Kaže Uzvišeni Allah: ''Lekad kane lekum fi resulillahi usvetun hasenetun limen kane jerdzullahe vel

jewmel ahire we zekerellahe kesira'', što u prijevodu znači: ''Vi u Allahovom Poslaniku imate divan
uzor, za onoga koji za Allahovim zadovoljstvom i ahiretom žudi i koji Allaha mnogo spominje.''

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je najbolji uzor vjernicima, a ovim riječima
Allaha Uzvišenog naređuje se vjernicima da upravo njega, sallallahu alejhi ve sellem, uzimaju kao
primjer na koji se trebaju ugledati u svom životu, radu, ponašanju pa čak i izgledu, ukoliko žele
Allahovo zadovoljstvo i uspjeh i na ovom i na budućem svijetu, neka je na njega Allahov salavat i
selam do Sudnjeg dana.

Lijepo li je rekao jedan od naših ispravnih prethodnika – selefu saliha, kada je upitao svoga sina:
''Sinčiću moj, na koga se ugledaš i kakav želiš biti kada odrasteš?'' ''Oče moj, na tebe se ugledam i
želim da budem kao ti kada odrastem, zar ti nisi najučeniji?'' ''Sine moj, ja sam se ugledao na
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju, pa evo vidiš šta sam
postao, a ako se ti budeš ugledao na mene, ništa nećeš postići, nego ugledaj se na najbolje kako bi
nešto postigao.''

Ako se želimo ugledati na najbolji uzor, moramo se što bolje upoznati sa njim, a to možemo samo
ukoliko se vratimo na izvore Šerijata: Kur'an i sunnet – hadis, jer su oni najvjerodostojnije opisali
posljednjeg i najodabranijeg Allahovog Poslanika. A najbolji opis dale su hadiske zbirke koje svojim
sadržajem tretiraju samo ovu tematiku, te zbirke su poznate pod nazivima ''Šemail Muhammedijje'',
tj. ''Vrline Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem'', i obuhvataju većinu hadisa
koji govore o Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, vrlinama, kako tjelesnim tako i moralnim.
Najpoznatija takva zbirka je od imama Tirmizija koju ćemo pokušati prezentovati u našim narednim
druženjima.

Neophodno je znati da termin ''HADIS'' ne znači samo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego
obuhvata i podrazumijeva SVE ŠTO JE ON, sallallahu alejhi ve sellem, REKAO, URADIO, ŠUTNJOM
ODOBRIO I NJEGOV, sallallahu alejhi ve sellem, OPIS.

A Njegov, sallallahu alejhi ve sellem, opis najbolje su dali njegovi drugovi ashabi. A od svih ashaba
najbolje su ga opisali djeca, njegove supruge i pustinjaci, a to iz prostog razloga što su odrasli ashabi,
nakon što bi ga pogledali u lice, često obarali pogled iz stida i ustručavanja prema njemu, dok djeca
nisu imala razvijen takav osjećaj prema njemu, te bi ga često i veoma dugo gledala u lice do te mjere
da su bili u stanju primijetiti i upamtiti i najsitnije detalje kao što npr. broj sijedih vlasi u njegovoj,
sallallahu alejhi ve sellem, kosi.

Tako u vjerodostojnoj predaji, koju bilježi i imam Buharija, Enes ibn Malik, r.a., koji je kao dječak
služio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govori nam kako je izgledao Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, pa kaže: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni visok ni nizak, ni izrazito bijel
niti crnoput, ni kovrdžave a niti potpuno ravne kose, Allah ga je odabrao za poslanika kada je imao 40
godina. Proveo je u Mekki 13, a u Medini 10 godina. Umro je u 63. godini, a u kosi i bradi nije imao ni
dvadeset bijelih vlasi.''

A Bera' ibn Azib, r.a., još dodaje: ''...srednjeg rasta, širokih pleća, kosa mu je padala preko ušiju.
Oblačio je svoj crveni ogrtač i nikada nisam vidio nekog ljepšeg od njega.''

Alija ibn Ebi Talib, r.a., govorio je za njega, sallallahu alejhi ve sellem: ''...nije bio ni visok ni nizak,
krutih šaka i stopala, krupnih kostiju, zglobova i glave, te sitnih dlačica na prsima. Kada bi hodao,
koračao bi žustro kao da silazi nizbrdo. Nikada ni prije ni poslije nisam vidio nekoga sličnog njemu.''
A Ebu Hurejre, r.a., za njega, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''...bijaše bijele puti kao da je stvoren
od srebra, blago valovite kose.''

A u slaboj predaji od Ibn Abbasa, r.a., stoji: ''...imao je razmaknute sjekutiće, kada bi progovorio
vidjelo bi se kao da blijesak svjetlosti izlazi između njih.''

