Sveučilište u Zadru

Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu

Seminarski rad

Karakteristike i raznolikosti morskih puževa

Predmet: Temeljne znanstvene vještine

Predmetni nastavnik: Melita Mokos, Ivana Zubak Čizmek
Student: Luna Raffanelli

Zadar, 2022.
Sadržaj

1. Uvod.......................................................................................................................................1
2. Opis puževa……………………………………………………………………………....…1
3. Podjela………………………………………………………………………………………3
3.1. Prednjoškržnjaci (Prosobranchiata)…………………………………………………....3
3.1.1. Priljepci……………………………………………………………………….3
3.1.2. Petrovo uho…………………………………………………………………...3
3.2. Stražnjoškržnjaci (Opisthobranchiata) ……………………………………………...…4
3.2.1. Bodljikavi volak………………………………………………………………5
3.2.2. Rapana venosa………………………………………………………………..5
3.2.3. Pelikanovo stopalo……………………………………………………………6
3.2.4. Nudibranchia…………………………………………………………………7
3.2.4.1. Chromodoris quadricolor…………………………………………………7
3.2.4.2. Ljubičasta flabelina (lat. Flabellina affinis)……………………………...8
3.3. Plućnjaci (Pulmonata)……………………………………………………………….…8
4. Značaj puževa…………………………………………………………………………….....9
5. Zaključak…………………………………………………………………………………....9
6. Literatura…………………………………………………………………………..…….…10
 Karakteristike i raznolikost morskih puževa

Uvod
Mekušci (Mollusca) su vrlo rasprostranjena skupina beskralješnjaka koji su u razvoju dosegli
visok stupanj tjelesne organizacije. Zajednička karakteristika svih mekušaca je meko,
nekolutićavo tijelo s bilateralnom simetrijom koje u puževa nema. Prema tome su i dobili
naziv Mollusca, odnosno prema latinskoj riječi molis što znači mekan, gibak, nježan (Habdija
i sur., 2011). Mekušci nemaju unutrašnji skelet, već uglavnom očuvanu vapnenu vanjsku
ljušturu. Mnogobrojna su životinjska skupina koja je unatoč raznolikosti očuvala svoju
osnovnu tjelesnu građu, po kojoj se jasno razlikuju od ostalih beskralježnjaka. Iako je tijelo u
različitihskupina mekušaca različito preobraženo, u svih vrsta vidljivi su glava (osim u
školjkaša i mnogoljušturaša) i stopalo u kojima se nalaze osjetilni organi, živci i mišići. Na
glavi imaju usni otvor, oči, ticala, statociste i dr. Drugi dio tijela je viscelarnin dio (utroba) u
kojemu se nalaze probavni i spolni organi te organi za izlučivanje. Treći dio tijela je plašt koji
na stražnjem kraju zatvara plaštenu šupljinu, koja obavlja ulogu pluća. U vodenih mekušaca u
plaštenoj šupljini su smještene škrge (Matoničkin i sur., 1998). Plašt izlučuje i ljušturu koja
služi za zaštitu i potporu tijela. Ona može biti jednodijelna, višedijelna, unutarnja, vanjska ili
reducirana. Građena je od konhiolina i kalcij-karbonata. Unutarnji organi mekušaca smješteni
su u reduciranom celomu (coelom) ili tzv. sekundarnoj tjelesnoj šupljin, koju obavija
potrbušnica ili peritonij. Živčani sustav mekušaca sastoji se od više pari živčanih ganglij,
međusobno povezanih komisurama i konektivama. Optjecajni sustav je otvoren. Srce je
izgrađeno od jedne ili više pretklijetki i jedne klijetke, a smješteno je unutar celomskog
perikarda. Funkciju ekskrecije obavljaju metanefridiji. Mekušci su najčešće dvospolci. Iz
oplođenog jajeta se razvija ličinka „veliger“. Danas je poznato oko 130 000 vrsta mekušaca
koji žive na kopnu, u moru te vodama na kopnu. Raspoređeni su u 7 razreda: trbožlijepci
(Solenogastres), jednoljušturaši (Monoplacophora), mnogoljušturaši ili babuške
(Polyplacophora), koponošci (Scaphopoda), puževi (Gastropoda) školjkaši (Bivalvia,
Pelecypoda) i glavonošci (Cephalopoda) (Habdija i sur., 2011).

