WWW.EPRAVO.

BA

Preteče i osnivanje ujedinjenih nacija 3

1.Preteče.
Najstariji i do danas najvaţniji cilj meĎunarodnog organiziranja bio je i ostao osiguranje trajnog
mira meĎu drţava sudionicama.
Neki od tih nacrta bili su usmjereni i na suzbijanje ekspanzije neke strane sile i religije.
Takvi nacrti i planovi javljaju je u Evropi već u 13.stolječu.

2.Sveta alijansa.
To je savez najvećih evropskih sila osnovan na Bečkom kongresu 1815.godine. Obuhvatao je
Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, da bi 1818.godine primio i Francusku.
To je bio etatistički savez evropskih vladara koji je za cilj imao očuvanje njihovih dinastičkih
interesa.

3.Liga naroda.(1920-1946)
Liga naroda bila je prva moderna organizacija.
SAD nije nikada postala njenim članom jer je Senat odbio ratificirati mirovne ugovore.
Glavna svrha Lige naroda bilo je očuvanje svjetskog mira. Imala je 3 stalna organa: Skupštinu,
Vijeće Lige i stalni Sekretarijat.
Skupština i Vijeće su imali nerazgraničene nadleţnosti u svim pitanjima svjetskog mira.
U oba ta organa odluke su se morale donositi jednoglasno.
Glavnog tajnika je imenovalo Vijeće na prijedlog većine u Skupštini. Sjedište Lige bilo je u
Ţenevi.

Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini odrţanoj u Ţenevi u aprilu 1946,
nakon što je Povelja UN već stupila na snagu.
Sva imovina Lige prenesena je u vlasništvo nove OUN.

4.Osnivanje UN.
Da bi se izbjeglo loše iskustvo nesudjelovanja Sjedinjenih Drţava u Ligi naroda,čl.110.Povelje
UN predvidio je njeno stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacije kod drţave domaćina
svih 5 stalnih članica budućeg Vijeća sigurnosti(Kine,Francuske,Sovjetskog Saveza,Ujedinjenog
Kraljevstva i Sjedinjenih Drţava),te većine njezinih drţava potpisnica.

23
 WWW.EPRAVO.BA

Drţavama nečlanicama moţe se priznati poloţaj promatrača u Općoj skupštini.

Taj poloţaj imaju Švicarska i Sveta Stolica.

Organi UN* 5

Povelja predviĎa 6 glavnih organa UN:Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i socijalno
vijeće, Starateljsko vijeće, MeĎunarodni sud u Hagu i Sekretarijat.

1.Opća skupština je plenarni i demokratski organ u kome su sve drţave članice zastupljene
sa najviše po 5 predstavnika, a svaka članica ima po 1 glas.
Generalna skupština ima opću nadleţnost.
Moţe raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na
ovlaštenja ili funkcije bilo kojeg drugog organa predviĎenog Poveljom.
O svim tim pitanjima ona moţe davati preporuke drţavama članicama i drugim organima UN.
Ona prima i razmatra izvještaje ostalih organa UN.

Ako neko pitanje koje prema Povelji spada u nadleţnost UN nije izričito dato u nadleţnost
nekog drugog organa, za njegovo razmatranje je nadleţna Generalna skupština.

Od opće nadleţnosti Generalne skupštine postoji 1 izuzetak, a to je u slučaju kad Vijeće

sigurnosti povodom nekog spora ili situacije vrši funkcije predviĎene Poveljom,tada Generalna
skupština svoju preporuku moţe dati samo ako Vijeće sigurnosti to od nje zatraţi.
Ako ima opću nadleţnost Generalna skupština donosi rezolucije, koje načelno imaju značaj
neobavezujućih preporuka.
Od toga su izuzetak odluke o raspodjeli troškova UN koje su obavezujuće, ili o izboru drţava ili
pojedinaca u druge organe OUN.

Odluke o «vaţnim pitanjima» donose se dvotrećinskom većinom glasova prisutnih članova.

MeĎu «vaţna pitanja» spadaju preporuke koje se odnose na odrţavanje meĎunarodnog mira i
sigurnosti, izbor članova drugih organa UN, primanje novih članova u UN, suspenzija i
isključenje članova, te pitanja proračuna.