NA SVOM TIJELU IMAO JE DOKAZ POSLANSTVA, A TO JE PEČAT POSLANSTVA

Pečat poslanstva koji je spomenut u prijašnjim objavama, a koji će posljednji poslanik imati na svojim
leđima među plećkama, spominje se u mnogim predajama i opisan je do u detalje.

To je biljeg veličine prepeličijeg ili golubljeg jajeta okružen dlačicama, istaknut da se može osjetiti
ispod odjeće, kako nam to prenosi Ebu Zejd el-Ensari, r.a., koji kaže: ''Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, jedne prilike mi reče: 'Ebu Zejde, približi se i stavi ruku na moja leđa.' Kada sam
stavio ruku na leđa, osjetio sam pod prstima poslanički pečat, koji je izgledao kao nekoliko sakupljenih
dlačica.''

A u vezi s poslaničkim pečatom, Ebu Burejde, r.a., prenosi veoma interesantnu zgodu: ''Kada je
Selman el-Farisi došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neposredno nakon hidžre i donio svježe
datule i stavio ih pred njega, sallallahu alejhi ve sellem, on ga upita: 'Selmane, šta je ovo?' 'Sadaka
tebi i tvojim drugovima', odgovori Selman. 'Digni to, jer mi ne jedemo sadaku', reče Poslanik. Naredni
dan Selman ponovo donese svježe hurme i stavi ih ispred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. 'Šta je
ovo, Selmane?', upita Poslanik. 'Poklon tebi', odgovori Selman. 'Jedite', reče Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem svijim drugovima. (Selman je poznavao prijašnje objave i u njima je našao opis posljednjeg
poslanika, odnosno znao je tri znaka: ne jede sadaku, a jede poklon i pečat poslanstva, te je našao
dva, a treći će tražiti i iščekivati da ga vidi.)

Nedugo zatim otkrio je Selman i treći dokaz, vidio je pečat poslanstva te primio islam i postao
musliman. Selman je bio rob kod jednog jevreja u Medini i radio je u palminjaku pa ga Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, otkupi iz ropstva zbog primanja islama i to za 200 palminih sadnica koje
sabraše ensarije.

Ali vlasnik postavi težak uvjet: ''Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, će svojom rukom zasaditi
sadnice, a Selman treba da radi u tom palminjaku sve dok te palmine sadnice ne daju svoj plod, pa
tek kada sve palme rode, onda će Selman biti slobodan.''

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lično je zasadio sadnice, ali jednu sadnicu zasadi Omer, r.a.,
želeći da pomogne. Allah Uzvišeni dade da sve sadnice odmah dogodine rode, izuzev jedne, iako je
najkraći mogući period za najbolju vrstu palme 3 godine. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dođe i
vidje da jedna palma nije rodila te upita: ''Šta je sa ovom palmom?'', na to mu Omer, r.a., odgovori:
''Ja sam je zasadio, o Allahov Poslaniče.'' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristupi, izvadi je i
ponovo zasadi te i ona dogodine dade plod i Selman postade slobodan.

Ovaj događaj ubraja se u mudžize (nadnaravna djela) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Za ovaj otkup Selman se odužio ensarijama kada je svojim prijedlogom u bitki na Hendeku pomogao u
odbrani Medine i njenih stanovnika.

Posljednja naša dova je: Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem.
Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vodili su računa da nam vjerno prenesu
njegov, sallallahu alejhi ve sellem, detaljni opis, i za njegovu kosu rekli su da nije bila ni potpuno
kovrdžava, a ni potpuno ravna, nego da je bila blago prelomljena, a o Poslanikovoj kosi detaljno
govore i sljedeće predaje:

Enes ibn Malik, r.a., prenosi: ''Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dosezala je do
pola ušiju.''

Aiša, r.a., prenosi: ''Kupala sam se sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, iz jedne
posude, a njegova kosa nije bila ni kratka ni duga, nego je dosezala do sredine ušiju.''

Od Ummu Hani' bint Ebi Talib, r.a., u vjerodostojnoj predaji stoji: ''Kada je Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, ulazio u Mekku na dan oslobođenja imao je četiri pletenice.''

U ovim predajama vidimo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u posebnim okolnostima
kao npr. putovanju ili vojnim pohodima kada je održavanje kose otežano, imao običaj kosu sabrati u
pletenice, dok ju je u uobičajenim uvjetima puštao niz svoje lice.

