1

IZDAVAČ
Hercegovačka kulturna baština - Bilig, Ljubuški

BILIG
Uredništvo:
Boris Brkić
Antonija Bubalo
Slađana Milićević
Tomislav Primorac GODIŠNJAK UDRUGE
HERCEGOVAČKA KULTURNA BAŠTINA - BILIG
Lektura i korektura:
Uredništvo

Prijelom:
Tomislav Primorac

Naklada
500 komada

udrugabilig@gmail.com

ISSN: 2712-0635

Hercegovačka kulturna baština Bilig

Ljubuški

Raiffeisen Bank dd Bosna i Hercegovina

br. računa: 1610000233040086

Za uplate iz inozemstva:
SWIFT CODE: RZBABA2S
IBAN CODE: BA391610000233040086
LJUBUŠKI, 2020.

2 3
 kazalo
Uvodnik ………..……………………………………………………….. 9
Kalendar .……………………………………………………………... 11
Blagdani i neradni dani u BiH 2020. ...................................................... 24
Blagdani i neradni dani u ŽZH 2020. ................................................... 24
Uredništvo, Dogodilo se… ………….......……………………….…… 25
Radoslav Dodig, Humski bilizi (stećci) .................................................. 37
Boris Brkić, Gange ................................................................................. 41
Boris Brkić, Hoće li Romeov ćaća omečat ili omekšati ......................... 42
Boris Brkić, Klačine .............................................................................. 45
Ante Čuvalo, Lišnjaci ............................................................................ 47
Hinko Sirovatka, Nekoć i danas! ............................................................ 50
Marina Boban, Arheološka istraživanja u Ljubuškom ......................... 51
Anđelko Mijatović, Granica na Kleku .................................................. 55
Ivan Kordić/Mario Glamuzina, Proslava 100 godina župe Grljevići
(foto prilog) .……………………………….….............…….……….. 64
Jure Burić, Školske sestre u Rami ......................................................... 67
Ante Čuvalo, Sestre milosrdnice u Ljubuškom ..................................... 69
Ante Čuvalo, 40. obljetnica „Branimirove godine“ .............................. 84
Ivan VIII., Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru ................................ 87
Tomo Marković, Crna kava i duhan - nerazdruživi prijatelji .........….. 88
Ante Čuvalo, Nekoliko poruka mladima .……………….……………. 92
Boris Brkić, Godine gospodnje 1907. ………………...….…………… 94
Književni kutak ……..…….…..............……....………….…..……….. 95

4 5
Mato Marčinko, Bilig ..………………………………….……………. 95
Ljubo Krmek, Humska zamorja ...…………………….……………….. 96
Stojan Vučićević, Umrijeti u Hrvatskoj .……..……………………….. 98
Stojan Vučićević, Semafor ……………………………........................ 98
Stojan Vučićević, Hercegovina, Popovo polje ..………..…………….. 98
Stojan Vučićević, Indulgentiam (vox Dei) ..……………....………….. 99
Mate Sušac, Mate Lucin na dogani ..……………………...……….... 100
Igor Skoko, Dolinom Terbižata ...………………………..…………... 103
I. J., Hercegovina .................................................................................. 110
Mate Sušac, Poskok ……………………………………..…………... 111
Vesna Slobođan, Vila nagorkinja sa žabe …………………......….... 115
Tropletov natječaj za 2019. godinu …………………………….….... 117
Marina Gvozdenović, Priroda je predivna knjiga o Stvoritelju ........ 117
Matej Pavlović, Priroda je predivna knjiga o Stvoritelju ............…. 117
Marija Kordić, Svijet je djelo Stvoriteljevo ……………..………… 118
Gabrijela Dugandžić, Zemlja je kuća svega stvorenoga …............… 119
Marija Stojanović, Zemlja je kuća svega stvorenoga …..........……. 119
Fra Vlado Lončar, Isus u Hercegovini ……………….……………... 121
Slađana Milićević, Znamo li čitati likovni jezik? ..…..…..…………. 123
Slađana Milićević, Tamara Herceg ………………….……………... 125
Antonija Bubalo, Slađana Milićević ……………………………….. 129
Slađana Milićević, Toni Kozarić .....………………………………… 134
Slađana Milićević, Lucija Miličević …………....….....…………….. 136
Slađana Milićević, Jure Paponja .......……………..………………… 139
Slađana Milićević, Ivana Pavlović ………………..…………….…... 144
6 7
Ivan Landeka, Što kaže narod, a što medicina? ………...…………… 147
Ivan Landeka, Hospicij - mjesto gdje je nebo najbliže zemlji ……...... 149
Slađana Milićević, Crni prišt …………….………....…………...….. 152
Jakov Begić, Karnevalska priča iz Ljubuškog ……...……………….. 153
Marija Vukoja, Dobro slaži ………...................................………….. 161
A. Vežin, Slađana Milićević, Šale, priče, izreke ................................. 163
Marko Bunoza, Dream Team Babe ………………………………….. 167
Dream Team Babe, Dream Team Babe - Pjesme ……………………... 169
Dream Team Babe, Laku noć, Isuse ..................................................... 169
Mihaela Koncul, HKUD „Hutovo“ Hutovo ……………..…………. 170
Mihaela Koncul, HKUD „Lindžo“ Neum …………………………… 171
Miroslav Nikolić, Hrvatska kulturna zajednica Troplet …………. 172
Vesna Slobođan, Kulturna događanja u općini Ravno 2019. ……… 173
Vesna Slobođan, Uprizorena svadba po staroj hrvatskoj tradiciji u
Ravnom ...............…………………...................................................... 176
Mia Latinović, Kulturna događanja 2019. Čapljina ………...……… 181
Boris Brkić, Kulturna događanja 2019. Ljubuški …………………... 185
Mihaela Koncul, Kulturna događanja u općini Neum 2019. ……….. 187
Mihaela Koncul, „Trag u beskraju“ …......................................…….. 193
Mia Latinović, Rarissima iz zbirke kiparstva Moderne galerije ........ 194
Uredništvo, Knjige iz Hercegovine i o Hercegovini 2019. …..……… 195
Marko Bunoza, KUD-ovi s područja općine Ljubuški ….…………… 198
Nikola Dedić, Adresar športskih klubova u Hercegovini ......………. 200
Darovatelji ......…………………......................................................... 176
 UVODNIK
Skupina ljubitelja hrvatskog nasljeđa u Hercegovini utemeljila je u Lju-
buškom dana 22. studenog 2019. udrugu „Hercegovačka kulturna baština
– Bilig“. Nakon njezina osnivanja Udruga je registrirana pri Ministarstvu
pravosuđa i uprave Županije Zapadnohercegovačke.
Osnivanje Udruge potaknuto je željom da se na području Hercegovine
još revnije čuva, učvršćuje i jača kulturni identitet Hrvata kao jedan od
osnovnih preduvjeta njihovog ostanka i opstanka u Bosni i Hercegovini.
U težnji da se postignu ti ciljevi Udruga će se usredotočiti na proučavanje
novije povijesti Hrvata u Hercegovini, na poticanje i razvoj njihova kultur-
nog i nacionalnog identiteta, zatim na prikupljanje i čuvanje etnografske
ostavštine i usmene predaje. Također, jedan od ciljeva je i znanstveno-istra-
živački rad, organiziranje simpozija i objavljivanje znanstvenih radova iz
kulturnog nasljeđa, života i rada hrvatskog naroda u Hercegovini. Ukoliko
djelovanje Udruge bude obilježeno predanim i marljivim radom, ali i je-
dinstvenom kreativnošću kakvu može ponuditi Hercegovina i njezini ljudi,
zasigurno se možemo nadati da bi djelovanje Udruge moglo pridonijeti
opstojnosti i boljoj budućnosti Hrvata u Hercegovini.
Kameni nadgrobni spomenici, poznati kao stećci ili bilizi su zasigurno
najprepoznatljivija srednjovjekovna ostavština u Hercegovni. Osmanska
okupacija označava početak kraja njihove izrade i uporabe. Ti „kameni
spavači“ su imali sreću preživjeti sve tuđinske zulume, dok je gotovo sve
drugo srednjovjekovno blago u Hercegovini postalo prah i pepeo.
Našoj udruzi dali smo ime Bilig iz više razloga. Naime, dok nas riječ
stećak podsjeća na velik rukom oblikovan nadgrobni kamen, riječ bilig
poručuje i da je mjesto na kojem stoji „obilježeno“, da je posebno, da je
sveto. Riječ bilig je i kameni spomenik našoj milozvučnoj ikavici kojom
su ne tako davno govorili naši djedovi i bake. Nadalje, bilizi su prolazniku
svjedočili da pod njima počivaju osobe od značenja, da oni „obilježavaju“
ne samo nečiji grob nego i život onih koji počivaju ispod njih. Bilizi, dakle,
nisu samo rukom oblikovane i obrađene stijene nego oni svjedočanstvo da
su i osobe koje ispod njih leže bili bilizi svog vremena, jednog povijesnog
doba, jedne kulture, jedne zajednice, jednog naroda. Premda su oni davno
pokopani i prešli na drugi svijet, njihova imena i danas stoje među nama
kao bilizi naše duge i mukotrpne povijesti.
Slađana Milićević: Ali ne radi se samo o prošlosti. Možemo s pravom reći da i u ovom
Digitalni_M grad 015, našem vremenu, kao i u svakom povijesnom razdoblju, žive osobe, udruge
digitalna grafika, 2015. i ustanove koje su prepoznatljive, koje su bilizi svog doba; koji radom
i ljubavlju doprinose općem dobru i napretku; koji obogaćuju svijet,

8 9
ostavljaju iza sebe nasljeđe koje će svjedočiti, biti bilig, u godinama,
desetljećima i stoljećima koji dolaze iza nas. Zato se ova udruga ne želi
baviti samo prošlošću nego joj je prava svrha obogaćivati sadašnjost i
graditi bolju budućnost na temeljima onog što smo ubaštinili od svojih
predaka koji leže u nekropolama biliga, u modernim grobnicama ili negdje
u neobilježenom grobu.
Pred vama je Godišnjak „Bilig“ za 2020. Iako je ovo prvi broj,
pripremljen u rekordnom vremenu, vjerujemo da će biti trajan svjedok
naše ljubavi i nastojanja u radu u promicanju gore spomenutih ciljeva
Udruge. Godišnjak, osim kalendara za 2020., donosi i popis (nekih)
važnijih događanja kroz hrvatsku povijest. Glavnina sadržaja je usmjerena
u tri pravca: informativni, poučni i zabavni. Vjerujemo da će svatko od
čitatelja naći u njemu ponešto korisno, zanimljivo i poučno.
KALENDAR
2020.
Već sada molimo općine, odnosno osobe koje su u njima zadužene
za kulturne djelatnosti, kao i udruge i pojedince da nam šalju izvješća
za sljedeći broj Godišnjaka. Cilj nam je zapisati sva značajnija kulturna
događanja među Hrvatima u Hercegovini. Danas živimo u vremenu
elektroničkih medija koji nas svakog trenutka izvješćuju o svemu. Ali ti isti
mediji prebrzo pretvaraju sve u „pepeo“, sve ide kao na brzoj traci i pada
u zaborav. Želja nam je da u Godišnjaku „Bilig“ ostane trajno zabilježen
pregled kulturnog života i stvaralaštva među Hrvatima Hercegovine. Zato
pozivamo na suradnju sve koji prepoznaju da s nama dijele iste želje i
namjere. Zajedničkim i ustrajnim radom, a ne pričanjem, puno se može
ostvariti.
Udruga „Bilig“ i njezini članovi žele surađivati sa svima kojima je stalo
ne do svojih osobnih ili usko-skupnih probitaka, nego sa svima koji svojim
radom dokazuju da im je stalo do očuvanja i jačanja hrvatskog kulturnog i
nacionalnog naslijeđa u Hercegovini i šire. Također, unaprijed zahvaljujemo
svima koji su pomogli pripremiti i objaviti ovaj broj Godišnjaka i spremni
su s nama surađivati u budućem radu ili nam pružiti svoju moralnu i/ili
materijalnu podršku.
Uredništvo

