SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

Sveučilišni preddiplomski interdisciplinarni studij Kultura i turizam

Seminarski rad iz Turističke geografije svijeta

NOVI ZELAND

Dorotea Butković
U Puli, srpanj, 2014. ak. god. 2013./2014.
 SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................. 3
2. GEOGRAFSKI POLOŽAJ NOVOG ZELANDA .............................................................. 4
3. PRIRODNA ATRAKCIJSKA OSNOVA SJEVERNOG OTOKA ................................... 5
3.1. Geomorfološka obilježja ..................................................................................................... 5
3.2. Klimatska obilježja i vegetacija .......................................................................................... 6
3.3. Hidrogeografska obilježja .................................................................................................. 8
4. TURISTIČKA PONUDA SJEVERNOG OTOKA ............................................................ 9
4.1. Antropogene atrakcije ......................................................................................................... 9
4.2. Biogeografske atrakcije ..................................................................................................... 11
4.3. Izdvojene turističke destinacije ......................................................................................... 11
5. PRIRODNA ATRAKCIJSKA OSNOVA JUŽNOG OTOKA ......................................... 13
5.1. Geomorfološka obilježja ................................................................................................... 13
5.2. Klimatska i hidrogeografska obilježja .............................................................................. 14
6. TURISTIČKA PONUDA JUŽNOG OTOKA .................................................................. 15
6.1. Antropogene atrakcije ....................................................................................................... 16
6.2. Biogeografske atrakcije ..................................................................................................... 17
6.3. Izdvojene turističke destinacije ......................................................................................... 18
7. TURISTIČKI PROMET I RAZLOG POSJETA .............................................................. 19
8. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 23
9. LITERATURA.................................................................................................................. 24
10. IZVORI ............................................................................................................................. 25

2
1. UVOD

Tema ovog seminarskog rada je Novi Zeland, odnosno geografska obilježja njegovog
podneblja te poveznica sa turizmom. Cilj seminarskog rada jest predstaviti Sjeverni i Južni otok
Novog Zelanda kao turističku destinaciju s geografskog aspekta. U poglavljima koji slijede nakon
uvodne riječi najprije će se istaknuti geografski položaj države, zatim se predstavlja najprije
prirodna osnova Sjevernog otoka, temelj za razvoj diferenciranih oblika turizma na oba otoka, te
antropogene atrakcije i izdvojene destinacije. Isti redoslijed vrijedi i za Južni otok. Kao okosnica
u pretposljednjem poglavlju rada, kratak je osvrt na porijeklo i razloge dolaska posjetitelja.

Za izradu ovog seminarskog rada kao prikladne metode odabrane su: metoda analize,
metoda studija slučaja, statistička metoda, te metode dokazivanja i sinteze. Metodom studija
slučaja istraživan je slučaj Novog Zelanda, odnosno veza turizma i geografije u okviru turističke
geografije. Prikupljanjem literature i statističkih podataka, te njihovom analizom na objektivan
način se nastoji pomoću metode dokazivanja pronaći uzročno-posljedična veza geografskih
čimbenika i nastanka i razvoja turizma na prostoru Novog Zelanda. Poslije temeljite analize i
predstavljanja prikupljenih podataka u svojstvenu cjelinu, na temelju metode sinteze izvedeni su
zaključci o vezi i utjecaju geografskih čimbenika na nastanak i razvoj novozelandskog turizma.

3
 2. GEOGRAFSKI POLOŽAJ NOVOG ZELANDA

Novi Zeland je, gledajući politički smještaj, jedna od država Australije i Oceanije. To
područje obuhvaća, osim dva glavna otoka Novog Zelanda, njegove priobalne otoke Tokelau i
otočne skupine Mikroneziju, Polineziju, Melaneziju te tzv. prakontinent Australiju (Bakarić
Palička, ur., 2003). Država Novi Zeland je jugoistočno od Australije udaljena 2000 kilometara.
Površinom od 270 534 km² je od Australije manja otprilike dvadeset i osam puta. Glavni otoci se
pružaju od smjera sjevera prema jugu, svojom dužinom od 1600 km (Curić i dr., 2013).

Područje Novog Zelanda se dijeli na dvije turističke

regije – Sjeverni i Južni otok uključujući i obližnje otoke koji
im pripadaju. Dva glavna otoka razdvojena su Cookovim
prolazom, sa istočne strane otoka nalazi se Tihi ocean, dok
ih od Australije dijeli Tasmanovo more (sl. 1). Prometno-
geografska izolacija Novog Zelanda presudno utječe na
njegovu marginalnu ulogu u međunarodnom turizmu (Curić
i dr., str 84, 2013). No svi se autori bespogovorno slažu oko
činjenice da je otočje najpoznatije po slikovitim krajolicima,
očuvanoj prirodi i bogatoj endemskoj flori i fauni.

Ljepota i očuvanost prirodnog okoliša posljedica su

malog broja stanovnika i slabe industrijske razvijenosti
Slika 1. Prikaz geografskog položaja (Curić i dr., 2013). Za razliku od, primjerice, europskih
nacionalnih parkova Novog Zelanda
(Izvor: Geografija turizma, Curić, Z., i dr.,
turističkih središta koje mijenjaju svoj prirodni krajolik kako
2013) bi dosegli standarde modernog masovnog turizma, turizam
Novog Zelanda razvijan je tako da poštuje i čuva prirodnu baštinu.

4
3. PRIRODNA ATRAKCIJSKA OSNOVA SJEVERNOG OTOKA

S obzirom na orogenezu koja je uvjetovala raznolik reljef, te smještaj Sjevernog i Južnog

otoka između 34° i 47° južne geografske širine (Turner et al., 1998), i prirodna atrakcijska osnova
je specifična po ekstremima u prirodnoj atrakcijskoj osnovi.

