Rani srednji vijek
Pojam »srednji vijek« (nlat. medium aevum) već je
od svoga postanka često mijenjao značenje. To je
isprva, za humanizma i renesanse, bio vrijednosni
pojam, zatim pojam koji označuje epohu (sustavno
počev od C. Cellariusa), a u naše je vrijeme tipo­
loški pojam, koji se u historiografiji istočnih zema­
lja u »sociološko-idealnotipskim shemama« (K.
Bosi) raspada i zamjenjuje novim terminološkim
kategorijama. Za humanizma i renesanse 15. sto­
ljeća (dokle sežu istraživanja F. Lehmanna i J.
Huizinge) antika je bila ideal, a vlastito se doba
doživljavalo kao preporod (»rinascita«, »rinasci­
mento«) tog ideala. Cijelo tisućljeće između antike
i ovog razdoblja držalo se »barbarskom« epohom
i s omalovažavanjem nazivalo »gotskim«. Termin
»srednji vijek«, s ovakvim sadržajem i značenjem
što mu ga je svojim načinom gledanja odredila
renesansa, isprva se javljao sporadično. U histo­
riografiju su ga sustavno uveli tek u 17. stoljeću
G. Horn u Leydenu (1660) i C. Cellarius u Halleu
(1688), i to kao pojam koji označuje epohu te služi
za povijesnu periodizaciju. Međutim, imanentan
mu je potcjenjujući smisao (»tamni srednji vi­
jek« - prosvjetiteljstvo!). Kad je njemačka ro­
mantika postala svjesna srednjovjekovne baštine,
taj je negativni sud doživio korjenitu reviziju. Ovo­
me je na poseban način pridonijelo kritičko povi­
jesno istraživanje proizašlo iz romantičarskog
pokreta. Zbog sve boljeg razumijevanja srednjo­
vjekovnih izvora i sve dubljeg prodiranja u bit
epohe, procjenu koja tu epohu omalovažava zami­
jenio je opći pozitivni sud. Shvaćanje pojedinosti
toga razdoblja dobivale je već od 19. stoljeća sve
jasniji oblik. Pri tom pobližem određivanju epohe i
u nastaloj raspravi okoperiodizacije, koju nećemo
obrađivati jer je irelevantna za problematiku (pro­
blem razgraničenja srednjovjekovne epohe od an-
3377
tike dodirnut je već u sv. 7, st. 2899 i d.), povijesni
vidni kut bio je ograničen na Evropu i to samo na
zapadno poprište isključujući drugoga nasljedni­
ka antike, Bizantsko carstvo. Kad je u 20. stoljeću
povijesno vidno polje prošireno i na izvanevropska
područja, dotadašnji pojam srednjega vijeka koji
se odnosio samo na evropski tijek povijesti morao
se još jednom nužno promijeniti da bi mogao udo­
voljiti proširenom univerzalno-povijesnom vido­
krugu. Pojam srednjega vijeka, koji se dotada
shvaćao i kao svjetskopovijesni pojam epohe, bio
je prilagođen evropskom povijesnom zbivanju pa
se nije mogao primijeniti na druge kulturne krugo­
ve i uskladiti s njihovim povijesnim razvojem. Sto­
ga se termin »srednji vijek« sve više shvaćao kao
»razvojno doba« određene, u sebi ograničene kul­
turne zone (K. Breysig, Stupnjevito ustrojstvo i
zakoni svjetske povijesti, 1904). Postavši tipološ­
kim pojmom, mogao se primijeniti na vremenski
i prostorno vrlo udaljene, ali po fenomenima isto­
vrsne razvojne faze'kulturnih krugova. Takva tipo­
loška upotreba javljala se doduše i ranije; Heinrich
Leo (1835) prenio je pojmove stari vijek, srednji
vijek i novi vijek na grčko-rimsku antiku, a F. G.
Welcker, prijatelj Wilhelma von Humboldta, ozna­
čio je razdoblje od kraja dorske seobe do početka
ranoga klasičnog doba »grčkim srednjim vije­
kom«. Danas se pojam »srednji vijek« u tipološkoj
upotrebi primjenjuje gotovo na sve kulture (npr.
japanski srednji vijek, otprilike od 120. prije n. e.
do 1868).
Pri utvrđivanju onoga što je zajedničko i na čemu
se temelji tipološko shvaćanje pojma najviše će
prostora zauzeti promatranje strukture države i
društva. Društveno i državno ustrojstvo u srednjem
je vijeku manje-više feudalno; postoji jasna sta­
leška slojevitost društva u strogo hijerarhijski iz-
3378