Abdullah ibn Abbas, r.a., kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je dužu kosu.
Mušrici su pravili razdjeljak na sredini glave, a sljedbenici Knjige puštali su kosu da slobodno pada.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je slijediti sljedbenike Knjige u onome u čemu mu nije ništa
naređeno, a kasnije je počeo praviti razdjeljak.'' (Buharija)

Iz ove predaje jasno se može zaključiti da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio slijediti
sljedbenike Knjige i to je radio samo u onim stvarima za koje nije bilo zabrane u islamu, a ukoliko bi
postojala zabrana, toga se klonio. A to je radio jer je njegov narod tada bio većinom na širku –
idolopoklonstvu, te su muslimanima tada bliži bili sljedbenici Knjige koji nisu obožavali kipove i
kumire, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je njegov narod u većini prihvatio islam,
počeo praktikovati ono što je radio njegov narod, tj. češljao se na način kako je to činio njegov narod,
pa prema tome možemo zaključiti da je čovjeku SUNNET truditi se biti u skladu sa svojim narodom u
onim stvarima za koje nema zabrane u islamu.

Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održavao svoju kosu govori nam sljedeća predaja:

Aiša, r.a., kazuje: ''Češljala sam kosu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kada sam
imala mjesečno pranje.''

Ona, r.a., također prenosi: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je u svemu desnu
stranu: prilikom pranja, prilikom češljanja i prilikom obuvanja obuće.''

Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada i ni u čemu nije pretjerivao, pa ni u
češljanju i održavanju kose, nego je to radio onoliko koliko bi bilo potrebno, da bi bio prijatan ili se
osjećao prijatno, a da to ne bi postala okupirajuća navika jednog muslimana u njegovom
svakodnevnom životu. Naime, u jednoj predaji on, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava da se ne
treba svaki dan trošiti vrijeme za to, nego je dovoljno da to bude svaki drugi dan, i ovo se odnosi
samo na muškarce, dok za muslimanke nema zabrane, jer to i jeste uobičajena praksa kod žena.

Enes ibn Malik, r.a., upitan je jedne prilike: ''Je li Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, knio
kosu?'' ''Nije mu bilo potrebno, imao je nekoliko sijedih vlasi na sljepoočnicama, ali je Ebu Bekr, r.a.,
knio'', odgovori Enes, r.a.
Iz ove Enesove predaje, r.a., vidimo da je muslimanu dozvoljeno da knije svoju kosu jer je tako činio
prvi halifa i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji ashab Ebu Bekr, r.a.

Enes ibn Malik, r.a., također pripovijeda: ''Nisam nabrojao u kosi i bradi Allahovog Poslanika, sallallahu
alejhi ve sellem, više od četrnaest sijedih vlasi.''

Kako je u to vrijeme bilo rašireno mirisanje mirišljavim uljima po kosi, Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, imao je običaj prakticirati ovaj način mirisanja, a kako su mirišljava ulja često bila u
boji, tako su i bijele vlasi u njegovoj, sallallahu alejhi ve sellem, kosi i bradi potpuno ili djelimično
prekrivane tom bojom pa bi izgledalo kao da mu je kosa oknivena.

O tome nam detaljno govori Džabir ibn Semure, r.a., koji kaže: ''Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, namazao kosu, ne bi se vidjele bijele vlasi, a ukazale bi se kada to ne bi uradio.''

A u drugoj predaji Džabir, r.a., precizira i kaže: ''Na razdjeljku kose Allahovog Poslanika, sallallahu
alejhi ve sellem, bilo je nekoliko sijedih vlasi koje bi mirišljavo ulje prekrilo kada bi ga koristio.''

Ovo potvrđuju i riječi Ebu Rimse, r.a., koji kaže: ''Jedne prilike kada sam doveo sina Allahovom
Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, on me upita: 'Je li to tvoj sin?'

'Da', odgovorih.

'On neće nositi tvoj teret, niti ćeš ti nositi njegov', reče mi. Tada sam mu vidio vlasi crvene boje.''

Objašnjenje za bijele vlasi u njegovoj, sallallahu alejhi ve sellem, kosi i bradi dao je on, sallallahu
alejhi ve sellem, lično kako nam to prenosi Abdullah ibn Abbas, r.a., koji kaže: ''Jedne prilike je Ebu
Bekr upitao: 'O Allahov Poslaniče, vidim da si osijedio?'

'Osijedile su me sure Hud, Vaki'a, Murselat, Amme i Izeš-šemsu kuwwiret', odgovori Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem.''

A kada pogledamo u spomenute kur'anske sure, vidjet ćemo da govore o Sudnjem danu i njegovim
strahotama, što je najodabranije Allahovo stvorenje i Njemu najdraže toliko zabrinulo da je on,
sallallahu alejhi ve sellem, zbog težine toga dana počeo sijediti.

