TRI TEKSTA KAO TEMELJ TUMAČENJA KRŠĆANSKOGA SVEĆENIŠTVA

Zaključujući ova razmišljanja želio bih protumačiti tri teksta iz Svetoga

pisma u kojima se jasno pokazuje prijelaz s kamenja na tijelo, a time i
duboko jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta. Međutim, to jedinstvo nije tek
mehaničko; ono proizlazi iz razvoja koji pokazuje kako se duboka nakana
izražena u početnim riječima ostvaruje upravo u prijelazu sa ,slova” na Duh.

Psalam 16,5—6: Riječi koje su se prije Koncila koristile pri primanju u

klerički stalež

Najprije bih želio protumačiti retke 5 i 6 Psalma 16, koji su se prije Drugoga
vatikanskoga sabora koristile tijekom obreda tonzure kojom se obilježavao ulazak
u klerički stalež. Te riječi izgovarao je biskup, a ponavljao ih je kandidat koji je
time bio prihvaćen medu crkvene klerike: „Dominus pars hereditatis meae et
calicis mei tu es qui restitues hereditatem meam mihi — Gospodin mi je baština i
kalež: Ti u ruci držiš moju sudbinu. Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi
je mila moja baština." (Ps 16,5-6). Taj psalam u Starome zavjetu izražava ono isto
što sada znači u Crkvi: primanje u zajedništvo svećenstva. Ovaj ulomak
podsjeća na to da svako izraelsko pleme i svaka obitelj baštini
obećanja koja je Bog dao Abrahamu. To se konkretno pokazalo u
činjenici da je svaka obitelj dobila u baštinu jedan dio Obećane zemlje,
čijim je postala vlasnikom
Posjedovanje jednoga dijela Svete zemlje davalo je svakoj obitelji sigurnost da ima udjela u tom
obećanju. Osiguravalo joj je konkretno življenje. Svatko je trebao dobiti onoliko zemlje koliko mu
treba za život. Priča o Nabotu (1 Kr 21,1—29), koji je odbio prepustiti svoj vinograd kralju Ahabu,
iako ga je ovaj bio spreman posve obeštetiti, jasno pokazuje važnost toga konkretnoga dijela baštine.
Za Nabota vinograd je bio više od dragocjena zemljišta: značio je da ima udjela u obećanju koje je
Bog dao Izraelu. Svaki je Izraelac imao zemljište koje mu je jamčilo sve što je potrebno za život, ali je
Levijevo pleme bilo posebno: to je jedino pleme koje nije dobilo zemlju u baštinu. Levit je bio bez
zemlje i nije imao nikakve prihode koji bi proizlazili iz zemlje. Živio je samo od Boga i za Boga. U
praksi to je značilo da, u skladu s određenim normama, mora živjeti od žrtvenih darova koje je Izrael
prikazivao Bogu.
Ova starozavjetna slika ostvaruje se u svećeni' cima Crkve na nov i dublji
način: moraju živjeti samo od Boga i za njega. Sveti Pavao jasno objašnjava
što to konkretno znači. Apostol živi Od onoga što mu ljudi daju, jer on njima
daje Božju riječ koja je naš svagdanji kruh i naš pravi život. U
Starome zavjetu leviti se odriču posjedovanja zemlje. IJ
Novome zavjetu to se uskraćivanje preoblikuje i postaje
novo: svećenici, jer su radikalno posvećeni Bogu, odriču se
ženidbe i obitelji. Tako Crkva tumači izraz „klerici”. Postati
klerikom znači ne biti središtem svojega života, odnosno
 prihvatiti Boga kao jedinu podršku i jedino jamstvo svojega
života.
Istinski temelj svećeničkoga života, sol njegova
postojanja, zemlja njegova života je Bog. Celibat, koji vrijedi
za biskupe u cijeloj Istočnoj i Zapadnoj Crkvi, i koji prema
jednoj predaji potječe iz razdoblja netom nakon apostola, i
koji vrijedi 'a sve svećenike u Latinskoj Crkvi, se shvatiti i
živjeti isključivo na tome temelju.
O tome nadugo razmišljao na duhovnim koje sam u korizmi 1983. držao pred
Ivanom Pavlom II. i Rimskom kurijom: „Ne trebamo ići daleko da bismo u
našoj duhovnosti razumjeli ovaj psalam. Svećeništvo se u biti nalazi u situaciji
sličnoj levitima koji ne posjeduju zemlju, nego sve očekuju od Boga. Ulomak o
pozivu kod Luke 5,1—11 završava ovim riječima: '(...) ostaviše sve i pođoše za
njim.”' (Lk 5,11). Nema svećeništva bez odricanja od materijalnih dobara. Poziv
na nasljedovanje Isusa nije moguć ako nema spremnosti na slobodu i odricanje
od svih kompromisa. Vjerujem da celibat ima veliko značenje upravo zbog odri-
canja od mogućih zemaljskih dobara -i obiteljsko-

ga života; celibat je doista nužno potreban kako bi naš hod

prema Bogu ostao temelj našega života i kako bi se mogao
izraziti na konkretan način. To, naravno, znači da celibat i
njegovi zahtjevi moraju prodrijeti u sve dijelove života.
Celibat ne može postići puninu svojega značenja ako se
prilagođavamo pravilima vlasništva i današnjem načinu
života. Ne može biti stabilan ako naše sjedinjenje s Bogom
nije u samome središtu našega života.
,Kao i Psalam 119, Psalam 16 snažno podsjeća da nam je
razmatranje potrebno kako bismo Božju riječ učinili
doista svojom, da jedino po razmatranju možemo boraviti
u toj Riječi. Zajednički oblik liturgijske pobožnosti nužno
je povezan s razmatranjem. To pokazuje Psalam 16 koji
govori o Gospodinu nazivajući ga kaležom (r. 5). U
svakodnevnome jeziku Staroga zavjeta taj izraz znači ili
blagdansku čašu koja je išla od ruke do ruke na obrednim
večerama, ili kobnu čašu, kalež srdžbe ili spasenja.
Svećenik Novoga zavjeta u molitvi može prepoznati
kalež po kojemu je Gospodin postao našim prijateljem u
najdubljem smislu; to je Euharistijski Kalež koji pije sam
Gospodin, koji je naš život. Svećenički život u Božjoj
nazočnosti na taj se način egzistencijalno konkretizira
zahvaljujući euharistijskom otajstvu. Shvaćena u
najdubljem smislu, Euharistija je naša zemlja, ona je naša
baština za koju možemo reći (r. 6): 'Na divnu padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština.
Živo se sjećam kada sam dan prije primanja tonzure
razmatrao taj redak iz 16. psalma. Odjednom sam shvatio što
Gospodin u tome trenutku od mene očekuje: želio je u
potpunosti raspolagati mojim životom i istovremeno mi se
posve povjeriti. Tako sam uvidio da se riječi iz toga psalma
odnose na cijelu moju sudbinu: „Gospodin mi je baština i kalež:
Ti u ruci držiš moju sudbinu. Na divnu zemlju padoše mi
konopi, vrlo mi je mila moja baština." (Ps 16,5—6).

Knjiga Ponovljenoga zakona (10,8 i 18,5—8).

Riječi iz Druge euharistijske molitve: uloga
Ievijeva plemena iz kristološke i pneumatološke perspektive u
odnosu na svećenike Crkve

Drugi tekst koji bih želio analizirati jedan je ulomak iz

Druge euharistijske molitve iz Rimske liturgije nakon
reforme Drugoga vatikanskoga sabora. Tekst te
euharistijske molitve uobičajeno se pripisuje svetome
Hipolitu (oko 235.). To je veoma stari tekst. U njemu
nalazimo sljedeće riječi: „ online, pnnent vitae et calicem
salutis offerimus, gratias agentes quia nos dignos habuisti
astare coranł te et tibi ministrare. Ova rečenica ne znači,
kako bi nas neki liturgičari htjeli uvjeriti, da bi čak i za
vrijeme

euharistijske molitve svećenici i vjernici trebali Stajati, a ne

klečati. Ovu rečenicu možemo ispravno razumjeti ako se
sjetimo da je uzeta neposredno iz Pnz gdje se spominje bitna
uloga Levijeva plemena u kultu: „U to vrijeme odvoji Gospodin
pleme Levijevo da nosi Kovčeg saveza Gospodnjeg; da pred
Gospodinom stoji u njegovoj službi te da u njegovo ime
blagoslivlja, kako radi i danas.” (Pnz 10,8). „(...) jer je njega
odabrao Gospodin, Bog tvoj, od svih tvojih plemena; njega i
njegove sinove, da zauvijek stoje pred Gospodinom, Bogom
tvojim, te da obavljaju službu i blagoslivljaju u ime
Gospodnje." (Pnz 18,5).
U Ponovljenome zakonu, riječi „boraviti pred Gospodinom i
služiti mu" definiraju samu bit svećeništva. Uključene su u
euharistijsku molitvu Crkve Isusa Krista kako bi izrazile i
kontinuitet i novost svećeništva Novoga saveza. Ono što je nekoć
bilo rečeno o Levijevu plemenu i odnosilo se samo na njega, sada
se primjenjuje na svećenike i biskupe Crkve. Na temelju
shvaćanja koje je nadahnula Reformacija, mogli bismo upasti u
napast da ustvrdimo kako je riječ o koraku unatrag u odnosu na
novost zajednice Isusa Krista. Upali bismo u napast da u tim
riječima vidimo vraćanje na svećeništvo kulta koje je nadiđeno i
koje treba odbaciti. No, naprotiv, riječ je upravo o koraku naprijed
Novoga saveza, koji preuzima i preobražava Stari savez i podiže
ga na razinu Isusa Krista. Svećeništvo više nije vezano
uz pripadnost nekoj obitelji, nego je otvoreno cijelome
Čovječanstvu. Više se ne podudara s prikazivanjem žrtava u
Hramu, nego okuplja cijelo Čovječanstvo u ljubavi Isusa Krista
koja obuhvaća cijeli svijet. Bogoštovlje i kritika bogoštovlja,
liturgijska žrtva i služenje u ljubavi prema bližnjemu sada su
jedno, Posljedično, riječi „astare coram te et libi ministrare —
stojimo pred tobom i tebi služimo" ne odnose se na izvanjsko
držanje. Naprotiv, oni predstavljaju točku duboka jedinstva
između Staroga i Novoga zavjeta i opisuju samu narav
svećeništva. U konačnici, te riječi kazuju da svi mi stojimo pred
Bogom.

