SEMINARSKI RAD

KAKO PAMTIMO I ZAŠTO

ZABORAVLJAMO?

Hana – Marija Pivčević 4.a

Mentor: prof. Mate Beović

1
SADRŽAJ

2
1. UVOD
U ovom radu obraditi ću temu „Kako pamtimo i zašto zaboravljamo?”: Odabrala sam
tu temu prvenstveno zato što sam željela saznati više o tome kako i zašto pamtimo i
zabravljamo, te kojim tehnikam mogu poboljšati svoje pamćenje i izbjeći
zaboravljanje. Sigurna sam da će mi ovaj rad jako pomoći u tome da osvijestim kako
točno pamtim, te kojim sve tehnikama mogu olakšati i ubrzati taj process.
U samom početku saznati ćemo što je to pamćenje, čemu nam služi i zašto je toliko
bitno u životu našem životu. Zatim ću pisati o trima fazama pamćenja te karakteristike
i važnosti svake od njih. U trećem poglavlju pisati ću o tome zašto i na koje sve
načine zaboravljamo te koje sve smetnje pamćenja postoje i zašto dolazi do njih.

2. PAMĆENJE
Pamćenje definiramo kao proces usvajanja, zadržavanja i uporabu informacija. Dok u
filozofi definiraju kao temeljni kognitivni proces koji je uključen u gotovo sve druge
važne kognitivne funkcije, kao što su razmišljanje, percepcija, rješavanje problema i
govor. Budući da je pamćenje središnja komponenta uma, nije iznenađujuće da je
teoretiziranje o pamćenju staro koliko i sama filozofija. Međutim, suvremenoj
filozofiji mogu razaznati tri temeljna područja djelovanja, pri čemu većina istraživača
pristupa pamćenju iz perspektive filozofije uma, epistemologije ili etike. Na primjer, o
pamćenju se često raspravlja u vezi s osobnim identitetom, epistemičkim
opravdanjem i iskustvom vremena,a u manjoj mjeri, kolektivno pamćenje, hipoteza
proširenog pamćenja, nekonceptualni memorijski sadržaji i etika sjećanja. Filozofi su
općenito pristupali pamćenju kao sposobnosti koju koriste pojedinci (pojedinačno).
Radom u različitim disciplinama počeo je dovoditi u pitanje individualistički pristup,
a metafizika sjećanja je počela uključivati pitanja koja proizlaze iz tradicije
istraživanja kolektivnog sjećanja u ljudskim i društvenim znanostima.

2.1 Faze pamćenja

Možemo zaključiti kako pamćenje nije jedinstven proces. Razvija se u tri faze u kojoj
svaka ima svoju funkciju, kapacitet i vrijeme. Svaka faza obrađuje informacije na
različit način, ali povezane su i zbijaju se istodobno. Prva faza je senzorno pamćenje.
Ono registrira senzorne informacije iz okoline i zadržava ih kratko dok mozak ne
ocijeni koliko je informacija važna. Ako je informacija važna, na nju obratimo
pozornost i ona prelazi u kratkoročno pamćenje. Kratkoročno (radno) pamćenje
obuhvaća sve informacije kojih smo svjesni.Funkcija radnog pamćenja je primanje
informacija iz senzornog pamćenja i prebacivanje u dugoročno, te zadržavanje

3
 informacija za njihovu uporabu. Nakon obrade informacija u radnom pamćenju , one
kodiranjem prelaze u dugoročno pamćenje. U njega pohranjujemo informacije koje
naučimo tijekom života. Njihovo upamćivanje dovodi do stvaranja traga pamćenja
(engrama), koji nastaje između pojedinih stanica u mozgu.
3. TEORIJE PAMĆENJA
Dok smo u predhodnom podnaslovu objasnili faze pamćenja u psihologiji, u filozofiji
postoje treorije pamćenja: empiristička,epimistička i kauzalna teorija.
3.1 Empiristička teorija
Empiristi vide i pamćenje i maštu kao oslanjanje na sačuvane osjetilne dojmove.
Identificiranje markera za razliku između sjećanja i puke mašte stoga je središnje za
empirističku teoriju pamćenja. Hume je predložio dva takva markera. Prvo, sugerirao
je da se pamćenje i mašta mogu razlikovati po većem stupnju fleksibilnosti, što bi
značilo da pamćenje poštuje redoslijed i oblik izvornih dojmova subjekta, dok mašta
ne. Međutim to je neizvedivo jer se stupanj fleksibilnosti ne može koristiti kao oznaka
memorije u prvom licu, nema načina za usporedbu trenutnog prividnog pamćenja s
ranijim osjetilnim dojmom. Drugi Humeov prijedlog je bio da se pamćenje i mašta
mogu razlikovati po većem stupnju živahnosti prve. Ovo je dvosmisleno jer ideja bi bi
bila da su reprezentacije proizvedene pamćenjem detaljnije od reprezentacija
proizvedenih zamišljanjem. Ponekad se može odnositi na svojstvo samog procesa
prividnog pamćenja. Onda bi to bilo da se sjećanje nameće nama na spontaniji način
nego zamišljanje. Bilo kako bilo, živahnost može imati zasluge kao oznaka za
pamćenje pojedinca, ali je neizvediva za grupu.
3.2 Epimistička teorija
Epistemički teoretičari (npr. Ayer;,A. Holland, D. Locke, Munsat, Naylor, Ryle) smatraju
da je pamćenje nečega poznato kao da je to pitanje da se jednom stalno zna. Problem ove
teorije je što zahtjeva znanje, a naučili smo da je znanje opravdno, istinito,vjerovanje.
Tako teortičar epistemologije mora tvrditi da je pamćenje zahtjeva istnu,opravdanje i
vjerovanje. Svaka od ovih tvrdnji je osporena. Dvojica filozofa Martin i Deutscher (1966)
ilustriraju jednu vrstu nevjerovanog sjećanja pomoću hipotetskog slučaja slikara koji
slika prizor za koji smatra da je imaginaran, ali se ispostavilo da točno odgovara prizoru
kojem je svjedočio kao dijete; intuitivno, ovo je primjer pamćenja bez vjerovanja. Budući
da subjektu nedostaje fenomenološka karakteristika pamćenja, epistemički teoretičar bi u
načelu mogao poreći da je ovaj konkretni slučaj primjer pamćenja.
3.3 Kauzalna teorija
Kauzalni teoretičari sjećanje vide kao karakteristiku postojanja odgovarajuće uzročne
veze između prividnog sjećanja i subjektovog izvornog doživljaja zapamćenog događaja.

