Professional Documents
Culture Documents
Paranoidni Simptomi I Sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed
Paranoidni Simptomi I Sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed
• paranoidni simptomi koji se javljaju kao dio drugog psihijatrijskog poremećaja, poput
shizofrenije, poremećaja raspoloženja ili organskog mentalnog poremećaja
• paranoidni simptomi koji se javljaju bez dokaza za bilo kakav temeljni poremećaj. Ova skupina
poremećaja naziva se raznim nazivima, obično paranoidna stanja ili paranoidne psihoze , ali
kategorija ICD-10 i DSM-IV je sumanuti poremećaj . Upravo je ova druga skupina uzrokovala
stalne poteškoće u nekoliko pogleda—na primjer, glede njihove terminologije, njihovog odnosa
prema shizofreniji i njihovih forenzičkih implikacija.
Ovo poglavlje počinje s definicijama uobičajenih paranoidnih simptoma, proširujući njihove opise
u 1. poglavlju , a zatim daje pregled uzroka takvih simptoma. Slijedi kratak prikaz paranoične
osobnosti. Slijedi rasprava o primarnim psihijatrijskim poremećajima uz koje se često vežu
paranoidni simptomi, te o diferencijaciji tih poremećaja od deluzijskih poremećaja. Zatim se
pregledavaju opće značajke deluzijskog poremećaja i njegovih glavnih podtipova. Također je
dana povijesna perspektiva, s posebnim osvrtom na paranoju i parafreniju. Poglavlje završava
sažetkom procjene i liječenja bolesnika s paranoidnim simptomima.
Paranoidni simptomi
Gore je istaknuto da su najčešće paranoidne deluzije progoniteljske. Pojam paranoik također se
primjenjuje na manje uobičajene zablude o veličini i ljubomori, a ponekad i za zablude koje se
tiču ljubavi, parnice ili vjere. Može se činiti zbunjujućim da se tako različite zablude grupiraju
zajedno. Razlog je taj što je središnja abnormalnost koju podrazumijeva izraz paranoik morbidno
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 1/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
iskrivljenje uvjerenja ili stavova koji se tiču odnosa između sebe i drugih ljudi. Ako netko lažno ili
na neadekvatnoj osnovi vjeruje da ga poznata osoba žrtvuje, ili uzdiže, vara ili voli, tada u
svakom slučaju on konstruira odnos između sebe i drugih ljudi na morbidno iskrivljen način.
Različitosti paranoidnih simptoma razmatrane su u 1. poglavlju , ali važni su također navedeni
u Okviru 12.1 radi praktičnosti. Definicije su izvedene iz rječnika Present State Examination
(vidi str. 65; Wing et al., 1974).
Uzroci paranoidnih simptoma
Kada se paranoidni simptomi javljaju kao dio drugog psihijatrijskog poremećaja, glavni etiološki
čimbenici su oni koji određuju primarnu bolest. Međutim, i dalje se postavlja pitanje zašto se kod
nekih ljudi pojave simptomi paranoje, a kod drugih ne. Na to se obično odgovaralo u smislu
premorbidne osobnosti i društvene izolacije.
Premorbidna osobnost
Mnogi pisci, uključujući Kraepelin, smatraju da se paranoidni simptomi najvjerojatnije javljaju
kod pacijenata s premorbidnim osobnostima paranoičnog tipa (vidi sljedeći odjeljak). Kretschmer
(1927.) je također vjerovao u to i mislio je da su takvi ljudi razvili osjetljive zablude o
referencama ( 'sensitive Beziehungswahn' ) kao razumljivu psihološku reakciju na precipitirajući
događaj. Suvremena istraživanja takozvane parafrenije s kasnim početkom poduprla su ova
stajališta (vidi okvir 12.2 u nastavku). Tako su Kay i Roth (1961.) pronašli paranoidne ili
hipersenzibilne osobnosti u više od polovice njihove skupine od 99 subjekata s kasnom pojavom
parafrenije.
Okvir 12.1 Neki paranoidni simptomi
Referentne ideje
Referentne ideje imaju ljudi koji su pretjerano samosvjesni. Subjekt se ne može suzdržati od
osjećaja da ga ljudi primjećuju u autobusima, restoranima ili na drugim javnim mjestima i da
opažaju stvari o njemu za koje bi on najradije da se ne vide. On shvaća da taj osjećaj izvire iz
njega samog i da nije ništa primjećeniji od drugih ljudi, ali svejedno ne može pomoći tom
osjećaju koji je sasvim nerazmjeran bilo kojem mogućem uzroku.
Deluzije reference
Zablude o referencama sastoje se od razrade ideja o referencama, do te mjere da uvjerenja
postanu zabluda. Može se činiti da cijelo susjedstvo trača o toj temi, daleko izvan granica
mogućnosti, ili može vidjeti spominjanje sebe u medijima. Može čuti kako netko na radiju govori
nešto u vezi s temom o kojoj je upravo razmišljao ili se može činiti da ga netko prati, promatra
njegove pokrete i snima ono što govori. Važnost razlikovanja obmane reference od ideje
reference je u tome što je prva simptom psihoze.
