LUTRIJA - Shirley Jackson

Jutro 27. lipnja bilo je čisto i sunčano sa svježom toplinom pravoga ljetnog dana; cvijeće je raskošno
cvalo i trava je bila posve zelena. Suseljani su se oko deset sati počeli okupljati na trgu između pošte
i banke; u nekim je mjestima bilo toliko mnogo stanovnika da je za lutriju trebalo dva dana i morala
je započinjati 26. lipnja, ali u ovom selu, u kojem je bilo samo tristotinjak ljudi, za cijelu lutriju trebalo
je manje od dva sata, tako da je mogla započeti u deset sati ujutro i završiti u vrijeme koje je dopuštalo
mještanima da stignu domovima za podnevni objed. Jasno, najprije su se okupila djeca. Nastava je
nedavno prestala zbog ljetnih praznika, i većinu njih nelagodno je tištao osjećaj slobode; naginjali su
tihu okupljanju prije nego što bi provalili u bučnu igru, i njihov se razgovor još svodio na razred i
učitelja, na knjige i ukore. Bobby Martin bio je već natrpao džepove kamenjem, a ostali su dečki uskoro
slijedili njegov primjer, odabirući najglatkije i najzaobljenije kamenje; Bobby i Harry Jones i Dickie
Delacroix — mještani su to ime izgovarali Dellacroy — nakupili su poprilično veliku hrpu kamenja u
jednom kutu trga i čuvali je pred napadima drugih dječaka. Djevojke su stajale po strani, razgovarale
međusobno i preko ramena pogledavale dečke, a vrlo mala djeca valjala su se u prašini ili držala za
ruke starije braće i sestara.

Uskoro su se počeli okupljati ljudi, nadzirući djecu, razgovarajući o sjetvi i kiši, traktorima i porezima.
Stajali su zajedno, daleko od gomile kamenja u kutu, i njihove su šale bile tihe i više su se smiješili
nego smijali. Žene su stigle ubrzo nakon muževa, odjenute u izblijedjele kućne haljine i džempere.
Pozdravljale su jedna drugu i izmjenjivale male tračeve dok su odlazile da se pridruže muževima.
Uskoro su žene, stojeći uz svoje muževe, započele dozivati djecu, i djeca su nevoljko prilazila, nakon
što ih se zvalo četiri ili pet puta. Bobby Martin umaknuo je dohvatu majčine ruke i smijući se otrčao
natrag do hrpe kamenja. Njegov otac progovorio je oštro, i Bobby se odmah vratio i zauzeo mjesto
između oca i starijega brata. Lutriju je vodio — kao i plesove na trgu, omladinski klub, program uoči
Svihsvetih — gospodin Summers, koji je imao vremena i snage da ih posveti gradskim događanjima.
Bio je okrugla lica, srdačan čovjek koji se bavio trgovinom ugljena, a ljudi su ga žalili, jer nije imao
djece i žena mu je bila vrlo svadljivo stvorenje. Kad je stigao na trg, noseći crnu drvenu kutiju, podigao
se žamor među mještanima, a on je mahnuo i doviknuo: »Danas malo kasnimo, ljudi.« Slijedio ga je
poštar, gospodin Graves, noseći tronožac, i tronožac je postavljen nasred trga, a gospodin Summers
na nj je položio kutiju. Mještani su se držali podalje, ostavljajući prostor između sebe i stolca, i kad je
gospodin Summers rekao: »Hoće li mi netko od vas, ljudi, pomoći?«, nastalo je oklijevanje prije nego
su dva čovjeka, gospodin Martin i njegov stariji sin, Baxter, prišli da bi čvrsto držali kutiju na stolcu
dok je gospodin Summers miješao papiriće u njoj.