Koliko bi se drugi ljudi onda trebali zabrinuti zbog ovoga događaja o kojem nam govore ove kur'anske
sure, ako je on, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov miljenik toliko strahovao?

Šta se to nalazi u tim surama? Najlakše ćemo saznati ako se sami sa njima upoznamo, a ukoliko
poslušamo Allahove riječi: ''Lekad kane lekum fi resulillahi uswetun hasenetun...'' –''Vi u Allahovu
Poslaniku imate divan uzor...'', i istinski se u njega, sallallahu alejhi ve sellem, ugledamo, to ćemo
sigurno i uraditi, uzet ćemo Kur'an i upoznati se sa njima.

Osim održavanja kose, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je računa i o izgledu i
zdravlju svoga lica, te tako Abdullah ibn Abbas, r.a., navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
imao surmedan iz kojeg je svaku noć podvlačio surmu po tri puta oko očiju.

Ibn Abbas, r.a., također prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Podvlačite
surmu ismidom (a to je vrsta kamena od kojeg se dobiva najbolja vrsta surme), jer on izoštrava vid i
ojačava trepavice.''
Neka je na njega, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe Allahov salavat i selam sve do
Sudnjega dana, a naša posljednja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Kaže Uzvišeni Allah: ''Lekad kane lekum...'' – ''Vi u Allahovu Poslaniku imate divan uzor, za onoga koji
za Allahovim zadovoljstvom i ahiretom žudi i koji Allaha mnogo spominje.'' O odjeći Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno kako se odijevao i šta je najviše volio da oblači, govore
sljedeće predaje:

Ummu Selema, r.a., kaže: ''Košulja je bila najdraža odjeća Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve
sellem.''

Esma bint Jezid, r.a., pripovijeda: ''Rukavi košulje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,
padali su po zglobovima do šaka.''

Muavija ibn Kurre, r.a., prenosi da mu je njegov otac pripovijedao: ''Došao sam sa predstavnicima
plemena Muzejne da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zakunemo na vjernost. Pošto
mu je košulja bila otkopčana, stavio sam ruku i dotakao poslanički pečat...''

Enes ibn Malik, r.a., prenosi: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u džamiju
oslanjajući se na Usamu ubn Zejda, r.a. Bio je ogrnut ogrtačem iz Jemena, a potom nam je klanjao
namaz.''

Ebu Seid el-Hudri, r.a., kazuje: ''Kada bi oblačio novu odjeću, Allahov Poslanik bi proučio: Allahumme
lekel hamdu kema kesevtenihi, es'eluke hajrehu we hajre ma sunia lehu, we e'uzu bike min šerrihi we
šerri ma suni'a leh.

Gospodaru moj, Tebi hvala što si me obukao. Molim Te za dobro ove odjeće i za dobro za koje je
šivena, a utječem Ti se od njenog zla i zla za koje je šivena.''

Enes ibn Malik, r.a., nam pripovijeda: ''Najdraža odjeća Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve
sellem, bio je jemenski ogrtač.''

Ebu Rimse, r.a., kazuje: ''Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je na sebi
imao dva zelena ogrtača (burde).''

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Nosite
bijelu odjeću. Neka je oblače živi, i u nju umotavajte mrtve, jer je to najbolja odjeća.''

Aiša, r.a., pripovijeda: ''Kada je jednog jutra izašao, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao
je na sebi ogrtač od crne kostrijeti.''

Mugire ibn Šu'be, r.a., kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom obukao
je bizantijsko džube uskih rukava.''

Vidimo da Poslanik, s.a.v.s., nije pretjerivao u pogledu odjeće, nego je bio zadovoljan onim što mu je
bilo dostupno, odjeća mu je bila različitih kvaliteta, oblačio ju je u odgovarajućim situacijama, volio je
bijelo i čisto.
Sve navedene predaje govore nam o načinu odijevanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i kada ih pomno
promotrimo, možemo zaključiti da je Poslanik, s.a.v.s., odredio osnovne crte mode jednog muslimana
za sva vremena.

Jedna od tih uputa je da je sunnet odijevati se onako kako se odijeva narod u kojem se nalazimo, jer
je Allahov Poslanik, s.a.v.s., oblačio upravo onu odjeću koju je oblačio i njegov narod.

Međutim, ovdje postoji jedan veoma bitan uvjet, a to je: ''ta odjeća ne smije biti zabranjena u
islamu'', kao što je zabrana oblačenja odjeće koja se naziva ''libasu šuhre'', a to je odjeća isticanja ili
odjeća po kojoj se dotična osoba razlikuje toliko da odstupa od ostalog naroda sa kojim živi.