3.1. Geomorfološka obilježja

Pomicanje velikih ploča Zemljine kore, prije 360 do 300 milijuna godina, stvorilo je
specifičan otočni niz i oceanske jarke. Zatim je slijedilo tektonsko pomicanje već postojećih
sedimentnih stijena koje danas čine tri četvrtine kopnene površine Novog Zelanda. Ovaj je period
trajao oko 250 milijuna godina i tipičan je po izbrazdanim oceanskim sedimentnim i vulkanskim
stijenama. Erozija i kontinuirano pomicanje tektonskih ploča, uz neprestane vulkanske aktivnosti
na sjevernom otoku, uvelike su utjecali na krajobraz otoka (Dalziel, Moran, 2014). Upravo
zahvaljujući spomenutim prirodnim silama danas Sjeverni otok privlači posjetitelje brojnim
vulkanima, termalnim područjima i jednako impresivnim vulkanskim depresijama.

Jasna linija vulkana, od kojih su neki još aktivni, proteže se južno od otoka Whakaari u
zaljev Plenty, preko planine Putanaki (Edgecombe) i visoko aktivnih termalnih područja u i oko
jezera Rotoura i Taupo. Taupo, najveće novozelandsko jezero, formirano je za vrijeme vulkanske
eksplozije 186 g. poslije Krista i još uvijek ima aktivna termalna područja u blizini (Turner et al.,
1998). Južno od jezera Taupo su sjeverno otočni veliki vulkani Tongariro, Ruapehu, Ngauruhoe i
nešto manji Pihanga koji plijene pažnju posjetitelja. Nešto dalje, jugozapadno, nalazi se vrh
vulkanskog kratera planine Taranaki (Egmont). Vulkanskom aktivnošću, odnosno od ostataka
vulkanskog kratera koji je ispunilo more, nastala je i današnja Wellingtonska luka, Port Nicholson.
I drugi dijelovi Sjevernog otoka imaju dokaze o vulkanskoj aktivnosti: u Aucklandu postoji više
od 50 vulkanskih vrhova, uključujući većinu njegovih poznatih brda koji se izdižu iznad nizina
(One Tree Hill, Mt. Eden, itd.). Sjeverni otok ima neke dijelove brda i planina nastalih boranjem i
izdizanjem: dijelovi planina Taraura i Ruahine u južnom dijelu otoka. U središtu Sjevernog otoka
smještena je visoravan.

5
 Važno je spomenuti da je Novi Zeland dio Vatrenog prstena – središnjeg oceanskog
seizmičkog pojasa kojeg obilježavaju česti potresi i snažna vulkanska aktivnost (sl. 2) (Dalziel,
Moran, 2014). Srećom, to ne utječe na turiste koji posjećuju otoke.

Slika 2. Geografski položaj i prostiranje vatrenog kruga

(Izvor: MySnowPro.com, 2014)

3.2. Klimatska obilježja i vegetacija

Kao što je ranije naglašeno, novozelandsko područje nalazi se u tzv. „roaring forties“ širini,
što znači da prevladava vjetar koji puše od zapada prema istoku (sl. 3). Karakteristično je za ovaj
vjetar da njegova snaga varira od blagog, osvježavajućeg povjetarca do povremenih orkanskih
oluja u zimskom periodu. Kada dolazi preko Tasmanskog mora onda je relativno topao i vlažan.,
što, zajedno za visokim prosječnim temperaturama u ljetnim mjesecima, omogućava razvoj
kupališnog turizma duž poluotoka Coromandel.

Na slici 3 možemo vidjeti i tipove vegetacije koje uspijevaju na otoku. Prevladava miješana
šuma bjelogorice, označena tamnijom zelenom. Svjetlija boja predstavlja rasprostranjenost bukove
šume, na istočnom dijelu otoka. Sjeveroistočni dio središnjeg područja, gdje su vulkani,
karakteristično je po obilju papratišta i šikarom. Ovaj fenomen možemo povezati sa vulkanima i
geotermalnim područjima koja pogoduju razvoju ovakvog tipa vegetacije. Kao specifičan tip
vegetacije za Sjeverni otok možemo izdvojiti kauri-bor, čija je granica označena crvenim
točkicama na karti. O njemu će biti više riječi u posebnom poglavlju o biogeografskim atrakcijama.

6
 Slika 3. Prikaz smjera puhanja vjetrova u Novom Zelandu
(Izvor: Veliki atlas životinja, Vujnović, ur., 1990)

Zbog različitih geoloških faktora Sjeverni i Južni otok imaju različite količine i periode
padalina (sl. 4). Na Sjevernom otoku zapadni dio visokih vulkana dobije puno više kiše nego
istočni, no jasna granica ipak ne postoji, kao što je to slučaj kod Južnih Alpa. Padaline su ovdje
ravnomjernije, a godišnji prosjek iznosi otprilike 1300 mm po m2 (Turner et al., 1998). Velika
količina padalina utječe na već spomenutu vegetaciju, no ne i na razvoj turizma iz razloga što ljeti,
kada se i odvija kupališni turizam, prevladavaju sunčani dani, a zimi kišni.

Slika 4. Slikovni prikaz količine padalina u Novom Zelandu s obzirom na klimatske faktore
(Izvor: Veliki atlas životinja, Vujnović, ur., 1990.)

7
 I kod temperature postoje ekstremi i varijacije s obzirom na geografski položaj oba otoka.
Kako se Novi Zeland nalazi na južnoj Zemljinoj polutki, period godišnjih doba je „obrnut“ od
onog na sjevernoj hemisferi. Točnije, zima na Novom Zelandu traje od lipnja do kolovoza, a ljeto
od prosinca do veljače. Krajeva sa snježno-šumskim klimama nema na južnoj hemisferi jer na
odgovarajućim geografskim širinama nema kopna, već prevladava ocean. Za Novi Zeland
specifična je umjereno topla vlažna klima podtipa Cf (Šegota, Filipčić, 2003) Na sjevernom dijelu
Sjevernog otoka je veoma toplo i ugodno u bilo koje doba godine zbog blizine ekvatoru. Naravno,
više nadmorske visine su uvijek znatno hladnije, a i u Wellingtonu je znatno vjetrovitije od drugih
mjesta zbog vjetra koji prolazi Cookovim prolazom. Iako je na Sjevernom otoku veoma toplo
tijekom cijele godine, neke nizine i visoravni u zimskom periodu ipak imaju snježni pokrivač:
Canterburijska nizina na Sjevernom otoku, visoravan oko nacionalnog parka Tongariro na sjeveru.
Količina snijega koja se zadržava na navedenom području nije dovoljna za razvoj zimskog
sportsko-rekreativnog turizma (Turner et al., 1998).