Originalni pribor za lutriju bio je davno izgubljen, i crna kutija koja je sada počivala na stolcu bila je
u uporabi još prije nego što je bila rođena najstarija osoba u mjestu, stari Warner. Gospodin Summers
često je govorio mještanima o izradi nove kutije, ali nitko nije želio poremetiti čak ni toliko tradicije
koliko je značila crna kutija. Pričalo se da je današnja kutija bila djelomično napravljena od dijelova
kutije koja joj je prethodila, one koja je bila napravljena kad su se prvi ljudi naselili ovamo da bi
ustanovili mjesto. Svake bi godine, nakon lutrije, gospodin Summers započeo govor o novoj kutiji, ali

1
svake je godine puštano da stvar izblijedi, a da ništa nije učinjeno. Crna kutija postajala je svake
godine sve trošnija; sad više nije bila potpuno crna, nego poprilično napukla s jedne strane, gdje se
vidjela izvorna boja drva, a mjestimično je bila izblijedjela ili umrljana. Gospodin Martin i njegov stariji
sin Baxter čvrsto su držali crnu kutiju na stolcu dok je gospodin Summers rukom temeljito
ispremiješao papire. Pošto je toliko toga u obredu bilo zaboravljeno ili odbačeno, gospodin Summers
uspješno je zamijenio komadićima papira drvene pločice, koje su bile rabljene pokoljenjima. Drvene
pločice, dokazivao je gospodin Summers, bile su izvrsne kad je mjesto bilo maleno, ali sad kad je
populacija veća od tri stotine i vjerojatno će nastaviti rasti potrebno je upotrebljavati nešto što bi lako
stalo u crnu kutiju. Noć prije lutrije gospodin Summers i gospodin Graves pripremili su komadiće
papira i stavili ih u kutiju, koja je onda odnesena u sef u poduzeću za trgovinu ugljenom gospodina
Summersa i zaključana, dok gospodin Summers nije bio spreman da je sljedećega jutra odnese na trg.
Ostatak godine kutija se čuvala ponekad na jednom, ponekad na drugom mjestu; jednu godinu provela
bi u štaglju gospodina Gravesa, a drugu na podu u pošti, a ponekad bi bila ostavljena na polici u
Martinovu dućanu živežnim namirnicama.

Mnogo toga trebalo je obaviti prije nego što bi gospodin Summers proglasio lutriju otvorenom. Trebalo
je sačiniti popise glavara obitelji, glavara kućanstava u svakoj obitelji, članova svakoga kućanstva u
svakoj obitelji. Postojao je i valjani način da gospodin Summers prisegne pred upraviteljem pošte kao
lutrijski službenik; neki ljudi pamtili su da je jednoć postojala stanovita vrsta recitacije, koju je izvodio
lutrijski službenik, stanoviti površni, nemelodični pjev koji je svake godine bio obvezno odverglan; neki
ljudi vjerovali su da je lutrijski službenik stajao tako i tako dok ga je izgovarao ili pjevao, drugi su
vjerovali da je morao hodati između ljudi, ali prije mnogo i mnogo godina bilo je dopušteno da se
zanemari taj dio obreda. Postojao je također obredni pozdrav koji je lutrijski službenik morao
upotrebljavati obraćajući se svakoj osobi koja bi došla da izvlači iz kutije, ali i to je promijenjeno s
vremenom, dok se sada nije smatralo da je dovoljno da službenik samo razgovara sa svakom osobom
koja mu pristupi. Gospodin Summers bio je izvrstan u svemu tome; u svojoj čistoj bijeloj košulji i
modrim trapericama, s jednom rukom bezbrižno opuštenom na crnoj kutiji, izgledao je vrlo
mjerodavno i važno dok je u beskraj razgovarao s gospodinom Gravesom i Martinovima.