10 11
 siječanj
SRI 1 NOVA GOD.; MARIJA BOGORODICA
ČET 2 Bazilije Veliki; Grgur Nazijanski; Izidor
PET 3 Ime Isusovo; Mladenka; Genoveva; Cvijeta
SUB 4 Anđela Folinjska; Borislav/a; Emanuel; Anđa
NED 5 2. po Božiću; Miljenko; Emilijan/a; Gaudencije; Radoslav
PON 6 BOGOJAVLJENJE, VODOKRŠĆE, TRI KRALJA
UTO 7 Rajmund; Rajko; Karlo; Zorislav; Lucijan
SRI 8 Gospa od brze pomoći; Ambroije Ninski; Severin; Serafin; Teofil
ČET 9 Julijan/a; Živko; Miodrag; Hadrijan; Mučenici Buhinih kuća (+1994.)
PET 10 Agaton; Dobroslav; Grgur X.; Aldo; Pavao
SUB 11 Honorat; Higin; Neven; Paulin; Teodozije; Časlav
NED 12 Krštenje Gospodinovo; Ernest; Tatjana Rimska
PON 13 Hilarije; Veronika; Radovan; Remigije; Gvozdanski mučenici (+1578.)
UTO 14 Feliks; Makrina; Srećko; Rajko; Nina; Žarko
SRI 15 Pavao pustinjak; Mavro; Anastazija; Stošija
ČET 16 Marcel; Oton; Mislav
PET 17 Antun Opat; Antonija; Vojmil; Lavoslav; Zvonko; Lucije
SUB 18 Margareta Ugarska; Izabela; Priska; Biserka
NED 19 2. KROZ GOD.; Mario; Kanut; Ljiljana
PON 20 Fabijan i Sebastijan; Henrik; Neofil
UTO 21 Agneza; Janja; Neža; Ines; don Marko Šalić (+1993.)
SRI 22 Vinko đakon i muč.; Vinka; Irena; Vice; Anastazije; Uskrsmir
ČET 23 Emerencijana; Ema; Milko/a; Vjera
PET 24 Sv. Franjo Saleški; Bogoslav; Felicijan; Franjka
SUB 25 Obraćenje sv. Pavla; Ananija; Henrik; Eleuterij i drugovi
NED 26 3. KROZ GOD.; Timotej i Tit; Bogoljub; Tješimir; Tonka
PON 27 Anđela Merici; Pribislav; Vital; Dusinski i Gustograbski mučenici (+1993.)
UTO 28 Toma Akvinski; Tomislav; Amadej; Humački mučenici (+1945.)
SRI 29 Valerije; Konstancije; Zdeslav; Tvrtko
ČET 30 Hijacinta; Martina; Gordana
PET 31 Ivan Bosco; Marcela; Klaudije; Vanja; fra Vjeko Ćurić (+1998.)
12
veljača
SUB 1 Brigita; Miroslav; Sever; Ela; Hrvatski branitelji “Kune” (+1993.)
NED 2 4. KROZ GOD.; PRIKAZ. GOSP., Svijećnica, Kalandora Marijan
PON 3 Sv. Blaž; Vlaho; Tripun; Oskar; Čapljinski mučenici (+1945.)
UTO 4 Andrija Corsini; Veronika Jeruz.; Josip; Andrija; Izidor
SRI 5 Agata; Dobrila; Modest; Jagoda; Goran; Ljubuški mučenici (+1945.)
ČET 6 Pavao Miki i dr.; Petar Krstitelj i drugovi; Doroteja; Dora; Tea
PET 7 Rikard; bl. Pio IX.; Držislav; Maksim; Koleta; Širokobriški muč. (+1945.)
SUB 8 Jeronim Emilijani; Jozefina Bak.; Jerko; Mile; Mladen
NED 9 5. KROZ GOD.; Skolastika; Apolonije/a, Sunčana
PON 10 Bl. Alojzije Stepinac; Vjekoslav; Vilim
UTO 11 GOSPA LURDSKA; Mirjana; Dan bolesnih
SRI 12 Damjan; Eulalija; Melecije, Zvonimir; Vidinski muč. (+1639. i 1686.)
ČET 13 Katarina Ricci, Božidar/a; Pavao; fra Filip Grabovac (+1749.)
PET 14 Valentinovo; Valentin; Zdravko; Ivana; Vital; Mostarski muč. (+1945.)
SUB 15 Klaudije; Vitomir; Onezim; Matija Gubec i drugovi muč. (+1573.)
NED 16 6. KROZ GOD.; Julijana; Onezim; Miljenko; Danijel
PON 17 7 utemeljitelja Reda Slugu BDM; Darko; Donat; Božidar
UTO 18 Šimun; Gizela; Bernardica; Flavijan; Sibinjske žrtve (+1935.)
SRI 19 Konrad; Rajko; Ratko; Blago; Lucija; dr. Milan Šufflay (+1931.)
ČET 20 Leon Čudotvor.; Lea; Osječki i pan. muč. (+1526.), Vrbske žrtve (+1935.)
PET 21 Petar Damjanski; Damir; Svitavski mučenici (+1943.)
SUB 22 Katedra sv. Petra; Tvrtko, Izabela; Dominikan. muč. u Zagrebu (+1944.)
NED 23 7. KROZ GOD.; Polikarp; Grozdan; Romana
PON 24 Montan; Goran; Modest; Lucije
UTO 25 Donat Zadarski; Viktorin; Hrvoje; Berislav; Danko
SRI 26 Čista Srijeda - Pepelnica; Aleksandar; Sandra; Alka (post i nemrs)
ČET 27 Donat; Gabrijel; Franjo; Tugomil; Stjepan Lacković (+1397.)
PET 28 Roman; Teofil; Bogoljub; Vikica; Franjo Marijanović (+1748.)
SUB 29 Ivan; Osvald; Ida; Hilarije; Radovan
13
 ožujak
NED 1 1. Korizmena ¨Čista¨ Albin; David; Jadranko; Zoran
PON 2 Lucije; Čedomil; Svjetlana; Iskra; Ines
UTO 3 Kunigunda; Marin; Maroje; Kamilo; Anzelmo; Renato
SRI 4 Kažimir; Eugen; Natko; Kvirin (kvatre)
ČET 5 Jeremija; Euzebije,Vedran; Teofil; Hadrijan
PET 6 Marcijan; Janja Praška; Ruža; Agneta; Zvjezdana; Viktor (kvatre)
SUB 7 Perpetua; Rajmund; Tereza; fra Josip Tvrtković i dr. (+1685.) (kvatre)
NED 8 2. Korizmena ¨Pačista¨; Ivan od Boga; Ivša; Boško
PON 9 Franciska R.; Franjka; Dominikanski muč. u Bosni (+1241.)
UTO 10 Emil; Makarije; Kajo; Krunoslav; Simplicije
SRI 11 Firmin; Tvrtko; Kandid; Blanka; Benedikt
ČET 12 Dora; Alojzije; Teofan; Bernard; Maksimilijan; Petar Kružić (+1537.)
PET 13 Patricija; Sabina; Rozalija; Kristina; Ratko/a
SUB 14 Matilda; Milijana; Borka; Eva; Borislava; Mirjana
NED 15 3. Korizmena ¨Bezimena¨; Longin; Veljko; Vjekoslava; Žarko
PON 16 Hilarije i Ticijan; Smiljan; Hrvoje; Agapit; Berta
UTO 17 Sv. Patrik; Domagoj; Hrvatin; Gertruda
SRI 18 Ćiril Jeruzalemski; Salvator; Eduard; Cvjetan; Ćiro
ČET 19 JOSIP, zaručnik BDM; Jozo; Josipa; Joza; Narcis; Joško
PET 20 Dionizije; Klaudije/a; Sonja; Nicet; Vladislav
SUB 21 Serapion; Vesna; Vlasta; Ivan; Kristijan
NED 22 4. Korizmena ¨Sredoposna¨; Jaroslav; Lea Rimska; Oktavijan
PON 23 Turibije; Oton; Rebeka; Dražen; Pelagije; Viktorijan
UTO 24 Latin; Javorka; Katarina Švedska; Didak
SRI 25 Blagovijest - Navještenje Gospodinovo; Marijana, Marijan, Maja
ČET 26 Montan i Maksima; Emanuel; Marcel; Visočki muč. (+1450.)
PET 27 Rupert; Lada; Peregrin; Ernest; August; Mila Gojsalić (+1649.)
SUB 28 Priska; Sonja; Polion; Nada; Renata; Cetinski mučenici (+1944.)
NED 29 5. Korizmena ¨Gluha¨ Jona; Bertold; Eustazije; Ćiril
PON 30 Kvirin; Viktor; Bogoljub; Leonard; Vlatko
UTO 31 Benjamin; Amos; Ljubomir; Natalija; Gvido
14
travanj
SRI 1 Hugo; Teodora; Anastazije; Božidarka; Božica; Mavro; Paulin
ČET 2 Franjo Paulski; Dragoljub; Sandra
PET 3 Irena; Miroljuba; Siksto; Krest; Svevlad; Rikard; Robert
SUB 4 Izidor S.; Benedikt; Žiga; Strahimir; Dora; Gospićki muč. (+1945.)
NED 5 CVJETNICA; Vinko Ferrerski; Berislav
PON 6 Vilim; Celzo; Rajko; Celestin
UTO 7 Ivan Saleški, Herman; Teodor; Epifanije
SRI 8 Dionizije; Diogen; Klement; Alemka; Valter; Julija; Timotej
ČET 9 Veliki četvrtak; Marija Kleofina; Demetrije; Srijemske muč.
PET 10 Veliki petak; Ezekijel; Glamočki muč. (+1941.) (post i nemrs)
SUB 11 Velika subota (Bijela); Stanislav; Stana; Radmila; Nino
NED 12 USKRS (vazam); Julije; Viktor; Saba; Davorka; Bazilije
PON 13 Uskrsni ponedjeljak; Martin I. papa; Ida; Justin
UTO 14 Valerijan; Maksim; Zdravko; Dunja; Čapljinski muč. (+1941.)
SRI 15 Sl. Božji Petar Barbarić; Bosiljka; Rastislav; Ilićki i Cimski muč. (+1941.)
ČET 16 Josip; Benedikt; Bernardica; Leonida
PET 17 Rudolf; Robert; Šimun; Anicet; Inocent; Ilija; Trusinski muč. (+1993.)
SUB 18 Euzebije; Anastazije; Amadej; Eleuterije; Slobodan; Tihomir
NED 19 2. Uskrsna; MALI USKRS; Konrad; Ema; Rastislav; Marta
PON 20 Marcijan; Teotim; Janja; Vilim; Dina
UTO 21 Anzelmo; Goran; Konrad; Silvije; Ramski mučenici (+1557.)
SRI 22 Soter i Kajo; Teodor; Vojmil; Leonida
ČET 23 Jure; Juraj; Jurka; Đuro; Đurđica; Adalbert; Helena; Igor
PET 24 Fidel Sigmaringenski; Vjera; Lidija; Marija Kleofa
SUB 25 Marko ev.; Maroje; Markica; Ermin; Stjepan
NED 26 3. Uskrsna; Kleto i Marcelin; Zorko; Višnja
PON 27 Ozana Kotorska; Jakov Zadranin
UTO 28 Petar Chanel; Euzebije; Lukezije; Ljudevit; Valerija
SRI 29 Katarina Sienska; Katica; Kata; Sever; Hugo; Robert
ČET 30 Pio V.; Josip C.; P. Zrinjski i F. K. Frankopan (+1671.)
15
 svibanj
PET 1 Josip Radnik; Jozo; Jeremija; Julijan
SUB 2 Atanazije; Antonin; Boleslav; Boris; Eugen; Anton
NED 3 4. Uskrsna; Filip i Jakov ap.; Mladen; Dobri pastir
PON 4 Florijan; Cvjetko; Cvijeta; Silvije; Antonija
UTO 5 Peregrin, Maksim; Anđelko; Irena; Velimir
SRI 6 Irenej Srijemski; Dominik Savio; Dinko
ČET 7 Dujam; Duje; Duška; Flavije; Gizela
PET 8 Marija Posrednica; Bratoljub; Arsen; Ida; Marina
SUB 9 Katarina Bolonjska; Pahomije; Blaženko; Mirna; Senjske žrtve (+1937.)
NED 10 5. Uskrsna; Ivan Merz; Gospa Trsatska; Majčin dan
PON 11 Franjo; Mamerto; Marijana; Ignacije; Stela
UTO 12 SV. LEOPOLD MANDIĆ; Pankracije; Svevlad
SRI 13 GOSPA FATIMSKA; Servancije; Imelda; Agneza; Gema
ČET 14 Matija apostol; Matko, Mate; Matiša; Matea
PET 15 Izidor; Sofija; Sonja; Blajburški mučenici (+1945.)
SUB 16 Ivan Nepomuk; Andrija; Nenad; Adam
NED 17 6. Uskrsna; Paškal Bajlonski; Paško; Gizela
PON 18 Ivan I. papa; Venancije; Feliks; Srećko; Sritko; Erik
UTO 19 Celestin; Rajko, Ivon, Teofil; Bihaćki i Tešanjski mučenici (+1612.)
SRI 20 Bernardin Sijenski; Lidija; Zlata; Zvjezdan; Petar Berislavić (+1520.)
ČET 21 UzašašćE - Spasovo; Eugen; Kočerinski muč. (+1945.)
PET 22 Rita; Jagoda; Renata; Jelena; Julijana; Dizma; Rosana
SUB 23 Deziderije; Željko; Željana; Nadan; Mariborski muč. (+1945.)
NED 24 7. Uskrsna; Marija Pomoćnica; Vinko; Šimun
PON 25 Marija Magdalena; Beda Časni; Grgur VII.
UTO 26 Filip Neri; Zdenko; Priska; Anamarija; Aržanski mučenici (+1944.)
SRI 27 Augustin Kanterberijski; Jago; Julije; Bruno; Barbara
ČET 28 German; Vilim Akvitanski; Velimir; Margareta
PET 29 Euzebije; Maksim; Ervin; Uršula
SUB 30 Ivana Arška; Ferdinand; Srećko; Bazilije; Emilija; Hubert
NED 31 Duhovi; Pohod BDM; Vladimir; Cetinski muč. (+1945.)
16
lipanj
PON 1 Marija Majka Crkve; Justin; Mladen; Gaudencije; Teofil; Slobodan
UTO 2 Marcelin i Petar; Eugen; Gvido
SRI 3 Karlo Lwanga i dr. mučenici; Lucijan; Drago; Olivija (kvatre)
ČET 4 Kvirin Sisački; Predrag; Spomenka; Maceljski muč. (+1945.)
PET 5 Bonifacije; Dobroslav; Darinka; Dorotej; Valerija (kvatre)
SUB 6 Norbert; Artemije; Berto/a; Paulina; Jazovski muč. (+1945.) (kvatre)
NED 7 Presveto Trojstvo; Koloman; Robert; Radoslav; Jeremija
PON 8 Medard; Žarko; Vilim; Melanija; Travnički muč. (+1993.)
UTO 9 Efrem; Ranko; Rikard; Vinko; Šamački muč. (+1693.)
SRI 10 Margareta; Biserka; Dijana; Greta
ČET 11 Tijelovo (Brašančevo); Barnaba ap.; Borna; Roza
PET 12 Ivan Fakundo; Bogomil; Bosiljko; Leon; Nino; Gašpar; Mercedes
SUB 13 Antun Padovanski, Ante, Antonija; Kakanjski muč. (+1993.)
NED 14 11. KROZ GOD.; Rufin; Marcijan; Valerije; Elizej
PON 15 Vid; Modest; Vito; Toma
UTO 16 Franjo Regis; Borko; Gvido; Zlatko
SRI 17 Grgur; Diogen; Inocent; Adolf; Laura; Šarengradski muč. (+1688.)
ČET 18 Marko; Marcelijan; Ozana; Ljubomir
PET 19 Presveto Srce Isusovo; Romuald; Rajka; Bogdan; Rajmund
SUB 20 Prečisto Srce Marijino; Margareta; Naum Ohridski; Silverije
NED 21 12. KROZ GOD.; Alojzije G.; Vjekoslav; Glagoljaški muč. (+1499.)
PON 22 Ivan Fisher; Toma More; Paulin; Slava Ereš (+1950.)
UTO 23 Josip Cafaso; Sidonija; Zdenko/a; Aron
SRI 24 ROĐ. IVANA KRSTITELJA; Kristo; Ivka; Jajački muč. (+1463.)
ČET 25 Gospa Majka Mira; Adalbert; Doroteja; Dan hrvatske državnosti
PET 26 Ivan i Pavao; Vigilije; Zoran; Kočevski muč. (+1945.)
SUB 27 Ćiril Aleksandrijski; Ladislav Ugarski; Vlatko; Ljudevit
NED 28 13. KROZ GOD.; Irenej; Miroslav; Mirko; Smiljan
PON 29 SV. PETAR I PAVAO; Pero i Pavo; Petra; Krešo
UTO 30 Rimski prvomuč.; Kajo; Emilijana; Teobald; Osječki muč. (+1526.)
17
 srpanj
SRI 1 Aron; Šimun; Zvjezdana; Martin; Oliver; Predrag; Estera
ČET 2 Oton; Martinijan; Višnja; Ostoja; Mladen; Diva Grabovčeva
PET 3 Toma, apostol; Tomislav/a; Rajmund; Leon
SUB 4 Elizabeta Portugalska; Inocent; Nevinko; Elza; Jelica; Laura
NED 5 14. KROZ GOD.; ĆIRIL I METOD; Antun M. Z.
PON 6 Marija Goretti; Maja; Bogomila; Marica; Agata; Suzana
UTO 7 Klaudije; Goran; Vilibald, Vilko; Benedikt; Zoran
SRI 8 Akvila i Priscila; Grgo; Hadrijan; Eugen; Geno
ČET 9 Bl. Marija Petković; Leticija; Nikola Pick i dr.; Augustin
PET 10 Amalija; Ljubica; Rufina; Filip; Viktorija; fra Lovre Tuzlak (+1695.)
SUB 11 Benedikt opat (zaštitnik Europe); Blago; Benko; Olga; Oliver
NED 12 15. KROZ GOD.; Mohor, Ivan Gualberti; Mislav
PON 13 MAJKA BOŽJA BISTRIČKA; Hinko; Henrik; Ferdo
UTO 14 Kamilo de Lellis; Miroslav; Angelina, Gašpar
SRI 15 Presveti Otkupitelj; Bonavnetura; Bono; Dobriša; Vlado
ČET 16 Gospa Karmelska; Karmela; Elvira
PET 17 Letancije; Branimir; Nadan; Dunja; Aleksije; Marcelina
SUB 18 Fridrich; Simforoza; Miroslav; Ljuba; Bruno; Emilija
NED 19 16. KROZ GOD.; Martina; Justa; Rufina; Zlata; Aurelija
PON 20 Ilija prorok; Margareta; Ilijana; Rita; fra Lovre Karaula (+1875.)
UTO 21 Lovro Brindiški; Danijel; Dane; Danica; Viktor
SRI 22 Marija Magdalena; Manda; Magda; Lenka; Lovrećki muč. (+1943.)
ČET 23 Brigita; Apolinar; Ivan; Valerijan; Ezekijel; Zdravko
PET 24 Kristina; Mirjana; Ivo Senj. i dr. (+1612.); Briševski muč. (+1992.)
SUB 25 Apostol Jakov; Jaka; Krsto; Kristofor; Teo; Beata
NED 26 17. KROZ GOD.; Joakm i Ana roditelji BDM
PON 27 Klement Ohr.; Klemo; Otočki (+1715.); Drvarski i Grahovski muč. (+1941.)
UTO 28 Rajko; Prohor, Nikanor, Viktor I., Nazarije; Doljanski muč. (+1993.)
SRI 29 Marta; Flora; Blaženka; Urban; Srpanjske žrtve u Zagrebu (+1845.)
ČET 30 Petar Krizolog; Rufin; Anđa; Julija; fra Stjepan Prgomet (+1654.)
PET 31 Ignacije Lojolski; Vatroslav; Ognjen; Đakovački muč. (+1526.)
18
kolovoz
SUB 1 Alfons Liguori; Vjera; Nada; Susret kršćanske mladeži u Međugorju
NED 2 18. KROZ GOD.; Gospa od Anđela; Boričevski i Krnjeuški muč. (+1941.)
