AGRARNA REFORMA

Ljeto 1945. seljacima je donijelo velike promjene.

 Zakonom o konačnoj likvidaciji zemljoradničkih dugova, koji je Privremena narodna skupština

usvojila 26. kolovoza 1945., mnogi su se seljaci riješili dugova. Država je svima otpisala dugove do
5 000 dinara, a bez obzira na visinu iznosa ukinuti su i dugovi za sve poginule, borce i članove
njihovih familija, kao i za pripadnike vojske Kraljevine Jugoslavije poginule u travnju 1941.; za
žrtve terora i zarobljenike. Samo djelomično dug je otpisan i onima koji su postradali u ratu, a
pomagali su partizane. Ostalim seljacima dug iznad spomenute svote nije ugašen. Nastavak
odlučnih poteza bila je agrarna reforma. To je bio prvi veliki otvoreni revolucionarni čin nove
vlasti. Agrarna reforma bila je radikalnija varijanta nekih odluka državnih vlasti Kraljevine
Jugoslavije i NDH .U Kraljevini Jugoslaviji provedena je samo djelomična eksproprijacija
veleposjeda. U dobivanju posjeda prednost su imale osobe iz istočnih dijelova Jugoslavije, najviše
Srbi. U NDH iz istočne Slavonije iseljavaju se „solunaši”, a dolaze novi stanovnici iz siromašnih
krajeva Dalmacije, Hrvatskog zagorja, Like i Bosne i Hercegovine. U Slavoniji bilo je oko 7 000
kolonista iz Hrvatskog zagorja preseljenih za NDH . Osim siromaštva, razlog kolonizacije bila želja
da se promijeni nacionalna struktura Slavonije koja je bila narušena kolonizacijom za Kraljevine
Jugoslavije, pa je NDH sredinom travnja 1941. donijela odluku o oduzimanju zemlje
dobrovoljcima. Mnogi kolonisti doseljeni u istočnu Slavoniju do 1945., bili su nakon rata
organizirano vraćeni u kotare iz kojih su došli. Međutim CK KPJ zahtijevao je da se obustave
protjerivanja kolonista iz Hrvatskog zagorja i da ih se smjesti na njemačka imanja. Samo oni koji
su surađivali s „neprijateljem” morali su napustiti imanja i sami se brinuti o sebi. Na temelju
odluke Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. odjeli unutarnjih poslova narodnih
odbora donosili su rješenja o podržavljenju imovine folksdojčera i protjerivanja u Njemačku, kada
za to budu stvoreni uvjeti. Dotada su trebali ostati u logorima na prisilnom radu. Masovno
iseljavanje Nijemaca iz Hrvatske i Jugoslavije stvorilo je uvjete za veliku kolonizaciju. U
kotarevima Županja i Slavonski Brod bilo je pojedinačnih napuštenih njemačkih 1 mađarskih
posjeda. Zakoni na temelju kojih je provedena agrarna reforma jesu Zakon o agrarnoj reformi i
kolonizaciji od 23. kolovoza 1945. i Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na
području Federalne Hrvatske od 24. studenoga 1945., s kasnijim brojnim izmjenama. Temeljili su
se na načelu da zemlja pripada onima koji je obrađuju. Zato su zemlju seljaci dobili u privatno
vlasništvo. Zemlja je oduzeta Nijemcima, dioničarskim društvima, veleposjedima i crkvama.

 Jedni od ključnih kriterija za osobe uključivane u kolonizaciju: sudjelovanje u partizanima,

prenapučenost i siromaštvo. Provedena je kolonizacija u Vojvodini, Srijemu, Baranji, Dalmaciji i
Gorskom kotaru. Najviše zemlje raspodijeljeno je: SRZ-ma (seljačkim radnim zadrugama, podvrsta
zemljoradničkih i prerađivačkih), saveznim republičkim poljoprivrednim, kotarskim i gradskim,
mjesnim narodnim dobrima. Maksimum dobivene zemlje ovisio je o broju obitelji, kvaliteti
zemljišta i vrstama poljoprivrednih kultova. KPJ odustala je od toga da zemlja pripada onima tko
ju obrađuje već uvodi kolektivizaciju seljačkih posjeda, a seljak za sebe održava okućnicu (1 ha – 1
krava, 1 svinja, 5 ovaca, 10 kokoši), time komunisti žele ubrzati racionalizaciju proizvodnje i
mehanizirati poljoprivredu.

