1
Gledanje sa oba oka
Dedžal, kao što svi znaju, ima samo jedno oko.
Ona ulema koja želi razumjeti i primijeniti svoju
intuiciju, a ne samo djelovati kao povijesne
relejne stanice, ponekad tumače ovaj atribut
kao referencu na karakterističnu bolest
dekadentnih vjerskih zajednica; bolest koja će
nužno biti najrasprostranjenija kako se bliži kraj
vremena (Kijamet). Ljudskom stvorenju (insanu)
su data dva oka iz razloga očigledne biološke
korisnosti: sposobnost fokusiranja koju tako
sjajno proizvode očni mišići u očnoj jabučici
(sjajna tehnologija na kojoj većina nas nikada ne
zastaje da bi zahvalila) ipak nije savršen
instrument za mjerenje udaljenosti. Ljudskim
bićima je potrebna perspektiva: za lov i za
borbu; i za efikasno praćenje djece. I stoga
imamo dva oka, kao što Kur'an bilježi, tražeći
našu vjeru i našu zahvalnost: 'Zar mu nismo
dali dva oka'? Sura El-Beled 8.
َ ُ‫أَلَ ْم نَ ْج َعل لَّه‬
‫ع ْينَيْن‬
Dedžal, međutim, ima samo jedno oko; jer je
bolestan. On predstavlja, u ljudskom obliku,
kosmičku mogućnost koja se dešava kroz
istoriju, uzimajući zamah kako se Poslaničke
obnove zaboravljaju, sve dok, na neko vreme
tokom poslednjih dana, on ne bude jednooki
čovjek koji je kralj. Postoji nekoliko ezoteričnih
tumačenja ovoga, ali jedno je možda
najzadovoljnije i najdublje.
Ističe se da su posljednji dani vrijeme gubitka
perspektive. Udaljenosti i prioriteti su pogrešno
izračunati, ili čak obrnuti. Ime Ademovog
drevnog neprijatelja, Iblisa, signalizira njegovu
sposobnost da preokrene: yulabbis, on zbunjuje
i zavodi čovječanstvo. A Dedžal je u ovom
smislu fizička materijalizacija Iblisa: on je velika
varalica utoliko što dobru vrlinu oblači kao lošu
ili suprotnu, i obrnuto. Primjeri suviše lahko
padaju na pamet. Na primjer: nekada su se
stariji više poštovali nego mladi; danas je
obrnuto (nema ili se skroz slabo poštuju stariji).
Nekada je neprirodan porok bio preziran, sada
je to jedina praksa koja se ne može kritikovati ni
u filmovima ni u pristojnom društvu. Nekada je
poniznost bila hvaljena, a ponos je bio grijeh;
danas je došlo do potpune inverzije. Od nas se
više ne traži da se kontrolišemo, već se od nas
traži da se „otkrijemo“ ii pokažemo ili dokažemo
ili čak ne kontrolišemo. Nefs, duša, ego je kralj
milenijuma. Oni od vas koji su vidjeli kako je
kraljica bila prisiljena da gleda orgiju u
Greenwich Domeu, proslavu bezumnog
erotskog i atletskog prikaza koji nije imao
nikakve veze s čovjekom kojeg je milenijum
navodno obilježio, znat će to dovoljno dobro.
To je princip Dedžala koji donosi ovu vrstu zla.
To je zlo koje je gore od tradicionalne vrste, koja
je jednostavno bila neuspješnost prakticiranja
opće cijenjenih vrlina; jer novi zli ‘’yulabbis’’: on
preokreće, zavodi i došaptava: pretvara vrlinu u
porok. U tom smislu je jednooka i bez
perspektive. Prizor kojim posmatramo vanjski
svijet sastavljen je od informacija iz dva
odvojena instrumenta. Kada govorimo o
vjerskom razumijevanju, govorimo o ‘’basira’’,
percepciji vođenoj mudrošću. A za islam je
karakteristično da se mudrost sastoji u
prepoznavanju i uspostavljanju ispravne
ravnoteže između dva velika principa
postojanja: vanjskog, odnosno oblika, i
unutrašnjeg, odnosno sadržaja:’’ Zahira i
Batina’’, da se koristi Kur'anski termini.