Deluzije progona
Kada osoba ima iluzije progona, ona vjeruje da je osoba, organizacija ili moć pokušavaju ubiti,
nauditi joj na neki način ili naštetiti njenoj reputaciji. Simptom može poprimiti mnoge oblike, u
rasponu od izravnog uvjerenja da ga love određeni ljudi, do složenih, bizarnih i nemogućih
zapleta.
Zablude veličine
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 2/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
paranoidnoj bolesti (koja je danas općenito prihvaćena kao paranoidna shizofrenija), zajedno s
izvješćem Webera, glavnog liječnika. Freud je spekulirao da Schreber nije mogao svjesno priznati
svoju homoseksualnost, te je projicirao svoje neprihvatljive želje ('ne volim ja njega, on voli
mene'), a zatim je to preokrenuo drugim poricanjem ('on me ne voli, on me mrzi'). Ova
konfiguracija je prilično rano napuštena i nikada nije imala veliku kliničku podršku.
Socijalna izolacija i gluhoća
Društvena izolacija također može biti predisponirana za pojavu paranoidnih simptoma. Smatra se
da su zatvorenici (osobito oni u samici), izbjeglice i migranti skloni paranoidnim simptomima i
sindromima, a društvena izolacija je zajednički čimbenik. Međutim, nema podataka koji
nedvojbeno podupiru ovo stajalište, a postoje neki koji upućuju na druga objašnjenja. Na primjer,
povezanost između migracije i psihoze bolje je objasniti u smislu širih psihosocijalnih čimbenika
ili marginalizacije, a ne samo izolacije (Singh i Burns, 2006.; vidi i 11. poglavlje ).
Postoje bolji dokazi da društvena izolacija uzrokovana gluhoćom povećava rizik od paranoidnih
simptoma, kao što je izvorno primijetio Kraepelin. Houston i Royse (1954.) su pronašli
povezanost između gluhoće i paranoidne shizofrenije, dok su Kay i Roth (1961.) pronašli
oštećenje sluha u 40% bolesnika s kasnom pojavom parafrenije. Naknadna istraživanja potvrdila
su da je oštećenje sluha čimbenik rizika za poremećaje kod kojih se javljaju paranoidni simptomi,
te da je ta veza jača, ali nije ograničena na starije osobe (David i sur., 1995.). Međutim, treba
imati na umu da velika većina gluhih osoba ne postane paranoična, a mnoge gluhe osobe možda
nisu društveno izolirane.
Paranoidni poremećaj osobnosti
O konceptu poremećaja osobnosti raspravljalo se u 7. poglavlju , a tamo je ukratko opisan
paranoidni poremećaj osobnosti. Karakterizira ga sljedeće:
• ekstremna osjetljivost na padove i odbijanja
• sumnjičavost
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 3/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
Važno je uzeti u obzir organsku etiologiju paranoidnih simptoma, osobito u starijih osoba ili u
slučajevima kada postoje drugi dokazi medicinske bolesti. Za pregled organskih uzroka
paranoidnih simptoma i deluzijskih poremećaja, vidi Gorman i Cummings (1990).
Paranoidni simptomi česti su u deliriju . Otežano shvaćanje onoga što se događa oko pacijenta
može izazvati strepnju i pogrešno tumačenje, a time i sumnju. Tada se mogu pojaviti zablude
koje su obično prolazne i neorganizirane; to može dovesti do poremećenog ponašanja, kao što je
gunđanje ili agresija. Slično tome, persekutorne deluzije obično se javljaju u nekoj
fazi demencije , a povremeno su i glavno obilježje. Konačno, paranoidni simptomi i sumanuti
poremećaji mogu se pojaviti s žarišnim lezijama mozga različitih uzroka, uključujući tumor,
moždani udar i traumu. Neki primjeri navedeni su kasnije u ovom poglavlju kada se razmatraju
specifični sumanuti poremećaji.
Paranoidni simptomi kod poremećaja zlouporabe tvari
Paranoidni simptomi javljaju se kod mnogih poremećaja zlouporabe tvari, osobito onih povezanih
s amfetaminima, kokainom i alkoholom. Važan primjer je povezanost između zlouporabe alkohola
i morbidne ljubomore, opisana u nastavku. Neki terapeutski lijekovi također mogu precipitirati
paranoidne simptome, kao što je L-DOPA (Gorman i Cummings, 1990).
Paranoidni simptomi kod poremećaja raspoloženja
Paranoidni simptomi nisu neuobičajeni u bolesnika s teškim depresivnim poremećajima, a
paranoidne deluzije su obilježje psihotične depresije. Nasuprot tome, depresivni simptomi često
se javljaju kod deluzijskih poremećaja, iako dijagnostički kriteriji za potonje zahtijevaju da
njihovo ukupno trajanje bude relativno kratko (vidi dolje). U praksi je ponekad teško utvrditi jesu
li paranoidni simptomi sekundarni uz depresivni poremećaj ili obrnuto, jer su oba scenarija česta.