Opis puževa
Puževi (Gastropoda) su, s obzirom na broj vrsta, najveća skupina mekušaca. Na njihovu
tijelu, asimetrične građe, razlikujemo glavu, trup i stopalo. Na glavi imaju usni otvor, na njega
se nastavlja usna šupljina, a na njezinoj su se gornjoj strani razvile parne hitinske čeljusti. U
usnoj šupljine smještena je gipka hitinozna membrana (radula ili trenica), Na kojoj su brojni
hitinski zubići (može ih biti i više od 750 000) poredani u uzdužne i poprečne nizove. Broj,
raspored i oblik zubića specifičan je za porodice, rodove i vrste puževa, pa je to jedno od
obilježja koje se koristi za njihovo određivanje. nu puževi drobe i usitnjavaju hranu tarući
radovalo gornje čeljusti. Mogu imati jedan par ticala (Basommatophora), AU tom slučaju oči
su smještena na bazi ticala, ili dva para ticala (Stylommatophora), kad su oči smještene na
drugom paru ticala. Neke vrste puževa mogu uvući ticala poput prstiju rukavice, a u nekih su
zakržljala. Na ticalima je smješteno osjetilo opipa i mirisa. Na trbušnoj strani trupa puževa
smješteno je stopalo, koji omogućava kretanje. U stopalu su smještene brojne žlijezde koje
luče sluz, koja smanjuje trenje s podlogom. Stoga iza puževa ostaju srebrnasto sjajni tragovi.
Preci puževa imali su bilateralno simetrično tijelo, ali je tijekom filogenetskog razvoja došlo

3
do spiralnog savijanja trupa (torzije), Pa su pojedini organi promijenili položaj u tijelu, npr.
spolni i analni otvor danas u puževa leže blizu glave. Posljedica torzije i neparni broj organa,
pa tako puževi imaju samo jednu škrgu, jedan bubreg, jednu gonadu, a srce je građeno od
jedne pretklijetke i jedne klijetke. Iz klijetke krv prelazi u aortu ona se dijeli u dvije arterije,
od kojih jedna vodi prema utrobe, a druga svojim granama opskrbljuje glavu, plašt i stopalo.
Iz arterija krv odlazi u lakune, a onda venama kroz bubreg i dišne organe ponovno u srčanu
pretklijetku. Svi unutarnji organi leže u sekundarnoj tjelesnoj šupljini trupa, koja je potpuno
ili djelomično obavijena plaštem. U plaštu su brojne žlijezde, a njihove izlučevine
omogućavaju izgradnju vapnene kućice. Izgled kućice varira prema visini i širenje pojedinih
vrsta puževa (visoke, niske, plosnate, više ili manje spiralno savijene). Najstariji i najmanji
dio je vrh kućice (apex), a najmlađi i najširi je uz otvor (peristom) kroz koji se puž uvuče u
kućicu. U nekih vodenih puževa otvor kućice zatvara se čvrstom vapnenom pločicom
(operculum), koja je smještena na njihovom stopalom. Kada se uvuku u kućicu, obično u
vrijeme zimskog sna, kopneni puževi zatvore otvor tankom vapnenom membranom
(epiphragma), Koju rastvore u proljeće. U nekih puževa kućica se smanjila na tanku pločicu,
koja daje malu mehaničku zaštitu. Vodeni puževi dišu s pomoću peraste škrge (ktenidij), Hv
koja leži u plašta nove šupljine, a kopneni puževi dišu „plućima“, koja su zapravo splet krvnih
žilica u plaštanoj šupljini. I neki vodeni puževi dišu „plućima“, pa moraju izaći na površinu da
bi došli do zraka. Puževi mogu biti razdvojenih spolova, no većinom su dvospolci, jer je u
njih razvijena neparna dvospolna žlijezda, koja u jednom razdoblju proizvodi muške, a u
drugom ženske spolne stanice. Upravo zato u puževa rijetko dolazi do samooplodnje, kao npr.
u nekih vrsta iz roda Arion i Limax. Puževi su najčešće oviparni. Kopneni puževi odlažu jaja,
zaštićena vapnenim omotačem, u pukotine zemlje, a vodeni puževi u vodu, gdje su njihova
jaja zaštićena želatinoznom masom. U kopnenih puževa razvoj direktan, a u vodenih je
indirektan, odvija se preko ličinke „veliger“. Ova ličinka ima začetak stopala, tanku ljušturu, a
pliva s pomoću trepetljika. Puževi nastanjuju sva klimatska područja, sva mora i kopnene
površine, slatke vode i podzemne špilje. Puževi su većinom biljožderi, rjeđe su grabežljivci, a
čak ima i otrovnih. Do danas je poznato više od 100 000 vrsta, koje se prema položaju i tipu
dišnih organa razvrstavaju u 3 podrazreda: prednjoškržnjaci (Prosobranchiata),
stražnjoškržnjaci (Opisthobranchiata) i plućnjaci (Pulmonata).