''Dedžal vidi jednim okom''. U tom smislu, rekli
bismo da je on, dakle, čovjek ‘’zahira, ili batina’’,
ali nikada i jednog i drugog. On je bukvalista, ili
je slobodan u duhu. Stoga je negirano
najveličanstvenije dostignuće islama, koje treba
da otkrije obrazac ljudskog života koji istražuje i
slavi fizičke mogućnosti čovjeka na način koji ne
ometa, već naprotiv povećava i produbljuje
njegove metafizičke kapacitete. Zlobnik na kraju
vremena je, dakle, tačna inverzija islamskog
ideala’’.
2
Na početku naše priče, ravnoteža između zahira
i batina bila je savršena. Poslanik a,s, bio je
čovjek Mi'radža, a također i Bedrov heroj. Volio
je žene i parfeme, a radost njegovog oka bila je
u molitvi/ u namazu, salatu. Prijelaz između
trenutaka intenzivnog razgovora s vrhovnim
melekom Džibrilom a,s, te političke ili vojne ili
porodične dužnosti, često je bio malo više od
trenutnog; ali njegova ravnoteža je bila
besprijekorna, jer je pokazao da tijelo, um i duh
nisu suparnici, već saveznici u projektu svetosti,
što ne znači ništa drugo do cjelovitost.
Ashabi r,a, su ispoljili mnoge aspekte ove
izuzetne cjelovitosti, tradicionalni islamski izraz
za koji je afija, a dokaz za čije ostvarenje je
prisustvo adaba. Sjaj Poslaničke prisutnosti ih je
preoblikovao, tako da tamo gdje je nekada
postojao sirovi, materijalistički egoizam
paganskih nomada, sada je, jedva dvadeset
godina kasnije, postojala ujedinjena
nacija/umma/Ummet predvođena svecima.
Činilo se da su najgrublji ljudi u istoriji odjednom,
kao nekim čudom, pretvoreni u najfinije i
najizbalansiranije. Čini se da su paganski Arapi
gotovo poslužili kao prikaz temperamenta
našeg doba, a čovjek koji je došao među njih,
jedinstven među Poslanicima u jedinstvenoj
težini svoje misije/Risale, je alfa usred omege,
dokaz da je Ademova obnova moguće je i pod
najgorim uslovima, čak i u vremenima kao što je
naše.
Vrhunski ljudski kvalitet ashaba jedno je od
najdirljivijih i najzapanjujućih mu'džiza
Blagoslovljenog Poslanika a,s. Primajući sam
teret otkrivenja i praktično sam snosivši
obaveze porodice i države, zadržao je takvu
svetost, humor i moralnu ozbiljnost da se njegov
svijet oko njega transformirao. Da si potrošio
sve što je na zemlji, ne bi pomirio njihova srca,
kaže mu Otkrivenje; ali Allah je donio pomirenje
između njih. Političko ujedinjenje Arabije, samo
po sebi dostignuće bez presedana, omogućeno
je samo postojanjem duhovnog principa u
njenom središtu, koji je otopio srca i omogućio
novi svijet.
Ashabi r,a, kao najsavršeniji primjeri islamskog
principa gledanja na oba oka, bili su, kako se
kaže, fursanun bi'l-nahar, ruhbanun bi'l-layl:
''konjici danju, a monasi noću''. Ujedinili su
zahir i batin, tijelo i duh, na način koji je njihovim
paganskim i kršćanskim savremenicima bio
izvanredan, a koji je u današnje vrijeme, kada je
bilo kakva ravnoteža rijetka, teško i zamisliti.
Njihova lica zračila su unutrašnjom smirenošću
koja dolazi od unutrašnjeg mira: ala bi-
dhikriíLlahi tatma'innu'l-qulub: 'Srca nalaze mir
sjećanjem na Allaha.'
