1.

UVOD
Biocenoza je zajednica organizama različitih vrsta biljki, životinja, gljiva i
mikroorganizama u jednom ograničenom životnom prostoru (biotop). Biocenoza
i biotop zajedno grade ekosustav. Organizmi jedne životne zajednice nalaze se
između sebe u brojnim međuodnosima, na njih utiču abiotički faktori, a oni opet
povratno utiču na te abiotičke faktore (biocenozne vrste). Ove međusobne
odnose proučava biocenozologija jedna poddisciplina ekologije. Pojam
biocenoza ili životna zajednica u znanost je uveo Karl August Mobius 1877.
kada je proučavajući organizme koji su zajedno živjeli na jednoj stijeni s
kamenicama tako nazvao ovu zajednicu. Biocenoza se, već prema težištu
promatranja, mogu karakterizirati na temelju različitih tekstova:

- Fotocenoza ( biljna zajednica) je tipična kombinacija različitih vrsta biljki

koje imaju slične ili iste zahtjeve odnosno potrebe u staništu (primjer:
zajednica stjenovitog obronka u Visokom Gorju).
- Zoocenoza (životinjska zajednica) je zajednica životinja koje su tipične
za određeni biotop.
- Mikrobiocenoza (zajednica mikroba) je ukupnost mikroorganizama koji
žive u jednom mikrohabitatu. Pri tome potrebe i putevi razmjene materije
pojedinih vrsta mogu biti vrlo različiti, tako da produkt metabolizma
jedne vrste može biti supstrat druge vrste mikroorganizama.

1
 2. PODJELA VRSTA JEZERA
Jezero je vodom ispunjena prirodna depresija na kopnu koja nema
neposredne veze s morem. Većina jezera su slatkovodna i smještena su na
sjevernoj polutki na višim širinama. Umjetna su jezera akumulacijski bazeni
hidrocentrala, ribnjaci i dr. Jezera mogu imati pritoke, otoke, a jezero koje ima
pritoku i otoku zove se protočno jezero. U njima se nalazi preko 95% ukupne
količine jezerske vode. Ova jezera ispunjavaju udubljenja nastala tektonskim
pokretima, odnosno tektonskim poremećajima Zemljine površine. Velika jezera
ponekad se nazivaju „unutrašnjim morima“. Termin jezero se koristi za
opisivanje prirodnih obilježja poput jezera Eyre koje je većinu vremena suho ali
se napuni tijekom sezonskih uvjeta obilnih kiša.

Podjela jezera po mjestu i načinu postanka:

- Meteorska (nastala usljed udara meteora)

- Tektonska (nastala usljed tektonskih pokreta)

- Lednička (nastala glacijalnim procesom, radom lednika nakon čijeg

topljenja se nastala uglavnom uska i duboka jezera sa strmim obalama)

- Vulkanska (nastala radom vulkana)

- Priobalna (nastala povlačenjem mora iz zaliva)

- Kraška (nastala u depresijama u kraškim terenima)

- Riječna (nastala mijenjanjem toka rijeke)

- Eolska (nastala radom vjetra)

Podjela jezera po produktivnosti

- Oligotrofna (slaboproduktivna)

- Distrofna jezera (bare, močvare)

Distrofna jezera su zadnji stadij u sukcesiji jezera. Karakteristika im je da su

kisela, slaba je razgradnja organskih tvari – voda je bistra, a pri dnu se jako
talože uginuli organizmi = tresetišta. Ovakva jezera su karakteristika sjeverne

2
Evrope, u Bosni i Hercegovini ih ima malo. Međusobno se oligotrofna i eutrifna
jezera mogu dobro razlikovati i to :

a) po boji – oligotrofno je svijetle boje (plavkasto) a eutrofno je smeđkasto,

tamne boje, neprozirno

b) po dubini – kod oligotrofnog jezera je fotički sloj mali u odnosu na cijeli

volumen jezera (duboko jezero). Eutrofno jezero je plitko pa je fotički sloj
veći u odnosu na cijeli volumen jezera

c) izgled obala – oliotrofno jezero ima strme obale i mali litoral, a eutrofno
jezero ima plitke obale i veliki litoral (trske, šaš, lopoči)

d) temperatura distrofna jezera (bare, močvare).

Distrofna jezera su zadnji stadij u sukcesiji jezera. Karakteristika im je da su

kisela (niski pH - bakterije ne mogu vršiti svoju funkciju), slaba je razgradnja
organskih tvari – voda je bistra, a pri dnu se jako talože uginuli organizmi =
tresetišta. Ovakva jezera su karakteristika sjeverne Europe, u Hrvatskoj ih ima
malo, oko Karlovca, na Velebitu, jezero Dubravice kraj Zaprešića.

3
 3. PODJELA PRIRODNIH JEZERA
Prirodna jezera su najbrojnija u regionima koja su bila izložena geološkim
promjenama u relativno skoro vrijeme, tokom poslednjih 20.000 godina. Takve
su oblasti sjeverne Evrope i sjevernih dijelova Amerike. Ova jezera su se
formirala posle povlaèenja poslednjih glečera pre 10.000-12.000 godina i spadaju
u jezera koja su i najviše proučavana. Prirodna jezera su èesto brojna i u
regionima koji su se skoro izdigli iz mora, kao na Floridi, i u regionima
izloženim nedavnoj vulkanskoj aktivnosti (Island, Filipini). Vulkanska jezera
koja se formiraju ili u kraterima ugašenih vulkana ili u dolinama ošteæenim
vulkanskom aktivnošću, među najlepšima su na svijetu. S druge strane, prirodna
jezera su rijetka u geološki starim regionima ili u velikim nizinama koje nisu bile
izložene glacijaciji. Mnoga su jezera mlada zbog erozijskih posljedica koji teže
odnošenju jedne od strana bazena u kojemu se jezero nalazi. Postoje brojni
prirodni procesi koji oblikuju jezera. Prirodna jezera po načinu postanka mogu
biti:

- Tektonska ili kotlinska (vulkanska i reliktna)

- Erozivna

Tektonska ili kotlinska jezera nastala su radom endogenih sila ( Ohridsko,

Prespansko, Dojransko, Bajkalsko). U tektonska se ubrajaju jos i vulkanska i
reliktna jezera.

