UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI

Seminarski rad iz Estetike I:

PRIRODNO LIJEPO I LIJEPO U UMJETNOSTI

Studentica: Profesorica:

Sarajevo, decembar 2021.

 Sadržaj

1. Uvod………………………………………………………………………………………3
2. Prirodno lijepo…………………………..………………………………………………...3
3. Lijepo u umjetnosti………………………………………………………………………..6
4. Zaključak……………...…………………………………………………………………...6
5. Literatura………….……………………………………………………………………….7
 1. Uvod

Umjetnost kao pojam je veoma širok I apstraktan, kao I pojam ljepote čija se definicija mijenjala
kroz historiju I razmatrala na razne načine. Dok promatramo neko umjetničko djelo, možemo se
zapitati po kojim principima mi možemo smatrati to djelo lijepim, da li je lijepo osobina tog
djela ili subjektivni osjećaj I reakcija na to djelo ili predmet. Ovakva pitanja vuku za sobom još
više pitanja, a odgovori kriju se u samoj filozofiji I estetici. U ovom seminarskom radu upoznati
ćemo se sa nekim od njih I razgovarati o tome kako su neki općepoznati filozofi shvatali ljepotu
uopće. Primijetit ćemo također neslaganja I kontradiktornosti, I to da neke vrijednosti koje su
bile jako bitne za jednu epohu, više nisu bile značajne u drugoj.

2. Prirodno lijepo

Najbolje objašnjenje prirodno lijepoga nudi Hegel koji objašnjava prirodno kroz nebeska tijela.
Nebeska tijela, iako se pojavljuju kao samostalni, čine harmoniju I povezana su u jedan sustav.
Što znači, iako ih možemo gledati kao samostalna tijela, zapravo su dio jednog sistema – postoji
I individualnost I povezanost među njima. Kod Martine Krsnik 1 možemo pronaći da Hegel
navodi tri načina posmatranja prirode kao lijepe 2. Prvi način je posmatranje životinja gdje kao
primjer uzima ljenjivca. Zbog toga što je on spor I lijen, tvrdi da je ta životinja ružna jer ne
pokazuje volju za kretanjem. Drugi način je promatranje krajolika, prirode oko nas, koja u nama
budi interes što pokazuje neku vanjsku povezanost. Treći način je onaj u kojem mi doživljavamo
prirodu na osnovu našeg raspoloženja, emocija, unutarnjih stanja. “Značenje ne treba tražiti u
samim predmetima nego u izazvanom duševnom raspoloženju”3.

U “Idealu ljepote kod Hegela” također pronalazim da Hegel smatra da je forma prirodno lijepog
određena I zbog toga ograničena4 I da se zbog toga u Hegelovoj estetici isključuje prirodno
lijepo. Prirodno je određeno vanjskim pravilima I apstraktnim jedinstvom.5

1
Martina Krsnik, Ideal ljepote kod Hegela, (2015.) 38.
2
G. W. F. Hegel, Estetika I, (Beograd, 1970.) 131-133
3
Isto, 132.
4
Isto, 133.
5
Martina Krsnik, Ideal ljepote kod Hegela, (2015.) 38.
Dakle, prirodno lijepo se odnosi na izgled pojedinačnog lika, predmeta, oblika u njegovom
mirovanju, I isto tako u njegovom kretanju. Čovjeka možemo uzeti kao primjer toga,
najsavršeniji prirodni sklad. U njemu se nalazi system organa bez kojeg ne bi mogao
funkcionisati, a I svaki organ postoji sam za sebe I ima svoj zadatak I svoju funkciju u tom
sistemu.

3. Lijepo u umjetnosti

Kada sam u uvodu spomenula rasprave I kontradiktornosti, to najviše povezujem sa sukobom

između učitelja I učenika, Platona I Aristotela. Obojica u svojim djelima raspravljaju o vaspitnoj
ulozi umjetnosti,obrađuju tematiku emocija I uticaja podražavalačke umjetnosti na njih, gdje
Platon govori o mimesisu kao lijek za strah a Aristotel govori o katarzi kao posljedici recepcije
umjetnosti. Sve ono što je Platon smatrao problematičnim kod Aristotela je to ono na čemu se
zasniva smisao umjetnosti. On se dakle suprotstavlja Platonovom idealizmu svojim realizmom
koji je umjereniji i domisljeniji.