Među čudima samih ashaba bilo je stvaranje
zapanjujuće novog jezika ljepote. Kupola na
stijeni u Jerusalimu, izgrađena dok su mnogi
Ashabi još bili živi, trijumfalno najavljuje
božansku volju da se spasi čovječanstvo kroz
‘’novi vjerski poredak’’. Pod islamom, svijet je
postao novi. Rat na tijelu, manifestiran u novom
i čudnom obliku koji je preuzeo kršćanski
celibat, bio je pri kraju. Sunnet, koji se pojavio
kao jedva zamisliv vrhunac ljudskog procvata,
postala je ideal za antički svijet; ideal koji je još
impresivniji jer je postignut.
Kada je islamska civilizacija bila živahna, sve
što su dotakle ruke vjernika pretvaralo se u
zlato. Kupola na stijeni je vjerovatno najljepša
građevina na svijetu, predmet brojnih studija
zadivljenih historičara umjetnosti. Kroz njegov
osmougao, kvadratni obris drevnog
Solomonskog (Sulejmanovog a,s,) hrama
razriješen je na krug, a time i na beskonačnost
neba. Ona najavljuje nadmoć muhamedanskog
trenutka, vremena izvan vremena kada je
postignuta Stanica dužine dva luka (qaba
qawsayn). Nijedna ranija religija nije sačuvala
sjećanje na tako uzvišeni i tako čisto duhovni
vrhunac svoje priče, kao što se smrtnik usudio
tamo gdje čak ni najviši Meleki nisu mogli kročiti.
3
Pa ipak se vratio na zemlju; i to je tajna
Sunetske veličanstvenosti. Oduševljavao je
sjajem i moći Božanskog prisustva, ali se ipak
vratio u niže redove (sfere) stvorenog poretka,
da reformiše svoj narod/Ummet. Ne zato što ih
je preferirao, već zato što ih je volio. On je vidio
svojim pročišćenim srcem, kao što Kur'an
otkriva: Srce nije poricalo ono što je vidjelo.
On je nosio istinu koju su do sada samo mutno
slutili: srž ljudskog stvorenja je srce, a srce je
lokus vizije tako transcendentne da čak i Objava
o tome govori samo aluzivno: On je vidio
znakove njegov Gospodar.
Kada prihvatimo sunnet i odbacimo pogrešne
obrasce ponašanja koji su oblikovani i vođeni
egom i fantazijama samozamišljanja,
izjavljujemo svom Stvoritelju da prihvatamo i
poštujemo duboko otkrivenje ljudskog procvata
koje su uzori Najbolji kreacije. Svaki čin Sunneta
koji možemo uspješno oponašati izjavljuje da je
naš uzor čovjek koji nije imao ega, i kojem je
Allah dž,š, dao konačnu pobjedu nad silama
tame. Modernost nudi opcije životnog stila
usredsređene na sebe i na niže, uznemirene
mogućnosti ljudskog stanja. Svaka riječ svakog
časopisa sada diše poruku nefsa: istraži sebe,
oslobodi se, budi svoj. Kupite Porsche da biste
izrazili svoj identitet; obucite se u skupocjeno i
markirano odijelo kako biste pokazali ko ste; biti
viđen na pravim mjestima. Rezultat je, naravno,
društvo koje traga za srećom sa velikim
tehničkim briljantnošću, ali koje zbunjuje rastuću
stopu samoubistava, zloupotrebe droga,
propalih veza i sve aberantnijih oblika
samopovređivanja. To je društvo u poricanju,
društvo u bolu.
Preuzimanjem Sunneta, ljudsko biće prihvata
duboku i potpunu preorijentaciju. Jer Sunnet nije
jedna od mnogih opcija za život, već samo
egzotičan dodatak standardnom meniju. Sunnet
ruši postojeći jelovnik prkoseći njegovim
pretpostavkama. Živeći u Poslaničkom obrascu
slijedi paradigma izvrsnosti koja vidljivo donosi
spokoj i ispunjenje, i stoga utišava brbljanje
stilskih časopisa. Živjeti u kreditu, poznavati
svoje susjede i držati događaj Mi'radža stalno u
vidu, daje članstvo u Ademovoj porodici halifa.
