jer svaki naš pokušaj u smjeru sigurnosti, zadovoljstva ili uspjeha

neminovno uključuje i svoju suprotnost. Ljudi postaju cinični iako

nikad nisu niti čuli za postojanje teorije dualnosti, jer su upoznali
uspjeh koji je bio praćen neuspjehom. Zato odlučuju izbjeći promašaj
tako, da izbjegavaju uspjeh, što na kraju završava nedostatkom pu­
nine života. Ovaj stav izbjegavanja sukoba podosta je uobičajen, i to
najčešće podsvjesno.
Nešto pozitivnija reakcija na razumijevanje dualnosti bio bi stav,
da si sami nepotrebno otežavamo život usmjeravajući se pod prisi­
lom na ono što smatramo »uspjehom«, što je toliko prisutno u našem
društvu, okrenutom ispunjenju zadanih ciljeva. Svakako, i nadalje
treba brinuti za svoje osnovne potrebe, no razlika nastaje upravo
ovdje - što je to, što smatramo osnovnim. Još jednom, važno je uočiti
razliku između stvarnih i percipiranih ili ovisničkih potreba.

Ovisnost preuveličava dualnost

Ono, što treba shvatiti u svezi s dualnošću, bilo bi sljedeće: pod­
ložni smo njenim zakonitostima najviše tada, kad smo jako ovisni o
zadovoljenju bilo koje žudnje. Kao ovisni, djelujemo pod prisilom;
moramo imati objekt o kojem se radi. Kao ovisnima, ispunjenje je
dualističko, i koleba se između zadovoljstva i patnje.
Naši su sustavi potreba umjetno izgrađeni, prisilni, ovisnički, i
postavljaju nas pred vrlo snažna dualistička iskušenja. Ako pak nismo
ovisni o ishodima, tada ne prolazimo kroz isti intenzitet dualističkih
kolebanja već i samo zato, jer ne očekujemo da će nam naše djela­
tnosti omogućiti intenzivno zadovoljstvo. Opušteniji smo, i ne treba
nam toliko mnogo da bismo bili sretni.
Izrastanje je postupni proces; učimo da nam ne treba ovo, a zatim
ono. Uklanjanje prisilnih potreba, ili svega onoga za što sada mislimo
da naprosto moramo imati, važan je dio oslobađanja osobe. No, kako
se točno takav rast postiže? Prisilnih se potreba ne možete osloboditi
samo snagom svoje volje. Već i postupak opažanja takvih potreba
ima kao ishod njihovo polagano i prirodno nadrastanje. Ne prisilja­
vajte se da budete ono što niste; nemojte željeti da budete nešto dru­
go, no ono što jeste. Prihvaćajući sebe upravo takvima kakvi jeste,
dopuštate da nastupi vaš osobni rast.