Generalna skupština ima 3 vrste zasijedanja: redovna, vanredna i hitna vanredna.

26
 WWW.EPRAVO.BA

Redovna se sazivaju svake godine, po pravilu u septembru, i po potrebi se produţavaju u

narednu kalendarsku godinu.
Vanredna saziva generalni sekretar na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članica UN.
Sazivanje hitnih vanrednih zasijedanja ne predviĎa Povelja, već rezolucija Generalne
skupštine «Ujedinjeni za mir» iz 1950.godine.
Ukoliko usljed nedostatka jednoglasnosti stalnih članova Vijeće sigurnosti nije u stanju
izvršavati svoje obaveze na odrţavanju meĎunarodnog mira i sigurnosti, Generalna skupština
odmah mora razmotriti taj problem.
U slučaju narušenja mira ili čina agresije, ona moţe drţavama članicama preporučiti i upotrebu
oruţanih snaga.
Ukoliko u to vrijeme Generalna skupština ne zasijeda, moţe se u roku od 24 sata sazvati hitno
vanredno zasijedanje.
Taj zahtjev moţe postaviti Vijeće sigurnosti većinom od bilo kojih 9 članova, ili većina članova
UN.

Generalna skupština ima više stalnih i ad hoc organa za različite djelatnosti. Ima 6 glavnih
komiteta (odbora) i to: za razoruţanje i meĎunarodnu sigurnost, za ekonomska i finansijska
pitanja, za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja, za posebna politička pitanja i
dekolonizaciju, administrativni i budţetski komitet, te pravni komitet.

2.Vijeće sigurnosti je neka vrsta izvršnog organa UN.

Uz 5 stalnih članova, Generalna skupština bira još 10 nestalnih članova na mandat od 2 godine.
Svake godine bira se polovina od toga broja,dakle Vijeće sigurnosti ima ukupno 15 članova.

Glavna nadleţnost i odgovornost Vijeća je odrţavanje meĎunarodnog mira i sigurnosti.

U obavljanju svoje nadleţnosti ono moţe, osim preporuka, donositi i obavezujuće odluke za sve
drţave članice.
Osim toga, Vijeće preporučuje Generalnoj skupštini prijem, suspenziju i isključenje drţava iz
članstva UN, te imenovanje glavnog tajnika.
S Generalnom skupštinom učestvuje u paralelnom postupku izbora sudija MeĎunarodnog suda
u Hagu.

Odluke i preporuke o svim pitanjima, osim pitanja postupka donose se većinom od najmanje 9
glasova, pod uslovom da ni jedan stalni član ne glasa protiv, tj.da ne uloţi veto.

3.Ekonomsko i socijalno vijeće obavlja znatan dio poslova UN u širokom krugu ekonomskih i
socijalnih pitanja.
Najcjenjenija njegova djelatnost je unapreĎenje poštivanja i odrţavanja ljudskih prava i
temeljnih sloboda za sve.
Ono koordinira djelatnosti svih specijaliziranih ustanova UN, ali ne donosi odluke, već ih samo
preporučuje na usvajanje Generalnoj skupštini.
Dakle, ovo vijeće djeluje kao neka vrsta pomoćnog organa Generalne skupštine.

Eknomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54 člana koje bira Generalna skupština na mandat od
3 godine.
Pri izboru se osigurava zastupljenost svih dijelova svijeta.
Odluke se donose prostom većinom glasova prisutnih članova.
Zasijedanja se odrţavaju 2 puta godišnje, u proljeće i jesen, u Ţenevi.

27
 WWW.EPRAVO.BA

U vršenju svojih nadleţnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore,

tzv.funkcionalne komisije i regionalne komisije.

4.Starateljsko vijeće je osnovano radi provoĎenja meĎunarodnog sistema starateljstva iz

poglavlja XII Povelje UN.
Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo nezavisnost
01.10.1994.godine, Starateljsko vijeće je suspendiralo svoje djelatnosti.

5.MeĎunarodni sud u Hagu je glavni sudski organ UN I ima stalno sjedište u Palači mira u
Haagu(Nizozemska).
Nasljednik je Stalnog suda meĎunarodne pravde, koji je osnovala Liga naroda 1920.godine.
MeĎunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN, a Statut suda je sastavni dio Povelje.
Praksa oba ta suda uzima se kao jedinstvena.

