trebala raditi kada bi joj bio dobar dan,
a nikada nije ništa drugo planirala onaj dan kada bi imala pregled kod njega, jer bi se
njihovi dugi razgovori protegli do vremena za večeru. A sada je znala - onaj susret s
Donom i Susan to joj je razjasnio - da ni on nije imao mnogo drugih obaveza. Ali ovo,
ovo je bilo stvarno mučno.
“Oh, dobro”, rekao je. Izgledao je pospano. “Prije nego što odete, imam nešto za
vas. Gore je u mojoj radnoj sobi.”
Ustala je da bi pošla za njim, ali on joj je pokretom ruke dao znak da ga pričeka, što
joj se činilo kao postavljanje distance s njegove strane. Više nije bila pozvana u
njegov privatni prostor. “Odmah ću se vratiti.”
Vratio se s debelom bež omotnicom na kojoj je bilo napisano njezino ime, odnosno
trenutačna verzija njezina imena.
“Zaintrigirali ste me”, rekla je.
“Ma ne. To su samo ulaznice za moj zdravstveni klub. Pet je ulaznica, a vrijede do
kraja godine, pa sam mislio da bi bilo dobro da ih netko i iskoristi.”
Ulaznice za zdravstveni klub. Kako užasno obazrivo. Pa čemu se nadala? Putovanju
na Bermudske otoke? On je, na koncu, ipak bio njezin doktor. A nakon današnjeg
pregleda, više ni to.
 Rukovali su se. “Hvala vam”, rekla je. “Na svemu što ste učinili za mene.” Je li to
sve? Nakon sladoleda, kose i užasnog šopinga i svih razgovora? Je li ovo kraj?
“Pazite na sebe”, rekao je. “Idite u teretanu. Zapamtite da vas malo sladoleda neće
ubiti.”
Izgleda da su te konvencionalne fraze bile odgovor na njezino pitanje. Da, to je sve.
A zašto i ne bi bilo tako? Učinio je za nju ono što je trebalo biti učinjeno.
Ali nije li učinio i više od toga? Nisu li oni bili više od toga?
Htjela je to nekako dati na znanje, ali je htjela da i on to prizna. Ili ga je barem
htjela upitati zašto je bio tako dobar prema njoj. Razumjela je da je dio razloga to što
je on jednostavno bio dobar doktor, principijelan čovjek. On je to još uvijek bio
unatoč tome što je očito napravio neku pogrešku zbog koje isključen iz medicinske
zajednice.
Strpala je omotnicu u torbicu. Na recepciji se pozdravila s Louise. “Zovite ako vam
bilo što zatreba”, rekla je Louise.
Na autobusnoj je stanici Maribeth izvadila omotnicu iz torbice i otvorila je. Možda
je unutra poruka, nešto privatno i između njih. Ali nije bilo nikakve poruke, samo
ulaznice. Očito se radilo o nekom finom klubu. Ulaznice su bile isprintane na finom,
debljem papiru, s kitnjastim ispupčenim slovima kojima je bilo ispisano Za goste
obitelji Grant.
Prešla je prstom preko natpisa. Za goste obitelji Grant. I eto ga, u konačnici to je
bilo priznanje, premda nehotično. A bio je to ujedno odgovor na njezino pitanje. Zašto
je bio tako dobar prema njoj. Zašto mu je ona to dopustila. Jer iako su razlozi tome
bili različiti, nisu li i ona i Stephen oboje na neki način bili siročad?
 51. POGLAVLJE

Maribeth je dogovorila razgledanje zdravstvenog kluba. Klub je bio lijep, imao je

nove sprave u teretani i sve moguće aktivnosti, od joge do kikboxinga. Ali nju je
zainteresirao bazen u podrumu. Nije bila sigurna zašto, ali činilo joj se da će joj bazen
više pomoći da se riješi nervoze koja je rasla u njoj od vježbanja na spravama ili
Vinyassa joge. Plivanje je bilo nešto novo. Ili je možda razlog tome bio taj što je
tonula pa je željela vidjeti može li plivati kada se nade u situaciji u kojoj je prisiljena
na to.
Klub se nalazio u četvrti Squirrel Hill, blizu jedne mnogo veće knjižnice. Maribeth
je odlučila otići u tu knjižnicu jer joj je, prije svega, bila usput na putu kući, a i zato
što je čula da imaju mnogo veću zbirku DVD-a. Rekla je samoj sebi da se neće ni
približiti računalima.
Pet minuta nakon što je ušla u knjižnicu, približila se računalima. Provjerila je e-
mail. Ništa od Jasona.
Sama si je bila kriva što je otvorila tu Pandorinu kutiju. Četiri joj tjedna Jason nije
poslao nijedan e-mail, ali ona to nije znala i sve je bilo u redu. Sada je znala pet dana
i bila je već napola luda.
Idućeg se jutra probudila i odlučila da će izbjegavati računala, e-mail i knjižnicu, i
da će se pokušati baviti plivanjem. Otišla je autobusom do dućana Family Dollar da si
nabavi kupaći kostim i naočale za plivanje te zatim drugim autobusom otišla do kluba.
Tečaj plivanja Mama i ja zacijelo je taman počinjao jer je cijela parada mališana
umotanih u ručnike bila usmjerena prema svlačionici. Maribeth je prepoznala taj
pogled na licima nekih majki: bila je to neka vrsta krajnje iscrpljenog buljenja. Jer tko
bi pametan pomislio da je dobra ideja staviti bespomoćnu djecu pored duboke vode?
Maribeth je svojedobno bila otišla na dva sata plivanja s blizancima. Na prvom si
je Liv umalo otkačila pojas za plutanje koji joj je bio svezan oko prsa, a Oscar je
plakao svaki put čim bi ga netko samo malo zapljusnuo vodom. Učitelj plivanja,
ćelavi Židov, predložio joj je da ide naizmjence u bazen s njima, ali Oscar bi plakao
kada bi ga ostavila vani, a Liv bi iskoristila priliku da odluta ili skoči u onaj dio
bazena s dubljom vodom.
Kasnije tog tjedna Maribeth je ispričala događaje s bazena Elizabeth, kojoj je to
bilo urnebesno smiješno. “Prestani se smijati, nije smiješno”, rekla je svojoj
prijateljici.
“Ali malo jest smiješno”, odvratila joj je Elizabeth.
 Maribeth nije vidjela što je tu smiješno. Proteklih je šest godina sanjala o tome da
ide na plivanje sa svojom djecom, ali kao i mnogo toga drugog, i to je ispalo grozno.
“Zašto ne zamoliš Jasona da ti pomogne?” predložila je Elizabeth.
E pa, to je bilo smiješno. Jasonova je plaća, koliko god skromna bila, plaćala te
sate plivanja. Nisu si mogli priuštiti da on izostaje s posla da bi išao na bazen.
“Mogla bih ja doći”, rekla je Elizabeth.
Taj se put Maribeth nasmijala, pretpostavivši da se Elizabeth šali. Ali idućeg je
tjedna ona zaista došla, u četvrtak u jedanaest ujutro. Vidjevši svoju prijateljicu na
bazenu, Maribeth je osjetila čudnu iskru ponosa - bila je tropska ribica među običnim
akvarijskim ribicama - ali i nelagodu - jer je Maribeth sada očito bila jedna od onih
običnih ribica.
Tjedan dana nakon toga Elizabeth je nazvala sat prije tečaja plivanja. Njezin je
glavni urednik zakazao sastanak u zadnji trenutak. “Tako mi je žao. Ne mogu se
izvući.” Maribeth je rekla da je razumije. I zaista je razumjela. Znala je kako posao
funkcionira. Kada je tjedan nakon toga Elizabeth nazvala da potvrdi dolazak, Maribeth
joj je rekla da ne dolazi. “Našla sam način kako da se snađem s time”, rekla je. I na
neki način jest - ispisala se s tečaja plivanja.

***

Maribeth je čekala dok se četa djece s mamama nije razišla i tek se onda presvukla u
svoj kupaći kostim. Izrez kostima na prsima bio je dosta visoko pa je prekrivao veći
dio ožiljka, ali ožiljak na nozi nije mogla ničime sakriti.
Tek kada se presvukla i stavila stvari u ormarić, shvatila je da nije uzela lokot.
Uvijek je sa sobom nosila nekoliko stotina dolara u gotovini - bila joj je to gotovina
za hitne slučajeve, ali i zaliha u slučaju da joj lopovi provale u stan i pokradu sav
novac koji je sakrila u stanu.
Na drugoj strani svlačionice neka je žena u kupaćem kostimu upravo zaključavala
svoj ormarić. “Znate li možda prodaju li ovdje lokote za ormariće?” upitala ju je.
Žena ju je pogledala kroz plave naočale za plivanje. “Maribeth?” rekla je.
Njezina je prva pomisao bila da je Jason nakon što je dobio njezin e-mail nekako
shvatio da je ona u Pittsburghu i poslao nekoga za njom. Njezina je druga misao bila
da to nema smisla, budući da on nije nijedanput pokušao kontaktirati prethodnih šest
tjedana, niti je odgovorio na njezine dvije poruke.
Čak i nakon što je žena skinula naočale i kapu za plivanje, Maribeth je trebala
cijela minuta da shvati da je to Janice.
“Izgledate kao da ste vidjeli duha.”
 “Oprostite. Malo ste me zbunili.”
“Jesam li? Moji mi učenici kažu da izgledam kao morsko čudovište kad se ovako
spremim za plivanje.” Nasmiješila se. “Eto, baš mi je drago što sam naletjela na vas.
Nisam znala da plivate!”
“Nisam se dosad bavila plivanjem. Sada sam to odlučila isprobati. Prijatelj mi je
dao ulaznice za klub i poželjela sam isprobati nešto novo. Ali nisam se sjetila ponijeti
lokot.”
“Zašto ne stavite stvari u moj ormarić?”
Otišle su do Janiceina ormarića. Maribeth je unutra stavila odjeću, torbu i novac.
“Mislila sam vas danas popodne nazvati”, rekla je Janice dok su išle niz stepenice
do bazena.
“Da?”
“Da, htjela sam vam za vikend poslati e-mail, ali nisam imala vašu adresu.”
“Oh, ne koristim se baš mnogo e-mailom. Ali mogu vam dati svoju adresu. Zašto?
Jeste li nešto saznali?”
“Ne još. Trebaju mi još neke informacije. Trebali bi mi matični brojevi vaših
roditelja. Ili vaš rodni list.”
“Oh. Dobro.” Njezin je rodni list bio kod kuće u New Yorku, ali pomislila je da bi
matične brojeve mogla pronaći negdje u arhivi svog e-maila. “Mogli ste me nazvati.”
“Nisam vam htjela smetati za blagdane, ako ste bili s obitelji.”
“Nisam. Nisam bila s obitelji.”
“Oh, ma ni ja”, rekla je Janice.
“Što ste radili?” upitala je Maribeth. “Uglavnom rješavala papirologiju.”
“Oh. Žao mi je.” Maribeth nije bila sigurna bi li se trebala osjećati krivom, ali jest.
“Oh, ma ne mora vam biti žao. Ispekla sam pureća prsa, što je ionako najbolji dio
puretine, a čak mi je ostalo još i za sendviče.”
Stigle su do bazena. Maribeth je pretpostavila da u vrijeme ručka ne bi trebalo biti
gužve, ali svih je pet plivačkih staza bilo krcato plivačima. “Baš je gužva.”
Janice je navukla kapu preko ušiju i namjestila naočale. “Ovo nije ništa.” Maribeth
je očekivala da će Janice otići u plivačku stazu za spore plivače, jer su ondje
uglavnom bili stariji ljudi, ali ona je otišla prema brzoj stazi. “Uživajte u plivanju”,
poviknula je preko ramena.
Maribeth je stala iznad spore staze. Troje ljudi koji su u njoj plivali djelovali su joj
užasno brzi. Maribeth je provela nekoliko minuta nastojeći shvatiti kako se na
pristojan način ubaciti među ostale plivače. To ju je podsjetilo na vrijeme kada je
polagala vozački ispit i bila prestravljena kada se prvi put morala uključiti u promet
na autocesti.
Kada se pojavilo malo praznog mjesta u bazenu, ušla je u vodu i pokušala plivati
prsnim kraulom, ali uskoro je shvatila da joj je raspon zamaha rukama ograničen zbog
rebrenih mišića koji su još zacjeljivali i da se zbog toga vrlo sporo kreće. Neki se
plivač iznenada našao iza nje.
“Oprostite”, rekla je.
Prešla je u obični prsni stil i stigla do drugog kraja bazena te se maknula sa strane
da dođe do daha. Jedna se plivačica pojavila iza nje. “Plivate li?” upitala ju je.
Maribeth nije bila sigurna može li se ovo što je ona radila zapravo i nazvati
plivanjem. Njoj se to više činilo nalik na održavanje iznad površine vode, ali prije
nego što je smislila odgovor, plivačica je izvela jedan od onih lijepih malih urona i
preokreta pod vodom te se otisnula u suprotnom smjeru (i to nimalo sporo, kao što je
Maribeth primijetila).
Kada je došla do daha i kada je bilo nešto više praznog prostora između nje i
ostalih plivača, ponovno je zaplivala. Opet je pokušala zaplivati kraulom, ako su se
riječju kraul mogli opisati njezini nespretni, bolni i spori zamasi. Dva su je plivača
prestigla prije nego što je stigla do drugog kraja bazena. Za to vrijeme koje joj je bilo
potrebno da ispliva cijelu stazu - a na pola je puta morala stati da se odmori - svi su
je drugi plivači prestigli. Mogla je osjetiti njihovo nestrpljenje koje se doslovno
širilo vodom. Bila u pitanju spora staza ili ne, razumjela je da ne bi trebala biti tu.
Ona je bila poput neke bakice koja vozi četrdeset na sat na autocesti.
Dok je ponovno otplivala na suprotni kraj bazena - sada je već preplivala četiri
duljine bazena - đisala je teško i isprekidano, bila je gotovo na rubu hiperventilacije.
Osjećala je paniku, a vjerojatno je i izgledala uspaničeno, jer se spasilac spustio sa
svog promatračkog tornja i preko bazena povikao: “Gospođo, jeste li dobro?”
Imala je četrdeset četiri godine, doživjela je srčani udar i preživjela ugradnju
srčane premosnice. Pobjegla je od kuće prije četiri tjedna, a ni njezin muž ni njezina
najbolja prijateljica nisu je pokušali kontaktirati. A nije mogla ni plivati! Ne, jebote,
nije dobro!
“U redu sam”, rekla je izdišući.
Nekako je uspjela izaći iz bazena i popeti se stepenicama do svlačionice a da se
pritom nije onesvijestila. Gore u svlačionici shvatila je da su joj sve stvari u
Janiceinu ormariću, a zaboravila je ponijeti ručnik.
Sjedila je na klupi, drhtala i nastojala ne zaplakati kada je osjetila kako joj je netko
zaogrnuo ramena ručnikom. “Evo tako.”
Maribeth nije mogla ništa odgovoriti. Ne samo zato što je još uvijek bila zbog daha
i drhtala nego zato što je nekako podbacila. Ponovno.
“Moramo vas malo ugrijati”, rekla je Janice usmjerivši je prema tuševima. Dugo je
stajala pod tušem, puštajući da je voda ugrije i spere tugu i prazninu iz nje. Kada se
konačno osušila, osjećala se izmoždeno kao da je plivala satima bez prestanka.
Janice se već odjenula i spremila. Maribeth joj se ispričala.
“Zbog čega se ispričavate?” upitala ju je Janice. Kada joj Maribeth nije
odgovorila, rekla je: “Koliko je prošlo od operacije?”
Maribeth je bila malo iznenađena. Ali, naravno, bila je u kupaćem kostimu, a
njezini su zdravstveni problemi bili izloženi na njezinoj koži. “Šest tjedana.”
“To je jako malo vremena. Morate se paziti.”
“Ne znam. Možda sada nije dobar trenutak za isprobavanje novih stvari.”
Vratila je Janice ručnik. Bio je bijele boje, kao zastava u znak predaje.
 52. POGLAVLJE

Kada se Maribeth ulogirala u e-mail da potraži matične brojeve svojih roditelja,

zaista je već bila odustala od pomisli da će joj se Jason javiti. Kada je vidjela njegov
e-mail, na trenutak se zapitala je li to namjerno napravio, pričekao točno određen broj
dana tijekom kojih će ona proći kroz faze tugovanja i onda taman kad se počne
osjećati bolje, ili joj barem postane svejedno, odlučio poslati joj taj e-mail.
Ali ovo je već bilo malo paranoično.
A također bi to bilo previše truda za Jasona.
Nije bilo naslova e-maila, ali je mala ikona u obliku spajalice za papir označavala
da postoji neki privitak. Je li joj napisao pismo u kojem je preklinje da se vrati kući?
Ili joj je poslao papire za razvod?
U redu. Deset dubokih udaha. Jedan, dva... Ruke su joj poletjele prema tipkovnici,
otvorila je poruku i skinula privitak. A onda je pročitala odvratno poznatu prvu
rečenicu.
Odmaknula se od računala. Osjećala se kao da će povratiti.
Jer je nakon gotovo pet tjedana njezine odsutnosti i pet dana nakon što mu je poslala
e-mail, Jason njoj odgovorio tako što joj je vratio poruku koju mu je napisala onaj dan
kada je otišla. Vratiti pošiljatelju.
To ona njemu znači? To njemu znači njezin odlazak? Toliko mu malo znači da nije
imao ništa novo reći? Sve što se potrudio učiniti bilo je da joj dobaci njezine vlastite
riječi ?
Treptala je nastojeći zaustaviti suze.
Ali opet, zašto bi joj on odgovorio kada mu je pružila tako snažnu optužnicu, jasno
označavajući žrtvu i počinitelja? Zašto bi on na sebe svalio dio tereta i odgovornosti?
Zašto bi to učinio sada, osobito nakon što se ona odrekla svih prava na mučeništvo i
tako ih elegantno prenijela na njega? Doslovno mu ih je servirala na pladnju. Kao i
uvijek.
Nije znala zašto je očekivala više od ovoga, ali jest. Nije znala što je očekivala, ali
ovo nije.
 53. POGLAVLJE

Dragi Liv i Oscare,

Žao mi je.
Nemojte me mrziti.
Uvijek ću biti vaša mama
Morala sam
Otišla sam zato što
 54. POGLAVLJE

Provodila je dane na kauču, ispod dekice, a TV je stalno radio. Janice ju je nazvala i

pozvala na plivanje, ali ju je odbila. Todd i Sunita došli su do nje da je povezu u
tjednu kupnju namirnica, a ona je zaboravila na to. Janice ju je ponovno zvala da je
upita za matične brojeve njezinih roditelja, ali je se brzo otarasila. Todd i Sunita
poslali su joj poruku s pozivom u kino, ali ona im je odgovorila da će ići neki drugi
put. Janice ju je zvala da joj kaže kako ima neke novosti, pa zašto se ne bi našle na
bazenu i popričale o tome. Maribeth je rekla možda. Todd i Sunita navratili su do nje i
ponovno je pozvali na onaj hipsterski sajam rukotvorina. Odbila je.
“Što se dogodilo s našom M. B.?” upitao je Todd.
“Ne znam”, odgovorila je.