Bajkalsko jezero u azijskom dijelu Ruske Federacije najstarije je jezero (oko

25 milijuna godina), i ujedno najdublje (oko 1700 m) jezero na svijetu. Upravno
se nalazi u dvije upravne jedinice, u Irkutskoj oblasti i u Burjatskoj. U njega
utječe čak 500 rijeka, a izvire samo jedna rijeka, Angara. S obzirom na svoju
izrazitu dubinu od 1637m i veliku površinu (31.500 km2), zaprema više od 20%
svjetskih zaliha slatke vode u tekućem stanju (dakle, ne uključujući ledenjake).
Voda Bajkalskog jezera se koristi za piće. Tijekom zime, kada je cijela površina
jezera prekrivena debelom ledenom korom, režu se kocke leda i raznose na
prodaju po okolnim naseljima. Također u to vrijeme (od siječnja do svibnja),
jezerom se odvija automobilski, kamionski i drugi prijevoz. Zbog veličine
jezera, malo je vjerojatno da ćete naići na neki drugi automobil, pa je vožnja
prilično sigurna. Led je tu dubok od 30 cm, pa do nekoliko metara. bog svoje
starosti i izoliranosti nastala je jedna od najbogatijih slatkovodnih fauna koja je
nezaobilazna u proučavanju evolucije. U jezeru i oko njega nalazi se mnoštvo
jedinstvenih biljnih i životinjskih vrsta zbog čega se često naziva i
4
"Ruski Galapagos". Jezero je dom za više od 1085 vrsta biljaka i 1550 vrsta
životinja od kojih je skoro 80% endemskih vrsta. Od biljaka ti je i močvarski
osat (Cirsium palustre), čije je ovo najistočnije nalazište. Oko 80-90% biomase
u jezeru čini endemska vrsta zooplanktona, Epischura baikalensis. Jedna od
životinjskih vrsta je i bajkalski tuljan (Phoca sibirica), rijetka vrsta
slatkovodnog tuljana. Zbog njihova skupocjenog krzna, česta su meta brojnih
krivolovaca[4] Od riba najznačajnije su: omul(Coregonus autumnalis
migratorius), dvije vrste golomjanke ili tzv. bajkalske uljne ribe (Comephorus
baicalensis i C. dybowskii), dvije vrste lososa (Thymallus arcticus baicalensis i
Salmonidae baicalensis), te bajkalska jesetra (Acipenser baerii baicalensis), sve
endemske vrste velike komercijalne vrijednosti. Od beskralješnjaka tu
su crvi virnjaci (Turbellaria), puževii rakovi postranice (Amphipoda).

Slika broj 1. Bajkalsko jezero

Kratersko jezero ili vulkansko je tektonsko jezero koje se formira u

vulkanskom krateru ili kalderi. Atmosferske padavine ispunjavaju krater
vulkana i formiraju jezero, sve dok se ne dostigne ravnoteža između kapaciteta
vode koji dospeva i kapaciteta vode koji se gubi kao posledica isparavanja,
podzemne drenaže, a takođe je moguće i površinsko isticanje ako jezero ispuni
krater do najniže tačke litice. Kratersko jezero prekriva aktivno grotlo vulkana i
često se nazivaju vulkanska jezera. Voda u njima je tipično kisela, zasićena sa
vulkanskim gasovima i mutna sa jako zelenom bojom. Jezera locirana u
ugašenim vulkanima imaju slatku i bistru vodu. Bistrina vode je izrazita zbog
toga što ta jezera nemaju potoke koji u njih utiču i donose taložne naslage.

5
Svjetski poznato kratersko jezero je Kratersko jezero u Oregonu, Sjedinjene
Američke Države. Ono se nalazi u krateru planine Mazama, i to je najdublje
jezero u SAD sa dubinom od 594 m. Kratersko jezero se puni kišom i snegom,
nema drugih priliva vode, a takođe ni isticanje sa površine, i iz tog razloga ima
najbistriju vodu od bilo kog jezera na svetu. Najviši vulkan na svetu 6.893 m.
Ojos del Saldo, ima stalno kratersko jezero oko 100 m. u prečniku na visini od
6.390 m. na istočnoj strani. Ovo je najverovatnije najvišlje kratersko jezero u
svijetu. Usljed njihove nestabilne okoline, neka kraterska jezera postoje samo
povremeno, dok druga kraterska jezera mogu biti sasvim suprotno, velika i
dugotrajna; na primer Toba jezero formiralo se posle erupcije pre više od 70.000
godina i ima površinu od preko 1.000 kvadratnih kilometara. Dok je većina
kraterskih jezera slikovita i živopisna, neka takođe mogu biti i smrtonosna.
Isticanje gasa iz Njos jezera ugušilo je 1986. godine 1.800 ljudi.

Slika broj 2. Vulkanska jezera

6
 Erozivna jezera su nastala radom egzogenih sila. Erozijom lednika nastala su
lednička jezera. U postglacijalnom periodu u cirkovima se zadržala voda i to su
cirkna ili orske oči (Crno i Boračko jezero).

Slika broj 3. Crno jezero

Boračko jezero je glacijalno jezero u Bosni i Hercegovini. Leži na

sjeveroistočnom podnožju planine Prenj, na nadmorskoj visini 397 m. Sa zapada
ga okružuju strmi i šumoviti visovi Crne gore (1343 m), a sa istoka Tranjine
(1055 m). Bazen jezera je nastao u Boračkoj dragi procesom glacijalne erozije.
Jezero ima eliptičan oblik. Dugačko je 786, a široko 402 m. Površina mu iznosi
0,26 km². Dužina jezerske obale je 2,4 km. Jezero je najdublje u jugoistočnom
užem dijelu oko 17 m, a sadrži približno 2,5 mil.m³ vode, koja je zbog
bistrozelene boje prozirna i do 8,3 m. Voda je najtoplija u kolovozu (oko 25°C),
a najhladnija u veljači (0°C). Boračko jezero dobija vodu od Boračkog potoka i
brojnih okolnih izvora, kojih ima i po dnu jezera. Iz jezera ističe Šištica, koja se
poslije kratkog toka klisurom dugom 6 km i dubokom 60 m ruši 30 m visokim
vodopadom u rijeku Neretvu. Jezero je poznato po dobroj pastrmci i rakovima.