Razlika je od određene važnosti jer se dva poremećaja razlikuju u pogledu liječenja i prognoze.
Depresivni poremećaj je vjerojatan ako su se promjene raspoloženja dogodile ranije i jačeg su
intenziteta od paranoidnih obilježja. Prethodna psihijatrijska povijest i obiteljska povijest također
mogu biti korisni pokazatelji. Konačno,u depresivnom poremećaju pacijent obično prihvaća
progon kao opravdan vlastitom krivnjom ili zloćom. Ovo je klinički korisna poanta, budući da je u
suprotnosti s neafektivnim psihozama, u kojima se takvi progoni gorko mrze.
Paranoidni simptomi također se javljaju u maniji i tipično su u skladu s raspoloženjem i stoga
grandiozni, a ne progoniteljski.
Paranoidni simptomi i paranoidna shizofrenija
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 4/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
▸• Jesu li ostali nepromijenjeni dugi niz godina ili su bili stadij u bolesti koja je kasnije
manifestirala pogoršanje intelekta i osobnosti?
• Jesu li se ponekad javljale bez halucinacija ili su halucinacije bile stalni pratilac?
• Je li bilo oblika s dobrom prognozom?
Kahlbaum je pokrenuo ta pitanja već 1863. godine, kada je klasificirao paranoju kao neovisno
primarno stanje koje će ostati nepromijenjeno tijekom godina. Kraepelin je imao snažan utjecaj
na konceptualnu povijest paranoje, iako mu taj pojam nikad nije bio ugodan, a njegovi su se
pogledi tijekom godina upečatljivo promijenili. Godine 1896. koristio je taj izraz samo za
neizlječive, kronične i sistematizirane zablude bez ozbiljnog poremećaja osobnosti. U šestom
izdanju svog udžbenika napisao je:
Iluzije u dementia praecox [shizofreniji] su krajnje fantastične, mijenjaju se izvan svakog
razuma, s odsutnošću sustava i neusklađivanjem s događajima iz prošlog života; dok su u
paranoji iluzije uglavnom ograničene na morbidna tumačenja stvarnih događaja, isprepletene su
u koherentnu cjelinu, postupno se proširujući tako da uključuju čak i novije događaje, a
proturječja i objekti se shvaćaju i objašnjavaju. (Kraepelin, 1904, str. 199)
U kasnijim opisima Kraepelin (1919.) koristio je razliku koju je napravio Jaspers (1913.) između
razvoja osobnosti i procesa bolesti. Predložio je paranoju kao primjer prve, za razliku od procesa
bolesti demencije praecox. U svom završnom prikazu, Kraepelin (1919.) je razvio ove ideje
praveći razliku između dementia praecox, paranoje i treće paranoidne psihoze, naime parafrenije.
Dao je sljedeće prijedloge:
• Dementia praecox imala je rani početak i loš ishod, završavajući mentalnim pogoršanjem, te je
u osnovi bila poremećaj afekta i volje.
• Paranoja je bila ograničena na pacijente s kasnim početkom potpuno sistematiziranih deluzija i
produljenim tijekom, obično bez oporavka, ali bez neizbježnog pogoršanja. Važno je bilo da
pacijent nije imao halucinacije.
• Parafrenija je donekle bila posredna, utoliko što je pacijent imao neprekidne sistematizirane
deluzije, ali nije napredovao do demencije. Glavna razlika od paranoje bila je u tome što je
pacijent s parafrenijom imao halucinacije.
Bleulerov koncept paranoidnog oblika dementia praecox (koji je kasnije nazvao paranoidna
shizofrenija) bio je širi od Kraepelinova (Bleuler, 1906, 1911). Stoga Bleuler nije smatrao
parafreniju zasebnim stanjem, već dijelom dementia praecox. Međutim, prihvatio je Kraepelinovo
gledište o paranoji kao zasebnom entitetu, iako se razlikovao od Kraepelina u tvrdnji da se
halucinacije mogu pojaviti u mnogim slučajevima. Bleulera je posebno zanimao psihološki razvoj
paranoje; istodobno je ostavio otvorenim pitanje ima li paranoja somatsku patologiju.
Od tog vremena prevladavaju dva pogleda na paranoju. Prvi je bio da se paranoja razlikuje od
shizofrenije i da je psihogenog porijekla. Drugo stajalište bilo je da je paranoja dio shizofrenije.