Vlažnost zraka varira od 70 do 80 posto na obali, što u ljetnim mjesecima može stvarati
poteškoće, posebice u kombinaciji sa visokim temperaturama. U unutrašnjosti je a obično oko
deset posto niža pa se može očekivati da će i posjeti turista biti brojniji u tom dijelu otoka.

3.3. Hidrogeografska obilježja

Kada je voda u pitanju, Novi Zeland je ima u sva tri agregatna stanja – od rijeka tekućica,
mora, jezera, do gejzira što ispuštaju vruću paru i termalnu vodu. Stanovnici je iskorištavaju u
prvenstveno dvije svrhe: za gospodarstvo te kao turističku atrakciju.

Sjeverne obale jezera Taupo pružaju veliki prostor za ekonomske aktivnosti i šumarstvo.
Dalje na sjeveru pružaju se riječne terase koje, zahvaljujući izuzetno plodnom tlu pružaju
mogućnost razvoja poljoprivrede i stočarstva. Ključno mjesto ovog područja jest Auckland, sa
svojom dubokom lukom na istoku i plitkom lukom na zapadu. (Dalziel, Moran, 2014). Jezero
Taupo i Aucklandske luke osim gospodarskog, imaju i izražen turistički značaj. Jezero zbog svoje
prirodne ljepote i veličine, a Auckland zbog dvije luke koje omogućavaju razvoj nautičkog
turizma.

8
4. TURISTIČKA PONUDA SJEVERNOG OTOKA

Zbog suptropske klime na sjevernom se otoku razvio kupališni turizam. U središtu otoka,
oko vulkanskih vrhova, turiste privlače vulkanski oblici kao što su gejziri u Rotouri, zatim
vulkanski otok White poznat i pod imenom „Whakaari“, te jezero Taupo. Od nacionalnih parkova
istaknuti su oni najposjećeniji. Slijedi sportsko-rekreativni turizam koji se odvija zimi, u
planinskim predjelima. Vinogradarstvo je istaknuto iz razloga što je danas veoma popularan
gastro-turizam i mnoge manifestacije na temu hrane i pića. Od gradova su navedeni Gisborne kao
vinogradarsko središte, New Plymouth sa najvećim muzejom maorske umjetnosti i glavni grad
Wellington (tab. 1) (Curić i dr., 2013).

Tablica 1. Popis turističkih atrakcija i vrsta turizma razvijenih na sjevernom otoku, te nazivi
mjesta ili područja na kojem su se oni razvili

Oblik turizma (atrakcije, aktivnosti) Naziv

Kupališni turizam Poluotok North Auckland, zaljev Doubtless,
poluotok Coromandel i Auckland
Nautički turizam Whangarei, Opua
Ribolov Tutukaka, Russell
Vulkanski reljefni oblici Rotoura, jezero Taupo
Nacionalni park Te Urewera, Tongariro, Whanganui
Sportsko-rekreativni turizam Taranaki (Mount Egmont), Ruapehi
Vinogradarstvo (vinske ceste i podrumi) Zaljev Hawke, dolina Wairarapa
Gradovi Gisborne, New Plymouth, Wellington
Izvor: Geografija turizma, Curić i dr., 2013

4.1. Antropogene atrakcije

Od antropogenih atrakcija Sjevernog otoka izabrana je maorska kultura jer je specifična po

svojoj očuvanoj tradiciji čija povijest seže čak 1200 godina unatrag. Danas u svijetu poznati po
svojim tetovažama i plesu, Maori svoju kulturu „kod kuće“ plasiraju kao turistički proizvod. U

9
slijedećem tekstu je ukratko prezentirana njihova kultura te običaji koji se predstavljaju
posjetiteljima (Curić i dr., 2013).

Maori su polinezijski starosjedioci Novog Zelanda. Područje Novog Zelanda naselili su

oko 800. godine poslije Krista, u migraciji sa Južno pacifičkih otoka. Kao takvi, maorski jezik i
kultura vrlo su slični polinezijskim. Pojam „Maori“ se počeo povezivati sa Polinezijcima tek od
dolaska Europljana na otoke Novog Zelanda. Za razliku od novopridošlica, Maorsko društvo bilo
je organizirano u plemena, sa starješinom na čelu.

Povijest Maora slična je povijesti ostalih starosjedioca u koloniziranim zemljama. Doticaj

sa oružjem i bolestima koje su kolonizatori donijeli sa sobom, utjecalo je na Maore i uzrokovalo
sukobe među plemenima. Kao krajnji rezultat došlo je do smanjenja njihove populacije. Prema
popisu iz 2006., Maori danas čine tek 14,6% ukupnog stanovništva (Curić i dr., str 85, 2013).

Danas maorska kultura predstavlja jednu od glavnih atrakcija Novog Zelanda. Pjesma
„Haka“ poznata je diljem svijeta, zahvaljujući nacionalnom ragbijaškom klubu „All Blacks“ koji
ju izvodi ritualno prije svake utakmice. To je maorska ratna pjesma koja prethodi borbi. Izvodi se
uz gromoglasno urlanje, uz brze pokrete ruku koji simuliraju udaranje protivnikove glave i žestoko
udaranje nogama o pod (Turner et al., 1998). Često se izvodi u turističke svrhe, kao dobrodošlica
posjetiteljima.