7
 Slika broj 4. Boračko jezero

U preizdubljenim dijelovima nastala su valovska kao Bohinjsko i Bledsko

jezero.

Slika broj 5. Bohinjsko jezero

8
 Slika broj 6. Bledsko jezero

Radom erozivnih sila nastalo je Palićko jezero (eolsko – erozija vjetra).

Slika broj 7. Palićko jezero

9
 Riječna erozivna jezera su u odsječenim riječnim meandrima (Obedska bara).

Slika broj 8. Riječno jezero – Obedska bara

Kraška jezera su nastala u vrtačama, uvalama i poljima (Skadarsko jezero je

nastalo potapanjem Kraškog polja). U većini slučajeva to je zbog kraških
podzemnih voda, izvora, vrela ili Rijeka. Dijele se na više tipova:

- periodska kraška (periodski plavljena polja)

- termokraška (u predelima zamrznutog zemljišta)

- sufoziona (nastala procesom sufozije)

- pećinska (u pećinama)

Slika broj 9. Skadarsko jezero

10
 Pećinska jezera su nastala radom rijeka ponornica. Najpoznatija rijeka
ponornica u Bosni I Hercegovini je Trebišnjica.

Slika broj 10. Pećinska jezera

Nedavno tektonsko izdizanje planinskog lanca može stvoriti depresije

zdjelastog oblika koje mogu akumulirati vodu te stvoriti jezera.

Slika broj 11. Plavsko jezero

11
 Slika broj 12. Plitvička jezera

Napredovanje i povlačenje ledenjaka može stuganjem napraviti depresije u

površini gdje će se onda akumulirati jezera. Takva jezera uobičajena su u
Skandinaviji, Sibiru i Kanadi.

Slika broj 13. Manicouagan (Kanada)

Jezera također mogu nastati klizanjem zemljišta ili glacijalnim preprekama.

Primjer potonjeg pojavio se tijekom zadnjeg ledenog doba u državi
Washington kada je nastalo ogromno jezero iza glacijalnog toka. Kada se led

12
povukao, posljedica je bila ogromna poplava koja je stvorila spomenik Suhi
slapovi u jezerima Sun u državi Washington. Slana jezera mogu nastati gdje
nema prirodnog otjecanja ili gdje voda brzo isparava pa površinsko otjecanje
razine podzemne vode ima viši od normalnog sadržaja soli. Primjer slanih
jezera uključuju Veliko slano jezero, Kaspijsko jezero i Mrtvo more.

Slika broj 14. Kaspijsko jezero

Slika broj 15. Veliko slano jezero

13
Malena potkovasta jezera nazvana mrtvaje mogu nastati u riječnim dolinama
kao posljedica meandriranja tj. vijuganja. Rijeke koje sporo teku stvaraju
zavojit oblik pa se vanjska strana zavoja otkida mnogo brže od unutarnje
strane. Kao posljedica toga nastaje potkovast zavoj te rijeka siječe kroz uzak
vrat. Ta rupa sada oblikuje glavni prolaz za rijeku, a krajevi zavoja postaju
začepljeni muljem. Jezero Vostok je jezero na Antarktici koje se nalazi pod
ledom i vjerovatno je najveće na svijetu. Pritisak koji stvara led i unutrašnji
kemijski sastav znači da se jezero može probušiti što bi rezultiralo pukotinom
i štrcanjem na isti način poput protresene limenke soka.

14
 4. UMJETNA JEZERA
Umjetno jezero stvoreno potapanjem područja iza brane. Neka od
najvećih svjetskih jezera čine rezervoari. Umjetna jezera također mogu biti
namjerno napravljena iskopavanjem ili potapanjem otvorenih rudnika. Za
gradnju brana geodeti moraju pronaći riječne doline koje su duboke i uske,
bočne strane doline tada mogu imati ulogu prirodnih zidova. Najbolje mjesto
zagradnju brane mora se odrediti. Ako je potrebno ljudi ili povijesna
nalazišta moraju biti premještena, npr. hramovi Abu Simbela koji su
preseljeni prije gradnje Asuanske brane koja je stvorila Nasserovo jezero.
Jezero Volta u zapadnoj Africi pokriva preko 8500 km2.

Slika broj 16. Jezero Volta

Jezero Mead je najveće sjevernoameričko umjetno jezero, koje je stvoreno

Hooverovom branom, a građeno je od 1931. do 1935. godine u vrijeme
predsjednika Franklina D. Roosvelta. Lokka je najveće sjevernoevropsko
umjetno jezero veličine 417 km2.. umjetno jezero Samara ili Kujbiševsko
umjetno jezero s površinom od 6450 km 2 (zapremine 57,3 km2 ) najveće je
evropsko umjetno jezero i treće u svijetu, stvoreno branom hidrocentrale
Žiguli, građenom od 1950. do 1957. godine.

15
 Slika broj 17. Umjetno jezero – Hooverova brana

Umjetno jezero Samara je dugo 580 km, široko do 35 km, površine 6.450 km².
Sa zapreminom od 57,3 milijardi kubičnih metara je najveći akumulacijski
bazen Europe i treći na svijetu po površini. Prosječna dubina je 8 m, a najveća
41 m. Od ukupnih 57,3 km³ volumena, iskoristivo je 34 km³. Akumulacijsko
jezero je stvoreno branom hidrocentrale Žiguli.

Slika broj 18. Jezero Samara

16
 5. PRIRODNA JEZERA U BOSNI I HERCEGOVINI
Prirodna jezera u Bosni i Hercegovini zahvataju 65,1 km 2 površine, od čega
na Buško jezero odpada 56,7 km2. Ovdje valja napomenuti da se veoma često
navodi primjer kako je Buško jezero sa svojom površinom od 56,7 km2 najveća
vještačka akumulacija u Bosni i Hercegovini, međutim zboravlja se da je ovo
jezero  nastalo akumuliranjem vode iz Buškog blata, ranije prirodnog barsko-
močvarnog sistema.