Slika 1: Anatomija puža

4
Podjela
Prednjoškržnjaci (Prosobranchiata)
Prednjoškržninjaci su puževi u kojih je došlo do svijanja vrećice s utrobom. Zato su plašt,
škrge, crijevni otvor i ostali organi pomaknuti naprijed. U jednostavnijih su prednjoškržnjaka
očuvane obje škrge, a u naprednijih samo jedna koja se nalazi ispred srca. Mnoge vrste
prednjoškržnjaka koje žive u obalnom pojasu plime i oseke prilagođena su zračnom načinu
disanja, kao vrsta Littorina neritoides. Većina prednjoškržnjaka ima očuvan poklopac pomoću
kojeg može zatvoriti kućicu i na taj način spriječiti isušivanje. Iznimku predstavljaju priljepci
koji pomoću stopala čvrsto prijanjaju za podlogu i na taj način zadržavaju potrebnu vlažnost.
Rub se njihove kućice, naime, dobro prilagođuje obliku podloge. Prednjoškržnjaci su
jednospolci i velika većina njihovih vrsta živi u moru. Žive na različitim dubinama i
naseljavaju različite oblike morskog dna, a najviše je vrsta u plitkom obalnom pojasu.

Priljepci
Priljepak (lat. Patella caerulea) pripada rodu primitivnih puževa prednjoškržnjaka sa širokim
stopalom. Njegova kućica izgleda poput slamnatog šešira. Ispod kućice se nalaze utroba i
veliko stopalo, koje je preobraženo u plosnati organ za prianjanje. Pomoću tog velikog stopala
se čvrsto prianja uz podlogu, a rubovi kućice se prianjaju uz stijenu. Priljepci mogu biti
zelenkaste, sivozelene, smećkaste ili prljavobijele boje. Kućica im naraste do promjera od 7
cm. Karakteristični su stanovnici stjenovitih obala. Hrane se algama te igraju važnu ulogu u
kontroli pokrivenosti algi, a time i ekološkog nasljeđivanja i bioloških zajednica
uspostavljenih u obalnim područjima. Najviše priljepaka ima na obalama koje obilno
zalijevaju valovi, a kada priljepak ostane na suhome, rubovi kućice se potpuno pripijaju uz
stijenu i tako štite meki dio životinje od isušivanja (Turk 2011:223). Predstavnici su
jadranskih priljepaka: Patella vulgata, P. coerulea, P. lusitana.

Slika 2: Priljepak (lat. Patella caerulea)

Petrovo uho
Petrovo uho (lat. Haliotis), rod priobalnih morskih puževa prednjoškržnjaka plitko stožaste
ljušture , s nizom rupica na hrptu i sedefnim slojem iznutra. Većinu života provodi čvrsto
zalijepljen svojim širokim stopalom za kamenu podlogu. Ljuštura Petrovog uha je sazdana od
brojnih iznimno tankih slojeva kalcijeva karbonata, odnosno vapna. Ti slojevi međusobno su povezani
ljepilom koje je mješavina proteina i šećera. To snažno lijepilo ljušturi daje i izniman zrcalni sjaj.
Petrovo uho tim ljepilom, koje se zove „conchilin“ i jače je od svih poznatih, može zalijepiti svaku