Ovaj sam tekst pokušao protumačiti u jednoj homiliji

održanoj u bazilici svetoga Petra u Rimu na Veliki četvrtak
2008. Ovdje nadalje navodim jedan njezin ulomak:

Veliki četvrtak za nas je prigoda da se nanovo upitamo: čemu

smo rekli da? Što znači „biti svećenik Isusa Krista"? Druga
euharistijska molitva našega misala, koji je vjerojatno bio
sročen krajem 2. stoljeća u Rimu, opisuje bit svećeničke
službe riječima kojima je u Knjizi Ponovljenoga zakona
(18,5—7) opisana bit starozavjetnoga svećeništva: „astare
coram te et tibi ministrare". To znači da dvije zadaće
definiraju bit svećeničke službe: oni prije svega „stoje pred
Gospodinom". U Knjizi Ponovljenoga zakona to treba čitati u
 kontekstu prethodne upute po kojoj svećenici nemaju udjela
u zemljišnoj baštini
Svete zemlje — oni žive
od Boga i za Boga, Nisu se morali baviti
uobičajenim poslovima da osiguraju svoj
život. Njihov je posao bio da „stoje pred
Gospodinom" -- da bdiju nad njim, da
budu tu za njega. Riječ je upućivala na to
da žive u Božjoj nazočnosti i vrše službu
kojom zastupaju druge. Kao što su drugi
obrađivali zemlju, od čega je živio i
svećenik, on je živio život otvoren Bogu,
trebao je živjeti pogleda usmjerena prema
njemu.
Činjenica da se te riječi danas nalaze u misnome kanonu
neposredno nakon posvećenja darova, poslije ulaska Gospodinova
u zajednicu okupljenu u molitvi, to za nas znači da moramo stajati
pred nazočnim Gospodinom; to ukazuje na Euharistiju kao
središte svećeničkoga života. No i ovdje je domet mnogo veći. U
časoslovu, u himnu kojim u korizmi počinje Služba čitanja —
koja se kod monaha nekoć molila tijekom noćnih bdijenja pred
Bogom za ljude — jedna od zadaća korizme opisana je u
imperativu: „arctius perstemus in custodi (intenzivnije bdijmo)".
U tradiciji sirijskoga monaštva monasi su „oni koji stoje". Stajati
znači biti budan. U dužnostima monaha možemo prepoznati i opis
svećeničkoga poslanja i ispravno tumačenje riječi iz Ponovljenoga
zakona: svećenik mora biti onaj koji bdije. Mora biti budan pred
prijetećim snagama zla. Mora svijet držati budnim za Boga. Mora
biti onaj koji stoji: ostaje uspravan pred mijenama vremena.
Uspravan u svome zalaganju u službi dobra. Stajati pred
Gospodinom uvijek znači preuzimati brigu za ljude pred
Gospodinom,
koji sa svoje strane, za sve nas preuzima brigu pred Ocem. To treba značiti da preuzima brigu za Krista,
za njegovu Riječ, istinu i ljubav. Svećenik mora biti uspravan, hrabar, čak spreman podnijeti pogrde za
Gospodina, o čemu pišu Djela apostolska: oni su bili „radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za
Ime.” (Dj 5,41).
Predimo sada na drugu rečenicu koju Druga euharistijska molitva preuzima iz starozavjetnoga teksta: „(...) da stojimo pred
tobom i tebi služimo.” Svećenik mora biti ispravna, budna i uspravna osoba. Svemu tomu nadodaje se i potreba služenja. U
starozavjetnome tekstu ta rečenica ima obredno značenje: svećenici su obavljali sve bogoštovne radnje predviđene Zakonom.
No, djelovanje koje proizlazi iz obreda kasnije je klasificirano kao služenje, kao obvezan čin služenja. Na taj se način
objašnjava u kakvom duhu treba obavljati te aktivnosti. Prihvaćajući u kanon riječ „služiti”, na neki je način prihvaćeno
liturgijsko značenje toga izraza — u skladu s novošću kršćanskoga bogoštovlja. Ono što svećenik vrši u euharistijskome
slavlju, predstavlja služenje Bogu u ljudima. Bogoštovlje koje je Krist prikazao Ocu posvemašnje je sebedarje za ljude.
Svećenik se treba pridružiti tome bogoštovlju, toj službi. Riječ ”služiti" sadrži nekoliko dimenzija. Jedna od njih je, naravno,
u prvome redu slavljenje dostojno liturgije i sakramenata općenito, i to s nutarnjom participacijom. Moramo naučiti bolje
razumijevati svetu liturgiju u njezinoj biti, razviti Živu prisnost s njome, kako bi ona postala duša našega svakodnevnoga
života. Kad se slavi na

ispravan način, ars celebrandi, umijeće slavljenja

nameće se samo od sebe. U tome umijeću ne smije
biti ničega izvještačenoga. Ako je liturgija središnja
zadaća svećenika, to znači da molitva mora biti
prioritetna stvarnost koju treba uvijek iznova i sve
dublje i dublje učiti u Školi Krista i svetaca svih
vremena. Budući da je kršćanska liturgija po naravi
uvijek i navještaj, moramo biti ljudi koji održavaju
prisnost s Božjom riječju, koji je ljube i koji je žive:
tek tada Ćemo ju moći protumačiti na prikladan
način. „Služiti Gospodinu" svećenička služba znači
upoznati Gospodina u njegovoj Riječi i učiniti da ga
upoznaju svi oni koje nam je on povjerio.
I konačno, postoje još dva vida raznih dimenzija
„služenja". Nitko nije bliži gospodaru od sluge koji
ima pristup njegovu privatnom životu. U tome smislu
„služenje" znači bliskost, zahtijeva familijarnost. Ta
familijarnost sadrži i jednu opasnost: da nam ono
sveto s kojim smo u svakodnevnome doticaju postane
navika. Tada slabi strahopoštovanje. Ako nas
uvjetuju navike, ne primjećujemo onu novost, onu
iznenađujuću činjenicu da je on sam prisutan, da nam
govorit da nam se daje. Moramo se neumorno boriti
protiv navikavanja na tu izvanrednu stvarnost, protiv
bezosjećajnosti srca, sve više prepoznavati svoju
nedostatnost i milost koja se skriva u činjenici da se
on predaje u naše ruke, Služenje znači bliskost, ali i
poslušnost. Geslo svakoga sluge glasi: „Ali ne moja
volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42). Tim
riječima Isus je u Maslinskome vrtu dobio odlučnu
bitku protiv grijeha,
protiv srca koje se pobunilo i koje je doživjelo
slabost. Adamov grijeh sastojao se upravo u činjenici da je htio vršiti svoju, a ne Božju
volju. Čovječanstvo je stalno u napasti da hoće biti po• sve neovisno, da slijedi samo
svoju volju i da misli da će samo na taj način biti slobodno, da će čovjek biti u potpunosti
čovjek samo s tom vrstom slobode. No upravo tako suprotstavljamo se istini, jer istina je
da svoju slobodu moramo dijeliti s drugima i da možemo biti slobodni samo u
zajedništvu s njima. Ta zajednička sloboda bit će istinska sloboda samo ako po njoj
uđemo u samu srž slobode, ako uđemo u Božju volju. Temeljna poslušnost koja pripada
samoj biti čovjeka, bića koje ne postoji samo po sebi, niti samo za sebe, postaje još
konkretnijom kod svećenika: mi ne naviještamo sami sebe, nego naviještamo Boga i
 njegovu Riječ, koju nismo mogli razraditi sami. Izvan zajedništva s Crkvom, koja je
njegovo tijelo, ne možemo na ispravan način naviještati Kristovu riječ. Po poslušnosti
vjerujemo zajedno s Crkvom, mislimo i govorimo s Crkvom, služimo s Crkvom. To
uključuje i ono što je Isus navijestio Petru: „I drugi Će te voditi kamo nećeš.” Dopustiti
da nas vode kamo ne želimo ići jedna je od bitnih dimenzija našega služenja, i upravo
nas to čini slobodnima, Kad se damo tako voditi, čak protivno svojim idejama i
planovima, stječemo iskustvo nečega novoga — bogatstva Božje ljubavi.
„Da stojimo pred tobom i tebi služimo": Isus Krist, kao istinski Veliki svećenik
cijeloga svijeta, ovim je riječima dao dotada nezamislivu
dubinu. On, kao Sin Božji, koji je bio i koji jest Gospodin,
htio je postati Sluga Jahvin, kojega je najavila vizija iz Knjige
proroka Izaije. Htio je bi. ti sluga svakom čovjeku. Cjelinu
svojega suverenog svećeništva pokazao je u gesti pranja nogu.
Kroz gestu ljubavi koja ide sve do kraja, on pere naše prljave
noge; ponizno služeći čisti nas od bolesti oholosti. Tako nas
osposobljuje da postanemo sustolnici Božji. On je sišao, i tako
se istinsko uzašašće čovjeka sada može ostvarivati po našem
silasku s njime i prema njemu. Njegovo uzdizanje njegov je
Križ. To je najdublji silazak i, kao i ljubav koja ide sve do
kraja, istodobno je i vrhunac uzašašća, istinsko „uzdizanje"
čovjeka. „Da stojimo pred tobom i tebi služimo” — to sada
znači ući u njegov poziv Sluge Jahvina. Na taj način
Euharistija, kao nazočnost Kristova silaska i uzašašća, uvijek
ukazuje i puno šire, na mnogostruke načine služenja u ljubavi
prema bližnjemu. Molimo danas Gospodina da nam udijeli dar
da možemo u tome smislu iznova izgovoriti svoj „da” njegovu
pozivu: „Evo me, mene pošalji!" (Iz 6,8). Amen.16