Slika broj 19. Buško jezero

Ako se ova površina uporedi sa ukupnom površinom Bosne i Hercegovine, onda
prirodna jezera zahvataju svega 0,11% ukupne površine Bosne i Hercegovine, a
u odnosu na svjetski prosjek to je za oko 10 puta manje. Kada se govori o
starosti prirodnih jezera u Bosni i Hercegovini, pretpostvlja se da su ona mlađa
od 9 000 godina, za razliku od drugih Evropskih jezera. Do ove pretpostavke
došlo se nakon ispitivanja apsolutne starosti jezerskog mulja. U starijoj literaturi
preovladavalo je mišljenje da su planinska jezera Bosne i Hercegovine nastala
od rada leda (glacijalnim putem), a jezera na nižim nadmorskim visinama u
kombinaciji radom rijeka i radom leda (fluvioglacijalnim procesima), pri čemu
su zanemareni mnogobrojni drugi faktori. U planinskim prostorima Bosne i
Hercegovine i razvoj stočarstva je imao presudan uticaj na jezera. Naime, svako
stočarsko naselje-katun ima svoje jezero na kojem napaja stoku. Ako ne postoji
prirodno jezero koje bi čovjek ekspoloatisao i modifikovao, onda se stvaraju
vještačka jezera, kao što je naprimjer Jugovo jezero na Zelengori.

17
 Slika broj 20. Jugovo jezero
Za razliku od planinskih jezera , jezera na Plivi su nastala taloženjem sedre. Od
60-ih godina XX. stoljeća na ovamo, pojačana urbanizacija u velikoj mjeri
prijeti opstanku Plivskih jezera. Hutovo blato je nastalo u dolini Neretve i
njegov opstanak zavisi na prvom mjestu od energetskih i meliorativinih zahvata
u donjem toku Neretve. 1924. g. započelo  je ihtiološko istraživanje prirodnih
jezera Bosne i Hercegovine, pri čemu su otkriveni povoljni prirodni i biološki
uslovi za vještačko poribljavanje.

Slika broj 21. Hutovo blato

18
Dokazano je da postoji mnogo produkata hrane za prirodnu produkciju ribljih
populacija. Jedino Blidinje jezero, koje je površinom najveće planinsko prirodno
jezero u Bosni i Hercegovini , površine 2,5 km 2 nema nikakvih prirodnih
produkata za prirodni opstanak riblje populacije. Ovo jezero se nalazi između
Čvrsnice i Vran – planine, a prosječna dubina jezera iznosi 0,3 m.

Slika broj 22. Blidinje jezero

Potvrđeno je prisustvo životinjskog planktona u jezerima Kupreškog kraja,
posebno u Kukavičkom jezeru, zatim u jezerima Treskavice i u Prokoškom
jezeru na Vranici.

Slika broj 23. Kukavičko jezero

19
Jezera na Zelengori nisu imala  dovoljno hrane životinjskog i biljnog porjekla za
opstanak riblje populacije. Najpovoljnije uslove imali su Kotlaničko i
Kladopoljsko jezero. Upravo ova istraživanja poslužila su stručnjacima Bosne i
Hercegovine kao rješenje vještačkog poribljavanja. Kako eksperimentalno tako i
plansko poribljavanje planinskih prirodnih jezera počelo je 1957. godine.
Vještački su introducirane ribe salmonidne vrste kalifornijske pastrmke, potočne
pastrmke i potočne zlatovčice. Ovim su bila zahvaćena gotovo sva planinska
jezera Bosne i Hercegovine. Praćenjem razvoja formiranih ribljih naselja došlo
se do različitih rezultata. Visok stepen početnog prosječnog porasta ribljeg fonda
zabilježen je posebno u Kotlaničkom, Orlovačkom, Kladopoljskom, Crnom i
jezeru Donje bare. Takođe očekivan visok porast zabilježen je u Boračkom,
Prokoškom i Kukavičkom jezeru. Ovi rezultati su objašnjeni povoljnim
prirodnim uslovima koje pružaju pomenuta jezera. Iako prirodna jezera u Bosni i
Hercegovini zahvataju malu površinu to ne znači da su manje lijepa i vrijedna
od bilo kojeg drugog jezera na Zemlji. Na žalost ribolov je danas mnogo
zastupljeniji na vještačkim akumulacijama zbog bolje pristupačnosti terena.

20
 6. STRATIFIKACIJA JEZERA
Tipični sezonski ciklus u umerenoj zoni može se opisati na slijedeći način.
Tokom ljeta površinski slojevi vode postaju topliji od dubljih slojeva; kao
rezultat toga, cirkulacija se dešava samo u tom gornjem toplom sloju i ne dolazi
do mešanja sa viskoznijom hladnijom vodom. Ovo uslovljava pojavu zone
temperaturnog gradijenta sa oštrim padom izmeðu ta dva sloja koja se naziva
termoklina. Gornji sloj sa toplom vodom koja cirkuliše naziva se epiliminion. a
hladniji dublji slojevi bez cirkulacije predstavljaju hipolimnion.