***

A zatim joj je Stephen poslao poruku. Samo provjeravam jeste li dobro. Također već
lagano paničarim zbog dara za Mallory. Umalo sam joj kupio stolicu za ljuljanje.
Tada se prvi put nasmiješila još otkako... pa otkako je posljednji put vidjela
Stephena.
Pomislila je na onaj sajam rukotvorina koji je Sunita opisala kao Etsy na parkingu.
To je zapravo zvučalo kao mjesto na kojem bi mogli pronaći nešto za Malloryn
netipičan stil.
Udaljite se od stolica za ljuljanje, odgovorila mu je Maribeth.
Bacila je dekicu sa sebe.
Jason neka ide dovraga.
 55. POGLAVLJE

Kada je Janice rekla da bi se željela naći s Maribeth u klubu da porazgovaraju o

novostima u vezi s potragom za njezinom biološkom majkom, Maribeth je
pretpostavila da joj je tako zgodnije. Bazen se nalazio odmah iza ugla do škole u kojoj
je Janice radila, pa je ona često išla na plivanje za vrijeme stanke za ručak. “Svakako
ovaj put ponesite japanke”, rekla je Janice. “Ne želite pokupiti gljivice.” Maribeth
baš i nije imala namjeru ponovno plivati, ali je iz poštovanja prema Janice ponijela
kupaći kostim.
U svlačionici je Janice počela skidati odjeću pa je i Maribeth napravila isto, da se
ne bi osjećala čudno.
“Imam neke potencijalno uzbudljive vijesti, ali ne bih vam htjela buditi lažne nade
jer nije posve sigurno”, rekla je Janice.
“Što to?” upitala je Maribeth.
“Jedno od najstarijih sirotišta u Pittsburghu, koje još uvijek radi, ima podatke o
jednoj ženskoj bebi, i to s vašim datumom rođenja.”
“To bih mogla biti ja?” pitala je Maribeth.
“Da, mogli biste”, odgovorila joj je Janice. “Ali trebamo još informacija. Matične
brojeve vaših roditelja. Znate li kad biste ih mogli nabaviti?”
U cijeloj toj drami s Jasonom zaboravila je pretražiri arhivu e-maila da nade te
brojeve. “Pokušat ću što prije”, obećala je.
“Kada dobijemo te matične brojeve, možemo pokušati potvrditi informaciju. A
potraga sudskim putem je također u tijeku, ali mislim da bi se to moglo oduljiti i
poslije Nove godine.”
Maribeth je uzdahnula.
“Za neke stvari treba vremena.” Potapšala je Maribeth po ruci, a zatim pogledala
njezina bosa stopala. “Jeste li nabavili japanke?”
“Mislim da danas neću plivati.”
“Oh, gluposti. Pa ponijeli ste kupaći kostim, zar ne?”
“Pa, da, ali...”
“Evo, ja sam ponijela dodatni par japanki.” Dodala je Maribeth par narančastih
gumenih japanki. “Ako vam pristaju, slobodno ih zadržite.”
“Mislim da neću ići plivati.”
“Isprobajte ih, pristaju li vam?”
 Bile su joj malo velike, ali poslužit će svrsi.
“Savršeno”, rekla je Janice. “A što se tiče plivanja, pomislila sam da bih vam
mogla dati poneki savjet. Što se tiče forme.”
“Savjet?” Tada je Maribeth posumnjala da sastanak na bazenu nije imao veze s time
što je Janice tako bilo zgodnije. Nego da ju je ona malo prevarila.
“Godinama sam bila spasilac. Više nemam licencu, ali sam naučila plivati zaista
cijelu četu djece.”
“Ja baš i nisam dijete”, rekla je Maribeth.
“Znam”, rekla je Janice. “Ali sigurna sam da mogu i vas naučiti.”
Pet minuta kasnije Janice je Maribeth pokazivala dasku za plivanje.
“Treba li mi zaista daska za plivanje?” upitala je Maribeth.
“Mislim da je ona dobra za početak.”
“Ali ja znam plivati. Samo mi trebaju savjeti za postizanje bolje forme, kao što ste i
rekli.”
“Postizanje dobre forme ponekad znači da se moramo riješiti loših navika”, rekla je
Janice. “Najbolje se vratiti na početak.”
Svaki bi se trenutak mogla pretvoriti u Julie Andrews i početi pjevati.
“U redu.” Maribeth je posegnula za daskom.
Janice ju je povukla natrag. “Ne tako brzo. Znate li kako se trebate odbaciti?”
“Naravno da znam.”
“Stvar je u tome da se većina ljudi odbaci koljenima ovako povijenima.”
Demonstrirala je to tako da je savila prste na ruci. “Ali zapravo biste trebali noge
držati ravnima i odbaciti se snagom kukova, ovako.” Sada je to pokazala ravnim
prstima.
Maribeth nije ništa rekla. Ona je to radila savijenih koljena.
Janice joj je još jedanput pokazala i zatim Maribeth dodala dasku za plivanje. “Ne
zaboravite ispraviti i nožne prste, graciozno, kao da ste balerina.”
Maribeth je počela vježbati odbacivanje s daskom. Daska se prevrnula i ona
zajedno s njom. Graciozno kao nilski konj.
“Evo”, rekla je Janice uzevši dasku. “Držite je ispred sebe, a laktove izravnajte.
Zatim se odbacite od ruba bazena snagom kukova. Lagano. Nema potrebe da se borite
protiv vode.”
Nakon nekoliko pokušaja daska joj se prestala prevrtati, a nakon još nekoliko
pokušaja uspjela se pravilno odbaciti. Preplivala je cijelu duljinu bazena i vratila se.
Još jedanput. I natrag. Tetive i listovi na nogama počeli su je boljeti, a ispruženi nožni
prsti prouzročili su joj grč u nozi. Ništa od toga nije bilo ni graciozno ni zabavno. Ali
na nekoliko je trenutaka prestala misliti o svemu, i o svojoj biološkoj majci i o
Jasonu.
Nakon nekog vremena Janice joj je uzela dasku.
“Što sada?” upitala je Maribeth.
“Dosta je za danas”, rekla je.
“Ali samo sam vježbala odbacivanje od ruba bazena”, rekla je Maribeth.
“Četrnaest duljina bazena - toliko ste preplivali u tom vježbanju”, rekla je Janice.
“Stvarno, četrnaest?”
“Da, četrnaest.”
“Nisam brojila.”
“Ali ja jesam.”
“Hoćete li mi reći' Rekla sam vam' ?” našalila se Maribeth.
“Rekla bih vam to, ali još niste došli u tu fazu.”
“Janice, jeste li vi to mene iskritizirali?”
“Možda malo.” Janice je izgledala vrlo zadovoljna sama sobom. Maribeth se
morala nasmijati.
Dok su se u odijevale u svlačionici, Janice ju je podsjetila da nabavi matične
brojeve. Maribeth joj je obećala da će ih nabaviti do ponedjeljka. Naime, dogovorile
su se da će se u ponedjeljak opet naći na plivanju. Maribeth nije bila sigurna što misli
o tome, ali sada joj se činilo kako je prekasno da odustane.
 56. POGLAVLJE

U subotu ujutro Maribeth je Stephenu poslala poruku. Hoćete li doći po mene oko 11 h
ili da se nađemo na sajmu?
Minutu kasnije, zazvonio joj je mobitel. “Neću moći doći”, rekao je Stephen.
Jako se radovao odlasku na sajam kada mu je to predložila prije nekoliko dana.
“Medicinski hitni slučaj?” upitala je.
“Moglo bi se i tako reći.” Tek je tada primijetila njegov glas. Nije bio samo malo
promukao nego potpuno hrapav, kao da je pio smrvljeno staklo. “Nije mi dobro.”
“Bolesni ste?”
“Ako i jesam, sam sam si zato kriv.”
“Kako to mislite?”
Nakašljao se. “Mamuran sam, M. B. Jako, jaaaako mamuran.”
“Doći ću do vas”, rekla je.
“Nisam baš u dobrom stanju za druženje”, rekao je.
“U redu je zamoliti za pomoć, znate?” rekla je.
Na liniji je na trenutak nastala tišina. Zatim je rekao: “Dođite.”
Bio je siv. I njegova kosa, i koža, i zgužvana i smrdljiva majica, sve je bilo sivo.
Znala je da ima gotovo šezdeset godina, ali tek je tada kada ga je vidjela u njegovoj
kuhinji, sa šalicom kave, prvi put pomislila da je on star.
Uzrok njegova jada stajao je na kuhinjskom stolu: tri prazne butelje vina te napola
pun vrč nečeg drugog.
Maribeth je vidjela da ga je sram zbog pića i zbog toga što je ona to vidjela. Pa je
samo prošla mimo boca, hitro koliko je mogla, kao da je neka čistačica koja mora
obaviti neki neugodan posao, ali ništa neuobičajeno.
Isprala je butelje - bile su to dobre butelje, sakupljene na putovanjima po Južnoj
Africi, Provansi, sjeveru Italije, sjetila se da ih je vidjela kada je bila u njegovu
vinskom podrumu - i zatim ih odnijela van u koš za reciklažu, i tek kada je izašla vani
dopustila je sebi da se zapita je li to bio razlog zbog kojeg je bio istjeran iz klinike i
zbog kojeg je danas imao tako malo pacijenata. Pittsburgh je mali grad. Kardiolog
alkoholičar. Glas o tome brzo bi se proširio, možda i do nje.
Kada se vratila unutra, složila je pokeraško lice. “Kakva je kava?” upitala ga je.
Nagnula se prema njemu. Stephen je inače lijepo mirisao, po koži i bergamotu, ali
danas je zaudarao kao beskućnik u podzemnoj željeznici.
Ruke su mu još bile ovijene oko šalice na kojoj se nalazila fotografija Mallory kada
je bila mala. Dotaknula je šalicu. Bila je hladna.
“Da vam je podgrijem?”
Kimnuo je, sav jadan.
“Muka vam je?”
Još jedno žalosno, gotovo dječje, kimanje glavom.
“Možda da počnemo s nečim temeljnim.” Prolila je kavu i nalila mu čašu vode te je
stavila ispred njega. “Imate li aspirina?”
“Gore, na noćnom ormariću u spavaćoj sobi.”
Dok se penjala uza stepenice, one su škripale kao da je cijela kuća mamurna. Našla
je veliku spavaću sobu, krevet je bio isprevrtan i nenapravljen, te je zastala na
vratima. I ovdje ga je mogla namirisati, ne onaj grozni zadah alkohola nego onaj
poznati Stephenov miris. Činio joj se tako prisnim.
Lagano je hodala na vrhovima prstiju i otišla do noćnog ormarića. (Pretpostavila je
da je to njegov ormarić jer je bio zatrpan medicinskim časopisima.) Otvorila je
ladicu, unutra je bilo još nekoliko medicinskih časopisa, špil karata, Kindle, nekoliko
blokića, ali nije bilo aspirina.
Noćni ormarić s druge strane kreveta bio je prazan, na njemu se nalazila samo
fotografija s vjenčanja prekrivena slojem prašine. Sada se Maribeth doista osjećala
poput uljeza dok je otvarala ladicu. Unutra se, uz pakiranje papirnatih maramica i
zbirku priča Junota Diaza, nalazila otvorena kutija šumećih tableta aspirina.
Je li ga Felicity pila da si ublaži bolove u želucu tijekom kemo-terapije? Je li čitala
Diazove priče da skrene misli sa svog trenutačnog stanja? Ili sa svoje neizvjesne
budućnosti?
Na spavaću se sobu nastavljala garderoba, a nakon toga se nalazila velika
kupaonica, ukrašena crno-bijelim motivima, iz koje je dopirao truo zadah bljuvotine.
Jadni Stephen.
Pretražila je ormarić s lijekovima u potrazi za nečim protiv bolova, i pronašla
veliko pakiranje paracetamola kojem je upravo istekao rok trajanja. To ju je na neki
način utješilo, jer bi to značilo da se ovakva opijanja nisu redovito događala. Uzela je
tri tablete i vratila se u prizemlje.
Stephen je sjedio za kuhinjskim stolom i buljio ispred sebe, a čašu vode nije ni
taknuo. Rastopila je jednu šumeću tabletu aspirina i potapšala ga po ruci. Stavila mu
je tri tablete paracetamola na dlan. “Progutajte”, naredila mu je. “Popijte.”
Popio je vodu zatvorenih očiju, u jednom gutljaju. Kada je spustio praznu čašu,
Maribeth se jedva oduprla porivu da mu kaže dobar dečko. Podrignuo je. Već je miris
alkohola od podrigivanja bio dovoljno jak da malo omami Maribeth.
“Bolje?” upitala je.
Pokušao se nasmiješiti. “Malo.”
“Morate nešto pojesti. Možda mislite da ne trebate jesti, ali trebate. Napravit ću
vam jaja, nešto masno. To će upiti preostali alkohol.”
“Tko je sada doktor?” slabašno je rekao. “Ja. Imate li jaja?”
Glavom je pokazao prema hladnjaku. Bio je to velik hladnjak, poput onih u
restoranima, ali je bio uglavnom prazan. Ali u njemu je bio tucet jaja, malo vrhnja i
maslaca.
“A tabasco umak?” upitala je.
Pokazao je glavom prema smočnici. Pronjuškala je po smočnici i pronašla nekoliko
bočica tabasca iz Trinidada. Pitala se je li Felicity bila podrijetlom iz Trinidada. Ili
su možda tamo otišli na ljetovanje. Ili su možda samo voljeli tabasco umak.
“Imamo dvije stvari”, rekla je. “Ajmo naći i treću. Kruh?”
“Pokušajte u zamrzivaču.”
Pronašla je okrugla peciva za hamburgere i izvadila ih da se odmrznu. Umutila je
jaja s vrhnjem, solju i paprom, zagrijala tavu, rastopila malo maslaca te ulila jaja.
“Kako to da moja kuhinja lijepo miriše samo kada ste vi ovdje?” upitao je Stephen.
“Shvatit ću to kao dobar znak, to što mislite da hrana dobro miriše.” Stavila je
peciva u toster. “Iako, znate, da i vi kuhate, učinili biste da vam kuhinja lijepo miriše.”
Spatulom je preokrenula jaja i malo ih poprskala umakom.
“Gdje ste naučili kuhati?”
“Iz časopisa.”
“Kako poduzetno.”
“Nisam čitala časopis o kuhanju, nego sam radila u jednome. Svoj sam prvi posao
dobila u kulinarskom časopisu. Prije toga sam znala skuhati samo juhu iz vrećice.”
“Kako ste onda dobili posao u kulinarskom časopisu?”
“Glumila sam da se razumijem u kuhanje. Tjedan dana prije razgovora za posao
čitala sam kuharice, druge kulinarske časopise, gledala televizijske emisije o
kulinarstvu, pa sam do trenutka kada sam došla tamo već bila kao Julia Child.”
“Koliko ste dugo tamo radili?”
“Ne jako dugo. Ali dovoljno dugo da zavolim kuhanje.”
“To vidim.”
 “To sam voljela kod časopisa. Za nekoliko godina možete postati stručnjak za bilo
što - putovanja, svjetsku politiku, život slavnih.”
“Katica za sve.”
“Ali ni u čemu majstorica.”
“Bolje nego da je obrnuto”, rekao je.
Složila je jaja na tanjur i počela ih još polijevati ljutim umakom. On je podignuo
ruku. “Mislim da bi to bilo dosta.”
“Morate mi vjerovati”, rekla je. “Ne znam koji je znanstveni razlog zašto ljuta
hrana liječi mamurluk, ali tako je.”
“Možda da napišemo neku znanstvenu studiju o tome.”
“Ako to budemo radili, onda prvo moramo testirati tu teoriju.” Gurnula je tanjur
pred njega. “Izvolite.”
Izraz njegova lica: otprilike kao Liv kada bi pred nju stavili tanjur prokulica.
“Jedan zalogaj. Samo to tražim. Upravo ste bili rekli da vam fino miriše.”
Uzeo je vilicu, odrezao mali zalogaj, prožvakao ga i progutao. “Eto vidite”, rekla
je. “Niste mrtvi.”
“Pričekajte nekoliko minuta”, našalio se. “Vraća vam se smisao za humor. Mislim
da ste spremni za drugi zalogaj. Samo neka bude mali.”
“Odlična ste doktorica.” Slabašno se nasmiješio. “Ili bih trebao reći, medicinska
sestra.”
Podigla je obrvu. “Jedan zalogaj i već ste me degradirali?”
“Ne, upravo obrnuto”, proturječio joj je. “Sestre su istinske iscjeliteljice.” A onda
je, ne bi li je dodatno uvjerio, nadodao: “Felicity je bila medicinska sestra”.
“Oh”, rekla je. “Jeste li se tako upoznali?”
“Ne, ona je radila na odjelu za dječju onkologiju.”
“Onkologija.” Maribeth je odmahnula glavom. “Kako ironično.”
Stephen je uzeo veći zalogaj jaja. “Mislim da jaja djeluju”, rekao je. “Kako mislite
ironično?”
Maribeth se pitala je li to pitanje bilo neka vrsta prigovora ili ukora zbog toga što
se opet upetljala u njegov privatni život. Ali on je otvorio tu temu. Maribeth je
promrmljala nešto o tome kao je ironično da onkološka sestra umre od raka.
Stephenu je vilica pala na tanjur. “Felicity nije umrla od raka.”
“Nije?”
“Otkud vam ta ideja?”
 Maribeth se zacrvenjela od vrata naviše. “Ne znam. Bila je tako mlada i lijepa.”
Mogla je čuti kako je to blesavo zazvučalo. “A imali ste one ružičaste vrpce u uredu.”
On se zamalo nasmiješio. “ Mallory radi za udrugu žena koje su preživjele rak
dojke. Pomaže im oko organizacije dobrotvornih događaja i zabava. Tako joj ja
izražavam potporu. Žao mi je. Pretpostavio sam da znate. Jer ovdje svi znaju. A i zbog
onoga što ste rekli onaj dan kad smo bili na sladoledu.”
Što je tada rekla? Nešto o dogovoru da on nju ne ispituje o njezinim tajnama pa
neće ni ona njega o njegovima.
“Nisam znala”, promrmljala je Maribeth. “Odnosno ne znam ni sada.”
“Nema tu nikakve tajne. Bilo je u novinama i vijestima, uostalom. Očekivao sam da
ćete me detaljnije istražiti.”
Odmahnula je glavom. Nije ga nijedanput provjerila na Googleu. U jednom je
trenutku odlučila da ne želi znati što je učinio, ako je zaista učinio nešto grozno.
“Poginula je u prometnoj nesreći. Što samo po sebi nije bilo tako značajno. Mnogi
ljudi ginu u prometnim nesrećama. Ali pretpostavljam da je stvar u tome što su
okolnosti nesreće bile strašne.”
U ovom joj se trenutku činilo nepristojnijim ne upitati što se dogodilo nego pitati.
Pa ga je upitala.
“Išli smo gledati nastup jednog od njezinih bivših pacijenata s clevelandskim
orkestrom - Felicity je ostala u kontaktu s nekim svojim pacijentima. Vozili smo se
autocestom, bili smo otprilike deset kilometara od kuće kada je auto stao - kasnije se
ispostavilo da se pokvario akumulator. Odlučili smo nazvati vučnu službu. Čekali smo
da netko dođe po nas i dovuče auto. Znate kako se inače kada se dogodi neki zastoj na
cesti, obično promet uspori. Zbog nekog razloga, te večeri nije. Bila je večer, taman u
vrijeme blagdana, i svi su se i dalje vozili poprilično brzo.
Gospodin koji je naletio na nas nije vidio da smo tamo stali sve dok nije bilo
prekasno. Vozio je 80 kilometara na sat kada se zabio u nas. Za divno čudo, on se
izvukao samo sa slomljenom ključnom kosti. Ja sam dobio potres mozga. Ali
Felicity...” Na trenutak je zastao da pročisti grlo. “Njezina strana auta... to više nije ni
bilo nalik na auto.”
“Oh, Bože, Stephene. Tako mi je žao.”
Nastavio je govoriti Maribeth kako je sjedio nasuprot Felicity koja je bila zatočena
u zgnječenom autu, molio je da izdrži, iako je vidio da neče moći, a tada je Maribeth
počela plakati.
Rastreseno joj je dodao ubrus i nastavio pričati, bez suza. Imala je osjećaj da se ne
obraća toliko njoj koliko se njome koristi kao izlikom da bi mogao izdržati dok priča
tu priču samome sebi. Jednako kao što je ona pisala ona pisma blizancima.
 “Provedete cijeli život spašavajući tuđe živote, a kada se nešto dogodi s osobom
čiji vam život znači više od ičega, ne možete ništa napraviti.” Odgurnuo je jaja.
“Izgubite svoj osjećaj nepobjedivosti. A ispada da dobri doktori trebaju taj osjećaj jer
inače ne mogu dobro raditi svoj posao.”
Dakle, to je bilo to. Nije bilo liječničkog nemara, niti nekog skandala. Nije bilo
opijanja. Samo slomljeno srce. To je mogla razumjeti.
Stephen je sada bio tih, ali ruke su mu se tresle. Maribeth je uzela njegove ruke u
svoje i čvrsto ih držala dok se nisu prestale tresti. A zatim ga je poljubila.
 57. POGLAVLJE

Maribeth je obećala Janice da će nabaviti matične brojeve svojih roditelja pa je u

ponedjeljak prije odlaska na plivanje otišla u knjižnicu u Squirrel Hillu da bi
pretražila sve e-mailove.
Izbrisala je onu Jasonovu poruku - ako se to uopće moglo nazvati porukom - i
naravno, nije mu odgovorila. Stoga nije očekivala da će joj se više javiti. Ali, došao
je još jedan e-mail od njega, drugi u mjesec dana, sa zloslutnim P. S.-om u predmetu
e-maila.
Kao, P. S. Mrzim te? P. S. Ne vraćaj se?
P. S. Ti si najgora majka na svijetu?
P.S.
Izgleda da misliš da te ja kažnjavam. Za tvoju informaciju, bio je Dan
zahvalnosti i bili smo na ladanju, a onda se Oscar razbolio pa sam bio kod kuće s
njim.
Maribeth, radim sve što si od mene tražila da radim.
Ne znam što drugo želiš da ti kažem.

Provjerila je datum. Poruka je poslana u četvrtak, dan nakon što je dobila onaj
njegov prvi e-mail. Dva dana prije nego što je poljubila Stephena.
Razmišljala je o tom poljupcu s nekom čudnom mješavinom nježnosti i zbunjenosti,
a sada se tome pridružio i naknadni osjećaj krivnje. Jer, bi li ona poljubila Stephena
da je prije dobila ovaj drugi Jasonov e-mail? Je li ga poljubila u inat Jasonu? Nije se
tako osjećala. Ako je pomišljala na ičijeg bračnog partnera u toj kuhinji, onda je to
bila Felicity.
Ponovno je pročitala poruku. Bili su na ladanju? I što je to bilo s Oscarom?
Je li Oscar dobro? napisala je.
Uvijek je bilo mnogo lakše razgovarati o djeci, ostajati na neutralnom tlu
obiteljskog života. Kada bi njih dvoje ponekad i izašli, uvijek bi na kraju završili
razgovarajući o djeci.
Je li Oscar dobro? Pogledala je poruku. Takvo bi što napisala žena na poslovnom
putu. To je u redu i može je poslati. Poslala je poruku.
Jason je vjerojatno bio za radnim stolom jer joj je odmah odgovorio. U redu je.
Jason nikada nije bio za detalje. Nije vjerovao u inzistiranje na sitnicama i
detaljima, a Maribeth nikada nije posve shvatila što su za njega krupne stvari.
Primjerice, računa li se u to i njezin bijeg od kuće?
Ali ako se Oscar razbolio, to je bio razlog za brigu. Jesu li u pitanju njegove uši?
Eustahijeva cijev? Oscar je kasno progovorio - svi su pretpostavljali da je razlog
tome Livin običaj da odgovara na pitanja i u svoje i u njegovo ime - sve dok Lauren
nije primijetila da on često pita “Što?” i upitala ih jesu li mu testirali sluh. Pokazalo
se da su Oscarove uši bile pune tekućine i da je jedva mogao čuti, a zbog toga nije ni
govorio. Maribeth je bilo užasno neugodno zbog toga što nije na vrijeme shvatila što
se događa s Oscarom, a Lauren je to primijetila prije nje. (“Ma daj”, rekao je Jason,
“pa ona ima četvero djece.”) Oscaru su ugrađene ventilacijske cjevčice u uši da se
izbjegne začepljenje Eustahijeve cijevi i išao je na govornu terapiju te je počeo
govoriti, ali su mu preko ljeta cjevčice ispale pa je doktor rekao da moraju paziti da
mu se uši opet ne ispune tekućinom.
Napisala je opširniji e-mail: Ima li Oscar opet problema s ušima? Je li Jason
zakazao termin kod otorinolaringologa? Je li razgovarao s logopedom? Sada kada je
imala izliku, postavila je još pitanja o djeci: o njihovu psihičkom i fizičkom stanju,
jesu li bili kod pedijatra, jesu li se išli ošišati. Kada je dovršila pisanje e-maila,
vidjela je da je cijeli ekran ispunila pitanjima.
Jasonov je odgovor stigao prebrzo da bi joj detaljno odgovorio. Djeca su dobro,
napisao joj je.
Moies” li biti malo određeniji? Odgovorila mu je.
Oscar je dobro. Liv je dobro. Svi smo dobro.
Dobro? Sve što nije bilo u redu s Jasonom Brinkleyjem moglo se sažeti u tu jednu
bezopasnu riječ. Bila je to jednim dijelom njegova želja da sve bude samo dobro,
drugim dijelom i lijenost. Da, sve je bilo dobro. Zato što se ona uvijek pobrinula da
tako bude.
Ali ona sada nije bila kod kuće, pa kako su to točno stvari funkcionirale dobro? On
je tvrdio da je ne kažnjava, ali kad god bi se ona i Jason posvađali, uvijek bi napravio
upravo to: povukao se u svoj oklop poput kornjače. Bila je to savršena zaštita i
savršeno oružje. Ona bi svaki put izgubila.
Shvaćala je da je zaslužila da bude ljut na nju. Nije se pokušavala izvući iz toga.
Nije tražila oprost ni odrješenje od odgovornosti. Samo je željela znati na čemu je.
Barem jedanput, željela je znati točno na čemu je.
Dobro? Kako je mogla vjerovati tako neodređenoj riječi ? Kako je mogla vjerovati
tako neodređenom čovjeku? Koji nikada nije govorio ono što je stvarno mislio. Je li
za njega dobro bila suprotnost potpunom kaosu, ili je za njega dobro značilo da je sve
super?
Je li to značilo da je Oscar dobro, ali Liv možda nije?
Ili je Jason htio reći da im je svima dobro. Bez nje.
 58. POGLAVLJE

