Đuro Sudeta, Mor

BILJEŠKA O PISCU
Đuro Sudeta, jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih pojava u
hrvatskoj književnosti između dva rata, prešao je životni put tipičan za
hrvatskog intelektualca tog doba: oboljevši zbog teških životnih
uvjeta, umire mlad, u dobi od samo 24 godine.
Pjesnik melankoličnih, sutonskih ugođaja, osamljenosti, jesenjih kiša i
slutnje smrti, rođen je 10. travnja 1903. godine u Staroj Ploščici kraj
Bjelovara, gdje je završio osnovnu školu, a potom upisuje gimnaziju u
Zagrebu. Živi teško, stanuje u vlažnim stanovima, te je već kao
maturant obolio od tuberkuloze. Od 1923. godine radi kao učitelj u
Virju, ali mu se stanje uskoro pogoršava toliko da više ne može raditi.
Liječenje ne pomaže, tako te je početkom 1927. godine legao u krevet
iz kojega više nije ustao. Umro je u Koprivnici 30. travnja 1927.
godine.
Prvo Sudetino objavljeno djelo bila je pjesma Suton, tiskana 1919. u
časopisu Luč. Godine 1924. objavljena mu je knjiga pjesama
Osamljenim stazama, a dvije godine kasnije zbirka Kućice u dolu.
Nakon smrti (Kako još kažemo „nakon smrti“?) objavljena mu je
zbirka pjesama Sutoni te fantastična pripovijest Mor (1930.)
Sudeta je izrazit lirski talent, što pokazuje i Mor, koji, iako pripovijest,
zaokuplja čitatelja svojom liričnošću i osebujnošću.
SADRŽAJ
Fabula je ove pripovijesti jednostavna. Mor je inače podijeljen u četiri
poglavlja, a to su: Grana jorgovana, zatim Priča, Otajne slutnje i
Finale (Kako još kažemo za finale? Završnica ili Kraj). Mor je sin
upravitelja vlastelinskog imanja. Zaljubljen je u Šu, vlastelinovu kćer,
koja mu uzvraća ljubav, no oboje su svjesni staleških razlika koje ih
dijele. Oboje vole prirodu te često provode vrijeme u njoj uživajući u
ljepoti i skladu šume, rijeka, livada, neba. Njihova čista, iskrena i
plemenita ljubav raste kao i priroda kroz koju doživljavaju svoj odnos.
Međutim, Šuin je otac svojoj kćeri namijenio Arna, plemića koji je
staleški primjereniji vlastelinskoj kćeri. Uzaludno se pokušavajući
obuzdati u neterpeljivosti prema Arnu, Mor ga u nekoliko navrata
ismije, a kad je u tome – prigodom natjecanja u ronjenju pretjerao,
vlastelin otkaže službu Morovu ocu. Morov otac, vezan za prirodu kao
i Mor, umire od bola i žalosti kad na imanje dolazi novi upravitelj,
koji je prepun planova. Mor je pokopao oca u šumi koju je i on toliko
volio, u najljepšem dijelu šume, tamo gdje je samo on zalazio, a
potom se pretvara u vukodlaka. Vrijeme prolazi, a vukodlak se
osvećuje: kolje stoku i ispija joj krv, baca otrov u bunare, pali stogove
žita… Seljaci se sve više bune a i u vlastelinske odaje uvukao se strah.
Šu se neposredno nakon Morova nestanka razboljela i njezina se
bolest sve više razmahuje. Uskoro se otkriva kakav je čovjek Arno
doista: iako plemićkoga podrijetla, siromašan je jer je kockar, lupež i
pustolov. I novi upravitelj njegov je ortak: svi planovi o modernizaciji
imanja zapravo su njihove spletke i prijevare kojima kane namiriti
svoje dugove. Na imanju sve polazi nizbrdo. Šu se osamljuje,
tuberkuloza sve više napreduje i otac je šalje na liječenje u Švicarsku.
Arno naglo nestaje s imanja nakon što se otkriva da je krivotvorio
vlastelinov potpis i podigao veće iznose novca. Šu umire u dalekom
Davosu, ne vidjevši više imanja ni voljenog Mora. Pripovijest
završava silnom boli i čežnjom Mora-vukodlaka, koji stoljećima svako
predvečerje čeka Šu da se vrati cestom prema imanju.