Upravo kad je gospodin Summers napokon prestao govoriti i okrenuo se okupljenim mještanima,
gospođa Hutchinson stizala je užurbano stazom prema trgu, s džemperom prebačenim preko ramena,
i polako se uvukla na mjesto straga u mnoštvu. »Potpuno sam zaboravila koji je dan«, rekla je gospođi
Delacroix, koja je stajala do nje, i obje se lagano nasmijaše. »Mislila sam da moj stari iza kuće slaže
drva«, nastavila je gospođa Hutchinson, »a onda sam pogledala kroz prozor i djece nije bilo, i onda sam
se sjetila da je dvadeset i sedmi i došla trčeći.« Obrisala je ruke o pregaču, a gospođa Delacroix rekla
je: »Ipak, stigla si na vrijeme. Oni još tamo razgovaraju.« Gospođa Hutchinson istegnula je vrat da bi
vidjela kroz mnoštvo i ugledala muža i djecu kako stoje blizu pročelja. Dotaknula je ruku gospođe
Delacroix u znak pozdrava i započela se probijati kroz mnoštvo. Ljudi su se dobroćudno razmicali da
bi je propustili; dva ili tri čovjeka rekoše glasom dovoljno glasnim da bi se čuo u mnoštvu: »Evo dolazi
tvoja žena, Hutchinsone«, i: »Bille, ipak je stigla nakon svega.« Gospođa Hutchinson došla je do
supruga, i gospođa Summers, koja ju je očekivala, rekla je veselo: »Mislila sam da ćemo morati

2
nastaviti bez tebe, Tessie.« Gospođa Hutchinson rekla je uz smiješak: »Ne bi valjda htjela da ostavim
posuđe u sudoperu, bi li, Joe?«, i laki smijeh odjeknuo je kroz mnoštvo dok su se ljudi vraćali na svoja
mjesta nakon dolaska gospođe Hutchinson. »Dobro, sada«, rekao je trijezno gospodin Summers,
»možda je najbolje da započnemo, da završimo, da bismo se mogli vratiti poslu. Ima li nekoga tko nije
ovdje?« »Dunbar«, reklo je nekoliko ljudi. »Dunbar, Dunbar.« Gospodin Summers pogledao je na svoju
listu. »Clyde Dunbar«, rekao je on. »To je točno. Slomio je nogu, nije li? Tko izvlači za njega?«

»Ja, valjda«, rekla je neka žena, i gospodin Summers se okrenuo da je pogleda. »Žena izvlači za muža«,
rekao je gospodin Summers. »Nemaš li ti odrasla momka da to učini za tebe, Janey?« Premda je
gospodin Summers i svatko drugi u mjestu savršeno dobro znao odgovor, bila je dužnost lutrijskoga
službenika da formalno postavlja takva pitanja. Gospodin Summers iščekivao je s izrazom pristojna
zanimanja dok je gospođa Dunbar odgovorila. »Horaceu je tek šesnaest«, rekla je gospođa Dunbar sa
žaljenjem. »Mislim da ove godine moram zamijeniti svoga čovjeka.« »Točno«, rekao je gospodin
Summers. Stavio je bilješku na listu koju je držao. Onda je upitao: »Izvlači li Watsonov dječak ove
godine?« Visoki momak unutar gomile podigao je ruku. »Ovdje«, reče. »Ja izvlačim za svoju majku i
sebe. Treptao je živčano očima i sagnuo glavu dok je nekoliko glasova u mnoštvu izgovaralo stvari kao
»Dobro momče, Jack«, i »Sretan sam što vidim da tvoja majka ima muškarca da to učini.« »Dobro«,
rekao je gospodin Summers, čini se da smo svi tu. Je li stari Warner uspio doći?« »Ovdje«, rekao je
glas, i gospodin Summers potvrdio je glavom. Mnoštvo je odjednom utihnulo kad je gospodin Summers
pročistio grlo i pogledao na listu. »Spremni? Sad ću čitati imena — najprije glave obitelji — i ljudi
prilaze i uzimlju papirić iz kutije. Držite papirić smotan u ruci ne gledajući ga dok se svi nisu izredali.
Je li sve jasno?« Ljudi su to učinili toliko puta da su samo upola slušali upute; većina ih je šutjela,
prelazila jezikom preko usana, ne pogledavajući uokolo.