U odijevanju se ne smiju oponašati nevjernici, niti je dozvoljeno muškarcima da u odijevanju

oponašaju žene, niti ženama da oponašaju muškarce.

Poslanik, s.a.v.s., u nekoliko predaja određuje granice islamske odjeće jednog muslimana.

Ebu Hurejre, r.a., nam prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Allah neće na Sudnjem danu ni
pogledati onoga čija se odjeća vuče po zemlji iz oholosti.''

A u drugim predajama navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio da odjeća prelazi preko članaka, te
da mora pokrivati stidna mjesta, ne smije biti uska ni providna.

Odjeća ne smije biti svilena, dok je dozvoljena za žene, ne smije biti potpuno jarkocrvene boje, niti
jarkožute boje, tj. ne smije biti upadljivih boja.

Sve ovo govori da Poslanik, s.a.v.s., nikada nije želio da se ističe nad ostalim ljudima niti je želio da se
musliman ističe nad ostalim muslimanima, i uvijek je podsjećao i riječima i postupcima da isticanje
treba biti u bogobojaznosti i pobožnosti i u dobrim djelima, i uvijek se oslanjao na Allaha i Njemu se
upravljao i obraćao, čak i kada bi oblačio novu odjeću.

O mestvama

Burejde, r.a., kaže: ''Kada je Nedžašija poklonio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., potpuno crne mestve,
on ih je obukao i uzimajući abdest potrao po njima (učinio mesh).''

A Mugire ibn Šu'be, r.a., pripovijeda: ''Dihje el-Kelbi poklonio je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., mestve
i džubbe. Poslanik, s.a.v.s., ih je nosio dok se nisu poderale, a da nije znao jesu li mestve od životinje
zaklane u Allahovo ime ili ne.''

O obući

Abdullah ibn Abbas, r.a., kazuje: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao je papuče sa dva unakrsna kaiša.''

Koliko su se prvi muslimani ugledali na Poslanika govori nam i predaja od Ubejda ibn Džurejdža koji
kaže: ''Upitao sam Abdullaha ibn Omera: 'Vidim da oblačiš sandale od uštavljene kože, bez dlaka?'

A Abdullah ibn Omer odgovori: 'Vidio sam da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., oblačio sandale od kože bez
dlaka i u njima uzimao abdest, zato i ja volim da ih oblačim.'''

Amr ibn Hurejs, r.a., kazuje: ''Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako klanja u zakrpljenoj
obući.''

Kao i u pogledu odjeće, tako i u pogledu obuće Poslanik, s.a.v.s., nije pretjerivao, obuvao je
jednostavnu obuću koja bi mu bila pri ruci i ni po čemu se nije isticao nad ostalim. Njegova
jednostavnost osvajala je ljudska srca koja bi se napunila ljubavlju prema njemu često i pri samo
jednom susretu, tako da su se ljudi poistovjećivali sa njim u svemu pa čak i u obuvanju obuće.

I kada je u pitanju obuća, Poslanik, s.a.v.s., postavlja bonton ponašanja jednog muslimana za sva
vremena.

Tako nam Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Nemojte hodati jedne
obuvene noge. Ili obujte obuću na obje noge, ili ih obje izujte.''

A Džabir, r.a., pripovijeda: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio je da se jede lijevom rukom i da se
hoda obuvene samo jedne noge.''

A Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kada obuvate obuću, obujte prvo
desnu nogu, a kada se izuvate, izujte prvo lijevu. Neka desna noga bude prva koju obuvate, a zadnja
koju izuvate.''

Ovaj bonton u odijevanju i obuvanju je nepromjenjiv, ostat će vječno, a da li će ga muslimani sa

ponosom praktikovati, zavisi od naše ljubavi prema onome ko ga je uspostavio, koji ne govori po hiru
svome. Ako nakon svega navedenog zapostavimo ovaj bonton radi nekog drugog bontona, znači da
nismo ni u srcu našli ljubavi prema posljednjem Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., za razliku od prvih
generacija ashaba i tabiina.

Neka je na njega, s.a.v.s., njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru Allahov
salavat i selam sve do Sudnjeg dana.
We ahiru Da' wana enilhamdu lillahi rabbil alemin.

Osim odjeće, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nosio je i još neke predmete kojima bi se krasio u
svakodnevnom životu, dok je neke nosio samo u neobičnim i hitnim slučajevima. Enes ibn Malik, r.a.,
kazuje: ''Prsten Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio je od srebra, a njegov kamen iz Abesinije.'' On, r.a.,
također prenosi i kaže: ''Na prstenu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pisalo je Muhammedun resulullah –
Muhammed, Allahov poslanik.''

