RAMAZAN UČILIŠTE ĆUDOREDNOSTI

Hasan Ljevaković

Preporod br. 15 (215) 1-15. AVGUSTA 1979.

Svemir putuje svojim putevima. Noći i dani smjenjuju se trajno. Muslimani na

istoku i zapadu vesele se dolasku Ramazana, kojeg je Allah dž.š. učinio sezonom
dobra, sredstvom za usavršavanja i ponašanja, te za odstupanje od gluposti i
svega što muslimana izvodi iz okvira čovječnosti. Post formira u vjerniku visok
moral i jak karakter koji ga štiti i čuva, okreće istini i usmjerava pravom putu. To
je temelj islamskog šerijata, to je bit i suština njegova. Vrline i dobročinstva iako
su mnogobrojne i raznovrsne ipak se mogu svesti na jedno značenje „Lijepa -
plemenita ćud“.

Mi u Božijem poslaniku imamo najljepši uzor. On je bio savršen primjer

islamskog ćudoređa-morala, budući da je njegovo pozivanje, kretanje,
razmišljanje i šutnja bio Kur'an. To je bio živi Kur'an koji se je kretao među
ljudima, na pitanje kakva je bila Alejhisselamova ćudorednost hadreti Aiša r.a.
odgovorila je: „Njegova je ćudorednost bila Kur'an.“

Ramazan je škola ćudoređa-morala. Netko je u davna vremena rekao: „Da je

Ramazan kitab bio bi Kur'an, a da je vjera bio bi Islam“ On ukrašuje i usmjerava
muslimana osobinama koje se podudaraju sa učenjima i smjernicama Islama.
Iskrenost je tajna između Boga i čovjeka, ona čovjeka svrstava u redove dobrih
Božijih stvorova koji su onesposobili šejtana i učinili ga nemoćnim da ih zavodi i
pobijedi. Kur'an nas izvještava da je šejtan rekao Allahu dž.š.

„Eto tako mi dostojanstva Tvoga“ -reče-, sigurno ću ih sve na stranputicu

navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!“ (Sad : 82)

Ibadeti koje je Allah propisao jesu putevi koji vode Allahu ponekad se u njih
uvuče licemjerstvo. Ljudska duša nekad zataji, poklekne pred stastima i stvori
povoljan momenat slavohleplja, isticanja, laskanja i ugađanja stvorenju osim
ibadeta posta, sa postom se ne može združiti licemjerstvo, dvoličnost i
pretvaranje, jer post nije rad nego ustezanje, napuštanje i odricanje.

S toga je Allah dž.š. post priključio sebi i sakrio njegovu nagradu od ljudi, kao
što se to vidi iz ovog hadisa.
„Svaki čovjekov dobar posao je vidljiv i čovjek ga može vršiti radi svoje vidljive
koristi osim posta, post je u ime mene i ja ću njega posebno nagraditi.“

Za post nagradu nezna niko drugi osim Allaha. Uticaj ispravnog posta treba da
se opazi na svim organima ljudskog tijela, a posebno na jeziku. Post popravlja i
uređuju jezik, sprečava ga od laži, grijeha i napada. Bog dž.š. obdario je čovjeka
velikim darom-jezikom, dao mu moć govora da može izložiti svoje misli, da se
može s ljudima lijepo sporazumiti, da može Boga spominjati i da Mu može na
Njegovim velikim blagodatima zahvaljivati. Kad jezik ne bi imao moć govora
nauka bi propala, mudrost bi izčezla i čovjek bi bio nijema životinja. Allah dž.š. u
Kur'anu veli: „A zar nijesmo čovjeku dali dva oka, jezik i dvije usne, zar mu
nismo pokazali dva puta(put dobra i put zla)?“

Kako svaka stvar ima dvije strane, dobru i zlu, tako i jezik ima svoju dobru i zlu
stranu, on je veliki Božiji dar, vrlo je malen, a po svojoj važnosti je vrlo velik,
jezikom se obuhvata sve, njim se očituje i vjera i nevjera, svaka stvar je jezikom
izgovorena i sve je dobilo svoje ime preko jezika.

Sva nauka, naučna djela i cjelokupna umjetnost je jezikom izražena. Osobine

jezika ne mogu se naći ni kod jednog drugog organa našeg tijela. Naše oko
dostiže samo slike i boje, uho samo glasove, nos mirise, ruke fizička tijela i
organske materije, a jezik ima tako veliki djelokrug da mu nema kraja ni
granice, i u zlu i u dobru njegov je prostor ogroman. Ko ga pusti ispod kontrole
razuma taj slijedi šejtana koji će ga odvesti na rub propasti.

Mnogi ili neznaju ili neće da znaju pravu svrhu i namjenu jezika, pa ga
upotrebljavaju: za besposlene i suvišne razgovore, nepotrebne polemike i
rasprave, za svađe, prepirke, banalne šale, besposlice, psovke, za širenje laži i
razglašavanje tajni, za hvalisanje, laskanje, ulagivanje, klevetanje, prenošenje
tuđih riječi u zloj namjeri, za hulenje, vrijeđenje, izazivanje, potvaranje, kaljanje
tuđe časti, za lažna obećanja i lažna svjedočanstva.

Eto u šta se sve upotrebljava jezik, taj veliki dar Božiji i pogledajmo koliki je
djelokrug njegov kad se zloupotrijebi i pusti ispod kontrole razuma, vjerskih
normi i propisa, tada taj dragocjeni dar Božiji, što ga nosimo u svojim ustima
postaje oružje šejtana i ključ džehennema. Abdullah ibni Mesud je rekao:
„Nema ništa potrebnije držati dulje u zatvoru od jezika“ a Tavus reče: „Moj je
jezik zvijer, ako ga pustim pojest će me“
Laž je redovita pojava ljudi brblava jezika. Mnoge nesreće, kavge, razmirice,
svađe, tuče, ubistva, međuplemenske i međunarodne bitke i ratove
prouzrokovao je upravo brbljiv jezik. S toga sve vjere i svi moralni zakoni traže
od svojih sljedbenika iskrenost, a naša vjera Islam svojim sljedbenicima
preporučuje još i šutljivost. Alejhisselam je rekao: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji
dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti.“

Mnogo ajeta a još više hadisa govore o čuvanju jezika, a kad se već vodi
razgovor smirenost i iskrenost trebaju biti kontrola jezika. Alejhisselam je
rekao: „Neće biti ispravna vjera čovjeka dok ne bude ispravno njegovo srce, a
neće biti njegovo srce ispravno sve dok ne bude ispravan njegov jezik.

(KRAJ U SLJEDEĆM BROJU)