5
pukotinu koja nastane na njezinoj ljušturi. Od te sedefaste ljušture izrađuje se nakit, suveniri pa čak i
pločice za oblaganje zidova. No, to nije sve, Petrovo uho može stvoriti biser (rijetko se događa u
prirodi, ali relativno lako umjetnim uzgojem). Raširen je širom svijeta osim uz obalu Južne
Amerike i istočne obale SAD-a. U Jadranu živi H. tuberculata lamellosa poznata jednostavno
kao Petrovo uho ili puzlatka. Meso mu je jako žilavo, posebno njegovo stopalo koje se jedino i jede.
Ali za razliku od mesa ostalih puževa, njegovo je iznimno bogatog okusa pa je poslastica gurmana
diljem svijeta (posebice Azije). U Japanu i Koreji je iznimno cijenjeni muški afrodizijak. Zbog svega
toga, Petrovo uho postalo je jedan od najskupljih plodova mora na svijetu. Velika potražnja za
Petrovim uhom dovela je i do njegovog uzgoja, što je dosta težak, ali iznad svega spor posao (uzgoj do
komercijalne veličine traje 8 do10 godina). Prijeti mu izumiranje jer krivolovci, zbog velike potražnje,
skupljaju i najmanje. Također je i odličan mamac za ciljani lov najcjenjenijih riba, kao što su ovrate,
sarka, smuduta, zubatac, pagra i fratar jer ga, zbog njegove žilavosti, mogu pojesti samo te rijetke
ribe.

Slika 3: Petrovo uho (lat. Haliotis)

Stražnjoškržnjaci (Opisthobranchiata) 

Stražnjoškržnjaci su bentoski i planktonski morski puževi. Njihovi su plašt i kućica uglavnom

zakržljali, a u nekih vrsta izostaju. Ako je očuvan, ktenidij uvijek leži na desnoj strani iza
srca. Ako ktenidija nema, razvijaju se vanjske škrge, a izmjena plinova zbiva se preko cijele
površine tijela. U vrsta s kućicom ona je uvijek vrlo tanka, s malo zavoja i gotovo bez
pigmenta. Nema poklopac i puž se u nju ne može potpuno uvući. U mnogih vrsta kućicu
obavija plašt, a vrećica s utrobom i unutarnji organi pomaknuti su u stopalo. U plivajućih su
puževa osobito česti brojni parapodiji koji izrastaju iz stopala i pomažu pri gibanju.
Stražnjoškžnjaci imaju zakržljalu trenicu na kojoj se nalazi malo zubaca. Mnogi su
stražnjoškržnjaci bezbojni ili prozirni. Njihova pigmentiranost ovisi o hrani. Postoji mnogo
vrlo šarenih stražnjoškržnjaka s jedinstvenim uzorcima boja u podvodnom svijetu (red
Nudibranchia ili gološkržnjaci, odnosno puževi golaći). Gološkržnjaci imaju gotovo potpunu
dvobočnu simetriju te nemaju kućice. Na njihovu se tijelu nalaze brojne izrasline. U nekih su
vrsta oko crijevnog otvora raspoređene sekundarne vanjske škrge koje puž može uvući.
Stražnjoškržnjaci su dvospolci. Žive u obalnom području i naseljavaju sve oblike dna. Često
pužu među algama i po spužvama te po zadrugama obrubnjaka, koje su mnogim
stražnjoškržnjacima glavni izvor hrane. Među stražnjoškržnjacima su i rijetke parazitske
vrste.
6
Bodljikavi volak
Bodljikavi volak (lat. Bolinus brandaris, prvotno nazvan Murex brandaris) je vrsta jestivog
morskog puža. Ima čvrstu spiralnu kućicu na kojoj se ističu čvrste i velike bodlje. Otvor na
kućici je širok, ovalan te ima karakterističan produžetak u obliku dugačkog kanala. Otvor je
blijedo žute do narančaste boje. Veličina kućice odraslog volka je od 60 do 90 mm. Osnovna
boja kućice je bež-zlatna do svijetlo smeđa, ali zbog prisustva simbiotskih algi i drugih
organizama koji se nasele na kućicu može biti i zelene boje. Živi u središnjem i zapadnom
dijelu Sredozemnog mora, uključujući Jadransko more, u istočnom Atlantiku od južne
Engleske do zapadne Afrike (Turk, 2011). Živi na svim vrstama morskog dna, naročito na
muljevitim, pjeskovitim i stjenovitim podlogama. Može se naći na dubini od 3 do 100 metara.
Strvinar je, lovac i kanibalistička vrsta. Posebnim cjevastim organom, uz pomoć sumporne
kiseline, buši ljušturu školjkaša kako bi na taj način došao do mesnog dijela. Najčešće
bude prikriven algama po kućici. Korišten je, također kao i sirovina za proizvodnju
skupocjene purpurne boje, kao uljanica i u prehrani, a u moderno doba i kao suvenir te kao
mamac u športskom ribolovu. U Jadranskom moru živi osam vrsta volaka - kvrgavi
volak, bodljikavi volak, Sowerbyiev volak, volak iz Blainvillea, Edwardsov volak, rebrasti
volak, volak jež i tele.