Slika broj 24. Razvoj termokline

Slika broj 25. Period ljetne staganacije u hipolimnionu

Na slici se može uočiti nagli pad temperature u sloju termokline tokom toplih
ljetnih mjeseci. Ukoliko se termoklina nalazi ispod nivoa efektivnog prodora
svjetlosti, kao što je to često slučaj (neprozirna voda), količina kiseonika se
značajno smanjuje u hipolimnionu 8kombinacija tople vode i mraka smanjuje
koncentraciju O2). Sa početkom hlađenja vode u jesen, temperatura u
epilimnionu pada dok se ne izjednači sa temperaturom u hipolimnionu. Tada

21
voda cirkuliše u čitavom jezeru i kiseonik se vraća u dublje slojeve. Ovo se
naziva jesenjom cirkulacijom. Kada temperatura površine padne ispod 4 0C, voda
se širi, postaje lakša ostaje na površini i počinje da se stvara u led, što dovodi do
zimske stratifikacije. Tokom zime količina kiseonika obično nije mnogo
smanjenja jer bakterijska razgradnja i respiracija organizama nisu tako intezivne
na niskim temperaturama, a i sama voda sadrži više kiseonika na niskim
temperaturama. Prema tome, zimska staganacija nije tako kritična kao ljetna,
osim u slučajevima kada snijeg prekrije led i spriječi fotosintezu, što kao rezultat
ima osiromašenje kiseonikom u cijelom jezeru i zimski pomor ribe. U proljeće,
led se topi i voda postaje toplija, i kada temperatura površine dostigne 4 0C,
jezero „ponovo udahne“. Ovaj period se naziva proljećnom cirkulacijom.

Slika broj 26. Temperatura i cirkulacija vode jezera

Ukoliko su jezera veoma providna, što omogućava rast fitoplanktona i ispod

termokline (u gornjim dijelovima hipolimniona), kiseonika čak može biti više u
tom sloju nego na površini usljed niže temperature. Prema tome može se uočiti
da se eufotička zona nemora sasvim poklapati sa epilimnionom. Eufotička zona
se bazira na pentraciji svjetlosti (zona producenata), a epilimnion na temperaturi.
Eufotička zona je površinska osvijetljena zona, disfotička zona je sumračena
zona, a afotička zona je dubinska neosvijetljena zona.

22
 Slika broj 27. Klasična slika sezonskih smjena jezera umjerenih zona

Ovakva klasična slika sezonskih smjena je tipična za mnoga jezera umjerenih

zona, ali svakako nije univerzalna. Što je dublje jezero to je stratifikacija sporija,
a hipolimnion širi. Osiromašenje kiseonikom u hipolimnionu tokom ljetnje
stratifikacije zavisi od količine raspadnute materije i od dubine termokline.
Produktivna „bogata“ jezera su generalno podloženija većem osiromašenju
kiseonikom tokom ljeta nego „siromašna“ jezera jer je „kiša“ organske materije
iz limnetičke i litoralne zone u zonu profundala mnogo veća u produktivnijim
jezerima. Kulturna eutrofikacija takođe ubrzava osiromašivanje kiseonikom u
zoni profundala. Zbog toga, ribe koje su oligostenotermne (tolerantne na nisku
temperaturu) mogu živeti samo u “siromašnim” (oligotrofnim) jezerima u kojima
dublji slojevi ne postaju siromašni kiseonikom. Ovakve vrste su npr. prve nestale
kada je došlo do eutrofikacije Velikih jezera u SAD (pastrmka, losos). Niži
organizmi (za razliku od riba) profundalne zone adaptirani su da izdrže vrlo duge
periode sa smanjenim kiseonikom.

23
 6.1. TERMALNA STRATIFIKACIJA U
SUPTROPIMA I TROPIMA
Temperatura površine vode u suptropskim jezerima nikada ne pada ispod
4°C, pa zato ova jezera pokazuju jasan termalni gradijent od površine do dna i
imaju samo jedan period cirkulacije tokom godine, i to u hladnoj sezoni (stalna
termoklina). Tropska jezera sa visokim temperaturama površine (20-30°C)
pokazuju slabe sezonske promjene na bilo kojoj dubini. Razlike u gustini vode,
koje predstavljaju rezultat i najmanjeg termalnog gradijenta, mogu usloviti
stabilnu stratifikaciju tokom godišnjeg ciklusa. Cirkulacija je zbog toga
neregularna i dešava se uglavnom u hladnijim sezonama. Vrlo duboka tropska
jezera se samo djelimično miješaju. Zbog toga izgradnja velikih, dubokih
akumulacija u tropima izaziva “ekološku katastrofu” usled nepoznavanja razlika
u tropskim i umerenim akvatičnim ekosistemima. Najpoznati primjer je brana na
rijeci Zambezi.
- lov ribe nije kompenzovao potapanje obradivih površina i površina za
ispašu.
- obala je postala stanište za ce-ce muvu.
- regulisani tok uzvodno pravi više štete nego normalno plavljenje –
spriječeno je postojanje ekosistema sa fluktuirajuæim nivoom vode.

Slika broj 28. Brana na rijeci Zambezi

24
 6.2. POKRETI VODE

Strujanje vode u jezeru je kondukcijsko i to izraženo valovima do jedan

metar visine posebno uzrokovanima jugoistočnim i sjeverozapadnim vjetrovima.
Konvencijska strujanja vode nisu izražena jer je mali stupac vode, te nema
vertikalne podjele. Uslijed toga ne postoje veće razlike u fizikalno - kemijskim
faktorima vode na površini i dnu. Jezerski talasi za razliku od morskih, brže se
razvijaju a kraće traju. Vrlo su strmi, a dostižu visinu i do 2 m (u Kaspijskom do
6-7 m). Nastaju djelovanjem vjetrova. Svojom razornom snagom utiču na
litoralne organizeme koji su posebno adaptirani. U jezerima male širine a velike
dužine nastaju i posebna kretanja izazvana vazdušnim pritiskom ili vjetrom, a
nazivaju se “seš”. Na obali gde je pritisak vazduha visok voda se spušta a na
suprotnoj strani podiže. U nekim plitkim jezerima, voda jezera je podložna
naglim promjenama temperature ovisno o temperaturama zraka, kreće se u
rasponu od 2,9°C do 25,2°C. Povremeno zbog prodora polarnih zračnih masa
dolazi do zamrzavanja površinskih slojeva vode i obale koju voda oplakuje,
međutim rubni pojas oko ušća kanala i vrela nikad ne zaledi jer se temperatura u
vrelima kreće od 9,2 - 17°C što potvrđuje mišljenje da donos slatkih voda s
kopna sprječava zaleđivanje jezera

Slika broj 29. Pokreti jezerske vode

25
Većina jezera svijeta se može podijeliti u slijedeće kategorije:
- dimiktička - dva sezonska perioda slobodne cirkulacije (umjerena zona)
- hladna monomiktička voda nije nikad iznad 4°C (polarni regioni,
visokoplaninska); sezonska cirkulacija tokom ljeta
- topla monomiktička - voda nije nikad ispod 4°C (topli umjereni ili
suptropski regioni); jedan period cirkulacije tokom zime
- polimiktička - više ili manje kontinuirana cirkulacija sa kratkim (ili čak i
bez njih) periodima stagnacije (velika nadmorska visina, ekvatorijalni
region), plitka
- oligomiktička - rijetko ili sporo miješanje (termalno stabilna); mnoga
tropska jezera (Ohridsko)
- meromiktička - trajno stratifikovana, uglavnom kao rezultat hemijskih
razlika u hipo- i epilimnionu.