6.Sekretarijat se sastoji od glavnog tajnika i pomoćnog osoblja.

Glavnog tajnika imenuje Generalna skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najviši
administrativni duţnosnik UN, ali obavlja i značajne političke funkcije.
On moţe upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi po njegovom mišljenju mogao
dovesti u opasnost odrţavanje meĎunarodnog mira i sigurnosti.

Drţavljani i stranci* 7

1.Pojam drţavljanstva.
Drţavljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku drţavu.
Svaka drţava u načelu ima pravo svojim ustavom i zakonima odrediti ko ima pravo na njeno
drţavljanstvo.

2.Drţavljanstvo stečeno roĎenjem.

Većina ljudi stiče drţavljanstvo roĎenjem i ne mijenja ga do smrti.
Drţavljanstvo se roĎenjem stiče:
-na osnovu porijekla nekog od roditelja (ius sanguinis) ili
-činjenicom roĎenja na teritoriji neke drţave (ius soli).

3.Drţavljanstvo udate ţene.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije ţena iz 1979.godine predviĎa da će drţave
stranke te Konvencije ţenama priznati jednaka prava kao i muškarcima u pogledu sticanja,
promjene ili očuvanja drţavljanstva supruga. Drţava stranka garantuje da niti brak sa strancem,
niti promjena drţavljanstva od strane supruga dok brak traje, ne mijenja automatski i
drţavljanstvo supruge, niti je ostavlja bez drţavljanstva.

4.PriroĎenje(naturalizacija) i otpust iz drţavljanstva(“ekspatrijacija”).

Naturalizacija je postupak u kome drţava po svojoj diskreciji dodjeljuje drţavljanstvo nekoj
osobi na njenu molbu.
Otpust iz vlastitog drţavljanstva moţe se podvrgnuti nekim uvjetima,poput prethodnoh
odsluţenja vojne obaveze ili izmirenja duţničkih obaveza i sl.

5.Osobe bez drţavljanstva i osobe sa više drţavljanstava (apatridi i polipatridi).

28
 WWW.EPRAVO.BA

Poloţaj osoba bez drţavljanstva(apatrida)veće je zlo od poloţaja onih koji imaju dva ili više
drţavljanstava.
Bez drţavljanstva mogu ostati mnoge osobe koje napuštaju svoju domovinu iz političkih
razloga.
Osim toga, moguće je da pripadnici neke etničke skupine ne ţele primiti drţavljanstvo na koje
jedino imaju pravo, a drţava u kojoj borave odbija im dati svoje drţavljanstvo.
Što se tiče polipatrida, Konvencija o sukobu zakona o drţavljanstvima iz 1930.godine predviĎa
neka pravila u pogledu poloţaja osoba sa više drţavljanstava, a koja se danas mogu smatrati
pravilima općeg običajnog meĎunarodnog prava:
- svaka od drţava čiji je drţavljanin ta osoba, moţe je smatrati samo svojim
drţavljaninom;
- drţava ne moţe toj osobi pruţati diplomatsku zaštitu u drţavi čiji je takoĎer drţavljanin;
- u trećoj drţavi ta osoba će se tretirati kao da ima samo jedno drţavljanstvo, i to po
pravilu drţavljanstvo one drţave u kojoj obično ili uglavnom boravi, ili sa kojom je
najduţe vezana, uzimajući u obzir okolnosti slučaja;
- ako drţave putem sporazuma ne urede drugačije, osoba sa 2 drţavljanstva duţna je
sluţiti vojsku i plaćati poreze u obe drţave.

6.Pravni poloţaj stranaca. Pristup stranaca u neku drţavu.

