Pojam »srednji vijek«
građenom sustavu, pn cemu osnovicu piramide
čini široka masa neslobodnjaka i kmetova, a na
vrhu je piramide vrhovni lenski gospodar. Preduv­
jet toga feudalnog sustava je »pretežno naturalna
gospodarska struktura velike države« (O. Hintze,
Bit i rasprostranjenost feudalizma, kao temeljni
rad u Zborniku Pruske akademije znanosti, 1929).
Zbog nepotpuno razvijene, a kadšto i reliktne, iz
tradicije preuzete birokracije (v. evropski srednji
vijek), koja je samo djelomično mogla udovoljiti
zadaćama vladanja i uprave, država je bila sklona
dezintegraciji, te je partikularističke sile mogla
jedinstvena usmjeravati samo jaka središnja vlast
utjelovljena u osobi vrhovnog vladara. Rudimen­
tarnu strukturu sustava vladanja i uprave više­
struko je uvjetovala povijesna situacija iz koje pro­
izlazi srednjovjekovna epoha koju valja razmotriti.
Ona nastaje nakon meteža za vrijeme seobe na­
roda (npr. evropski srednji vijek) kad mladi, primi­
tivni narodi s ruba povijesne periferije preplavljuju
visoku kulturu, ulaze u krug njezina zračenja te
prema potrebi i mogućnostima od te kulture pre­
uzimaju njezine tekovine i njezinu zaostavštinu.
Mogućnost daljeg razvoja uvjetovala bi nedostat­
na diferenciranost novih naroda s obzirom na vanj­
ski oblik života, koji se očituje kao aristokratska­
-seljački, a i s obzirom na unutarnju konstelaciju,
koja se osniva na mladenački primitivnom razvoj­
nom stupnju »perifernih« naroda. (Ovo shvaćanje
nije neprijeporna prihvaćena, v. J. Buhler, Kultura
srednjeg vijeka). Taj nedostatak bi, dakle, pred­
stavljao i obilje mogućnosti. Ako tako gledamo,
srednji je vijek prijelazno razdoblje koje samo
sebe nadilazi. Po svojoj biti korporativna, ustroj­
stvo društva u kojem se pojedinac doduše stapa
sa zajednicom (neindividualistički), ali ne nestaje
kao individuum, ostaje cjelovita, a svoje oprav­
danje crpi iz uščuvanih tradicionalnih predodžbi.
Silom koja sve obuhvaća i veže postaje relegija
koja u stanovitom smislu nivelira hijerarhijski
strukturirana društveno ustrojstvo.
Pri ovakvom tipološkom poimanju termina »srednji
vijek« ne smije se ispustiti iz vida da, naposljetku,
3379
svaku epohu valja shvatiti iz povijesne stvarnosti
dotičnog vremena. Svaka epoha pored uspore­
divih fenomena, sličnih kulturnih razvojnih faza,
ima i vlastito lice što ga tvore uvjeti, jedinstvene i
neponovljive pojave i mogućnosti nastale u od­
ređenom vremenu. Stoga se povijesni razvoj u
razdoblju od 700. do 950. godine može potpuno
sagledati samo u pojedinim kulturnim zonama,
poprištima povijesnog zbivanja, gdje se jasno
iskristalizirala ono što je neponovljivo .i osobito u
povijesnom procesu unutar kulturnog kruga koji
se pobliže ispituje. Za ostali, daleko širi geograf­
ski prostor u to vrijeme, može se govoriti jedino o
pretpovijesti čovječanstva. Pri tom će se pokazati
da u razdoblju od 700. do 950. godine u srednjo­
vjekovnu epohu ne ulaze sve kulturne zone, kao
što to čini evropska kulturna zona. Svoju smo ras­
pravu ipak započeli razmatranjem termina »sred­
nji vijek« jer se u našem izlaganju, kome je cilj da
se svjetska povijest obuhvati u njenoj suvislosti,
ulaženje evropskih naroda u srednji vijek mora
uzeti kao najistaknutiji događaj razdoblja o kome
je riječ. Pri tom se ne smijemo bojati prigovora da
zauzimljemo pristrano, evropsko gledište koje ne
Ulomak bizantskog ar­
hitektonskog ornamen­
ta. Nakon prvog pro­
cvata pod Justinijanom
(526-565) bizantska je
umjetnost od kraja 9.
stoljeća doživjela novi
uspon pod makedon­
skim carevima (»make­
donska renesansa«).
3380
 Univerzalnopovijesni aspekt pojma »srednji vijek«

