Karakter, lik I psihološki profil gospože Dafine je sagledan očima
muža I devera. Na samom početku romana, Vuk je karakteriše kao dosadnu. „Psovao je njene zagrljaje i poljubce. Bila mu je dosadila“. Uprkos tome, ona je njega idalje volela, bila je nežna I brižna I kada je odlazio u rat. Nakon njegovog odlaska u rat, Dafina se slomila. Uočava I pojavljivanje ljubomore I misli da je odlazak u rat samo izgovor zato što je on više ne voli. Dafina izbija u prvi plan tek nakon preseljenja u deverovu kuću zajedno sa decom. U tom delu romana uočava se njena lepota, ženstvenost I strast. Portret Dafininog lika predstavljen je u pojedinostima: mlada je, zdrava, prava, jedra, snažna, visoka, pravih ramena, uvek bleda, duge trepavice, očaravajući osmeh, damsko držanje I velike modre oči. ‘’Stade tek onda kad dublje zagleda u oči gospože Dafine koja izdahnu, u dva nepomična, modra kruga, boje zimskog neba, hladnog i čistog, koji izdaleka behu mali, ali koji su iz bliza rasli i obuhvatili ga celog. Taj pogled mu ostade jedino, i njegovu boju nikada više nije mogao da zaboravi. U izdisanju njegove snahe, koja više nije mogla da govori, njemu se učini kao da se pojavljuje visoko nebo. Kao i njegov brat, u snu, i on je nad njom video, van sebe od straha i žalosti, plave krugove i u njima zvezdu.’’ U temperament se ističu čulnost, koja ima toliku snagu da izazove glavobolje, vrela krv I nezasita ljubav. Njeno duševno stanje opisano je usamljenošću, dosadom, prazninom I razočarenjem. Dok provodi vreme u Aranđelovoj kući, Dafina postaje predmet deverove žudnje. U početku ona se držala po strain, primećivala je njegove poglede , ali htela je da se poigrava sa njim. ‘’ Želela je da vidi šta će joj dever uciniti, kad jednog dana potpuno poludi. Želela je da se to dogodi, prosto, od dosade, zbog praznine u kojoj, bezdanoj, činjaše joj se katkad da visi glavačke.’’ Zavodila ga je zbog čežnje za Vukom I znatiželjno je isčekivala šta će to dever uraditi I kako će se ponašati.
Brak gospože Dafine I Vuka Isakoviča je bio dogovoren I bez ljubavi.
Aranđel Isakovič, Vukov brat joj je pružio pažnju koju nikada nije dobijala od muža. Ali, uprkos tome uvek se predomišljala kada bi dolazilo do prevare. Aranđel uporno nastavlja sa znacima pažnje, poklonima, cvećem, zbog čega ona na kraju ipak odlučuje da prevari muža. Čin preljube nije detaljno opisan. Ono što jeste posebno istaknuto jesu Dafinina osećanja. Na jednoj strani ona se gadi zbog toga što se desilo, oseća odbojnost prema deveru. Sa druge strane, ona to ipak odobrava I prija joj pažnja koju dugo nije osetila, ne kaje se zbog toga. U toj protivrečnosti se najviše izdvaja njena nesigurnost, izgubljenost I ravnodušnost prema svemu. Već na prvi pogled se vidi da u odnosu Aranđela I Dafine ima dosta požude I strasti. Međutim, kada se situacija dublje zagleda, primećuje se da nije baš tako. Oni traže nove vrednosti u svom životu. Aranđel novac I zadovoljstva koja on pruža, a Dafina bračna uživanja. Ona pri svakoj pomisli na prevaru, pred očima ima sliku svog muža, što nam govori da joj potrebu I žudnju za drugim zapravo predstavlja nedostatak njegove ljubavi I pažnje. Kao posledica prevare, dešava se Dafinina opsednutost time što je učinila, zapada u halucinogeno stanje I razboljeva se. Želi da pobegne od nemira koji joj donosi život sa mužem, a brak sa deverom vidi kao izlaz Iz te situacije. Preljuba donosi nesreću ne samo gospoži Dafii, već I njenoj deci, mužu I deveru. Njena protivrečnost je nije napuštala do smrti. Poslednju sliku koju vidi jeste lik muža, Vuka Isakoviča na konju, kog je sve manje volela. Gospoža Dafina je jedini lik koji zrači svetlošću, svežinom I lepotom, ali nalazi se u svetu mraka I hladnoće. Ona je u njemu jedina svetla tačka I bez njenog lika svet bi bio previse sumoran. Ona predstavlja ogledalo unutrašnjih svetova dva brata. Zagonetno ulazi u njihove živote I svakome na svoj način daje smisao. Neodređena je, kreće se kao nestvarni anđeo, kao žena iz sna I nikada ne ostvarene želje, ali ipak vrlo realna. Dafina svojom lepotom deluje kao svetlost koja vodi u drugačiji svet, svet pun nade I ispunjenja. Bez njenog lika Seobe bi bile veoma hladne I grube. Utisak o njoj nije stabilan, niti stalan, već se oblikuje s vremena na vreme I iz situacije u situaciju. Sagledana kroz Vukove oči ona je veoma nejasna, još uvek se samo nazire, naslućuju se njene konture, a njena duševnost je potisnuta I zasenčena Vukovom ličnošću I njegovim preokupacijama. Njen lik je pažljivo izvajan, da bi se postepeno otkrio njen portret, a fokus je na njenoj neizmernoj lepoti.
Gospoža Dafina je tip fatalne žene. U istoriji književnosti često
srećemo žene koje svojom lepotom izazivaju nesreće. Započinju se ratovi, svadje grehovi… A meni je zapala za oko konstantna pojava muškaraca koji su toliko slabi na žensku lepotu, da je samo jedan pogled dovoljan da bi se započeo niz njihovih ishitrenih, iracionalnih odluka koje izazivaju silnu nesreću. Da li su oni zapravo nestabilni, kada ih mali osmeh jedne lepe žene poljulja I odvuče sa razumnog puta. Ili u ženinoj fatalnoj lepoti stvarno ima nečeg toliko jakog da može da poljulja I najstabilnijeg muškarca.