Osim zastrašujuće dobrodošlice, posjetitelji imaju priliku upoznati se sa maorskom

kulturom tako da posjete „marae“. „Marae“ je otvoreno mjesto ispred „whare hui“ ili kuće
dobrodošlice, no pojam se često koristi i za opis same kuće. To je sveto mjesto za Maore prema
kojemu se odnose sa velikim poštovanjem. Neki od običaja i tradicija „marae“ uključuju:

Turangawaewae – to je mjesto za stajanje

Whanau-ngatanga, Manaakitanga, Aroha, Wairua, Mauri – to je mjesto rodbine,
prijateljstva, ljubavi, spiritualnosti i životne snage
Whakarongo kii nga kaumatua – poštovanje starijih
te hunga ora ; te hunga mate – to je mjesto gdje se spajaju život i smrt, gdje život pridaje
čast smrti
Maori reo – čuvanje i korištenje maorskog jezika

10
Ritual dobrodošlice – Te powkhiri Ki Te Manuhiri – se izvodi svaki put kada posjetitelji dođu na
„marae“. Oni donose sjećanja na svoje preminule. Stoga domaćin iskazuje poštovanje preminulima
onoga koji je došao u posjet, te posjetitelj čini isto za domaćina. Ceremonija „skida“ tabu i dopušta
gostu i domaćinu interakciju. Valja istaknuti da gost mora izuti obuću prije nego uđe u kuću
dobrodošlice (Turner et al., 1998).

4.2. Biogeografske atrakcije

U ovom su potpoglavlju ukratko predstavljeni primjerci flore i faune Sjevernog otoka. Prvi
primjer, novozelandske ptice trkačice, može se vidjeti samo u obliku vjerne replike ili slikovne
rekonstrukcije u muzejima, dok je smeđi kivi njezin živući rođak. Od flore je izdvojeno ranije
spomenuto stablo kauri kao svojevrstan simbol Sjevernog otoka.

1) Anomalopteryx parva – Novozelandska ptica trkačica, najmanja iz vrste moavki. Izumrle

su dolaskom kolonizatora i drugih životinja (Vujnović, ur., 1990).
2) Apteryx australis – Smeđi kivi, posljednji je preživjeli član drevne obitelji moavki. Ima
zakržljala krila, a tijelo mu je obraslo dugim perjem nalik na dlaku (Vujnović, ur., 1990).
Najpoznatija je novozelandska ptica, proglašena je simbolom Novog Zelanda (Turner et
al., 1998).

3) Agathi australis – Drvo „kauri“ raste samo na Sjevernom otoku i poluotoku Coromandel.
Poznato je po tome što su ga kolonizatori masovno iskorištavali i sjekli zbog kauri-gume
koja je bila glavni sastojak za izradu laka. Ovo stablo može narasti do trideset metara u
visinu i doseći starost od dvije tisuće godina (Turner et al., 1998).

4.3. Izdvojene turističke destinacije

Od prethodno spomenutih turističkih mjesta i atrakcija red je detaljnije predstaviti

najatraktivnije za Sjeverni otok:

11
1) Waikato regija je jedna od ukupno šesnaest regija Novog Zelanda. Slovi kao najspektakularnije
područje za planinarenje i šetnje u državi. U ovoj regiji, točnije u Hakarimata rezervatu i „Kauri
Loop“ ruti, posjetitelji mogu vidjeti šume kauri stabala iz kojih se nekada koristilo kao izvor za
izradu laka. . Ili mogu proći rutom vulkana, specifičnih za Sjeverni otok. Kao posebnu ponudu i
zanimljivost, ova regija nudi obilazak mjesta gdje je snimana popularna filmska trilogija
„Gospodar prstenova“. Isto tako mogu obići i stvarni dom hobita, pored Matamate. Posjetitelji i
ljubitelji ove trilogije mogu se detaljnije informirati na web stranici www.hobbitontours.com i
sami odabrati mjesta koja žele vidjeti (Gunderson, 2014).

2) Wellington, glavni grad Novog Zelanda, poznat je pretežito po antropogenim turističkim

atrakcijama britanskog porijekla. U ovom tekstu biti će izdvojene dvije:

a) Zgrada Odlin, nalazi se u lučkoj četvrti u ulici Taranaki. Sagrađena je početkom dvadesetog
stoljeća, kao glavni ured trgovaca željezom i deblima. Zgrada je rijedak primjer industrijske
gradnje u edvardijanskom stilu. Danas se na gornjim etažama smjestila novozelandska burza i još
nekoliko tvrtki, a na posljednjim je sedam luksuznih apartmana.

b) Kraljičini lučki uredi, poznati kao „shed 7“ što u prijevodu znači „skladište 7“. Ovi su uredi
najprije služili kao uredi za poslove raznih vrsta, skladište vune i izložbeni prostor. Sagrađeni su
1896, po nacrtu Fredericka de Jersey Clerea, u viktorijanskom stilu. Izvrstan su primjer očuvane
arhitektonske kulturne baštine. Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća prenamijenjeni
su u apartmane, a od 2000 godine se ovdje smjestila i novozelandska Akademija primijenjenih
umjetnosti (Wellington Waterfront, 2014).

3) Nacionalni park Rotoura privlači posjetitelje već više od stoljeća zahvaljujući ljekovitoj
sumpornoj vodi, gejzirima i bazenima kipućeg blata. Lokalno maorsko stanovništvo nekada je
koristilo ljekovito blato iz ovih bazena kako bi izliječili ozljede dobivene tijekom lova. Danas
posjetitelji mogu iskusiti ljekovita svojstva geotermalne vode i blata u posebnim geotermalnim
parkovima Hell's Gate i Wai Ora Spa. Zanimljivo je da, zbog položaja otoka na liniji vatrenog
kruga, vulkanska aktivnost stalno prisutna, a proteže se i u podzemlje. Posljedice ove aktivnosti
vide se i kako u obliku pare izlazi iz cesta na ulicama Rotoure (Gordon, 2014). Regija u kojoj se
ovaj nacionalni park nalazi najpoznatija je, osim gejzira i vulkana, i po karakterističnoj vrsti ptice
Kiwi koja se može naći jedino u Novom Zelandu (Gunderson, 2014).