Ivan 17,17: Isusova velikosvećenička molitva, tumačenje

svećeničkoga ređenja

Na kraju bih još na trenutak želio razmisliti o nekoliko riječi iz

Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17), koje su mi se
naročito urezale u srce u predvečerje mojega svećeničkoga
ređenja. Dok sinoptici
govore uglavnom o Isusovu propovijedanju u Galileji, Ivan
— koji je, čini se, bio u rodu s hramskom aristokracijom —
piše najviše o Isusovu naviještanju u Jeruzalemu i spominje
pitanja koja se odnose na Hram i bogoštovlje. U tome
kontekstu Isusova velikosvećenička molitva dobiva
posebnu važnost.
Ovdje nemam nakanu ponavljati sve one elemente koje
sam analizirao u drugome svesku svoje knjige o Isusu.17
Ograničit Ću se samo na retke 17 i 18, koji su me se tako
snažno dojmili pred moje svećeničko ređenje. Evo što oni
kažu: „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti
mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet." Riječ
„svet” izražava posebnu Božju narav. On je jedini Sveti.
Čovjek postaje svet u onoj mjeri u kojoj počinje biti s
Bogom. Biti s Bogom znači otkloniti ono što je samo moj
„ja” i postati jedno sa sveukupnom Božjom voljom. To
oslobađanje od svojega „ja” može biti veoma bolno i
nikada nije dovršeno jednom zasvagda. Izraz „posvetiti”
može i na posve konkretan način značiti svećeničko
ređenje, u smislu da živi Bog radikalno traži čovjeka za
svoju službu. Kada tekst kaže: „Posveti ih u istini",
Gospodin moli Oca da Dvanaestoricu uključi u njegovo
poslanje, da ih zaredi za svećenike.
„Posveti ih u istini.” Ovdje se, Čini se, diskretno ukazuje
na obred svećeničkoga ređenja u Starome Zavjetu: redenik
je kompletnim pranjem bio tjelesno očišćen prije nego Što
je odjenuo sveto ruho.
Ta dva elementa zajedno znače da redenik na taj način
postaje novi Čovjek. Ono što je u Starome zavjetu
simboličan obred, u Isusovoj molitvi posta. je stvarnost.
Jedino pranje koje ljude može doista očistiti je istina, sam
Krist, On je i novo ruho na koje aludira izvanjsko obredno
oblačenje. „Posveti ih u istini.” To znači: posve ih uroni u
Isusa Krista kako bi se u njima ostvarilo ono što Pavao
navodi kao temeljno iskustvo svojega apostolata: „Živim, ali
ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20).
I tako, u predvečerje mojega svećeničkoga ređenja,
duboko u moju dušu urezalo se — onkraj svih
ceremonijalnih aspekata — što znači biti zaređen za
svećenika: to znači da nas Krist mora stalno čistiti i
prožimati kako bi on mogao u nama govoriti i djelovati,
a sve manje mi sami. Postalo mi je jasno da taj proces
postajanja jednoga s njime i odricanja od svega što
pripada samo nama traje cijeli život i podrazumijeva
neprestana oslobađanja i bolne obnove.
 U tom su mi smislu riječi Ivanova Evanđelja 17,17
pokazale put kojim sam hodio cijeloga života.

Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. U

Vatikanu, u samostanu Mater Ecclesiae,
17. rujna 2019.
LJUBITI DO KRAJA (Sarah

„Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio
svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio." (Iv 13,1). Ove riječi evanđelista Ivana svečano
nas uvode u Isusovu „velikosvećeničku molitvu” poslije Posljednje večere na Veliki
četvrtak, i dobro pokazuju kako duša treba biti raspoložena da bi razmatrala otajstvo
svećeništva.
Kako pristupiti ovoj temi bez drhtanja? Treba uzeti vremena i otvoriti dušu
dahu Duha Svetoga. Po riječima Arškoga Župnika, svećeništvo je ljubav Srca
Isusova. Ne smije postati predmetom polemike, ideološke borbe ni političkih
manevara. Ne možemo ga svesti ni na pitanje discipline ili pastoralne
organizacije.
Posljednjih mjeseci bilo je puno obrata i uzbuđenja oko Amazonske sinode. Moje biskupsko srce je
zabrinuto. Primio sam mnoge svećenike koji su zbog nasrtljivog stavljanja crkvene doktrine pod

upitnik bili dezorijentirani, uzrujani i povrijeđeni sve do

najdubljih dubina duhovnoga života. Danas im želim
ponoviti: Ne bojte se! Benedikt XVI. nas podsjeća:
„Svećenik je dar Kristova Srca: dar Crkvi i svijetu. Iz Srca
Sina Božjega prepunog ljubavi izviru sva dobra Crkve,
a na poseban način zvanje tih ljudi koje je Gospodin Isus
osvojio, i koji su sve ostavili kako bi se potpuno stavili u
službu kršćanskoga naroda po primjeru Dobroga Pastira. ”18
Draga braćo svećenici, obraćam vam se otvoreno.
Izgledate izgubljeno, obeshrabreno, kao da ste obuzeti
patnjom. Strahovit osjećaj napuštenosti i samoće stišće
vam srce. U svijetu prepunomu nevjere i nemara
neizbježno je da apostol trpi: gorljiv svećenik pun Vjere i
apostolske ljubavi brzo uvida da je svijet u kojemu živi
kao okrenut naglavačke. Pa ipak, otajstvo koje u vama živi
može vam dati snage za život usred svijeta. Kad god se
poslužitelj onog „jedinog potrebnog" potrudi staviti Boga
u središte svojega života, unosi nešto Svjetla u mrak.
 Kada je riječ o svećeništvu,
na kocki je sakramentalni kontinuitet ljubavi
Dobroga Pastira. Uzimam, dakle, riječ kako bi
se posvuda u Crkvi, u duhu istinske sinodalnosti,
otvorilo i obnovilo mirno i molitveno
razmišljanje o duhovnoj stvarnosti sakramenta
reda. I molim i jedne i druge: ne žurimo! Stvari
ne možemo promijeniti u roku od nekoliko
mjeseci. Ako naše odluke nisu ukorijenjene u
dugotrajnome klanjanju, dogodit će im se ono isto Što se događa s političkim
sloganima i govorima koji se redaju i padaju u zaborav.
Papa u miru Benedikt XVI. poklonio nam je izvanrednu lectio divina u kojoj ide
sve do biblijskih izvora otajstva svećeništva. Ja bih taj sakrament želio pogledati iz
pastirskoga ugla.
Naše pastoralno razmišljanje ne smije robovati aktualnosti niti se svoditi na sociološku
analizu. Nužno je potrebno hraniti ga kontemplacijom i teološki strukturirati. No mora biti i
konkretno. Primijetio sam da Često podsjećamo na teoretska načela iz kojih ne izvlačimo
praktične posljedice. Kad se govori o teologiji svećeništva, nije dovoljno podsjetiti na
vrijednost celibata, Iz toga treba izvući konkretne ekleziološke i pastoralne posljedice.

Tijekom Sinode o Amazoniji uzeo sam si vremena za slušanje ljudi s terena i za razgovore s iskusnim
misionarima. Ti su razgovori potvrdili moju misao o tome da mogućnost ređenja oženjenih muškaraca
znači pastoralnu katastrofu, ekleziološku konfuziju i manjkavo razumijevanje svećeništva. Oko tih
triju točaka artikulira se razmišljanje koje vam danas Želim predati.
 PASTORALNA KATASTROFA

Svećeništvo: ontološki ulazak u „da" Krista-svećenika

Meditaciju Pape u miru mogli bismo sažeti u nekoliko

riječi: Isus nam u svojoj osobi objavljuje puninu
svećeništva. Daje puni smisao onome što je bilo najavljeno
i započeto u Starome zavjetu. Samo srce te objave
jednostavno je: svećenik nije samo čovjek koji ima
sakramentalno-žrtvenu funkciju. Nasljedujući Krista, on
prikazuje samoga sebe kao žrtvu ljubavi. Benedikt XVI.
nam jasno i neopozivo pokazuje da je svećeništvo „životni
stalež”; svećenik je izdvojen iz svjetovnih veza i predan
Bogu, i tako, polazeći od Boga, mora biti raspoloživ za
druge, za sve.J9 Celibat pokazuje svećenikovu volju da se
stavi na raspolaganje Gospodinu i ljudima. Papa Benedikt
XVI. pokazuje da svećenički celibat nije nikakav dobro
došao „duhovni dodatak" u životu svećenika. Dosljedni
svećenički život ontološki zahtijeva celibat.
Benedikt XVI. u prethodnome tekstu pokazuje da se prelazak
sa starozavjetnoga na novozavjetno svećeništvo očituje u
prelasku s „funkcionalne spolne apstinencije" na „ontološku
apstinenciju • Mislim da još nikada nijedan papa nije s takvom
snagom izrazio nužnost svećeničkoga celibata• Razmatrajmo
ova razmišljanja čovjeka koji se bliži kraju svojega života. U
tome ključnom času ne
govori se olako. Benedikt XVI. isto tako kan da svećeništvo, budući da podrazumijeva prikazivanje
misne Žrtve, onemogućuje bračnu vezu. Želio bih naglasiti ovu posljednju točku. Za svećenika
slavljenje euharistije nije samo obavljanje obreda. Slavljenje mise pretpostavlja ulazak cijelim bićem
u veliki dar Krista Ocu, u veliki Isusov „da” svojemu Ocu: „(...) u ruke tvoje predajem duh svoj!”
(Lk 23,46). A celibat „znači definitivni 'da': dopustiti Bogu da nas uzme za ruku, predati u ruke
Gospodinove u svojemu 'ja'. (...) Upravo to je onaj definitivni 'da'
Ako svećenički celibat svodimo na pitanje discipline, prilagođavanja običajima i kulturama, tada
odvajamo svećeništvo od njegova temelja. Svećenički celibat potreban je da bi se ispravno razumjelo
svećeništvo, „Činjenica da se Gospodinu stavlja na raspolaganje cijelim svojim bićem, i da je tako
potpuno na raspolaganju ljudima, sastavni je dio svećeništva. Mislim da je celibat temeljni izraz te
potpunosti", usudio se ustvrditi Benedikt XVI. svećenicima biskupije Bolzano.