Onda je gospodin Summers visoko podigao jednu ruku i rekao: »Adams.« Čovjek se izvukao iz gomile
i prišao. »Bok, Steve«, rekao je gospodin Summers, a gospodin Adams je rekao: »Bok, Joe.« Cerekali su
se jedan drugomu bez smisla za šalu i živčano. Onda je gospodin Adams posegnuo u crnu kutiju i
uzeo premotani papirić. Držao ga je čvrsto za jedan od kutova dok se okretao i užurbano se vratio na
svoje mjesto u gomili, gdje je stajao malo podalje od svoje obitelji, ne pogledavajući na svoju ruku.
»Allen«, rekao je gospodin Summers. »Andrews… Bentham.« »Čini se kao da više uopće ne postoji
vrijeme između lutrija« ; rekla je gospođa Delacroix gospođi Graves u posljednjem redu. »Čini se kao
da je posljednja bila prošli tjedan.« »Vrijeme zacijelo ide brzo«, rekla je gospođa Graves. »Clark…
Delacroix.« »Eno ide moj stari«, rekla je gospođa Delacroix. Zadržavala je dah dok je njezin suprug
otišao naprijed. »Dunbar«, rekao je gospodin Summers, i gospođa Dunbar mirno je otišla do kutije dok
je neka žena govorila: »Idi, Janey«, a druga je rekla: »Eno je ide.« »Mi smo sljedeći«, rekla je gospođa
Graves. Gledala je kako gospodin Graves prilazi okolo sa strane kutije, ozbiljno pozdravlja gospodina
Summersa i izabire ceduljicu papira iz kutije. Sada je već posvuda u mnoštvu bilo ljudi koji su držali
male premotane papiriće u krupnim šakama, neprestano ih nemirno prevrćući. Gospođa Dunbar i
njezina dva sina stajali su zajedno, gospođa Dunbar držala je ceduljicu.

»Harburt… Hutchinson.« »Idi tamo, Bille«, rekla je gospođa Hutchinson, i ljudi se u njezinoj blizini
nasmijaše. »Jones.« »Priča se«, rekao je gospodin Adams starcu Warneru, koji je stajao do njega, »da
3
tamo u sjevernom selu govore o odustajanju od lutrije.« Starac Warner otpuhnuo je s prezirom. »Čopor
ludih budala«, rekao je. »Slušajući mlađariju, ništa nije dovoljno dobro za njih. Što mi znamo, sljedeće
što će htjeti jest povratak životu u pećini, nitko više ne radi, živi malo na taj način. Nekad je postojala
izreka: ‘Lutrija u lipnju, kukuruz uskoro u žrvnju.’ Prvo što će nam se dogoditi jest da ćemo svi jesti
pirjanu kokošju hranu i žir. Uvijek je postojala lutrija«, dodao je razdražljivo. »Dosta je vidjeti mlađeg
Joea Summersa tamo gore kako se sa svakim zafrkava.« »Neka mjesta su već napustila lutrije«, rekao
je gospodin Adams. »Ničega u tome osim nevolje«, rekao je stari Warner postojano. »Čopor mladih
budala.« »Martin.« I Bobby Martin gledao je oca kako odlazi naprijed. »Overdyke… Percy.« »Da barem
požure«, rekla je gospođa Dunbar starijem sinu. »Da barem požure.« »Gotovo su završili«, rekao je
njezin sin. »Budi spreman da otrčiš kazati tati«, rekla je gospođa Dunbar. Gospodin Summers prozvao
je vlastito ime i onda pomno stupio naprijed i izabrao ceduljicu iz kutije. Onda je povikao: »Warner.«
»Sedamdeset i sedmu godinu sudjelujem u lutriji«, govorio je stari Warner dok je prolazio kroz mnoštvo.
»Sedamdeset i sedmi put.« »Watson.« Visoko momče prilazilo je nespretno kroz mnoštvo. Netko je rekao:
»Ne budi živčan, Jack«, a gospodin Summers rekao je: »Polako, sine, imaš vremena.« »Zanini.« Nakon
toga nastala je duga stanka, stanka bez daha, dok gospodin Summers, držeći u zraku svoju ceduljicu,
nije rekao: »U redu, sumještani.« Za trenutak se nitko nije pokrenuo, a onda su sve ceduljice bile
otvorene. Odjednom, sve su žene počele govoriti istodobno, pitajući: »Tko je?«, »Tko je dobio?«, »Jesu li
Dunbarovi?«, »Jesu li Watsonovi?« Onda su glasovi počeli govoriti: »Dobili su Hutchinsonovi. Bill.« »Bill
Hutchinson je dobio.« »Idi kazati ocu«, rekla je gospođa Dunbar starijem sinu.