Slika broj 30. Stratifikacija jezera

26
 7. EKOLOŠKI FAKTORI JEZERA
Pod spoljašnjom (životnom) sredinom podrazumijeva se kompleks faktora
koji djeluju na živa bić a na onom mjestu na kome žive. Ti uticaji dolaze od žive
i nežive prirode u okolini koja okružuje biljke i životinje pa se nazivaju spoljašni
ili ekološki faktori.
Podjela ekoloških faktora
Zbog kompleksnog djelovanja faktora kao cjeline prva podjela je na:

- Biotički ekološki faktori;

- Abiotički ekološki faktori.

Pod biotičkim faktorima podrazumijevamo:

- Uticaje koje na određeni organizam vrše druga živa bića: biljke,

životinje i čovjek

Pod abiotičkim podrazumijevamo fizičko-hemijske uslove sredine.

- Uticaj čovjeka se tretira kao poseban antropogeni faktor zbog svoje

važnosti.

Osnovne uslove života u ekosistemima kopnenih voda određuje kompleks

ekoloških faktora, kao što su:

- hemijski sastav vode,

- pritisak,

- potisak,

- temperatura,

- strujanje vode.

Hemijski sastav vode - zbog izuzetno male količine rastvorene kuhinjske soli
kopnene vode imaju sladak ukus. Izuzetno količina kuhinjske soli može biti veća
nego u moru. U kopnenim vodama ima i značajnih količina rastvorenog
kiseonika i ugljen-dioksida, i to naročito u plitkovodnim delovima i na mestima
brzog rečnog toka. Zbog toga se na ovim mestima razvija bujna životna
zajednica. Koncentracija kiseonika i ugljen-dioksida zavisi od temperature i
dubine vode. Na nižim temperaturama koncentracija ovih gasova je veća.
27
Podzemna ili podpovršinska voda pojavljuje se u sva tri agregatna stanja.
Pojavljivanje vode u podzemlju uvjetovano je postojanjem šupljina i
mogućnošću da te šupljine budu ispunjene vodom. Osim slobodne vode, voda
prisutna u tlu moţe biti:

- higroskopska voda koja se nalazi u obilku molekula po zidovima pora,

ap djelomice ili potpuno obavija mineralne čestice ili dijelove stijene.
Molekule vode vezane su za čvrste čestice velikom silom veličine do
1000 MPa, koja s udaljavanjem naglo opada pa se na udaljenosti od
većoj od 0.5 mikrona više ne osjeća. Molekule tako vezane vode
smrzavaju se tek na temperaturi od -78 0C. Higroskopka voda ne prenosi
hidrostatički tla i ne podliježe gravitaciji, a može se odstraniti iz
tla/stijene na temperaturi većoj od 1050C

- opnena ili pelikularna voda stvara kontinuirani omotač oko čestica

debljine 0.0002 mm. Ta voda je vezana adhezijskom silom za čestice
koja je jača i do 70 000 puta od gravitacije. Stoga pelikularna voda ne
podlijeţe djelovanju gravitacije, a teče vrlo sporo od čestica gdje je
omotač deblji, prema čestici gdje je njegova debljina manja. Opnena
voda se može odstraniti samo zagrijavanjem na temperaturu preko 1050C

- kapilarna voda prenosi hidraulički tak i podlijeţe gravitaciji. Zbog

površinske napetosti vode kapilarna voda ima sposobnost podizanja uz
stjenke kapilare dok se ne izjednače adhezijska i gravitacijska sila. Što su
pore uţe, kapilarno dizanje moţe biti veće. Voda se s površine širi tako da
prvo vlaţi suhe površine krutih čestica ili stjenke šupljina stvarajući tanki
vodni film. Kad debljina tog sloja vode naraste izvan domašaja privlačnih
molekularnih i adhezijskih sila, počinje gibanje vode prema dubini pod
djelovanjem sile teţe. To gibanje oteţava prisutnost zraka. Voda teče
prema dolje do površine zasićene zone ili vodne plohe

Pritisak - u vodenim basenima usled mase tečnosti nastaje pritisak koji se na

svakih 10 metara dubine povećava za po jednu atmosferu.

Potisak - zbog manje količine rastvorenih soli gustina slatke vode je manja, pa je
i sila potiska slabija. Zbog toga tela u slatkoj vodi prividno izgledaju teža nego u
morskoj. Zato se u jezerima teže pliva nego u morima. Temperatura varira u
odnosu na geografski položaj, dubinu vode i godišnje doba. U vodama bliže
polovima temperature vode je niža, a prema ekvatoru je sve viša. Za razliku od
28
mora, bare, močvare, izvori i manje reke tokom zime mogu biti potpuno
zamrznuti. Temperatura kopnenih voda zavisi od nadmorske visine.

Strujanje vode - nasuprot rijekama i potocima koji se zbog svog izrazitog toka
nazivaju tekuće vode, jezera, bare i močvare se zbog prividnog mirovanja vode
nazivaju stajaće vode. Međutim, ni jezera, bare i močvare nikad ne miruju i u
njima mogu biti izraženi: talasi, plima i oseka, vertikalne i horizontalne struje.
Uzroci i osobine ovih kretanja vode u jezerima isti su kao i u morima.