Čini se da neke poznate studije pojedinačnih slučajeva podržavaju prvu temu. Na primjer, Gaupp
(1974.) intenzivno je proučavao dnevnike i mentalno stanje masovnog ubojice Ernsta Wagnera,
koji je ubio svoju ženu, četvero djece i osam drugih ljudi kao dio pažljivog plana da se osveti
svojim navodnim neprijateljima. Gaupp je zaključio da je Wagner patio od paranoje u smislu koji
je opisao Kraepelin. Istodobno je vjerovao da su se Wagnerove prve prepoznatljive zablude
razvile kao psihogena reakcija. Najdetaljniji argument za psihogenezu iznio je Kretschmer
(1927.) u svojoj monografiji Der Sensitive Beziehungswahn . Kretschmer je smatrao da paranoju
ne treba promatrati kao bolest, već kao psihogenu reakciju koja se javlja kod ljudi s posebno
osjetljivom osobnošću. Međutim, mnogi od Kretschmerovih slučajeva danas bi se klasificirali kao
shizofrenija. Godine 1931. Kolle je iznio dokaze za drugo stajalište, da je paranoja dio
shizofrenije. Analizirao je niz od 66 pacijenata s takozvanom paranojom, uključujući i one koje je
dijagnosticirao Kraepelin u svojoj klinici u Münchenu. Iz nekoliko razloga, simptomatskih i
genetskih, Kolle je došao do zaključka da je paranoja zapravo blagi oblik shizofrenije.
O parafreniji je pisano znatno manje. No, zanimljivo je da je Mayer (1921.), prateći Kraepelinov
niz od 78 parafreničnih pacijenata, otkrio da je njih 50 imalo razvijenu shizofreniju. Nije pronašao
razliku u izvornoj kliničkoj prezentaciji između onih koji su razvili shizofreniju i onih koji nisu. Od
tada se parafrenija sve više smatra shizofrenijom s kasnim početkom ili poremećajem sličnim
shizofreniji s dobrom prognozom. Kay i Roth (1961.) koristili su termin kasna parafrenija za
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 5/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
označavanje paranoidnih stanja u starijih osoba koja nisu bila posljedica primarnih organskih ili
afektivnih bolesti. Ovi su autori otkrili da velika većina od njihovih 99 pacijenata ima
karakteristične značajke shizofrenije.
U sadašnjim klasifikacijama termin paranoja zapravo je zamijenjen sumanutim poremećajem.
Parafrenija se također ne pojavljuje, ali se i dalje klinički koristi za opisivanje kroničnih, atipičnih,
paranoidnih psihoza srednjeg i kasnog životnog doba.
Tablica 12.1 DSM-IV kriteriji za deluzijski poremećaj
A. Nebizarne zablude (tj. koje uključuju situacije koje se događaju u stvarnom životu, poput
praćenja, trovanja, zaraze, ljubavi na daljinu ili prevare od strane partnera ili ljubavnika, ili
bolesti) u trajanju od najmanje 1 mjeseca
C. Osim utjecaja obmane(a) ili njezinih grananja, funkcioniranje nije značajno oštećeno i
ponašanje nije očito čudno ili bizarno
E. Poremećaj nije posljedica izravnih fizioloških učinaka tvari (npr. droge, lijeka) ili općeg
zdravstvenog stanja
Kao što je spomenuto u uvodu, terminologija i klasifikacija psihoza koje nisu ni afektivne, ni
organske, ni shizofrenije su sporne već dugi niz godina. Okvir 12.2 sažima glavne povijesne
pojmove i teme i pruža pozadinu načina na koji su poremećaji trenutno kategorizirani. U ovom
odjeljku opisane su temeljne značajke sumanutih poremećaja – trenutna terminologija za ova
stanja. Specifični tipovi deluzijskog poremećaja obrađeni su u sljedećem odjeljku.
Klasifikacija deluzijskog poremećaja
DSM-IV koristi izraz sumanuti poremećaj za opisivanje poremećaja s postojanim, nebizarnim
zabludama koje nisu posljedica nekog drugog poremećaja. Sinonim je za široko korišten
izraz paranoidna psihoza , a uključuje i nespecifični izraz paranoidna stanja . ICD-10 ima sličnu
kategoriju trajnih sumanutih poremećaja . Suština suvremenog koncepta deluzijskog
poremećaja je da se radi o stabilnom deluzijskom sustavu koji se podmuklo razvija u osobi u
srednjoj ili kasnoj životnoj dobi. Deluzijski sustav je inkapsuliran i nema oštećenja drugih
mentalnih funkcija. Pacijent često može nastaviti raditi, a njegov društveni život može se
održavati prilično dobro.
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 6/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
Kriteriji za sumanuti poremećaj u DSM-IV sažeti su u tablici 12.1 , uz naknadni opis pet
specifičnih podtipova sumanutog poremećaja i dvije druge kategorije:
• progoniteljski
• ljubomoran
• erotomanski
• somatski
• grandiozan
• mješoviti
• neodređeno.
ICD-10 daje sličnu definiciju za glavnu kategoriju (F22.0) trajnih sumanutih poremećaja. Za
razliku od DSM-IV, simptomi moraju biti prisutni najmanje 3 mjeseca, a zablude ne moraju biti
'nebizarne'. ICD-10 također uključuje sporne i samoreferentne podtipove i ima zasebnu
potkategoriju (F22.8) 'drugih trajnih sumanutih poremećaja' (vidi dolje).