12
4) Tongariro National Park izdvojen je kao atrakcija zbog toga što je 1993. godine postao prvi na
Unesco-voj listi svjetske baštine, i to po kriteriju koji opisuje kulturni krajolik. Slično
nacionalnom parku Rotoura, i Tongariro obiluje aktivnim vulkanima. Ali, za razliku od Rotoure,
planine u srcu parka za Maore imaju kulturno i vjersko značenje,te simboliziraju duhovnu vezu
između maorske zajednice i okoliša (UNESCO, 2014).

5. PRIRODNA ATRAKCIJSKA OSNOVA JUŽNOG OTOKA

Na početku krede, novog geološkog razdoblja, prije 145 milijuna godina, Rangitata
orogenezom nastaju planine na Južnom otoku, dok se na Sjevernom nastavilo brazdanje.
Djelovanjem erozije izgled nastalih planina se promijenio, površina mora se izdigla i prekrila
većinu kopna. Na kraju oligocena, počela je Kaikoura orogeneza koja je ponovno podigla kopno
iznad razine mora, uključujući i Južne Alpe na Južnom otoku. Većina Zemljinih pomicanja
povezanih sa Kaikoura orogenezom nastala je, a i dalje se odvija, duž hrpta Južnog Alpskog
planinskog lanca (Dalziel, Moran, 2014).

5.1. Geomorfološka obilježja

Na Južnom otoku se dvije tektonske ploče sudaraju, što rezultira procesom nazvanim
„crustal shortening“. Upravo je ovaj proces uzrokovao izdizanje Alpa cijelom dužinom otoka. Iako
one imaju mnogo kiše, i stoga mnogo erozije, njihov prosjek izdizanja se i dalje odvija pa Alpe i
dalje „rastu“ – čak do 10 mm godišnje (Turner et al., 1998).

Većina reljefa na Južnom otoku nastala je djelovanjem tektonskih ploča, no ima i područja
koje su oblikovale vulkanske sile. Takvo područje je turistički značajan Poluotok Banks. On je
nastao zahvaljujući vulkanskim seizmičkim silama i aluvijalnim nanosima sa Južnih Alpa.

Područje Južnog otoka koje bez sumnje privlači najviše pažnje obožavatelja zimskog
turizma jesu fjordovi. Ovi ledenjački oblici datiraju skroz u doba pleistocenske oledbe koja je
Novom Zelandu „ostavila“ 12 ledenjaka i morsku obalu izbrazdanu brojnim fjordovima (Curić i

13
dr., 2013) . Većina sjeverozapadnog, najjužnijeg dijela otoka ledenjačkog postanka zaštićena je u
sklopu nacionalnog parka Fiordiland, zajedno sa fjordovima Milford Sound i Doubtful Sound.
Određeni izvori kao što je britanska enciklopedija smatraju da u Južnim Alpama ima preko 360
ledenjaka, a ne 12. Najveći je Tasmanski, dug 29 kilometara i nešto širi od 0,8 kilometara., a Fox
i Franz Josef su najveći na zapadnim padinama. Ledenjaka ima i na Sjevernom otoku na padinama
planine Ruapehu, no oni nisu u prvom planu turističke ponude.

5.2. Klimatska i hidrogeografska obilježja

Geografija Južnog otoka stvara obrazac puhanja u kojem prevladavajući vjetar, nakon što
izgubi vlagu, puše istočno kao suh vjetar skupljajući toplinu i brzinu kada prolazi nizbrdo prema
Canterburijskoj nizini prema Pacifičkoj obali. Ljeti ovaj fenski vjetar može biti vruć, suh i jak. No
kada dolazi sa juga, tj. sa sjevernog dijela Antarktike, onda je leden i oštar (Turner et al., 1998).
Na području Južnih Alpa gdje je snažan utjecaj fenskog vjetra, vlažnost zraka može biti vrlo niska
(Dalziel, Moran, 2014), što u kombinaciji sa hladnim zrakom što pogoduje samo zimskom turizmu
i profilu posjetitelja koji preferiraju zimske uvjete i aktivnosti.

Snijeg je karakterističan za ovaj otok, pogotovo planinski Alpski dio, no može ga biti i na
morskim razinama na Južnom otoku, ali na ekstremnom jugu. Zahvaljujući snježnoj suhoj klimi i
niskim temperaturama tijekom cijele godine, snijeg je presudan faktor u razvoju zimskog sportsko-
rekreativnog turizma.

Planinski predjeli oba otoka presijecaju mnoge rijeke, specifične po svojoj brzini, i
nepogodnosti za plovidbu. Najduža je Waikato na Sjevernom a najbrža Clutha na Južnom otoku.
Mnoge rijeke se ulijevaju ili izlijevaju u jedno ili više brojnih jezera povezanih sa planinskim
lancima (Sl. 5.). Mnoga od tih jezera su iskorištena kao izvori energije u hidroelektričnim
projektima. (Šegota, 2000) Postoji nekoliko umjetnih jezera kao npr. jezero Benmore,, stvorenih
isključivo kao izvor energije za pokretanje hidroelektrana (Dalziel, Moran, 2014).

14
 Slika 5. Geografska karta sa prikazom novozelandskih luka, rijeka i jezera
(Izvor: Encyclopaedia Britannica, 2014)

6. TURISTIČKA PONUDA JUŽNOG OTOKA

Južni otok je poznat po svom slikovitom krajoliku i raščlanjenom reljefu u području Južnih
Alpa. Zahvaljujući nekoliko nacionalnih parkova, Novi Zeland je trajno uspio zaštititi najljepšu i
najvrjedniju turističku atrakciju Južnog otoka – fjordove i ledenjake. Čak četrdeset posto površine
planine Aoraki prekrivaju ledenjaci, a devetnaest vrhova je više od 3 000 metara nadmorske visine.
Osim planina, Južni otok nudi mnoge druge atrakcije.