PON 3 Bl. Augustin Kažotić; Stipan; Lidija; Martin
UTO 4 Ivan Marija Vianney; Ivica; Justin; Rajner; Cecilija
SRI 5 Gospa Snježna; Snježana; Dan hrv. branitelja i Domovinske zahvalnosti
ČET 6 ISUSOVO PREOBRAŽENJE; Predrag; Just
PET 7 Siksto i drugovi muč.; Kajetan; Donat; Albert
SUB 8 Dominik; Nedjeljko/a; Neda; Dinko
NED 9 19. KROZ GOD.; Edita Stein; Roman; Firmin; Terezija
PON 10 Lovro; Lovorko/a; Laura; Klaudije; Erik
UTO 11 Sv. Kara Asiška; Jasna; Jasminka; Suzana
SRI 12 Anicet; Hilarija; Radoslava; Veselka; Sebastijan; Lea
ČET 13 Poncijan i Hipolit; Ivan Berhmans; Gertruda; Filomena
PET 14 Maksimilijan Kolbe; Euzebije; Alfred; Elizabeta
SUB 15 VELIKA GOSPA; Ivana Romić (+1570.)
NED 16 20. KROZ GOD.; Stjepan Ugar.; Rok; Žepački i Kiseljački muč. (+1993.)
PON 17 Hijacint; Liberat; Miron; Slobodan; Klara; Natalija
UTO 18 Sv. Jelena Križarica; Jelica; Agapit; Leonardo; Helena
SRI 19 Ivan Eudes; Ljudevit; Jordan; Ratko; Tekla; Adam Zrinjski (+1691.)
ČET 20 Bernard iz Clarvauxa; Samuel; Branko; Dino; Samuel
PET 21 Pio X.; Hermogen; Darko; Anastazije; Bruno
SUB 22 BDM Kraljica; Vladislava; Donat; Svetko; Regina
NED 23 21. KROZ GOD.; Ruža Limska; Žrtve isključivih strahovlada
PON 24 Apostol Bartol; Bariša; Emilija; don Miroslav Bulešić (+1947.)
UTO 25 Ljudevit; Patricije/a; fra Ivan Rozić (+1575.)
SRI 26 Anastazije; Uskrsmir; Anzelmo Ninski; Jadranka; Rufin; Zefirin
ČET 27 Monika; Marcela Ninska; Vlasta; David; Bogoljub; Honorat; Časlav
PET 28 Aurelije Augustin; Jago; Zlatko; Tin; Gustav; Živko
SUB 29 Glavosijek Ivana Krstitelja; Sabina
NED 30 22. KROZ GOD.; Feliks i Adaukt; Gaudencija; Srećko; Petar
PON 31 BDM od Suza; Rajmund; Rajko; Optat; Želimir; Aida
19
 rujan
UTO 1 Egidije; Branimir/a; Pelagije; Jošua; Terencije; Verena
SRI 2 Kalista; Severina; Divna; Veljko/a; Biokovsko-rašćanski muč. (+1942.)
ČET 3 Grgur Veliki; Grgo; Gordana; Tihomir
PET 4 Ruža Viterbska; Marcel; Dunja; Bonifacije; Ida; Iris
SUB 5 Majka Terezija; Lovro Justinijan; Borko; Božidar; Teodor
NED 6 23. KROZ GOD.; Zakarija; Boris; Davor; Prenjski muč. (+1942.)
PON 7 Marko Križevčanin; Regina; Nikola Šubić Zrinjski (+1566.)
UTO 8 ROĐENJE BDM (MALA GOSPA); Marija; Sergej
SRI 9 Petar Klaver; Strahimir; Ozana: Alen; Zrinski muč. (+1943.)
ČET 10 Nikola Tolentinski; Pulherija; Sebastijan; Ines
PET 11 Proto i Hijacint; Prvoslav; Cvitan; Helga; Miljenko
SUB 12 Ime Marijino; Dubravko; Mirjam; Juraj Križanić (+1683.)
NED 13 24. KROZ GOD.; Ivan Zlatousti; Zlatko; Zlato; Ljubo
PON 14 Uzvišenje sv. Križa; Višeslav; Uzdolski muč. (+1993.)
UTO 15 Žalosna Gospa; Tugomila; Dolores; Ronald; Emil
SRI 16 Kornelije i Ciprijan; Eufemija; Višićki muč. (+1942.) (kvatre)
ČET 17 Rane sv. Franje; Robert Belarmin; Hildegarda
PET 18 Josip Kupertinski; Sonja; Irena; Sanja (kvatre)
SUB 19 Januarije; Željko; Dora; Hrvatski muč. Udbina (+1995.) (kvatre)
NED 20 25. KROZ GOD.; Andrija Kim; Svjetlana
PON 21 Apostol Matej; Mate; Matko; Matea; Jona
UTO 22 Mauricije; Mavro; Toma Vilanovski; Oton; Katarina; Bl. Ivan Mendez
SRI 23 Otac Pio; Lino; Tekla; Sofija; Elizabeta
ČET 24 Rupert; Stolački muč. (+1942.); Hrv. časnici u Beogradu (+1945.)
PET 25 Aurelija; Zlata; Rikarda; Tvrtko; fra Stipan Vareški (+1617.)
SUB 26 Kuzma i Damjan; Elzearij; Delfina; Damir; Justina
NED 27 26. KROZ GOD.; Vinko Paulski; Gaj; Berislav; Vicencija
PON 28 Vjenceslav; Većeslav; Lovro; Lovorka; Faust
UTO 29 Mihovil, Gabrijel i Rafael arkanđeli; Milan
SRI 30 Jeronim; Honorij; Jerko; Grgur; Sofija; fra Ivan Skorojević (+1575.)
20
listopad
ČET 1 Majka Terezija; Emanuel; Roman; Gacki i ostali muč. (+1942.)
PET 2 Anđeli Čuvari; Anđelko; Teofil
SUB 3 Kandid; Maksimilijan; Gerhard; Svjetlana; Dionizije
NED 4 27. KROZ GOD.; Franjo Asiški; Kajo; Dugopoljski muč. (+1942.)
PON 5 Faustina Kowalska; Flavijan; Placid; Tihomir; Miodrag; Mavro
UTO 6 Bruno; Fides; Verica; Vjera; Renato; Risovački muč. (+1942.)
SRI 7 BDM od Krunice (Ružarija); Ruža; Ružica; Rozalija; Justina
ČET 8 Demetrije i dr.; Hugo; Šimun; Zvonimir; Dan hrvatske nezavisnosti
PET 9 Dionizije Aeropagit; Sara; Denis; fra Petar Soljanin (1624.)
SUB 10 Franjo Borgis; Danijel; Ivan; Darija; Angela
NED 11 28. KROZ GOD.; Ivan XXIII.; Blatski muč. (+1524.); Eugen Kvat. (1871.)
PON 12 Serafin, Maksimilijan; Makso; Vatroslav; Velibor; Bruno
UTO 13 Eduard, Edo; Hugolin; Hugo; Zdravko; Teofil; Magdalena
SRI 14 Kalist papa; Ljeposlav; Dominik; Divna; Ravnjanski muč. (+1942.)
ČET 15 Terezija Avilska; Rezika; Valter; Remetski pavlinski muč. (+1591.)
PET 16 Hedviga; Marija Margareta Alacoque; Biserka
SUB 17 Ignacije Antiohijski; Vatroslav; Cvjetko
NED 18 29. KROZ GOD.; Luka evan.; fra Filip Ljubušak i pet braće (+1524.)
PON 19 Pavao od Križa; Petar Alkantarski; Ivan B.; Izak
UTO 20 Vendelin; Kornelije; Adela; Irena; Miroslava
SRI 21 Uršula; Zvjezdan; Hilarija; Hilarion; Karlo
ČET 22 Josip L.; Bl. Ivan Pavao II. papa; Ramski i Duvanjski muč. (+1942.)
PET 23 Ivan Kapistrantski; Borislav; Teodor; Ivanko
SUB 24 Antun M. Claret; Jaroslav; Dejan; Proklo
NED 25 30. KROZ GOD.; Katarina K.; Dubrovački muč. (+1944.)
PON 26 Dimitrije; Dmitar; Zvonimir; Damjan; Lucijan
UTO 27 Sabina, Kontardo; Gordana; Florijan; Cvitko; Bartol
SRI 28 Šimun i Juda Tadej, apostoli; Siniša; Tina
ČET 29 Mihovil Rua; Ida; Donat; Narcis; Darko
PET 30 Marcijan; Marcel; Marsela; German; Klaudija; Gerard
SUB 31 Alfonzo Rodriguez; Lucijla; Wolfgang; Vuk; Kristofor
21
 studeni
NED 1 SVI SVETI; Svetislav; Svetozar; Sveto; Dobroslav
PON 2 Dušni/Mrtvi dan; Duško; Duška; Viktorin
UTO 3 Martin Porres; Hubert; Tvrtko; Silvija; Vareški muč. (+1993.)
SRI 4 Karlo Boromejski; Drago; Dragica; Dragutin
ČET 5 Mirko; Zakarija; Emerik; Srijemski mučenici
PET 6 Leonard; Vedran; Sever; Božidar
SUB 7 Engelbert; Anđelko; Ernest; Zdenko; Lazar
NED 8 32. KROZ GOD.; Gracija Kotorski; Milostislav
PON 9 Posveta lateranske bazilike; Vito; don Ivan Grgić (+1992.)
UTO 10 Leon Veliki; Ivan Duns Skot; Lavoslav; Lav; Andrija
SRI 11 Martin Tourski; Davor; Viktorin; Martina
ČET 12 Jozafat; Emilijan; Milan; Milenko; Renato
PET 13 Stanislav K.; Stanko; fra Leon Migić i fra Nikica Milićević (+1993.)
SUB 14 Nikola Tavelić; Niko; Nikolina; Nika; Ivan Trogirski
NED 15 33. KROZ GOD.; Albert Veliki; Berto/a; Leopold
PON 16 Margareta; Gertruda; Agneza; Biserka
UTO 17 Elizabeta Ugarska; Elza; Beta; Igor; Grgur; Zakej
SRI 18 Posv. bazilike sv. Petra i Pavla, Škabrnjski i Vukovarski muč. (+1991.)
ČET 19 Janja Asiška; Jakov Pustinjak; Krispin; Elizabeta; Salomeja
PET 20 Feliks Valois; Srećko; Edmund; Borovički muč. (+1808.)
SUB 21 Prikaz. BDM; Gospa od Zdravlja; Mauro
NED 22 KRIST KRALJ; Cecilija; Cela; Slavka; Slavica; Dobrila; Slavujka
PON 23 Klement Rimski; Milivoj; Blago; Kolumban; Lukrecija
UTO 24 Krizogon; Krševan; Lorena; Jasmina; Andrija
SRI 25 Katarina Aleksandrijska; Kata; Tina; Katja
ČET 26 Konrad; Leonard; Dubravko; Silvestar
PET 27 Maksim; Sabina; Virgilije; Oda; Gustav; Valerija
SUB 28 Jakov Markijski; Držislav; Katarina Laboure
NED 29 1. Ned. Došašća (Predbožićna); Iluminata, Vlasta; Svjetlana
PON 30 Sv. Andrija apostol; Andro; Andrea; Narcis
22
prosinac
UTO 1 Eligije; Natalija; Natko; Naum; Kazimir; Božena; Božica
SRI 2 Bibijana; Živka; Blanka; Silverije
ČET 3 Franjo Ksaverski; Klaudije; Lucije
PET 4 Ivan Damaščanski; Barbara; Adolf; Kaštelanski muč. (+1943.)
SUB 5 Sabina; Saba; Krispina; Dalmatin; Sarajevski muč. (+1524. i 1684.)
NED 6 2. Ned. Došašća (Predbožićna); Nikola biskup; Nikša
PON 7 Ambrozije; Agaton; Dobroslav; Urban; Jasna
UTO 8 BEZGREŠNO ZAČEĆE BDM; Marija; Ljiljana; Edita
SRI 9 Abel; Ciprijan; Valerija; Zdravka; Radmila (kvatre)
ČET 10 Gospa Loretska; Julija; Judita; Loreta
PET 11 Damaz; Damir; Sabin; Artur; Danijel (kvatre)
SUB 12 Gospa Guadal.; Špiro; Dvije muč. Dragice Pavković (+1947.) (kvatre)
NED 13 3. Ned. Došašća (Predbožićna); Lucija; Svjetlana; Materice
PON 14 Ivan od Križa; Krševan; Špiro; Oton
UTO 15 Irenej, Kristina; Darija; Drinske muč. (+1941.)
SRI 16 Adela; Albina; Zora; Zorka; Juro Radman (+1946.)
ČET 17 Lazar; Florijan; Izak; Jolanda; fra Juraj Utišinović (+1551.)
PET 18 Rufo; Gracijan; Bosiljko; Željko; Dražen; Malahija
SUB 19 Urban; Tea; Vladimir; Gradimir; Anastazija
NED 20 4. Ned. Došašća (Predbožićna); Kninski muč. (+1941.); Očići
PON 21 Petar Kanizije; Snježana; Mihej; Severin
UTO 22 Honorat; Časlav; Zenon; Križančevski muč. (+1993.)
SRI 23 Ivan Kentijski; Viktorija; Vilka; Slavica; Ivon
ČET 24 Badnjak; Adam i Eva; Grgur (post)
PET 25 ROĐENJE ISUSOVO - BOŽIĆ; Božidar
SUB 26 Stjepan Prvomučenik; Stipe; Kruno
NED 27 Sv. Obitelj; ap. i evanđ. Ivan; Janko
PON 28 Mladenci (Nevina dječica); Mladen; Nevenka
UTO 29 Toma Becket; Davor; Konjički (+1524.) i Đakovački muč. (+1607.)
SRI 30 Sabin; Liberije; Trpimir; Tihomir; Ruđer; Visovački muč. (+1646.)
ČET 31 Silvestar papa; Goran; Silvije; Stara godina - misa zahvalnica
23
Blagdani i neradni dani u BiH 2020. DOGODILO SE...
1. i 2. siječnja (sri-čet) Nova godina
SIJEČANJ
6. i 7. siječnja (pon-uto) Badnji dan i Božić (za pravoslavce)
1. i 2. ožujka (ned-pon) - u skladu s odlukom Vlade FBiH Dan nezavisnosti BiH 1. I. 1527. na saboru u Cetinu Ferdinand I. Habsburški izabran za hrvatskog kralja.
29. ožujka (ned) Ljetno računanje vremena (pomicanje za jedan sat unaprijed) 5. I. 1578. umro u Rimu hrvatski sitnoslikar Juraj Klović (Clovio).
10., 12. i 13. travnja (pet, ned, pon) Veliki petak i Uskrs (za rimokatolike) 5. I. 1849. ban Jelačić na čelu hrvatske vojske ušao u Budim.
17., 19. i 20. travnja (pet, ned, pon) Veliki petak i Vaskrs (za pravoslavce) 6. I. 1929. kralj Aleksandar Karađorđević uveo osobnu diktaturu.
1. i 2. svibnja (pet-sub) Međunarodni praznik rada 8. I. 1324. umro Marco Polo (rođen 1254.).
9. svibaja (sub) Dan pobjede nad fašizmom 9. I. 1994. muslimanske snage pobile 26 Hrvata u mjestu Buhine Kuće kod Viteza.
24. i 25. svibnja (ned-pon) Ramazanski bajram (za muslimane) 10. I. 1835. izlazi u Zagrebu prvi put „Danica“ u kajkavštini.
31. srpnja i 1. kolovoza (pet-sub) Kurban-bajram (za muslimane) 11. I. 1972. uhićeni vodeći intelektualci “Hrvatskog proljeća”.
25. listopada (ned) Zimsko računanje vremena (pomicanje za jedan sat unazad) 12. I. 1993. muslimanske snage pobile Hrvate u selu Lužane.
25. studenoga (sri) Dan državnosti Bosne i Hercegovine
11. I. 1850. rođen Eugen Kumičić, hrvatski književnik i političar.
24. i 25. prosinca (čet-pet) Badnji dan i Božić (za katolike)
13. I. 1882. umro u Trstu Juraj Dobrila, biskup porečko-puljski, preporoditelj
istarskih Hrvata.
Blagdani i neradni dani 13. I. 1992. Vatikan priznao nezavisnost i suverenost države Hrvatske.
u Županiji Zapadnohercegovačkoj 2020. 14. I. 1894. prvi javni skup radi utemeljenja Hrvatske bratske zajednice u Americi.
14. I. 1856. umro grof Juraj Drašković, mecena hrvatskog preporoda.
1. siječnja Nova godina 15. I. 1992. Hrvatska postala međunarodno priznata država.
6. siječnja Bogojavljenje ili Sv. Tri kralja 16. I. 1391. umro u Vrani Ivan Paližna, znameniti hrvatski ban.
12. travnja Uskrs 16. I. 1867. osnovano u Zagrebu Društvo Sv. Jeronima.
13. travnja Uskrsni ponedjeljak 16. I. 1962. umro u South Band, Ind., SAD, hrvatski kipar Ivan Meštrović.
1. svibnja Blagdan rada
17. I. 1617. umro Faust Vrančić, (među ostalim) izumitelj padobrana.
30. svibnja Dan svehrvatske državnosti
11. lipnja Tijelovo 17. I. 1624. umro u Krapini grof Toma Erdedi Bakač, hrvatski ban.
15. kolovoza Velika Gospa 17. I. 1900. umro u Americi Josip D. Božić, prvi hrvatski kat. župnik u Americi.
1. studenoga Dan Svih Svetih 20. I. 1713. umro u Beču Pavao Vitezović-Ritter, hrvatski pisac i povjesničar.
2. studenoga Dan mrtvih 22. I. 1483. tiskana u Veneciji prva hrvatska knjiga (misal).
18. studenoga Dan utemeljenja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i 22. I. 1798. umro u Vinkovcima Matija Antun Reljković, hrvatski satirički pjesnik.
Dan Županije Zapadnohercegovačke 22. I. 1822. rodio se u Posušju fra Grga Martić, pjesnik „Osvetnika“.
25. prosinca Božić 22. I. 1993. započela operacija “Maslenica”; oslobođeno zadarsko zaleđe.
26. prosinca Stjepan Prvomučenik 24. I. 1665. Petar Zrinski imenovan hrvatskim banom.
24. I. 1843. rođen Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup, utemeljitelj Družbe
sestara Služavki Malog Isusa.
26. I. 1993. musliman. snage potjerale Hrvate iz više sela u dolini Lašve i neke ubili.
27. I. 1416. Dubrovačka Republika zabranila trgovinu robljem.
28. I. 1831. rodio se u Podgori Mihovil Pavlinović, preporod. dalmatinskih Hrvata.
29. I. 1573. buknula seljačka buna Matije Gubca.
31. I. 1808. Napoleon ukida slavnu Dubrovačku Republiku.
31. I. 1946. od jugo-režima u Trstu ubijen dr. Ivo Protulipac, hrv. katolički djelatnik.
31. I. 1998. ubijen u Ruandi Vjeko Ćurić, hrvatski franjevac.
31. I. 2010. umro Mato Marčinko, hrv. književnik, pjesnik, povjesničar i publicist.