Pastoralna i misionarska nužnost svećeničkoga celibata

Kao biskup bojim se da bi plan svećeničkoga ređenja oženjenih muškaraca mogao izazvati pastoralnu

ke kojima bi oni bili poslani. To bi

katastrofu. To bi bila katastrofa za vjerni

bila katastrofa za same svećenike.

Kako bi kršćanska zajednica mogla shvatiti svećenika
ako nije razvidno da je „izuzet iz sfere zajedničkoga i
predan Bogu”? Kako bi kršćani mogli shvatiti da se
svećenik njima daruje ako se nije posve predao Ocu? Ako
ne ude u Isusovu kenozu, njegovo poništenje, njegovo
osiromašenje? „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena
držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni'
uzevši lik sluge“. (Fil 2,6—7). U činu slobode i ljubavi
oplijenio se onoga što je bio. Kristovo lišavanje sve do
Križa nije tek stvar poslušnosti i poniznosti. To je čin
gubljenja samoga sebe iz ljubavi po kojoj se Sin posve
predaje Ocu i čovječanstvu: to je temelj Kristova
svećeništva. Kako, dakle, svećenik može tražiti pravo na
bračnu vezu i održavati je? Kako može odbiti postati rob s
Isusom-svećenikom? To posvemašnje predanje samoga
sebe u Kristu uvjet je posvemašnjega dara samoga sebe
svim ljudima. no se nije posve predao Bogu, nije posve
predan niti svojoj braći.
Kako će na svećenika gledati izolirani i slabo
evangelizirani narodi? Zar ćemo im onemogućiti da otkriju
puninu kršćanskoga svećeništva? početkom 1976., dok sam
bio mladi svećenik, obilazio
sam neka udaljena sela u Gvineji. U nekima od njih
svećenik nije bio gotovo deset godina, jer je 1967.
godine Tekou Toure protjerao sve europske misionare.
su ipak nastavljali djecu poučavati vjeronauku„ svakodnevnim molitvama i krut su veliku
pobožnost Blaženoj Djevici Mariji i okupljali se nedjeljom na slušanje Božje riječi.
Imao sam milost susresti te muškarce i žene koji su čuvali vjeru bez ikakve sakramentalne podrške
jer nije bilo svećenika. Hranili su se Božjom riječju i čuvali svoju vjeru živom zahvaljujući
svakodnevnoj molitvi. Nikada neću zaboraviti njihovu nezamislivu sreću dok sam slavio misu koju
nisu imali već tako dugo. Dopustite mi da snažno ustvrdim: da se u svakome selu zaredilo oženjene
muškarce, vjerujem da bi se ugasila euharistijska glad tih vjernika. Vjernicima bi se uskratila ta radost
da u svećeniku susretnu drugoga Krista. Zahvaljujući vjerskome instinktu, siromasi znaju da svećenik
koji se odrekao ženidbe svu svoju ljubav daruje njima.
Koliko sam puta, hodajući satima od sela do sela s kovčegom-kapelicom na glavi i pod
olovnim suncem, i sam iskusio radost darivanja samoga sebe za Crkvu-Zaručnicu. Prelazeći
preko močvara na slabašnome čunu, usred laguna, ili prelazeći preko opasnih bujica koje bi
nas mogle progutati, u tijelu sam osjetio radost zbog toga što potpuno pripadam Bogu i Što
sam stavljen na raspolaganje mojemu narodu.
Kako bih volio da sva moja subraća širom svijeta jednoga dana iskuse kako se u afričkim selima

dočekuje svećenika u kojemu se prepoznaje Krista.

Zaručnika: kakva eksplozija radosti! Kakvo slavlje! Pjesme,
ples, usklici, gozba izražavaju zahvalnost naroda zbog
svećenika koji sebe daje u Kristu.
Ređenje oženjenih muškaraca mladim bi Crkvama, koje
su još u procesu evangelizacije, uskratilo to iskustvo
prisutnosti i posjete Krista koji se daruje u osobi svećenika
koji živi u celibatu. To bi bila golema pastoralna drama.
Uslijedilo bi osiromašenje evangelizacije.
Uvjeren sam u to da su mnogi svećenici i biskupi na
Zapadu spremni relativizirati veličinu i važnost celibata
zato što nikada nisu konkretno iskusili zahvalnost
kršćanske zajednice. Ne govorim to samo na ljudskoj
razini. Mislim da se u toj zahvalnosti krije iskustvo vjere.
U svećeniku koji živi u celibatu siromašni i jednostavni
ljudi očima vjere znaju prepoznati nazočnost Krista —
 Zaručnika Crkve. To duhovno iskustvo bitno je u životu
svećenika. Ono ga zauvijek liječi od svakoga oblika
klerikalizma. Znam, jer sam to iskusio u svojemu tijelu,
da kršćani u meni vide Krista koji se za njih predao, a ne
moju ograničenu osobu sa svojim kvalitetama i svojim

brojnim manama.
Bez toga konkretnoga iskustva celibat postaje
pretežak teret. Čini mi se da je za neke biskupe na
Zapadu, ili čak i u Južnoj Americi, celibat postao
pretežak. Ostaju mu vjerni, ali nemaju hrabrosti
nametati ga budućim svećenicima i kršćanskim
zajednicama, jer zbog njega i sami trpe. Razumijem ih. no može drugima nametati neki teret ako
ne ljubi njegov duboki smisao? Ne bi li to bio jedan oblik farizejštine?
Pa, ipak, sigu ran sam da je to gledano iz pogrešne perspektive. Dobro shvaćen svećenički
celibat ponekad može biti kušnja, ali je po sebi oslobađanje. Po njemu svećenik može živjeti svoj
identitet zaručnika Crkve posve dosljedno.
Plan po kojemu bi se zajednicama i svećenicima uskratila ta radost nije djelo milosrđa. Kao sin
Afrike, u svojoj savjesti ne mogu podnijeti pomisao da bi narodima koje se evangelizira bio
uskraćen taj susret s puninom svećeništva. Narodi Amazonije imaju pravo na cjelovito iskustvo
Krista-Zaručnika. Ne smijemo im nuditi „drugorazredne” svećenike.
Naprotiv, što je Crkva mlada, to više ima potrebu upoznati radikalnost evanđelja. Kada sveti Pavao poučava
mlade kršćanske zajednice u Efezu, Filipima i Kolosu, ne nudi im nedohvatljiv ideal, nego ih uči onom što
evanđelje traži: „Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu
i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem. Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i
ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na 'počela svijeta', a ne na Krista.” (Kol 2,6--8). U toj

traži radikalno obraćenje. Ne

pouci nema ni krutosti ni nesnošljivosti. Božja riječ

podnosi kompromise ni dvosmislenosti. Ona je

„djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača”, (Heb
4,12), Po Pavlovu primjeru moramo propovijedati jasno i
blago bez polemičke krutosti i strašljive mlakosti.
Dopustite mi da se još jednom vratim na svoje osobno
iskustvo. Djetinjstvo sam proveo u svijetu koji je tek
izašao iz poganstva. Moji roditelji upoznali su
kršćanstvo kao odrasli ljudi. Moj otac krstio se dvije
godine poslije mojega rođenja. Moja baka krstila se na
času smrti. Dobro sam poznavao animizam i
tradicionalnu religiju. Poznajem teškoće na koje nailazi
evangelizacija, bolne prekide i herojska odvajanja s
kojima se neofiti moraju suočiti u odnosu na poganske
običaje, način života i tradiciju. Zamišljam kakva bi bila
evangelizacija mojega sela da se u njemu za svećenika
zaredilo oženjena čovjeka. Srce mi se stišće na tu
pomisao. Kako žalosno! Ja danas sigurno ne bih bio
svećenik; mene je privukla radikalnost života misionara,
Kako možemo uskratiti narodima radost takvoga susreta
s Kristom? Meni to izgleda ponižavajuće,
Instrumentaliziralo se i radikaliziralo opreku između
„pastorala posjete" i „pastorala prisutnosti. Posjet nekoj
zajednici svećenika misionara iz daleke zemlje izražava
brigu sveopće Crkve. To je slika Božje riječi koja
posjećuje čovječanstvo. Ređenje oženjenih muškaraca u
zajednici govorilo bi suprotno: kao da svaka zajednica u svojemu krilu mora naći
sredstva spasenja.
Kada sveti Pavao, taj veliki misionar, govori o svojim posjetima zajednicama Male Azije
koje je osobno utemeljio, daje nam primjer apostola koji posjećuje kršćanske zajednice kako bi
ih ohrabrio.
Božje milosrđe utjelovljuje se u Kristovu posjetu. Primamo ga sa zahvalnošću. On nas otvara
cijeloj crkvenoj zajednici. Bojim se da bi zaređivanje oženjenih muškaraca i postavljanje na čelo
neke zajednice moglo tu zajednicu zatvoriti u nju samu i odvojiti je od sveopće Crkve. Može li
se od oženjena čovjeka tražiti da promijeni zajednicu i povede Ženu i djecu? Može li on živjeti
slobodu sluge koji je spreman dati se svima?
Svećeništvo je dar koji primamo kao što primamo utjelovljenje Riječi. Ono nije ni pravo ni
dužnost, Zajednica koja bi mislila da ima „pravo na Euharistiju” više ne bi bila Kristov učenik.
Kao Što njezino ime kaže, Euharistija je zahvaljivanje, besplatan i milosrdan dar. Euharistijska
prisutnost prima se s divljenjem i radošću kao nezasluženi dar. Vjernik koji zahtijeva Euharistiju
kao da na nju
 ima pravo pokazuje da ju nije sposoban razumjeti.
Uvjeren sam da kršćanske zajednice u Amazoniji nisu same od sebe ušle u logiku zahtijevanja
Euharistije. Mislim da su te teme opsesija čiji se izvor nalazi u sveučilišnim teološkim