Ljudi su se počeli osvrtati uokolo da bi vidjeli Hutchinsonove. Bill Hutchinson mirno je stajao zureći
u papir u ruci. Tessie Hutchinson odjednom je povikala gospodinu Summersu: »Niste mu dali dovoljno
vremena da uzme bilo koji papir koji želi. Vidjela sam vas. Nije bilo fer.« »Budi dobra, Tessie«, zovnula
je gospođa Delacroix, a gospođa Graves rekla je: »Svi smo mi imali iste šanse.« »Zaveži, Tessie«, rekao
je Bill Hutchinson. »U redu, onda«, rekao je gospodin Summers, »ovo je obavljeno prilično brzo, a sada
moramo malo požuriti da bismo završili na vrijeme.« Provjerio je svoju sljedeću listu. »Bill«, rekao je,
»ti izvlačiš za obitelj Hutchinson. Imaš li koje drugo kućanstvo u Hutchinsonovih?« »Tamo su Din i
Eva«, viknula je gospođa Hutchinson. »Primoraj njih da uzmu svoje šanse!« »Kćeri izvlače s obiteljima
svojih muževa, Tessie«, rekao je blago gospodin Summers. »Ti to dobro znaš kao i svi ostali.« »Nije bilo
fer«, rekla je Tessie.

»Nemam, Joe«, rekao je Bill Hutchinson sa žaljenjem. »Moja kći izvlači s obitelji svoga muža, što je
savršeno ispravno. A ja nemam druge obitelji osim djece.« »Onda, što se obiteljskih izvlačenja tiče, to
si ti«, rekao je gospodin Summers kao objašnjenje, »a što se tiče izvlačenja po kućanstvima, to si
također ti. Točno?« »Točno«, rekao je Bill Hutchinson. »Koliko djece, Bill?«, upitao je formalno gospodin
Summers. »Troje«, rekao je Bill Hutchinson. »Bill, Jr., i Nancy, i mali Dave. I Tessie i ja.« »U redu,
onda«, rekao je gospodin Summers. »Harry, jesi li dobio natrag njihove tikete?« Gospodin Graves je
kimnuo i podigao uvis ceduljice. »Onda ih stavi u kutiju«, uputio ga je gospodin Summers. »Uzmi Billov
i stavi ga unutra.« »Mislim da bismo trebali započeti iznova«, rekla je gospođa Hutchinson koliko je tiše
mogla. »Kažem vam nije bilo fer. Nisi mu dao dovoljno vremena da izabere. Svi su to vidjeli.« Gospodin
Graves izabrao je pet ceduljica i stavio ih u kutiju, a sve ostale papire osim njih bacio na tlo, gdje ih