Živjeti u dugovima, juriti fatamorgane i služiti
nefsu, čini ljudsko biće definitivnim neuspjehom.
Možemo biti viši od meleka, ili niži od životinja/
hajvana.
Sunnet, kao jedinstveno efikasno sredstvo
ljudskog poboljšanja i prosvjetljenja, stoga
obuhvata svaki aspekt čovjeka. Spoljašnji mir je
nemoguć bez unutrašnjeg mira; a unutrašnji mir
je, obrnuto, nemoguć kada se tijelo ponaša
uvredljivo.
Musliman, koji gleda i vidi sa oba oka, pa stoga
vidi moderni svijet onakvim kakav jeste: naivna
žrtva najstarije od svih iluzija, a to je vjerovanje
da ljudski procvat nastaje kada se zadovolje
potrebe vanjskog/fizičkog, a da unutrašnje/duša
izvrsnost nije ništa drugo do neodređeni mit o
nematerijalnoj religiji, stoga je istinski musliman
u onoj mjeri u kojoj odbacuje neravnotežu.
Odano pridržavanje detalja fikha s ljubavlju će
se promijeniti u opsesivno i neurotično
ponašanje kada izostane unutrašnje značenje
Sunneta. Stoga je Dedžal često egzoterista. Ali
on može biti i ezoterista, kada padne na žrtvu
fatalnog mita da je religija samo o unutrašnjem
savršenstvu, i da se to može postići čak i kada
je vanjsko ponašanje duboko pogrešno zbog
neuspjeha da ga oblikuje obrazac ljubaznih
ljudi. život manifestiran vrhovnom figurom
kontemplativnijeg i dostojanstvenijeg doba.
‘’U našem vremenu, zahvaljujući nedostatku
perspektive tipa Dedžala, neki muslimani su
sumnjičavi prema tradicionalnom govoru o
zahiru i batinu (spoljašnost i unutrašnjost).
Djeluje previše ezoterično, misteriozno i
elitistički. Sama riječ batin izgleda pomalo
jeretička: misli se na ekstremne antinomske
grupe kao što su srednjovjekovni Ismailiti, na
primjer. Pa ipak, koncept je čisto i u potpunosti
4
kur'anski, i nikada nije bio kontroverzan među
klasičnoj ulemi.’’
U stvari, važan dio liječenja koje Kur'an nudi
može se naći u njegovom insistiranju da religija
uključuje i ujedinjuje vanjsku i unutrašnju
dimenziju (zahir i batin). Dozvolite mi da vam
navedem nekoliko primjera koje niko pri zdravoj
pameti ne bi mogao opisati kao kontroverzne.
Na primjer, Allah kaže: Wa-aqimi's-Salata li-
dhikri: 'i uspostavi dovu/namaz za Moj
spomen'. On nam kaže da namaz nije
proizvoljna naredba, skup fizičkih pokreta koji
nam donose poslastice na Ahiretu. Ima mudru
svrhu, a to je da nam pomogne da Ga se
sjećamo. Vjernik na molitvi ne nudi samo svoj
fizički oblik kao znak pokornosti božanskom
prisustvu čiji je simbol Ka‘ba. On ili ona obožava
srcem. Tijelo od mesa klanja se prema Ka‘bi od
kamena; dok se nevidljivi duh klanja nevidljivom
božanstvu (Allahu dž,š,). Ibadet je istinski
prisutan samo kada se oboje dogode i dese
(tijelo i duša).
Drugi primjer: Allah kaže: ‘Post vam je
propisan, kao što je propisan onima koji su
bili prije vas.’ Zašto? ‘La‘allakum tattaqun’ –
‘da bi bili oprezni.’ Post ima zahir i batin,
vanjski i unutrašnji. A ni jedno nije od koristi bez
drugog. Kao što hadis kaže: „Mnogi postači ne
dobijaju ništa od svog posta, osim gladi i
žeđi.“ Drugim riječima, bez batin posta,
unutrašnjeg posta, post je samo formalno,
mehanički ispravan. To je kao tijelo bez duha,
koje nije ništa drugo do leš. Onaj koji posti, ili
moli, ili vrši bilo koji drugi vjerski čin, a da njegov
duh nije u tome, sličan je zombiju, čiji su um i
duh otišli iz tijela, na drugo mjesto. A Allah ne
želi da budemo ovakvi kada Mu se klanjamo.