Za preglede deluzijskog poremećaja, vidi Sedler (1995) i Munro (2009).
Epidemiologija deluzijskog poremećaja
Deluzijski poremećaj se smatra rijetkom bolešću, iako postoji relativno malo podataka. Kendler
(1982.) pregledao je literaturu i izvijestio o incidenciji od 1-3 na 100 000 godišnje, pri čemu
sumanuti poremećaji čine 1-4% svih psihijatrijskih prijema. U istraživanju zajednice na više od
5000 ljudi u dobi od 65 godina ili više, Copeland i sur. (1998) pronašli su prevalenciju od 0,04%
za sumanuti poremećaj. U retrospektivnoj studiji na više od 10 000 ambulantnih pacijenata,
Hsiao et al. (1999.) dijagnosticirali su 86 osoba (0,83%) da ispunjavaju kriterije DSM-IV za
sumanuti poremećaj različitih vrsta (vidi tablicu 12.2). Poremećaj je bio nešto češći u žena nego
u muškaraca, a prosječna dob u kojoj su se simptomi pojavili bila je 42 godine. Konačno, u
velikoj populacijskoj anketi, sumanuti poremećaj imao je doživotnu prevalenciju od 0,18%
(Peraala i sur., 2007.).
Značajni depresivni simptomi česti su u deluzijskom poremećaju (zabilježite kategoriju D
u tablici 12.1 ), prisutni su u oko jedne trećine ispitanika (Hsaio i sur., 1999.; Serretti i sur.,
2004.).
Etiologija deluzijskog poremećaja
Ono malo što se zna o etiologiji deluzijskog poremećaja temelji se na njegovom odnosu i
usporedbi sa shizofrenijom, paranoidnim poremećajem osobnosti i depresivnim poremećajem
(Kendler, 1982.). Ovim pitanjem bavile su se obiteljske i neurobiološke studije. Međutim,
relativno male veličine uzorka i različite dijagnostičke definicije znače da se može izvući nekoliko
zaključaka. Psihološka objašnjenja za sumanuti poremećaj usredotočuju se na same zablude,
vidi okvir 1.1 , str. 9, i Freeman (2007).
Tablica 12.2 Podtipovi deluzijskog poremećaja u 86 kineskih ambulantnih pacijenata
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 7/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
Nisu identificirani pojedinačni lokusi ili geni koji doprinose deluzionim poremećajima.
Neurobiološke studije
Strukturalne MRI studije sugeriraju da stariji pacijenti s deluzijskim poremećajem imaju
povećane moždane klijetke, slično pacijentima sa shizofrenijom (Howard et al., 1995.). Međutim,
ovaj bi nalaz također mogao odražavati učestalost temeljnog neurodegenerativnog poremećaja u
ovoj populaciji.
Specifični sumanuti poremećaji
Kao što je gore navedeno, specifični podtipovi deluzijskog poremećaja prepoznaju se na temelju
sadržaja prevladavajuće deluzije (vidi tablicu 12.3 ). Povijesno gledano, ovi su simptomi bili od
posebnog interesa francuskih psihijatara. Klasifikacija u ovom području je zbunjujuća iz dva
razloga.
• Neki od poremećaja često se nazivaju starijim, istoimenim izrazima ili kategorijama koje nisu
uključene u DSM-IV ili ICD-10, ali koje su i dalje u uobičajenoj upotrebi.
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 8/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
• Neki od sindroma mogu se promatrati kao simptomi (npr. sumanuta pogrešna identifikacija) ili
se mogu pojaviti kao posljedica drugih psihijatrijskih poremećaja.
U ovom odjeljku također razmatramo uhođenje i uporne stranke u parnici, budući da oba
ponašanja mogu biti sekundarna u odnosu na sumanuti poremećaj.
Patološka ljubomora
Glavni izvori informacija o patološkoj ljubomori dolaze iz klasičnog rada Shepherda (1961.), te iz
istraživanja Langfeldta (1961.), Vaukhonena (1968.), te Mullena i Maacka (1985.). Shepherd je
pregledao bolničke bilješke 81 pacijenta u Londonu, a Langfeldt je učinio isto za 66 pacijenata u
Norveškoj. Vaukhonen je proveo intervju s 55 pacijenata u Finskoj, a Mullen i Maack pregledali su
bolničke bilješke 138 pacijenata.
Čini se da je patološka ljubomora češća kod muškaraca nego kod žena, a gore spomenuta
istraživanja pokazuju da su na svaku ženu oboljela otprilike dva muškarca. Učestalost stanja u
općoj populaciji nije poznata, ali nije neuobičajena u psihijatrijskoj praksi. Svaki slučaj zaslužuje
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 9/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
posebnu pažnju, ne samo zbog velike nevolje koju to stanje uzrokuje u odnosima, već i zato što
te osobe mogu biti vrlo opasne.