24 25
VELJAČA
2. II. 1713. umro Marko Mesić, svećenik, narod. vođa za oslobođ. Like od Turaka.
2. II. 1922. umro na Čitluku fra Didak Buntić, prosvjetitelj hercegovačkih Hrvata.
2. II. 1963. umro Maksimilijan Vanka, hrvatski slikar.
4. II. 1815. rođen u Osijeku đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
4. II. 1945. započela Konferencija na Jalti – dogovor o podijeli svijeta nakon rata.
8. II. 1945. jugokomunisti metkom u zatiljak poubijali i potom spalili 12
franjevaca na Širokom Brijegu.
10. II. 1842. utemelj. zaklada „Matica ilirska“, kasnije prozvana „Matica hrvatska“.
10. II. 1960. umro u Krašiću kardinal dr. Alojzije Stepinac.
13. II. 1787. umro glasoviti isusovac, matematičar i filozof Ruđer Bošković.
13. II. 869. umro u Rimu sv. Ćiril, slavenski apostol.
13. II. 1894. umro u Zagrebu dr. Franjo Rački, hrv. povjesničar.
14. II. 1899. rođen Lovro Matačić, hrvatski dirigent i skladatelj.
15. II. 1573. mučenička smrt Matije Gupca u Zagrebu.
17. II. 1891. rođen Džaferbeg Kulenović, ministar u vladi NDH.
17. II. 1963. umro Mate Balota, hrvatski književnik.
18. II. 1358. sklopljen Zadarski mir kojim se Mlečani odriču Dalmacije.
18. II. 1931. atentat na povjesničara Milana Šufflaya, umro slijedeći dan.
19. II. 1935. Sibinjske žrtve, srpski režim pobio hrvatske seljake.
20. II. 1935. Vrbske žrtve, srpski režim pobio hrvatske seljake u Slavoniji.
22. II. 1991. Hrvatski sabor donio Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ.
23. II. 2016. umro Slobodan Lang, hrvatski političar, liječnik i humanitarac.
26. II. 1991. umro Zvane Črnja, hrvatski književnik.
26. II. 1993. beogradski režim protjerao Hrvate iz Janjeva na Kosovu.
27. II. 1397. krvavi sabor u Križevcima; pristaše kralja Sigismunda sasjekle bana
Stjepana Lackovića i njegove drugove.
28. II. 1896. umro u Zagrebu dr. Ante Starčević, nazvan Otac Domovine.
OŽUJAK
1. III. 1862. objavljen prvi broj zadarskog “Narodnog lista”.
1. III. 1909. rođen Mladen Lorković, hrvatski političar i dužnosnik NDH.
1. III. 1992. Hrvati i Muslimani izglasali neovisnost republike BiH.
3. III. 862. povelja kneza Trpimira, najstarija isprava hrvatske države.
3. III. 1520. u Istri rođen Matija Vlačić Ilirik, protestant. teolog, povjesničar i filolog.
3. III. 1865. preminuo svećenik i liječnik fra Mihovil Sučić, jedan od prvih
kirurga u BiH.
4. III. 1862. osnovana u Zagrebu Akademija znanosti i umjetnosti.
5. III. 2007. umro Ivan Supek, fizičar, pisac, humanist, rektor Sveučilišta u Zagrebu.
8. III. 1896. rođen Josip Cvrtila, učitelj i hrvatski pisac (umro u Argentini 1966.).
9. III. 1712. dones. Hrv. pragmatična sankcija; vlad. pravo može preći na žensku osobu.
26
9. III. 1862. počela u Beču djelovati Hrvatska dvorska kancelarija za Hrvatsku i
Slavoniju.
9. III. 2000. umro Ivo Robić, domoljub i popularni hrvatski pjevač.
10. III. 1391. u Bobovcu umro kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić.
11. III. 1537. poginuo pod Klisom hrvatski junak Petar Kružić.
12. III. 1689. fra Luka Ibrišimović pobijedio Osmanlije na brdu Sokolcu kod Požege.
13. III. 1572. umro Petar Hektorović, hrvatski pjesnik.
15. III. 1435. umro Sandalj Hranić Kosača.
16. III. 1560. Nikola Šubić Zrinski i Juraj Lenković porazili Turke kod Žirovice.
16. III. 1890. papa Leon XIII. pretvorio gostinjac sv. Jeronima u Rimu u kolegij
za višu naobrazbu svećenika iz hrvatskih zemalja.
17. III. 1914. umro u Zagrebu hrvatski književnik A. G. Matoš.
18. III. 1994. potpisan Washingtonski sporazum; stvorena Federacija BiH.
19. III. 1813. rodio se u Grabovici hrvatski pjesnik Petar Preradović.
20. III. 1851. Omer-paša Latas dao ubiti Ali-pašu Rizvanbegovića, herc. vezira.
24. III. 1886. u Livnu rođen hrvatski slikar Gabrijel Jurkić.
25. III. 1838. rođen Đuro Deželić, hrvatski književnik.
27. III. 1530. junakinja Mila Gojsalić žrtvovala svoj život za slobodu.
28. III. 1778. umro u Zagrebu kanonik Baltazar A. Krčelić, hrvatski povjesničar.
28. III. 1846. praizvedena prva hrvatska opera Ljubav i zloba V. Lisinskog.
28. III. 1999. hrvatski političar Jozo Leutar podlegao ranama atentata u Sarajevu.
29. III. 1635. veliki požar u Zagrebu.
30. III. 1862. umro u Pokupskom župnik Pavao Štoos, pjesnik hrv. preporoda.
31. III. 1991. ubijen Josip Jović kod Plitivica, prva žrtva hrv. obrambenog rata.
TRAVANJ
2. IV. 1834. rođen biskup fra Paško Buconjić.
4. IV. 1867. postavljen kamen temeljac franj. samostanu na Humcu kod Ljubuškog.
6. IV. 1667. veliki potres uništio Dubrovnik. Poginulo oko 3.000 stanovnika
grada i okolice.
7. IV. 1992. Hrvatska priznala neovisnost i teritorijalni integritet Republike BiH.
7. IV. 1992. SAD priznale Republiku Hrvatsku.
8. IV. 1905. umro u Đakovu biskup Josip Juraj Strossmayer.
9. IV. 1788. umro u Kraljevoj Sutjesci fra Filip Laštrić, bosanski pisac.
9. IV. 1934. umro u Sarajevu pjesnik i orijentalist Safetbeg Bašagić.
9. IV. 1953. utemeljena u New Yorku Hrvatska akademija Amerike.
10. IV. 304. mučen i ubijen sv. Duje, solinski biskup.
10. IV. 1871. rođen Eduard Slavoljub Penkala, hrvatski izumitelj.
10. IV. 1903. rođen Đuro Sudeta, hrvatski pjesnik i prozaist.
10. IV. 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska.
10. IV. 1956. umro Božidar Širola, hrvatski skladatelj i etnomuzikolog.
27
11. IV. 1693. sultanova uredba da katolici za crkveno vjenčanje moraju tražiti i
platiti dopuštenje od pravoslavne crkve.
12. IV. 1997. Papa Ivan Pavao II. posjetio Sarajevo.
13. IV. 1996. umro Vjekoslav Kaleb, hrvatski književnik.
14. IV. 1910. kralj Franjo Josip proglasio ustav za Bosnu i Hercegovinu.
16. IV. 1993. Armija BiH otpočela višemjesečnu totalnu blokadu Hrvata
Lašvanske doline.
16. IV. 1913. umro Miroslav Kraljević, hrvatski slikar.
16. IV. 1971. prvi broj “Hrvatskog tjednika” Matice hrvatske; posljednji
“Izvanredni”, 7. XII. 1971.
16. IV. 1993. muslimanske snage počinile ratni zločin nad Hrvatima u selu
Trusina (Konjic).
18. IV. 1874. rođena Ivana Brlić-Mažuranić, hrvatska književnica.
20. IV. 1872. umro Ljudevit Gaj, vođa ilirskoga pokreta.
23. IV. 1922. umro u Pragu Vlaho Bukovac, hrvatski slikar.
24. IV. 1986. umro Antun Bonifačić, hrvatski pjesnik, emigrant i predsjednik HOP-a.
25. IV. 1848. ban Jelačić ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj.
27. IV. 1565. umrla u Kotoru bl. Hozana.
28. IV. 1819. rodio se u Gospiću general Josip Filipović; 1878. zaposjeo BiH.
30. IV. 1671. pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu Petar Zrinjski i Krsto Frankopan.
SVIBANJ
1. V. 1344. umro bosanski knez Mladen Šubić.
1. V. 1945. u mukama umro u Gospiću Fran Binički, svećenik, pisac, povjesničar.
1. V. 1995. Počela operacija “Bljesak”, oslobođenje zapadne Slavonije; Srbi
granatiraju Zagreb.
2. V. 1843. Ivan Kukuljević drži u Hrv. saboru prvi govor na hrvatskom jeziku.
2. V. 1925. umro Antun Branko Šimić, hrvatski pjesnik i esejist.
3. V. 1998. umro Gojko Šušak, ratni ministar obrane RH.
4. V. 1980. umro Josip Broz, komunistički jugoslavenski vođa.
7. V. 1882. dovršena obnova glasovite zavjetne crkve u Mariji Bistrici.
7. V. 1991. U Pologu, između Mostara i Širokog Brijega, zaustavljeni tenkovi JNA.
8. V. 1945. jugokomunistički partizani ušetali u Zagreb.
9. V. 1937. u Senju jugožandari ubili sedam mladih Hrvata iz Gospića.
13. V. 1904. umro Eugen Kumičić, hrvatski romanopisac.
15. V. 1945. Englezi u Bleiburgu izručili hrv. vojsku i izbjeglice jugokomunistima.
15. V. 1992. na planini Vlašiću Srbi ubili 14 zarobljenih pripadnika HVO-a.
17. V. 1945. izručena jugo-režimu vlada Nezavisne Države Hrvatske.
18. V. 1941. umrla Milka Trnina, slavna hrvatska operna pjevačica.
20. V. 1512. pao u bitci s Turcima kod Korenice ban Petar Berislavić.
20. V. 1859. umro hrvatski ban Josip Jelačić.
28
20. V. 1857. umro fra Ivan Franjo Jukić, pjesnik, preporoditelj, kulturni i politički
djelatnik.
22. V. 1466. u Herceg Novom umro Stjepan Vukčić Kosača (Herceg Stjepan).
23. V. 1823. rođen u Žitniku kod Gospića Ante Starčević.
24. V. 1954. umro Vladimir Becić, hrvatski slikar.
25. V. 1851. umro u Zagrebu Stanko Vraz, ilirski preporodni pjesnik.
27. V. 927. hrv. kralj Tomislav pobjedio Bugare u planinama istočne Bosne.
27. V. 1358. Dubrovnik dolazi pod zaštitu hrvatskih vladara.
28. V. 1991. prva smotra Zbora narodne garde u Zagrebu – Dan Oružanih snaga RH.
30. V. 1990. Konstituiran prvi višestranački Sabor RH. Dan državnosti.
30. V. 1994. kuna postala nacionalna valuta u RH.
31. V. 1851. umro Vatroslav Lisinski, hrvatski skladatelj.
31. V. 1972. od posljedica Udbinih atentata, umro Branko Jelić, hrvatski domoljub.
LIPANJ
3. VI. 1789. izašle u Zagrebu prve novine.
5. VI. 1463. po naredbi sultana Mehmeda II., u Jajcu pogubljen kralj Stjepan
Tomašević.
5. VI. 1832. potučen Husein-kapetan Gradaščević (Zmaj od Bosne), vođa
bosanskih muslimana protiv reformi Mahmuda II.
6. VI. 1621. rodio se u Vrbovcu grof Petar Zrinski.
6. VI. 1996. umro Rajmund Kupareo, svećenik, književnik i estetičar.
6. VI. 2015. Papa Franjo u jednodnevnom posjetu Sarajevu.
7. VI. 879. Papa Ivan VIII. priznao nezavisnost Hrvatske pod vlašću kneza
Branimira.
7. VI. 1945. jugokomunisti pogubili književnika Milu Budaka, ministara u NDH.
7. VI. 1945. jugokomunisti pogubili Nikolu Mandića, predsjednika vlade NDH.
7. VI. 1992. počinje zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a “Lipanjske zore”.
8. VI. 1914. umro Tadija Smičiklas, hrvatski povjesničar.
8. VI. 1993. muslimanske snage izvršila pokolj Hrvata u selu Maljine kod Travnika.
10. VI. 1786. rodio se u Zagrebu pjesnik hrvatske himne Antun Mihanović.
11. VI. 1525. knez Krsto Frankopan oslobodio grad Jajce od turske opsade.
11. VI. 1868. rodio se u Trebarjevu Antun Radić, a 1871. brat mu Stjepan.
11. VI. 1949. u beogradskom zatvoru ubijen Andrija Hebrang.
13. VI. 1947. pogubljen Slavko Kvaternik, hrvatski časnik i državnik NDH.
13. VI. 1993. muslimanske snage ubili 26 hrvatskih civila u okolici Kaknja.
15. VI. 1573. umro Antun Vrančić, ostrogonski nadbiskup, učenjak i diplomat.
15. VI. 1910. otvoren bosansko-hercegovački sabor u Sarajevu.
16. VI. 1846. Vjekoslav Babukić imenovan prvim profesorom hrvatskog jezika i
književnosti na zagrebačkoj akademiji.
16. VI. 1873. uveden u Zagrebu prvi automobil kao prometno sredstvo.
29
16. VI. 1993. muslim. snage pobile 22 Hrvata iz human. konvoja kod Busovače.
16. VI. 2008. umro Zlatko Tomičić, hrvatski književnik, uznik, pokretač i urednik
“Hrvatskog književnog lista”.
17. VI. 1989. utemeljena Hrvatska demokratska zajednica.
19. VI. 1875. Hrvati donje Hercegovine digli ustanak protiv osmanlijske vlasti, a
potom su im se pridružili i srpski seljaci.
19. VI. 1949. umro književnik Vladimir Nazor.
20. VI. 1928. u beogradskom parlamentu ubijeni Pavao Radić i Đuro Basariček,
a teško ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa.
21. VI. 1811. rođen u Zagrebu Dimitrije Demetar, hrvatski dramatičar.
22. VI. 1589. umro Ivan Lenković, vojskovođa i branitelj Hrvatske od Turaka.
22. VI. 1593. pod vodstvom Tome Erdedija Hrvati potukli Turke kod Siska.
24. VI. 1533. održan prvi zajednički sabor za Hrvatsku i Slavoniju.
24. VI. 1981. prvo ukazanje Blažene Djevice Marije djeci u Međugorju.
25. VI. 1991. Hrvatski sabor usvojio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti
Republike Hrvatske.
27. VI. 1358. utemeljena Dubrovačka republika.
27. VI 1903. maknut iz Hrvatske omraženi ban grof Khuen-Hedervary.
27. VI. 2007. umro Dragutin Tadijanović, hrvatski pjesnik.
28. VI. 1914. Gavrilo Princip ubio prijestolonasljednika Franju Ferdinanda –
povod Prvom svjetskom ratu.
28. VI. 1948. Kominform donio rezoluciju o izbacivanju Jugoslavenske
komunističke partije iz svojih redova.
30. VI. 1862. počeo djelovati u Zagrebu ‘kraljevski stol sedmorice’.
SRPANJ
1. VII. 1928. umro Vjekoslav Klaić, hrvatski povjesničar i pisac.
1. VII. 1966. zloglasni Aleksandar Ranković sklonjen s vlasti.
1. VII. 2013. Hrvatska postala 28. članica Europske unije.
2. VII. 1991. Zagrepčani pokušali spriječiti odlazak tenkova iz vojarne “Maršalke”
prema Sloveniji. Poginuo Raveno Čuvalo.
3. VII. 1948. u Hrvatsku se dragovoljno vratio Božidar Kavran, glavni organizator
“Kavranove skupine” od 96 povratnika u “akciji 10. travnja”. Osuđen
i ubijen.
4. VII. 1939. umro Oton Iveković, hrvatski slikar.
4. VII. 2012. umro Hrvoje Šošić, domoljub, uznik, ekonomist i političar.
5. VII. 1881. papa Leon XIII. uspostavlja nadbiskupiju u Sarajevu, biskupije
mostarsko-duvanjsku i banjolučku, te obnavlja drevnu mrkansko-
trebinjsku biskupiju.
8. VII. 1809. rodio se u Krapini hrv. preporoditelj Ljudevit Gaj.
9. VII. 1409. Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mlecima za 100.000 dukata.
30
10. VII. 1461. umro bosanski kralj Stjepan Tomaš Kotromanić.
10. VII. 1856. rođen Nikola Tesla, hrvatski znanstvenik i izumitelj.
11. VII. 1970. umro Većeslav Holjevac, zagrebački gradonačelnik.
12. VII. 1806. u Zadru objavljen prvi broj tjednika “Il Regio Dalmata - Kraglski
Dalmatin”.
12. VII. 1997. umro Vinko Nikolić, hrvatski pisac, novinar i povratnik iz emigracije.
14. VII. 1971. umro hrvatski književnik Mehmedalija Mak Dizdar.
16. VII. 1911. umro pjesnik August Harambašić.
16. VII. 1960. umro u Madridu sarajevski nadbiskup Ivan Šarić.
16. VII. 2018. nezaboravan doček hrvatske nogometne reprezentacije u Zagrebu
nakon osvajanja srebrene medalje na Svjetskom nogometnom
prvenstvu u Rusiji.
21. VII. 1456. franjevac Ivan Kapistran i Sibinjanin Janko potukli Turke kod
Beograda.
23. VII. 1846. postavljen kamen temeljac franj. samostanu na Širokom Brijegu.
25. VII. 1948. rođen Dražen Budiša, prvak hrv. studenata 1971., uznik, političar.
25. VII. 1990. velikosrpsko okupljanje u Srbu.
25. VII. 1995. osloboditeljska akcija HV-a i HVO-a “Ljeto ‘95” – oslobođen
veliki dio zapadne BiH.
27. VII. 1941. velikosrbi okrutno pobili hrvatske hodočasnike kod Drvara,
također i civile u Bosanskom Grahovu.
27. VII. 1993. Armija BiH zauzela Bugojno; potjerala 15.000 hrvatskih civila;
mnogi zatočeni u logorima i zlostavljani, a neki su “nestali”.
28. VII. 1914. Austro-Ugarska navjestila rat Srbiji. Početak Prvoga svjetskog rata.
28. VII. 1993. masakr Hrvata u Doljanima (Jablanica) od strane muslimanskih
snaga; preživjeli internirani u logor u Jablanici.
29. VII. 1845. Srpanjske žrtve - pokolj u Zagrebu prilikom protumađaronskih
prosvjeda.
29. VII. 1878. austrijska vojska ušla u Bosnu pod generalom Filipovićem.
30. VII. 1934. umro hrvatski učenjak, arheolog don Frane Bulić.
30. VII. 1942. umro u Padovi o. Leopold B. Mandić; proglašen svetim 16. X. 1983.
31. VII. 1347. bribirski knezovi Šubići dobili imanje Zrinj, po kojem se prozvaše
Zrinjski.
KOLOVOZ
1. VIII. 1881. zemaljska vlada u Zagrebu preuzela upravu bivše Vojne Krajine.
1. VIII. 1889. umro Ivan pl. Kukuljević Sakcinski, otac hrvatske povijesti.
1. VIII. 1991. velikosrbi počinili pokolj Hrvata u Dalju.
2. VIII. 1717. oslobođenje Imotskog od turske okupacije.
3. VIII. 1323. umro u tal. gradu Lucan bivši zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić.
4. VIII. 1890. umro bivši hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić.
31