Drţava moţe strancima zabraniti pristup na svoju teritoriju, ili ga ograničiti uvjetima koje sama
propiše (npr. u zakonima o useljavanju).
Mnoge drţave dozvoljavaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca),
bez formalnosti i bez ulazne vize.
Ali su propisi o uvjetima useljenja u novije vrijeme i o dolasku na privremeni rad podloţni
brojnim ograničenjima.
Stranac koji namjerava putovati u drugu drţavu mora biti snadbjeven putovnicom izdanom od
nadleţnog organa svoje drţave,i ako je potrebno ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat drţave
u koju putuje.
Putem sporazuma,drţave mogu meĎusobno ukidati vize za neke vrste putovanja,pa i dopustiti
putovanja samo temeljem lične karte.

7.Izgon stranaca.
Svaka drţava ima pravo da uskrati dalji boravak stranca kojeg smatra nepoţeljnim na svojoj
teritoriji.
Drţava protjeranog stranca ima pravo traţiti razloge zbog kojih je ta mjera preduzeta.
U slučaju objavljenog rata, svaka zaraćena strana ima pravo sa svog područja protjerati sve
graĎane druge zaraćene strane.
Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva protjerane osobe i sa nepotrebnom
brutalnošću.
Osobi treba dati razuman rok za napuštanje drţave i da sama izabere drţavu u koju će otići.
Stranac kojem se uskrati ulazak u neku drţavu vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta.
Ako ga ta drţava ne ţeli primiti,on se vraća u svoju domovinu.

8.Prava stranaca.

29
 WWW.EPRAVO.BA

MeĎunarodno pravo ne dozvoljava ni jednoj drţavi da strancima uskrati prava sklapanja

graĎanskih ugovora, sticanja ličnog vlasništva, sklapanja braka i uţivanja porodičnih prava.
Strancima se obično uskraćuju politička prava, uključujući tu biračko pravo i obavljanje javnih
funkcija.

9.Eksproprijacija imovine stranca.

Privatna imovina stranih fizičkih i pravnih osoba moţe se eksproprirati samo uz ispunjenje
slijedećih uvjeta:
1.eksproprijacija je dopuštena samo u javnom interesu;
2.ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije,kao ni njezinih
vlasnika;drugim riječima predmet eksproprijacije mora biti odreĎena vrsta imovine, bez obzira
da li je njen vlasnik domaći graĎanin ili stranac;
3.za ekspropriranu imovinu mora se platiti naknada.
Drţava koja bi danas jednostrano izvršila eksproprijaciju strane imovine(bez sporazuma s
njezinim vlasnicima ili s njihovom drţavom),isključila bi se iz svjetskog trţišta kapitala.

10.Duţnosti stranaca.
Stranac koji boravi u odreĎenoj drţavi podvrgnut je pravu te drţave, kao i njeni graĎani.
Od stranaca se moţe zahtjevati da vrše graĎanske duţnosti radi zaštite zajednice u kojoj ţive.
Osim ako drugačije nije propisano ugovorom ili zakonom, stranci se ne smiju uplitati u politiku
drţave u kojoj borave.
Stranci ne mogu traţiti izuzeće od plačanja poreza i carina osim osoba s diplomatskim
poloţajem.Stranac sa stalnim boravkom duguje lojalnost drţavi u kojoj ţivi i moţe biti optuţen
za zločin izdaje.
Općenito je prihvaćeno da se stranci ne smiju prisiliti da sluţe u oruţanim snagama domaće
drţave.

11.Azil (utočište).
Svaka drţava načelno ima pravo da primi na svoje područje kojeg god ţeli stranca.
S druge strane, drţava čiji je on drţaljanin, nema pravo fizičke kontrole nad njim sve dok se on
nalazi na području druge drţave.
Ta drţava moţe izvršiti izrečenu presudu tek kada se krivac vrati u domovinu, ili joj bude
izručen.  teritorijalna suverenost je jača od personalne!
Dakle, svaka drţava moţe bar privremeno dati azil nekom strancu koji je izgnan ili je pobjegao
iz svoje domovine.
Ne radi se o meĎunarodno protupravnom djelu.
U pravilu se običnim zločincima ne pruţa azil!

12.Poloţaj izbjeglica i osoba bez drţavljanstva.

Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenog straha od progona zbog svoje rase, vjerske
ili nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja,
naĎe izvan zemlje čije drţavljanstvo ima i koja ne ţeli ili zbog tog straha neće traţiti zaštitu te
drţave.

Osoba bez drţavljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona ni jedna drţava ne
smatra svojim drţavljaninom.