cina teologa koji

krugovima. Imamo posla s ideologijama koje je razvila nekoli

hoće iskoristiti nevolju siromašnih naroda kao

eksperimentalni laboratorij u kojemu Će isprobavati
svoje projekte. To ne mogu šutke promatrati, Želim stati
u obranu siromašnih, malenih naroda koji ne dolaze do
riječi. Nemojmo im uskratiti puninu svećeništva.
Nemojmo im uskratiti pravi smisao Euharistije.
Kardinal Marc Ouellet nedavno je izjavio da „ne
smijemo mijenjati katoličko učenje o svećeništvu i
celibatu zbog stvarnih ili navodnih potreba nekih
ekstremnih pastoralnih situacija. Uvjeren sam da
Latinska Crkva ni ne poznaje svoju tradiciju celibata
koja potječe iz apostolskih vremena i koja je bila tajna i
pokretač njezina snažnoga misionarskoga širenja”. To je
ključna točka. Svećenički celibat snažan je pokretač
evangelizacije. Zbog njega je misionar uvjerljiv. Rečeno
još radikalnije, on ga čini slobodnim, spremnim da ide
posvuda i da sve stavi na kocku jer ga ništa ne veže.

II svjetlu crkvene tradicije

Neki će misliti da pogrešno razmišljam. Neki Će mi

reći da je svećenički celibat disciplina koju je Latinska
Crkva kasnije nametnula klericima.
Takve sam tvrdnje pročitao u raznim časopisima. Zbog
povijesne točnosti moram reći da su pogrešne.
Povjesničari znaju da su Sabori već u 4. stoljeću podsjećali na nužnost
svećeničke uzdržljivosti.24 Budimo precizni. U prvome tisućljeću mnogi su oženjeni muškarci bili zaređeni
za svećenike, no od trenutka ređenja morali su se uzdržati od spolnih odnosa sa svojim ženama. Na tu točku
Sabori redovito podsjećaju oslanjajući se na tradiciju koju su primili od apostola. Je li uopće zamislivo da je
Crkva mogla brutalno uvesti pravilo o svećeničkoj uzdržljivosti, a da ne izazove pobunu medu onima kojima
ga nameće? Takva novotarija bila bi nepodnošljiva. A povjesničari naglašavaju da nije bilo pobune kada je
Sabor u Elviri na samome početku 4. stoljeća iz kleričkoga staleža odlučio isključiti biskupe, svećenike i
đakone za koje se sumnjalo da održavaju spolne odnose sa svojim ženama. Činjenica da tako zahtjevna
oduka nije izazvala protivljenje dokazuje da zakon o uzdržljivosti klerika nije bio nikakva novost. Crkva je
tek izlazila iz razdoblja progona. Jedna od prvih njezinih briga bila je podsjetiti na pravilo, koje se možda
nije posve poštovalo u teškome razdoblju mučeništva, ali koje je već postojalo.
Neki iskazuju strahovito intelektualno nepoštenje. Kažu nam: bilo je oženjenih svećenika. To je točno.
No oni su se morali držati posvemašnje uzdržljivosti. Želimo li se vratiti na takvo stanje stvari? To
nam ne dopušta poštovanje koje iskazujemo prema sakramentu ženidbe i njegovo bolje razumijevanja
nakon Sabora.
Svećeništvo je odgovor na osobni poziv. Ono je plod vlastitoga Božjega poziva, čiji je arhetip poziv
što ga je Bog uputio Samuelu (1 Sam 3). Ne postaje se svećenikom zato što treba odgovoriti na
potrebu neke zajednice i zato što trebamo nekoga da popuni to „mjesto”. Svećeništvo je životni stalež.
Ono je plod prisnoga razgovora između Boga koji zove i duše koja odgovara: „Evo dolazim! (...)
Vršiti, Bože, volju tvoju!” (Heb 10,7). Nitko se ne može miješati u taj govor srca srcu. Crkva samo
može potvrditi autentičnost odgovora. Pitam se: što bi bilo sa suprugom muškarca koji je zaređen za
svećenika? Koje bi ona mjesto zauzimala? Postoji li zvanje supruge svećenika? Vidjeli smo da
svećeništvo zahtijeva posvećenost čitavoga svoga života u nasljedovanju Krista. Ono pretpostavlja
apsolutno darivanje sebe Bogu i potpuno sebedarje braći. Kakvo onda mjesto dati bračnoj vezi? Drugi
vatikanski sabor istaknuo je dostojanstvo sakramenta ženidbe kao specifičnoga puta prema svetosti.
Taj životni stalež pretpostavlja da supružnici svoj bračni vez stavljaju iznad svakog drugog veza.
Zarediti za svećenika oženjena Čovjeka značilo bi umanjiti dostojanstvo braka i svesti svećeništvo na
razinu funkcije.
Što reći o slobodi koju opravdano mogu tražiti djeca toga bračnoga para? Moraju li i
ona živjeti očevo zvanje? Kako im se može nametati način života koji nisu odabrali?
Oni imaju pravo uživati u svim resursima koji su im potrebni za razvoj. Hoće li trebati
plaćati svećenike u skladu s time?
Neki Će reći da kršćanski Istok oduvijek poznaje tu situaciju i da im to ne predstavlja
problem. To nije točno. Kršćanski Istok tek je kasnije dopustio da oženjeni muškarci koji su
postali svećenicima smiju imati spolne odnose sa svojim ženama. Ta je disciplina uvedena na
Trulskom saboru 691. godine. Ta se novost pojavila zbog jedne pogreške u transkripciji
kanona Sabora koji se održao 390. g. u Kartagi. Velika novost toga Sabora iz 7. stoljeća nije
nestajanje svećeničke uzdržljivosti, nego njezino ograničavanje na razdoblje koje prethodi
slavljenju Svetih Otajstava. Ontološka veza između svećeničke službe i uzdržljivosti još
postoji i za nju se zna. Želimo li se vratiti na tu praksu? Moramo slušati svjedočanstva koja
dolaze iz Istočnih katoličkih Crkava. Brojni članovi tih Crkava jasno su naglasili da dolazi do
napetosti između svećeničkoga životnog staleža i bračnoga stanja. Tijekom proteklih stoljeća
ta se situacija mogla održati zahvaljujući postojanju „svećeničkih obitelji", u kojima su se
djeca odgajala tako da „sudjeluju” u svećeničkom pozivu oca obitelji i gdje su se kćeri često
 udavale za buduće svećenike. Sad kad se bolje uzima u obzir svačije dostojanstvo i svačiju
slobodu, taj način ponašanja postaje nemoguć.
Oženjeno istočno svećeništvo je u krizi. Razvod braka svećenika postao je razlog
ekumenske napetosti medu pravoslavnim patrijarhatima.

U Istočnim Crkvama koje su odvojene Od

Rima samo brojno nadmoćna prisutnost monaha
čini mogućim da Božji narod podnosi oženjene
svećenike. Brojni vjernici nikada se ne bi
ispovjedili pred oženjenim svećenikom. Vjernici
zahvaljujući sensus fidei prepoznaju neki oblik
nepotpunosti medu klericima koji ne žive u
posvećenomu celibatu.
Zašto Katolička Crkva prihvaća postojanje oženjenih
svećenika u nekim Istočnim Crkvama koje su
sjedinjene s Rimom? U svjetlu nedavnih izjava
crkvenoga Naučiteljstva o ontološkoj vezi između
svećeništva i celibata, mislim da je cilj postupni
razvoj prema prakticiranju celibata, do čega bi došlo
ne putem discipline, nego iz duhovnih i pastoralnih
razloga.
 EKLEZIOLOŠKA KONFUZIJA

II svjetlu Drugoga vatikanskog sabora

U govoru na otvaranju druge sjednice Sabora sveti Pavao VI. tražio je od koncilskih otaca da
pokrenu teološko razmišljanje o trima životnim staležima koji sačinjavaju crkveno zajedništvo:
svećeničkom staležu, bračnom staležu i redovničkom staležu. Pavao VI. želio je da Crkva „stekne
dublju svijest o tome što jest”, Taj program proveo je papa Ivan Pavao II. na trima postkoncilskim
sinodama posvećenima tim životnim staležima.
Sinoda je omogućila razradu apostolske pobudnice o svećeništvu Pastores dabo vobis iz 1992.
Sveti Ivan Pavao II. snažno naučava to da svećenički celibat proizlazi iz onoga što Sabor naziva srži
naravi i specifičnom milošću sakramenta reda: osposobljuje svećenika za to da predstavlja Krista-
Glavu za Tijelo koje je Crkva-Zaručnica. „Volja Crkve svoju konačnu motivaciju nalazi u vezi
između celibata i svećeničkoga ređenja, koje svećenika suobličava s
Kristom-Glavom i Zaručnikom Crkve. Crkva, kao Zaručnica Isusa Krista,
želi da je svećenik ljubi na potpun i isključiv način kao što ju je ljubio Glava i Zaručnik
Isus Krist." Ta tvrdnja svetoga Ivana Pavla II. je kapitalna. Celibat je potreba Crkve.
Bez svećenika
Crkva treba da ju se ljubi ljubavlju Krista-Zaručnika.

koji živi u celibatu Crkva ne može biti svjesna toga

da je Kristova zaručnica. Svećenički celibat ne
svodi se na disciplinu i askezu nego je nužno
potreban za identitet Crkve. Možemo ustvrditi da
Crkva više ne bi razumjela samu sebe kada je
svećenici u celibatu, koji predstavljaju Krista
zaručnika, ne bi potpuno ljubili.