Slika 4: Bodljikavi volak (lat. Bolinus brandaris)

Rapana venosa
Rapana venosa je veliki azijski puž koji živi u morskoj i u boćatoj vodi. Ima tešku i veliku
kućicu s kratkom spiralom. Jedinstvena obilježja ove vrste su velike dimenzije,
pigmentiranost ušća i kratki, ali široki sifonalni kanal te tamno narančasta ili žućkasto-smeđa
boja u unutrašnjosti kućice. Kućica im je široka i ima dubok pupak. Ušće kućice je veliko i
jajoliko, a duljina kućice jedinki uhvaćenih u Jadranu je u rasponu od 67,0 mm do 136,7 mm,
a ukupna masa (kućica + mokra tjelesna masa) im iznosi od 46,0 do 553,9 g. Prilagodljiva je
vrsta jer ima toleranciju na niski salinitet, visoke i niske temperature, zagađenje vode i
nedostatak kisika (Zolotarev, 1996). Može živjeti od 12 do 18 godina (Savini i sur., 2004).
Preferira pješčana i muljevita dna gdje može rovati, ali može se naći i na čvrstim podlogama
(Harding i Mann, 1999; Seyhan i sur., 2003). Razdvojenog je spola, a jaja pričvršćuju za tvrde
podloge. Polažu 50 – 500 jaja po skupini (klasteru) (ICES, 2004), a svako jaje sadrži između
200 i 1000 jajašaca (Mann i Harding, 2000). Mesojedna je vrsta puža, Odrasli se hrane
komercijalno vrijednim školjkašima, a mladi najčešće jedu kozice (ICES, 2004). Većina

7
morskih puževa grabežljivaca hrani se bušeći rupe u egzoskeletu svog plijena, a osim ovog
načina vrsta R. venosa guši svoj plijen te također proizvodi svoje vlastite toksine za
paraliziranje plijena (Seyhan i sur., 2003). Prirodno stanište ove vrste je u Japanskom moru,
Žutom, Bohajskom i Istočno Kineskom moru kod Tajvana.

Slika 5: Rapana venosa

Pelikanovo stopalo
Pelikanovo stopalo (lat. Aporrhais pespelicani) je vrsta morskog puža iz obitelji
stražnjoškržnjaka. Njegovo ime se temelji na obliku trokrake (ili četverokrake) proširene
vanjske usne odrasle ljuske, koja podsjeća na isprepleteno stopalo morske ptice kao što
je pelikan. Duljina 3,4 cm. Ovaj puž živi u istočnom Atlantskom oceanu, od Norveške do
Sredozemnog mora te također i u Crnom moru. Živi ispod niske razine plime,
u sublittornoj zoni, od 10 do 130 m dubine, na blatu ili blatnom pijesku. Međutim, prazne
školjke ponekad isplivaju na plaže.