Iako su do kalendarskog početka zime ostala još tri tjedna, temperatura se spustila
ispod nule. Maribeth je kapitulirala pred hladnoćom i za petnaest dolara u second
hand dućanu kupila neku ružnu narančastu parku. Čim ju je odjenula, zapitala se kako
je uspjela 44 godine preživjeti bez takve jakne. Inače je zimi uvijek nosila vunene
kapute i uvijek bi se smrzavala. Možda, da je i prije imala jednu takvu parku, ne bi
toliko mrzila zimu. Kada bi nosila parku, imala je osjećaj kao da uokolo hoda u vreći
za spavanje.
Nakon sljedećeg sata plivanja - više vježbanja uz dasku za plivanje da uvježba
pravilno disanje - Maribeth se umotala u svoju jaknu i odlučila prošetati natrag do
Bloomfielda kroz Shadyside. To je bila najzanimljivija četvrt koju je dotad otkrila u
Pittsburghu, imala je male kafiće koji su mlijeko i druge namirnice nabavljali s
lokalnih farmi, dućane s organski uzgojenom hranom, dućane s ručno radenim
predmetima, i mnoge butike, uključujući i Banana Republic, u koji nije imala razloga
ići, ali joj je ipak bilo drago znati da se butik tu nalazi. Osim one fine papirnice u
kojoj je kupila papir i nalivpero, nije ništa drugo kupila u Shadysideu, zapravo ovdje
nije ništa kupila osim nekih osnovnih potrepština. Ali ponekad bi, kada joj je
nedostajao dom i kada bi se zaželjela njujorškog duha, voljela prošetati tom četvrti.
Danas je razgledala izloge u Ulici Walnut te je zastala ispred Sephore. Plakat
ispred ulaza oglašavao je makeover koji je sada umjesto pedeset dolara stajao samo
dvadeset pet dolara.
Jedna je zaposlenica došla do vrata. “Makeover stoji dvadeset pet dolara, a ako taj
iznos potrošite na neki proizvod, onda je besplatan.”
Maribeth se zabuljila u nju. Bila je lijepa, ali na neki čudan način, istaknute
jagodične kosti, zelene, pomalo kose oči. Nalikovala je na pjevačicu Bjork.
“Doista ne bih trebala”, rekla je Maribeth.
Otkako se ošišala i očistila kosu od ušiju, namjeravala si je kupiti ruž za usne,
možda i maskaru, ili otići u salon na normalno šišanje. Kao i mnoge druge stvari koje
je namjeravala učiniti - ići u kino, otići nekamo na ručak - nije ih napravila.
A zašto ne? Ruž za usne? Zašto kažnjava samu sebe? Ako je njima tako dobro bez
nje?
Slijedila je ženu unutra i sjela na stolicu s kotačićima ispred velikog i dobro
osvijetljenog zrcala. Mlada ju je žena, na čijoj je ceduljici s imenom pisalo Ash,
upitala upotrebljava li neku određenu marku proizvoda.
 “Pa i ne baš.” Većina njezinih kozmetičkih proizvoda dolazila je od onog što su im
na poslu slali veliki kozmetički brendovi - jedan dan Revlon, drugi dan La Mer.
Ash je odmaknula Maribethinu kosu od lica širokom trakom te je ona na jedan
kratki trenutak u zrcalu vidjela neko drugo lice.
“Imate lijep ten pa ne bih upotrebljavala previše proizvoda”, rekla je Ash. “Možda
malo tonirane kreme, neki nježni ruž i malo maskare.”
Maribeth je osjećala kako se predaje toj mladoj ženi. Da joj je preporučila
darkerski make up, vjerojatno bi pristala i na to. “Zvuči dobro.”
Ash se vratila s nekoliko tubica i okrenula Maribeth prema sebi te joj na ručni
zglob stavila nekoliko kapljica tonirane kreme da vidi koja je nijansa odgovarajuća.
“Zaista imate lijepu kožu, a i dosta kolagena u njoj”, rekla je Ash. Popipala je kožu
duž Maribethine linije čeljusti. “Znate li možda imate li skandinavskih gena u
obitelji?”
Maribeth je odmahnula glavom. U prsima je osjećala ugodno zujanje. “Ne znam.”
“Koliko ja znam, skandinavska koža lijepo stari, zato što u tim krajevima sunce nije
tako jako. Je li i vaša majka imala tako mladoliku kožu?”
“Ne znam”, rekla je Maribeth. “Hoću reći, znam, ali zapravo ne znam. Posvojena
sam.”
“I ja!” rekla je Ash, a veliki joj je osmijeh osvijetlio lice. “Rođena sam u
Kazahstanu.”
“Kazahstan?” rekla je Maribeth. “Ne znam ni gdje je to.”
Nasmijala se. “Nitko ne zna. U središnjoj Aziji. Između Kine i Rusije. Kada
diplomiram sljedeće godine, moji roditelji i ja otići ćemo tamo.”
“Hoćete li pokušati pronaći svoju biološku majku?” Još do prije mjesec dana
Maribeth ne bi ni pomislila da nekome postavi tako osobno pitanje.
“Sumnjam. Pronašli su me u kutiji ispred sirotišta usred noći. Samo želim vidjeti
otkuda potječem, znate?”
Maribeth je kimnula. “Da, znam. Sretni ste što vas roditelji tako podržavaju u
tome.”
“Oni su još uzbuđeniji zbog putovanja od mene. Morali su biti u Almatiju dva
mjeseca prije nego što su me posvojili, a jako im se svidjelo pa su oduševljeni što će
opet otići tamo.”
Maribeth među svojim e-mailovima nije uspjela pronaći matične brojeve svojih
roditelja, pa je na trenutak pomislila da upita svoju majku. Ali onda se sjetila svih
svađa koje su imale kada je Maribeth bila tinejdžerka, obično oko nevažnih stvari -
pisanja zadaće ili pranja suda - kada bi se njezina majka iznenada izderala: “Ako sam
ti ja tako loša, zašto onda ne potražiš svoju pravu majku?” To bi uvijek paraliziralo
Maribeth. Ona zapravo nije ni željela potražiti svoju biološku majku. I mislila je da
njezina majka jest njezina prava majka, čak i ako je u tome trenutku bila jako naporna.
Što je barem bilo dokaz njezine majčinske brige.
“Ova tonirana krema izgleda divno na vama”, rekla je Ash. “Sada idem po smeđu
maskaru i malo svjetlucavog sjajila za usne boje šljive, osim ako vi ne biste htjeli
nešto dramatičnije.”
“Kako god vi mislite da je najbolje.”
“Super. Pogledajte prema gore i malo udesno.” Stručno joj je nanijela maskaru i u
isto vrijeme pitala Maribeth je li ona ikada upoznala svoju majku.
“Nisam. Ali mislim da sam blizu tome da saznam tko je ona.”
“To je stvarno super! Malo protrljajte usne. A sada obrišite višak sjajila.” Dodala
je Maribeth papirnatu maramicu. “Kladim se da će joj biti jako drago kad joj se
javite.”
“Ja baš i nisam tako sigurna”, rekla je Maribeth. “Možda ona ne želi ni čuti za
mene. Ipak me dala na posvajanje.” A onda je, shvativši da govori osobi koju su
pronašli ostavljenu u kutiji, nadodala: “Oprostite”.
“Oh, ma u redu je. Ja to gledam na ovaj način - mojoj je majci to vjerojatno bila
najteža stvar na svijetu, da me tako ostavi u kutiji, zar ne? A osim toga, tko ne bi htio
čuti za vas? Pa tako ste lijepi.” Ash je pomalo dramatično okrenula Maribeth prema
zrcalu.
Nakratko je opet vidjela ono lice u zrcalu, nalik na njezino, ali ne posve njezino.
Naravno da to nije mogla sa sigurnošću znati, ali nekako se osjećala kao da je upravo
vidjela djelić svoje majke.
 59. POGLAVLJE

Dragi Oscare i Liv, sjećate li se prošlog ljeta kada smo hodali pokraj onog
kamiona koji je prevozio napuštene pse, a ti si, Liv, upitala onu ženu možemo li
kupiti jednoga, a ona je rekla da ti psi nisu na prodaju nego na usvajanje?
Pa si ti, Oscare, rekao: Možemo li uzeti jednog?
A žena je rekla: Ne, prvo morate ispuniti formulare i platiti.
A onda si ti, Liv, rekla: Ali upravo ste rekli da psi nisu na prodaju.
A ona je rekla da su psi u dućanima s ljubimcima na prodaju.
Ovi psi su za usvajanje jer ih nitko ne želi.

Maribeth nije bila previše sigurna da je to najbolje objašnjenje, ali nije htjela
ulaziti u detaljnije rasprave o tome. Osim toga, tada su blizanci već bili počeli
moljakati da im nabavi psa. (Što nije dolazilo u obzir, njihova zgrada nije dopuštala
držanje kućnih ljubimaca, a vlasnik stana samo je čekao zgodnu izliku da ih izbaci ili
podigne stanarinu.)
Ali mora da je taj razgovor opet iskrsnuo s Jasonom, jer ju je nekoliko dana
kasnije, prije spavanja, upitao zašto nije rekla blizancima da je posvojena. “Nije mi
se baš činilo kao primjerena usporedba - neki ostavljeni pitbull i ja. A i premali su”,
rekla mu je. Ali po njegovoj je šutnji mogla vidjeti da se ne slaže s njom.
Ima nešto što ne znate o meni, napisala je. Kada sam bila beba, majka koja me je
rodila nije me mogla zadržati. Zato me je dala na posvajanje pa su vaši baka i djed
postali moji roditelji. Oni su moji roditelji, ali ja imam i druge roditelje. Ne znam
ništa o njima. A sada prvi put možda želim saznati nešto o njima. Tako da mogu
saznati više toga o samoj sebi, ali i o vama.
 60. POGLAVLJE

Potraga za Maribethinom majkom na neko je vrijeme zastala, jer je ona morala naći
one matične brojeve te zatražiti kopiju svog rodnog lista, a to bi moglo potrajati
nekoliko tjedana. Frustriralo ju je to što je točno znala gdje se nalaze sve potrebne
informacije: kod kuće, u njezinu laptopu, u odlično organiziranim mapama s
dokumentima.
Nije mogla tek tako zamoliti Jasona da joj ih pronađe. Mogao bi je ignorirati. Ali
opet, što je mogla izgubiti?
Čudna molba, napisala je. Bi li mi mogao poslati matične brojeve mojih roditelja
i kopiju mog rodnog lista? Rekla mu je gdje se nalaze. Poslao joj je sve informacije
istoga dana. Maribeth ih je zatim proslijedila Janice. Jason nije ništa komentirao niti
pitao zašto joj trebaju ti podaci, a ona mu to nije trebala objašnjavati, ali nekako se
sjetila primoranom. Jason je možda funkcionirao na ležeran način, ali Maribeth je
voljela jasnoću i nedvosmislenost. Čak i sada. Čak i s njim.
Za slučaj da si se pitao, ne izrađujem novu putovnicu niti išta takvo. Tražim svoju
biološku majku.
A budući da joj se više nije činilo opasnim razotkriti gdje se nalazi - bilo joj je
jasno da nitko neće doći po nju da je odvuče natrag kući - dodala je:
U Pittsburghu.
I mislio sam da bi mogla biti ondje, napisao je. Kako to? odgovorila mu je. Čak i
za neku vrlo intuitivnu osobu to bi bilo čisto nagađanje, a Jason baš i nije bio
intuitivan.
Samo sam imao takav predosjećaj.
Napisala je: Dakle, znao si da sam u Pittsburghu?
Odgovorio je: Nisam ništa znao. Samo sam nagađao. Zbog onoga što si napisala
u poruci.
Što je to napisala u poruci, a da bi upućivalo na to da dolazi ovamo? Nije se točno
sjećala što je napisala, samo da je bila u nestabilnom emocionalnom stanju, a da ne
govorimo da je još bila slaba od operacije, kada je to pisala, a onaj posljednji tjedan
kada je ugledala prvu rečenicu imala je deja vu od kojeg joj se smučilo. Bio je to onaj
isti što-sam-to-jebote-napisala osjećaj koji je doživjela prije mnogo godina kada je
otvorila studentske novine s onim člankom o Jasonu.
U poruci? završila je.
Jason joj je odgovorio: Da. U poruci. A kada već govorimo o toj poruci, ima
jedan dio o kojem ne mogu prestati razmišljati. Ona implikacija da samo majke
imaju pravo na strah i brigu... stvarno misliš tako, Maribeth?
Čak i sada?
 61. POGLAVLJE

Sirotište u okrugu Allegheny imalo je podatke o djevojčici koja se rodila 12. ožujka
1970. godine i koju su posvojili gospodin i gospođa Klein.
Janice joj je priopćila sretnu vijest nakon njihova četvrtog zajedničkog sata
plivanja - opet s daskom za plivanje, da bi ojačala rad ruku - dok su se uživale u
sauni. S naknadnoga gledišta, sauna možda i nije bila najbolje mjesto za to. Jer se
Maribeth nakon što je čula vijesti onesvijestila.

***

Bila je dobro. Nije bilo u pitanju njezino srce. Samo vrućina. I šok. Bila je dobro.
Zaista.
“Mislila sam da će ovo biti dobro i opušteno mjesto da vam kažem novosti”, rekla
je Janice, kršeći ruke. Izgledala je tako ispunjeno krivnjom.
Upravitelj kluba nije baš bio od pomoći. “Znate, ako imate problema sa srcem,
morate imate dopuštenje od doktora da idete u saunu”, rekao je. “To je bilo vrlo
neodgovorno.”
“Ja sam kriva”, rekla je Janice. “Sauna je bila moja ideja.”
“Odrasla sam osoba, Janice. Niste vi krivi.” Maribeth se okrenula upravitelju:
“Dopuštenje od doktora, stvarno?”
“To je zbog pravnih razloga”, rekla je medicinska sestra koja ju je pregledavala.
“Zapravo, bilo bi mi mnogo draže kada biste sljedeći put kada dođete u klub imali
pismeno dopuštenje doktora da smijete u saunu”, rekao je upravitelj kluba.
Dobro. Ionako sutra ide na ručak sa Stephenom.
Kada su ustanovili da je Maribeth dobro i da joj zdravlje nije ugroženo, dopustili
su joj da se ode odjenuti. “Idemo odavde”, rekla je Maribeth Janice. “Častim vas
nekim finim beskofeinskim kapučinom.”
Otišle su u obližnji Starbucks. Janice se još osjećala krivom zbog onoga što se
dogodilo pa je stoga naručila samo čaj. “Nisam vas trebala pustiti da idete u saunu”,
rekla je.
“U redu sam. Pa velika sam cura”, rekla je Maribeth. Iako se, iskreno govoreći,
više osjećala kao mala djevojčica koja jedva čeka da vidi što je u velikoj kutiji s
darovima.
“Dakle, što sada?” Maribeth je upitala Janice.
 “Sirotište ima interni dosje i samo nam trebaju dati redigiranu verziju na čitanje.”
“Redigiranu? Kako to?”
“Imena, detalji, ime bolnice i te stvari. A zatim možemo započeti proces
uspostavljanja kontakta s vašom biološkom majkom.”
“Kada mogu dobiti dosje?”
“Možda već idući tjedan. Ali ima još nešto.”
“Što?”
“Vaša je biološka majka u vrijeme porođaja bila u domu za nezbrinute mlade majke
Beacon.”
“Zašto?”
“Oh, mnoge su djevojke odlazile od kuće za vrijeme trudnoće. Zaboravljamo da je
sve donedavno trudnoća izvan braka bila veliki tabu. Često je bilo lakše provesti
vrijeme trudnoće u domu s drugim djevojkama.”
“Zar tome nisu služili domovi za djecu?”
“Ne, oni su bili sirotišta, tamo biste vi otišli na nekoliko mjeseci dok se ne bi
sredile pravne procedure oko posvojenja.”
“Mjeseci?” Maribeth je uvijek mislila da je to išlo brže. Rodila se, posvojili su je.
“Ponekad i dulje”, rekla je Janice.
U kući u kojoj je odrasla na zidu hodnika bile su fotografije - prvo njezini portreti
dok je bila mala, a zatim i fotografije kada je Maribeth krenula u vrtić i potom u školu.
Ali fotografije su počinjale tek od prve godine njezina života, kada je već imala punu
glavu kosice i ćetiri mliječna zuba. Maribeth je oduvijek pretpostavljala da je razlog
tome što su se ti portreti snimali jedanput godišnje, kao znak prijelomnih razdoblja u
njezinu životu. Sada se pitala je li razlog bio to što nije bilo drugih fotografija prije
njezina prvog rođendana.
Dakle, zaista je bila siroče.
Janice joj je ispričala kako ti domovi za nezbrinute majke drže svoju arhivu
dokumenata u podrumu obližnjeg muzeja. Kada dobiju onaj dosje iz sirotišta, moći će
potražiti i taj drugi dosje. Možda će u njemu pronaći još informacija o njezinoj
biološkoj majci.
Ali Maribeth u tom trenutku nije razmišljala o svojoj biološkoj majci. Mislila je na
svoju pravu majku.
Od trenutka kada je čula otkucaje srca svojih blizanaca na ultrazvuku, Maribeth je
osjetila kako je postala njihova majka. Trebat će još osam mjeseci dok se ne rode, ali
od tog su trenutka oni bili njezina djeca. Mogla ih je osjetiti sa sobom cijelo vrijeme.
Znala je kad spavaju. Kada su budni. Uvijek su bili zajedno.
Koliko je dugo njezina majka znala da će Maribeth postati njezina kći i ipak je
morala još neko vrijeme čekati da budu zajedno? Je li to iščekivanje bilo drugačije od
Maribethina? Zato što je ona bila daleko? Zato što je u početku pripadala nekome
drugome?
“Približavamo se cilju”, rekla je Janice. “Možda ćete pronaći sve potrebne
informacije u izvještajima, ali ako budete htjeli više...” Janice je utihnula.
Je li ona htjela više od toga? Je li joj bilo dopušteno da poželi više? Nije znala.
“Ako budete htjeli više informacija”, dovršila je Janice, “bilo bi dobro da
započnete pisati ono pismo.”
 62. POGLAVLJE

Ona i Stephen našli su se na ručku u jednom od onih modernih talijanskih restorana

koji su se sve više pojavljivali među starinskim restoranima s kariranim stolnjacima
koji su još dominirali Bloomfieldom. Lokal je bio prostran i pun svjedosti, a konobari
su im nabrojili sve specijalitete s namirnicama poput radiča i burrate. To je bio prvi
put da su se vidjeli nakon onog poljupca pa je vjerojatno zato razgovor tekao vrlo
uljudno.
Stephen je ispričao Maribeth kako je pronašao božični poklon za Mallory. “Kupio
sam nam ulaznice za mjuzikl The Book of Mormon za Staru godinu”, rekao je.
“Mjuzikl će biti gotov do deset, pa se ja tada mogu vratiti u hotel kao pravi starac, a
ona može ići van dočekati Novu godinu.”
“Zvuči savršeno”, rekla je Maribeth rastreseno. Ona je ove godine planirala
preskočiti blagdane. Blizanci su ionako Hanuku smatrali tek uvodom u veliko slavlje
Božića. Da nisu svake godine dobivali osam skromnih darova - karte za igranje, male
igračke ili zvrk2 - sumnjala je da bi uopće primijetili da je Hanuka.
Ispričala je Stephenu kako se onesvijestila u sauni. Mislila je da će on to smatrati
zabavnom anegdotom, ali se umjesto toga jako zabrinuo. Da je sa sobom imao svoju
doktorsku torbu, sigurno bi je pregledao na licu mjesta, pomislila je Maribeth.
(Maribeth nije ni znala ima li on doktorsku torbu, ali joj je izgledao poput onih
staromodnih doktora koji je zasigurno imaju.)
“Nije to ništa”, umirivala ga je. “Bio je to samo...” Zastala je prije nego što je rekla
šok. Zbog nekog razloga koji si nije mogla objasniti, nije mu htjela reći da je pronašla
svoju biološku majku. “Prevruć zrak”, dovršila je rečenicu.
“Morate biti oprezni”, rekao je.
“Znam. Neće me pustiti natrag u klub ako ne donesem pismeno dopuštenje svog
doktora.” Zastala je. “Vi ste i dalje moj doktor, zar ne?”
“Ako me i dalje želite.”
“Molim?” Nije mu ni spomenula Jasona, a kamoli činjenicu da su opet u kontaktu.
Ili da su bili u kontaktu. Još mu nije odgovorila na onaj zadnji e-mail. A što se tiče
Stephena, Maribeth ga je jedanput poljubila. Nije mislila da bi to zahtijevalo bilo
kakvu raspravu o tome tko koga želi.
Blago ju je podsjetio na njezinu vlastitu izjavu s prvog pregleda o tome kako
pacijent bira doktora kojeg želi. “Oh, da. Naravno da još uvijek želim vas za
doktora”, rekla je. Ali ta joj se izjava nekako činila neiskrenom.
 “Nazvat ću klub”, rekao je. “Poznajem upravitelja.”
“Hvala.”
“Nema na čemu.”
Nastavili su s takvim razgovorom. Nekako u tom normalnom svijetu, gdje je sve u
redu i nitko nije bolestan ni u krizi, nisu znali kako komunicirati. Nakon sat vremena,
Stephen je zatražio račun rekavši da ga čeka pacijent.
“Stvarno? Ja sam već bila počela sumnjati da sam vam jedina pacijentica.”
“To je zato što sam uvijek tražio Louise da vam da posljednji termin tog dana.”
“Zašto?”
“Zbog istog razloga zbog kojeg jedem desert na kraju ručka.”
“Ali sada ste preskočili desert”, rekla je.
“Činio mi se pomalo suvišnim”, rekao je s malim smiješkom dok joj je pomagao da
se umota u njezinu smiješnu narančastu parku.
Vani je nebo bilo vedro, a zrak je mirisao na snijeg. Vlasnici dućana posipali su sol
po pločnicima ispred svojih dućana. Stephen je ponudio da je odveze kući, ali ona je
bila umotana u toplu parku i htjela je prošetati.
“Hoćete li mi ikada reći tko ste vi zaista?” upitao ju je dok joj je omatao šal.
“Pa cijelo vam vrijeme to i govorim”, rekla je.
To je bila istina, ali on nije izgledao kao da joj u potpunosti vjeruje. Što je,
pretpostavljala je, bilo u redu.
“Hoćemo li razgovarati o onom poljupcu?” upitao je.
“Kojem poljupcu?” pitala je. Ali smiješila se. Sada kad su bili vani na hladnoći,
opet su se mogli ponašati normalno i prirodno.
Tada ju je poljubio, s nježnošću snježnih pahuljica koje su upravo počele padati.
“O ovom poljupcu”, rekao je.
 63. POGLAVLJE

Napisala je pet verzija pisma svojoj biološkoj majci. Svaka je sljedeća verzija bila
gora od prethodne.
Zovem se Maribeth Klein, prije četrdeset četiri godine dali ste me na posvajanje.
Nisam ljuta.
Ne tražim objašnjenja niti ikoga optužujem, ali tražim neke odgovore.
Nedavno sam doživjela srčani udar i -

Poderala je pismo. Zvučalo je kao motivacijsko pismo u prijavi za posao.