Još jedan primjer. Što se tiče kurbana na dan
Kurban-bajrama, Allah kaže: ‘Njihovo meso i
krv neće doći do Allaha; ali taqwa koja je u
vama dostiže Njemu.’ Bez ispravne namjere i
prisustva uma, drugim riječima, bez pravilnog
raspolaganja batinom, žrtvovanje je samo
ubijanje životinje. U izvjesnom smislu, to je i
gore, jer bi klanje koje se ne pretvara da je
religiozno u najmanju ruku bilo iskreno; dok onaj
koji se pretvara da je za Boga dž,š, ali u svojoj
unutrašnjoj stvarnosti nije, je vrsta licemjerja ili
nifaka.
Zapravo bismo mogli reći da zahir bez batina
vodi fatalno do nifaka. Ako ne uživamo u
božanskom prisustvu tokom našeg
bogosluženja/ibadeta, ako su nam umovi
negdje drugo, ako smo uključili neku vrstu
autopilota, onda praktikujemo rusum: spoljašnje
forme, ljusku bez jezgra. Svakom vidljivom ili
nevidljivom posmatraču objavljujemo
spoljašnjim oblikom čina da obožavamo Allah
dž,š; ali u našoj unutrašnjoj stvarnosti ne radimo
ništa slično. Riya’ (pokazivanje) – razmetanje –
moguće je čak i ako smo sami. Čak i ako znamo
da niko ne zna da se molimo ili postimo, još
uvijek možemo počiniti rija'. Kako?
Pokazivanjem pred samim sobom. Prolazeći
kroz pokrete molitve, mi zadovoljavamo svoju
sliku o sebi kao pobožnim, superiornim ljudima.
U mjeri u kojoj molitvi nedostaje batina (srži), to
će biti smrtna opasnost. Čak i ako su naši umovi
koncentrisani na značenje, naše duše mogu biti
isključene. I u onoj mjeri u kojoj namaz, ili post,
ili hadž, ili kurbani, imaju unutrašnju stvarnost,
manje ćemo biti zainteresovani za razmetanje
pred samim sobom, za uzimanje nefsa za našu
pravu kiblu. Čin će nas voditi, mi nećemo voditi
čin.
Na ovo je mislio sajjiduna Omer, r,a, kada je
rekao: 'Ono čega se najviše plašim za
sigurnost ovog Ummeta je učeni licemjer.'
Na pitanje kako neko može biti i učen i
licemjeran, rekao je: 'Kada njegovo učenje ne
ide dalje od verbalnog znanja, dok njegovo
srce ostaje netaknuto.'
Još jedan primjer, iz Kur'ana - i zapamtite, ovo
učenje o među zavisnosti zahira i batina je čisto
5
Kur’ansko. „I daju hranu, iz ljubavi prema
Njemu, siromašnima, siročadi i Mora se priznati da ima nekih muslimana čije su
zarobljenicima. Mi vas hranimo samo radi
Allaha; mi ne želimo nikakvu nagradu ili
zahvalu od tebe.’ Ovdje objava insistira na
tome da dobročinstvo, također, postaje ibadet
samo kada ima unutrašnju stvarnost kao i
vanjski oblik. I ta unutrašnja stvarnost nije
primarno mentalna: kao u 'Dobro, vrijeme je
zekata, bismi'Llah, namjeravam ovo učiniti za
Allaha'. To je samo najosnovniji uslov. Odlomak
kaže da se dobročinstvo treba činiti ‘ala hubbihi
– iz ljubavi prema Allahu. Za to je potrebno
mnogo više od jednostavne tihe formulacije
nijjeta. Može se postići samo kada je nečije srce
u njemu, jer ljubav, čvorište, prebiva u srcu, a ne
u umu. Dobročinstvo bez ljubavi je bezdušno.