Slika 6: Pelikanovo stopalo (lat. Aporrhais pespelicani)

8
Nudibranchia
Nudibranchia  (gološkržnjaci, puževi golaći) su skupina mekih morskih puževa koji bacaju
svoje školjke nakon stadija larve. Poznati su po svojim često izvanrednim bojama i
upečatljivim oblicima. Do danas je poznato oko 3.000 vrtsa puževa golaća. Oblik tijela im je
vrlo različit, a veličina je od 1 do 3 cm. Na glavi imaju rinofore, ticala kojima prikupljaju
podatke o okolini (miris, okus) i mogu ih po potrebi uvući. Ispod rinofora nalaze se
jednostavne oči koje mogu razabrati nešto više od svjetla i tame. Kako su morski puži iz vrste
koje nemaju kućicu koja bi im pružila utočište i sigurnost, razvili su druge načine zaštite od
grabežljivaca. Na stražnjem dijelu tijela jedne skupine puževa golaća nalaze se sekundarne
škrge, koje izgledaju kao perjanica i mogu se po potrebi uvući. Druga pak skupina nema tu
perjanicu, ali zahvaljujući brojnim izraslinama (cerata) imaju veliku površinu tijela koja im
služi za izmjenu plinova. Po ovim prilagodbama puževi golaći su i dobili znanstveno
ime Nudibranchia  (latinski nudus– gol,  grčki branchia-škrge). Puževi golaći su dvospolci,
imaju reproduktivne organe oba spola, ali nemaju mogućnost da sami sebe oplođuju pa im je
za produženje vrste ipak potrebno pronaći partnera. Jaja polažu u velikom broju u obliku
želatinoznih spirala na kamenje i morske biljke. Životni vijek ovih morskih puževa je kratak.
Iznosi od nekoliko tjedana do godinu dana. Pojavljuju se u svim oceanima. Najviše im
odgovaraju plitke vode toplih mora, gdje su najbrojniji. Većina ih živi na morskom dnu, a
neke vrste žive u slobodnoj vodi. Najčešći su na dubinama 1 do 30 m. Neke vrste morskog
puža su se bojom i oblikom prilagodile okolini toliko da ih je gotovo nemoguće primijetiti, a
neke druge vrste morskog puža su se potrudile da svojim jarkim bojama budu što uočljiviji i
tako upozoravaju potencijalne predatore da su otrovni ili neukusni. Boje su postale njihovo
glavno oružje u obrani od neprijatelja. Hrane se spužvama, moruzgvama, obrubnjacima,
mahovnjacima, a kod nekih vrsta je zabilježen čak i kanibalizam. Također je vrsta koja često
pohranjuje otrovne tvari iz organizama kojima se hrane kako bi se zaštitili od
neprijatelja. Morski puž vrste golać nije imun na grabežljivce. Njima se hrane rakovi, zmijače,
vlasulje i druge vrste puževa golaća. U Jadranu je do sada otkriveno stotinjak vrsta.
Chromodoris quadricolor 
Vrsta puža golaća koji je svoje ime dobio po tome što na svome tijelu ima 4 boje: žutu, bijelu,
plavu i crnu. Najčešće se hrani spužvama. Obitava u Crvenom moru, a može ga se naći i u
zapadnom Indijskom oceanu.

Slika 7: Chromodoris quadricolor 

9
Ljubičasta flabelina (lat. Flabellina affinis)
Vrsta morskog puža golaća. Tijelo mu je djelomično prozirno ali ima vrlo lijepe boje. Na
glavi mu se nalaze dugačka ticala, a gornji par ticala je narebran prstenovima. Na leđima mu
se nalaze stabalca iz kojih se granaju velike izrasline. Obično narastu do 5 cm. Stanište mu je
u Sredozemnom i Jadranskom moru te u istočnom Atlantiku. Hrani se obrubnjacima.
Ljubičasta flabelina se nalazi i na marci Hrvatskih pošta.

Slika 8: Ljubičasta flabelina (lat. Flabellina affinis)

Plućnjaci (Pulmonata)
Plućnjaci su kopneni puževi, a neke vrste naseljavaju i slatke vode. Nemaju škrge i koriste se
plaštanom šupljinom kao organom za disanje.

10
Značaj puževa

Puževi su kao hrana mesožderima veoma značajna karika u lancu ishrane. Ponegdje se koriste
i u ljudskoj ishrani. Neke vrste golaća su važni i oprašivači biljaka. Morski puževi
roda Murex su se od davnina koristili za dobijanje purpurne boje (kojom su se, npr.
označavale senatorske toge u Starom Rimu). Operkulumi nekih vrsta, kao i čitave ljušture, su
se u Oceaniji koristili kao sredstvo plaćanja. Većina poljoprivrednika smatra puževe štetnim
usljed njihove ishrane baštenskim biljkama.