A u drugoj predaji pripovijeda: ''Kada su po naredbi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., napisana pisma caru
Perzije, Bizantije i Abesinije, rečeno mu je: 'Carevi ne primaju pisma bez pečata.' Tada mu je
napravljen prsten od srebra na kojem je bilo ugravirano: Muhammedun resulullah.''

Enes, r.a., također pripovijeda: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., skinuo bi prsten kada bi ulazio na mjesta
gdje se obavlja nužda.''

A Abdullah ibn Omer, r.a., kazuje: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., nosio je srebrni prsten, zatim ga je
naslijedio Ebu Bekr, r.a., pa Omer, r.a. Kada ga je naslijedio Osman, r.a., spao mu je sa ruke u bunar
Eris. Na prstenu je pisalo: Muhammedun resulullah – Muhammed, Allahov poslanik.''
A o bontonu nošenja prstena, govori nam sljedeća predaja:

Alija ibn Ebi Talib, r.a., pripovijeda: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., nosio je prsten na desnoj ruci.''

Poznato je da je Poslanik, s.a.v.s., u svim lijepim i čistim stvarima volio i preferirao desnu stranu, a
nošenje prstena je ukras i lijepa stvar, mada je u Poslanikovom, s.a.v.s., slučaju prsten imao i svoju
glavnu funkciju, a to je pečaćenje i verifikacija dokumenata i pisama koje izdaje islamska država na
čelu sa Poslanikom, s.a.v.s.

A Abdullah ibn Omer, r.a., kazuje: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., prvo je nosio zlatni prsten, pa su i drugi
ljudi počeli nositi prstenove od zlata. Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Više ga nikada neću nositi na
ruci!', i bacio je prsten, pa su i drugi ljudi bacili svoje prstenove.''

Od ukrasa koje je imao Poslanik, s.a.v.s., jeste i onaj na njegovoj sablji za koji Enes ibn Malik, r.a.,
kaže: ''Balčak drške na sablji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bio je od srebra'', tj. dio na sablji koji
razdvaja sječivo od drške, koji je malo izbočen i često malo povijen, bio je od srebra.

Od opreme koju je imao Poslanik, s.a.v.s., jeste i ratni oklop, pancirne košulje sačinjene od sitnih i
gusto zbijenih gvozdenih halki kako nam prenosi tečić Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Zubejr ibn Avvam
koji kaže: ''Na dan bitke na Uhudu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., stavio je dva oklopa, tj. dvije pancirne
košulje, jednu preko druge, i kada je pokušao da se popne na jednu stijenu, nije mogao. Tada se
Talha, r.a., sageo, a Poslanik, s.a.v.s., se oslonivši na njega uspeo na stijenu. Tada sam ga čuo kako
kaže: 'Talha je zaslužio Džennet.'''

Osim pancirnih košulja i ratnog oklopa, Poslanik, s.a.v.s., nosio je u bitkama i još jedan dio svoje
opreme, a to je kaciga koja je kao i pancir bila sačinjena od sitnih i gusto zbijenih gvozdenih halki koja
bi se nosila na glavi ispod ili preko turbana ili nekog drugog prekrivača za glavu kako nam to prenosi
Enes ibn Malik, r.a., i kaže: ''Kada je, na dan oslobođenja Mekke, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ulazio u
Mekku, na glavi je imao kacigu.''

A za isti događaj Džabir, r.a., kazuje: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., ušao je u Mekku na dan njenog
oslobođenja a na glavi je nosio crni turban (saruk).''

Abdullah ibn Omer, r.a., kazuje: ''Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., pravio turban, pustio bi jedan kraj
da pada između plećki.''

Svi navedeni primjeri o opremi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako i kada ju je koristio, pouka su
njegovom ummetu i sljedbenicima koji se na njega, s.a.v.s., ugledaju.

Tako prsten za muslimana treba da bude od srebra, u tome se ne smije pretjerivati, dok je zlato
dozvoljeno muslimankama, a zabranjeno muškarcima.

Prsten treba da se nosi na desnoj ruci, a u nekim predajama se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., prsten
nosio na malom prstu, a kada se ulazi u nečista mjesta ili nužnik potrebno je skinuti onaj nakit na
kome se nalazi Allahovo, dž.š., ime.

Također, u otežavajućim okolnostima taj dio nakita na kome se nalazi Allahovo ime treba stisnuti u
desnu ruku, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj, kako je to spomenuto u nekim hadisima,
kada bi u posebnim uvjetima odlazio u nužnik, dio prstena na kojem je ugravirano Allahovo ime
okrenuti prema unutrašnjosti šake i tako ga je zatvarao stisnuvši šaku.
A što se tiče ratne opreme, Poslanik, s.a.v.s., poučava svoj ummet da je zaštita života i zdravlja
veoma bitan faktor za uspjeh u borbi, i da se korištenje pancira i svih drugih sredstava zaštite uopće
ne kosi sa hrabrošću i junaštvom, niti se kosi sa vjerom jednog muslimana.