VRSTA I TEMA DJELA

Odrediti vrstu ovoga djela unutar klasične podjele književnih vrsta,
izrazito je teško. Mor nosi podnaslov fantastična pripovijest, i on je
opravdan jer ima fantastičnih motiva. Najznačajnija osobina i
vrijednost ove pripovijesti jest osebujno miješanje proznih i lirskih
elemenata. Mora možemo najtočnije odrediti kao vrstu imaginativne
proze: otvorene proze koja u sebi objedinjuje različite stilske
elemente, prozne i lirske, te time ruši klasične granice među
književnim vrstama. S druge strane, možemo ovu pripovijest
promatrati i kao klasičnu alegorijsku priču. Tada otčitavamo njezinu
metaforičnost u cjelini i otkrivamo piščeve poruke o odnosu čovjeka i
prirode.
TEMA
U prvom planu je neostvarena ljubav Mora i Šu, no i povezanost
čovjeka i prirode za koju autor smatra da je glavni uvjet za čovjekovu
sreću. Ova pripovijest je ustvari hvalospjev prirodi, njezinoj ljepoti,
skladu i savršenom uređenju.
VRIJEME I MJESTO RADNJE
Kategorije prostora i vremena u pripovijesti uvjetovane su miješanjem
stvarnosti i fantastike u razvoju priče. Vrijeme radnje jest 20. stoljeće,
no zbog fantastike, vrijeme radnje možemo smjestiti u bilo koje doba
pa je ono i bezvremensko. Radnja pripovijesti zbiva se na
vlastelinskom imanju, znači na dvoru, zatim u šumama, livadama,
oranicama…
ANALIZA LIKOVA
MOR je glavni lik ove pripovijesti, sin upravitelja vlastelinskog
imanja. Odrastao u prirodi, srastao je s njome toliko da razumije
njezin govor, kako priča djevojci Šu: (čitam cit) Mor je snažan i lijep
kao priroda kojoj se je potpuno predao, zaboravivši nekadašnje dane
školovanja u gradu: čitam cit. Pošten je čak i u svojoj nenaklonosti
prema Arnu, čist i neiskvaren, plemenit iako neobrazovan.
ŠU je lijepa vlastelinska kći, zaljubljena u Mora, očarana načinom na
koji živi. Svjesna da je staleška razlika među njima prevelika
prepreka, ne suprotstavlja se ocu kad joj za muža namijeni Arna. No
kad uvidi svoju pogrešku, i sama je svjesna da je kasno: čitam cit.
Prihvaća svoju bolest i skoru smrt gotovo kao kaznu za svoju i očevu
oholost.
ARNO kockar, varalica, pustolov i prevarant plemićkoga podrijetla,
tip čovjeka koji će za lagodan život učiniti sve, pa čak se i oženiti, ne
bi li time sebi priskrbio društveni život.
ANALIZA STILA
„Čujem kako plaču zeleni valovi stare Pločnice,…” (cit., str.13) –
PERSONIFIKACIJA
„…osjećam miris jetrenke, šumskih gljiva i jaja.” (cit., str.13) –
OLFAKTIVNI MOTIV
„Pločnica, zelena i mirna rijeka, spavala je kao majka.” (cit., str.14) –
USPOREDBA
„Mor se budi, osjeća nečiju tanku, finu ruku i sav drhti…” (cit., str.50)
– EPITET
„Čini se da su one danas crvene kao koralj.” (cit., str.56) –
USPOREDBA
JEZIK
Najdojmljivija osobina ovoga teksta je upravo njegov lirizam:
miješanje elementa lirskog stila u jednoj priči toliko je snažno da na
mahove pripovijest postaje pj. u prozi. Lirizam teksta najizrazitiji je u
opisima prirode, točnije, u međusobnom prožimanju prirode i duše
glavnog lika. Pri samom čitanju čitatelj i ne uočava majstorsku
onomatopejičnost ovoga opisa postignutu brojnim aliteracijama ( što
je aliteracija?). Rečenica: Krupne kapi kiše klize kladama, klokoću
kolosijecima i krševima. Zadivljuje sugestivnošću postignutom
učestalim ponavljanjem glasa k na počecima riječi.
Emocionalnost jezika: Sudeta ostavlja dojam kontrolirane, prigušene
emocije. U tome se služi eliptičnim rečenicama, trotočjima,
uskličnicima, upitnicima. Mor je pisan filmično, što svjedoči o
njegovoj modernosti.