Kliničke karakteristike patološke ljubomore
Kao što je gore navedeno, glavno obilježje je abnormalno uvjerenje u partnerovu nevjeru. To
može biti popraćeno drugim abnormalnim uvjerenjima - na primjer, da partner kuje urotu protiv
pacijenta, pokušava ga otrovati, oduzeti mu seksualne sposobnosti ili ga zaraziti spolnom
bolešću. Raspoloženje patološki ljubomornog pacijenta može varirati ovisno o osnovnom
poremećaju, ali često je mješavina jada, strepnje, razdražljivosti i ljutnje.
Shizofrenija
Poremećaj raspoloženja
Organski poremećaj
Rizik od nasilja
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 10/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
Iako ne postoje pouzdane procjene rizika od nasilja, nema sumnje da osobe s patološkom
ljubomorom mogu biti opasne (Silva i sur., 1998.). Tri od 81 pacijenta u Shepherdovoj seriji
pokazala su ubojstvene sklonosti (Shepherd, 1961.). Osim ubojstva, veliki je rizik od tjelesnih
ozljeda od strane ljubomornih pacijenata. U seriji Mullena i Maacka, oko 25% je prijetilo da će
ubiti ili ozlijediti svog partnera, a 56% muškaraca i 43% žena bilo je nasilno prema navodnom
suparniku ili mu je prijetilo (Mullen i Maack, 1985.). Nedavno su Schanda i sur. (2004),
proučavajući osuđene ubojice u Austriji, potvrdili su da je sumanuti poremećaj (podtip nije
specificiran) povezan s ubojstvom, s omjerom izgleda 6. Postoji i rizik od samoubojstva, osobito
kada optuženi partner konačno odluči prekinuti vezu .
Procjena patološke ljubomore
Procjena bolesnika s patološkom ljubomorom treba biti posebno temeljita i uvijek treba uključiti
partnera, kojeg treba odvojeno intervjuirati kad god je to moguće.
Partner može dati puno detaljniji prikaz pacijentovih morbidnih uvjerenja i postupaka nego što se
to može izvući od pacijenta. Liječnik bi trebao pokušati taktično ustanoviti koliko pacijent čvrsto
vjeruje u partnerovu nevjeru, koliko ga ljuti i je li razmišljao o nekom osvetničkom činu. Koji
čimbenici izazivaju izljeve optužbi i propitivanja? Kako partner odgovara na takve ispade? Kako
pacijent reagira na partnerovo ponašanje? Je li do sada bilo nasilja? Je li došlo do ozbiljne
ozljede?
Osim ovih upita, liječnik bi trebao uzeti detaljnu vezu i seksualnu povijest od oba partnera, te
procijeniti postoji li psihički poremećaj u pozadini, jer će to imati implikacije na liječenje.
Liječenje patološke ljubomore
Liječenje patološke ljubomore, kao i drugih sumanutih poremećaja, u načelu je prilično
jednostavno, glavno uporište su antipsihotici, ali u praksi može biti vrlo teško zbog pacijentovog
nedostatka uvida i njihove nevoljkosti da surađuje s planom liječenja. Nadalje, nedostaju
randomizirani dokazi.
Adekvatno liječenje bilo kojeg povezanog poremećaja kao što je shizofrenija ili poremećaj
raspoloženja prvi je preduvjet. Ako je prisutna zlouporaba alkohola ili drugih supstanci, bit će
potrebno specifično liječenje. U drugim slučajevima patološka ljubomora može biti simptom
zabludnog poremećaja ili precijenjena ideja kod pacijenata s niskim samopoštovanjem i
poteškoćama u osobnosti.
Ako se čini da je ljubomora iluzorne prirode, isplati se pažljivo isprobati antipsihotik, iako su
rezultati često razočaravajući. Kao što je gore navedeno, čak i kada depresivni poremećaj nije
primarna dijagnoza, on često komplicira patološku ljubomoru i može je pogoršati. Liječenje
antidepresivima može pomoći u ovim okolnostima, kao i kada se ljubomora čini precijenjenom
idejom, a ne obmanom.
Psihoterapija se može dati pacijentima u slučajevima kada se čini da ljubomora proizlazi iz
problema s osobnošću. Jedan od ciljeva je smanjiti napetosti dopuštajući pacijentu (i njegovom
partneru) da provjetri svoje osjećaje. Bihevioralne metode uključuju poticanje partnera na
ponašanje koje smanjuje ljubomoru, na primjer, odbijanjem svađe, ovisno o pojedinom slučaju.
Studija o korištenju kognitivne terapije, u kojoj su pacijenti poticani da identificiraju pogrešne
pretpostavke i poučavani strategijama emocionalne kontrole, dala je superiorne rezultate u
usporedbi s kontrolnom grupom na listi čekanja (Dolan i Bishay, 1996.).
Ako nema odgovora na izvanbolničko liječenje ili ako je rizik od nasilja visok, može biti potrebna
bolnička njega. Nije neuobičajeno, međutim, čini se da se pacijent popravlja dok je u bolnici, da
bi se nakon otpusta ponovno javio.