4. - 7. VIII. 1995. operacije “Oluja”; munjevito oslobođenje okupiranih područja
od velikosrpskih snaga; 5. VIII. oslobođen Knin.
6. VIII. 1881. Josip Stadler imenovan nadbiskupom u Sarajevu.
6. VIII. 2009. umrla Savka Daščević Kučar, političarka i ekonomistica.
7. VIII. 1526. sultan Sulejman zauzeo tvrđavu Ilok.
8. VIII. 1928. umro Stjepan Radić, učitelj i vođa hrvatskih seljaka.
9. VIII. 1776. Primorje i Rijeka pripojeni Hrvatskoj.
9. VIII. 1941. četnici pobili 240 Hrvata u selu Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca.
9. VIII. 1992. ubijen Blaž Kraljević, zapov. HOS-a i general bojnik Armije RBiH.
12. VIII.1923. umro u Beču Vatroslav Jagić, veliki hrvatski jezikoslovac.
14. VIII. 1715. Turci teško poraženi kod Sinja. U spomen toga ustanovljena
Sinjska alka.
16. VIII. 1993. pokolj civila od muslimanskih snaga u selu Kiseljak kod Žepča.
18. VIII. 1450. rođen u Splitu Marko Marulić, “otac hrvatske književnosti”.
19. VIII. 1904. u Jajcu rođen hrvatski književnik Nikola Šop.
20. VIII. 1889. rođen u Sv. Roku u Lici književnik i političar Mile Budak.
21. VIII. 1631. umro u Olovu fra Matija Divković, najbolji stariji bosanski pisac.
22. VIII. 1838. grof Janko Drašković osnovao „narodnu čitaonicu“ u Zagrebu.
22. VIII. 1991. uspješna osloboditeljska akcija “Brđani ‘91” na Banovini.
23. VIII. 1973. umro u Chicagu fra Dominik Mandić, hrvatski povjesničar.
24. VIII. 1991. velikosrbi počinili pokolj hrvatskih policajaca u Žutoj Lokvi.
26. VIII. 1939. potpisan sporazum Cvetković-Maček.
28. VIII. 1532. hrvatski junak Nikola Jurišić suzbija Turke kod Kisega.
29. VIII. 1189. Povelja Kulina bana, dane trgovačke posvlastice Dubrovniku.
29. VIII. 1526. velika bitka na Mohačkom polju, pobijedili Turci.
29. VIII. 2004. umro poznati umjetnik Ivan Lacković Croata.
RUJAN
3. IX. 1944. svečano otvorena rezidencija i potom (1952.) samostan hrvatskih
franjevaca u Chicagu.
4. IX. 1848. hrvatski ban Josip Jelačić prešao Dravu i proglasio ujedinjenje
Međimurja s Hrvatskom.
6. IX. 1979. u Ninu obilježena 1100. obljetnica papina priznanja hrvatske
državnosti; misu slavili kardinal Šeper, svi hrvatski biskupi i preko
25.000 Hrvata.
7. IX. 1566. Nikola Šubić Zrinjski junački pada pod Sigetom.
7. IX. 1619. u Košicama mučen Marko Križevčanin, progl. svecem 2. VII. 1995.
7. IX. 1694. umro u Dubrovniku Andrija Zmajević, barski nadbiskup, književnik
i mecena.
9. IX. 1850. “Matica ilirska” počinje raditi potpuno samostalno.
9. IX. 1493. na Krbavskom polju Turci porazili hrv. vojsku, pade preko 10.000 ratnika.
32
9. IX. 1993. muslim. snage pobile 32 civila u mjestu Grabovica blizu Mostara.
10. IX. 1904. osnovano u Sarajevu hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.
10. IX. 1994. papa Ivan Pavao II. prvi put u Hrvatskoj.
11. IX. 1789. umro Luka Sorkočević, hrvatski skladatelj.
12. IX. 1875. rođen Dragutin Domjanović, hrvatski pjesnik.
14. IX. 1993. muslimanske snage pobile 41 Hrvata u mjestu Uzdol (Prozor)
17. IX. 1859. rodio se u Senju književnik Vjenceslav Novak.
18. IX. 1942. umro Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar.
19. IX. 2007. umro Vlatko Pavletić, uznik, akademik, esejist, kritičar, političar.
21. IX. 1991. ubijen Ante Paradžik, hrvatski uznik i političar.
23. IX. 1526. na saboru u Križevcima knez Krsto Frankopan izabran za “regenta
i protektora” Hrvatske.
24. IX. 1868. hrvatski sabor (u kojem su dominirali mađaroni) primio nagodbu s
Mađarskom.
24. IX. 1945. u Beogradu streljano 18 generala NDH.
25. IX. 1960. u izbjeglištvu umro Viktor Vida, hrvatski književnik.
26. IX. 1551. umro Džore Držić, hrvatski pjesnik.
27. IX. 1527. poginuo pod Varaždinom knez Krsto Frankopan.
30. IX. 1775. rođen veliki hrvatski dobrotvor, senjski biskup Mirko Ožegović.
30. IX. 1930. rođen Ivan Aralica, hrvatski književnik.
LISTOPAD
1. X. 1882. posvećena đakovačka katedrala, koju je 1866. započeo biskup Josip
Juraj Strossmayer.
1. X. 1942. velikosrbi napravili pokolj Hrvata u Poljicima.
1. X. 1969. umro Joza Kljaković, hrvatski slikar.
1. X. 1991. velikosrpska JNA razorila hrvatsko selo Ravno u Hercegovini;
otpočeo rat u BiH.
1. X. 1991. opći frontalni napad velikosrpskih udruženih snaga na ključne točke u
Hrvatskoj; počinje obrana Dubrovnika; uspješna bitka za Čepikuće.
2. X. 1897. u Zagrebu praizvedba opere “Porin” Vatroslava Lisinskog.
2. X. 1997. umro Grgo Gamulin, hrvatski povjesničar umjetnosti.
2. X. 2007. umro Šime Đodan, hrvatski uznik, ekonomist, političar.
3. X. 1998. Papa Ivan Pavao II proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim.
4. X. 1749. umro barun Franjo Trenk, vođa “Trenkovih pandura” u ratovima u
Njemačkoj.
7. X. 1908. Austro-Ugarska proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine.
7. X. 2015. objavljeno da je Paul L. Modrich, Amerikanac hrvatskih korjena
dobio Nobelovu nagradu iz kemije.
7. X. 1991. JNA raketirala Banske dvore, tadašnji ured Predsjednika RH.
8. X. 1871. započeo ustanak Eugena Kvaternika u Rakovici.
33
9. X. 1076. okrunjen za hrvatskog kralja na Solinskom polju Dmitar Zvonimir.
11. X. 1871. pao u narodnom ustanku kod Rakovice Eugen Kvaternik, domoljub
i političar.
11. X. 1946. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen na 16 godina tamnice.
12. X. 1921. svećenik Dragutin Jesih s drugim domoljubima osnovao u Garyju u
Indiani (SAD) Hrvatsku Katoličku Zajednicu.
13. X. 1991. velikosrbi mučki masakrirali 40 Hrvata u Širokoj Kuli.
15. X. 1977. u SAD-u utemeljena Udruga za hrvatske studije / Association for
Croatian Studies.
16. X. 1895. hrvatski sveučilištarci spalili madžarsku zastavu u Zagrebu.
16. X. 1978. jugokomunisti ubili u Parizu Brunu Bušića, domoljuba, uznika,
emigranta, povjesničara.
16. X. 1982. umro Jakov Gotovac, hrvatski dirigent i skladatelj.
16. X. 1991. poginuo junak i zapovjednik obrane Vukovara Blago Zadro.
17. X. 1991. velikosrbi prognali Hrvate iz Iloka.
19. X. 1874. otvoreno u Zagrebu hrvatsko sveučilište.
21. X. 1992. umro Ante Ciliga, hrvatski komunist/disident, publicist, domoljub,
emigrant.
22. X. 1910. umro u Sinju fra Ivan Marković, ugledni historičar Istočne crkve.
23. X. 1847. hrvatski sabor uveo u sve škole i urede hrvatski jezik.
25. X. 1478. umrla u Rimu bosanska kraljica Katarina.
25. X. 2010. umrla Vesna Parun, hrvatska književnica.
26. X. 1854. rodio se Ksaver Šandor Đalski, hrvatski romanopisac.
29. X. 1908. umro Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski pjesnik.
29. X. 1918. hrvatski sabor raskida veze s Austro-Ugarskom i proglašuje
nezavisnu državu Hrvatsku.
29. X. 1992. velikosrbi okupirali Jajce, protjerali Hrvate i Muslimane.
30. X. 1993. muslimanske snage pobile 17 Hrvata u Varešu; u selu Borovica
zapaljeno 320 obiteljskih kuća i “očišćeno” od Hrvata.
STUDENI
1. XI. 1924. umro u Zagrebu zagrebački pomoćni biskup Josip Lang.
2. XI. 1582. Pavlini utemeljili prvu hrvatsku gimnaziju u Lepoglavi.
5. XI. 1921. u Chicagu od Crne ruke ubijen hrv. domoljub Antun Bolanča-Basetić.
6. XI. 1879. otvoreno u Zagrebu groblje “Mirogoj”.
8. XI. 1987. umro hrvatski književnik Alija Nametak.
9. XI. 1508. umro u Veneciji bl. Gracija iz Kotora.
9. XI. 1884. otvorena u Zagrebu Strossmayerova galerija.
10. XI. 1939. objelodanjeno da je Leopold Ružička nagrađen Nobelovom
nagradom za kemiju.
12. XI. 1703. umro u Gracu zadnji potomak slavne hrvatske obitelji Zrinski.
34
12. XI. 1955. umro Tin Ujević, hrvatski pjesnik.
13. XI. 1991. velikosrpska JNA počinila pokolj u Kijevu Dolu, općina Ravno.
13. XI. 1993. muslimanske snage ubile u fojničkom samostanu fra Nikicu
Miličevića, gvardijana, i fra Leona Matu Migića, vikara.
14. XI. 1391. mučen u Jeruzalemu fra Nikola Tavelić, progl. svetim 21. VI. 1970.
14. XI. 2019. umro Branko Lustig, hrv. film. producent, dvostruki dobitnik Oskara.
16. XI. 1242. kralj Bela IV. izdao “zlatnu bulu”; Zagreb postao “slobodan i
kraljevski” grad.
16. XI. 2012. Haški sud oslobodio svih optužbih generale Antu Gotovinu i
Mladena Markača.
18. XI. 1664. vepar usmrtio u Kuršanečkom lugu bana Nikolu Zrinjskoga.
18. XI. 1991. nakon višemjesečne junačke obrane, Vukovar okupirali velikosrbi.
18. XI. 1991. velikorspski masakr Hrvata u Škabrnji.
18. XI. 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
20. XI. 1991. masakr Hrvata na farmi Ovčara blizu Vukovara.
21. XI. 1862. Ivan Mažuranić izdaje naredbu, da se “ilirski jezik” mora zvati
hrvatski jezik.
22. XI. 1971. početak studentskog štrajka u Zagrebu i diljem Hrvatske.
29. XI. 1943. proglašena (druga) Jugoslavija pod vodstvom komunističke partije.
29. XI. 1957. umrla Marija Jurić Zagorka, hrvatska književnica i novinarka.
29. XI. 2017. Haški sud proglasio krivim i osudio šestoricu Hrvata iz BiH na
dugogodišnju robiju. General Slobodan Praljak počinio samoubojstvo.
PROSINAC
1. XII. 1563. umro u Veneciji hrvatski slikar Andrija Medulić, rodom iz Zadra.
1. XII. 1918. stvorena kraljevina SHS.
1. XII. 1971. “udar” iz Karađorđeva (Srbija); Tito guši “Hrvatsko proljeće”.
2. XII. 2009. umro Vjekoslav Šutej, hrvatski dirigent.
5. XII. 1918. u Zagrebu u krvi ugušen prosvijed protiv stvaranja Kraljevine SHS.
6. ХII. 1586. hrv. ban Toma Erdedi potukao Osmanlije na ušću Glogovnice u Čazmu.
6. XII. 1991. “Crni petak” za Dubrovnik i Osijek – velikosrpske snage granitirale
oba grada svim mogućim sredstvima.
7. XII. 2000. umro Vlado Gotovac, pjesnik, esejist, uznik, govornik i političar.
8. XII. 1638. umro najslavniji dubrovački pjesnik Ivan Gundulić.
8. XII. 1910. umro u Mostaru biskup fra Paško Buconjić.
10. ХII. 1765. umro u Sinju fra Jeronim Filipović, pisac i narodni prosvjetitelj.
10. XII. 1961. Ivo Andrić primio Nobelovu nagradu za književnost.
10. XII. 1993. iz Zagreba krenuo konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu
Srebrenu”; pomoć opkoljenim Hrvatima u Lašvanskoj dolini.
10. XII. 1999. umro Franjo Tuđman, general, disident, uznik, povjesničar i prvi
predsjednik Republike Hrvatske.
35
11. XII. 1852. Zagrebačka biskupija podignuta na čast nadbiskupije.
12. XII. 1760. umro u Zaostrogu narodni pjesnik fra Andrija Kačić Miošić.
12. XII. 1971. uhićen (među ostalim “proljećarima”) Bruno Bušić.
12. XII. 1975. Vladimir Prelog primio Nobelovu nagradu za kemiju.
13. XII. 1881. umro August Šenoa, hrvatski književnik.
14. XII. 1553. umro Hanibal Lucić, hrvatski renesansni pjesnik.
14. XII. 1923. umro Antun Mahnić, krčki biskup, začetnik hrv. kat. pokreta.
14. XII. 1995. u Parizu potpisan Daytonski sporazum.
16. XII. 1866. otkriven u Zagrebu spomenik banu Jelačiću.
16. XII. 1914. umro Ivan Zajc, hrvatski skladatelj.
18. XII. 1980. umro Dobriša Cesarić, hrvatski pjesnik.
22. XII. 1993. muslim. snage pobile 74 Hrvata u Križančevu selu, blizu Viteza.
23. ХII. 1877. održana u Zagrebu na Sveučilištu prva promocija na čast doktora.
28. XII. 1650. umro isusovac Bartol Kašić, hrvatski pisac i jezikoslovac.
28. XII. 1959. umro u Madridu Ante Pavelić, političar, revolucionar i Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske.
29. XII. 1981. umro Miroslav Krleža, hrvatski književnik.
31. XII. 1851. Franjo Josip uvodi tzv. Bachov apsolutizam, koji traje deset godina.
31. XII. 1981. umro Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, hrvatski kardinal.
* Neki od navedenih spomendana preuzeti su iz Hrvatskog kalendara, Chicago, 1963.
Uredništvo
Foto: Tomislav Primorac
Jedan od biliga s nekropole na Zvirićima
36
HUMSKI BILIZI (STEĆCI)
Bilizi, kamici, stećci ili mramorovi, sredovječni nadgrobni spomenici, odavno
su privukli pozornost povjesničara, arheologa i etnologa. Uz njih vezane su mnoge
legende i predaje, pa se nazivaju svatovska ili grčka groblja. Često se nalaze
uz stare komunikacije, pretpovijesne ili rimske ceste, ali se znaju pronaći i na
pretpovijesnim kamenim i zemljanim tumulima. Po dosadašnjim istraživanjima
poznato je oko sedamdeset tisuća biliga, od čega u Bosni i Hercegovini 60.000
(86 posto), a ostatak u Hrvatskoj, Crnoj Gori i u Srbiji. Šire uzevši, bilizi kao
nadgrobnici pojavljuju se u 13. st., s vrhuncem uporabe i razvoja u 14. i 15.
stoljeću i s gašenjem u 16. st. Poradi skupoće izrade i prijevoza njihovi naručitelji
bili su imućnici iz gornjega feudalnog sloja društva.
Po obliku postoje dvije skupine biliga: položeni (ploče, škrinje i sljemenjaci) i
uspravni (stupovi i križine). Najbrojnija grobišta nalaze se na području Hercegovine,
posebice općina Stolac, Bileća, Gacko, Konjic, Trebinje, Široki Brijeg, Posušje i
Mostar. Najveće je srednjovjekovno groblje (700 biliga) oko crkve Sv. Spasa na
izvoru Cetine u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini u Krekovima kod Nevesinja (462
primjerka). Što se tiče oblika biliga, među njima najviše je ploča odnosno škrinja, ali
nije zanemariv broj sljemenjaka, pa i onih u obliku križeva (350 primjeraka).
O podrijetlu biliga, jedinstvenih sredovječnih nadgrobnih spomenika na eu-
ropskom tlu, nema usuglašena gledišta. Jedni su njihov postanak tražili u kame-
nim gomilama (A. Škobalj), drugi da vuku podrijetlo iz praslavenske domovine,
gdje su u obliku kuće bili izrađivani od drveta (V. Skarić), treći da su takve nad-
grobnike pretežito postavljali Vlasi (B. Hrabak, M. Wenzel).
Ima mišljenja da početke svih biliga treba tražiti na vrelu Cetine u Sinjskoj kra-
jini, gdje je njihovo najveće grobište. A. Milošević, podržavajući također vlašku
pretpostavku o bilizima, piše o dalmatinskom tipu biliga, bogato urešenim sljeme-
njacima (Imotski, Sinj, Kupres, Duvno, Livno), čiji je duhovni otac kovač Jurina.
Isti tip sljemenjaka – naše kuće vikovične (Ivan Raos), nalazi se i na grobištima u
Posušju. Povjesničar umjetnosti Ljubo Karaman napisao je 1942. da su bilizi u obli-
ku škrinje u biti nadgobni spomenici koji oponašaju rimske sarkofage: Sredovječni
kovači zadržali su oblik tih ploča, a iskitili ih rustičnim ukrasom prema svom uku-
su i svojim sposobnostima. Oslonac za svoju tvrdnju pronašao je na jednom bi-
ligu u obliku ploče, s troputastim pleternim ukrasom, otkrivenim u Carevcu kod
Glamoča, na koji je bio urezan natpis slovima arhaične ikavice, ukrašen čestotnim
predstavama križa između riječi: [+] Se + kuća + Milutin’ + Maroev[ić’] i negove
+ žene + Vladisave i niju ditce. I u ime Milutin’ da se + nitkor’ ne stavi + š nim.
Ipak, najviše pomnje izazivaju reljefi, ukrasi i simboli na bilizima. Statistički
je utvrđeno da je takvih svega šest tisuća primjeraka. Motivi se mogu svrstati
u više kategorija: bordure i astralni motivi (polumjesec, zvijezda, krug, kružni
vijenac i polujabuka) – 1.500 primjeraka; križevi (grčki, latinski, Andrijin križ,
malteški, tau, antropomorfni) – 1.000 primjeraka; oružje (mač, štit, luk, koplje,
37
sjekira) – 600 primjeraka; životinje (ptice, jeleni) – 200 primjeraka; figure (čo-
vjek, konjanici) – 180 primjeraka; ruka – 150 primjeraka; kolo – 132 primjeraka;
ljiljan i perunika – 120 primjeraka; štap – 44 primjerka i dr. Među bilizima s
ukrasnim motivima ističu se dvije škole: južna s jadransko-mediteranskim i za-
padnoeuropskim osobinama i sjeverna, kontinentalna. U tipične hercegovačke
motive spada povijena lozica s trolisnim umecima, arkade, najčešće s polukruž-
nim ili šiljatim gotičkim lukovima, te štitovi s mačem s donje ili gornje strane