Sakrament svetoga reda i sakrament ženidbe

Ovo obnovljeno razumijevanje celibata plod je

Drugoga vatikanskoga sabora koji je omogućio da
iznova otkrije otačka tema Božjega nauma.
Stvoriteljev naum od početka je utemeljen na ulasku u
ženidbeni dijalog sa svojim stvorenjem. Taj poziv
upisan je u srce muškarca i žene. Po sakramentu
 ženidbe međusobna ljubav supružnika u svim svojim
tjelesnim, psihološkim i duhovnim dimenzijama
integrirana je u ljubav Krista prema čovječanstvu.
Ljubeći jedan drugoga supružnici sudjeluju u
otajstvu Kristove ljubavi. Oni se ucjepljuju u tu
svadbu u kojoj je bračni krevet Križ. „Muževi,
ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te
predao nju (…) Stoga će čovjek oca i majku da
prione uza svoju ženu; dvoje njih bit jedno tijelo.
Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na
Crkvu." (Ef Taj ženidbeni poziv, koji je upisan u
srce svakog čovjeka, sadrži poziv na posvemašnje i isključivo poput
darivanja na Križu. Celibat je za svećenika način ulaženja u autentično zvanje zaručnika.
Njegov dar Crkvi preuzet je i uključen u dar Krista zaručnika Crkvi-Zaručnici. Postoji
istinska analogija između sakramenta ženidbe i sakramenta svetog reda: oba kulminiraju u
posvemašnjem darivanju, Zato se ta dva sakramenta međusobno isključuju.
Kristov dar samoga sebe u izvornom smislu dar je kojim se suprug daruje svojoj supruzi
..). Isus je istinski Zaručnik koji Crkvi daje vino spasenja. Crkva .) je Zaručnica koja poput
nove Eve izlazi iz otvorena boka Otkupiteljeva na Križu. Zato Krist stoji pred Crkvom, hrani
je i brine Se za nju darivajući svoj Život za nju. Svećenik je pozvan biti živa slika Isusa
Krista, Zaručnika Crkve. i) Svojim suobličenjem s Kristom, Glavom i Pastirom, nalazi se u
zaručničkoj situaciji koja ga stavlja pred zajednicu,
Svećenikova sposobnost za zaručničku ljubav u potpunosti je darovana i pridržana Crkvi. Logika
svećeništva isključuje svaku „drugu zaručnicu” osim Crkve. Svećenikova sposobnost za ljubav
mora se posve iscrpiti za Crkvu.31 „I zato”, nastavlja sveti Ivan Pavao II., „on je u svojemu
duhovnome životu pozvan živjeti ljubav Krista Zaručnika za Crkvu Zaručnicu. Njegov Život
mora osvjetljavati Kristov zaručnički karakter. Tako će moći ljubiti ljude novim, velikim i čistim
navezan na sebe, darivajući se posve, stalno i
srcem, autentično ne-

vjerodostojno. Osjećat će nešto kao božansku ljubomoru i

koja je sposobna
nježnost koja sadrži nijanse majčinske ljubavi
podnositi 'porođajne boli' sve dok se 'Krist ne oblikuje' u
vjernicima.
Crkva koja ne bi iskusila ljubav svećenika u celibatu ne bi shvaćala zaručnički
smisao svake svetosti. Jer svećenički celibat i ženidba idu ruku pod ruku. Ako je
jedno od toga u krizi, onda i drugo postaje upitno. Svećenici bračnim parovima
kazuju smisao posvemašnjega dara. Bračni parovi svojim bračnim životom
svećenicima pokazuju smisao njihova celibata. Sumnja u smisao celibata utječe i na
 smisao ženidbe. To je predosjetio Benedikt XVI. O tome je nekoliko puta govorio:
„Celibat je konačni da. To je čin vjernosti i povjerenja. Čin koji pretpostavlja i
bračnu vjernost (...). To je upravo onaj konačni da koji pretpostavlja konačni bračni
da Dirati u svećenički celibat znači rani& vati kršćanski smisao braka. Da bi se
razumjelo to otajstvo, nastavlja kardinal Ratzinger, kandidat mora prepoznati vjeru
kao snagu njegova života i mora znati da taj način života voditi samo u vjeri. Tada
Celibat može postati svjedočanstvo, može opet nešto reći ljudima i dati im hrabrosti
da stupaju u brak, Ako jedna tih dviju vjernosti nije moguća, druga nestaje; svaka od
njih nosi onu drugu. ...) U konačnici, pitanje je sljedeće: može li čovjek definitivno
fiksirati središnje područje svojega postojanja? Može li, odlučujući se za neki način života,
prihvatiti konačno vezivanje? Na to bih odgovorio dvjema stvarima: prvo, ne može ako nije
stvarno i čvrsto usidren u vjeri; drugo, samo tako može postići puninu ljudske ljubavi i
ljudske zrelosti"34. U zemljama koje su u procesu evangelizacije, poziv na svetost
zaručnicima često predstavlja izazov. Događa se to da je smisao ženidbe izobličen, da je
dostojanstvo žene poniženo. Vjerujem da je to ozbiljan problem. Da bi se tome doskočilo,
treba poučavati o potrebi življenja ženidbe kao posvemašnjega sebedarja. No kako svećenik
može biti uvjerljiv pred bračnim parovima ako i sam ne živi svećeništvo kao apsolutno
sebedarje?

Sakrament reda i uloga žene

Slabljenje celibata potresa cijelo zdanje Crkve. Rasprave o celibatu posve prirodno dovode do pitanja
o mogućnosti svećeničkoga ili đakonskoga ređenja žena. No to pitanje konačno je riješio sveti Ivan
Pavao II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis od 22. svibnja 1994., u kojemu obmanjuje da
„Crkva ni u kom slučaju nema vlast zaređivati žene za svećenike i toga se stajališta svi vjernici Crkve

moraju definitivno držati”. Osporavanje te tvrdnje ukazuje na nepoznavanje

prave naravi Crkve.
U ekonomiji spasenja, naime, Božji stvarateljski naum o
komplementarnosti između muškarca i žene podrazumijeva
zaručnički odnos između Isusa i njegove Zaručnice-Crkve.
Svećenik, po tome što predstavlja Krista-Zaručnika, u što je u
potpunosti integrirana njegova muška seksualnost, stoji i u
odnosu komplementarnosti sa ženom koja je slika Zaručnice-
Crkve. Promicati ređenje žena znači ujedno poricati njihov
identitet te ulogu u Crkvi.
Potreban nam je specifičan ženski genij. Od žena
moramo naučiti kakva Crkva treba biti. Jer svaka žena u
svojemu srcu, kao što je ustvrdio Ivan Pavao II., posjeduje
 temeljnu otvorenost za primanje ljubavi. A Crkva je u
svojoj biti primanje djevičanske Isusove ljubavi. Ona
vjerom odgovara na ljubav Zaručnika. Usuđujem se
ustvrditi da je Crkva u biti ženska; da ne može bez žena.
„Što se Crkve tiče, znak žene
danas je plodonosan i u
njezinom središtu više nego
ikada. To proizlazi iz samoga
identiteta Crkve Što ga ona
prima od Boga i prihvaća u
vjeri. Taj duboko i bitno
'mistični' identitet treba imati na
umu kada razmišljamo o
ulogama žene i muškarca u
Crkvi. (. ..) Nipošto nije riječ o
tome da bi se Crkvi pridavao
identitet koji bi se temeljio na
kontingentnom modelu
ženskosti, nego primjer Marije,
njezina raspoloživost za
slušanje, primanje, poniznost,
vjernost, hvalospjev i iščekivanje, stavlja Crkvu u
kontinuitet duhovne povijesti Izraela. To su stavovi
kojima bi se trebao voditi svaki krštenik, no
karakteristično svojstvo Žene je u tome da ih ona živi s
posebnim intenzitetom i prirodnošću. Zato žene imaju
izvanredno važnu ulogu u životu Crkve: one
podsjećaju sve krštene na takvo držanje i na jedinstven
način doprinose da se pokaže pravo lice Crkve
Kristove Zaručnice i majke vjernika. (. ..) Žene su
pozvane biti primjer svim vjernicima i nezamjenjivi
svjedoci načina na koji Zaručnica ljubavlju odgovara
na ljubav svojega Zaručnika.” Upravljanje Crkvom
služba je ljubavi zaručnika prema zaručnici. To znači
da ga mogu preuzeti samo muškarci koji se svojim
svećeničkim akterom poistovjećuju s Kristom-
Zaručnikom slugom. Ako upravljanje pretvorimo u
pitanje nadmetanja između muškaraca i žena, svest
ćemo ga na neki oblik političke i svjetovne moći. Tada
ono gubi svoju specifičnost, a to je sudjelovanje u
djelovanju samoga Krista.
U naše vrijeme pametno orkestrirane medijske
kampanje zahtijevaju đakonat žena. Što se doista traži?
Tko se skriva iza tih čudnih političkih zahtjeva?
Na djelu je svjetovna logika ravnopravnosti. Potiče se
neki oblik međusobne sterilne ljubomore između
muškaraca i žena.