Pravo na zaštitu nemaju osobe koje su počinile zločine protiv mira,ratne zločine ili zločine protiv
čovječnosti.

30
 WWW.EPRAVO.BA

Drţava boravka duţna im je osigurati tretman koji je barem jednak tretmanu svojih graĎana u
pogledu slobode vjeroispovjesti,vjerskog obrazovanja njihove djece,osnovnog
obrazovanja,javne pomoči,poreznih tereta.
Drţava boravka duţna je osigurati izbjeglicana I apatridima makar jednak tretman s ostalim
strancima u pogledu stjecanja pokretne I nepokretne imovine,sklapanja ugovora o iznajmljivanju
I o vlasništvu,prava bavljenja poljoprivredom,trgovinom idr.
Izbjeglice i apatridi se ne smiju izloţiti progonu zbog svoje rase, vjeroispovijesti ili političkog
mišljenja.

13.Pojam ekstradicije.
Pod institutom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne drţave
drugoj koja ga je zatraţila, a radi suĎenja i kaţnjavanja.
Ekstradicija bjegunca nikada nije postala obavezom drţava po općem meĎunarodnom pravu.
Smatra se općeprihvaćenim da drţava kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije, osim uz
odobrenje drţave koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim onih zbog kojih je
izručena.
To načelo «specijalnosti» predviĎa se ugovorima o ekstradiciji, ali se poštuje čak i ako nije
izričito propisano.

14.Osobe podloţne ekstradiciji i zločini koji podlijeţu izručenju.

Ujednačena je praksa da drţava kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje drţavi koja
ekstradiciju traţi graĎane te drţave ili graĎane trećih drţava.
Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviĎaju da djelo za koje je bjegunac optuţen mora biti
krivično djelo prema zakonima obe drţave.
Ekstradicija se ne odobrava nakon što je bjeguncu u drţavi u kojoj se nalazi već izrečena
konačna presuda za to djelo.
Naime,goto svi ugovori o ekstradiciji predviĎaju načelo non bis in idem,po kojem se ni jednoj
osobi ne moţe suditi više puta za isto djelo.

MeĎunarodna zaštita čovjeka 9

1.Uvod

Danas je svaka drţava u postupanju sa svim osobama koje borave na njenoj teritoriji vezana
mnogim pravilima općeg običajnog meĎunarodnog prava, od kojih većina ima karakter ius
cogens.

2.Zaštita ljudskih prava prema općem običajnom meĎunarodnom pravu.

Povelja UN iz 1945.ne predviĎa odreĎene obaveze za njezine drţave članice o zaštiti ljudskih
prava.
Ali ona tu zaštitu formulira meĎu ciljevima te svjetske organizacije.
Tek koncem 1994. ustanovljen je Ured Visokog komesara(povjerenika) za ljudska prava koji
djeluje uz podršku Centra UN za ljudska prava u Ţenevi.
Opća skupština UN usvojila je 10.12.1948.godine Opću deklaraciju o ljudskim pravima u
kojoj su definirana graĎanska, politička, kao i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava.
Radi se o katalogu neotuĎivih prava svakog pojedinca,i to:

1.pravo na ţivot,slobodu i sigurnost;

2.priznanje svakoga kao osobe pred zakonom;

31
 WWW.EPRAVO.BA

3.jednakost svih pred zakonom;

4.posebna jemstva u kaznenom postupku poput poštenog i javnog suĎenja,pretpostavke
nevinosti i zabrane kaţnjavanja primjenom ex post facto zakona;
5.sloboda kretanja u drţavi,njezino napuštanje i vračanje u nju;
6.utočište(azil);
7.drţavljanstvo;
8.pravo na vlasništvo;
9.sloboda misli,savjesti,vjeroispovjesti,mirnog okupljanja i udruţivanja;
10.socijalno osiguranje;
11.rad uz pravične i povoljne uvjete;
12.prikladan ţivotni standard i obrazovanje
13.sloboda vjeroispovjesti.

Nakon Opće deklaracije, 1966.godine usvojeni su:

-MeĎunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i
-MeĎunarodni pakt o graĎanskim i političkim pravima.