štita. Isto tako na 165 biliga prikazan je lov na jelena, uglavnom u Hercegovini.
Širok spektar motiva odraz je vjerske kršćanske ikonografije. Loza i grožđe pod-
sjećaju na simboliku Isusovih riječi Ja sam istinska loza, a moj otac je vinogra-
dar. Ptice, jeleni i konji mogu simbolizirati selidbu pokojnikove duše. Udubljenja
(kamenice) na bilizima najvjerojatnije su služile za stavljanje svijeće ili ulja po-
kojniku u spomen, rozete (ruže) starokršćanski su simboli još od kasne antike.
Kolo je predstavljeno kao muško, žensko ili miješano, u kojemu se plesači drže
za ruke i plešu. Na pojedinim bilizima u središnjoj Hercegovini prikazuje se žen-
sko kolo, u kojemu žena kao kolovođa nosi obruč, ali je ono odavno iščezlo sa
scene. Predstava kola s jelenom vjerojatno je imala vjersko značenje selidbe duše
na drugi svijet. Dobar dio simbola sa suncem, mjesecom, zvijezdama i kolom
podsjeća na kult mrtvih i liturgijske pjesme koje su se pjevale prigodom ukopa,
Psalmi 148-150: Hvalite Gospodina, vi sve zvijezde blistave, hvalite ga bubnjem
i plesom, hvalite ga strunama i frulom.
Puno se istraživača srednjovjekovne humske i bosanske prošlosti bavilo pred-
stavom ljiljana. Kao likovna stilizacija na bilizima najčešće izgleda poput sta-
bljike s trima listovima. Druga inačica ljiljana podsjeća na križ, a treća na ljudsku
figuru. Katkad se njihovi gornji dijelovi pretvaraju u križeve. Najbrojniji i naj-
markantniji primjerci ljiljana nalaze se u Imotskoj krajini, te oko Kupresa, Duvna
i Livna. Rijedak je u središnjoj i istočnoj Bosni. Kao motiv pojavljuje se prije
biliga na predromaničkim sarkofazima u crkvama u Kaštelima, Tkonu i Pašmanu,
te na čuvenoj škrinji sv. Šimuna u Zadru. Arheolozi su utvrdili da je motiv ljiljana
čest na srednjovjekovnim zlatarskim proizvodima, na prstenju i ukrasnim ploči-
cama, posebice oko Cetine i Knina. M. Wenzel u predstavama ljiljana, koje ona
naziva krin (Fleur-de-lys), vidi glavni motiv kršćanske ikonografije, koji, u kom-
binaciji sa sabljastim listovima, simbolizira Kristovu muku. Međutim, ona tvrdi
da se na bilizima vjerojatnije nalazi perunika (iris) nego ljiljan. Perunika, Iris
pseudacorus (prema Perunu, bogu iz slavenske mitologije?), bila je važna biljka
u antici, njome su Iliri trgovali s Grcima. U staro doba za jednu vrstu peruniku
vezao se pridjev illyrica, koji u kasnijoj sistematizaciji postaje Iris germanica. Na
Sredozemlju može se često susresti upravo ta vrsta, koja je na Balkanu poznata i
pod imenima bogiša, mačinac, sabljarka, sabljica i špade, a u Istri i leluja.
Sredovječnim simbolima na bilizima i danas se pokušava dodati nacionalno
romantičarsko ruho. Govori o tome predstava štapa na bilizima. Stariji istra-
živači tumačili su ga kao djedovski, apostolski (D. Mandić) ili liturgijski štap
38
(M. Miletić). Š. Bešlagić istražujući bilige na Kupresu, taj motiv opisuje također
kao djedovski štap, za koji je kasnije napisao da simbolizira bosanskoga sve-
ćenika. M. Wenzel smatra da se radi o tau križevima, a M. Vego u njima vidi
predstavu svijećnjaka. Početkom 21. st. štap je ponovo našao u medijima, ali kao
štap bosanskoga Dida, s kojim je dočekao sultana Mehmeda i predao mu ga. K
tomu, pisalo se da je štap simbol državnosti Bosne. Zaboravilo se, međutim, da je
predstava štapa, katkad bogatije urešena, poznata i u Hercegovini (Široki Brijeg,
Grude, Posušje, Ljubuški, Stolac), gdje je Crkva bosanska imala minornu ulogu.
Naime, južno od Konjica nije bilo hiža, vjerskih domova, počesto i gostinjaca
sredovječnih krstjana. Štap je od pamtivijeka simbol moći, ne samo duhovne već
i svjetovne. Humski bilizi sa štapom najčešće bogato urešeni sljemenjaci, pa su
vjerojatno pod njima pokopani uglednici, možda bogati vlaški knezovi.
Stolačka grobišta biliga spadaju u najpoznatija i najatraktivnija. Po brojnosti,
oblicima i natpisima, njih devetnaest, ističe se groblje u Boljunima, 15 km jugo-
zapadno od Stoca. Tamo je svoja slova usiklo više klesara, zvanih kovači, među
kojima je prvo ime Grubač, koji se u Boljunima potpisao na četiri, a u Opličićima
na tri biliga. Semorad kao dijak (pisar) i kovač potpisuje se u Boljunima na šest
spomenika. Ipak, najslikovitije i najpoznatije grobište biliga neprijeporno je
Radimlja kod Stoca. Smještena je tik uz cestu Čapljina – Stolac, pored rječi-
ce Radimlje, a broji 133 biliga, od kojih su ukrašena 63 primjerka, dok ih je
pet s natpisima. Prvu ozbiljnu monografiju o Radimlji napisao je Alojz Benac,
Sarajevo, 1950. Cesta Stolac – Domanovići presjekla je groblje uništivši tridese-
tak biliga, dok je dvanaest primjeraka danas ostalo na sjevernoj strani od ceste.
Najviše su ukrašavani sljemenjaci i škrinje. Od floralnih motiva česta je se zavije-
na crta s trolistom (lozica), zatim pleteno uže i spiralne zavojnice. Predstava štita,
uglavnom s mačem, pojavljuje se na sedamnaest spomenika. Među vjerskim sim-
bolima najzastupljeniji je križ, koji je uklesan na trinaest spomenika. Na složenim
motivima radimskih stećaka susrećemo predstave životinja, lova, kola i turnira.
Zaštitni znak Radimlje nedvojbeno je muška figura s uzdignutom rukom, koja se
pojavljuje na pet biliga. Različita su mišljenja o tim likovima. Jedni tumače da je
riječ o pripadnicima plemićkih obitelji koji su tu pokopani, drugi govore o here-
tičnim simbolima Isusa Krista, treći kako se radi o molitvenim zazivima Bogu, ili
svetačkim likovima, kao što je Sveti Vid.
Da bi se u cijelosti razumjela problematika sredovječnih biliga treba ih osvijetliti
i u arheološkom kontekstu. Nažalost, prilično je malo sustavno istraženih grobišta.
Iz materijala koji je poznat: Biskup (Konjic), Grborezi (Livno), Gnojnice (Mostar)
Veličani (Popovo Polje), Ravanjska Vrata (Kupres), Ričice (Imotski), Bisko i
Maljkovo (Sinj) i Zagvozd, uočavaju se neke značajke grobne arhitekture i načina
pokapanja. Dva su osnovna tipa ukopa – pokojnici položeni u zemljanu raku i pokoj-
nici položeni u kamene grobnice, formirane od neobrađenih kamenih ploča (oblož-
nice), pokrivene kamenim pločama (poklopnice), ili bez njih. U zemljanu raku poka-
pa se isključivo jedna osoba, a kamene grobnice mogu se katkad koristiti višekratno.
39
Pokojnik se ukapa nauznak, u ispruženu položaju, s glavom prema zapadu i nogama
prema istoku, što je inače osnovna grobna orijentacija, uz odstupanja u smjeru ju-
goistok-sjeverozapad. Ruke su većinom prekrižene preko grudi. Zidane grobne rake
mogle su biti pravokutne, trapezne, katkad i ovalne. Zabilježeni su ukopi u drvenim
kovčezima, ili su grobovi oblagani i prekrivani daskama, dok su vrlo rijetki primjeri
s truplom umotanim u platneni pokrivač. Pod biligom povremeno se postavljalo kru-
pno kamenje radi ravnoteže nadgrobna kamena. Grobnica je obično na dubini od 80
do 100 cm, prosječnih dimenzija 200 x 50 x 40 cm. Uz pokojnike znalo se pronaći
kakav prilog – mletački ili dubrovački novčići iz 14. i 15. st., naušnice, prsteni, fibu-
le, ogrlice i dugmad. Prema djelomičnim antropološkim istraživanjima pokojnici su
svrstani u krug brahikefalna dinarskoga stanovništva (Ž. Mikić).
Sumarno gledajući, bilizi su kršćanski srednjovjekovni grobovi, sa simbolima
na kojima se osjeća snažan utjecaj romanike i gotike, u kojima dominira kult smrti
i čovjekovo uskrsnuće, bez ikakvih heretičnih primjesa – katarskih, manihejskih
ili još manje bogumilskih. Ekaterina Papazova ukazuje na sličnosti između
biliga i ukrasa na grobnim spomenicima u Bugarskoj, domovini bogumilstva. U
bugarskim kamenim reljefima, koji potječu iz 18. i 19. st., ona pronalazi simbole
i motive slične onima na bilizima – likove ljudi i životinja, mitološka i fantastična
bića, sunce i mjesec i sl. Ta istovjetnost nema veze s bogumilstvom, ona pokazuje
sličnost tradicije, tema i simbola koji su univerzalni, bez obzira ne vrijeme i
prostor (Bogomilski nadgrobni pametnici v Bosna i Hercegovina, Sofija, 1971).
Riječ-dvije o natpisima na bilizima, njih oko četiristo, koji još kriju mnoge
tajne drevnih kovača (Grubač, Dragiša, Pavko, Ratko, Pribil, Miobrat) i dijaka
(Semorad, Gojčin, Ivko, Bratoja, Radoje, Divin), kako to svjedoči pjesnik Petar
Gudelj: U bilige je usičena naša knjiga mrtvih. Među njima opet se ističe Stolac,
sa 44 natpisa. Nijedan natpis na bilizima nema formulacija koje bi se mogle od-
nositi na heretično učenje. Uz uobičajene uvodne i završne poruke, katkad mo-
ralne, pokajniče ili opominjuće, najčešće je na njima uklesano ime pokojnika
ili pokojnice, njihov društveni status, ali i vrijeme pokopa, prema godini nakon
rođenja Kristova, ili u dane dotična vladara. Stoga su natpisi na bilizima drago-
cjena vrelo mnogim strukovnjacima. Ako je domovina kamenih spavača stara
Humska zemlja, tada je opravdano sredovječne nadgrobne spomenike na područ-
ju Hercegovine zvati humskim bilizima. Sukladno tome, pismo na humskim
bilizima, koje se razlikuje od drugih ćiriličnih pisama više grafijski i pravopisno
nego morfologijom slova, treba nazivati humčicom.
U korpusu navedenih natpisa na humčici provedena je njihova pomnjiva tran-
sliteracija, u malim zagradama dopunjene su pisareve pokrate, u uglatim zagra-
dama možebitna rekonstrukcija natpisa, dok su poluglasovi označeni apostrofom.
Natpis službenice Božje (rabe) Polihranije, Veličani, Trebinje (1377.-1391.)
V’ ime O(t’)ca i S(i)na i S(ve)t(a)go D(u)ha. Se leži raba B(o)žia Polihranija a
zovom’ mir’skim’ gospoja Radača, župana Nen’ca Čihorića kuć’nica, a nevjesta
40
župana Vrat’ka i sluge Dabiživa i tep’čije Stip’ka, a kć’i župana Mil’tjena
Draživojevika, a kazn’cu S’n’ku sestra. A postavi s’ biljeg’ ne(n) s(i)n’ Dabiživ’
s’ B(o)žiom’ pomoščiju sam’ svoim’ ludmi, a v’ dni g(ospodi)na krala Tvr’tka.
Natpis Gojsave Sanković, Biskup, Konjic, (1398.-1399.).
A se leži gospoja Goisav’, kći Jurija Baošića, a kuć’nica voevode Radiča. A prista
u kući kazn’ca Sanka i žup(a)na Bilijaka. S počtenijem’ i prija svoju viru i višnu slavu.
Natpis Vignja Miloševića, Kočerin, Široki Brijeg (1404.)
Va ime O(t’)ca i Sina i Svet(a)go D(u)ha, amin. Se leži Vig(a)n’ Milošević’.
Služi banu Stipanu i kralu T(vr’t)ku i kralu Dabiši i kralici Grubi i krala Ostoju. I u
to vrime doide (i) svadi se Ostoja kral’ s hercegom’ i z Bosn(o)m i na Ugre po(id)
e Ostoja. To vrime mene Vigna doide kon’čina i legoh’ na svom’ plemenitom’
pod’ Kočerinom’. I molu vas’ ne nastupaite na me! Ja s(a)m’ bil’ kako vi (j)este,
vi ćete biti kako (j)esam’ ja.
Natpis Stipka Radosalića, Premilovo polje, Ljubinje (14.-15. st.)
I se leži Stipko Radosalić’. Bože, davno ti sam’ legao i vele ti mi (j)e ležati.
Natpis Radosava Herakovića, Boljuni, Stolac (15. st.)
A se leži Radosav Heraković’. Ovo legoh’ na svoi pleme(ni)toi Golubači, i d’
(j)e [zemla] laka [i] bl(a)ga.
Natpis Radoja Stipanova, Radimlja, Stolac (1477.)
Sije leži dobri Radoe, sin’ voevode Stipana, n(a) svoi baštini na Batnogah’. Si
bilig’ postavi na me brat’ moj voevoda Petar’.
Natpis Marka Petrovića, Široki Brijeg (15. st.)
Da se zna kako bi u Marka Petrović’ osam’ sinova od plemena Poimilić’. I
usikoše kamen’ na o(t’)ca Marka i na mater’ Divnu.
Natpis Dabiživa Radovanovića, Ubosko, Ljubinje (15. st.)
A se leži Dabiživ’ Radovanović’. Čo(e)če, tako da si blag!
Radoslav Dodig
Gange
Naše cure po dva sata ćure,
najile se Trumanove pure.
Kad se moja usta raskolače,
sama pita iz tepsije iskače.
Čuvam ovce u brdu kod koza,
moj se dragi na prdavcu voza.
41
Krava mi je otelila bika, „Mrginji su u glavi“ su Romeo i Julija na hercegovački način, samo što niko
glava mu ko u poreznika. ne zijani glave na kraju. Iako su tema i ideja također relevantne za etnografski
zbornik Hrvata Hercegovine, usredotočit ćemo se na jezik.
Više me je smaknula neroza Iz previranja 19. stoljeća izronila je ideja standardnog jezika kao jednog od
nego što je rakijica loza. stupova nacije. Podrazumijevalo se da je za jednu naciju potreban jedan jezik da
bi se učvrstilo zajedništvo i proširilo područje identiteta. Ukoliko je taj entitet
Austrija i Njemačka blizu, imao jedan jezik, smatralo se da ga treba usustaviti, učiniti jedinstvenijim. Poslje-
dice tog pristupa nisu uvijek (bile) dobre, čak i u nekim velikim državama koje
moj dragane, pošalji mi vizu.
visoko cijene jezičnu kulturu i ljubomorno je brane od tuđinskih utjecaja. Sa šire-
njem standarda je povezano i stajalište da je standardni jezik nekako vrjedniji od
Moj dragane, odi u Kanadu, dijalekta, iz čega proizlazi da
da i tamo za budale znadu. je dijalekt zaostao, nazadan,
primitivan, da nekako smeta
Čuvaj, Gospe, švercerskoga stana, razvitku i (nacionalnom) je-
Crne Lokve, Ljubušu i Vrana. dinstvu.
Budući da je razlika izme-
Ja u vojsku na Svetoga Juru, đu standarda i dijalekta pro-
osta mala mišajući puru. izvoljna, dokidanje, odumi-
ranje, nestanak dijalekta bi
Prikupio Boris Brkić trebalo biti jednako grozno
kao i nestanak jezika uopće.
Hoće li Romeov ćaća omečat ili omekšati? Znamo što gubimo odumira-
njem.
L: Svitu moj lipi! Mene je dopalo držat govoranciju. More bit me neće svi ra- Što dobivamo očuvanjem
zumit. Sebet toga, sadana ću zovnit privoditelja. Aje, mlada, doj der! (voditeljica jezične raznolikosti i poseb-
izlazi na pozornicu) nosti je također lako pojmlji-
Dobra i poštena čeljadi! vo – leksička struktura ogra-
M: Poštovani posjetitelji! ničava spoznaju. Jezikom
L: Lipo je vas vidit da ste ovdena došli kućile. Whorfove hipoteze: govor-
M: Drago nam je da ste se došli u ovako velikom broju. nici koji razumiju leksičke
L: Mi u Libuši smo se okupili priklani i odunda smo dumali i dumali šta bi se distinkcije mogu zbog toga
našem narodu svidilo. Skontali smo da nijedan naš čovik ne more brez šprdnje. govoriti o određenim stvari-
M: U Ljubuškom već dvije godine djeluje Klub kulture Libuša. Smatrali smo ma o kojima bez tih distinkci-
da je najljepše započeti svoj rad sa… (stanka) jednom humorističnom kazališ- ja ne bi mogli (ili ne bi mogli tako lako). Raspolaganje tim distinkcijama govorni-
nom predstavom. cima omogućuje da se sjete, percipiraju ili savladaju određene nejezične zadatke
L: Tute smo sve sami izuminili, sve šta će se pripovidat. Tute su naški govor i brže ili potpunije nego što to mogu govornici koji nemaju te posebne leksičke
naški, ljubuški glumci. jedinice ili distinkcije. Jezik je zbilja domovina.
M: Jedan od naših osnovnih ciljeva je očuvanje nacionalne i lokalne kulturne Kazališni instrumentarij pomaže u ovom nastojanju; intonacija, gestikulacija
baštine, tako su autori scenarija, redatelji, glumci… naši sugrađani. Tema i jezik – cijeli jedan parajezik upotpunjen pjesmom i scenografijom.
su također zavičajni. Hoće li Romeov tj. Matin ćaća omečat ili omekšati? Treba li ljudima reći da
Ovo je dio konferanse prije početka kazališne predstave „Mrginji su u gla- čuju samo kad im je u interesu nešto čuti ili, jednostavno, da su gluvoprdasti?
vi“ u izvedbi Kluba kulture „Libuša“. Udruga okuplja amatere – srednjoškolce, Zašto Juliji tj. Ivi njen ćaća samoj ne da ni na klozet?
učitelje, umirovljenike. U konferansi stoji: „Ako štogod ispadne kako ne triba, Boris Brkić
nemojte nam zamirit, jerbo… nismo se mi školali za voga.“