Ako se čini da postoji opasnost od nasilja, liječnik treba upozoriti partnera, čak i ako to uključuje
povredu povjerljivosti (vidi str. 73). U nekim slučajevima najsigurniji postupak je savjetovanje o
razdvajanju. Nije neuobičajeno da osjećaji patološke ljubomore nestanu nakon završetka veze.
Ponekad se, međutim, problem ponovno pojavi ako pacijentica uđe u novu vezu.
Erotomanija i erotske zablude
Erotske iluzije mogu se pojaviti u bilo kojem psihotičnom poremećaju, posebice paranoidnoj
shizoofreniji, ali one su dominantan i uporan simptom u obliku sumanutog poremećaja koji se
naziva erotomanija . Francuski psihijatar De Clérambault bio je taj koji je 1921. predložio da se
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 11/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
napravi razlika između paranoidnih zabluda i zabluda strasti. Potonji su se razlikovali po svojoj
patogenezi i po tome što su bili popraćeni uzbuđenjem. Ova razlika je samo od povijesnog
interesa, ali je sindrom još uvijek poznat kao De Clérambaultov sindrom .
Erotomanija je rijetka i javlja se gotovo u potpunosti kod žena, iako Taylor i sur. (1983.) prijavio
je četiri slučaja u nizu od 112 muškaraca optuženih za nasilna kaznena djela. Žena, inače
slobodna, vjeruje da je u nju zaljubljena uzvišena osoba. Navodni ljubavnik je obično
nedostupan, jer je već oženjen, ili je poznata osoba. Prema De Clérambaultu, zaljubljena žena
vjeruje da je tobožnji ljubavnik taj koji se prvi zaljubio u nju, te da je on više zaljubljen u nju
nego ona u njega. Ona crpi zadovoljstvo i ponos iz tog uvjerenja. Uvjerena je da navodni
ljubavnik bez nje ne može biti sretna ni potpuna osoba. Bolesnik često vjeruje da navodni
ljubavnik ne može otkriti svoju ljubav iz raznih neobjašnjivih razloga, te da mu je teško pristupiti
joj,vodi neizravan razgovor s njom i mora se ponašati paradoksalno i kontradiktorno. Žena može
prouzročiti priličnu smetnju navodnom ljubavniku. Ona može biti izuzetno uporna i otporna na
stvarnost. Drugi se pacijenti okreću iz iluzije ljubavi u iluziju progona, postaju uvredljivi i javno
se žale na navodnog ljubavnika. De Clérambault je to opisao kao dvije faze - nadu nakon koje
slijedi ljutnja.
Malo je podataka o liječenju i ishodu erotomanije (Kelly, 2005.). Za pregled koncepta
erotomanije, vidi Berrios i Kennedy (2002).
Uhođenje
Čini se da dio 'stalkera' pati od sumanutih poremećaja, uključujući erotomaniju, zbog čega je ova
tema ovdje spomenuta.
Ne postoji jasan konsenzus oko definicije uhođenja. Većina formulacija sadrži sljedeće elemente:
• obrazac nametljivog ponašanja
• nametljivo ponašanje povezano je s implicitnim ili eksplicitnim prijetnjama
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 12/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
Baruk (1959.) je opisao 'reformističke zablude' koje se temelje na religijskim, filozofskim ili
političkim temama. Ljudi s ovim zabludama neprestano kritiziraju društvo i ponekad se upuštaju
u razrađene postupke. Njihovo ponašanje može biti nasilno, osobito kada su zablude političke.
Neki politički ubojice spadaju u ovu skupinu. Iznimno je važno da se ova dijagnoza postavi na
jasnoj psihijatrijskoj osnovi, a ne na političkoj osnovi, kao što se dogodilo u bivšem Sovjetskom
Savezu (vidi Poglavlje 2 ).
Deluzijski sindrom pogrešne identifikacije
Druga skupina zabluda uključuje različite aspekte pogrešne identifikacije, bilo sebe ili drugih. Kao
i sve obmane, često se javljaju kod drugih psihotičnih poremećaja, osobito shizofrenije i
organskih poremećaja, ali se mogu pojaviti i izolirano, te su dobile zajedničku oznaku sindroma
pogrešne identifikacije u zabludama (Ellis i Young, 1990.; Christodoulou, 1991.). Ova kategorija
nije navedena u ICD-10 ili DSM-IV, ali predstavlja primjer 'drugih trajnih deluzijskih poremećaja'
kodiranih u prvoj. Jedan od argumenata za njihovo spajanje jest da se čini da su svi oni
'poremećaji obrade lica' i povezani s abnormalnostima u stražnjem dijelu desne hemisfere, gdje
se nalaze sustavi odgovorni za prepoznavanje lica (Cutting, 1991.).Imajte na umu i naizgled
blizak odnos ovih poremećaja s neurološkom kategorijom prozopagnozija (nemogućnost
prepoznavanja poznatih lica). Zanimljivo je da su iluzije specifične za nekoliko, obično poznatih,
ljudi, a prepoznavanje drugih lica (i predmeta) nije poremećeno. Iako su uvjerenja zabludna,
pacijent je svjestan da nešto nije u redu sa 'zamjenskom' osobom. Pacijent može biti izuzetno
uznemiren i povremeno može djelovati protiv pojedinaca za koje vjeruje da su varalice.