Danas se smatra da je obaveza poštivanja ljudskih prava obaveza erga omnes.

1.U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakog čovjeka na ţivot, tjelesni integritet,
slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava meĎunarodna zajednica drţava priznala
međunarodnim zločinom.

2.Na drugom mjestu je sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi koju zabranjuju
odgovarajući meĎunarodni instrumenti.

3.U treću skupinu meĎu pravilima ius cogens spadaju ona graĎanska i politička prava koja se,
prema konvencijama na snazi, ni pod kojim okolnostima ne smiju derogirati.

Ni pod kakvim okolnostima ne mogu se privremeno derogirati slijedeća prava:

1. pravo na ţivot, uz izuzetak izricanja smrtne kazne za najteţe zločine u sudskom postupku;
2. zabrana mučenja ili nečovječnog postupanja;
3. zabrana ropstva i ropstvu sličnih oblika;
4. zabrana hapšenja samo zbog neizvršenja ugovorne obaveze;
5. zabrana kaţnjavanja za djela koja u vrijeme činjenja nisu bila krivična djela po unutrašnjem
niti meĎunarodnom pravu;
6. pravo na pravni subjektivitet;
7. sloboda misli, savjesti i vjere.

4. Bečkoj konvenciji o pravu ugovora iz 1969. valja uvrstiti još neka.

Tu prema MeĎunarodnom paktu o graĎanskim i političkim slobodama iz 1966.spadaju:
-pravo svakog na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili drţanja u
pritvoru;
-pravo osoba lišenih slobode I na izdrţavanje kazne na čovječno postupanje;
-jednakost svih pred sudovima;
-pravo na pošteno I javno suĎenje I pretpostavka nevinosti.

5.U sljedečoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca,koja

meĎutim ne odgovaraju sasvim odreĎenju jus cogens prema Bečkoj konvenciji iz 1969.
Te slobode i prava podloţna su izvjesnim ograničenjima koja moţe propisati drţavna vlast.
Spomenut ćemo sljedeča prava i slobode: sloboda kretanja, sloboda izraţavanja mišljenja,
sloboda sindikalnog udruţivanja, sloboda od miješanja u privatni ţivot, sloboda stupanja u brak,
posebna prava djece, pravo učešća u voĎenju javnih poslova, pravo na pristup javnim sluţbama
pod jednakim općim uvjetima, te aktivno i pasivno biračko pravo.

32
 WWW.EPRAVO.BA

6.U slijedeću grupu spadaju većina ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

7. ljudska prava treće generacije:pravo na mir; pravo na ekonomski razvoj; pravo na zdrav
okoliš i sl.

3.Obaveze drţava iz meĎunarodnih konvencija o ljudskim pravima.

Kada se radi o ugovornim obavezama glede poštivanja i zaštite prava i sloboda čovjeka,vaţno
je za svaku drţavu pojedinačno utvrditi sve konvencije kojih je ona stranka,s mogućim rezerva
koje je uloţila.
Tim konvencijama svaka drţava stranka preuzela je i mnogobrojne ugovorne obaveze.
Neke od univerzalnih konvencija sklopljenih u krilu UN predviĎaju obveznu nadleţnost
MeĎunarodnog suda u Haagu u slučaju sporova o njihovom tumačenju i primjeni.

Drţava stranka koja bi tuţila drugu drţavu stranku za kršenje neke od tih konvencija ne mora
dokazati da je ona sama,ili da su njeni graĎani pretrpjeli štetu od tog kršenja.
Drţave se naprosto uzdrţavaju od takvih tuţbi,ako nemaju vlastitog interesa.
Ali su mnogo značajnije mogučnosti koje stoje na raspolaganju pojedincima da postave
zahtjeve pred unutrašnjim sudskim i drugim organima ili pred meĎunarodnim tijelima ukoliko
smatraju da su im ta prava iz neke od tih konvencija povrijeĎena.
Pravo takve tuţbe nije ograničeno na drţavljane svake od drţava stranaka.
Osim graĎana,svaki stranac i osoba bez drţavljanstva ima pravo na takvu tuţbu ako smatra da
je sluţbeni organ drţave stranke povrijedio neko njegovo pravo koje takva konvencija jamči.

