Kazališni rad[uredi 

| uredi kôd]

"Bitka za Hernani" (1830.)

Hugo nije tako brzo postigao uspjeh sa svojim kazališnim djelima. Godine 1827. izdao je nikad
izvedenu dramu Cromwell, koja je poznatija po autorovom predgovoru nego po samoj radnji djela
(glomazna duljina drame smatrala se "neprikladnom za izvođenje"). U uvodu, Hugo savjetuje
francuske pisce da se oslobode od klasičnog stila teatra i tako pokrenuo bitku
između francuskog klasicizma i romantizma koja će nakon tog događaja trajati još godinama.
Nakon Cromwella, 1928. je uslijedila drama Amy Robsart, jedna eksperimentalna drama iz Hugova
djetinjstva koja je nadahnuta Kenilworthom Waltera Scotta koja je bila u produkciji njegova šurjaka
Paula Fouchera, i uspjela je izdržati čak jedan nastup pred više no nezahvalnom publikom prije nego
što je skinuta s pozornice.

Glumica Juliette Drouet, Hugova ljubavnica

Prva Hugova drama koja je producirana pod njegovim osobnim imenom bila je Marion Delorme. Iako
je prvotno zabranjena i cenzurirana zbog svojeg kritiziranja monarhije, zabrana je skinuta, a
premijera bez cenzura bila je 1829., no ponovno bez uspjeha. Iduća drama koju je Hugo napisao i
izveo - Hernani - se pokazala kao jedan od najuspješnijih i najpotresnijih događaja 19. stoljeća u
francuskoj kazališnoj sceni i to već prve noći kada je postala poznata kao "Bitka za Hernani". Danas
je djelo relativno nepoznato i ne pamti se osim kao podloga za Verdijevu istoimenu operu. No, u ono
vrijeme, izvedba predstave skoro bi se pretvorila u rat između tada ključnih suparnika u francuskoj
kulturi i društvu: klasicisti protiv romantičara, liberali protiv konformista i na kraju republikanci protiv
rojalista. Dramu su uvelike osudile novine, no izvodila se pred punim kazalištem noć za noći.
Također je signalizirala da se Hugov koncept romantizma iznimno ispolitizirao: Hugo je vjerovao da
će isto kao što će i liberalizam osloboditi narod od patnja pod monarhijom i
diktaturom, romantizam osloboditi umjetnost od klasicizma.
Hugo je 1832., nadahnut uspjehom Hernania, izdao još jednu dramu Kralj uživa. Drama je
zabranjena odmah nakon prve večeri i to zbog istaknutog ismijavanja francuskog plemstva, postala
je izuzetno popularna u tiskanom obliku. Motiviran zabranom, Hugo je svoju iduću dramu Lucrèce
Borgia napisao za samo 14 dana. Drama je izvedena tek 1833. i doživjela je zapažen uspjeh.
Mademoiselle George (prijašnja Napoleonova ljubavnica) igrala je glavnu ulogu, a glumica Juliette
Drouet igrala je jednu od sporednih uloga. No, Drouet je kasnije zaigrala jako veliku ulogu u
Hugoovu privatnom životu postavši njegovom doživotnom ljubavnicom i muzom. Iako je Hugo imao
mnogo ljubavnih avantura, čak je i Hugova supruga priznala kako je Drouet jako povezana s
Victorom i ona se smatrala dijelom obitelji. U Hugovoj sljedećoj drami (Marie Tudor, 1833.), Drouet
je igrala ulogu Jane Grey, prethodnicu kraljice Mary Tudor. No, Drouet se nije pokazala pogodnom
za ulogu i zamijenjena je drugom glumicom odmah nakon prve večeri. To je bila njezina posljednja
uloga na francuskoj pozornici. Od tada je svoj život posvetila Hugou. Uz malu novčanu potporu, ona
je postala njegova neplaćena tajnica i suputnica idućih 50 godina.
Hugov Angelo je imao premijeru 1835. i bio je velik uspjeh. Ubrzo nakon toga, grof od Orleansa (brat
kralja Luja-Filipa i veliki obožavatelj Hugovih djela) osnovao je novo kazalište da podrži izvođenje
novih drama. Théâtre de la Renaissance otvoreno je u studenom 1838. i prva predstava koja se u
njemu izvodila je Ruy Blas. Iako se ta drama danas smatra jednim od Hugovih najboljih, u ono
vrijeme nije bila baš dobro prihvaćena. Hugo nije napisao iduću dramu 1843. Les Burgraves je igrala
samo 33 večeri i polako je gubila gledatelje, koji su išli gledati konkurentnu dramu. Les Burgraves je
bila Hugova zadnja prava drama. Iako je kasnije, 1862., napisao jednu kratku dramu Torquemada,
ona nije izdana sve do nekoliko godina prije njegove smrti, 1882. i nije bila namijenjena za izvođenje
na pozornici. Hugov interest za kazalište nije opao i 1864. je izdao dobro-prihvaćeni esej o Williamu
Shakespeareu, čiji je stil pokušao emulirati u svojim vlastitim dramama.

Djela za odrasle