odgovara univerzalnoj povijesti i da ne uviđamo

ono što je od osobitog značenja u drugim kulturnim
krugovima. Ne previđajući ideju kontinuiteta (v. A.
Dopsch, Gospodarske i socijalne osnove evrop­
skog kulturnog razvoja i O. H. Hofer, Germanski
problem kontinuiteta) već je uzimajući u obzir pre­
ma njenom stvarnom značenju, držimo da je evrop­
ski povijesni razvoj kome su već u doba seobe
naroda (v. sv. 7) dane nove smjernice presudan
za dalji tijek svjetske povijesti (sve do danas!).
Nastojeći da u daljem izlaganju razdoblje od
700. do 950. godine! prikažemo s općepovijesnog
stajališta, valja ponajprije reći da se u raspravi
koja u stanovitom smislu mora biti opći pregled
potonjeg podrobnijeg razmatranja ne može osvi­
jetliti mnogo toga što zaslužuje da bude predmet
rasprave u širim okvirima.

SREDOZEMNO-EVROPSKI PROSTOR

Na sredozemno-evropskom prostoru srednji vijek

započinje pri kraju 7. stoljeća. U olujama german­
ske [ i slavenske] seobe naroda i arapsko-islam­
ske ekspanzije došlo je do preobrazbe sredozem­
nog svijeta (v. sv. 7, st. 2910 i d.). Namjesto politič­
ki, društveno i duhovno jedinstvenog Rimskog car­
stva koje je obuhvaćalo sav sredozemno-evropski
prostor, što je još jednom dosegla vrhunac kao
lmperium Romanum Christianum Konstantina Ve­
likog, a nanovo se stabiliziralo u Justinijanovoj
obnovi carstva (renovatio imperii), dolaze tri poli­
tičke sile: Kalifat, Bizant i Franačka. Sva tri pod­
ručja vlasti, koja svoje granice učvršćuju sve ve­
ćom unutarnjom i vanjskom konsolidacijom, pre­
uzimaju baštinu helenistička-rimske, a jednako
tako i kršćanske antike. Može se dokazati da je to
zajednička tradicija svih triju povijesnih regija na­
stalih nakon propasti antičkog svijeta. Unatoč za­
jedničkom predanju kršćansko-antičkih kulturnih
vrednota, te tri nove sile, koje su nastale nakon
sloma Rimskoga kršćanskog carstva, međusobno
Šahovska figura s kralJem na slonu. Bjelokost. 8 9. - stoljeće.
Bibliothequ e Nationale, Pariz. Taj komad djeluje potpuno
indijski iako ga je signirao arapski rezbar bjelokosti.
se razlikuju po političkoj, društveno-gospodarskoj
i duhovno-vjerskoj strukturi. Proces preobrazbe,
koji je u sredozemnom svijetu bio najintenzivniji
u 7. stoljeću, zahvatio je ne samo političku struk­
turu nego i unutrašnji oblik tog svijeta. Heraklijeva
državna reforma u Bizantu, feudalizacija merovin­
ške franačke države i arabizacija u omejidskom
carstvu primjetno brišu sliku apsolutističko-cen­
tralističke činovničke države kasnoantičkog tipa
koja se oblikovala počevši od Dioklecijanove i
Konstantinove reforme carstva. Time se ocrtava
i ona unutrašnja promjena koja će kulminirati u

3381 3382