MeĎunarodna zaštita manjina 10

1.Historijski razvoj

Mirovni ugovori iz 1947. s Italijom, Finskom, MaĎarskom, Rumunijom i Bugarskom sadrţe

odredbu koja garantira jedino slobodu od diskriminacije.
Svaka od pobijeĎenih drţava se obvezala da svim osobama pod svojom jurisdikcijom bez
razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uţivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda,
uključujući slobodu izraţavanja mišljenja, slobodu štampe i objavljivanja, slobodu vjerskih
obreda, slobodu političkog uvjerenja i javnih skupova.
Drţavni ugovor s Austrijom iz 1955. predviĎa posebnu manjinsku zaštitu slovenske i hrvatske
manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj (pravo na osnovno obrazovanje na maternjem
jeziku israzmjeran broj srednjih škola) Sva se ta prava nisu nikada u cjelosti ostvarila.

Zanimanje za manjinsku zaštitu u Evropi je poraslo tek u vrijeme raspada socijalističkog

sistema, kojim je došlo do nastanka niza drţava u kojima su stvorene manjine.

33
 WWW.EPRAVO.BA

Najopširniji instrument koji definiše sadrţaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih
ljudskih prava jeste Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a3 iz
1990.
KESS se nastavio baviti pitanjem zaštite etničkih skupina, i u 1994. je u Evropi ustanovljena
duţnost Visokog komesara na nacionalne manjine.

Za opći običajni process od večeg je značaja Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju
nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1993. (usvojila Opća skupština
UN)

2.Pravila općeg i regionalnog meĎunarodnog prava o manjinskoj zaštiti.

Manjina je skupina brojno manja od ostatka graĎanstva neke drţave, u nedominantnom

poloţaju; graĎani te drţave koji imaju etničke, vjerske ili jezičke karakteristike različite od
ostatka graĎanstva i koji makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren ka
očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.

Jedina ugovorna odredba koja propisuje obavezu svih drţava na zaštitu manjina je čl.27. Pakta
o graĎanskim i političkim pravima iz 1966.koji glasi: „ U državama gdje postoje etničke,
vjerske ili jezičke manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo
da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i
obnašaju vlastitu vjeru ili da se služe vlastitim jezikom.”

Što se tiče regionalnih dokumenata, Vijeće Evrope je usvojilo 2 dokumenta o manjinama:

a. Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992.)

b. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1995.)

3.Moguć dalji razvoj pravila o manjinskoj zaštiti

Postoji 5 temeljnih prava koja trebaju uţivati sve skupine i svi njihovi pripadnici na teritoriji svake
drţave svijeta. Neka od tih pravila već su se afirmirala kao propisi općeg meĎunarodnog prava:
1. Pravo na opstanak;
2. Pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost (sloboda od diskriminacije);
3. Pravo na odgovarajuću zastupljenost u političkom odlučivanju. U etnički izmiješanim
područjima načelo «jedan čovjek jedan glas» je pravilo koje nije dovoljno za sve svrhe.
4. Pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i javne svrhe;
5. Pravo na vlastite institucije, da bi se odrţale posebnosti pojedinih skupina (obrazovne i
kulturne ustanove, učešće u javnim RTV programima i sl).

Krivična odgovornost pojedinca* 11

3
KESS - Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji  od 1995. se zove OESS – Organizacija za evropsku
sigurnost i saradnju

34
 WWW.EPRAVO.BA

1.Uvod.

Glede odgovornosti drţava,u znanosti i praxi je prihvaćena razdioba na njihovu odgovornost za

„obične“ meĎunarodne delikte i za „meĎunarodne zločine“.