Otuda je dio sjaja Kur'ana njegovo insistiranje
da se Allah ne obožava u vanjskim oblicima; ali
da je uspostavio određene vanjske forme kao
kontekst unutar kojeg možemo činiti ibadet:
budući da ibadet, kao izraz odanosti i služenja
našem Tvorcu Uzvišenom, počiva u srcu.
Raspoloženje srca je uvijek istinito; dispozicija
tijela može biti istinita ili lažna.
Kur'anska poruka je nepogrešivo da je ljudsko
stvorenje kompozit čije dimenzije moraju biti
usklađene jedna s drugom ako se može ostvariti
naša Ademska mogućnost kao pravih
obožavatelja. Dakle, naša je vjera zahira i
batina. Naši neprijatelji vide samo spoljašnje
forme i pretpostavljaju da je to licemjerje,
'farizejski formalizam'. Neki koriste tradicionalni
jezik Novog zavjeta kojim je sveti Pavle napao
judaizam: 'slovo ubija, a duh oživljava.' Zapravo,
ovo je uobičajena tema određene vrste
tradicionalne kršćanske kritike islama. Kao
takav, jasno predstavlja posuđivanje još starije
teme u kršćanskoj teologiji: antisemitizma, kao
oružja koje će poslužiti u borbi protiv Saracena.
Muslimani, nezgodno, ne spominju se u Bibliji,
ali su neki kršćani umjesto toga koristili Pavlovu
polemiku protiv zakona kao štap kojim bi tukli
muslimane, stavljajući nas u biblijski kontekst.
Očigledno je, međutim, da to neće poslužiti.
preokupacije uglavnom ili čak isključivo
vanjskim oblikom - farisejskim islamom, mogli
bismo reći - ali to nije način tradicionalnih
muslimana. Jer tradicionalni islam je oduvijek na
bogat i dubok način njegovao unutrašnje
dimenzije vjere. Većina naše poezije, na
primjer, govori o batinu, a ne o zahiru. Da je
islam onakav kakav oni pretpostavljaju, onda bi
većina naše poezije bila o abdestu, odnosno
pravilima za nasljeđivanje i mirazu. Ali nije.
Nadam se da su Kur’anske spoznaje koje sam
citirao/naveo sasvim dovoljne da objasne zašto
tradicionalna ulema islama govori o tome da
vjera ima zahir i batin. Šejh Šahidulah Faridi,
veliki engleski svetac 20. vijeka, to je rekao
ovako:
„Ako je potrebno pridržavati se vanjskih odredbi
vjere, jednako je potrebno razvijati u sebi one
osobine koje su njihova duša. Ovo dvoje su
komplementarni i jedno ne može postojati u
zdravom stanju bez drugog.'
Sam Shahidullah Faridi, kao i gotovo svi
obrazovani obraćenici na islam (koji su prihvatili
islam) u ovoj zemlji, bio je privučen vjeri
prvenstveno zbog njenog unutrašnjeg
bogatstva. Oni muslimani koji danas provode
većinu svog vremena pričajući o šerijatu, a batin
smatraju perifernim, teško da će učiniti mnogo
takvih preobraćenika ili povratnika: nema
razloga zašto bi osjetljive, obrazovane ljude
privlačila ljuska, ako je jezgro tako dobro
skriveno da bi moglo i ne postojati. Oni čak
mogu, divljim, nemilosrdnim ponašanjem bez
hikmeta i bez mudrosti, odbiti hiljade.
Zahir i batin su termini koje sam koristio. To su
koncepti jasni iz Kur'ana. Postoje i drugi pojmovi
koji prenose otprilike istu razliku. Na primjer,
pojmovi šerijat i hakikata. Vanjski čin i
unutrašnje stanje. Opet, razlika je kur'anska.
6
Prema Imamu Abu Ali al-Daqqaqu, može se čak
izvesti iz Fatihe. Allah traži od nas da kažemo:
iyyaka na‘budu wa-iyyaka nasta‘in: ‘Tebe
obožavamo’: ovo je šerijat; i 'i od Tebe tražimo
pomoć': božanski odgovor, koji je od haqiqata.