 FNRJ 1946.g. određuje vrste zadruga osnovnim zakonom o zadrugama: zemljoradničke-nabavno-

prodajne, radničko-potrošačke, zemljoradničko proizvođačke i prerađivačke, zanatlijsko
proizvođačke i prerađivačke, kreditne, stambene i zdravstvene. Odmah nakon rata osnivane su
nabavno-prodajne zadruge kao najniži i najčešći oblik zadrugarstva. Takve zadruge bile su
zadužene za kupovinu i prodaju proizvoda seljacima ali i za uništenje ekonomske uloge
kapitalističke trgovine privatnih trgovaca.
 Godine 1949. počinje ubrzano stvaranje seljačkih radnih zadruga. KPJ počinje kolektivizaciju
seljaštva u zadrugama prema modelu SSSR-a. Komunisti nisu željeli ulaziti u seljačke radne
zadruge iako je to značilo osudu narodnog neprijatelja i izdajice.

 U Hrvatskoj je seljačkih radnih zadruga najviše bilo na području Slavonije, u kotarevima Beli
Manastir, Osijek i Podravska Slatina, u njih su uglavnom ulazili siromašni seljaci.

 Neposlušne je vlast slala na društveno korisni rad. Jedan od vodećih slovenskih i jugoslavenskih
komunista Franc Leskošek Luka u kolovozu 1949. godine izjavio je da se seljaka mora uvjeriti da
ide u zadrugu dobrovoljno ili će ostati gladan.

 Zadruge nisu postale produktivne te je nekima vlada čak morala darovati žito. Seljaci su se
pažljivije odnosili prema svome bivšem vlasništvu pa su više radili na svojim okućnicama i na
zemlji koju su sami unijeli nego na zajedničkoj zemlji.

 Dva tjedna nakon Staljinove smrti, 30.03.1953. vlada je objavila Dekret o reorganizaciji seljačkih
zadruga. Raspad tih zadruga počeo je odmah iako je zakon predvidio određeni rok.

 22. svibnja 1953. usvojen je Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu općenarodne imovine i
dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim radnim organizacijama. Ograničen je zemljišni maksimum
na 10ha pa su oni koji su izlazili iz zadruga mogli uzeti nazad samo do 10ha svoje zemlje.