Kao glavno središte termalnog turizma na otoku ističe se grad Hanmer Springs. U turističke
svrhe prilagođeno je stanište albatrosa, morskih lavova i kolonija pingvina, uvijek poštujući i
pazeći da se antropogenim utjecajem ne našteti autohtonoj flori i fauni. Od isključivo antropogenih
atrakcija istaknuti su Queenstown koji je, zahvaljujući niskim prosječnim godišnjim
temperaturama (New Zealand Statistics, 2014), razvio zimski sportski turizam, te gradove poznate
po kulturno-povijesnim spomenicima. Turistima je posebno zanimljivo promatranje kitova na
obalama grada Kaikoura, te ronjenje i ribolov u zaljevu Marlborough (tab. 2) (Curić i dr., 2013).

15
Tablica 2. Popis turističkih atrakcija i vrsta turizma razvijenih na južnom otoku, te nazivi mjesta
ili područja na kojem su se oni razvili
Oblik turizma (atrakcije, aktivnosti) Naziv

Ledenjaci i fjordovi Franz Josef, Fox; Milford Sound i

Doubtful Sound
Nacionalni park Westland, Aoraki, Mount Aspiring,
Fiordiland, Rakiura, …
Geomorfološki fenomeni Poluotok Akaroa, Banks
Termalni turizam Hanmer Springs
Fauna Poluotok Otago
Kulturno-povijesni spomenici Christchurch, Timaru
Zimski sportski turizam Queenstown
Gradovi Akaroa, Dunedin, Nelson, Oamaru,
Invercagill
Ostalo Kaikoura (promatranje kitova), zaljev
Marlborough (ronjenje, ribolov, vino)
Izvor: Geografija turizma, Novi Zeland, Curić i dr., 2013

6.1. Antropogene atrakcije

Zbog povijesnih razloga, njihova je ponuda nešto manja. Glavninu ovog tipa atrakcija u
Novom Zelandu čini autohtona Maorska kultura, te manji broj kulturno-povijesnih spomenika i
muzeja. Uzrok nedostatku kulturno-povijesnih spomenika jest kasno naseljavanje novozelandskih
otoka. Ono je počelo tek sredinom 19. stoljeća i intenzitet dolaska bio je slabiji nego u druge
prekomorske krajeve (Curić, i dr., 2013). Kao reprezentativan primjer antropogene atrakcije uzet
je grad Christchurch zbog svoje autentičnosti i moderne arhitekture koja se pokušava uklopiti sa
onom što su je izgradili europski doseljenici, a danas se smatra autohtonom.

Christchurch:
Slika 6 predstavlja spoj moderne i tradicionalne umjetnosti u centru Christchurcha, na starom trgu
Katedrale. Ovaj grad još i zovu „najengleskijim gradom izvan Engleske“. Slijedeća fotografija (sl.
7) prikazuje jednu od zanimljivijih turističkih atrakcija – gradski tramvaj. On vozi posjetitelje kroz
sam centar grada, koji je danas poznat po svojim engleskim običajima, magli, blatu, vrbama i

16
gotičkoj arhitekturi. 1850. godine, kada je i osnova, pjesnik Denis Glover prozvao je gradski
krajolik „najzagađenijim dijelom Canterburijske nizine ” (Gordon, 2014).

Slika 6. Fotografija prikazuje gradski tramvaj koji vozi centrom Christchurcha

(Izvor: Carrol Claver, National Geographic, 2014)

Slika 7. Fotografija snimljena na trgu Katedrale u Christchurchu

(Izvor:Jose Fuste Raga, National Geographic, 2014)

6.2. Biogeografske atrakcije

Iako je u vrijeme naseljavanja otoka 70% Novog Zelanda bilo prekriveno šumom, danas,
zahvaljujući utjecaju čovjeka, samo 10-15% otpada na autohtonu floru i faunu (Turner et al.,
1998). Većina tog područja, zajedno sa pripadajućim biljnim i životinjskim svijetom, je u pravno
zaštićenim područjima nacionalnih parkova i rezervata, te pod Unesco-vom zaštitom.

1) Cyathea dealbata – „Ponga“ paprat je simbol Novog Zelanda, a nose je igrači sportskih
reprezentacija na svojim majicama. Može narasti do deset metara u visinu, a stabljika koja
doseže i do četiri metra u promjeru, na dnu je bijela, a na gornjem dijelu tamno zelena.
Zbog toga se naziva i „srebrna stablasta paprat“.

17
 2) Strigops habroptilus –Poznat pod imenom „Kakapo“, je veoma ugrožena vrsta. Može je se
naći jedino na području Little Barrier i Codfish otocima, gdje nema grabežljivaca. Kakakpo
je najveća papiga na svijetu, noćna je ptica i ne leti, iako se služi krilima za ravnotežu.
Procjenjuje se da je ostalo samo pedeset primjeraka. Posjetiteljima koji žele promatrati ovu
pticu, potrebna je posebna dozvola i pratnja.
3) Sphenodon punctatus – Pilasti premosnik ili „tuatara“ je drevni reptil nalik gušteru.
Pretpostavlja se da je živio u doba dinosaura. Aktivan je noću, hrani se insektima, malim
sisavcima i ptičjim jajima. Može živjeti i do sto godina. Može ga se naći na udaljenim
otocima kao što su The Brothers and Stephens Islands, no i za ovu posjetu je potrebna
posebna dozvola. Postoje primjerci koji „žive“ u wellingtonskom zoološkom vrtu, kući
Otorohanga Kiwi i muzeju u Invercagillu (Turner et al., 1998).

6.3. Izdvojene turističke destinacije

1) Nacionalni park Fiordiland:

Fiordiland (sl. 8), jedan od ukupno četrnaest novozelandskih nacionalnih parkova, nalazi se u
području Te Wahipounamu. Ono obuhvaća jugozapadni dio južnog otoka, zajedno sa ledenjacima
Franz Josef i Fox u planini Aoraki. Područje je pod Unesco-vom zaštitom od 1990 (UNESCO,
2014). Bujno zelenilo mami planinare i istraživače u šetnju brojnim putevima nacionalnog parka.
Bogatstvo paprati i lišaja, priziva u sjećanje Tolkienove mitske šume gdje „sjene žive dan i noć, a
mračna bića tiho se šuljaju pod njima“. Brojni vodopadi, oblaci i drvoredi stabala daju notu
mističnosti ovom najvećem novozelandskom nacionalnom parku. Osim krajolika, u šumama
Fiordilanda žive kea, jedina alpska papiga na svijetu i endemska vrsta takahe, najveća ptica koja
ne leti.