ječ
Vjerujem da moramo produbiti pitanje o mjestu koje zauzima karizma Žene. U prošlosti se ri

izražavala slobodnije nego danas, napose riječ ženâ, koja je

imala središnje mjesto. Uloga im je bila snažno podsjetiti
svaku instituciju na to da mora težiti za svetošću. Dobro se
sjetiti, primjerice, opomene Katarine Sijenske upućene
Grguru XI. u kojoj ga podsjeća na njegovo
poistovjećivanje s Kristom, Zaručnikom Crkve: „Budući
da je vaša zadaća tako teška, vaše srce mora biti smiono i
muževno i ne smije se bojati onoga što bi se moglo
dogoditi. Jer, kada ste uzeli Crkvu za Zaručnicu, dobro
znate, Sveti Oče, da ste tada obećali i trpjeti za nju.“ Koji
bi biskup, koji bi papa danas dopustio da ga se tako žustro
proziva? Oni željni polemike danas bi Katarinu Sijensku
odmah proglasili neprijateljicom Pape ili predvodnicom
njegovih protivnika. Protekla stoljeća bila su mnogo
slobodnija od našega: tada su žene igrale karizmatsku
ulogu. Imale su ulogu svaku instituciju snažno podsjećati
na to da mora biti sveta.
„Crkva ženama duguje veliku zahvalnost. (...) Usuđujem
se reći da žene na karizmatskoj razini čine mnogo za
upravljanje Crkvom, počevši od redovnica, sestara velikih
crkvenih otaca, sve do velikih imena srednjega vijeka ---
svete Hildegarde, svete Katarine Sijenske, zatim svete
Terezije Avilske sve do Majke Terezije iz Calcutte.
Rekao bih da se to karizmatsko područje jasno razlikuje
od ministerijalnoga područja u strogome smislu riječi, no
riječ je o istinskom i dubokom sudjelovanju u upravljanju
Crkvom. Može li se zamisliti upravljanje Crkvom toga doprinosa, koji je ponekad veoma
vidljiv, kao što je sveta Hildegarda kritizirala biskupe, kao što su sveta Brigita i sveta Katarina
slale opomene i tako isposlovale da se Sveta Stolica vrati u Rim? Riječ je o odlučujućem
čimbeniku bez kojega Crkva ne može živjeti.”
Vrednovanje posebnosti žene ne sastoji se u institucionalizaciji ženskih „ministerijalnih"
služba koje bi bile proizvoljne i vještačke umotvorine bez budućnosti. Znamo, primjerice, da
žene koje su se nazivale „đakonisama” nisu imale udjela u sakramentu svetoga reda. Stari izvori
jednoglasno kažu da je đakonisama bila zabranjena svaka ministerijalna služba na oltaru
tijekom liturgije. Njihova jedina liturgijska funkcija sastojala se u pomazanju Ženskoga tijela
prije krštenja na zemljopisnome području Sirije. Neofit je, naime, prije samoga krštenja, odmah
poslije odricanja od Sotone, bio pomazan egzorciziranim uljem, koje sada nazivamo
„katekumenskim uljem”. Smijemo pretpostaviti da su se pomazivala najmanje prsa i ramena. Za
Žene je to, dakle, bilo osjetljivo pitanje stidljivosti.

Na nekim su mjestima đakonise navodno bile zadužene za taj dio obreda.

Korisno je pogledati što su nam ostavile povijest i prošlost. Kardinal John Henry Newman to
je izrazio na elokventan način: „Povijest i prošlost završavaju u sadašnjosti; sadašnjost je

na kojoj proživljavamo svoje kušnje; kako

pozornica

bismo se ispravno i s vjerom odnosili prema

različitim događajima, moramo ih razumjeti; kako
bismo ih razumjeli, moramo proučiti prošle
događaje koji su do njih doveli. Sadašnjost je,
dakle, tekst, a prošlost njegovo tumačenje.”40
Jasno je dokazano da đakonise nisu bile zaređene,
čak ni posvećene, nego samo blagoslovljene, što
izričito pojašnjava Kaldejski pontifikal.41 U
predaji nema ničega što bi danas opravdalo
prijedlog ređenja „đakonisa". Ta je želja plod
mentaliteta koji proizlazi iz lažnoga feminizma,
koji poriče duboki identitet žene. Ta napast da se
klerikaliziraju žene posljednje je očitovanje
klerikalizma, na čije je ponovno pojavljivanje
ukazao upravo papa Franjo. Zar su žene vrijedne
poštovanja samo ako pripadaju kleričkome staležu?
Zar je u Crkvi klerički stalež jedini način za
čovjeka da postoji i da ima svoje mjesto? Ženama
moramo dati njihovo mjesto žene u potpunosti, a ne
im ustupati mrvicu mjesta koje zauzimaju
muškarci! To bi bila tragična iluzija. To bi značilo
da zaboravljamo nužno potrebnu crkvenu ravnotežu
između karizme i institucije.
Upitnost svećeničkoga
celibata očito je izvor zabune
s obzirom na uloge u Crkvi:
muškarci, ženo zaručnik,
svećenik.
Sakrament reda i krštenje

Nedavne rasprave Amazonske sinode iznijele su na svjetlo dana novu zabunu oko smisla
krštenja i
krizme.
Bio sam prisutan na svim raspravama u sinodskoj dvorani. Slušao sam kako se naglašava
potreba prelaska s pastorala posjeta na pastoral prisutnosti, i kako se zbog toga traži prezbitersko
ređenje oženjenih trajnih đakona. Naglašavalo se kako protestantske evangeličke zajednice
uspijevaju primjenjivati taj pastoral prisutnosti — iako, Što smo gore naglasili, njihove crkvene
zajednice odbijaju svećeništvo.
Kršćanske zajednice u Amazoniji hitno
trebaju „dijakoniju vjere". Kada sam čuo
kako jedan sinodski otac izgovara te riječi,
sjetio sam se godina kad sam bio mladi
biskup u jednoj biskupiji gdje je bilo malo
svećenika. Tada sam uvidio da je bitni dio
mojega misionarskoga rada osnažiti
obrazovanje katehista, Oni su bili istinski
graditelji naših župa. Sjećam se velike
zahvalnosti koju sam osjećao gledajući ih
kako satima hodaju od sela do sela i
samoprijegorno rade kako bi prenijeli Vjeru.
Mislim da se zanemaruje moć dinamike koju
sadrže sakramenti krštenja i krizme. Kršteni i
krizmani kršćanin, prema riječima pape
Franje, mora postati „učenik misionar”.
Krštenici su prvi pokazatelji prisutnosti
vjere. Zašto bismo ih po svaku cijenu

klerikalizirali? Zar
nemamo povjerenja u
milost krizme po kojoj
smo postali Kristovi
svjedoci? Zar svjedočenje
i naviještanje Isusa treba
pridržati samo klericima?
I ovdje idemo prema
ekleziološkoj konfuziji.
Drugi vatikanski sabor
pozvao nas je da
prepoznamo ulogu laika u
poslanju Crkve: „Laici
stječu dužnost i pravo na
apostolat iz samoga svog
sjedinjenja s Kristom
Glavom. Sâm ih
Gospodin, krstom
ucijepljene u otajstveno
Kristovo Tijelo i
potvrdom ojačane Duhom
 rasporedili službe predstojnika
zajednice i katehista. Krštenje
je donijelo sve plodove
dinamizma i apostolata.
Svaki naraštaj kršćana u Japanu naučavao je koja će biti tri znaka po kojima će prepoznati
povratak svećenika medu njih: „Živjet će u celibatu, imat će kip Blažene Djevice Marije i
bit će poslušni Papi u Rimu.” Vjernici su intuitivno prepoznali da svećenički celibat
pokazuje narav svećeništva Crkve.
Uzmimo drugi primjer. U Koreji se Crkva dila zahvaljujući evangelizaciji koju su
provodili kršteni laici, medu kojima Paulo Chong Hasang Francesco Choi Kyung Hwan. U
Ugandi mučenici Charles Lwanga, Andrew Kaggwa, Denis Ssebuggwaawo, Pontian
Ngondwe, John Kizito i njihovi drugovi bili su mladi kršćani koji su odrasli bez svećenika,
ali su bili tako Čvrsto vezani za Krista da su za njega dali svoj život.
Navest ću još i prekrasno svjedočanstvo što ga je na Amazonskoj sinodi dao
svećenik koji je 25 godina bio misionar u Angoli: „Na kraju građanskoga rata 2002.
mogao sam posjetiti kršćanske zajednice koje trideset godina nisu imale ni
euharistiju ni svećenika, a ostale su čvrste u vjeri. To su dinamične zajednice koje
vodi katehist, što je bitna služba u Africi, kao i druge službe: evangelizatori,
animatori molitve, pastoral žena, služenje najsiromašnijima.” 44
Ovi primjeri pokazuju da se svećenički celibat i dinamičnost krštenja međusobno osnažuju,

klerikalizacije laikata.
Ređenje oženjenih muškaraca bio bi neugodan znak

Izazvalo bi slabljenje misionarskoga žara vjernih

laika jer bi mogli pomisliti da je misija pridržana
samo klericima.
S ekleziološke točke gledanja, ređenje
oženjenih muškaraca izazvalo bi pravu konfuziju
medu životnim staležima. Zasjenilo bi smisao
braka i oslabilo apostolat krštenika. Crkvi bi
onemogućilo da samu sebe shvaća kao ljubljenu
Kristovu zaručnicu i dovelo bi do konfuzije o
pravome mjestu žena u njezinu krilu.
Ne usuđujem se ni zamisliti
tešku štetu koja bi bila
nanesena jedinstvu sveopće
Crkve kad bi svaka
biskupska konferencija na
svojemu teritoriju imala
pravo dati takvu mogućnost.

NAJVEĆI EKLEZIOLOŠKI IZAZOV

Ova konfuzija pokazuje duboku ekleziološku pogrešku.