Spajanje principa nam daje ovu osnovnu
razliku: inicijativa od strane čovjeka, što je
šerijat, i velikodušno izlijevanje od Allaha, što je
haqiqa.
Imam al-Qushayri ističe još suptilniju poentu. On
kaže: ''Znajte da je šerijat također hakikat, jer
ga je On sam učinio obaveznim. A haqiqat je
također šerijat, jer su načini njegovog
poznavanja postali obavezni Njegovom
naredbom.''
Drugim riječima, ovo račvanje, naznačeno u
Fatihi, koje ponavljamo svaki dan ne
razmišljajući o njenim dubinama, u stvarnosti je
dvije strane jednog novčića. Šerijat nije šerijat
bez hakiketa; jer bez unutrašnje stvarnosti i
pristupa Allahu spoljašnji oblici su beskorisni; a
haqiqat nije ništa bez šerijata, jer je šerijat skup
oblika po kojima se haqiqat može spoznati.
Svaka je zvučna samo kada tačno pokazuje na
drugu.
Imam Ebu Bekr el-Ajdarus, rahmetullahi alejh,
objašnjava to u terminima Kur’ansko ajeta: One
koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno,
putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je,
zaista, na strani onih koji dobra djela čine!.'
Sura El-Ankabut 69.
. َ‫َّللا لَ َم َع ْال ُمحْسنين‬
َ َّ ‫سبُلَنَا َوإ َّن‬
On dalje piše: 'Težnja/borba i trud je šerijat', a
aktivni odgovor na njegove naredbe, koji će
dovesti do toga da se neko odvede do Njegovih
'puteva', zauzvrat je upućivanje na Haqiqu.'
Imam al-Qushayri navodi ovu vitalnu tačku
govoreći: 'Svaki šerijat koji nije podržan
hakikom je neprihvaćen. I svaka hakika koja
nije pod šerijatom je neprihvatljiva.'
Imam al-Haddad, u jednoj od svojih
najpoznatijih pjesama, kaže:
'Svi su pravednici bili na pravom putu,
nikada ne kršeći nijednu naredbu, držeći se
šerijata.
Jer zaista, čovjek koji ne slijedi šerijat. U
svakom slučaju je rob svog nefsa i svojih
želja.'
Imam el-Gazali, rahmetullah alejh, proveo je
veliki dio svog života ističući to, na neke vrlo
sofisticirane načine. Dozvolite mi da vam
pročitam njegovu veoma strastvenu odbranu
ovog Kur’anskog principa:
'Ako se obrazujete, uzmite samo one grane
znanja koje su se od vas tražile prema vašim
trenutnim potrebama, kao i one koje se odnose
na vanjske radnje kao što su učenje elemenata
namaza, čišćenja/tahareta i posta. Međutim,
važnija je nauka koju su svi zanemarili, a to je
nauka o osobinama srca, onima koje su hvale
vrijedne i onima koje su vrijedne krivice, jer ljudi
ustraju u potonjim, kao što su škrtost, licemjerje,
gordost i uobraženost, koje su sve destruktivne
i od kojih je obavezno odustati. Izvršavanje ovih
vanjskih djela je poput vanjskog nanošenja
melema na tijelo kada je oboljelo od šuga i
čireva, a zanemaruje se uklanjanje gnoja
skalpelom ili čišćenjem. Lažna ulema
preporučuje spoljašnja djela kao što lažni ljekari
propisuju spoljne meleme [za virulentne
ُ ‫َوالَّذينَ َجا َهدُوا فينَا لَنَ ْهديَنَّ ُه ْم‬
unutrašnje bolesti]. Ulema koja traži Ahiret,
međutim, ne preporučuje ništa osim
pročišćavanja nefsa i uklanjanja elemenata zla
uništavanjem njihovih krevetića i iskorjevanjem
iz srca.'