Prepoznate su četiri glavne varijante deluzijske pogrešne identifikacije. U svakom slučaju postoji
rasprava o tome predstavljaju li simptom ili sindrom.
Capgrasov sindrom
U ovom rijetkom stanju - koje je zapravo obmana, a ne sindrom, otuda i njegovo alternativno
ime, Capgras obmana— pacijentica vjeruje da je osoba koja joj je blisko povezana (često njezin
partner) zamijenjena dvojnikom. Ona prihvaća da pogrešno identificirana osoba ima veliku
sličnost s poznatom osobom, ali i dalje vjeruje da su to različite osobe. Neki pacijenti s
Capgrasovim sindromom mogu se ponašati opasno napadajući pretpostavljenog dvojnika. Ovo se
stanje češće viđa kod žena nego kod muškaraca. Povijest depersonalizacije, derealizacije ili déjà
vu nije neobična. Za shizofreniju se kaže da je najčešća dijagnoza (Berson, 1983.), iako su kod
starijih osoba česta bolest Lewyjevih tjelešaca ili drugi neurodegenerativni poremećaji (Josephs,
2007.). Sindrom je primjer reduplicirane paramnezije.
Naziv potječe iz klasičnog opisa Capgrasa i Reboul-Lachauza 1923., koji su ga nazvali l'illusion
des sosies (iluzija dvojnika ). Međutim, kao što je gore navedeno, to je zabluda, a ne iluzija. Za
pregled Capgrasovog sindroma, vidi Edelstyn i Oyebode (1999).
Fregolijev sindrom
U ovom stanju, koje se također naziva Fregolijeva zabluda , pacijent vjeruje da su jedna ili više
osoba promijenile svoj izgled kako bi sličile poznatim ljudima, obično kako bi na neki način
proganjale pacijenta. Simptom je obično povezan sa shizofrenijom ili organskom bolešću mozga
(Portwich i Barocka, 1998). Ime potječe od glumca po imenu Fregoli koji je imao nevjerojatnu
vještinu mijenjanja izgleda lica. Izvorno su ga opisali Courbon i Fail 1927. Stanje je još rjeđe od
Capgrasove zablude.
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 13/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
Intermetamorfoza
Kod ovog sindroma pacijent vjeruje da je jedna ili više osoba transformirano, fizički i psihički, u
drugu osobu ili ljude ili da su ljudi međusobno razmijenili identitete. Kao i kod drugih oblika
iluzivne pogrešne identifikacije, imajte na umu da intermetamorfoza nije halucinacija -
abnormalnost je posljedica interpretacije, a ne pogrešne percepcije.
Sindrom subjektivnih dvojnika
U sindromu subjektivnih dvojnika, pacijent ima iluziju da je druga osoba fizički transformirana u
sebe, poput dvojnika.
Zajednički (inducirani) deluzijski poremećaj
Ponekad osoba koja je u bliskoj vezi s nekim tko već ima uspostavljen sustav zabluda razvije
slične ideje. Najčešći izraz je folie à deux , iako je kategorija ICD-10 zajednički sumanuti
poremećaj , a DSM-IV izraz inducirani sumanuti poremećaj . Stanje se također naziva
i priopćeno ludilo . Učestalost induciranih psihoza nije poznata, ali je mala. Ponekad je uključeno
više od dvoje ljudi ( folie à plusieurs ), ali to je iznimno rijetko. Također se nagađalo da neki
apokaliptični kultovi uključuju fenomene ove vrste.
Više od 90% prijavljenih slučajeva su članovi iste obitelji. Obično postoji dominantan partner s
fiksnim zabludama za kojeg se čini da izaziva slična uvjerenja kod ovisnog ili sugestibilnog
partnera, ponekad nakon početnog otpora. Uvjerenja primatelja mogu, ali i ne moraju biti doista
obmanjujuća. Općenito, dvoje ljudi dugo je živjelo zajedno u bliskoj intimi, često u izolaciji od
vanjskog svijeta. Jednom uspostavljeno stanje prelazi u kronični tijek.
Obično je potrebno savjetovati odvajanje oboljelih jedinki. To može dovesti do razrješenja kvazi-
zabludnog stanja kod primatelja; prvotnog bolesnika treba liječiti na uobičajeni način za
sumanuti poremećaj. Za pregled zajedničkog deluzijskog poremećaja, vidi Silveira i Seeman
(1995).
Generalni principi
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 14/15
24. 12. 2022. 19:57 Paranoidni simptomi i sindromi - Shorter Oxford Textbook of Psychiatry, 6th Ed.
https://doctorlib.info/psychiatry/shorter-oxford-textbook-psychiatry/12.html 15/15