Ja sam kći koju ste dali na posvajanje prije četrdeset četiri godine. Imala sam
dobar život. Nisam ljuta.
Prije četiri godine i sama sam postala majka, a kod moje djece postoje neke
stvari koje ne prepoznajem, kao dio nedostaje neki dio genetske slagalice -

Zašto spominje blizance? Što ako ih ona jednog dana bude htjela upoznati ?
12. ožujka 1970. godine rodili ste djevojčicu.
Ta sam djevojčica bila ja. Ne znam zašto vam se nisam ranije pokušala javiti.
Nisam ljuta ni uzrujana. Ali nedavno sam...

Sve joj je zvučalo pogrešno. I zašto je stalno inzistirala na tome da nije ljuta?
S gornjeg je kata čula povike i navijanje. Mora da su Steelersi postigli zgoditak.
Todd i Sunita bili su je pozvali na večerašnju utakmicu. Rekla im je da ima posla, ali
nije se mogla koncentrirati uza svu tu buku. Gurnula je blok za pisanje ispod
fotoalbuma u koji je bila počela pohranjivati svoja pisma blizancima i krenula gore.
Todd joj je otvorio vrata, nosio je gornji dio dresa, a oko očiju se namazao crnom
bojom. “Propuštaš odličnu utakmicu.”
“Jesmo li postigli zgoditak?” upitala je.
“Jesmo li postigli zgoditak?” obrecnuo se Todd.
“Veliki Ben opet pogađa”, povikala je Sunita.
“Dođi gledati utakmicu”, rekao je Todd.
“Ako nemaš ništa protiv, prvo bih provjerila e-mail.”
Frknuo je nosom. “Samo ako priznaš da nas iskorištavaš zbog interneta.”
“Iskorištavam vas zbog interneta.”
 “Nije li dobar osjećaj sve priznati?” Kimnuo je glavom prema laptopu. “Samo
izvoli.”
Ulogirala se u svoj e-mail. Nije ništa odgovorila Jasonu nakon one posljednje
poruke i još uvijek nije znala kako da mu odgovori, ali je osjećala da mu nešto duguje.
Ali već je stigla njegova nova poruka, a u predmetu e-maila pisalo je Potpuno
iskreno.
Kada si bila trudna, a ja sam sanjao one snove – nisam te tada htio strašiti, ali
bili su jebeno živopisni,
Maribeth - bio sam toliko ustrašen da sam otišao psihoterapeutkinji.
Dvaput. Ona mi je rekla da ti snovi znače kako se bojim da ću te izgubiti kada
rodiš djecu. Ali ja sam rekao, ne, ja sam se stvarno zabrinuo da ćeš umrijeti,
mogao sam osjetiti strah i užas od pomisli na to.
Kada si rodila djecu, i nisi umrla, snovi su prestali pa sam prekinuo terapiju.
Kada je doktor Sterling u bolnici došao po mene da me odvede u čekaonicu -
trebala si mu vidjeti izraz lica, Maribeth - mislio sam da će mi reći da si
umrla. Ponovno, strah. Ali nisi bila mrtva.
Imala si hitnu operaciju srca. Ponovno, strah.
Pa mi nemoj govoriti da ne znam što je strah i briga.
Možda nisam osjećao isti strah kao ti onoga dana s blizancima, ali upoznao
sam se i s ljubavlju i sa strahom.
Jason
P. S. Još iskrenije: Nakon što mi je doktor Sterling rekao vijesti u bolničkoj
čekaonici, ponovno sam zvao onu terapeutkinju, htio sam joj održati bukvicu i
tražiti svoj novac natrag jer su moji snovi očito postali stvarnost. Doktorica
Lewis mi je uzvratila poziv, slušala moje jadanje i zatim me upitala bih li želio
doći k njoj i razgovarati o nekim stvarima.
Otad idem k njoj svaki utorak u podne.

“Pogodak!” vrisnuli su Todd i Sunita.

“Tigrovi? Ha! Prije mice mace”, zavikala je Sunita.
“M. B., stvarno propuštaš odličnu utakmicu”, zazvao ju je Todd.
“Odmah ću doći”, rekla je.
Jason ide psihoterapeutkinji. Njezin Jason? Dok su studirali a roditelji su mu bili
usred razvoda, on je upao u ono što je Maribeth protumačila kao očitu depresiju,
Molila ga je da razgovara s nekim u centru za savjetovanje, ali Jason je rekao da ne
može slušati samoga sebe dok tako govori o sebi. To mu se činilo previše egoističnim.
“Pa ti si DJ”, rekla je Maribeth. “Ali to je drugačije”, odgovorio joj je.
Rekao je to kao da ima nečeg neprimjerenog u tome da čovjek govori u svojim
problemima. To je bio jedan od razloga (uz nedostatak vremena i novca) zašto
Maribeth nikada nije predložila da oni odu nekome na razgovor.
Jason je sada išao na terapiju. Bio je na terapiji i dok je ona bila trudna. Bio je na
terapiji i još dok je bila kod kuće i nije joj rekao ni slova o tome.
“Hoćeš li uopće doći pogledati utakmicu?” zaderao se Todd iz dnevne sobe.
“Izgleda da im dobro ide i bez mene”, odgovorila je Maribeth.
“Pa ti nas stvarno samo iskorištavaš zbog interneta.”
“Mislila sam da smo to već ustanovili.”
Još je jedanput pročitala Jasonovu pot tiku i zatim se izlogirala ne rekavši mu za
svoju biološku majku i ne odgovorivši mu na poruku. Nije znala što da mu kaže.
Otkuda da počne.
Otišla je u dnevnu sobu upravo kada je Todd isključio televizor. “U pravi trenutak,
propustila si cijelu utakmicu”, rekao je.
“Mi smo pobijedili”, rekla je Sunita. “Ne obaziri se na njega. I možeš se koristiti
laptopom kada god ti treba. Jesi li našla ono što si trebala?” upitala ju je izmijenivši
pogled s Toddom.
Bilo ga je toliko strah da će umrijeti da je otišao na terapiju. Dvaput.
Zašto joj to nije rekao?
Što joj još nije rekao?
“Ne znam”, odgovorila je Maribeth.
 64. POGLAVLJE

Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK3l270@gmail.com
Predmet: Terapija?
Trebao si mi reći.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Terapija?
Ne znam zašto nisam. To je dobro pitanje za moju terapeutkinju.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Terapija?
Je li pogrešno od mene što mi se jako sviđa pomisao na tebe na terapiji? Ne
zbog neke altruistične ideje o tome kako ćeš se osjećati bolje/sretnije (ali ako
je tako, onda sam totalno za terapiju) nego zato što to pokazuje da ja nisam
jedina sjebana ovdje. Grozna sam.
Eto, sad je to i službeno priznanje.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrin.x@gmail.com
Predmet: Terapija?
Onda smo oboje sjebani. Obitelj sjebanih ljudi.
Osim djece. Oni su sjebani u nastajanju.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Terapija?
Sjebani u nastajanju - to zvuči kao ime nekog benda koji bi ti nekoć volio.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje : jasbrinx@gmail.com
Predmet: Terapija?
Sviđa mi se to. Možemo svi biti Sjebani u nastajanju.
 Putovati po cijeloj zemlji i nastupati, i biti kao nekoć Kelly Family.
Oscar može svirati gitaru, a Liv pjevati.
Prima: jasbrinx@gmail. com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Terapija?
Jesi li čuo Liv kako pjeva? Ti i Oscar bit ćete vokali.
Liv će biti bolja kao vrlo stroga menadžerica.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Terapija?
Liv je menadžerica, Oscar i ja pjevamo.
A što si ti?
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Terapija?
Ne znam. Majka obitelji Kelly bila je umrla nakon što je rodila posljednje dijete,
a obitelj je nastavila pjevati. Možda će tako biti i s nama.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Terapija?
Maribeth, to nije smiješno.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Terapija?
Znam, oprosti. Terapeut bi vjerojatno rekao da prikrivam nelagodu humorom.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Terapija?
Svaki put kad zazvoni telefon, pomislim kako netko zove da nam javi da ti se
dogodilo nešto loše.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Terapija?
Nije ni čudo što se nikada ne javljaš na telefon.
(Oprosti, i meni bi dobro došla terapija.)
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Nije važno
Manje-više svima na svijetu povremeno bi dobro došlo malo terapije.
I samo da se zna, sada se javljam na telefon nakon prvog zvona.
 65. POGLAVLJE

Prošlo je više od tjedan dana otkako je Janice potvrdila da se njezino posvojenje

dogodilo preko sirotišta, ali još nisu dobile dosje na uvid. A Maribeth je otišla na
svoj četvrti sat plivanja, ali se još uvijek morala pomagati daskom za plivanje.
Janice je, izgleda, mislila da je spori tempo u redu, ali Maribeth je već počela biti
nervozna.
“Za neke stvari treba više vremena”, rekla je Janice.
Maribeth nije bila sigurna misli li Janice pritom i na dosje iz sirotišta, a ne samo
njezin napredak u plivanju. Nije mogla utjecati na to kada će dobiti dosje iz sirotišta,
ali nakon četiri sata plivanja već se osjećala kao stručnjak za dasku za plivanje.
“Vježbom do savršenstva”, rekla je Janice.
“Da, ali ponekad ne treba toliko detaljno promišljati o svemu nego samo skočiti.
Plivaj ili potoni. Zar ne?”
“Plivaj ili potoni baš i nije moja životna filozofija”, rekla je Janice. “Ali ako
mislite da ste spremni, samo naprijed.” Odložila je dasku za plivanje na rub bazena.
“U redu, onda idem.”
“Dobro. I ja idem otplivati nekoliko krugova”, rekla je Janice.
Janice je malo zanemarila svoje plivanje da bi pomogla Maribeth. Maribeth je
barem zbog toga mogla biti malo manje naporna prema njoj. “Uživajte u plivanju”,
nadodala je.
“I vi”, odgovorila joj je Janice veselo.
Spora staza bila je gotovo prazna, što je bilo dobro. Svaki put kada bi se neki
plivač pojavio iza Maribeth, onaj bi se drevni dio njezina mozga, koji se bojao
predatora, uključio i prouzročio joj paniku.
Odgurnula se od ruba bazena, ravnih nogu i koristeći se snagom bokova, držeći ruke
u zaobljenom položaju, a lice što bliže površini vode. Sve je to već bila naučila.
Vidite, Janice. Vidite da sam bila dobra učenica. Nakon tri zamaha, udisala je zrak
onda kada bi trebala izdisati, nagutala se vode i zagrcnula se. Nakon što se malo
oporavila, pokušala je ponovno, i činilo joj se da dobro napreduje sve dok nije
skrenula iz svoje plivačke staze i ušla u stazu u kojoj je neki plivač plivao prema njoj.
“Pazi malo!” prosiktao je plivač.
“Oprostite!” Maribeth je ovaj put tako jako plivala i žestoko zamahivala rukama da
je udarila glavom o rub bazena.
 Otplivala je prema drugom kraju bazena, i tako jako ispružila nožne prste da je
dobila grč u stopalu. A i voda joj je ulazila u nos. Kada je konačno otplivala do kraja,
tako je teško disala da je bilo teško povjerovati kako joj je ovo četvrti sat plivanja.
Dok se odmarala, vidjela je Janice kako pliva u brzoj stazi, elegantno sijekući
površinu vode.
Maribeth ju je promatrala nekoliko minuta. Zatim je uzela dasku za plivanje i bacila
se na vježbanje.
 66. POGLAVLJE

Vrlo su se brzo uvriježili neki običaji između Maribeth i Todda i Sunite: kada bi bila
utakmica, Maribeth je znala da može očekivati krdo slonova na katu poviše. Kada su
išli u kupnju, znala je da će tog dana prvo dobiti poruku od njih, i da u autu ona sjedi
otraga, a Todd i Sunita sprijeda. Pa je zato ovaj posljednji put kad su išli u kupnju, a
Sunita je sjela otraga, dok je Todd samo gledao ispred sebe, znala da nešto nije u
redu.
“Što se događa?” upitala je Maribeth. “Ništa”, frknuo je Todd.
“Osim što on ima ispad bijesa”, rekla je Sunita dok je vezivala pojas.
“Ti ne moraš ići. Ja i M. B. možemo ići sami. Išli smo sami i prije. Možeš se sama
odvesti do azijskog dućana. Ili pitaj Fritza da te odveze.”
“Možda i hoću.” Počela je odvezivati pojas.
“Ohoho”, rekla je Maribeth. “Smirite se oboje. Što je bilo?”
“Todd je nadrkan zato što sam izašla s Fritzom.”
“Na spoj”, nadodao je Todd kao da je time zapečatio optužnicu.
“Da, dobro.” Sunita je digla ruke u zrak. “Na spoj.”
“A nisi mi rekla za to.”
“A nisam ti rekla za to.”
“A tu smo večer trebali zajedno gledati svoju omiljenu seriju.”
“Snimili smo tu epizodu. Ne znam u čemu je problem.”
“Tako to uvijek počne.”
“Što to uvijek tako počne?” upitala je Maribeth.
Todd je okrenuo ključeve i upalio motor, koji je proizveo čudan zvuk. “Sindrom
trećeg kotača”, rekao je.
“To je bio samo jedan spoj!” rekla je Sunita.
“Ja nikada ne izbjegavam druženje s tobom da bih bio s Milesom.”
“Oh, ma oprosti, je li ti Miles dečko? Ne bih znala jer nas nikada i ne ostavljaš
same u istoj prostoriji.”
“Upravo tako!” rekao je Todd. “Zato što ne želim da se osjećaš izostavljeno!”
“Aha, to je za moje dobro?” Sunita se bacila natrag na stražnje sjedalo. “M. B., on
je totalno poludio. Molim te, razgovaraj s njim.”
 Kada se Oscar prvi put uzrujao zbog toga što je Liv dobila hrpu poziva za igranje,
Maribeth je prvo bila pomislila da je on bio ljubomoran zbog poziva na igranje. Ali
ispalo je da je bio ljubomoran na Liv. Maribeth je tada rekla Oscaru da će Liv uvijek
biti njegova sestra, bez obzira na sve. Sada je Toddu rekla malo izmijenjenu verziju
iste stvari.
“Dečki dođu i odu”, rekla je. “Ali najbolji je prijatelj uvijek najbolji prijatelj.”
“Molim te. Pa svi znaju da čim se zaljubiš, i to stvarno zaljubiš, najbolji prijatelj
završi u zapećku”, rekao je Todd.
“Mislim da to nije točno”, rekla je Mariberh.
“To mu i ja stalno govorim. A čak nisam ni zaljubljena”, rekla je Sunita, ali
Maribeth je u rerrovizoru vidjela da je suspregnula osmijeh dok je to govorila.
“Ja sam imala najbolju prijateljicu koja je mrzila dečka u kojeg sam bila
zaljubljena”, rekla je Maribeth.
“I to je uništilo vaše prijateljstvo?” upitao je Todd.
“Ne, ne bih rekla. Ponašala se jako zaštitnički prema meni kada sam tek bila počela
hodati s njim, ali s vremenom ga je prihvatila. Kasnije mu je čak pomogla da mi
odabere...” gotovo je rekla zaručnički prsten, ali se zaustavila: “... rođendanski dar.”
Elizabeth im je također bila priredila zabavu povodom zaruka, i to u svome novom
stanu u Ulici Gansevoort, a to se Maribeth činilo kao Elizabethino konačno i službeno
odobrenje njezine veze s Jasonom. Bio je to velik preokret, jer kada se Jason nekoliko
godina ranije ponovno vratio u njezin život, i to preko Facebooka, Elizabeth to nije
bilo drago. “Neki ljudi ne zaslužuju drugu priliku”, bila je rekla.
Zabava je bila divna i raskošna, i prepuna Elizabethinih osobnih detalja. Angažirala
je neobične glazbenike koji bi se svidjeli Jasonu - svirača na mandolini i na bas gitari
- a tvrtki za catering rekla je da svu hranu poslužuju u čašicama jer je znala da
Maribeth mrzi kada mora nositi tanjur s hranom u rukama dok stoji ili hoda. Iako je
zabava bila za nju i Jasona, Maribeth je imala osjećaj kao da je zabava zapravo za
njih troje. Pogotovo kada se Jason prilikom zdravice našalio da je Maribeth takva
dobra prilika jer se zbog nje preselio na drugi kraj zemlje, išao je s njom na koncert
grupe Maroon 5 i pomirio se s činjenicom da je ona već udana.
Većina se gostiju pristojno nasmiješila, iako nisu baš shvatili šalu, valjda su mislili
da se šala odnosi na neku televizijsku emisiju o bigamiji kod mormona koja se upravo
prikazivala. Maribeth je pogledala Elizabeth, koja joj je namignula i prstom potapšala
zlatni filigranski prsten koji joj je Maribeth poklonila za 25. rođendan i koji je ova
nosila na lijevoj ruci sve dok se nisu pojavili Thomas i njegov golemi dijamantni
zaručnički prsten.
“I što se dogodilo?” upitala je Sunita. “S prijateljicom?”
 Usprkos onome što je upravo rekla Toddu, Maribeth je ipak nekako smatrala Jasona
odgovornim što su se ona i Elizabeth udaljile. Jason ih je spojio, ali ih je on kasnije
nekako i razdvojio. Jer nije mogla imati oboje - i muža i ženu.
Premda, kada bi se prisjetila te zabave, ono čega se tako živo sjećala bio je osjećaj
sigurnosti. Udavala se za Jasona, što je htjela još od studentskih dana, ali bio je dobar
osjećaj znati da ima rezervu.
 67. POGLAVLJE

Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Blizu otkrića
Pronašli smo je. Moju biološku majku. Dosje bi trebao stići svaki dan.
Nisam sigurna što ću otkriti. Možda je već mrtva zato što je i ona imala srčani
udar. Jedan dio mene misli da bi mi bilo lakše kad bi bila mrtva. Bilo bi manje
komplicirano. Jednostavno bih tako
saznala ono što me zanimalo. Definitivno.
Užasna sam osoba. Očito.
NEMOJ reći mojoj majci za ovo.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Blizu otkrića
Nisi užasna osoba. Samo si čovjek. A uostalom, ne mislim da si stvarno tako
mislila.
Ne brini se zbog svoje majke. S njom je sve sređeno.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Blizu otkrića
Sve je sređeno? Jesi li je zaključao u smočnicu?
I vjerojatno si u pravu. Jer ako je moja majka - ova druga - umrla od srčanog
udara, onda se moram brinuti oko toga što sam genetski prenijela blizancima.
Prima: MBK3l270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Blizu otkrića
I moj je otac imao srčani udar.
Dakle, taj rizik postoji na obje strane obitelji.
Nećeš ti preuzeti svu odgovornost.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Blizu otkrića
I ne želim svu odgovornost. Ni svu krivnju.
Prima: MBK3l270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Blizu otkrića
Mislim da oboje možemo podijeliti i odgovornost i krivnju za štošta.
 68. POGLAVLJE