4
je povjetarac zahvatio i podigao. »Slušajte, svi«, govorila je gospođa Hutchinson ljudima oko sebe.
»Spreman, Bill?«, upitao je gospodin Summers, a Bill Hutchinson je, uz brzi pogled uokolo na ženu i
djecu, potvrdio glavom. »Pamtite«, rekao je gospodin Summers, »uzmete ceduljicu i držite je premotanu
dok svatko nije uzeo jednu. Harry, ti pomogni malom Daveu.« Gospodin Graves uzeo je ruku malog
dječaka, koji je dragovoljno s njime došao do kutije. »Uzmi papirić iz kutije, Davy«, rekao je gospodin
Summers. Davy je stavio ruku u kutiju i nasmijao se. »Uzmi samo jedan papirić«, rekao je gospodin
Summers. »Harry, ti ga drži umjesto njega.« Gospodin Graves uzeo je dječakovu ruku i izvukao
premotani papirić iz stisnute šake i držao ga dok je Dave stajao do njega i začuđeno ga promatrao.
»Nancy je sljedeća«, rekao je gospodin Summers. Nancy je bilo dvanaest i njezini su školski prijatelji
teško disali dok je išla naprijed, mašući suknjom, i otmjeno uzela ceduljicu iz kutije. »Bill, Jr.«, rekao
je gospodin Summers, i Billy je, crven u licu i s prevelikim nogama, gotovo prevrnuo kutiju dok je
vadio papirić. »Tessie«, rekao je gospodin Summers. Ona je za trenutak oklijevala, prkosno gledajući
uokolo, a onda je odlučno krenula prema kutiji. Naglo je ščepala papirić i držala ga iza sebe. »Bill«,
rekao je gospodin Summers, i Bill Hutchinson posegnuo je u kutiju i pipao okolo, izvukavši napokon
ruku s ceduljicom u njoj. Mnoštvo je bilo mirno. Neka je djevojka šapnula: »Nadam se da nije Nancy«,
i šapat se čuo sve do granica mnoštva. »Nije više onako kako je nekad bilo«, rekao je razgovijetno starac
Warner. »Ljudi nisu više kao što su nekad bili.« »U redu«, rekao je gospodin Summers. »Otvorite
papiriće. Harry, otvori Daveov.« Gospodin Graves otvorio je ceduljicu i čuo se opći uzdah mnoštva dok
ju je držao gore i svatko je mogao vidjeti da je prazna. Nancy i Bill otvorili su svoje istodobno, i oboje
su se smiješili i glasno smijali, okrećući se prema gomili i držeći ceduljice iznad glava. »Tessie«, rekao
je gospodin Summers.

Nastala je stanka, a onda je gospodin Summers pogledao Billa Hutchinsona, i Bill je razmotao svoj
papirić i pokazao ga. Bio je prazan. »Tessie je«, rekao je gospodin Summers, i njegov glas je bio
prigušen. »Pokaži nam njezin papirić, Bill.« Bill Hutchinson otišao je do svoje žene i silom izvukao iz
njezine ruke ceduljicu. Na njoj se nalazila crna točka, crna točka koju je gospodin Summers teškom
olovkom nacrtao noć prije u uredu poduzeća za trgovinu s ugljenom. Bill Hutchinson držao ju je u
zraku, i u gomili je nastalo komešanje. »U redu, prijatelji«, rekao je gospodin Summers. »Završimo
brzo.« Premda su mještani zaboravili obred i izgubili izvornu crnu kutiju, još su pamtili kako rabiti
kamenje. Gomila kamenja koju su ranije nakupili dečki bila je spremna; kamenja je bilo i na tlu
zajedno sa zavitlanim ceduljicama izbačenim iz kutije. Gospođa Delacroix izabrala je kamen koji je bio
tako velik da ga je morala podići objema rukama i obratila se gospođi Dunbar. »Idemo«, rekla je.
»Požuri.« Gospođa Dunbar imala je malo kamenje u objema rukama, i rekla je, hvatajući dah: »Ne
mogu trčati. Morat ćeš sama naprijed, a ja ću te dostići.« Djeca su već imala kamenje, i netko je malom
Daveu Hutchinsonu dao nekoliko oblutaka. Tessie Hutchinson nalazila se sada u središtu očišćena
prostora, i očajnički držala ispružene ruke dok su joj se mještani približavali. »To nije fer«, rekla je ona.
Kamen ju je pogodio sa strane u glavu. Starac Warner govorio je: »Idemo, idemo, svi.« Steve Adams s
gospođom Graves nalazio se na čelu gomile mještana. »To nije fer, nije pravo«, vikala je gospođa
Hutchinson, i onda se obrušiše na nju.