18
 Slika 8. Fotografija fjorda u nacionalnom parku Fiordiland
(Izvor: Brian J. Skerry , National Geographic, 2014)

2) Planina Aoraki i fjordovi:

Južni otok je specifičan po planinskom lancu Južnih Alpa dugom 480 kilometara, sa
novozelandskom najvišom planinom Aoraki, tj. Mount Cook s nadmorskom visinom od 3 754
metara. Planinski lanac obilježava preko dvadeset vrhova viših od 3 000 m nadmorske visine, te
sustav ledenjaka i jezera istog postanka (Dalziel, Moran, 2014). Upravo su Južne planine ostavile
snažan utisak na kapetana Jamesa Cooka, koji je 1773 postao prvi Europljanin koji je istražio ovo
područje (Gordon, 2014). Danas istraživanja nastavljaju hrabri planinari, timovi istraživača ili pak
turisti željni avanture (sl. 9).

Slika 9. Fotografija prikazuje istraživače koji se penju po vrhovima Franz Josef ledenjaka
(Izvor: David McLain, National Geographic, 2014)

7. TURISTIČKI PROMET I RAZLOG POSJETA

Tablica koja prikazuje godišnje dolaske odnosi se na posjete stranih gostiju sa

prebivalištem izvan Novog Zelanda, čiji boravak na otocima iznosi manje od dvanaest mjeseci. Iz

19
tablice se može vidjeti kako je broj noćenja ravnomjerno rastao sve do 2008. godine, kada je
svjetska ekonomska kriza sa zapada stigla i do krajnjeg istoka. Smanjenje je trajalo otprilike
godinu dana, da bi se nakon brzog oporavka, broj dolazaka ponovno počeo povećavati (sl. 10).
Prvi val dolazaka turistički sektor može zahvaliti ogromnoj popularnosti filmske trilogije „
Gospodar prstenova“, čije je snimanje dovršeno 2003. godine. Drugi val dolazaka objašnjava
porijeklo posjetitelja, čije su se zemlje najbrže izvukle iz financijske krize. Broj Australskih gostiju
je ravnomjeran u razdoblju nakon krize, iz čega možemo zaključiti da na njih ona nije imala
velikog utjecaja. Još jedan razlog velikog broja Australskih gostiju je geografski položaj Australije
koja je, za razliku od ostalih zemalja, najbliža Novom Zelandu. Japan i Singapur u razdoblju 2010
– 2011 bilježe porast broja odlazaka u Novi Zeland, dok ostali variraju (tab. 3).

Razlozi zbog kojih strani gosti dolaze na Novi Zeland su različiti: odmor, posjeta
prijateljima i rodbini, posao, odlazak na obrazovanje, te službeni sastanci i konvencije.
Razumljivo, najveći broj dolazaka jest upravo radi odmora. Moderan i užurban način života u
velikim gradovima, prepunim bučnih prometala, sa vrlo malo prirodne vegetacije, uzrokuje u
ljudima nemir, stres i želju za „povratkom prirodi“. A Novi Zeland, zahvaljujući očuvanoj
prirodnoj atrakcijskoj osnovi, im pruža upravo to što im je potrebno – mir, tišinu i predivne zelene
krajolike.

Na prvi pogled čudan, ali povijesno logičan razlog velikog broja dolaska jest posjeta
obitelji i prijateljima (sl. 11). Kao što je ranije objašnjeno, Novi Zeland ne čini samo autohtono
maorsko stanovništvo, već i brojni Europljani što su se početkom devetnaestog stoljeća naselili na
strateška područja Sjevernog i Južnog otoka. Migracije traju i danas, što zbog potrage za poslom i
boljim životom, obrazovanjem ili jednostavno potrebom za promjenom.

20
Slika 10. Broj godišnjih posjetitelja Novog Zelanda za svaku godinu pojedinačno, u razdoblju
2004 – 2014 godine
(Izvor: Annual visitor arrivals, Statistics New Zealand, 2014)

Tablica 3. Prikaz porijekla posjetitelja koji gostuju u Novom Zelandu u razdoblju 2010 – 2014,
računajući početak i kraj godine mjesec ožujak
Kraj godine je ožujak 2013–14
2010 2011 2012 2013 2014

Ukupni dolasci 2,499,102 2,506,639 2,617,930 2,611,377 2,752,257

Top 10 zem alja iz koje dolaze posjetitelji

Australija 1,116,887 1,112,040 1,168,316 1,170,736 1,221,152

Kina 100,520 129,564 160,268 210,240 239,712
SAD 196,452 189,958 184,056 188,032 207,664
Ujedinjeno Kraljevstvo 255,376 219,899 222,152 189,472 191,872
Njemačka 66,017 64,309 63,492 64,800 74,224
Japan 79,619 85,383 65,052 75,472 73,344
Republika Koreja 57,394 65,039 52,552 50,912 52,944
Kanada 48,697 49,141 49,156 47,072 48,176
Singapur 29,986 30,641 39,468 36,896 43,168
Indija 26,111 30,200 28,888 30,000 32,064

Izvor: Key characteristics of visitors, Country of residence of visitors, Year ended March 2010 – 2014, Statistics New
Zealand 2014

21
Slika 11. Broj posjetitelja s obzirom na razlog dolaska u Novi Zeland, prikazan za svaku godinu
u razdoblju 2010 – 2014
(Izvor: Travel purpose of visitors, Key characteristics of visitors, Year ended March 2010 -2014, Statistics New
Zealand, 2014)