Vrijeme završnih ispita na fakultetu. Kod Todda i Sunite bilo je vrlo tiho. Maribeth se
prisjetila učenja za ispite, kada bi im Courtney skuhala veliki lonac graha s čilijem pa
bi učile i prdjele kao lude.
Maribeth je odlučila kuhati za Todda i Sunitu. Ne čili nego nešto ljepše i ukusnije, i
s plodovima mora, jer su oboje voljeli plodove mora, ali si ih nisu baš mogli priuštiti.
Možda će im skuhati riblju juhu.
Poslala je Toddu poruku da vidi hoće li imati stanku u rasporedu, a on joj je
odgovorio da će imati stanicu u srijedu navečer. Rekla je da će im skuhati večeru.
Hoće li doći i onaj zgodni tip? upitao ju je.
Nije ga pozvala, nije ni razgovarala s njim otkako su zajedno bili na ručku. Imala je
predosjećaj da je na njoj red da napravi neki potez nakon onog poljupca, ali nije baš
znala što da poduzme.
Ali ga isto tako nije mogla zauvijek izbjegavati. Nije to ni željela. Željela ga je
vidjeti. A recept za riblju juhu bio je za šest osoba. Pa mu je u srijedu ujutro poslala
poruku: Moja će kuhinja fino mirisati od pet sati popodne, ako bi volio doći na
večeru. I ono dvoje klinaca iz susjedstva također dolaze.
Donijet ću primjerenu količinu vina, odgovorio joj je na poruku.
Stigao je dok je Maribeth još čistila školjke.
“Poranio si”, rekla je. “A ja sam malo u zaostatku.”
“Više nemam pacijenticu u terminu od četiri popodne”, rekao je nasmiješivši se.
“Pa ne znam što bih radio cijelo popodne.”
“Možeš pokušati igrati golf. Ili uzmi novog pacijenta.”
“Trenutačno baš i ne uzimam nove pacijente.”
“Zašto si uzeo mene?”
“Da pokupim nagradu kad te vratim natrag u Cambridge Springs. Očito.”
“Očito.”
Ušao je u stan. Maribeth je odjednom postala svjesna nekih činjenica: njezin stan,
prazan, krevet u spavaćoj sobi. Ona i Stephen. Dva poljupca. Jason.
“Što je ovo?” Sa stolića za kavu podignuo je fotoalbum i krenuo ga otvoriti.
Maribeth mu ga je brzo uzela iz ruke. U albumu su bila pisma koja je pisala
blizancima te jedna njihova fotografija koju je bila ponijela sa sobom.
 “To su samo neke fotografije”, rekla je i gurnula album u ladicu. “Ništa
zanimljivo.”
Vidjela je kako se on ogledava oko sebe, na isti način na koji je i ona malo njuškala
po njegovu uredu i kući tražeći tragove njegova života. Mogla je vidjeti svoj stan
njegovim očima: goli zidovi, konfekcijski namještaj, izostanak bilo kakvih osobnih
detalja, poput uokvirene diplome ili fotografija na zidu. Ovdje nije bilo znakova
njezina privatnog života. A možda je upravo to i bio najvažniji znak. Ovo nije bio stan
nego jazbina. Ali Stephen bi to trebao razumjeti. I on je živio slično, samo što je
njegova jazbina imala malo ljepši namještaj.
“Trebaš li pomoć u kuhinji?” upitao je. “Kako se snalaziš s nožem?”
“Solidno.”
“Onda možeš očistiti škampe.”
Radili su u ugodnoj tišini, te otvorili bocu vina kada je već bilo pristojnih šest sati.
Upravo kada je sve bilo postavljeno na stol upala je Sunita. “Statistika. Rasturila
sam.” Dignula je ruke u zrak u znak oduševljenja.
Todd je bio iza nje. “Kladim se da je to zbog toga što si učila s Fritzom. Odlično
miriše, M. B.”
“Hvala ti”, rekla je Maribeth.
“Nemoj moje zasluge pripisivati Fritzu. Rasturila sam zato što sam genijalna. A
zaista sam mnogo učila.”
“S Fritzom”, rekao je Todd. “Ti se njemu jako sviđaš. Vjerojatno nije ni morao
slušati kolegij o statistici, ali ga je upisao da može učiti s tobom.”
“Samo ti možeš zajedničko učenje prikazati kao nešto raskalašeno”, rekla je Sunita.
Todd je stavio ruke ispod brade i nagnuo glavu kao anđeo. A zatim se nacerio.
Okrenuo se prema Maribeth i Stephenu. “Pozvao ju je na proslavu Hanuke, s cijelom
svojom obitelji. Tek su se upoznali, a on je već želi upoznati sa svojom obitelji.
Mislim da mi je dužnost da o ovome izvijestim Ramu i Nikhila.”
“Nije bilo tako. Samo smo razgovarali o indijskom blagdanu Diwali, koji je
zapravo festival svjedosti, slično kao i Hanuka, koja počinje za nekoliko dana.”
“Zapravo za dva dana”, rekla je Maribeth. Svi su je iznenađeno pogledali. “Što? Pa
ja sam Židovka.”
Todd, Sunita i Stephen izmijenili su čudan pogled. “Što?” rekla je Maribeth.
“Tajanstvena žena otkriva jedan trag o sebi”, rekao je Todd glasom poput onih iz
najava za krimiće.
“Tajanstveno? Što je tu tajanstveno? Pa prezivam se Goldman.”
 “Ne bismo znali”, rekla je Sunita. “Nikada ne dobivaš poštu.”
“A i tvoje ime - M. B.?” Todd je naglašeno izgovorio inicijale.
Stephen je podignuo obrvu.
“Samo te zafrkavam”, rekao je Todd, “mislim da si ti pravo osvježenje. Svi ostali
koje poznajemo stalno govore sve o sebi. Ti si vrlo suzdržana, a ja to cijenim.”
“Pa doista nisam baš tako tajanstvena.”
“Mislili smo da dilaš drogu”, rekla je Sunita. Školjka koju je Maribeth pokušavala
otvoriti izletjela joj je iz ruke. “Da dilam drogu?”
“Sva ta gotovina. Jeftin jednokratni mobitel čiji broj nisi znala napamet”, rekla je
Sunita. “I nemaš svoje računalo.”
“A rekla si da si konzultantica”, rekao je Todd. “Kakav to konzultant nema svoje
računalo?”
“Imam računalo, ali trenutačno ne kod sebe, i nisam diler drogom.”
“To smo shvatili”, rekao je Todd. “Nikad te nismo vidjeli da nekome nudiš svoju
robu.”
“A osim toga, dileri ne šalju toliko e-mailova”, rekla je Sunita.
“To rade mladi i zaljubljeni”, našalio se Todd. “Ili stariji, ali isto zaljubljeni.”
Svi su pogledali u Stephena, koji se malo zacrvenio. “M. B. sa mnom komunicira
samo preko SMS poruka”, rekao je i otpio gutljaj vina. “Ja i nemam njezinu e-mail
adresu.”
“Oh?” rekla je Sunita, ne shvaćajući.
“Oh”, rekao je Todd, koji je shvatio.
“Da”, rekao je Stephen, koji je sve. to, naravno, shvatio još otpoćetka.
“Ispričajte me”, rekla je Maribeth. I istrčala van.
Stephen ju je našao na stepenicama pred zgradom. Nije nosila kaput pa joj je on
stavio svoj kaput oko ramena.
“Trebao bi biti oprezniji”, rekla je. “Ipak sam ja odbjegla zatvorenica iz Cambridge
Halla.”
“Cambridge Springsa”, ispravio ju je.
“Što god. Naoružana sam i opasna.”
“Ne znam baš jesi li naoružana”, rekao je.
“Užasna sam osoba”, rekla je. “Sada znaš.”
“Nisam ni ja tako divan.”
 “Ti si najdivniji čovjek na cijelom svijetu.”
“Ti si mi pacijentica.”
“M. B. Goldman je pacijentica. Ali to zapravo nisam ja.”
“Pa tko si onda ti?”
“Najgora osoba na svijetu”, rekla je. “Nisam te smjela poljubiti.”
“Nisam ni ja tebe smio poljubiti. Prešao sam granicu odnosa između doktora i
pacijenta.”
“Ja sam je prva prešla. I drago mi je što sam te poljubila.”
“I meni je drago što si me poljubila.”
Prvi je put ona njega poljubila. Drugi je put on poljubio nju. Treći su se put oboje
poljubili u isti tren. Ali tek joj se sada to ućinilo pogrešnim. Odmaknula se.
“Oprosti”, rekao je Stephen.
“Ne, oprosti ti meni”, rekla je Maribeth. “Ne ide mi dobro ovo s prelaženjem
granica.”
“Ne”, rekao je Stephen. “Ni meni.”

***

U njezinu je stanu Todd bjesnio i istresao svoj bijes na Maribethinim jeftinim

tanjurima iz supermarketa.
“Lakše malo”, rekla je kada je on ubacio jedan tanjur u sudoper.
Nije ništa rekao, samo je napao tanjur spužvicom za sude.
“Todd”, Maribeth mu je dotaknula ruku, ali se on izmaknuo.
“Njegov je tata ostavio njegovu mamu zbog tajnice”, rekla je Sunita dok je po
kuhinjskim ormarićima tražila Tuperware posude. “Nije to još uvijek prebolio.”
Todd je sada već pokušavao izubijati posude do kraja žicom za pranje posuda.
“Dobro, prestani”, rekla je Maribeth. “Prije nego što uništiš tu jadnu zdjelu.”
“Nisi trebala sjediti na dva stolca”, promrmljao je.
Ona je uzdahnula. “Stephen mi je doktor.”
“Doktor?” upitao je Todd. Nije se više držao ljutito i izgledao je zaista uzrujano.
“Zar si bolesna?”
“Sada ne, ali bila sam.” Zatim im je ispričala o svom srčanom udaru i operaciji, ali
je izostavila podatak da se to dogodilo u drugome gradu i drugome životu.
Ali onda ju je Sunita upitala: “Ako si sada zdrava, zašto ga onda, pa znaš, i dalje
viđaš?”
Pravo bi pitanje bilo: Ako je zdrava, zašto je još uvijek ovdje? Nije znala odgovor
na to.
“I?” pitao je Todd. “Ako nisi njemu slala e-mailove, kome si ih onda slala?”
Na to je mogla odgovoriti.
“Svome mužu”, rekla je.
 69. POGLAVLJE

Dragi Liv i Oscare,

Kada sam otišla od kuće, nisam mnogo toga ponijela sa sobom.
Uglavnom odjeću i lijekove. Otišla sam u žurbi, jer to ljudi rade kada bježe
odnekud.
Ali sam uzela fotografiju na kojoj ste vas dvoje.
Fotografija je snimljena prošlog ljeta kada je onaj čovjek došao k nama da nas
fotografira.
Sjećate li se tog dana?

Čovjek je bio poznati fotograf, poznat po svojim portretima djece poznatih i

slavnih. Elizabeth je mislila kako bi bilo odlično pokazati kako on može fotografirati i
“normalne” obitelji pa se Maribeth dobrovoljno javila, jer će tako besplatno dobiti
obiteljske fotografije koje bi inače stajale 10 000 dolara, iako nije baš bila
oduševljena što će joj se djeca pojaviti na stranicama Frapa.
Ispostavilo se da nije bilo razloga za brigu oko toga. Oscar nije shvatio termin
“okinuti” fotografiju i mislio je da to znači da će netko povući okidač na oružju pa je
postao histeričan. Liv je propustila svoje poslijepodnevno spavanje i ponašala se
nepodnošljivo. Fotograf je htio da se okupe oko stolice i da se iza njih vidi nebo, ali
da bi nekako uspio primiriti djecu, Jason je na travi počeo izvoditi stoj na rukama, a
Maribeth je prvi put nakon dvadeset godina pokušala napraviti zvijezdu. Oscar je
prestao plakati. Liv je prestala gunđati. Njih su dvoje počeli raditi salto. Fotograf je
bezvoljno snimio nekoliko fotografija njihovih akrobacija prije nego što se smračilo.
“Ništa od ovoga ne možemo iskoristiti za časopis”, napisala je urednica fotografije
u časopisu u e-mailu koji je poslala Maribeth, stavivši nekoliko fotografija u privitak.
Maribeth ih je dobila. Bile su to fotografije blizanaca kako izvode salto. Oscarova je
odjeća bila prljava, a Liv su se vidjele gaćice. To nije bila vrsta fotografija kakvu bi
Frap objavio.
Mislim da je ta fotografija vas dvoje dok radite salto moja omiljena obiteljska
fotografija, napisala je.
Što je možda čudno, jer na njoj nije cijela naša obitelj, nego samo vas dvoje. Ali
nekako, zaista smo tu svi četvero.
Mogu vidjeti sebe i tatu sa strane, kako hodamo na rukama.
To je zanimljiva stvar kada je riječ o fotografijama.
Ponekad ono što vidite na njima predstavlja samo djelić cijele priče.
Volim vas oboje.
Mama
 70. POGLAVLJE

Na šestom satu plivanja Janice joj je objavila dvije važne vijesti. Dosje o njezinu
rođenju bio je spreman i mogle su ga dobiti već sutra. Janice će ih nazvati nakon
plivanja da potvrdi. A zatim je s gotovo jednakom važnošću proglasila da je Maribeth
spremna za plivanje bez daske. “Vrijeme je da povežemo sve dijelove koje smo
vježbale”, rekla je.
“Nisam sigurna jesam li spremna”, rekla je Maribeth.
“Ali ja jesam.”
Isprva se činilo da će to opet biti katastrofa. Maribethine su ruke lamatale u jednom
smjeru i nisu bile usklađene s njezinim dahom. Nogama je radila prvo prebrzo, a zatim
presporo, i to savijenih koljena. Nije mogla dovoljno brzo doći do daha, ili bi prebrzo
disala pa bi hiperventilirala. Povezivanje svih dijelova plivanja bilo je nalik na
haljinu sašivenu od mnogo različitih tkanina. Nije dobro pristajalo, a izgledalo je
užasno.
“Ovo ne funkcionira”, rekla je Maribeth Janice. “Samo nastavi.”
To je i učinila. Ponovno i ponovno. Morala je piškiti pa je otišla u toalet. Uši su joj
bile pune vode. Janice joj je dala čepove za uši. Osjećala se poput djeteta koje se
pokušava izvući iz nečega.
“Još pet minuta, u redu?” rekla je Janice.
Na bazenu su neki školarci imali sat plivanja pa su plivali oko nje. Promatrala ih je
s nekom vrstom strahopoštovanja. Plivanje joj se ponekad činilo jednako
kompliciranim kao pokušaj slijetanja avionom u snježnoj oluji. Premda nije imala
nekog iskustva s time.
No, upravo se u tih posljednjih pet minuta konačno dogodilo. Nije znala je li to bilo
zbog toga što se prestala tako jako truditi, ili zbog čepova za uši, ili zato što je nešto
jednostavno kliknulo u njoj. Ali iznenada više ni o čemu nije razmišljala. Samo je
slušala zvuk svoga daha i romorenje vode, a u tome je bilo nečeg ugodnog i sigurnog
pa se samo isključila. I prestala se boriti s vodom. I samo tako, odjednom je klizila
površinom vode. I tu je bilo truda i napora, moralo ga je biti, ali ona ga nije osjetila.
Nije joj bilo teško. Nimalo.
Kada se zaustavila, Janice ju je ozareno promatrala.
“Upravo ste preplivali četiri duljine bazena”, rekla je.
“Stvarno?” odgovorila je Maribeth.
Janice je kimnula.
 Maribeth je bila razdragana. I preplavljena endorfinima.
“Prestala sam razmišljati o plivanju”, rekla je. “Prestala sam misliti o svemu.”
Janice je kimnula, kao da je Maribeth upravo otkrila neku tajnu.
Dok su se odijevale, Maribeth se osjećala gotovo omamljeno. Nije mogla vjerovati.
Znala je da je glupo ovako se raspametiti zato što je preplivala četiri duljine bazena,
ali mislila je da je plivanje teško, teže od trčanja. Zato je plivanje bilo dobro za nas.
Janice se nasmijala kada joj je Maribeth to rekla. “Teško je samo kada plivate na
pogrešan način.”

***

Dok su izlazile iz kluba, na recepciji ih je presreo upravitelj kluba.

“Javio mi se Stephen Grant”, rekao je i nasmiješio se. “Dao vam je dopuštenje da
idete u saunu.”
“Ma nemojte?”
Upravitelj je bio gotovo ponizan, pa je Maribeth odmah shvatila kakav status
Stephen ima u Pittsburghu.
“Nisam znao da ste mu vi prijateljica.”
“On je moj doktor.”
“Tako je, naravno”, rekao je upravitelj. “Ne viđamo ga često ovih dana. Recite mi,
hoćete li i vi postati članica našeg kluba?”
“Ne znam”, rekla je. Janice joj je već bila dala svojih pet propusnica za goste. To
joj je bilo dovoljno do kraja godine, a i Stephen i Janice ponudili su joj svoje
propusnice za iduću godinu. “Preostalo mi je još nekoliko propusnica za goste.”
“Sada je odlično vrijeme da se učlanite. Imamo posebnu ponudu za nove članove.
Članarina je niža, a prvi mjesec je besplatan.”
“Zaista ne znam koliko ću dugo još biti ovdje.”
“Imamo različite vrste članarina. Od godišnjih do onih koje se mogu produljivati
svakoga mjeseca. Ako do idućeg mjeseca potrošite svoje propusnice, mogli biste
jednostavno platiti članarinu za mjesec-dva. Što mislite?”
Nije znala. Cijeli je svoj život sve planirala, smišljala i obavljala. Planirala je
obroke tjedan dana unaprijed tako da bi točno znala što kupiti od namirnica. Planirala
je ljetovanje godinu dana unaprijed da bi uštedjeli na avionskim kartama i taksama.
Planirala je raspored članaka i poslova za Frap i po šest mjeseci unaprijed. Imala je
cijeli kalendar u glavi: tko gdje ide, tko što jede i tko o čemu piše.
Ali sada? Nije znala ni što će biti idući mjesec. Ma nije znala ni što će biti idući
tjedan. Nije znala što će biti s njom i Jasonom. Sa Stephenom. S njezinom djecom. S
njezinom biološkom majkom. Prije godinu dana toliko bi je nesigurnosti ubilo. Zato je
i radila sve svoje planove i popise. Oni su joj bili sigurnosna mreža, ono što joj je
pomagalo da ne padne.
Ali sada se nalazila u slobodnom padu. Ali to je nije ubijalo. Zapravo, počela se
pitati je li tako mogla i prije. Sva ta opsjednutost padom... možda se trebala više
usredotočiti na slobodu.
 71. POGLAVLJE

Janice ju je nazvala tog popodneva. “Imam ga! Imam dosje! Večeras u školi imamo
roditeljski sastanak pa vam ga ne mogu odmah pokazati, ali to će biti prva stvar koju
ćemo sutra napraviti.”
“Možete li mi ga jednostavno pročitati?”
“Ne. Neću ga otvarati bez vas. Tako ste dugo čekali. Možete izdržati još jedan dan.”
Maribeth nije bila sigurna hoće li izdržati do sutra. Pokucala ja na Toddova i
Sunitina vrata.
“Trebam nešto da mi zaokupi pažnju”, rekla je.
“Imaš sreće”, rekla je Sunita. “Idemo u kino. Idemo gledati dva što gluplja filma,
tako da proslavimo završetak ispita time što ćemo si isprati mozak glupostima. Hoćeš
s nama?”
“Filmovi su akcijski”, rekao je Todd. “Ako ti srce to može podnijeti.”
Isprva je pomislila da on to ozbiljno govori, ali je onda primijetila da se malo
zločesto nasmiješio. Izgleda da je u međuvremenu nekako dospjela do toga da se
prema njoj ponaša isto kao prema Suniti. To joj je bilo uzbudljivo.
Rekla je da joj film zvuči savršeno.
“Ne moramo ići još sat vremena”, rekao je Todd. “Zašto ne iskoristiš vrijeme da
pošalješ e-mail svome mužu?”
Pa je to i napravila.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Na poslu si?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Na poslu si?
Radim kod kuće. Želiš malo chatati preko Gmaila?
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Na poslu si?
Mislim da smo službeni već prestari da bismo chatali.
 Računala će nam eksplodirati ako to uopće pokušamo.
Prima: MBK3l270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail. com
Predmet: Na poslu si?
Pa, bakice, znaš da ja volim živjeti opasno.

Nekoliko trenutaka kasnije pojavila se obavijest da bi Jinx volio chatati s njom.

Jinx. To joj je izmamilo smiješak.
5:40
Jinx: Bok.
Ja: Bok.
Jinx: Pogledaj nas samo, chatamo kao neki klinci.
Ja: Još malo pa ćemo si napraviti piercing.
Jinx: Još ima nade za nas.
5:47
Ja: Stigao je dosje. O mojoj biološkoj majci. Dobit ću ga sutra.
Jinx: !
Jinx: Kako se osjećaš?
Ja: Uglavnom mi je zlo.
Ja: U smislu nervoze. Ne zbog srca.
Ja: Što ako je mrtva? Što ako je umrla od srčanog udara?
Jinx: Je li veći problem ako je mrtva ili ako je umrla od srčanog udara?
Ja: To je dobro pitanje. Ne znam.
Jinx: Možda će to, kad konačno saznaš, otjerati strah.
Ja: Vjerojatno ne ako je zaista umrla od srčanog udara.
Jinx: Ne znam. Ima nečega u tome da se suočiš sa svojim strahovima. Kada sam
vidio svoj strah, u tvojoj poruci, u tvojim riječima... Bilo je to zastrašujuće, ali i
utješno. Nisam bio lud.
5:52
Jinx: Jesi li još ovdje ?
Ja: Pitam se kako da ti kažem da se ne sjećam baš točno što sam napisala u onoj
poruci, kada si mi je ti bio poslao, pošizila sam i izbrisala je.
Jinx: Stvarno? Zašto?
 Ja: Mislila sam da mi je bacaš natrag u lice, zato što sam bila histerična. Zbog one
prve rečenice.
Jinx: “Danas sam mislila da ću umrijeti.”
Ja: Da, tako je.
Jinx: Nisam mislio da si bila histerična. Mislio sam da si bila iskrena. A očito nam
je to bio zajednički strah.
5:57
Jinx: Još si ovdje?
Ja: Aha.
Ja: Jase? Hoćeš li mi opet poslati tu poruku?
Jinx: Sada?
Ja: Sada.
Jinx: Poslat ću je kao privitak. Možemo je zajedno pročitati.
Ja: U redu.
Na ekranu se pojavio privitak. Maribeth je kliknula na njega i počela čitati riječi
koje je napisala prije gotovo osam tjedana.
Danas sam mislila da ću umrijeti.
I jedino o čemu sam mogla razmišljati bili su blizanci,
i to kako su oni premali da ostanu bez majke i kako im posljednjih nekoliko
tjedana provedenih sa mnom neće čak biti ni lijepa uspomena jer sam bila tako
grozna.
I sjetila sam se kada su se tek rodili i kada su spavali u svojim nosiljkama na
stolu, a ja sam bila toliko preplavljena svojom ljubavlju prema njima da sam samo
plakala. Ti si se smijao i rekao da su to hormoni.
Ali nisu bili hormoni. Bio je to strah. Jer, kako možeš nekoga toliko voljeti?
To te čini tako jebeno ranjivim. Ali otuda zaista i dolazi majčinska ljubav.
Moraš štititi njih da bi štitili samu sebe.
Ali sada ne mogu štititi i njih i sebe.
Zato odlazim, da bih se brinula za samu sebe. Ti se brini za njih.
Žao mije. Nemoj me mrziti.
Maribeth

6:09
Jinx: Još si ovdje?
 Ja: Aha.
Jinx: Dobro si?
Ja: Aha. Ti?
Jinx: Da.
Ja: Mrziš li me?
Jinx: Ne.
Jinx: Mrziš li ti mene?
Ja: Ne.
6:17
Jinx: Maribeth?
Ja: Da?
Jinx: Klinci i ja sada moramo krenuti.
Ja: Oh, dobro.
Jinx: Jesi li dobro ? Ja: Da.
Jinx: Javit ćeš mi sutra kako je prošlo?
Ja: Da.
“Jesi li ti to chatala?” upitao ju je Todd povirivši joj preko ramena. “Sa svojim
mužem?”
Maribeth je zatvorila chat. “Ti mudrice”, rekao je Todd.

***

Krenuli su u kino. Fritz i inače odsutan Miles pridružit će im se na drugom filmu.