Zaključak

Iz ovog seminara smo zaključili da puževi spadaju u skupinu mekušaca te da su i najbrojnija

vrsta. Jedan su od osam razreda u koljenu mekušaca. Postoji oko 30.000 suvremenih vrsta,
kao i oko 15.000 izumrlih. Nastanjuju sva klimatska područja, sva mora, kopnene površine,
slatke vode i podzemne špilje. Većinom su biljožderi, neki su i grabežljivci te čak ima i
otrovnih. Mogu se koristiti u medicinske svrhe za liječenje raznih oboljenja, kao što su: kožne
bolesti, jetreni tumori, virusna i bakterijska oboljenja.

11
Literatura

1. Bat, L., Gönlügür, G., Andaç, M., Öztürk, M., Öztürk, M. (2000): Heavy metal in the sea
snail Rapana venosa from Sinop coasts of the Black Sea. Turkish Journal of Marine Sciences
6: 227-240.
2. Harding, J. M. (2003): Predation by blue crabs, Callinectes sapidus, on rapa whelks,
Rapana venosa possible naturalcontrols for an invasive species? Journal of Experimental
Marine Biology and Ecology 297: 161- 177.
3. Harding, J.M., Mann, R. (1999): Observations on the biology of the veined rapa whelk,
Rapana venosa in the Chesapeake Bay. Journal of Shellfish Research 18 (1): 9-17.
4. ICES (2004) Alien Species Alert: Rapana venosa (veined whelk). Urednici: Roger Mann,
Anna Occhipinti, and Juliana M. Harding. ICES Cooperative Research Report No.264, 14 str.
5. Joseph Heller Evolution, Systematics and Ecology The Hebrew University of Jerusalem
Jerusalem , Israel
6. Mann, R., Harding, J.M., Westcott, E. (2006): Occurrence of imposex and seasonal patterns
of gametogenesis in the invading veined rapa whelk Rapana venosa from Chesapeake Bay,
USA. Marine Ecology Progress Series 310: 129-138.
7. Micu, S., Kelemen, B., Mustata, G. (2008): Current distribution and shell morphotypes of
Rapana venosa in the Agigea 4M littoral. Analele Ştiinţifice ale Universitǎţii “Al. I. Cuza”
Iaşi, s. Biologie animală 54: 185-190.
8. Orbanić, Srđa. Živi svijet našeg mora. Pul: Histria Croatica 2008.
9. Oštrec, L. (1998). Zoologija: Štetne i korisne životinje u poljoprivredi. Zrinski. Čakovec,
232.
10. Population Characteristics of the Limpet Patella caerulea (Linnaeus, 1758) in Eastern
Mediterranean (Central Greece)
11. puževi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
2021. Pristupljeno 21. 6. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51196>.
12. Savini, D., Castellazzi,M., Favruzzo, M.,Occhipinti-Ambrogi, A. (2004): The alien
mollusc Rapana venosa in the Northern Adriatic Sea: population structure and shell
morphology. Chemistry and Ecology 20: 411-424.
13. Sturm, C.F., Pearce, T.A.,Valdis, A. (ur.) (2006): The Mollusks. A Guide to Their Study,
Collection, and Preservation. Universal-Publishers, Boca Raton
14. Turk, T., Richter, M., & Kružić, P. (2011). Pod površinom Mediterana. Školska knjiga.
15. volak, bodljavi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2021. Pristupljeno 21. 6. 2022.

Izvori slika
Slika 1. Parts of a snail | Snail, Snails preschool, Nature school (pinterest.com)
Slika 2. PUNI I ŽIVI OKUS MORA: Zovu ih priljepci, lupari, lumpari, pantalene (recept:
rižot od priljepaka) – GastroBajter
Slika 3. Blog.hr (dnevnik.hr)

12
Slika 4. Gastropods by Eddie Hardy | Conchology
Slika 5. Gastropods by Eddie Hardy | Conchology
Slika 6. Aporrhais pespelecani - Allspira
Slika 7. Chromodoris quadricolor (Pyjama chromodorid) (memozee.com)
Slika 8. Mediterranean Violet Aeolid (Marine Life of the Mediterranean) · iNaturalist

13