42 43
 Klačine
„Kamen je vječan materijal, slagali su ga Delmati, Daorsi i Narensiji u obrambene
zidove svojih gradina, Rimljani njime popločavali forume i ceste, klesali kipove i
sarkofage, Hrvati zidali bunje i palili klačine, osmanski graditelji smionim kamenim
mostovima povezivali obale Neretve, a Josip pl. Vrancaš kamenim zdanjima u neoro-
maničkom, secesijskom i pseudomaurskom stilu oplemenio hercegovačke prostore.“1
Palili klačine.
Pretvaranje vapnenca u živo vapno (te gašenje vapna) je jedan od starijih ke-
mijskih procesa2 poznatih čovjeku. Budući da se industrijsko vapno u trgovinama
građevinskoga materijala moglo nabaviti tek od 70-tih godina 20. stoljeća, sve do
tada, a u nekim selima i početkom 80-tih, palila se klačina.

Foto: Jure M. Rupčić

Fotografije su preuzete iz knjige Archibald R. Colquhoun, Ethel Colquhoun,

The Whirlpool of Europe, Harper, London, New York, 1907.

Klačina na Hardomilju

O toj tehnologiji, odakle je došla, kad ju je tko usvojio i sl. možemo ponešto
saznati lingvističkom analizom. P. Skok uz pojam klak spominje i domaći japanj
te standardni, panslavenski termin vapno.3 Klačina bi dakle bila vapnenica. No, u
hercegovačkom idiomu je prevladao latinizam calx koji je njima došao iz sumerskog
1
Radoslav Dodig u Joško Belamarić, Kamen naš svagdašnji, RERA, Split, 2012, str. 174.
2
CaCO3(s) → CaO(s) + CO2(g), dodavanjem vode živom vapnu dobivamo gašeno Ca(OH)2
3
prasl. *vapьno (rus. vápno, polj. wapno) ≃ *vapa: boja (rus. vápa), stprus. woapis

44 45
i stoji u vezi s posuđenicama iz graditeljske terminologije koju Praslaveni nisu
poznavali.4 Klak je ulogu našao i u eufemističnom izrazu: „Živoga ti klaka/kreča!“.
Rupa za klačinu se kopala gdje je bilo dovoljno kamena i drveta. Kamen se
iskopavalo, odlamalo od gromada ili vadilo iz vodotoka. Ložilo se tanje drvo vi-
soke energentske vrijednosti (draču, grab) jer se veće čuvalo za druge namjene ili
za prodaju. Promjer rupe je bio
od 3 do 5 aršina5. Visina klači-
ne se uglavnom podudarala s
promjerom. Temeljni kamen ili
sopnjače su redane po rubu, a na
njih je dolazila plitka, spljošte-
na kamena kupola – ćemer. Na
vrhu kupole nalazio se zaglavni
kamen (čep, klin).
Slijedilo je zidanje košulji-
ce, a kamen u ispuni se slagao
pozorno da bi se ostavio prolaz
vrelome zraku. Ako bi vatreni-
ce – šupljine bile nedovoljno
velike, kamen ne bi izgorio do
kraja. Klačina se toplinski izoli-
rala zbijenom vlažnom crveni-
com koja se nasipala u prostor
između košuljice i pletera od
jasenovine, grabovine ili drino-
vine. Na vrhu je bio pivac – du-
guljast kamen koji je pobijelivši
Klačina - presjek i prevrnuvši se pokazivao da je
klačina izgorila. Da bi se to do-
godilo, moralo se postići temperature iznad 800 stupnjeva °C, ložiti danonoćno;
više od 20 sati i 100 naramaka drva za svaki aršin promjera klačine.
Klačina se hladila nekoliko dana. Klak se koristio u spoju s crvenicom za vezivo
pri gradnji kuća, utvrđivanju čatrnja; bilile su se kuće i krmetari, dezinficirala voda.
Težina sopnjača, udaljenost sirovine, količina drveta koje je trebalo usjeći i nepre-
stano ložiti, jar, vještina i strpljenje za zidanje svoda… ljudi nisu plakali, ali jest gora:
Plači, goro, eto klačinara,
Teskerčana i Ardomiljčana.
Boris Brkić (Humac, 1984.)
Crtež je preuzet sa: www.dobrkovici.com/index.php/przenje-klacine/
4
Vrijedi spomenuti i glagol kalkulirati; od latinskog calculus – kamenčić; kamenčićima se brojilo
5
1 aršin=~75cm
46
Lišnjaci
Svi iz starijih generacija dobro pamte kako se u Hercegovini (i drugim
krajevima jadranskog priobalja) sadivalo lišnjake. To je bio dio našeg života i
redovnih godišnjih obaveza. Kako se lišnjaci, kao i mnoge druge stvari
iz naše donedavne prošlosti, zaboravljaju, ovdje donosimo iz osobnog
sjećanja kratak opis kako su sadivani lišnjaci i zašto.
U kasno ljeto (negdje iza Velike Gospe) kresalo se hrastove (dubove i
cerove) i jasenove grane koje su bile stare 3-4 ili više godina. Alat za kresanje
sastojao se od kosirića i/ili kosirače, kosora i sikrice, a i sikira je uvijek bila
pri ruci ako je trebalo nešto deblje odsjeći. Bio je to naporan i mučan posao.
Obično se kaže „muški“ posao, ali bome znam da je to radila i moja majka s
nama djecom i poneke druge žene kojima su muževi „nestali“ u ratu i poraću.
Kresanje je zahtijevalo snagu, ali i još više kresačkog iskustva i vještine.
Oštar kosirić ili sikirica i vješta ruka skidali su granu jednim zamahom. Bile
bi ljetne vrućine, pa je znoj zadavao dosta jada i k tome bi se po glavi i tijelu
osipale s grana i stabla suhe grančice, komadići kore, mahovine i prašine, a
mravi su ujedali. U starim dubovima znalo je biti osa, sršljenova, a ponekad
bi susreli i zmiju na stablu.
Posebnu glavobolju su zadavali „prčimravi“. Oni su uvijek bili spremni
na napad, neustrašivi su i bez milosti u obrani „svog prostora“. Bilo ih je
lako prepoznati jer su crvenkaste boje i kad krenu u napad, stražnjica im se
okrene prema gore, te ih zato i zovemo prčimravi. Ali nije bilo druge, svako
stablo je trebalo okresati i kad zatreba poći „u rat“ s prčimravima. Dubovi s
prčimravima bi bili najbrže kresani!
Skresano granje se ostavljalo 2-3 dana da se osuši i potom se sadivao liš-
njak. Ako je u toj ogradi (šumi) lišnjak bio sadivan u prošlosti, onda je obično
lišnjak slagan svaki put na istom mjestu. Ako ne, pronašlo bi se manja „čistina“
na barem malo povišenom mjestu da ne bi voda mogla doći ispod lišnjaka. Na
sredini te čistine stavljana je stožina, ojače pravo i visoko drvo koje je trebalo
postaviti u zemlju i dobro učvrstiti. Idealno je bilo naći manju čistinu i usred nje
visok i prav hrast koji bi poslužio za stožinu. U ovom slučaju bilo je sigurno da
je stožina čvrsta i sigurna. Ako stožina nije bila „živa“, onda bi ju debljom ži-
com učvrstiti za obližnja stabla ili za klinove zabijene u zemlju. Kad je sve bilo
gotovo, zategnuli bi žicu na svim stranama da lišnjak stoji uspravno „ko svića“.
Važno je bilo osigurati da se lišnjak zbog vjetra ne bi s vremenom nageo.
Na dan sadivanja lišnjaka trebalo je više osoba koje bi skupljale i slagale
po nekoliko grana zajedno. Slagalo se uvijek deblji dio grana u „naramke“,
to jest koliko može osoba zahvatiti objeručke i ponijeti do stožine. Liš-
njak je sadivala iskusna osoba. Trebalo je od grana napraviti
pravilan krug oko stožine (polumjer oko 2 metra). Vrh
grana bio je okrenut prema stožini, a deblji dio
prema vani. Ako su grane bile dulje od po-
47
lumjera, onda su vrškovi grana prelazili na drugu stranu stožine. Tako je sredina
lišnjaka bila uviše od ruba. Jedna osoba je na lišnjaku naramak po naramak ujed-
načeno slagala grane oko stožine i zbijala ih, a drugi bi ih sa zemlje dodavali.
Ako bi „stručnjak“ bila starija osoba, onda bi se netko mlađi popeo na lišnjak i
po uputama stručnjaka radio što mu se kaže i ujedno učio „zanat“. Kad je
lišnjak „narastao“ malo uviše, onda bi grane dodavali vilama sa dva roga.
(Takve vile su rabljene za tršenje i nošenje drače u „naviljcima“).
Kad su gotovo sve grane bile posložene, onda je trebalo lišnjaku napraviti
kapu koja je štitila lišnjak da se u njega niz stožinu ne zalije kišnica ili
otopljeni snijeg. Trebalo je na kraju dva ili tri sloja hrastovih grana sa što
većim listovima okrenuti tako da deblja strana grane stoji uz stožinu a
lisnati dio pada prema rubovima lišnjaka. Za istu svrhu poneko je stavljao i
slamu oko stožine. Obično bi se na vrh svega prebacilo više poduljih i težih
komada drveta („osječaka“) da ne bi vjetar podigao i raznio grane s lišnjaka.
U istu svrhu znalo se žicom vezati po dva komada debljeg drveta i prebaciti
preko lišnjaka. Na ovaj način s kape bi se kišnica slijevala s lišnjaka i lišće
bi ostalo suho sve dok bi bilo vrijeme lišnjak „razvršiti“ – skinuti kapu, to
jest počelo grane skidati i davati ovcama i kozama (dok ih je bilo) da brste
suhe listove.
Nekoć je u Hercegovini bilo podosta ovaca, a ispaša je bila slaba,
posebice zimi. Sijeno se davalo samo krupnoj stoci, a ovce i koze su se
morale „snalaziti“ po brdima i privatnim ogradama. Svrha sadivanja lišnjaka
je bila prehraniti stado u najgore dane godine. Nakon što bi ovce našle
kakvu takvu hranu po brdu ili u obiteljskoj ogradi, dotjeralo bi ih se do
lišnjaka i skinulo nekoliko grana da pobrste. One bi to jele kao poslasticu.
Grane s lišnjaka bi se također donosilo doma, pred kuću ili pred pojatu/
štalu i davalo da ovce brste. Ovisilo je koliko daleko je bio lišnjak od kuće.
Suhe i obršćene grane s lišnjaka zvali smo „lišnjačina“, a i „brstine“
(obršćena grana). To se donosilo kući, slagalo na prikladno mjesto u
dvorištu i ložilo na ognjištu (ili kasnije u šporetu). Lišnjačina je služila
za potpaljivanje vatre ili kad se kuhalo nešto što je tražilo jak plamen,
brzo zagrijavanje, kao pečenje uštipaka. Zato se znalo reći da „gori k’o
lišnjačina”.

Branje jasenova lista (manjanje grma)

Drugi način osiguravanja zimnice ovcama (i kozama) bilo je branje
lista sa grana jasena. Ljudi bi jedne godine kresali grane za lišnjak, a
slijedeće tri-četiri godine s tih isti stabala bralo se lišće, također negdje
nakon Velike Gospe. Dakle obitelji koje su imale nekoliko ograda šume
uspostavile bi ciklus kresanja lišnjaka i branje jasenovine i tako osiguravali
zimnicu za ovce.
Berba grma je obično bilo organiziran „radni pothvat“. Naime, uz kućnu čeljad
iskupili bi se susjedi i prijatelji, uglavnom mlađi svijet, pa i malo odraslija djeca.

Lišnjak (Slađana Milićević)

48 49
Svatko bi imao kakvu torbu oko vrata, pravu ili napravljenu od vreće, i krenuo bi
u berbu grma od jasena do jasena. Tadašnja stabla jasena bila su relativno niska,
otprilike koliko je jedna osoba prosječne visine mogla sa zemlje okresati grane ili
obrati lišće kroz godine kad su nove mladice iz stabla rasle.
Branje lista/grma bila je prigoda za druženje, pjesmu i
šalu. Znalo je biti po 10-15 i više osoba i cijela ograda je
odjekivala smjehom i pjesmom. A na kraju dana mlađi bi
se valjali u gomili svježeg jasenova lista, punoj mladenačkog veselja
i mirisa prirode. Rijetko bi netko brao lišće sam ili samo s ukućanima.
Takav dan bi bio dosadan i zamarajući. Ali kad se nađe veselo društvo
mlađarije, onda bi to bio dan šale, veselja i radosti.
Obrani grm/list bi se dogonio doma, negdje na prikladnu mjestu
osušio i potom strpao u suho mjesto. Obično bi to bilo u potkrovlju
pojate/štale i zimi, kad se ovce vrate s ispaše (ako se to ispašom moglo
zimi zvati!) u jasle bi im se bacalo suhog, zdravog i hranjivog jasenova
lista kao dodatak prehrani.
Lišnjaci i branje grma-jasenova lista su dio hercegovačke etnograf-
ske baštine pa neka ostanu „živjeti“ barem na papiru i u sjećanju.
Ante Čuvalo
Slike: vile; kosor; kosirača; kosirić (kosirić ima oštru “petu” na
debljoj strani, a kosirača nema).
Nekoć i danas!
Crtica iz 1906. godine o iseljavanju Hrvata
“Jedno od najživotnijih naših javnih pitanja jest iseljeničko. Narod
bježi ovamo ne samo iz siromašnih krajeva domovine, nego i iz plod-
nih te bogatih. Dokaz je to, da se pozvani faktori u Hrvatskoj ne brinu
za radničko i gospodarsko pitanje naroda; nastoje o tome nešto samo pojedinci,
ali općega se rada ne vidi. A narod sam nije se mogao vlastitim silama podignuti
pod dosadašnjim sistemom korupcije i političke potlačenosti. Taj je sistem držao
učitelje i škole, činovnike i sve upravne urede u duševnoj skučenosti: slobodno
misliti i govoriti nije se dalo, pa nije čudo, da je narod u takvim prilikama zaostao
u radnoj vještini i trgovačkoj sposobnosti. Tereti i troškovi su pak svaki dan rasli,
pa ljudi ne znadoše drugo, nego bježati u Ameriku.
A na mjesto našega čovjeka useljuje se u domovinu tudjinac.... i svaki ovaj
dobro prolazi, pače se obogaćuje. Tisuće pak naših ljudi, koji ovamo dodjoše, da
od zla pobjegnu, snalazi ovdje često veća nevolja, nego se i zamisliti dade.”
Hinko Sirovatka
Chicago, Hrvatska zastava, br. 24, 14. lipnja 1906.
50
ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U LJUBUŠKOM
u novije vrijeme
Putovanje kroz prošlost Ljubuškog kraja velika je i zanimljiva pustolovina,
koja sa sobom nosi (ne)očekivano velika saznanja koja su tek unazad nekoliko
godina, oživljenim arheoloških istraživanjima, ugledala svjetlo dana.
Naime, u Ljubuškom je, sa znanstvene strane (prema relevantnim pokazate-
ljima koji su objavljeni u Arheološkom leksikonu BiH), popisano oko 120 arhe-
oloških nalazišta koja pokrivaju raspon od neolitika pa sve do kasnog srednjeg
vijeka. Međutim, sve do 2013. godine provedena su tek četiri značajnija arheo-
loška zahvata – to su: dva u Docima (Vitina) kojima su rukovodili Ćiro Truhelka
(1893.), odnosno D. Sergejevski (1956.), jedno arheološko istraživanje u Dra-
čevicama u Donjim Radišićima (1894.) pod vodstvom Franje Fiale i jedno na
Gračinama (Humac) pod vodstvom Ive Bojanovskog (1977. – 1980.). Zna li se
da su sva obavljena istraživanja ostala nedovršena ili su prilikom istih primjenji-
vane onodobne metode istraživanja (posebno u doba prije II. sv. rata) koje su, za-
hvaljujući novim tehnologijama i saznanjima, napuštene, dolazimo do zaključka
kako je grad Ljubuški uistinu pravi nebrušeni arheološki dijamant koji samo čeka
da ga netko otkrije i predstavi cjelokupnoj znanstvenoj, a posebno široj javnosti.
Važan trenutak u pokretanju novijih arheoloških istraživanja u Ljubuškom do-
godio se krajem 2013. kad je mladi ljubuški arheolog Mirko Rašić inicirao revizij-
ska arheološka istraživanja kasnoantičke crkve (poznatije kao „Oratorij u Bo-
rasima“) u Docima (zaseok u Vitini). To je bio trenutak kad je gradska vlast
uvidjela potencijal kulturno-povijesne baštine Ljubuškog i intenzivnije
krenula ulagati u kulturno-povijesnu baštinu kako bi ona opstala i po-
stala jedan od kotača pokretanja turizma i stvaranja novih vrijednosti.
Upoznavanje sa arheološkim istraživanjima počinjemo s
pećinom Ljuta – ranoneolitičkim lokalitetom impresso kulture
(6500. – 4600. g. pr. Kr.) u Crvenom Grmu (zaseok Radalj)
istraživanom u više kampanja tijekom 2017.
Do otkrića ovog lokaliteta došlo je zahvaljujući
neumornom ljubuškom tragaču za kulturno-povijesnom
ostavštinom – Vinku Hercegu iz Prologa koji je obavijestio
arheologa Mirka Rašića o svojim saznanjima koji je sa
svojim kolegama (Odjel za arheologiju Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Mostaru) pristupio ovom
lokalitetu. Prilikom sondažnih istraživanja nađeni su,
osim najznačajnijih ulomaka keramike impresso kulture, i drugi
mnogobrojni arheološki predmeti, među kojima ćemo spomenuti
vrhove kremenih strelica iz ranog neolitika koji su svojevrsna
rijetkost s ove strane Jadrana. Vrh kremene strelice, pećina Ljuta
51
 Nekoliko godina prije pronalaska impresso kulture u pećini Ljuta u Crvenom Željezno doba u Ljubuškom zastupljeno je na više lokaliteta, ali sustavna ar-
Grmu, zaljubljenik u povijest Krešo Vujević s Humca je šetajući po predjelu Ljubuš- heološka istraživanja obavljena su tek nedavno na inicijativu M. Rašića i to na
kog polja zvanom Beriš nailazio na mnogo arheoloških predmeta i ulomaka kerami- lokalitetu Mrljanovac u Radišićima gdje su otkrivene nekropole helenističkog
ke koji pripadaju mahom antičkom dobu. Mirku Rašiću su za oko zapeli neki ulomci tipa iz razdoblja 4. – 1. st. pr. Kr. s brojnim pokretnim materijalom, italskog
koji nikako nisu mogli pripadati antičkom dobu i u kojima je prepoznao mnogo i grčkog podrijetla koji svjedoči o kulturnim (trgovačkim i duhovnim) vezama
stariji – neolitički materijal koji je pripadao srednje i kasno neolitičkim kulturama koje govore o povezanosti Ljubuškog kraja sa udaljenim mjestima sredozemnog
(danilskoj i hvarsko-lisičićkoj bazena, a stanovnici ovog područja mogu se možda smatrati jednim od najranijih
kulturi – 4500. – 3500. g. pr. heleniziranih zajednica u današnjoj BiH.
Kr.). M. Rašić je u studenom Doba antike u Ljubuškom najpoznatije je po rimskom vojnom logoru na Gra-
2015. organizirao probna ar- činama (Humac) kod Ljubuškog. Revitalizacija tog lokaliteta – koji se nalazi pod
heološka iskopavanja u Lju- zaštitom države (nacionalni spomenik) pokrenuta je kroz međunarodni projekt
buškom polju na predjelu Be- prekogranične suradnje „Connecting Separated – Povezivanje razdvojenog“ (Grad
riš na Humcu. Probna iskopa- Solin i Općina Ljubuški, 2015. – 2017.), a nastavljena sustavnim arheološkim
vanja dala su dobre rezultate, istraživanjima 2017./18. godine koje je vodio prof. dr. sc. Brunislav Marijanović s
pa su 2015./16. pokrenuta djelatnicima Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, te
sustavna arheološka istraži- studentima svih godina studija arheologije Filoz. fakulteta Sveuč. u Mostaru.
Ulomci keramike impresso kulture vanja pod vodstvom prof. dr. Rimski vojni logor na Gračinama veliki je potencijal za razvoj kulturnog tu-
iz pećine Ljuta u Crvenom Grmu sc. Brunislava Marijanovića i rizma, te zajedno sa najstarijim muzejom u BiH (muzej franjevačkog samostana
Odjela za arheologiju u Mostaru. Tijekom tih istraživanja pronađeno je i dijelom sv. Ante Padovanskog na Humcu iz 1884. godine) i tvrđavom hercega Stjepana
istraženo srednje i kasno neolitičko nalazište (4500. – 3500. g. pr. Kr.). Najznačajnija Vukčića Kosače – predstavlja okosnicu Ljubuškog identiteta i čini kulturno-povi-
saznanja koja su proistekla iz tih arheoloških iskopavanja predstavlja otkriće neoli- jesnu baštinu važnim kotačićem gospodarskog unapređenja Ljubuškog.
tičkog naselja otvorenog tipa i njegove nastambe sa čvrstim kamenim temeljima, a
mnogobrojni su nalazi i keramike, sjekira, ritona (kultnih posuda), itd.
Što se tiče područja Ljubuškog u doba eneolitika (3500. – 2000. g. pr. Kr.), ono
još uvijek nije arheološki istraženo, ali znamo da su u mjestu Prolog, na predjelu
zvanom Obzidine koje se nalazi na kamenitom platou nad poljem Rastoka, uočeni
eneolitički ulomci keramike ukrašeni nepravilnim trokutastim ubodima. Ova gradi-
na je kružnog oblika – promjera 90 m i površine 6300 m2, i zahtjeva velike logističke
napore ako se jednog dana krene u njeno arheološko proučavanje.
Za razliku od eneolitika – brončano doba u Ljubuškom je zastupljeno i uočeno
na mnogo više lokaliteta (gomile, gradine...). U Staroj Teskeri, na mikrolokaciji
Brložina, pod vodstvom Mirka Rašića i Tina Tomasa (djelatnika
Odjela za arheologiju u Mostaru) provedena su 2015. godine za-
štitna arheološka istraživanja groba iz kasnog brončanog doba
(1200. – 800. g. pr. Kr.), a od nalaza se ističe spiralno-naočalasti
privjesak. Do arheoloških iskopavanja u Staroj Teskeri došlo je
na poziv vlasnika parcele Stipe Granića koji je prilikom obrade
tla naišao na potencijalni arheološki lokalitet i o tome obavijestio
nadležne institucije u Ljubuškom (Muzej na Humcu – tadašnjeg ku-
stosa fra Milana Jukića, te arheologa Mirka Rašića – tada djelatnika
općine Ljubuški za kulturna pitanja).
Nekropola helenističkog tipa, Mrljanovac (Radišići)