Ključna komponenta Gazalijske agende je
obnavljanje ravnoteže između vanjskog i
unutrašnjeg. I sam imam je shvatio da
ravnoteža dolazi prvenstveno kroz kultivaciju
unutrašnjeg. Jer ravnoteža, što je pravo
7
značenje al-sirat al-mustaqim, je suptilna stvar i
zahtijeva mudrost, a mudrost postoji samo kada
je duša obasjana.
Kriza savremenog svijeta je kriza i zahira i
batina. Poprimi različite oblike usred ruševina
različitih civilizacija. U onome što je nekada bio
kršćanski svijet, zahir je izgubljen ili čak okrenut
na glavu (naopačke): homoseksualni brakovi u
crkvi, odobrenje lutrije od strane biskupa i drugi
simptomi propasti. Simptomi su napredniji u
bivšim kršćanskim zemljama nego drugdje, jer,
kako je vjerovao sveti Pavle, kršćanstvo nema
šerijat. Uvijek se iznova osmišljava kao nešto u
šta se može vjerovati, kako kaže T.S. Eliot je to
rekao, a danas se to neminovno dešava pod
pritiskom sekularne etike. U islamskom svijetu
također postoje duboki problemi. Ali oni ne
nastaju zbog nedostatka šerijata kao takvog,
već zbog nedostatka ravnoteže između
vanjskog i unutrašnjeg. Veći dio muslimanskog
preporoda danas se fokusira na vanjštinu, a čini
se da unutrašnje gleda kao na sekundarnu
važnost. Rezultat je divlje ponašanje i dosljedan
neuspjeh, jer Allah u Kur'anu objavljuje da
uspjeh u svijetu vjerskih zajednica zavisi od
njihovog duhovnog stanja. On nas ne mijenja
dok mi ne promijenimo ono što je u nama
samima. Neuspjeh bilo kojeg islamskog pokreta
je odlučujući dokaz da taj pokret nije stekao
potrebnu unutrašnju harmoniju, mudrost i
duhovnu dubinu.
Moderni svijet stoga nudi, u ludom izobilju, obje
Dedžalove aberacije ili odstupanje. Postoji
zaokupljenost formom, a postoji i, u sve većim
varijantama, preokupacija 'duhovnostima' za
koje nije potreban iritantni moralni kodeks. Na
Zapadu, ''New Age'' duhovnost zamjenjuje
kršćanstvo kao vjeru mnogih mladih i
obrazovanih ljudi. Obećava tipičnu
dedžalijansku prijevaru: darovi duha mogu se
dobiti bez plaćanja cijene ili promjene nečijeg
dragocjenog 'načina života'.
Sunnet je Dedžalov veliki neprijatelj u
modernom svijetu, jer odbacuje oba njegova
obećanja. Nijedno ljudsko biće ne može
napredovati na osnovu čistog zakona, ili čistog
fizičkog zadovoljstva, ili duhovnih praksi lišenih
implikacija na društvo i lično ponašanje. Za nas
je religija integritet i potpunost. Pa ipak, nema
razloga za samo zadovoljstvo. Sam Sunnet je
danas sporan koncept. Materijalistički svijet
nužno utiče na oblike religije koji rastu u njemu;
a neki muslimani danas usvajaju oblike islama
koji definiraju Sunnet na jednooki način. Ili su
takvi zagovornici čisti ezoterista, sa kavalirskim
stavom prema formalnim dužnostima koje daje
objava; ili (a to je češće među masovnim
pokretima) oni osakaćuju Sunnet minimizirajući
ili čak negirajući njene unutrašnje dimenzije.
Svako slijeđenje vanjskog dijela religije koje
aktivni i transformativni duhovni život ne učini
dubokim, suosjećajnim i mudrim bit će obična
ljuska bez jezgra: abrazivna, neprijateljska,
samo pravedna, koja se obruši na nevine i
napreduje na raskol i kontroverze.
Neka nam Allah omogući da otvorimo obadva
oka, te da vidimo stvari u odgovarajućim
proporcijama, i da odgovorimo na način koji
donosi pomirenje, svjetlost i mudrost među
Ademovim potomcima, Allahume Amin.
Prijevod i obrada teksta by Imamsedin
Tekst napisao Abdal Hakim Murad