29
 8. ŽIVI SVIJET JEZERA
Vode jezera nastanjuju biljne i životinjske vrste koje su rasprostranjene na
dnu, u vodi i na površini jezera. Da bi se lakše percipirao sadržaj koji slijedi
nephodno je dati objašnjenje nekih osnovnih pojmova iz oblasti hidrobiologije
stajaćih voda, odnosno jezera. Za litoralnu zonu (litoral) već ranije je dato
objašnjenje da je to plitka obalska zona vode. Zavisno od granice prodiranja
svjetlosti u vodi prisutne su dvije osnovne zone: limnetička zona (površinska
zona, odnosno zona svjetlosti) i profundalna zona (ispod granice svijetla).

Slika broj 31. Živi svijet jezera

Sa aspekta mjesta i načina življenja slatkovodne biljke i životinje mogu se
podijeliti u dvije grupe: ovisno o tome da li žive u slobodnoj zoni vode (pelaški
organizmi, a sredina se zove pelagijal) ili žive na dnu (bentos). Pelaški
organizmi su ili aktivni plivači (nekton), ili se kreću pasivno nošeni kretanjem
vode (plankton). Plankton se po pravilu zadržava u eufotičnoj (dobro
osvjetljenoj) zoni. Dalja i šira podjela je za potrebe ove publikacije nepotrebna
jer Ekološka studija razmatra: pelaške organizme (nekton i plankton), organizme
dna (bentos) i riblju populaciju (ihtiofauna). Pod pojmom fitoplankton i
fitobentos se misli na stanje algi u jezeru koje predstavljaju najznačajnijeg
proizvođača organske materije u ekosistemu voda i osnovu hranidbenog lanca;
te je bogatstvo, odnosno bioraznolikost jezera, u najdirektnijoj vezi sa
30
rasprostranjenošću algi. Zooplankton jezera čini sastavnu komponentu
posebnog životnog kompleksa, karakterističnog samo za stajaće ekosisteme
voda – planktona. Njegova specifičnost je lebdeći način života u slobodnoj zoni
vode. U Boračkom jezeru živi osam vrsta riba iz dvije porodice: salmonidi i
ciprinidi.Od salmonidnih vrsta utvrđeno je prisustvo potočne pastrmke,
kalifornijske pastrmke i jezerske pastrmke;

Slika broj 32. Jezerska pastrmka

Od ciprinidnih vrsta riba u jezeru (i Šištici) su nađene: šaran, babuška, klijen,
gagica i pliska.

Slika broj 33. Šaran

31
 Slika broj 34. Klijen
Od ukupno osam nađenih ribljih vrsta u jezeru četiri vrste su autohtone (potočna
pastrmka, jezerska pastrmka, klijen i gaga), te četiri alohtone (kalifornijska
pastrmka, babuška, šaran i pliska). U vodama Plitvičkih jezera živi svega
nekoliko vrsta riba. Još je uvijek potpuno neobjašnjeno pitanje prebivaju li one u
ovom prostoru od davnih vremena ili su naseljene u zadnjih stotinjak godina.
Jezero Snježnica predstavlja pravi raj za ribolovce. Ribe koje se mogu uloviti su:
babuška, škobalj, klijen, pastrmka, crvenperka, som, smuđ, a ima i rakova što
samo govori o čistoći vode na ovom jezeru.

Slika boj 35. Crvenperka

U vodama Plitvičkih jezera pastrve nalaze određeni optimum životnih uvjeta.
Potočna pastrva (Salmo trutta) jedan je od prastanovnika ovih jezera, a dolazi u
dvije forme: Salmo trutta fario L. i Salmo trutta lacustris L. Sastav boja i
oblik tijela služe lokalnim stanovnicima kao glavna osnova za razlikovanje
pastrva iz raznih jezera ili pritoka. Zanimljivo je da se kozjačke i pastrve gornjih
jezera razlikuju i po anatomskim obilježjima, primjerice po broju želučanih i
škržnih nastavaka, bočnoj liniji, te broju kralježaka. Primjerci Salmo trutta
32
fario L.Iz Plitvičkih jezera odlikuju se krupnim, isključivo crvenim pjegama
koje se osobito ističu tijekom mrijesta. Jezerska pastrva Salmo trutta lacustris
L. ima pjege sjajne crne boje, a može dostići masu veću od 10 kilograma. Uvjeti
za život pastrva nisu jednaki u svim jezerima.

Slika broj 36. Jezerska pastrva

Još 1929. Rossler je utvrdio da je planktonskim račićima, kojima se pastrve
hrane, najbogatije Prošćansko jezero. Isto tako, mali bazenčići, te spojni rukavi i
potočići između jezera i jezeraca daju različite mogućnosti prehrane za ovu vrstu
riba. Mrijest pastrva također je bolji u nekim jezerima, budući da jedinke iz
nekih jezera mogu izlaziti u pritoke, dok iz drugih to ne mogu, pa su prisiljene
mrijestiti se na izljevima vode iz jezera, iznad slapova i na sličnim mjestima
gdje voda manje ili više teče. Čitavo područje Plitvičkih jezera izvanredni je
primjer diferencijacije pastrva nastale zbog izolacije i različitih uvjeta života u
pojedinim jezerima. Osim potočne pastrve, u jezerima je brojan pijor (Phoxinus
phoxinus), ribica čiji mužjaci u proljeće dobiju prekrasne crvene trbuhe. Ova
riba najdraža je hrana velikih pastrva. S namjerom obogaćivanja ovog prostora,
čovjek je u plitvičke vode unio jezersku zlatoovčicu (Salvelinus alpinus),
grabežljivu vrstu riba iz Sjeverne Amerike, kao i kalifornijsku pastrvu
(Oncorhynchus mykiss) koja se godinama uzgajala i u samom Parku, a danas
se ovdje prirodno razmnožava. U zadnje su vrijeme u jezeru uočene i šaranske
vrste riba, kao klen (Leuciscus cephalus) i crvenperka (Scardinius
erythrophtalmus). Ove su vrste inače značajka nizinskih vodotoka, pa je
njihova prisutnost vjerojatno posljedica promjene klime i utjecaja čovjeka na
ove prostore.
Riječni rak (Astacus astacus) nekad se izvozio na probirljivo zapadnoeuropsko
tržište. Bolesti, prelov i drugi čimbenici smanjili su brojnost ove vrste u
jezerima. Danas je još uvijek čest stanovnik u pojedinim vodama.