“Miles. Konačno ću ga upoznati”, rekla je Maribeth.
“On mnogo radi”, rekao je Todd. “Nije da se s njim potajno viđam ili nešto
slično.”
“Oh, zašuti.”
“Tko će me natjerati?”
“Ja ću kupiti kokice.”
Todd je u trenutku zašutio.

***

Gledali su jedan od onih filmova o hobitima, koji je bio zabavan, ali i jako dug. Kada
je film završio, našli su se s Fritzom, koji je, Todd je bio u pravu, očito bio zatreskan
u Sunitu, i s Milesom, koji, na Maribethino iznenađenje, uopće nije bio star. Bio je u
srednjim dvadesetima. I očito je bio zatreskan u Todda.
Oni su sjeli u parovima, a Maribeth je bila u sredini, kao da im je dadilja. Drugi
film koji su gledali bio je završni dio jedne od onih distopijskih trilogija koje su bile
popularne. Maribeth nije gledala prva dva dijela trilogije pa su joj Todd i Sunita
šaptali na uho i objašnjavali radnju da se lakše uključi u film.
“Prvo je bila zaljubljena u Galea”, objasnila joj je Sunita. “Ali sada voli i Peetu.
Klasičan ljubavni trokut.”
“Mislio sam da se to događa samo u knjigama”, prošaptao je Todd. “Dok nisam
upoznao tebe.”
“Ja nisam u ljubavnom trokutu”, šapnula je Maribeth.
“To je i Katniss rekla”, odgovorio joj je Todd.
 72. POGLAVLJE

Dječji dom u okrugu Allegheny - izvješće o posvojenju

Izvješće: Majka djeteta poslana je u Dječji dom 8. siječnja 1970. godine, od

strane [redigirano] doma za nezbrinute majke gdje je boravila od 27. prosinca
1969. Kad je stigla u dom za nezbrinute majke, majka djeteta bila je u šestom
mjesecu trudnoće, a njezina želja i želja njezine obitelji jest da tu ostane do
rođenja djeteta.
Majka: Majka ima 19 godina i dolazi iz četvrti [redigirano] u Pittsburghu. Sitne
je građe (visoka oko 150 centimetara, a prije trudnoće je imala oko 48
kilograma) i privlačna, ima plave oči, svijetlu kožu, moderno ošišanu smeđu
kosu. Ima prćast nos, pjegice na obrazima, izvrsno držanje i ravne zube, kojima
nije trebao ortodontski aparatić. Nije imala karijes.
Majka djeteta s očeve strane obitelji ima švedske i engleske korijene, a s majčine
strane poljske i njemačke.
Majka je odličnog zdravlja. Osim što je kao dijete preboljela rubeolu, nije imala
većih bolesti. Prije trudnoće bavila se sportom, igrala je hokej na travi i bavila
se klizanjem. Majka je alergična na penicilin i jagode.
Majčin karakter izgleda dobronamjerno i inteligentno, a gaji interes za umjetnost
i svjetsku politiku. Čita dnevne novine i uvijek živne kada raspravlja o aktualnim
događanjima, poput rata u Aziji, o kojem ima snažan stav.
Majka također vrlo rado čita knjige te je u domu za nezbrinute majke pomogla
oko proširenja i organizacije knjižnice. Njezini interesi uključuju i slušanje
glazbe te odlaske u kino. U srednjoj je školi bila izvrsna i uzorna učenica te
članica debatnog kluba i dobra spisateljica. Pobijedila je na nacionalnom
natjecanju za najbolju pjesmu, a njezinu su pjesmu objavili u časopisu
[redigirano]. Prošle je godine otišla na studij na [redigirano] lokalnom
veleučilištu, nadajući se da će se kasnije prebaciti na četverogodišnji studijski
program da dobije diplomu. Tamo je upoznala navodnog oca svog djeteta i ostala
trudna s njim.
Majka je u početku bila stidljiva i rezervirana, ali nakon nekoliko tjedna
provedenih u domu, osoblje kaže da je pokazala svoj smisao za humor i
pričljivost. Iako je ostala povučena pred osobljem i socijalnim radnicima, brzo
se sprijateljila s ostalim djevojkama u domu te je organizirala mnoge događaje,
uključujući i večer zabavnih igara te izvedbu kratke komedije koju je sama
napisala i režirala.
Njezina je trudnoća posljedica veze s navodnim ocem, oženjenim profesorom na
[redigirano]. Iako je majka otvoreno razgovarala o toj vezi i tome da je riječ o
izvanbračnoj vezi, nije htjela otkriti više detalja o navodnom ocu djeteta i odbila
je reći njegovo ime. Majčina ujna ima neke sumnje o njegovu identitetu, ali s
obzirom na njegov bračni status, ne čini se kao dobra ideja nastavljati potragu za
tom osobom. Nije jasno zna li navodni otac djeteta, za kojeg majka djeteta tvrdi
da već ima svoju djecu, uopće za njezinu trudnoću.
Majka je bila odlučna u svojoj odluci da se odrekne djeteta. Čim je shvatila da je
trudna - tek u petom mjesecu trudnoće, što nije posve neobično jer je imala
laganu trudnoću bez problema - rekla je svojoj obitelji i odmah su je doveli u
dom za nezbrinute majke [redigirano].
Majka je vrlo postojana u svojoj odluci i dala bi dijete na posvajanje čak i da
navodni otac djeteta nije u braku. Iako su se mnoge njezine prijateljice već udale
i skrasile sa svojim obiteljima i djecom, ona je bila uporna u svojoj želji da
ostvari karijeru prije nego što zasnuje obitelj.
Takav stav odražava promjenu današnjih mladih žena, ali odražava i obiteljsku
povijest majke djeteta. Ona je najstarija kći u obitelji s petero djece, a nakon
smrti njihove majke preuzela je majčinsku ulogu i brinula se za troje mlađe
braće. Dok opisuje svoju obitelj, ona se doima poprilično opterećena takvim
razvojem događaja i zatečena naglim gubitkom majke.
Majka je odgajana u protestantskom katoličkom duhu, ali sebe opisuje kao
nereligioznu osobu. Ne ide u crkvu otkako joj je umrla majka.
Obitelj: Majčin otac ima 57 godina i dobroga je zdravlja. Radi kao upravitelj
restorana [redigirano] u [redigirano]. Opisan je kao visok, svijetle kose,
mišićave i atletske građe.
Majčina je majka, koju je ona opisala kao osobu britka uma i ponekad
melankoličnu, preminula. Srušila se kada je imala 42 godine, a majka djeteta 16
godina, pretpostavlja se da je doživjela srčani udar. Prije toga bila je dobroga
zdravlja.
Braća: Majka djeteta ima četvero braće, brata od 18 godina, brata od 17 godina i
blizance koji imaju 14 godina. Za braću kaže da su živahni, dragi, atletski
nastrojeni dečki, iako im manjka ista razina intelektualne znatiželje koju su imale
ona i njezina majka.
Stariji je brat napustio školu sa 14 godina, radio je u obiteljskom restoranu dok
se nije prijavio u vojsku. Trenutačno je i Vijetnamu. Mlada braća još idu u školu.
Strina: Neudana strina, ima 51 godinu, živi s obitelji otkako im je majka umrla.
Dobroga je zdravlja, osim što je gluha na jedno uho, a to je posljedica
meningitisa koji je preboljela kao dijete. Od majčine smrti odnos između majke
djeteta i strine, izgleda, nije dobar.
Stric (54 god.): Ima mljekarsku farmu u [redigirano]. Dobroga je zdravlja.
Ujna (47 god.): Dobroga zdravlja, živi u [redigirano].
Djed i baka: Baka s majčine strane ima 72 godine, lošega je zdravlja i živi u
staračkom domu. Djed s majčine strane poginuo je u prometnoj nesreći.
Navodni otac djeteta: Navodni je otac profesor književnosti na [redigirano]
fakultetu koji je majka djeteta pohađala. Opisan je kao visok, mršav, svijetle
kose i očiju, u ranim tridesetima. Majka ne želi otkriti nikakve daljnje detalje o
njemu zbog straha da će on zbog toga imati profesionalne i privatne posljedice.
Majka inzistira na tome da je veza bila uzajamna unatoč velikoj razlici u
godinama i činjenici da je navodni otac bio njezin profesor. No uzimajući u obzir
razliku u dobi i u te obrazovnom i socijalnom miljeu, tu tvrdnju treba uzeti s
dozom opreza.
Procjena: Majka djeteta doima se kao vrlo inteligentna, iako naivna, mlada žena
koja je dospjela na stranputicu zbog neprimjerene ljubavne veze. Iako je izrazila
žaljenje zbog te izvanbračne veze, nejasno je je li to žaljenje osjetila zbog toga
što je imala vezu s oženjenim muškarcem ili zbog toga što je ostala trudna. Majka
je izrazila nadu/ambiciju da se nakon poroda vrati na fakultet i završi svoje
obrazovanje, na koje je inače jako ponosna jer je prva u svojoj obitelji koja je
upisala fakultet. No mogućnost završavanja fakulteta ponešto je smanjena jer
očito nije moguće da se vrati na [redigirano] fakultet na kojem navodni otac
djeteta i dalje predaje.
Majka se, paradoksalno, doima vrlo sofisticiranom i smirenom za svoju dob, ali
istodobno i podosta nezrela, pogotovo zbog nedostatka obzira prema bračnom
statusu svog profesora i lakomislenom ponašanju kojim je riskirala svoje teško
stečeno obrazovanje s takvom privatnom zavrzlamom. Moglo bi se posumnjati da
ju je smrt njezine majke, s kojom je bila bliska i o kojoj često govori, spriječila u
daljnjem emocionalnom razvoju. Majka često spominje želju da pobjegne iz svog
doma i od obiteljskog posla, a nije posve nemoguće da je i ovu trudnoću shvatila
kao mogućnost takvog bijega, iako ona inzistira na tome da je trudnoća bila
slučajna, neplanirana i neželjena. Prilično je jasno da majka nikako nije spremna
za majčinstvo, a to ona i sama priznaje, što upućuje na određenu razinu shvaćanja
i zrelosti.
Dodatne informacije: Majka nema osobitih vjerskih zahtjeva što se tiče obitelji
posvojitelja i više bi voljela posvojitelje koji nisu ortodoksni vjernici. Posebno
je zatražila da dijete ne bude usvojeno u obitelj koja ima izrazito katolički
svjetonazor.
Također, majka je više puta naglasila da bi htjela da dijete odraste u manje
brojnoj obitelji od njezine. Ovo je očito reakcija na to što ona brigu za svoju
braću nakon majčine smrti vidi kao velik teret. Majka je izrazila želju da njezino
dijete završi fakultet, a ako bude kći, da pronađe način samoostvarenja i izvan
braka.
Informacije o rođenju: Majka je rodila zdravu curicu u [redigirano] u 10:55 sati,
12. ožujka 1970. godine, tri tjedna prije termina. Dijete je nakon rođenja težilo
tri i pol kilograma, što upućuje na to da je datum termina porođaja možda bio
netočan. Majka, koja je veći dio trudnoće bila neemocionalna i distancirana,
postala je neuobičajeno emocionalna i zamišljena nakon rođenja djeteta. Ranije
nije izrazila želju da djetetu da ime, ali nakon porođaja je inzistirala da
djevojčici da ime. Dijete je ostalo u bolnici [redigirano] pet dana prije nego što
je prebačeno u dječji dom da tamo čeka dok ne završi postupak majčina
odricanja od roditeljskih prava i kasnije posvojenje.
Informacije sa suda: Saslušanje o odricanju od roditeljskih prava održano je 17.
svibnja 1970. godine. Majka je stigla sama i bila je dobro raspoložena. Njezina
su roditeljska prava sudski poništena 8. srpnja 1970. godine.
 73. POGLAVLJE

Maribeth je pročitala dosje u dnevnoj sobi Janiceine uredne prigradske kuće. Morala
je staviti papire u krilo jer su joj se ruke previše tresle da bi ih mogla držati.
“Jeste li dobro, draga?” upitala ju je Janice držeći se na pristojnoj udaljenosti.
“U redu sam”, Maribeth je čula samu sebe, kao da izgovara te riječi izdaleka.
“Sva sreća da je bila u dječjem domu.” Janice se zaustavila. “Možda je sreća
pogrešan izraz. Ali u ponedjeljak imam sastanak u arhivu te ću moći pogledati dosjee
iz doma za nezbrinute majke Beacon. Tada ćemo imati više informacija. Možda ćemo
saznati nešto i o toj komediji koju je postavila u domu...”
Maribeth je zapravo nije pozorno slušala. “U redu.”
“Sredit ću sve u ponedjeljak. Obećajem.”
“Smijem li se poslužiti vašim računalom?” pitala je Maribeth.
“Samo izvolite”, rekla je Janice pokazavši rukom niz hodnik. “Računalo je u radnoj
sobi.”
Maribeth je prošla hodnikom kao u izmaglici. Iza nje, Janice je poviknula: “Da vam
donesem nešto za piće? Čaj? Viski?”
“U redu sam”, ponovila je Maribeth.
Držala je dosje u ruci, koja joj se još uvijek tresla. Dosje joj je rekao sve - baka joj
je umrla od srčanog udara u dobi od 42 godine - a opet joj nije rekao ništa. Izvješće
kao da je govorilo da je njezinoj majci bilo drago što je se riješila. Ali pisalo je i da
je postala vrlo emotivna nakon njezina rođenja. Što je to značilo? Je li je ona uopće
voljela? Je li je uopće željela zadržati? Je li požalila što ju je ostavila?
Ulogirala se u svoj e-mail. Utipkala je Jasonovu adresu. Namjeravala mu je reći što
je saznala, kako mu je obećala.
Pronašla sam je, mislila je napisati. Ili nešto poput toga.
Umjesto toga napisala je: Zašto si me ostavio?
Poslala je e-mail. I tek je tada počela plakati.

***

Ostala je kod Janice cijelo popodne. Gledale su reprize starih serija na TV-u. Jele su
kokice iz mikrovalne. Kada se Maribeth rasplakala na reklamu za sapun Dove, Janice
joj je bez riječi dodala papirnatu maramicu.
 ***

Maribeth je ostala kod Janice na večeri, njih su dvije tiho pripremale jelo u kuhinji.
Kada su završile s večerom, a Maribeth oprala posude, malo je razgledala Janiceinu
kuću. Janice je rekla da ju je kupila prije dvadeset pet godina, ali nije izgledala
mnogo drugačije od Maribethina stana s jeftinim namještajem, iako je bilo više
sobnog bilja.
Nije bilo obiteljskih fotografija na zidovima. Ničega što bi upućivalo na supruga i
djecu. Nije bilo ni fotoalbuma. Nije bilo uokvirenih diploma ni okrhnutih šalica za čaj
sa starim slikama. Na zidovima su bile fotografije njezinih učenika, ali to je bilo sve
od osobnih detalja. “Niste pokrenuli BurghBirthParents zato što ste bili posvojeni, zar
ne?” upitala ju je Maribeth.
“Ne”, rekla je Janice.
“I vi ste se nekoga odrekli?”
“Svoje djevojčice, koja se rodila 25. lipnja 1975. godine.”
“Niste više imali djece?”
“Nažalost ne.”
“Ali zar niste bili udani ? Mislila sam da ste rekli da ste vi i vaš suprug kupili ovu
kuću zbog blizine dobrih škola.”
“Da, jesmo.” Tužno se nasmiješila.
“Ali niste imali djece?” Ispravila se. “Još djece.”
“Nažalost ne.”
“Što se dogodilo?” pitala je Maribeth.
“Neplodnost, ako možete povjerovati”, rekla je. “Ne s moje strane, iako je Richard,
moj bivši suprug, inzistirao na tome da je problem u meni. Morala sam ići na mnoge
grozne pretrage, jer on naravno nije znao. Konačno, kada više nisam mogla podnijeti
te pretrage, rekla sam mu.” Podigla je dlanove ruku, a zatim ih preokrenula kao da
tjera uspomene. “Rekao je da je to kao da sam ga prevarila. Iako se sve to dogodilo
mnogo prije nego što smo se upoznali. Nije baš imao razumijevanja.” Slabašno je
uzdahnula. “Ali pretpostavljam da ga mogu razumjeti. Vjerojatno sam trebala biti
iskrenija prema njemu. Ne ide mi uvijek dobro razgovor o neugodnim stvarima.”
“Ni meni”, rekla je Maribeth. “A vaša kći, zna li ona da ste je tražili?”
Janice je kimnula. “Zna. Poslala sam joj mnogo pisama. Znam da ih je primila. Ali
nije odgovorila na njih. Još.”
“Još...” ponovila je Maribeth.
“Još”, rekla je Janice suosjećajno. “Za neke stvari treba više vremena.”
 ***

Janice je razvukla kauč u radnoj sobi i pripremila ležaj za Maribeth. Stavila je čiste
plahte koje su mirisale na lavandu. Na stoliću je ostavila čašu vode i kutiju papirnatih
maramica.
Maribeth je pokušala zaspati, ali nije mogla. Računalo je cijelu noć bilo upaljeno i
tiho je šumjelo.
Maribeth se opet našla zatečena. Iako zapravo nije trebala biti.
Nije li ova spoznaja oduvijek bila tu negdje? Ne samo o njezinoj biološkoj majci
nego i o Jasonu? Iza zaključanih vrata u njezinu umu, tamo gdje je držala neugodne
stvari, gdje je samu sebe uvjeravala da su bolovi u prsima posljedica žgaravice, zar
nije znala da ona i Jason zapravo nisu bili prekinuli? Nije to bio uzajamni prekid. Ona
ga je voljela. A ona njemu nije bila dovoljna. Ostavio ju je. Baš kao što ju je i njezina
majka ostavila. Kao što ju je Elizabeth ostavila. Kao što će je na kraju svi ostaviti.
Plakala je i plakala sve dok se plahte nisu smočile. Čula je Janiceine korake pred
vratima, ali ona nije prešla prag sobe. Bilo je to kao da čuva stražu, puštajući
Maribeth da se u miru upozna sa svojom tugom.

***

Janice nije imala kave u kući pa su se iduće jutro odvezle do Starbucksa i uzele veliku
kavu s mlijekom za Maribeth i kapučino s okusom karamele (beskofeinski) za Janice.
Pile su kavu u autu, na parkiralištu, dok se iz šalica pušilo. Prozori su se malo
zamaglili, a unutra je bilo jako ugodno.
“Žao mi je što vas nikad nisam pitala”, rekla je Maribeth. “O vašoj kćeri.”
“Meni je žao što vam nikada nisam rekla”, odgovorila joj je Janice.
“Koliko dugo čekate na njezin odgovor?”
“Prvo sam joj pismo poslala prije deset godina. Zatim sam joj poslala još jedno
pismo prije tri godine. Pokušavam napisati još jedno, ali nikako ne mogu pronaći
prave riječi.”
“Znam”, odgovorila je Maribeth. “To je teško.” Razmislila je na trenutak. “Možda
bih vam ja mogla pomoći.”
“Zar se ne mučite dovoljno i s vlastitim pismom?” Janice si je vrhom jezika
polizala pjenu od kapučina s usne.
Maribeth se nasmiješila. “Uvijek sam bila bolji urednik nego pisac. To mi je
zapravo i bio posao.”
“Vi ste urednica?” upitala je Janice. “Vidim i zašto. To objašnjava zašto ste takav
perfekcionist.”
“Pa, bila sam urednica, više od dvadeset godina. A možda i perfekcionist.”
“A sada?”
Nije bila sigurna pita li je Janice za urednički posao ili perfekcionizam. Iskreno,
zasitila se i jednoga i drugoga.