Prema Platonu, funkcija slikara je ista kao funkcija ogledala. 6 Umjetnici mogu podražavati sve
što postoji, što znači da imaju široko ali ne I duboko znanje, sposobni su dobro prercipirati svijet,
ali ne prepoznaju susštinu I ideju stvari, koja je primat.7

Aristotel u svom djelu dokazuje da ideja, koja je na prvom mjestu kod Platona, nije prije
pojedinačnih stvari. Smatrao je da slika nosi svoje dubinsko značenje koje je povezano sa
stvarnošću I istinom. on se umjetnosti obraća kao tvorenju I kretanju pokrenutim dušom I rukom
umjetnika I stoga za Aristotela priroda I uumjetnost predstavljaju dvije osnovne pokretačke sile u
svijetu. Priroda ima svoj princip kretanja u samoj sebi, a umjetnost proizvodi stvarnost koja se
nalazi u umjetnikovoj duši.8 Za Aristotela lijepo nije ništa apstraktno, več je lijepa konkretna
jedinka I on se između umjetnički I prirodno lijepog opredjeljuje za umjetnički lijepo. Ljepo nije
nikakva ideja, već objektivno postojeći kvalitet. Dakle Aristotelova teorija se naziva
objektivističkom, sto znači da se ljepota nalazi unutar samog predmeta posmatranja, umjetničkog
6
Katherine E. Gilbert I Helmut Kuhn, Istorija estetike (Beograd, 1969.) 30-31
7
Ilija Petronijević, Platon – lepo I umjetnost, https://www.academia.edu/6114480/2_-
_3_Platon_lepo_and_umetnost
8
Katherine E. Gilbert I Helmut Kuhn, Istorija estetike (Beograd, 1969.) 59.
djela koje je samo po sebi lijepo,a druga subjektivisticka zasniva se na ukusu I da se ljepota
nalazi u oku posmatrača. Aristotel dakle polazi od umjetnosti kao rodnog mjesta same ljepote.
Kod Platona smo vidjeli da je umjetnost degradirana zbog udaljenosti koju ima prema ideji,
smatrajući da je umjetnost puko oponašanje prirode. 9 A aristotel s druge strane neće napustiti
vezu između umjetnosti I prirode, I zapaža da umjetnost na neki način oponašajući prirodu, tu
istu prirodu usavršava I oplemenjuje.10 Tamo gdje je mimeticka aktivnost bila razlog za
degradaciju, kod Aristotela postaje ono što čini suštinu same umjetnosti. Oponašati više ne znači
imitirati, već oplemenjivati svijet. Jos jedan argument koji on dodaje teoriji mimezisa jested a je
mimesis urođena aktivnost svakog čovjeka I da je to ono po čemu nastaju naše prve spoznaje I
tako upoznajemo I učimo svijet oko nas.11 Također tvrdi da svako umjetničko djelo sa sobom
nosi neko saznanje ili spoznaju, dakle uspjela slika ne pokazuje da je umjetnik spoznao samo
vanjski oblik predmeta, već I pravu bit istog.

S druge strane, Kant umjetnika smatra genijem, a genij podražava pravila po kojima stvara I
priroda, I time potpuno isključuje mimetičku aktivnost. Ono što umjetnik stvara mora izgledati
kao da je prirodno izraslo, u njemu se ne smije vidjeti naučni napor, niti akademska forma.
“Dakle, svrhovitost u tvorevini lijepe umjetnosti, mada je namjerna, ipak ne smije da izgleda
namjerna, to jest lijepa umjetnost mora dati mogućnost da se posmatra kao priroda, mada je
posmatrač svjestan nje kao umjetnosti.”12 Umjetnost dakle nije podražavalačka, već otkrivalačka.
Umjetnik (genije) I priroda rade po istom stvaralačkom principu, I prema tome umjetnost nije
podražavanje prirode.

Za Hegela je umjetnički lijepo puno važnije I uzvišenije od prirode, jer je umjetnička ljepota
urođena u duši. “Umjetnički lijepo uzvišenije je od ljepote u prirodi.” 13 On smatra da umjetnost
nema nikakve nedostatke ni težnje, jer se nalazi na samom vrhu. Za njega je umjetnost apsolutna,
ili kako bi često govorio, ideal. Taj ideal mora imati čulnu spoznaju, ali I razumnu. “Kad ideal ili
apsolutno postane prisutno u čulima, ono mora pokazivati slobodu I moć samokretanja,
beskrajnu raznovrsnost, ali I harmoniju I postojanost cjeline stvari”14 U prirodi je jako teško naći

9
Katherine E. Gilbert I Helmut Kuhn, Istorija estetike (Beograd, 1969.) 53.
10
Isto, 58.
11
Isto, 61.
12
Emanuel Kant, Kritika moći suđenja (Beograd, 1975.) 191.
13
G. W. F. Hegel, Estetika I (Beograd, 1970.) 15.
14
Katherine E. Gilbert I Helmut Kuhn, Istorija estetike (Beograd, 1969.) 361.
takav ideal. Apsolutno I ideja se nalaze u samoj umjetnosti, jer je umjetnost nastala iz ljudske
mašte, a ljudi su produkt prirode, samim tim je umjetnost uzvišeni oblik.