4
Ova teorija je uvelike zasjenila epistematičku teoriju. Jer ideja da sjećanje karakterizira
odgovarajuća uzročna veza poprimila je tako status filozofskog zdravog razuma. Iako još
neki filozofi traže izmjene unutar ove teorije. Srž kauzalne teorije je tvrdnja da je
odgovarajuća uzročna veza između prividnog pamćenja subjekta i njegovog izvornog
iskustva neophodna i, zajedno s relativno nekontroverznim dodatnim uvjetima, dovoljna
za pamćenje.
4. ZABORAVLJANJE
Zaboravljanje bismo mogli definirati kao potpuno ili djelomično, trajno ili privremeno
gubljenje onoga što smo naučili, te nemogućnost prepoznavanje naučenog. Većina
stručnjaka tvrdi da postoje četiri uzroka zaboravljanja: postupno osipanje tragova
pamćenja, nemogućnost pronalaženja informacije, represija i interferencija. Naše sve
veće oslanjanje na nove oblike vanjskog pamćenja može imati iznenađujuće etičke
posljedice. Zadana vrijednost za ljudsko pamćenje je zaboravljanje, a većina informacija
s kojima se susrećemo nikada ne uđe u dugotrajno pamćenje.
4.1 Kako zaboravljamo?
U ljudskom mozgu postoji centar za pamćenje, gdje su milijuni pojmova smješteni . Još
se ne zna kako se zbivaaju sva ta slaganja i smještanja u naš mozak, ali zna se da se to
zbiva na jedan točno određeni način, ovisno o predmetu. Pošto su pojmovi svrstani u
određeni red, moguće je da jedan dio mozga bude oštećen ili uništen, a da drugi dijelovi
ostanu netaknuti. Na primjer, poslije moždanog udara ili krvarenja u mozgu može
uništen dio za pamćenje samo određenih pojmova. Tako čovjek može “zaboraviti” kako
da upotrebljava riječi, ali se još uvijek zna koristiti brojevima. Ponekad ljudi gube
sposobnost vidnog prepoznavanja zato što su stari ili zbog neke povrede koja im ne
dopušta da prepoznaju predmete koje gledaju. Mogu gledati olovku, a da ne znaju što je
to. Ako koriste osjetila onda su u stanju prepoznati i ne ovisi o mozgu.
4.2 Kako spriječiti zaboravljanje?
Usmjerenost i koncentracija na ono što to se uči ili zbiva, tako se stvara namjera da se
zapamti na dulji rok i pozitivno djeluju na zapamćivanje. “Ponavljanje je majka znaja”
nije neka bezvezna urečića jer kako bi bolje zapamtili nešto trebamo i više puta ponoviti
to. Razmišljati i logički povezivati s nečim već poznati. Na bilo koji način: asocijacijom,
postavljanem pitanja samom sebi, razmišljajući kako objsniti nekom. Sve su to neki
koraci kako bi lakše pamtili i što manje zaboravljali.
5. LITERATURA
https://plato.stanford.edu/entries/memory/#EpisMemo (pristupljeno:14.5.2022)

5
https://www.oxfordbibliographies.com/view/document/obo-9780195396577/obo-
9780195396577-0072.xml (pristupljeno:14.5.2022)
“PSIHOLOGIJA” udžbenik psihologije u drugom i trećem razredu gimnazije; A.Boban
Lipić, I.Jambrović Čugura i M.Kolega; izdavač: Školska knjiga, Zagreb, Masarykova 28