CAZINSKA BUNA

Najveća seljačka buna bila je Cazinska buna u svibnju 1950., koja se djelomično odvijala i u Hrvatskoj,
odnosno na području okolice Slunja. Središte je bilo u Cazinskoj krajini u Bosni i Hercegovini u
cazinskom i velikokladuškom kotaru. Većina sudionika bili su muslimani, ali organizatori pobune bili
su Srbi. Na hrvatskoj strani pobuna je okupila oko 60 ljudi. Vlast je optužila pobunjenike da su
namjeravali rušiti komunističku vlast i obnoviti monarhiju te kapitalističko društveno uređenje.
Organizatori su obilježeni kao „kulačko-četnički” i „zelenokadrovski” elementi. Međutim, pobuna je
izbila uglavnom zbog nezadovoljstva socijalnim stanjem, a primjese velikosrpstva u začetku su
priprema potisnute. Odlučujući povod pobuni bio je prisilni i nerealni otkup, dakle borba protiv
komunističkih mjera na selu. Prema izjavama samih vođa, pobunjenici su odbili informbiroovce kao
saveznike jer su težili stvaranju sustava prema uzoru na SAD, a ne na SSSR . Na hrvatskoj je strani
Mile Devrnja okupljao ljude u travnju 1950., a priključili su se mještani iz Bogovolje, Furjana,
Kordunskog Ljeskovca, Kruškovače, Mašvine i okolnih manjih sela u slunjskom području. Planirali su
napad na policijske postaje u Lađevcu, Rakovici i Drežniku, a možda i Primišlju. Pobuna je počela na
Jurjevo 6. svibnja 1950. Hrvatska skupina provalila je u poljoprivrednu zadrugu u Furjanu i zapalila
arhivu tamošnjeg mjesnog odbora i arhivu pomoćne pošte u istom mjestu. Prekinuli su telefonske
veze Rakovica — Slunj. Jedna skupina napala je i razoružala dvojicu mještana u Furjanu, a druga
šumskog policajca u Lipovcu. Tri su skupine napale kuću zapovjednika postaje policije u Rakovici, i
policajca koji je tuda prolazio, ali i policijsku postaju. Nakon što su policajci uzvratili na napad, povukli
su se. S obzirom daje glavni dio pobune u cazinskom i velikokladuškom kotaru odmah skršen,
pobunjenici u Hrvatskoj skrivali su se do 26. svibnja 1950., do kada se dio njih predao, a dio je bio
uhvaćen. Jedina veća akcija bosanskoga dijela pobune bilo je zauzeće policijske postaje u Tršcu, na
granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Izvedene su i provale u nekoliko seoskih zadruga. Glavni cilj,
napad na Cazin, propao je odmah nakon vatrenog odgovora policije. Vojska je istog dana nagrnula iz
Bihaća i Banje Luke. U borbi nitko nije poginuo, a Udba je imala naredbu da neke ustanike prigodom
hvatanja smakne na mjestu. Prema službenim podacima iz cazinskog i kladuškoga kotara sudjelovalo
je 714 ljudi, a iz slunjskoga kotara oko 60 ljudi, među kojima je bilo i 20 pridošlih muslimana iz
cazinskoga područja. Svi pobunjenici bili su seljaci. Među njima su bili: 41 član KPJ, 6 kandidata KPJ,
37 odbornika i 20 suradnika Udbe. Službeni podaci za nacionalnu strukturu pobunjenika nisu precizni.
Navodilo se daje bilo 674 muslimana, 12 Srba i 3 Hrvata. No, poznato je daje samo u slunjskom
kotaru bilo 16 Srba i 5 Hrvata. Pred sud je izvedeno 288 pobunjenika, od toga ih je 17 osuđeno na
smrt, a ostali na dugogodišnju robiju. Prema zakonu o prekršajima osuđeno ih je 426. Samo u
slunjskom kotaru uhićeno je 53 pobunjenika, pred Vojni sud postavljeno je 26, a 3 su osuđena na
smrt. Prema podacima javnog tužiteljstva oblasti Karlovac na području Hrvatske uhićeno je 49
sudionika i pomagača, od kojih je 27 kažnjeno „administrativnom mjerom” od 10 do 12 mjeseci. Od
21 sudionika i nešto aktivnijih pomagača, Vojni sud iz Zagreba u Slunju je osudio Milu Devrnju i Nikolu
Beukovića na smrt, a ostale na zatvorske kazne od 3 do 20 godina.