Umjetnost ne možemo dobiti iz same prirode, već je potreban ljudski dodir. Prirodni talenat se ne
može naučiti, to je nešto što se dobije po rođenju.

Hegel definiše umjetnost kao otkrivanje I prikazivanje istine, smatra da se duh ne može pronaći u
prirodi jer priroda nije prožeta mišlju. Dakle, za njega priroda nije imala ono što je umjetnost
imala – duh. Iako je priroda živa, a umjetnost samo privid te živosti, da bi bila na prvom mjestu
morala bi imati nešto duhovno u sebi. “Kad neki teolozi tvrde da je priroda djelo Božje,a
umjetnost djelo samo čovjeka, onda Hegel odgovara da samom Bogu čini više čast ono što stvara
duh; no proizvodi prirode, jer se napokon božansko i realizira u duhu, u umjetnosti“.15

Nijedno umjetničko djelo ne može djelovati isto na svakog čovjeka, ali je jedno sigurno: da
izaziva emocije u nama – katarzu, što podupire Aristotelovu teoriju. On je zbog toga smatrao
umjetnost korisnom. Smatrao je da, zbog balansa u organizmu, naša tijela treba da osjete čitav
spektar emocija. Kada ne bi percipirali umjetnost, tj. kada ne bi doživljavali katarzu onda bismo
to morali nadoknaditi nekim drugim emocijama. Naprimjer kada ne bismo duže vremena osjećali
neku određenu emociju, naše tijelo traži da to osjeća ili da to nadoknadi nekim drugim
emocijama, I tu nam umjetnost može pomoći I uraditi to za nas. Zbog toga, za Aristotela,
umjetnost nije samo lijepa, već I korisna.16

Da bi smo odredili ono što je lijepo u umjetnosti, prvenstveno bi je trebali posmatrati kroz
historijske periode, jer se ne može odrediti univerzalna kategorija lijepog. Naprimjer, u doba
Aristotela I Platona, umjetničko djelo bi moralo biti imitacija nečega, ako nije onda nije imalo
nikakvo estetsku vrijednost. Danas imamo djela koja ne imitiraju ništa iz prirode, već se na
njima može prepoznati samo ploha, fleka, irealni oblici, a opet se smatraju važnim djelima
umjetnosti. Tatarkijevič kaže das u u novom dobu takođe bile pojedinačno isticane razne
kategorije. Najčešće ljupkost, ali također suptilnost I prkosnost. “Zajedno su se mijenjala I
dopadanja: renesansa je cijenila ljupkost, manirizam je najviše uzdizao suptilnost, a akademska
estetika XVII vijeka prikladnost.”17

15
Danko Grlić, Estetika III (Zagreb, 1978.) 233.
16
Katherine E. Gilbert I Helmut Kuhn, Istorija estetike (Beograd, 1969.) 69.
17
Vladislav Tatarkjevič, Istorija šest pojmova (Beograd, 1975.) 151.
 4. Zaključak

U ovom seminarskom radu pokušala sam približiti neka od viđenja I zaključke velikih filozofa
kao što su Aristotel, Platon, Kant I Hegel, o umjetnosti I lijepom uopšte. Kao što smo mogli
zaključiti, pojmovi ljepote, prirodno lijepog I umjetnički lijepom su poprilično kompleksni I
variraju kroz historiju. Hegelove teze, da umjetnost mora imati duhovnu stranu, možda je I
najtačnija. Ako umjetničko djelo nema svoju dušu, nema ni neki poseban značaj. Umjetničko
djelo da bi oživjelo mora imati tu duhovnu stranu, jer puki prikazi predmeta iz prirode nisu
dovoljni da bi ispunili cilj I svrhu umjetnosti. Samim time, ona ne može biti samo mimetička, jer
u tom slučaju nema svoju posebnu svrhu. Na kraju svog istraživanja o ovoj temi, dolazim do
zaključka da umjetnost ima cilj I svrhu u samoj sebi.

5. Literatura
Martina Krsnik, Ideal ljepote kod Hegela (2015.)

G. W. F. Hegel, Estetika I (Beograd, 1970.)

Ilija Petronijević, Platon – lepo I umjetnost, https://www.academia.edu/6114480/2_-

_3_Platon_lepo_and_umetnost

Emanuel Kant, Kritika moći suđenja (Beograd, 1975.)

Katherine E. Gilbert I Helmut Kuhn, Istorija estetike (Beograd, 1969.)

Danko Grlić, Estetika III (Zagreb, 1978.)

Vladislav Tatarkjevič, Istorija šest pojmova (Beograd, 1975.)