***

Kada je došlo vrijeme da Maribeth krene kući, Janice joj je rekla: “Dođite sutra na
plivanje.” Zatim se lukavo nasmiješila. “U bazenu nitko ne vidi vaše suze.”
Janice je plivala/plakala? Kakve samo tajne ljudi skrivaju.
“Žalite li?” upirala ju je Maribeth. “Što ste je dali na posvajanje?”
“Svakoga dana”, odgovorila je Janice. “Ali ipak bih to opet napravila.”
“Stvarno?” Maribeth je teško mogla povjerovati u to. Ili možda samo nije htjela
povjerovati.
Ali Janiceino je lice bilo odlučno, čvrsto i mirno. “Tada nisam bila u dobroj
situaciji. Bila sam zlostavljana. Da sam je zadržala, osudila bih i nju na isto.”
Okrenula se i pogledala kroz prozor. Parkiralište je bilo puno ljudi koji su išli
blagdansku kupnju. Bilo koja žena među njima mogla je biti Janiceina kći. Ili
Maribethina majka. “Ponekad je najbolje što možete učiniti za nekoga to da ga
ostavite.”
“Iskreno vjerujete u to?” upitala ju je Maribeth. “Moram vjerovati u to.”
“Ja sam ostavila svoju djecu.”
Janice ju je uzela za ruku. “Onda i vi morate vjerovati u to.”
 74. POGLAVLJE

Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet:
Ne pitaj me zašto sam otišao. Pitaj me zašto sam se vratio.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet:
Kako to misliš?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet:
Pitaj me zašto sam se vratio, Maribeth.
Pitaj me zašto sam se vratio u New York.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet:
Znam zašto si se vratio. Zbog posla. Svog posla iz snova.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet:
Nije to bio moj posao iz snova. Nije to razlog zašto sam se vratio.
Prima: jasbrinx@gmail. com
Šalje: MBK3l270@gmail.com
Predmet:
O čemu to govoriš?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet:
Našao sam si posao u New Yorku zato da bih se vratio po tebe.
Prima: jasbrinx@gmail. com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet:
To uopće nema logike.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet:
Razmisli o tome, Maribeth. A ako mi ne vjeruješ, pitaj mog oca. Bio sam
nesretan u San Franciscu, godinama, i pitao sam se kako to da mi je život
krenuo u krivom smjeru.
A Elliott mi je rekao da je to zato što sam tebe pustio iz svog života.
I bio je u pravu. Ali nisam ti mogao samo poslati e-mail ili poruku preko
Facebooka da mi se vratiš. Morao sam popraviti štetu koju sam napravio.
Morao sam se vratiti i osvojiti te.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet:
To uopće nema logike.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail. com
Predmet:
Razmisli o tome. Logično je.
 75. POGLAVLJE

Razmislila je o tome.
Razmislila je o mnogim stvarima.
O mnogim stvarima koje joj prije nikad nisu bile logične.
Kao prvo, o njegovu poslu. A to je bio savršen posao u smislu da je odgovarao
upravo nekome tko je završio studij povijesti i muzikologije te je odustao od svojih
snova da bude radijski DJ, ali je i dalje želio raditi nešto u vezi s glazbom. Ali to
nikada nije bio osobito dobro plaćen posao. I nije to bilo ni toliko zahtjevno područje
rada. Nije bilo logično da bi uzeli Jasona koji se morao doseliti iz drugoga grada kada
je New York zacijelo bio prepun glazbenih ili knjiških geekova koji su očajnički
tražili posao barem približno povezan s onime što vole.
A onda i ta njegova prva poruka preko Facebooka. Kao prvo, Jason se priključio
Facebooku tek nekoliko mjeseci prije nego što je poslao tu poruku. Maribeth je to
znala jer je ona dosta rano usvojila svu tu novu tehnologiju i povremeno je
provjeravala ima li Jason otvoren profil na Facebooku. Tri mjeseca prije nego što joj
se javio još nije imao profil.
A onda je stigla njegova prva poruka: Bok, strankinjo. Upravo sam prihvatio
posao i selim se natrag na Istočnu obalu. Čujem da je grad zabranio čistače
prozora i striptiz barove. Ako si još ondje, bi li me malo provela kroz novi Gotham
City?
Jasonov je otac živio tri sata od grada. Kolike su bile šanse da u više od deset
godina Jason nijedanput nije došao posjetiti ga? Nema šanse. Jasonu nije trebalo
pokazivati grad.
A onda je tu bio i njegov prvi stan: iznajmljeni stan koji je dijelio s cimerom u East
Villageu i u kojem je živio dok si nije mogao priuštiti plaćanje visoke stanarine i
provizije za jednosobni stan u četvrti Hell's Kitchen u kojem je živio sve dok
Elizabeth nije kupila svoj stan pa se doselio k njoj u potkrovlje. To je bilo 2002.
godine, tržište nekretninama na Manhattanu već je imalo previsoke cijene, ali obično
bi vam tvrtka koja vas je zaposlila i dovela iz drugog grada sredila smještaj u
tvrtkinim stanovima, ili bi vam barem platili agencijsku proviziju za pronalaženje
stana.
A zatim i njihov prvi spoj. Njih su se dvoje našli na piću poslije posla u nekom
otužnom i preskupom baru u gradu. Osjećala se kao da nije na spoju nego na
posmrtnom bdijenju za nekoga koga su jedva poznavali. Površno su pričali o svojim
životima posljednjih deset godina. Ali razgovor je bio ukočen, čudan. Trajalo je sat
vremena. Kada je Maribeth došla kući, Elizabeth ju je čekala na kauču s buteljom
vina. “Pa, neću više izaći s njim”, rekla joj je Maribeth.
“Dobra odluka”, odgovorila joj je Elizabeth.
Ali onda ju je Jason nazvao idućeg dana. Ostala je u šoku kada je čula njegovu
poruku na glasovnoj pošti. Ne samo zato što je to bilo kršenje pravila izlazaka - a
knjiga pravila izlazaka bila je poprilično debela u svijetu ženskih časopisa, a tijekom
godina Maribeth ih je unatoč samoj sebi ipak na neki način prihvatila - nego zato što
je onaj prvi susret bio tako grozan. Ali on ju je opet pozvao da izađu. U petak navečer.
A to je bilo za dva dana.
Muškarci to inače ne rade. Barem ne zgodni i slobodni muškarci. A treba reći da je
Jason Brinkley još uvijek bio privlačan, kosa mu se malo prorijedila, imao je borice
od smijanja, ali oči su mu još izgledale kao da sprema neku sočnu šalu, a usne su mu
još izgledale kao da su stvorene za ljubljenje. Prestao je pušiti travu i počeo je trčati,
pa je njegovo inače mršavo tijelo postalo malo mišićavije. Jason bi prema svačijim
kriterijima bio smatrah dobrom prilikom.
Ovaj ju je put odveo u Joe s Pub na koncert nekog kantautora za kojeg nikada nije
čula. Glazba je bila predivna, girara i sintesajzeri koji su zvučali pomalo čudno, poput
gudačkog instrumenta, a dok je slušala glazbu, osjetila je kako se topi. Tek je tada
shvatila kako je već neko vrijeme bila potpuno emocionalno zamrznuta.
Nakon koncerta otišli su na večeru i podijelili vrč piva i pladanj fine pržene hrane i
razgovarali o svemu i svačemu: o tome kako je bilo raditi u časopisima nakon
terorističkih napada 11. rujna, i kako je ona mislila da će tada stvari postati pametnije
i dublje, ali sve je otišlo u suprotnome smjeru. O tome kako se njegova majka nedavno
udala za nekog bogatoga građevinara iz južne Kalifornije i procvala u ženu kakva je i
trebala biti, i kako je to Jasonova oca dovelo u totalnu egzistencijalnu depresiju, ne
zato što mu je nedostajala Nora nego zato što je to bila potvrda da joj je on bio loš
suprug. Razgovarali su o New Yorku i tome koliko se promijenio. O San Franciscu i
tome koliko se promijenio. O tome gdje bi željeli živjeti i čime bi se željeli baviti i
kakvi bi željeli biti. Razgovarali su o politici, knjigama, predstavama i glazbi.
Razgovor je bio brz, bez predaha i gotovo pohlepan, kao da se u proteklom desedjeću
dogodilo toliko toga što su htjeli reći jedno drugome.
Ostali su u restoranu do zatvaranja, a zatim se na pločniku utihnulih njujorških ulica
ona sjetila što joj je rekao trenutak prije nego što ju je poljubio: “Mogu li još uvijek
biti tvoj Superman, Lois?”
Pogrešno je shvatila taj komentar, kao puki pokušaj šarmiranja, jer je u tom trenutku
mislila da samo ona osjeća silnu žudnju - bilo je to kao da je on magnet, a ona komad
metala.
Kada ju je poljubio, bilo je to kao da je netko upalio prekidač za struju u napuštenoj
kući i otkrio da su električne instalacije još uvijek u funkciji, ali su radile još i jače
nakon što su godinama bile isključene.
Ali opet, mislila je da je to samo njezin osjećaj. Jer se cijele večeri, unatoč
nastojanju da to ne radi, stalno prisjećala kako je to bilo voditi ljubav s Jasonom:
njegove uporne želje da joj ljubi ona mjesta koja se inače ne ljube, poput pregiba
lakta ili stopala. Njegove divne nepredvidivosti kao ljubavnika - u jednom joj trenutku
gladi kosu, a u drugome joj pritisne ruke iza leđa.
Soba u Jasonovu stanu, sada se prisjetila, bila je prepuna neraspakiranih kutija, kao
da je tek stigao, jer je on zaista tek bio stigao u grad. Pokrivač na krevetu bio je malo
zbačen prema dnu kreveta, kao poziv ili molba.
Čim su ušli u sobu, Jason je zalupio vratima i počeo je proždirati svojim ustima,
svojim rukama, koje su bile posvuda po njezinu tijelu. Kao da je umirao od gladi za
njom.
Sjećala se kako je stajala pred njim, haljina joj je ležala zgužvana na podu, kako se
počela tresti, kako su joj koljena klecala, kao da je djevica i ovo joj je prvi put. Jer,
da si je ikada dopustila da se nada, nadala bi se upravo ovome. I sada se to događalo.
I dovraga, bilo je zastrašujuće.
Jason joj je uzeo ruku i stavio je preko svojih golih prsa, na svoje srce koje je
divlje tuklo, u ritmu s njezinim. Mislila je da on samo uzbuđen, napaljen.
Nije joj bilo palo na pamet da je možda i njega bilo strah.
 76. POGLAVLJE

Prima: jasbrinx@gmail com

Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Zašto...
... mi nisi rekao?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmaiicom
Predmet: Zašto...
Htio sam ti reći. Ali bilo me strah. Kao, ako priznam što sam napravio, nećeš mi
dopustiti da se vratim, ili mi Elizabeth to neće dopustiti.
Zatim je vrijeme prolazilo, a ja ti nisam ništa rekao i govorio sam samome sebi
da nije ni važno.
Ali bilo je važno. I još jest.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Zašto...
Da, važno je.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Zašto...
Kada si otišla, mislio sam da je to osveta. Ili kazna.
Nešto što sam zaslužio. Na neki mi je čudan način to donijelo olakšanje. Sad smo
bili kvit.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Zašto...
Kada smo prestali jedno drugome govoriti takve stvari”!
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Zašto...
Ne znam. Ali znaš što?
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Zašto...
Što?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Zašto...
Pogledaj nas sad.
 77. POGLAVLJE

Dan prije nego što je Stephen trebao otići u Kaliforniju nazvao je Maribeth. “Mislio
sam da bi se, ako želiš, mogla koristiti mojim autom dok me nema”, rekao je. “Možeš i
odsjesti u mojoj kući.”
Maribeth nije imala nikakvu želju živjeti u njegovoj jezivo praznoj kući, iako je to
bila lijepa nekretnina. A što se tiče auta, nije bila sigurna. Navikla je svuda ići
aurobusom. Navikla se živjeti bez laptopa i iPhonea. Divno je to kad shvatite koliko
vam zapravo malo toga treba u životu.
“Auto će ionako samo stajati parkiran”, dodao je. “A ovako ćeš mi uštedjeti
plaćanje parkinga u zračnoj luci.”
“Dakle, riječ je o parkingu?”
“Želim te vidjeti prije nego što odem.”
“Onda ćemo se vidjeti sutra.”

***

Lagano je sniježilo kada je rano sljedećeg jutra došao po nju. “Možeš li voziti po
ovakvom vremenu?” upitao ju je.
“Bit ću u redu”, rekla je Maribeth. Zatim je ugledala zabrinut izraz na njegovu licu.
“Ako snijeg počne jače padati, ostavit ćemo auto u zračnoj luci, ali znam voziti po
snijegu.”
“Stvarno?”
“Odrasla sam u New Yorku.”
“Evo još jednog komadića slagalice.”
“Zar sam ja stvarno takva zagonetna slagalica?”
“Da, a ja sam uvijek volio slagalice.”
Vozili su se prema tunelu Pitt. Maribeth se prvi put provezla tim tunelom prema
centru grada prije nekoliko dana, kada se vraćala od Janice.
“Vidim zašto svi uvijek govore o tom tunelu”, bila je rekla kada su izašle iz njega i
ugledale dramatičan prizor grada pred njima, sa zgradama, tamnom rijekom, željeznim
mostovima.
“Da, to je vrlo dramatična gradska veduta”, rekla je Janice.
I bila je. Ali ono što se Maribeth najviše svidjelo bio je faktor iznenađenja. Dok ste
ulazili u tunel vozeći se brežuljcima Pennsylvanije, nije bilo naznaka što vas čeka s
druge strane.
Nikad ne možete znati, zar ne? Možda neznanje ne mora biti tako zastrašujuće.
Možda je to jednostavno život.
“Kada se vraćaš?” Maribeth je upitala Stephena.
“Trećeg siječnja, iako me Mallory nagovara da ostanem dulje.”
“Koliko dulje?”
“Zašto? Zar ću ti nedostajati?”
Znala je da će joj nedostajati jer joj se želudac zgrčio.
“Ona bi htjela da se preselim tamo. Kaže da ovdje ima previše duhova.”
“Nisam sigurna da duhove ograničavaju geografske udaljenosti”, rekla je Maribeth.
Mislila je na svoju biološku majku, tog tihog duha koji ju je pratio cijeloga života.
Imala je još vremena da razmisli o onom dosjeu. Još uvijek nije znala što želi
napraviti. Sada je samo priznavala postojanje te žene, tog duha.
“Nisam ni ja”, rekao je. “Ali da ugodim Mal, sastat ću se s jednim svojim kolegom
koji je sada dekan medicinskog fakulteta na sveučilištu u San Franciscu.” Pogledao ju
je. “Koliko točno mrziš San Francisco?”
“Iz dna duše.”
“Baš šteta. Jer sjećaš se kako sam za Mallory bio kupio one ulaznice za mjuzikl?”
“Da, za Silvestrovo?”
Kimnuo je. “Kupio sam i treću ulaznicu.” Rukom je otprhnuo nešto nevidljivo s
jakne. “Oh”, rekla je.
“Znam da šanse za to nisu baš prevelike”, rekao je Stephen kada mu Maribeth nije
ništa odgovorila. “S obzirom na to da ne voliš taj grad.”
“Da, stvarno mrzim San Francisco.”
Stigli su do zračne luke. On se uputio ravno prema gatovima za odlaske, ne prema
garaži. “Zar ne želiš da odem unutra s tobom?” upitala je.
“Možeš me ostaviti na pločniku ispred aerodromske zgrade”, rekao je. “Radije bih
da se vratiš u grad prije nego što počne jače sniježiti.”
Zaustavio je auto i otvorio prtljažnik. Unutra je bio veliki kovčeg.
“Izgleda kao da te stvarno neće biti dulje vrijeme.”
“Vratit ću se”, rekao je. “A imam i tu treću ulaznicu. U slučaju da želiš doći. Rado
ću ti kupiti i avionsku kartu. Iako bi mi tada trebala reći svoje pravo ime.”
“Maribeth”, rekla je. “Ime mi je Maribeth.” Uhvatila ga je za šal. “Hvala ti što si se
tako dobro brinuo za mene, Stephen.”
“ Hvala i tebi Maribeth.”
Dao joj je ključeve auta. “Možeš ih ostaviti kod Louise kada ti više ne bude trebao
auto,” rekao je. I zatim nestao u smjeru terminala.
 78. POGLAVLJE

“Nećete vjerovati što sam pronašla”, rekla je Janice, a glas joj je drhtao preko
telefona.
“Što?”
“Ne bih vam to trebala pokazati, ali ne mogu si pomoći. Mogu li navratiti do vas?”
“Imam auto. Mogu ja doći k vama.”

***

Očekivala je nešto vrlo ozbiljno. Još jedan slučaj srčanog udara u obitelji, ili
svjedočanstvo njezine majke o razlozima zbog kojih ju je napustila. Ali dobila je još
jedan dosje pun papira. Maribeth nije shvaćala čemu toliko uzbuđenje.
“Pogledajte”, rekla je Janice i uprla prstom. “Ondje.”
Bio je to dnevnički zapis. Pisan djevojačkim zavojitim rukopisom.
Znam da nosim djevojčicu. Svi kažu da mi je trbuh malen i da će sigurno biti
dečko, a i dolazim iz obitelji u kojoj ima mnogo braće, ali znam to. Čujem majčin
glas. A ona kaže da je djevojčica.
Nisam nikome rekla jer su druge djevojke užasno sentimentalne oko svojih
bebica. Sve one misle da će baš njihov sin jednog dana biti
predsjednik! I pričaju o njima kao da će ih poznavati. “Moje će dijete...”
Ona neće biti moja. Ali jedan dio nje hoće. Odlučila sam joj dati ime po sebi,
Beth, i po svojoj majci, Mary. Iako će ona otići u drugu obitelj, i neću znati koje će
joj ime oni dati, to će joj ipak biti prvo ime koje je dobila.
Na taj će način uvijek pripadati meni.
Ona će biti Mary Beth Wallensky.

“Sad sam zbunjena. Mary Beth Wallensky? Je li to ona? Je li to moja majka?”

“Ne, vaša je majka Beth Wallensky”, odgovorila joj je Junice. “Mary Beth je ime
koje je dala vama.”
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Moja biološka majka
Zvala se Beth Wallensky. Njezina se majka zvala Mary Wallensky.
 Dala mi je ime Mary Beth.
Ja sam Maribeth.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Moja biološka majka
Riješena je tajna tvojeg kulturološki zbunjujućeg imena.
Jesi li saznala još nešto o njoj? I kako si ti?
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Moja biološka majka
Zbunjena sam. Moja je majka, ne Beth nego Carolyn, zadržala to ime koje mi
je dala biološka majka, a to je bilo njezino vlastito ime i ime njezine majke.
Cijelog se mog života osjećala tako ugroženom od strane moje biološke majke.
Od činjenice da nisam uistinu njezina kći. Uvijek se bojala da bih više voljela
onu koja me rodila.
Pa zašto bi onda to napravila? Zadržala ime koje mi je ona dala, a to je bilo i
njezino ime. Ne bi li joj to bio stalni podsjetnik na to da nisam njezino dijete?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Moja biološka majka
Ili stalni podsjetnik na to da si također pripadala i nekome drugome.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail.com
Predmet: Moja biološka majka
Ali zašto mi to nikad nije rekla?
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Moja biološka majka
Možda se bojala.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Moja biološka majka
Zašto me se svi odjednom toliko boje?
 Prima: MBK3l270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmad.com
Predmet: Moja biološka majka
Ne odjednom. Oduvijek. Jer si ti pomalo zastrašujuća osoba, Maribeth.
Prima: jasbrinx@gmail.com
Šalje: MBK31270@gmail. com
Predmet: Moja biološka majka
Nisam zastrašujuća! Isuse Kriste. Ako su posljednja dva mjeseca išta pokazala,
onda je to da uopće nisam nimalo zastrašujuća.
Pa raspadam se po šavovima.
Prima: MBK31270@gmail.com
Šalje: jasbrinx@gmail.com
Predmet: Moja biološka majka
Ne čini te zastrašujućom ako si ne dopuštaš da se raspadneš po šavovima.
Nego to da se ponovno sabereš nakon što si se raspala.
 79. POGLAVLJE

Došlo je vrijeme za još jedan rastanak. Sunita je išla u Indiju na četiri tjedna. Noč
prije svoga odlaska pozvala je Maribeth na večeru. “Ja ću kuhati.”
“Nećeš kuhati, nego vježbati kuhanje”, ispravio ju je Todd. “Želi dokazati svojoj
majci da zna kuhati pa je mogu reklamirati kao dobru Indijku kada dođe vrijeme da je
udaju. Fritzu će to stvarno slomiti srce.”
“Umukni!” rekla je Sunita i gurnula Todda. A onda se obratila Maribeth: “Moji
roditelji uopće nisu imali dogovoreni brak. I neće nikoga prisilno udati.”
“Fritzu će laknuti kad to čuje”, rekao je Todd.
“Zašto se ponašaš kao takva budala?” upitala je Sunita.
“Zato što odlaziš.”
“Oh”, rekla je Sunita malo se smekšavši. “Ali vratit ću se. Sunny se uvijek vrati.”
“A što ako se ne vratiš?” pitao je Todd. “Što ako ostaneš ondje, kao i tvoji
roditelji?”
Sunita je prevrnula očima. “Pa, moram diplomirati, i znaš, vratiti se Fritzu.”
Todd je raširio oči. Sunita ga je zgrabila za ramena. “Šalim se. Neću ostati u Indiji,
a i da to želim, onda bi se i ti morao preseliti sa mnom.”
Izgleda da je to odobrovoljilo Todda.
“Što da donesem na večeru?” upitala je Maribeth.
“Vino, ako želiš”, rekla je Sunita. “Ako vino ide dobro s curryjem. A možeš
dovesti i Stephena.”
“Njega nema, ali mogu li dovesti jednog drugog prijatelja?”
“Obrađuješ tri frajera istodobno?” upitao ju je Todd.
“Ne baš.”

***

Bila je gužva. Fritz. Miles. Još dvoje ljudi koji su tu bili i za Dan zahvalnosti. Sunita
je nosila lijepu grimiznu indijsku tuniku. Todd je nosio smoking.
“Nisam znala da je ovo formalna večera”, rekla je Maribeth.
“Ma ja sam samo došao ravno s posla”, rekao je Todd. “Ima mnogo domjenaka u
ovo predblagdansko vrijeme.” Protrljao je prstima u znak da će zaraditi mnogo novca.
 “Uzeo je neke dodatne smjene na poslu jer je tužan zbog toga što Sunita odlazi”,
rekao je Miles.
“Zar si ljubomoran?” upitao ga je Todd.
“Samo malo”, rekao je Miles. “Teško se mjeriti s njom.”
“Moj je muž običavao reći isto za moju najbolju prijateljicu”, rekla je Maribeth.
“Oh, sada ti mene želiš natjerati na brak?” rekao je Todd. “Zašto bih se samo ja
udavala?” našalila se Sunita.
Stigla je Janice. Maribeth ju je predstavila kao prijateljicu s plivanja. A izgleda da
nitko nije primijetio da ju Janice zove Maribeth.
Pili su vino. Sunita je donijela pladanj s papadamom - hrskavim palačinkama od
leće. “Nisam ih sama napravila”, objasnila je. “Kupila sam ih u azijskom dućanu. Ali
sve sam drugo sama skuhala.”
Cijeli je stan bio prožet mirisom začina i luka. “Što si sve napravila?” upitala je
Janice.
“Curry s piletinom”, rekla je. “Malo je pikantan.”
“Ali ovaj put ti barem luk nije zagorio”, rekao je Todd. “Stvarno je vježbala cijelu
jesen.”
Sunita je otrgnula komadić papadama. “Nisam bila u Indiji više od petnaest
godina”, rekla je. “Malo me strah opet otići tamo.”

***

Piletina nije bila malo pikantna, bila je toliko začinjena da su vam usta gorjela od
ljutih začina. Maribeth i Todd počeli su se nalijevati vodom. Janice, koja je hrabro
pokušala pojesti piletinu prije nego što je odustala i prebacila se na rižu i kruh, rekla
im je da voda ne pali. Ispraznila im je čaše od vina i nalila im mlijeko.
“Osjećam se kao da mi je pet godina”, rekla je Maribeth.
“Zaista?” upitala ju je Janice. “Ja stalno pijem mlijeko. Da spriječim osteoporozu.”
I sebi je natočila čašu mlijeka i sada je imala brkove od mlijeka na gornjoj usni.
Maribeth je počela sumnjati da si namjerno pravi te brkove od mlijeka.