22
8. ZAKLJUČAK

S obzirom na geografski položaj Novog Zelanda, te njegovu udaljenost od emitivnih

turističkih središta, moglo bi se pretpostaviti da država uopće nema razvijen turizam, ili u slučaju
da ima, da je slabo razvijen. Slijedeći problem koji bi mogao kočiti turizam jest činjenica da se
glavni otoci, Sjeverni i Južni, nalaze na rasjednoj liniji između dvije tektonske ploče, koje su dio
poznatog Vatrenog kruga. Kao što je već objašnjeno, seizmizam koji uzrokuju tektonske ploče
utječe na aktivnost vulkana i gejzira. Srećom, ove aktivnosti nisu dosad bile opasne po ljude te ih
je lokalno stanovništvo uspjelo plasirati kao turističku atrakciju. Problem povezanosti sa ostatkom
svijeta riješen je još u dvadesetom stoljeću pojavom čarter-letova, što je za posljedicu imalo razvoj
masovnog turizma u svijetu, a pridonijelo je i uključivanju Novog Zelanda u turističku ponudu.
Popularnost otoka porasla je početkom dvadeset i prvog stoljeća, kada se na otocima snimala
svjetski poznata trilogija „Gospodar prstenova“. Broj posjetitelja je 2004. godine iznosio
2,163,427, a bilježi stalan rast sve do danas.

Zahvaljujući vulkanskom i ledenjačkom postanku reljefa, država obiluje nacionalnim

parkovima, od kojih je u ovom seminarskom radu izdvojen Fiordiland zbog prekrasnog šumskog
krajolika, te planina Cook sa svojim najvišim novozelandskim vrhom. Ove dvije prirodno-
geografske atrakcije privlače planinare, eko-turiste, avanturiste i mnoge druge obožavatelje
prirode. Osim prirodno-geografskih atrakcija, u turističkoj ponudi Novog Zelanda posebno mjesto
zauzima maorska kultura. Ona je neizostavna atrakcija, koja se izvodi kao tradicionalan pozdrav
dobrodošlice. Drugih antropogenih atrakcija ima mnogo manje, ali usprkos manjku, izdvojeno je
nekoliko primjeraka arhitektonske baštine što su je ostavili doseljenici početkom dvadesetog
stoljeća, te tako čine dio kulturno-povijesne turističke ponude. Za kraj valja istaknuti bogatstvo
flore i faune kao bio-geografsko obilježe i posebnu atrakciju, specifičnu za Novi Zeland. Brojne
zaštićene i endemske vrste, poput ptice kiwi, kauri stabla ili pak srebrne paprati, mogu se naći
samo na tom području.

Može se zaključiti da iznimno bogatstvo prirodno-geografske i antropogene baštine zaista

predstavlja odličan temelj za razvoj bilo kojeg oblika turizma. Stanovništvo je, kao što je prikazano
u ovom seminarskom radu, tu bogatu osnovu odlično iskoristilo u turističke svrhe, ali pomno
pazeći da ne naruši prirodne cikluse. Jer zaista, ako nema prirode onda nema ni turizma.

23
9. LITERATURA

1. Knjige:
Bakarić Palička, S., 2003: Geografski atlas za srednje škole, Zagreb
Curić, Z., Glamuzina, N., Tvrtko-Opačić, V., 2013: Geografija turizma, Zagreb
Keller, N., et al., 1998: New Zealand, Lonely planet, London
Šegota, T., 2000: Geografija Australije i Oceanije, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb
Vujnović, D., ur., 1990: Veliki atlas životinja, Mladinska knjiga, Ljubljana – Zagreb

2. Internet stranice:
Dalziel, R., Moran, W., 2014: Relief, Drainage, Climate, u: New Zealand, British Encyclopaedia,
dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/412636/New-Zealand#toc43610 ,
pristup: 22.03.2014
Gunderson, K., 2014: Waikato, Rotoura, u: Road Trip - New Zealand's North Island, National
Gepgraphic, 2014, dostupno na: http://travel.nationalgeographic.com/travel/road-trips/new-
zealand-north-island-road-trip/ , pristup: 2.05.2014
Heritage on the Waterfront – Buildings: Odlin Building (Taranaki Street Wharf Precinct),
Queens Wharf Offices (Queens Wharf Precinct), u: Wellington Waterfront Limited, dostupno na:
http://www.wellingtonwaterfront.co.nz/history/heritage_on_the_waterfront/index.htm , pristup:
16.05.2014
Properties inscribed on the World Heritage List, u: UNESCO World Heritage Centre, New
Zealand, dostupno na: http://whc.unesco.org/en/statesparties/nz ; pristup: 7.06.2014

24
10. IZVORI

1. Slike:
Slika 1 : Curić, Z., Glamuzina, N., Tvrtko-Opačić, V., 2013: Australija s Oceanijom – Australija
i Novi Zeland, u: Geografija turizma, Zagreb, str. 85
Slika 2 : dostupno na: http://mysnowpro.com/robmathisimages/500px-
Pacific_Ring_of_Fire.svg.png, pristup: 22.03.2014
Slika 3 i 4 : Vujnović, D., ur., 1990: Australija i Novi Zeland – Ptice trkačice i živi fosili, u:
Veliki atlas životinja, Mladinska knjiga, Ljubljana – Zagreb, str. 135, 148
Slika 5 : dostupno na: http://www.britannica.com/media/full/61564, pristup: 22.03.2014
Slike 6 – 9 : Cathedral Square, Christchurch; Tram, Christchurch; Franz Josef Glacier, South
Island; Fiordland National Park, u: New Zealand Photos, National Geographic, 2014, dostupno
na: http://travel.nationalgeographic.com/travel/countries/new-zealand-photos/# , pristup:
22.03.2014
Slika 10 i 11 : Annual visitors arrival, Country of residence of visitors, Key characteritics of
visitors, u: International Visitor Arrivals to New Zealand: March 2014, Statistics New Zealand,
2014, str. 8, 11, 14

2. Tablice:
Tablica 1 i 2 : Curić, Z., i dr., 2013: Australija s Oceanijom – Australija i Novi Zeland, u:
Geografija turizma, Ljevak, Zagreb, 84 - 87
Tablica 3: Annual visitors arrival, Country of residence of visitors, Key characteritics of visitors,
u: International Visitor Arrivals to New Zealand: March 2014, Statistics New Zealand, 2014

25