Poučava svakog muslimana i muslimanku da treba da preduzmu sve potrebne mjere kako bi što
potpunije obavili svoj zadatak, a to je i on svojim primjerom najbolje i pokazao.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., najodabranije Allahovo stvorenje koje je hodilo Zemljom, prvak svih
Ademovih sinova i predvodnik poslanika, s.a.v.s., živio je običnim ljudskim životom prolazeći kroz sve
životne situacije i prilike zajedno sa svojim sljedbenicima, poučavajući ih stazi koja će im osigurati
sretan život i na ovom i na budućem svijetu, ukoliko budu njome hodili.

U ovom našem druženju upoznat ćemo se sa nekim prilikama u kojima se nalazio Allahov Poslanik,
s.a.v.s., zajedno sa svojim vjernim drugovima, i njegovoj, s.a.v.s., praksi postupanja u njima.

Tako nam Džabir ibn Semure, r.a., pripovijeda: ''Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako sjedi
naslonjen na jastuk sa svoje lijeve strane.''

A Ebu Bekr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Hoćete li da vam kažem koji je grijeh
najveći od svih?''

Odgovoriše: ''Želimo, o Allahov Poslaniče.''

A on, s.a.v.s., reče: ''Pripisivanje Allahu druga, neposlušnost roditeljima.'' ''Zatim se'', reče Ebu Bekr,
''Poslanik, s.a.v.s., malo pridiže i sjede, a bio je naslonjen, i reče: 'I lažno svjedočenje, i lažno
svjedočenje.' I toliko je ponavljao ove zadnje riječi da smo pomislili: 'Da hoće bogdom prestati.'''

Allahov Poslanik, s.a.v.s., oslanjao se u pojedinim prilikama i u hodu, kada bi se zbog bolesti ili
slabosti oslanjao na svoje drugove kao što nam to prenosi Enes ibn Malik, r.a., koji kaže da je Allahov
Poslanik, s.a.v.s., u danima svoje bolesti prije preseljenja na ahiret, izašao u svoju džamiju oslonjen
na Usamu ibn Zejda i predvodio im namaz.

Od načinu sjedenja Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u prilikama poniznosti i skrušenosti prema Allahu,
dž.š., prenosi nam Kajla, r.a., kada kaže: ''Vidjela sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako sjedi u
džamiji priljubljenih stegana uz prsa i obavijenih ruku oko nogu. Kada sam ga vidjela kako ponizno
sjedi, zadrhtala sam od straha.''

Ovo nam potvrđuju i riječi Ebu Seida el-Hudrija, r.a., koji kaže: ''Kada bi sjedio u džamiji, Allahov
Poslanik, s.a.v.s., rukama bi priljubio koljena uz prsa.''

A kada bi se odmarao u džamiji, Poslanik, s.a.v.s., to bi činio na opušteniji način, o kojem nam
Abdullah ibn Jezid, r.a., kazuje: ''Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako leži u džamiji prebacivši
nogu preko noge.''

Allahov Poslanik, s.a.v.s., poučio je svoj ummet kako će postupati i u svakodnevnim poslovima sa
kojima se i nekoliko puta u toku dana susreću. On, s.a.v.s., svojim savjetima i ličnim primjerom
uspostavlja jedinstveni bonton ponašanja u tim prilikama, jedan od tih bontona svakako je bonton jela
i pića, a njegova obilježja vjerno nam prenose njegovi, s.a.v.s., odani ashabi.

Tako Ebu Džuhajfe, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio: ''Ja ne jedem naslonjen'', tj. ne
jedem u naslonjenom položaju.

A Enes ibn Malik, r.a., kazuje: ''Neko je donio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., datule, i tada sam ga
vidio kako, zbog velike gladi, jede sjedeći na petama dok su prsti njegovih stopala bili podvijeni.''

Enes ibn Malik, r.a., također pripovijeda: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., nikada nije jeo na stolu ili na
siniji, niti je jeo mehki hljeb.''

''Na čemu su onda jeli?'' , neko upita. ''Na soframa'', odgovori Enes, r.a.

Ka'b ibn Malik, r.a., pripovijeda: ''Allahov Poslanik, s.a.v.s., jeo bi sa tri prsta koja bi po završetku jela
oblizao.''