KOMUNISTIČKI KADAR

KPJ i KPH bila je strogo centralizirana stranka u kojoj su viša tijela u svojim rukama držali sve bitne
poluge odlučivanja, pa i izbore članova nižih tijela. Tako je, primjerice Politbiro, kako se uobičajeno
skraćivao naziv Politički biro, birao članove Centralnog komiteta, najvišeg tijela u stranci, a nije CK bio
taj koji je odlučivao o članovima Politbiroa. Nazivi biro i komitet bili su nazivi za izvršna tijela svih
komunističkih stranaka, pa tako i K PJ. KPJ bila je konspirativna organizacija i nakon rata. Javnost nije
znala gdje postoje organizacije, tko su članovi, tko vođe. I sam je Tito izbjegavao odgovoriti na pitanje
je li on vođa, iako je to bilo sasvim očito. Sastanci su bili tajni, uglavnom su se održavali noću. Do
Petog kongresa K PJ ni sastanci partijskih vodstava nisu se javno obznanjivali. Kao što je već
spomenuto, u javnim partijskim dokumentima neposredno nakon rata nema riječi o , socijalizmu i
komunizmu, nego samo o narodnoj vlasti i narodnoj demokraciji. Formalno sve odluke donose,
primjerice, narodni odbori, Narodna fronta, organizacija mladih i sindikati, a iza svih stoji KP. Javnost
je uvjeravana da o svemu odlučuje „narod”. Na početku rata KPJ imala je 12 800 članova, od kojih je
bilo 4 500 članova KPH . KPH imala je 82 280 članova; 61 222 imali su osnovnu školu, 9 692 do četiri
razreda osnovne škole, 3 978 bilo je bez, a ostali su imali srednju školu ili više obrazovanje. Dakle, 74
892 članova bilo je s osnovnom školom ili bez nje. Vodstvo SK inzistiralo je na obrazovanju članstva,
napose za obradu složenih filozofskih, socioloških i ekonomskih pitanja na temelju klasične
marksističke literature. Zbog slabog obrazovanja i niskog ugleda takvih komunista svi nepismeni
članovi j K P morali su pohađati analfabetske tečajeve. Pred članove kotarskih komiteta i kotarskih
odbora stavljeni su još veći zahtjevi: morali su pohađati tečajeve u rangu osmogodišnjih i srednjih
škola, da bi mogli voditi poslove u industriji, poljoprivredi i prometu robom. Za kadrovsku politiku bilo
je presudna hrabrost u ratu i odanost hijerarhiji, a manje znanje i inteligencija. U Hrvatskoj nitko nije
tako dobro opisao način razmišljanja vodećih komunista i njihov fanatizam, kao je dan od vodećih
srpskih komunista Dragoslav Marković Draža, nakon rata ministar građevinarstva srbijanske vlade.
„Postao sam ministar građevina, na primjer, kada sam mislio da puteva u ovoj zemlji nema zato što ih
’pakosna buržoazija’ nije htjela graditi. Uopće nisam imao predstavu što znači napraviti put i da u
njega treba ugraditi hiljada kubika kamena, da su potrebni strojevi i stručni ljudi.” Na vrhu je uvijek
bio isti krug ljudi, koji su se kretali u horizontalnim smjerovima, a tek zbog nagrade ili kazne kretali su
se vertikalno. Često su suđenja zbog političkih razloga završavala i konfiskacijom imovine. Od toga je
partijsko članstvo imalo i osobnu korist. Konfiskacijom kuća i stanova u središtu gradova
koncentrirala se tzv. crvena buržoazija, koja je ubrzano osim političke moći dobivala i gospodarsku
moć. Naime, savezno ministarstvo šumarstva donijelo je uputu o ponašanju službenika u službenim
prostorijama, u kojoj je stajalo da je zabranjeno skidati žarulje, šarati po zidovima, bacati otpatke kroz
prozor, daje zabranjeno pljuvati i bacati palidrvca, pa navedeno je čak i kako se upotrebljava zahod. Ti
podaci govore o tome iz kakve je sociokulturne strukture društva potekao novi službenički sloj, a u
njemu su mnogi, ako ne i većina bili članovi KP. U dokumentu Političko-moralni lik članova Partije iz
1952. kaže se daje među članovima partije „sve manje birokratskog, bahatog i nečovječnog *
postupka prema ljudima”. Izrijekom se spominje apolitičnost, nemoral, malograđanština, pijanstvo i
nemoralni spolni život. „Nečovječnost” se, vjerojatno odnosi na ostvarivanje partijskih i državnih
zadaća, koje su s udaljavanjem od rata i ublažavanjem revolucionarnih postupaka, gubile na
radikalizmu. Uvidom u privatni život, KPJ je htjela utjecati na moralnost svojih članova i imati nadzor
nad njima. U životopisu, koji su članovi KPJ morali predati pri učlanjivanju, osim političkih grešaka,
morali su opisati obiteljske odnose i otkriti svoje slabosti. Prema modernom društvu, „Učešće u
frakcijskoj borbi, partijske kazne, sve greške u partijskom radu, a također i u ličnom i porodičnom
životu, treba samokritički iznijeti i obrazložiti.” Najveći problemi u „ličnom životu” članova K P H 1946.
bilo je alkoholizam, loš odnos prema obitelji, rastave braka, „neprimjeran odnos” prema religiji i
običajima. Treba naglasiti daje tek na Šestom kongresu SKJ Statutom određeno daje članstvo u SK
nespojivo s ispovijedanjem religije. Vodstvo KPH je članove KPH s obzirom na odnos prema religiji
dijelilo je na 3 skupine: ,,a) oni koji vjeruju u Boga, vjeruju popovima i idu u crkvu iz uvjerenja da
treba ići; b) oni koji su zamrzili popove i ostalo u vezi s crkvom, ali vjeruju u Boga, čitaju molitvenike,
nose razne krstiće itd., a u crkvu ne idu iz partijske discipline; c) i oni koji sebe smatraju da su raščistili
sa svim kako sa Bogom, tako i Crkvom, ali iz oportunističkih razloga ipak idu u crkvu, vjenčavaju se,
krste djecu itd.”