Moţe se smatrati sigurnim da za počinjenje meĎunarodnih zločina koje je takvim priznala čitava
meĎunarodna zajednica drţava,uz drţavu,odgovornost snose i one fizičke osobe koje su njihovi
počinitelji.
Drţave mogu putem ugovora predviĎati odgovornost pojedinca za neke meĎunarodne delikte
koji će se moţda u budućnosti transformirati u meĎunarodne zločine u tom smislu.
To su čini se danas:meĎunarodni terorizam i nezakoniti promet opojnih droga.
Manji broj meĎunarodnih zločina pojedinac počinjava gotovo redovito u vlastitom interesu ili iz
vlastitih pobuda a ne kao agent neke drţave.
To su npr.zločini piratstva i ropstva,nezakonit promet opojnih droga.
Neke druge zločine pojedinac ili skupina pojedinaca mogu počiniti bilo u vlastitom svojstvu ili
kao agenti svoje drţave.
To su npr.zločini genocida,zločini protiv osoblja UN ili zločini protiv čovječnosti.
Ima meĎunarodnih zločina koje pojedinac moţe izvršiti jedino kao agent svoje drţave.
U tim slučajevima uz njegovu uvijek je angaţirana i kaznena odgovornost drţave u čije ime
djeluje.
To su npr.zločin agresije ili teška kršenja Ţenevskih konvencija iz 1949.
Drugi zločini vezani su za postojanje oruţanog sukoba koji moţe imati “meĎunarodno” ili
“nemeĎunarodno” svojstvo(zločini protiv čovječnosti,kršenja zakona i običaja rata).

Odgovarajuće meĎunarodne konvencije redovno propisuju jurisdikciju i duţnost nacionalnih

sudova drţava stranaka da kaţnjavaju zločine i druge meĎunarodne delikte koje one
zabranjuju.
Nakon nekog vremena po okončanju II.svj.rata nametnulo se pitanje zastarjevanja
meĎunarodnih zločina.
Ta dilema okončana je usvajanjem u Općoj skupštini UN 1968.Konvencije o nezastarivosti
ratnih zločina I zločina protiv čovječnosti.

2.Jurisdikcija domaćih sudova u pogledu kaţnjavanja meĎunarodnih zločina i drugih

delikata.
Da bi se neki domaći sud proglasio nadleţnim za suĎenje osobama okrivljenim za
meĎunarodne zločine,nije dovoljno da je odnosna drţava postala strankom konvencije koja taj
zločin zabranjuje.
Sudovi će strogo tumačiti opće načelo prava koje je izričito potvrĎeno I u konvencijama o
ljudskim pravima,po kojem se niko ne smije osuditi za čine ili propuste koji nisu kaznena djela u
trenutku počinjenja(načelo nullum crimen sine legem,et nulla poena sine legem).

3.MeĎunarodna kaznena sudska tijela.

Stalni MeĎunarodni kazneni sud.

Na diplomatskoj konferenciji u Rimu 17.07.1998.godine potpisan je Rimski statut
MeĎunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Hagu.
Za taj Statut je glasala 121 drţava.

35
 WWW.EPRAVO.BA

Sud će biti nadleţan za kaţnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina,
genocida i agresije.
Postupak će pred Sudom moći pokretati drţave, samostalni tuţilac i Vijeće sigurnosti UN.
Sud će imati ovlast izdavanja naloga za uhićenje I privoĎenje okrivljenih osoba. Najveća kazna
koju će Sud moći da izrekne je doţivotni zatvor.

Na početku svoje djelatnosti Sud će se sastojati od 18 sudija izabranih na rok od 9 godina.

Radni jezici Suda biće engleski i francuski.
Finansiraće se iz doprinosa drţava stranaka Statuta, doprinosa iz budţeta UN, te dobrovoljnih
priloga.
Da bi Statut stupio na snagu I Sud se ustanovio potrebna je ratifikacija 60 drţava.

Drţavne granice*
1.O meĎudrţavnim granicama.
Granica neke drţave čini «crtu» koja je na kopnu dijeli od teritorije njoj susjednih drţava.
Na moru je to vanjska granica teritorijalnog mora te drţave.
Granice se često dijele na prirodne i vještačke.

Prirodna granica oslanja se na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.

Ako neka neplovna rijeka dijeli područja dvaju drţava, njihova granica po pravilu slijedi crtu
sredine izmeĎu obala te rijeke.
Ako rijeka ima više rukavaca, usvaja se crta sredine glavnog rukavca.
Kod plovnih rijeka za graničnu crtu moţe se usvojiti thalweg.
To je crta koja neprekinuto spaja najdublje tačke u koritu rijeke i objema drţavama omogućava
plovidbu na rijeci.

36