Danas smo u napasti razmišljati na isključivo funkcionalan
način. Manjak svećenika u nekim područjima je stvarnost.
Treba li na to odgovoriti prema kriteriju koji je isključivo
funkcionalan? Gledamo li na Crkvu kao na sociološku instituciju ili
kao na mistično tijelo Kristovo koje živi po karizmama, besplatnim
darovima koje daje Duh Sveti?
U jednome dubokome razmišljanju kardinal Ratzinger se pita: „Koji
su nosivi institucionalni elementi u Crkvi koji karakteriziraju stalno
uređenje njezina života? Riječ je o sakramentalnoj službi na
različitima razinama, biskupskoj, prezbiterskoj i đakonskoj:
sakrament, koji se na znakovit način naziva redom, u konačnici je
jedina stalna i obvezna struktura koja, da tako kažemo, oblikuje
čvrstu strukturu Crkve i od nje čini instituciju. Tek u našem stoljeću,
i to iz praktičnih ekumenskih razloga, uveden je običaj da se
svećenički red pojednostavljeno naziva služba, Što je izraz koji se
nalazi na razini institucije, koji proizlazi iz institucionalnoga. No ta
služba je sakrament, tako da se posve dokida uobičajeno sociološko
razumijevanje institucije. Činjenica o tome da je sakrament jedini
stalni strukturirajući element Crkve istodobno znači to da ga Bog
uvijek iznova treba stvarati. Crkva njime ne
raspolaže on nije jednostavno tu, njoj na
raspolaganju, da ga ona organizira po volji.
Sakrament reda ostvaruje se sekundarno po
pozivu Crkve, a primarno po Božjemu pozivu
određenome čovjeku, dakle, na razini koja je
prije svega karizmatsko-pneumatološka. To
znači da uvijek može biti iznova primljen i
življen zahvaljujući novome pozivu koji dolazi
od Duha. Budući da je tome tako, budući da
Crkva ne može jednostavno sama od sebe
ustanoviti funkcionare, nego se, naprotiv, može
oslanjati samo na Božji poziv, može doći do
nedostatka svećenika. Od samoga početka ta
služba ne ovisi o instituciji, nego o molitvi koju
upućujemo Bogu. Od samoga početka
odzvanja Isusova riječ: 'Žetve je mnogo, a
radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da
pošalje radnike u žetvu svoju.' (Mt 9,37—38).
Odatle razumijemo i da je poziv Dvanaestorice
bio plod cjelonoćne Isusove molitve (Lk 6,12
ss.).”
„Zapadna je Crkva izričito naglasila takvo strogo
karizmatsko značenje prezbiterske službe i to je
učinila - sukladno najstarijim crkvenim
tradicijama - vežući prezbitersko stanje uz celibat,
koji se sa svom očitošću može shvatiti samo kao
osobna karizma, a ne jednostavno kao osobitost
jedne službe. Zahtjev da se jedno odijeli od
drugoga temelji se, u konačnici, na ideji da
svećeništvo ne treba shvatiti u karizmatskoj
perspektivi, nego da ga treba promatrati – zbog
sigurnosti institucije
i njezinih zahtjeva — kao čistu i jednostavnu službu čije podjeljivanje pripada samoj instituciji.
Za onoga tko tako želi podložiti svećeništvo administrativnomu upravljanju, s njegovim
institucionalnim sigurnostima, jasno da je karizmatska obveza koja se nalazi u zahtjevu celibata
skandal koji valja što prije ukloniti. Ali tada se Crkva u njezinoj cjelini shvaća kao čisto ljudsko
uređenje, a sigurnost na koju se cilja na taj način na koncu nije više u stanju dati ono što bi ona
željela postići. A da Crkva nije naša institucija, nego da dolazi od nečega drugoga, čime je ona
po svojoj naravi iuris divini, činjenica je iz koje slijedi da je mi ne možemo nikada stvoriti sami
po sebi. To znači da nam nije dopušteno na nju primijeniti čisto institucionalni kriterij; to znači
da je Crkva ono što uistinu jest samo ondje gdje su nadiđeni kriteriji i modaliteti ljudskih institucija.
Svjesni smo težine svake promjene zakona o celibatu. To je okosnica zdrave ekleziologije. Celibat
je obrambeni zid koji Crkvi omogućuje izbjeći zamku zbog koje bi je se shvaćalo kao ljudsku
instituciju koja se vodi zakonima efikasnosti i funkcionalnosti. Svećenički celibat u tijelu Crkve
otvara vrata besplatnosti. On štiti inicijative Duha Svetoga i čuva nas od pomisli da smo mi vlasnici
i tvorci Crkve, Moramo ozbiljno shvatiti tvrdnju svetoga Ivana Pavla II.: „Svećenički celibat ne
treba shvatiti kao običnu pravnu normu ni kao izvanjski uvjet za pripuštanje ređenju. Naprotiv,

je vrijednost koja je duboko povezana s

celibat

ređenjem. Celibat suobličuje redenika s Isusom

Kristom, Dobrim Pastirom i Zaručnikom
Crkve.”46 Celibat izražava i pokazuje koliko je
Crkva djelo Dobroga Pastira, a ne naše djelo. Pa
ipak, kao što je primijetio Ratzinger: „Naravno, uz
ovo temeljno istinsko i vlastito uređenje —
sakrament — u Crkvi postoje institucije čisto
ljudskoga prava, u pogledu raznih oblika
administracije, organizacije, koordinacije koje se
mogu i trebaju razvijati prema zahtjevima vremena.
Ipak, odmah valja reći da Crkva treba takve
institucije, ali ako one postanu prekobrojne i
presnažne, dovode u opasnost uređenje i vitalnost
njezine duhovne naravi.“
Prijedlog da se stvore „službe" ulazi u taj
institucionalni okvir „ljudskoga prava", koji može
biti koristan, ali nije primaran. Ponekad je zbog
poslanja potrebno uvesti takve tvorbe.
Analizirajući to pitanje, konačni autoritet po
kojemu se trebamo ravnati ostaje naputak Ecclesia
de mysterio, objavljen 15. kolovoza 1997. pod
naslovom Naputak o nekim pitanjima suradnje
vjernika laika u svećeničkoj službi, koju je
odobrio papa Ivan Pavao II. i koju su potpisala
osmorica voditelja dikasterija. Ova uputa određuje
i dopunjuje Motu
 proprio Ministeria quaedam, koju je Pavao VI. obja vio
1972., i čime ukida niže redove. Podsjeća da izraz
„služba” sadrži dvosmislenosti: „Odnedavno je postalo
uobičajeno da se nazivaju službama ne samo Officia (službe) i munera
(zadaće) koje vrše pastiri snagom sakramenta reda nego i one koje vrše vjernici laici na temelju krsnoga
svećeništva. Leksičko pitanje postaje još složenije i delikatnije kada se prizna mogućnost svim vjernicima
— u svojstvu zamjenika, po službenom ovlaštenju koje daju pastiri — vršenja nekih službi koje su
svojstvenije klericima, a koje ipak ne traže svećenički biljeg. Treba priznati da je jezik nesiguran,
konfuzan, i zato nekoristan u izlaganju doktrine vjere, svaki put kada se na bilo koji način zanemari
razlika između 'bîti, a ne samo stupnja', koja postoji između krsnog svećeništva i zaređenog svećeništva.”
Posljedično treba podsjetiti na to da su „Officia, koje su njima privremeno povjerene, međutim, isključivo
plod ovlaštenja Crkve. Samostalnim pozivanjem na jedinstvenu i izvornu 'Kristovu službu' (...) dopušta se,
u određenoj mjeri, da se termin ministerion primijeni također na vjernike laike, bez dvoznačnosti, to jest
tako da ne bude shvaćen i doživljavan kao neopravdano posezanje za zaređenom službom ili kao sve veće
umanjivanje njezine osobitosti. U tome izvornom smislu termin služenje (servitium) izražava samo djelo
kojim članovi Crkve nastavljaju, unutar Crkve i u svijetu, Kristovu službu i poslanje. Međutim, kada se taj
termin različito upotrebljava u odnosu i u suočenju različitih munera i Officia, tada se jasno mora

puninu i jednoznačnost
upozoriti da santo u snazi svetoga reda termin zadržava onu

značenja koje mu je tradicija oduvijek dodijelila”.

Treba biti precizan u korištenju vokabulara. Neke
navike u korištenju terminologije u konačnici stvaraju
teške doktrinarne zabune. Teološko načelo mora biti
jasno'. „(...) u zbilji, službenika ne čini zadaća, nego
sakramentalno ređenje.” Nezaređeni „služitelji” nisu po
sebi plod osobnoga zvanja, tj. poziva na neki životni
stalež. To su usluge koje svaki krštenik može pružati
Crkvi na neko vrijeme.
Kako to primjećuje Joseph Ratzinger: „Shvatljivo
je, kada joj uzmanjkaju svećenička zvanja, da je Crkva u
napasti da si priskrbi, da tako kažemo, zamjenski kler
(isto ljudskoga prava. ako bi se u svemu ovome
zanemarila molitva za svećenička zvanja, ako bi tu i tamo
Crkva počela na taj način biti dostatna samoj sebi te,
rekli bismo, postati gotovo autonomna obzirom na Božji
dar, ona bi ponijela poput koji je Velikoj volji pred
 Filistejcima dugo ovaj nije dolazio, a narod počeo je
strpljenje te je on sam prinio je mislio da ne može
drukčije situaciji te da može, štoviše, da ruke Božju stvar,
rečeno je da proigrao; poslušnost ja tražim, a ne žrtvu
O stvaranju laičkih „službi“ treba, dakle, razmišljati sa mnogo
opreza. Moramo paziti na to da ne stanemo na mjesto Boga i
ne organiziramo Crkvu na samo ljudski način, Moramo
pronaći hrabrosti i ustrajati u molitvi „a zvanja, Od
kapitalne je važnosti uvidjeti važnost svećeničkoga
celibata, kako bi Crkva mogla razumjeti samu sebe.
Učinkovitost i organizacija shvaćeni u posve ljudskome
smislu ne smiju upravljati na4im odlukama. U svojemu
upravljanju i u svojim pastoralnim projektima moramo
naučiti davati mjesta Duhu Svetomu.