***

Nakon što su oprali suđe, Sunita se presvukla u traperice i pulover, pa su ona, Todd i
ostali mladi ljudi s večere otišli na zabavu. Maribeth im je na vrhu televizora ostavila
omotnicu. Unutra su bile dvije ulaznice za mjuzikl Čarobnjak iz Oza, koji se u
Pittsburghu prikazivao u veljači.
 Gledale su mlade kako odlaze. A zatim su ona i Janice otišle u njezin stan. I one su
imale svoga posla.
 80. POGLAVLJE

Najdraža moja kćeri, ovo je treće pismo koje si dobila od mene. Tri se pisma ne
čine kao mnogo u deset godina otkako sam poslala prvo, ili u gotovo četrdeset
godina otkako si se rodila. Mislila sam ti ovom prilikom reći nešto vise o svim
mojim pismima koja nisi primila. A ima ih mnogo.
Pisala sam ti na tvoj prvi rođendan. Nije to bila rođendanska čestitka; tada
sam još bila previše tužna i slomljenog srca da bih na tako konkretan način
obilježila tvoj rođendan. Ali zamišljala sam kakvu bih ti čestitku poslala. Neki
put je bila ružičasta, s čipkastim uzorkom. Drugi bi put imala nacrtane balone,
a ponekad i cvijeće. Unutra sam napisala da te volim, ali nikad se nisam
potpisala jer kako bih se uopće nazvala u potpisu?
Za druge sam ti rođendane zaista kupila rođendanske čestitke. Neke od njih još
čuvam u kutijama.
Jedna od njih je i za tvoj šesnaesti rođendan. Na njoj je nacrtano mnogo
rođendanskih svjećica koje su skupljene zajedno kao buket, a mislim da je na
njoj pisalo: “Draga kćeri, šesnaest svjećica. Odsad budućnost postaje još
svjetlija.”
Kupila sam čestitku za svaki tvoj rođendan, i za one važne kao što je trideseti,
ali i za one manje hvaljene kao što je dvadeset treći. Ponekad se osjećam malo
budalasto što kupujem te čestitke. A ponekad se osjećam i mrvicu ponosno.
Posebno ako prodavačica vidi čestitku i počne sa mnom čavrljati o mojoj i
svojoj kćeri.
Nisu to uvijek samo rođendani. Također ti pišem pisma, ponekad stvarna, a
ponekad zamišljena. Prije nekoliko mjeseci bilo je lijepo noćno nebo. Velik pun
mjesec i sjajna Venera, a kada sam pogledala nebo, pomislila sam kako bi bilo
pogledati taj prizor s mjesta na kojem se ti nalaziš. Ta pomisao da nas obje
natkriljuje isto noćno nebo dala mi je silnu utjehu. Pa sam otišla kući i pisala
ti o tome.
Nisu to uvijek sretne prigode, moram priznati. Kada je moja majka umrla - od
starosti, bit će ti drago znati da je u našoj obitelji dugovječnost nasljedna -
pomislila sam na tebe, na žensku liniju obitelji koja se nastavlja s tobom.
Pitala sam se imaš li ti kćer ili sina.
Prije sam ti pisala o okolnostima koje su dovele do toga da sam te odlučila
dati na posvajanje, pa sada očekujem da već znaš, iako možda ne razumiješ o
potpunosti, u kakvom sam domu odrasla i patila. I moja je majka patila. Možda
 je to jedino i mogla. Ne uzvratiti, ne štititi se, nego trpjeti i patiti. Na kraju je
nadživjela mog oca. Nadživjela je taj jad. Posljednje je godine života provela u
staračkom domu. Ljudi često misle loše o tim domovima, ali moja je majka
tamo proživjela najbolje godine svog života. Mogla je raditi što je htjela. Opet
je počela plivati. Čitala je knjige ako je tako htjela. Gledala što god joj se
sviđa na televiziji. Nitko je nije udarao. Nitko je nije vrijeđao.
Upravo suprotno, sestre su je zvale “zlato”. Voljele su je. Kada je postala
dementna, počela je govoriti o tebi, iako mi je kada si se rodila, izgovorila
grozne stvari, a svih se tih godina ponašala kao da ne postojiš.
Ali nije toliko govorila o svemu onome što je pretrpjela. Na kraju je vrlo
nježno govorila o tebi, o svim životno važnim stvarima koje je zamišljala da ti
se događaju. Zvala te imenom koje sam ti ja dala. Tada sam shvatila da si ti
sve ove godine živjela i u njoj. Zapitala sam se nije li ti i ona, na neki svoj
način, pisala pisma u glavi. Zbog toga sam se osjećala kao da smo obitelj.
Pa, dok god sam živa, nastavit ću obilježavati svaki tvoj rođendan. I nastavit
ću ti pisati pisma i “pisati” pisma. Možda ćeš mi jednog dana dopustiti da ih
podijelim s tobom. Ali čak i ako to ne napraviš, to je u redu. Važno je upravo to
da ih pišem. A voljela bih vjerovati da pročitala ih ti ili ne, ona ipak dopiru do
tebe.
Janice Pickering

Dok je Janice pročitala pismo do kraja, obje su plakale.

“Hvala vam”, rekla je Janice. “Hvala vam što ste mi dali ideju da pišem o
pismima.” Rukom je pokazala prema fotoalbumu u kojem su bila pisma blizancima
koja je Maribeth pokazala Janice da joj pomogne odlučiti što da napiše u svom pismu.
“Hoćete li ih poslati svojoj djeci?”
Uzela je album. Pretpostavljala je da je Janice u pravu. Da je upravo samo pisanje
pisama bilo važno. Voljela je misliti da je u pravu kada je ljubav u pitanju, da će
ljubav pronaći put do njih. I da će i ona sama pronaći put do njih.
“Jednoga dana”, rekla je.
 81. POGLAVLJE

Te se noći iznenada probudila. Uspravila se u krevetu, dok joj je ruka krenula prema
srcu. Sranje.
Boljelo ju je. Boljelo ju je u prsima. Bila je to oštra bol koja se širila njezinim
torzom i prema ruci. Prema lijevoj ruci.
Ako je onaj put kad je bila za radnim stolom bol bila suptilna, ovo je bilo direktno
kao udarac u nos.
Ne! Već je proživjela srčani udar, pretrage, ugradnju premosnice i to da su joj
izvadili srce, zaustavili ga i zatim opet pokrenuli elektrošokom. Prošla je kroz sve to
upravo da bi spriječila da se ovo ponovno dogodi.
“Sljedeći bi udar mogao biti fatalan...” čula je kako doktor Sterling govori svojim
glupim nazalnim glasom.
Mičite se iz moje glave, doktore Sterling. Otpustila sam vas.
Srce joj je sada divlje kucalo i treperilo poput zarobljene ptice.
Smiri se, rekla je samoj sebi. Smiri se. Deset puta duboko udahni. Jedan, dva, tri.
I disanje ju je boljelo. Trebala bi otići u bolnicu. Nazvati nekoga. Mobitel? Gdje
joj je mobitel?
Uzela je mobitel. Htjela je nazvati 112. Ali je prvo birala Jasonov broj.
Hej, ovdje Jase. Dobili ste ukleti mobitel, ostavite mi poruku.
Bio je to prvi put nakon mnogo mjeseci da mu je čula glas. I bila je to njegova
jebena glasovna pošta.
“Rekao si da se sada javljaš na prvo zvono.” Zvučala je histerično. “Ja sam.
Maribeth. Mislim da imam srčani udar. Nazovi me. Bojim se.”
Deset dubokih udaha. Na kojem je stala? Na trećem? Četiri. Samo nastavi tako.
Zovi 112.
“Dobili ste jedan-jedan-dva, koji je vaš hitni slučaj?”
“Mislim da imam srčani udar.” Glas joj je bio šapat.
“Gospođo, možete li govoriti glasnije?”
“Srčani udar. Imam srčani udar.”
“Gdje se nalazite?”
Izrecitirala joj je adresu.
“Gospođo, molim vas da ostanete mirni. Uzmite aspirin. Imate li aspirin kod sebe?”
 “Da.”
“Ostanite mi na liniji dok tražite aspirin.”
Dok je tumarala po stanu tražeći aspirin, počela je plakati.
“Gospođo, jeste li još na liniji?”
“Sama sam”, plakala je Maribeth. “Znam da svi na kraju umremo sami, ali ja ne
želim biti sama.”
“Gospođo. Nećete umrijeti i niste sami. Imate mene.”
“Vi se ne računate. Nisam tako mislila. Svi se računaju.”
“Cijenim to što ste rekli. Imate li bilo koga u blizini tko bi mogao ostati kraj vas?”
“Todd i Sunita.”
“Idite po Todda i Sunitu.”
“Ljubazni ste. Kako se zovete?”
“Melissa.”
“To je lijepo ime.”
“Ostanite na liniji i idite po Todda i Sunitu.”
Zalupala je na njihova vrata. Možda su još bili vani. Nije imala pojma koliko je
sati.
Pospana Sunita dotapkala je do vrata u svojoj Steeler s majici za spavanje. “M. B.,
jesi li dobro?”
“Mislim da imam srčani udar”, rekla je Maribeth.
“Što? Todd! Probudi se!”
Nekoliko sekundi kasnije i Todd je bio na vratima. “Doživjela je još jedan srčani
udar”, rekla je Sunita. “Zovi hitnu”, zaderao se Todd.
“Već sam ih zvala”, rekla je Maribeth. Mogla je čuti zavijanje sirena na kolima
hitne pomoći. “Mislim da su to oni.”
“Odmah ću se odjenuti”, rekla je Sunita. “Idem s tobom.”
“I ja”, rekao je Todd.
Maribeth je opet uzela mobitel. “Moji prijatelji Todd i Sunita idu sa mnom.”
“To je dobro. Zvuče kao dobri prijatelji.”
“I jesu.”
Todd je dočekao ekipu iz hitne na hodniku i objasnio im što se događa na putu
prema stanu.
“Drugi srčani udar?” upitala je bolničarka, stavljajući Maribeth monitor za puls.
 Maribeth je kimnula.
“Prvi je imala u listopadu i išla je na ugradnju premosnice”, rekao je Todd.
“Jeste li imali kakve druge simptome prije ovoga večeras?” upitao ju je krupni crni
bolničar.
Todd je pogledao Maribeth.
“Ne. Samo sam se probudila i osjetila bol u prsima i ruci. U lijevoj ruci.”
“A sada, osjećate li bol u prsima, bilo što drugo? Teško disanje? Vrtoglavicu?
Mučninu?”
“Ne znam. Možda malo.”
“U redu. Sad ćemo vas odvesti odavde”, rekla je bolničarka i počela govoriti u
prijemnik na svom ovratniku. “Žena, 44 godine, sumnja na srčani udar, vitalni znakovi
dobri, na putu prema bolnici.”
Stavili su je na bolnička kolica i odvezli je do vrata. Vani je već čekala hitna s
upaljenim rotirkama.
Todd i Sunita trčali su iza nje, a na licima im se vidjelo da su zabrinuti.
“Možemo li i mi s tobom?” upitala je Sunita. “U kola hitne pomoći?”
“Ali tvoj let?”
“Let je tek sutra”, rekla je Sunita. “Možemo li i mi poći?”
“A vi ste?” upitala je bolničarka. “Mi smo njezin...” započeo je Todd.
“Djeca!” Maribeth je podigla glavu. “Oni su moja djeca.” Dvoje je bolničara
zakolutalo očima.
“Što? On joj je biološki sin, a ja sam posvojena”, rekla je Sunita. “Zar niste nikada
gledali Modernu obitelj?”
Nijedno od dvoje bolničara nije izgledalo pretjerano uvjereno, ali su ih ipak pustili
u hitnu.
Na putu prema bolnici Todd i Sunita su je držali za ruke.
“Ako umrem...” započela je Maribeth.
“Nećeš umrijeti!” prekinuo ju je Todd.
“Ali ako umrem, moje ime je Maribeth. Maribeth Klein. Moj suprug je Jason
Brinklev. Živi u New Yorku.”
“U redu, Maribeth Klein”, rekao je Todd. “Sada više ne možeš umrijeti jer smo se
Sunita i ja kladili koje ti je pravo ime, a ja sam upravo dobio deset dolara, ali bilo bi
stvarno neukusno tražiti taj dobitak ako si mrtva.”
“Nemoj me nasmijavati”, rekla je Maribeth uhvativši se za prsa. “Boli me.”
 “Onda nemoj umrijeti”, rekao je Todd.
U bolnici su Todda i Sunitu poslali u čekaonicu. Maribeth su žurno odveli u trijažu i
pitali je za podatke o zdravstvenom osiguranju. Dala im je zdravstvenu iskaznicu.
“Tko je vaš kardiolog?” upitala ju je sestra koja ju je primila.
Nije znala što da kaže. Stephen je bio u Kaliforniji. Doktora Sterlinga je bila
otpustila.
“Mislim da više nemam kardiologa.”
Sada je već bila naviknuta na sve. EKG. Krvne pretrage. Mjerenje pulsa. Čekanje.
Todd i Sunita nisu smjeli ući k njoj, ali su joj slali poruke iz čekaonice. Jesi li
dobro?
Još nisam umrla, odgovorila im je Maribeth.
I dalje sam živa.
Sunita, daj Toddu 10 dolara.
Ne dok ne izađeš iz bolnice, odgovorili su joj.
“Dobro, dobro, dobro. Sve izgleda dobro”, rekao je doktor iz hitne. Bio je visok,
izgledao je umorno i imao je poprilično velike zavinute brkove zbog čega se odmah
svidio Maribeth. “Čekamo kardiologa da vas pogleda, ali vaš EKG, krvna slika i puls
izgledaju odlično.”
“Ali boljelo me u prsima.”
“Moglo bi biti dosta toga u pitanju.”
“Ali ja sam srčani bolesnik.”
“I nedavno ste imali ugradnju premosnice. Bol u prsima nije neuobičajena. Možda
to samo srce zacjeljuje. Ili je u pitanju napadaj tjeskobe. Ili jednostavno žgaravica.”
“Žgaravica?”
“Pa znate? Loša probava. Jeste li u zadnje vrijeme jeli nešto jako začinjeno ili
kiselo?”
Curry s piletinom. “Jela sam indijsku hranu za večeru.”
“Vjerojatno je to razlog”, rekao je. “Uglavnom, pričekat ćemo specijalista, ali meni
vaše srce izgleda potpuno zdravo.”
“Zaista? Ne umirem od srčanog udara?”
“U ovom trenutku ne.”
“Bih li mogla vidjeti svoje prijatelje?” upitala je. “Oh, mislite na svoju 'djecu' u
čekaonici?” Frknuo je nosom. “Doslovno grebu po vratima da uđu. Da ih pustim
unutra?”
 “Da, molim vas.”

***

“Oh, moj Bože, osjećam se grozno”, rekla je Sunita. “Dobila si napadaj žgaravice od
moje hrane!”
“Samo nemoj da se ta vijest proširi Hyderabadom”, rekao je Todd. “Nikad se nećeš
udati. Oh, ne, čekaj. Možda će Fritz kuhati. Mmm. Rolada od oraha.”
Maribeth se smijala. Nije se prestala smijati otkako su oni došli. Pravili su joj
društvo dok je čekala kardiologa da je pregleda.
Ali bilo je šest sati ujutro na Badnjak pa je pomislila da bi to moglo potrajati.
Sunita je počela provjeravati svoj mobitel. Njezin let za Indiju bio je u jedan
popodne, ali je morala doći na aerodrom do deset.
“Trebala bi krenuti”, rekla joj je Maribeth. “Moraš stići na let. A Todd, ti bi trebao
odspavati nekoliko sati prije nego što kreneš u Altoonu.”
Uhvatio se za prsa. “Altoona. Baš si me morala podsjetiti.”
“Bit ćeš dobro”, rekla je Maribeth Toddu. “A i ti”, obratila se Suniti. “Svi ćemo
biti dobro.”
Upravo je čula što je rekla i počela se pitati je li to ono na što je Jason mislio. Ne
da je sve uvijek bilo, ili će biti, savršeno. Ali jednostavno da će sve biti u redu, stvari
će se, na ovaj ili onaj način, uvijek srediti ili će oni smisliti što da naprave.
U tom smislu, pretpostavljala je da je Jason bio u pravu.
 82. POGLAVLJE

Čekala je do sedam sati da nazove Jasona. Nije ga htjela buditi, ali nije htjela ni da
prvo što će čuti kada se probudi bude ta poruka na glasovnoj pošti. Željela je da zna
da je ona dobro, ali još i više od toga, željela je da zna kako je ona njega nazvala.
Prva. Možda on neće razumjeti važnost toga, ali ona je tako htjela.
Izvadila je mobitel iz torbice i vidjela da ima sedam propuštenih poziva. Svi su bili
s pozivnim brojem 413 - to nije bio Pittsburgh, ali joj je izgledalo poznato.
Nazvala je taj broj, očekujući Jasona, nadajući se da je to Jason. Ali to nije bio
Jason.
“Maribeth, jesi li to ti? Jesi li dobro?” Maribeth se počelo vrtjeti u glavi. Bila je to
Elizabeth. Nekako je izgleda nazvala Elizabeth.
“Gdje si?” upitala je Elizabeth. “Jason ludi.” Zašto je Elizabeth bila na telefonu?
Zašto joj Elizabeth govori o Jasonu?
“Maribeth, reci nešto!” zavikala je Elizabeth. “Elizabeth?” upitala je Maribeth
zbunjena. “Gdje si?”
“Gdje sam ja? Ja sam na ladanju. A gdje si ti?”
“U Pittsburghu. Gdje je Jason?”
“Luđački pokušava pronaći mjesto na kojem ima signala da te može nazvati. Rekao
je da si imala srčani udar.”
“Nisam. Bila je to samo žgaravica. Gdje je on?”
“Krenuo je prema Williamstownu. Ili prema Pittsburghu. Ne znam. On doslovno
ludi, Maribeth. Nikad ga prije nisam ovakvog vidjela. Znaš da je ovdje kod nas signal
slab. Ali bio je dovoljan da Jason dobije tvoju poruku. I pokušao te nazvati, ali nije te
mogao dobiti. Uzeo je djecu i krenuo prema gradu da te može nazvati. Ili ti poslati e-
mail. Ili uputiti goluba pismonošu. Kriste, rekla sam Tomu da bismo ovdje trebali
nabaviti WiFi, ali njemu se sviđa ruralni ugođaj.”
Na ladanju? Jason i djeca? Svi su bili kod Elizabeth i Toma u Berkshireu? S
Elizabeth i Tomom? Čak iako joj je Elizabeth to objasnila, i dalje joj nije imalo
smisla.
“Ali zašto?” upitala je Maribeth.
“Došli su za Božić”, objasnila je Elizabeth kao da je riječ o nečem očitom.
Jason i djeca. Provode blagdane s Elizabeth. U Tomovoj ladanjskoj kući. Djelići
slagalice počeli su se povezivati, ali poput pingvina na tropskoj plaži ili bijele drvene
ograde na srednjovjekovnom dvorcu, bila je to slagalica koja nije imala smisla. Jason
i Elizabeth?
“Ali zašto?” upitala je Maribeth ponovno.
“Često su dolazili, vikendom i za blagdane”, rekla je. “A Jason je mislio da će
Božić s nama dati Oscaru i Liv osjećaj dosljednosti.”
I tada je Maribeth shvatila. Jason i Elizabeth. Muškarac koji ju je ostavio i vratio se
po nju. Najbolja prijateljica koja je možda nikada nije zapravo ostavila. I eto ih. Njih
dvoje u dogovoru oko nje. Zbog nje.
Maribeth je počela plakati.
“Nisam tako mislila”, rekla je Elizabeth. “Blizanci su dobro. Tako su pametni,
otporni i urnebesni i imaju onu povezanost koju blizanci često imaju kada se oslanjaju
jedno na drugo. A Oscar je tako nalik na Jasona, dok je Liv kao umanjena verzija tebe.
Uživala sam ih upoznavati. Žao mi je što se ovo trebalo dogoditi - i što mi je trebalo
toliko dugo.”
“Ali sada ih viđaš svaki vikend?”
“I za blagdane. A ponekad i srijedom navečer kada Annemarie odlazi ranije, a ona
Niff ne može doći.”
Niff? Annemarie? “Tko je Annemarie?”
“Dadilja.”
“Što je bilo s Robbie?”
“Jason ju je otpustio. Ova nova dadilja kuha i čisti. A i djeca je se malo boje.”
“Jason je sve to napravio?”
“Čim si otišla, rekao je tvojoj mami da se spakira i sve sredio. Usput rečeno, tvoja
mama misli da si ti ovdje na ladanju na oporavku. Da te Jason i djeca posjećuju
vikendom, ali da inače ne komuniciraš ni sa kim.”
“I povjerovala je u to?”
“Počela je pričati o tome kako bi i ona otišla na takav odmor. Izgleda da je neki lik
s Floride kojeg poznaje također išao na takav odmor u izolaciji. Neki Phil. Jason misli
da tvoja mama izlazi s njim.”
S tvojom je majkom sve sređeno, rekao joj je. Oscar je dobro, rekao joj je. Liv je
dobro, rekao joj je.
Svi smo dobro, rekao joj je.
Radim sve što si htjela od mene, rekao joj je.
Nije ništa izbjegavao niti sakrivao. Nije je kažnjavao. Sve ovo vrijeme on ju je
štitio. Davao joj je prostora da se oporavi.
 I tada je shvatila da se oporavila i da joj je bolje. Nije još bila sto posto dobro -
možda tako nešto i ne postoji - ali bila je bolje. Bilo je vrijeme da ode kući. Nije
imala pojma kako će stvari sada izgledati kod kuće. Nije imala pojma što je čeka. Sve
je u njezinu životu sada bilo tek u začetku, poput ožiljka koji još zacjeljuje, ili priče
koja se još ispisuje. Ali u tom je trenutku shvaćala kako ta priča završava. Ili možda
kako je počela.
“Elizabeth”, rekla je svojoj najboljoj prijateljici. “Želim se vratiti kući.”

***

Sigurno se vratio u područje s normalnim signalom. Jer se ovaj put Jason javio nakon
prvog zvona. I konačno je čula njegov glas, glas u koji se zaljubila prije više od
dvadeset pet godina i koji nikada nije prestala voljeti.
“Jase”, rekla je. “Ja sam.”
“Lois”, uspio je nekako promucati prije nego što mu se glas slomio. A zatim je
mogla čuti samo jecaje dok je njezin muž tiho plakao.
“U redu je”, rekla mu je. “Nije bio srčani udar. Dobro sam.”
On još uvijek nije ništa govorio. U pozadini je čula zvukove glazbe s CD-a benda
They Might Be Giants koji su inače puštali na dugim vožnjama da smire blizance.
“Jason, slušaj me. Dolazim kući. Elizabeth je već na putu prema meni. Vraćam se
večeras.”
“Tata, zašto smo stali?” Oscarov je glasić jasno i glasno doputovao telefonskom
linijom. “S kim razgovaraš?”
A zatim je čula svoju kćer. “Mama?” upitala je Liv. Kao da je najnormalnija stvar
na svijetu da je Maribeth nazvala. “Je li to mama?”
 Zabilješke

[←1] Etsy je online trgovina koja prodaje razne vrste rukotvorina, od odjeće do
nakita i namještaja (nap. prev.)
[←2] U originalu dreidel - vrsta zvrka koja se djeci poklanja u vrijeme židovskog
blagdana Hanuke (nap. prev.)