33
 Slika broj 37. Riječni rak
U Parku se za sada ne smije loviti riba. Ribiči su isključeni iz Nacionalnog parka
u želji da ovaj prostor očuva značajke netaknute prirode.
Skadarsko jezero je veoma bogato životinjskim svijetom. Međutim Skadarsko
jezero je poznato kao najveci rezervat ptica mocvarica u Evropi. Medju ukupno
280 vrsta ptica, zastupljene su i neke ugrozene vrste poputkudravog
pelikana cija ogromna gnijezda na plutajucim ostrvcima treseta mozete otkriti uz
pomoc vodica. Nalaze se na sjevernom kraju jezera. Jezero svake godine sluzi
kao stanica ptica selica, od kojih mnoge ostaju da prezime. Tokom sezone
seljenja bijela caplja, bijele zlicarke(kasikare) i razne vrste patki prelaze preko
ove oblasti. Mali kormorani se gnijezde u sjevernom mocvarnom dijelu jezera i
predstavljaju jednu od tri najvaznije kolonije u svijetu. U jezeru zivi 50 vrsta
ribe, izmedju ostalih sarani kapitalci i jegulje. Dio faune je i vidra, jedini vodeni
sisar u Skadarskom jezeru. U ogromnim vlaznim obodnim i plavnim podrucjima
svoje staniste je pronasao ne mali broj vodozemaca i gmizavaca: mnogobrojne
vrste zaba, zmija i gustera. Neke vrste mogu se pronaci samo ovdje ili se nalaze
na crvenoj listi ugrozenih vrsta. Zelena zaba (rana ridibunda), cest pripadnik
faune jezera, ubraja se u gurmanske poslastice (zablji bataci).
U planinskim obalnim podrucjima svoja utocista imaju razlicite životinske vrste:
od daždevnjaka do divlijh svinja, lisica i vukova. Svijet sićusnih stanovnika
Skadarskog jezera, insekata, takođe je veoma bogat. Rijetke vrste šarenih
leptirova, buba i skakavaca unose zivost u priobalje jezera. Kada se pomene
Park prirode Hutovo blato, kod nas i u svijetu, u prvom redu se pomisli na ptice.
Ovo je jedinstvena submediteranska močvara i nalazi se na jednom od četiri

34
migratorna puta ptica iz sjeverne i srednje Evrope prema Aziji i Africi. Poznato
je da na tom području imaju čak 22 vrste riba, među kojima je i jegulja.

Slika broj 38. Jegulja

Samo u Hutovom blatu i više nigdje na svijetu pronađena je nova vrsta ribe i
prozvana je knipovichija hutova. Osim ptica, Hutovo blato kao jedan relativno
mali prostor strahovito je bogato biološkom raznolikošću.

Što se tiče biljnog svijeta, jezera su bogata algama i detritusima. Raspadnute

biljne tvari odgovorna su primjerice za žutu ili smeđu boju vode u jezeru, dok su
alge odgovorne za zelenkastu boju vode. U vrlo plitkim vodenim masama
željezni oksidi daju vodi crvenkasto smeđu boju. U biološke čestice
spadaju alge i detritus.

35
 9. ZAKLJUČAK
Biocenoza je zajednica organizama različitih vrsta biljki, životinja, gljiva i
mikroorganizama u jednom ograničenom životnom prostoru (biotop). Biocenoza
i biotop zajedno grade ekosustav. Organizmi jedne životne zajednice nalaze se
između sebe u brojnim međuodnosima, na njih utiču abiotički faktori, a oni opet
povratno utiču na te abiotičke faktore (biocenozne vrste). Ove međusobne
odnose proučava biocenozologija jedna poddisciplina ekologije.

Biocenoza jezera predstavlja skup biljnog i životinjskog svijeta koji zive i koji
su nastanjeni u jezeru.

Jezera izgledaju, mereno godinama i u odnosu na dužinu ljudskog života, kao

stalni dijelovi pejsaža, ali su ona geološki prolazna, obično stvorena u
katastrofama i koja polako ali neminovno nestaju. Katastrofično porijeklo jezera,
u ledenim periodima ili periodima intenzivne tektonske ili vulkanske aktivnosti,
implicira lokalizovan raspored jezerskih basena po kopnenim masama zemlje,
jer se takvi događaji nisu dešavali simultano i ujednačeno. Zbog toga su jezera
obično grupisana u jezerske distrikte ili oblasti.

Jezero je vodom ispunjena prirodna depresija na kopnu koja nema neposredne

veze s morem. Po načinu postanka, jezera mogu biti: tektonska, vulkanska,
kraška, riječna, eolska i lednička. Što se tiče živog svijeta u jezerima, moze se
reći da su jezera veoma bogata biljnim i životinjskim svijetom.

36
 10. LITERATURA
1. Tipovi kopnenih voda, Jasmina Krpo – Ćetković, 2008/2009

2. Stajaće vode, Jasmina Krpo – Ćetković, 2008/2009

3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Jezero

4. http://www.visitbosnia.org/bih/index.php?
option=com_content&view=article&id=1299&Itemid=1610

5. Udruženje i zaštita okoline Zeleni Neretva Konjic, septembar 2011.g

37
 SADRŽAJ
1. Uvod………………………………………………………………………1

2. Podjela vrsta
jezera………………………………………………………..2

3. Podjela prirodnih jezera ……………………………...

…………………...4

4. Umjetna jezera ……………………………………..……………………

15

5. Prirodna jezera u Bosni I Hercegovini ………………………………….17

6. Stratifikacija jezera …………………...…………………………………21

6.1. Termalna stratifikacija u suptropima i tropima ………..…………….24

6.2. Pokreti vode ……………………………..……………………….…..25

7. Ekološki faktori jezera ……………………………...………………..….27

8. Živi svijet jezera ……………………………..………………………….30

9. Zaključak……………….......………………………………………..…..36

10.literatura…………………………………………………………………37

38