Omer ibn Ebi Seleme, r.a., pripovijeda da je jedne prilike, dok je još bio dječak, došao kod Allahovog
Poslanika, s.a.v.s., a pred njim je bilo postavljeno jelo. Tada mu je Poslanik, s.a.v.s., pozvavši ga,
rekao: ''Dječače moj, primakni se, spomeni Allaha, jedi desnom rukom i uzimaj ono što je ispred
tebe.''

Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kada neko od vas zaboravi da spomene
Allahovo ime prije jela, neka u toku jela kaže: Bismillahi fi ewwelihi we ahirhi – u ime Allaha i na
početku i na kraju.''

Aiša, r.a., u ovom kontekstu prenosi zanimljiv događaj: ''Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jeo
u društvu šesterice svojih drugova. Tada im se pridružio jedan nomad iz pustinje koji je pojeo u dva
zalogaja sve što je bilo pred njima, na što Poslanik, s.a.v.s., reče: ''Da je proučio bismillu, svima bi
vam bilo dovoljno.''

A nakon jela i pića sunnet je izgovoriti riječi zahvale Uzvišenom Gospodaru Koji nas je opskrbio ovim
blagodatima, a u tom kontekstu

Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Allah je zadovoljan onim Svojim
robom koji Mu zahvali kada nešto pojede ili popije.''

A kakav je bonton prilikom pijenja vode ili nekog drugog pića pojašnjava nam Abdullah ibn Abbas,
r.a., koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pio zemzem-vodu stojeći.

Amr ibn Šuajb prenosi od svog oca, a on od svog djeda, da je vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako
pije i sjedeći i stojeći.

Ove dvije predaje govore nam da je u nekim prilikama dozvoljeno piti u stojećem položaju, jer je
općepoznato da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio da se pije stojeći i da to treba raditi u sjedećem ili
čučećem položaju.

Tako možemo zaključiti da je sunnet postupiti onako kako je Poslanik, s.a.v.s., preporučio, tj. piti
sjedeći ako smo u mogućnosti i ako nam to ne predstavlja problem, u suprotnom, dozvoljeno je to
raditi i u stojećem položaju ili onako kako nam to prilike dozvoljavaju.
A kako je pio Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenosi nam Enes ibn Malik, r.a., koji kaže da je Poslanik,
s.a.v.s., kada bi pio, to bi činio na tri oduška, i pritom bi rekao: 'Ovako je zdravije i bolje odagnava
žeđ.'''

Kako u svemu ostalom, tako i u jelu i piću Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije pretjerivao, i bio je umjeren,
upozoravao je na prekomjerno jelo i piće i riječima i djelom. Jedno takvo upozorenje su i njegove,
s.a.v.s., riječi: ''Mi smo narod koji ne jede do sitosti.'' A na drugom mjestu kaže: ''Nikada nije sin
Ademov napunio goru posudu od svog stomaka, a ako baš mora, neka jedna trećina bude za hranu,
trećina za piće, a trećina za zrak.''

Ovo je samo dio hadisa i predaja iz bontona Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u jelu i piću, tu su i mnoge
druge koje su pristupačne svakome ko se želi dodatno upoznati sa njima i nalaze se u svim hadiskim
zbirkama u poglavljima koja tretiraju ovu tematiku.

Iz svega navedenog vidimo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vodio brigu da svoj ummet pouči stvarima
koje će mu donijeti ljepši život na ovome svijetu, a mudrosti sadržane u ovom bontonu tek današnja
medicina otkriva. Tako npr. praksa Poslanika, s.a.v.s., da onu hranu koja se može jesti rukom
obavezno jede desnom rukom i to sa tri prsta, a savremena medicina danas potvrđuje da čovjek ako
može neku hranu držati u ruci i ukoliko je pojede, ta hrana neće naškoditi njegovim probavnim
organima, za razliku od onoga koji hranu uzima kašikom ili nekim drugim predmetom, i koji ne može
procijeniti temperaturu hrane, često u svoj organizam unosi hranu čija vrelina štetno djeluje na njegov
probavni sistem što prouzrokuje razne čireve i druga oboljenja, a savremena medicina od svih metoda
liječenja danas najviše preferira prevenciju, pa tako onaj ko jede rukom štiti svoj organizam od ovih
oboljenja koja izaziva konzumiranje vrele hrane, jer ono što je vrelo ne može ni doći do njegovog
organizma.

Mnoge mudrosti kriju se u ovom bontonu, nama znane i neznane, ili će tek u nekoj budućnosti postati
znane, a možemo ih u našim životima uživati ukoliko slijedimo primjer posljednjeg Božijeg Poslanika,
s.a.v.s.
_________________
“Došla je Istina, a nestalo je laži, laž zaista nestaje… (Kur’an, Isra/81)