52 53
 Ranije smo već spomenuli istraživanja kasnoantičkog kompleksa s ranokr-
šćanskom crkvom u Docima (Vitina), na mikrolokaciji Šipkova Glavica koja je
pokrenuo M. Rašić i kojima su arheološka iskopavanja u Ljubuškom pokrenuta
nakon gotovo 34 godine zatišja. U blizini kasnoantičkog kompleksa nađeni su
i kasnoantički grobovi s prilozima, a nešto istočnije istražena je i kasnoantička
ranokršćanska crkva.
Razdoblje srednjeg vijeka ostalo je nekako u zavjetrini (kao i na širem po-
dručju), ali iz ovog doba potječe jedan od najvažnijih simbola Ljubuškog, a to
je Humačka ploča. Ona je ustvari oltarna ploča/menza i jedan je od najznačajni-
jih i najstarijih spomenika pismenosti na prostoru BiH. Nastala je krajem 11. ili
početkom 12. st., a pisana je bosanicom s nekoliko (5) slova glagoljice, što nam
daje naslutiti da se ranije koristila glagoljica. Sve do 1958. bila je uzidana u pro-
čelje franjevačkog samostana sv. Ante Padovanskoga na Humcu kod Ljubuškog,
a danas se čuva u muzeju tog samostana – najstarijem muzeju u BiH (osnovanom
1884.). Dimenzije ploče su: dužina 68 cm, širina 59 cm, debljina 15 cm, a njena
je težina 124 kg. Natpis na ploči ima 80 slova u 25 riječi i uklesan je spiralno u tri
reda u obliku četverokuta, kako bi se mogao čitati prilikom obilaska oko oltara.
Na kraju ovog arheološkog putovanja dolazimo do „krune“ i simbola Grada
Ljubuškog, a to je tvrđava hercega Stjepana Vukčića Kosače. Arheološka istraži-
vanja na tvrđavi hercega Stjepana Vukčića Kosače u Ljubuškom još nikada nisu
bila provedena, a upravo je u tijeku prikupljanje dokumentacije i u 2020. godine
očekuje se početak arheoloških istraživanja kao i restauracija i konzervacija tvr-
đave hercega Stjepana koja bdije nad gradom Ljubuškim.
Marina Boban (Ljubuški, 1985.)
Kasnoantička ranokršćanska crkva iz Gornje Vitine, zaseok Doci
(Izvor fotografije: M. Rašić, u: Starokršćanski kompleks u Docima kod Vitine: rezultati
revizijskih arheoloških istraživanja, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, br. 35,
2018.,54
str. 226. i 237.)
GRANICA NA KLEKU
U POVODU 300. OBLJETNICE
POŽAREVAČKOG MIRA (1718. – 2018.)
Nakon što su uspješno izišli iz rata s Ruskom Carevinom (1710. – 1711.) i na-
kon što se njihova druga tradicionalna protivnica – Habsburška Monarhija upustila
u Rat za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.), da bi povratili izgubljena područja
u mletačko-osmanlijskom Morejskom ratu (1684. – 1699.) u istočnom Sredoze-
mlju i u Dalmaciji, Osmanlije su 9. prosinca 1714. navijestili rat Mlečanima.
Povod ratu bilo je mletačko odbijanje izručivanja crnogorskih izbjeglica, koje
su se na poziv ruskoga cara Petra I. Velikog 1711. pokrenule protiv Osmanlija i
pred osmanlijskim napadom (1714.) sklonile pod mletačku zaštitu. Neki incidenti
na moru, posebno mletačko zarobljavanje 1714. osmanlijskoga trgovačkog broda
nakrcana vrijednom robom, kao odgovor na stalna osmanlijska gusarenja bili su
također povod ratu.
U rat s Osmanlijama na strani Mletačke Republike 1716. uključila se i Habs-
burška Monarhija. Nakon trogodišnjega ratovanja u Grčkoj, Dalmaciji, Slavoniji,
Ugarskoj, Vlaškoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, rat je završen mirov-
nim sporazumom u srpnju 1718. i uspostavljene su granice prema Osmanlijskom
Carstvu koje su i danas, s malim promjenama, važeće u dijelu južne Hrvatske.
Osmanlijsko osvajanje Moreje
Osmanlije su u lipnju 1715. pokrenule svoje snage, oko 70.000 vojnika i 80
ratnih brodova, da bi zauzeli Moreju (Peloponez), poluotok u jugoistočnoj Grč-
koj, gdje su Mlečani imali dosta značajnih utvrda, s posadama ukupne jačine
nešto više od tisuću pripadnika slaba borbenoga morala. Konjicu su činile tri pu-
kovnije lakih konjanika i jedna pukovnija hrvatskih konjanika (Croati a cavalo).
Garnizon teritorijalaca u glavnom morejskom gradu Naupliji (Navplion) imao
je 1.279 pripadnika, također na najnižem stupnju borbenosti. I domaće grčko
stanovništvo, nezadovoljno nametnutom tuđinskom mletačkom vlašću, nije bilo
sklono pružanju odlučnijega otpora Osmanlijama.
Procjenjuje se da su Mlečani u istočnom Sredozemlju imali samo osam tisuća
vojnika, uglavnom plaćenika. Mletačka mornarica, uglavnom 42 manja broda, ne-
kad nepobjediva, za ovaj rat nepripravna, nije pružila odlučan otpor moćnoj osman-
lijskoj mornarici koja je kroz Dardanele uplovila u Egejsko more. I kad se osman-
lijska mornarica 8. lipnja 1715. pojavila pred otokom Tine (Tinos), umjesto otpora,
mletački zapovjednici su predali otok. Osmanlije su 20. lipnja uplovile u Korintski
zaljev i pet dana kasnije se iskrcale na Moreju, pustošeći po poluotoku. Dok se
je providur (poglavar) Korinta Giacomo Minotto braneći Akrokorint odlučno pet
dana odupirao nadmoćnom osmanlijskom bombardiranju, poglavar Egine (Aiyina)
u Salaminskom zaljevu Francesco Bempo 7. srpnja 1715. predao je otok i tvrđavu.
55
 Dva dana kasnije, Osmanlije su opkolile glavno mletačko uporište Naupliju
(Navplion). Branitelji te vrlo važne tvrđave održali su se devet dana. Nakon što su
je Osmanlije osvojile, izvršile su pokolj nad njezinim braniteljima, a neke su, pa
i glavnoga providura Alessandra Bema uputile za veslače na galijama. Mletačka
mornarica, zbog nejedinstva u zapovijedanju, nije pomogla ni braniteljima
Spinalonge i Sudi, a kad su se te dvije neprijateljske mornarice srele kod rta
Matapana (Tainaron), Osmanlije su izbjegle bitku. Izbjegle su bitku i 12. kolovoza
1715. u zaljevu Kalamata (Kalamai).
Dva dana kasnije mletačka posada Modone (Methoni) napustila je obranu.
Uglavnom, zbog toga što mletačke posade nisu pružile ozbiljniji otpor, Osmanlije
su u rujnu 1715. osvojile morejski poluotok i sva mletačka uporišta između Egej-
skoga i Jonskoga mora. Istodobno su zauzele i dvije posljednje mletačke utvrde na
otoku Kreti, ostale pod njihovom vlašću nakon mirovnoga zaključivanja dvadeset-
petogodišnjega Kandijskog rata (1669.).
Osmanlijski napad na Dalmaciju
Da bi otežale mletačku obranu u istočnom Sredozemlju, a možda i povratile u
prethodnim ratovima (posebno u Kandijskom (1645. – 1669.) i Morejskom ratu
(1684. – 1699.)) izgubljena područja u Dalmaciji, Osmanlije su u lipnju 1715.
pokrenule svoju veliku vojsku, po objektivnoj procjeni oko 60.000 operativnih i
pomoćnih snaga, prema Cetinskoj krajini i dalje po Dalmaciji.
Nakon što su Osmanlije 7. siječnja 1715. u Sinju navijestile rat Mlečanima u
Dalmaciji, čitava pokrajina se pokrenula. Glavni providur Angelo Emo izradio
je njezin obrambeni plan u kojem su trebale sudjelovati snage redovite vojske
i ukupno stanovništvo podizanjem tzv. pučkog ustanka. U prvim mjesecima
1715. Mlečani su zauzeli utvrde Trilj, Čačvinu, Prolog, Plavno, Strmicu i Glavaš
nedaleko Vrlike. Osmanlijski je plan bio brzim i jakim napadima zauzeti prostor
sve do Zadra, unijeti paniku i strah među pučanstvo te opkoliti i izolirati tvrđave.
Kad se je u Dalmaciji saznalo da se Osmanlije okupljaju na Kupresu i kod
Livna, nastao je opći strah, nemir i nered među pučanstvom koje je bježalo u
sigurnije prostore. Pokrenute su određene mjere kako bi se sinjsku tvrđavu op-
skrbilo oružjem i hranom i poduzeto je sve nužno u jednom takvom presudnom
trenutku, okupljanje vojnih snaga te ohrabrivanje pučanstva i njegovo sklanjanje
u sigurnija mjesta. Određen je sustav motrenja i obavješćivanja o neprijateljskom
kretanju. I splitski nadbiskup Cupilli 22. srpnja 1715. posjetio je sinjsku tvrđavu,
potaknuo zapovjednike i vojnike na odlučnu obranu od kršćanskoga neprijatelja
te proglasio jubilej – svetu godinu – da se izmoli pomoć u ratnim neprilikama.
Osmanlijska je vojska pod zapovjedništvom bosanskoga namjesnika
seraskera Mustafa-paše Čelića, Mostarca, 23. srpnja krenula od Livna. Njezina
je prethodnica istoga dana preko Prologa stigla do rijeke Cetine i utaborila se
kod mjesta Obrovca. Već sutradan su pustošili sela Potravlje, Satrić, Lučane i
Zelovo, a dan nakon toga oko 6.000 Osmanlija napalo je drvenu utvrdu Otok na
56
rijeci Cetini koju je branilo 170 mještana. Nakon dva dana borbi Otok je zauzet i
većina je njegovih branitelja i stanovnika izginula ili odvedena u zarobljeništvo.
Osmanlije su, osim na Sinj, usmjerile svoje snage i prema Klisu, Neoriću, prema
Čačvini, Vrlici, Drnišu, Petrovu polju i Kosovu polju. Od Drniša su odbijeni, a
Vrliku su zauzeli nakon trodnevne borbe, zauzeli su Čačvinu i kulu na Gardunu.
Različiti su podaci o brojnosti sinjskih branitelja: sedamsto, tisuću, tisuću i pet
stotina pod zapovjedništvom sinjskoga providura Zorzija Balbija. Uz branitelje su
bile i njihove obitelji. Sedmorica franjevaca, predvođenih glasovitim fra Pavlom
Vučkovićem, i don Ivan Filipović Grčić, pred slikom Majke od milosti (Gospe
Sinjske) na oltaru sv. Barbare u crkvici sinjske tvrđave predvodili su zanosne
molitve za nebeskom pomoći i poticajnim govorima bodrili branitelje, a nekad i
s oružjem sudjelovali u obrani.
Napad na sinjsku tvrđavu Osmanlije su započele 7. kolovoza. Nakon što su
branitelji odbili neprijateljski poziv na predaju, slijedeći dan su zapalili naselje
(varoš) ispod tvrđave i novosagrađenu crkvu sa samostanom. Svakodnevno od
8. do 13. kolovoza osmanlijsko je topništvo nanosilo teška oštećenja tvrđavi,
branitelji su stalno bili izloženi puščanoj vatri i na zidove tvrđave redali su se
opći napadi svim mogućim sredstvima.
Osmanlije su poduzele osobito jak napad u zoru 14. kolovoza ali su nakon že-
stoke trosatne borbe odbijeni. Taj je neuspjeh u napadača prouzročio pometnju i
opće bježanje. Zbog nesuglasja oko juriša na tvrđavu među janjičarima i Albanci-
ma došlo je do sukoba, napadačima je nedostajalo hrane i vode, zavladale su bolesti
dizenterija među vojnicima i sakagija među konjima. Dok su branitelji posljednjim
snagama odolijevali neprijatelju, od Klisa i Splita primicala se je mletačka vojska,
najavljujući s okolnih visova raketama braniteljima svoj skorašnji dolazak i pomoć.
U takvim prilikama osmanlijska je vojska noću 14. na 15. kolovoza krišom
napustila opsadu Sinja i preko Cetine i Prologa povukla se prema Livnu, ostavlja-
jući veliko mnoštvo mrtvih, oružja i drugih ratnih sredstava. Pobožni branitelji u
svemu tomu vidjeli su pomoć Majke od milosti (Sinjske Gospe) kojoj su se usrd-
no molili i zbog toga joj se sve do danas iskazuje zahvalnost. Procjenjuje se da
su Osmanlije imale do 15.000 poginulih i nastradalih u napadu na Sinj, a sinjski
branitelji su imali oko 30 poginulih i 45 ranjenih. Nakon povlačenja Osmanlija od
Sinja, njihove su snage napustile Vrliku, a oteta im je i tvrđava Čačvina.
Osmanlijski napad na otok i grad Krf
Osmanlijsko-mletački rat je nastavljen i 1716. godine. Napadom na Jonske
otoke, Osmanlije su prvo osvojile Lefkadu (Santa Maura) i utvrdu Butrinto nasuprot
gradu Krfu. Potom su osmanlijske snage s oko 33.000 pripadnika, 8. srpnja 1716.
iskrcale se na Krfu, najvažnijem jonskom otoku i strateški vrlo važnom za obranu
ulaza osmanlijskoj mornarici u Jadransko more. Nakon zauzimanja utvrda Mantoki,
Garica, Avrami i Spasitelj, osmanlijske su snage 19. srpnja stigle pred zidine Krfa
i počele s opsadom grada.
57
 Obranu grada vodili su providur Antonio Loredan i njemački feldmaršal Jo-
han Mathias Schulenberg s posadom od osam tisuća pripadnika. U borbi im je
pomagalo udruženo papinsko, mletačko, španjolsko, toskansko i đenovsko bro-
dovlje. Visoke obrambene zidine i odlučni branitelji uspješno su onemogućili
nekoliko osmanlijskih jurišnih napada.
Na dan 9. kolovoza nad Krfom je vladala jaka oluja, potopila je brojne
napadačke brodove i prouzročila brojne ljudske žrtve. Zbog tih velikih materijalnih
i ljudskih gubitaka, Osmanlije su 11. kolovoza prekinule opsadu grada Krfa, a 22.
kolovoza potpuno su napustile otok Krf. Branitelji su bili uvjereni da im je u
obrani pomogao Sveti Spiridion – zaštitnik otoka Krfa.
Tim osmanlijskim porazom mletačka je mornarica preuzela inicijativu u istoč-
nom Sredozemlju, povraćeni su otoci Santa Maura i tvrđave Preveza i Vonizza
(Vonitsa). U tijeku daljega ratovanja mletačka je mornarica napredovala sve do
Dardanela i 12. lipnja 1717. kod otoka Imroza sudjelovala u neodlučnoj bitci s
Osmanlijama. Četiri dana kasnije Osmanlijama je preotet poluotok Atos, a 20.
srpnja nanesen im je poraz kod Ceriga u zaljevu Paganije.
Mlečani osvajaju dubrovačko zaleđe
I u ovom ratu, kao i u prethodnom Morejskom ratu, Mlečani su nastojali osvojiti
dubrovačko zaleđe, povezati svoj posjed u sjevernoj Dalmaciji s onim u Boki Kotorskoj
i tako onemogućiti dubrovačko-osmanlijsku trgovinu, važnu za gospodarstvo obiju
58
država. S tim ciljem u studenome 1716. osvojili su Carinu, između Brgata i Ivanjice,
glavni prolaz u Osmanlijsko Carstvo i prema drugim zemljama u unutrašnjosti s
kojima su Dubrovčani trgovali, i doveli u pitanje dubrovačku trgovinu.
Habsburška Monarhija uključuje se u rat
Da bi Mlečanima olakšala operativna djelovanja u Dalmaciji i Hercegovini,
Habsburška Monarhija je 13. travnja 1716. godine obnovila savez s Mletačkom
Republikom i u lipnju iste godine pokrenula rat protiv Osmanlijskoga Carstva.
Istodobno jake osmanlijske snage, u srpnju, prešle su Savu, ali su bile suzbijene i
odbačene. Habsburške su snage ratovale u Pounju, za Novi i Bihać, prešle Savu,
zauzele Brod, Dubočac, Kobaš i Derventu te u sjevernoj Bosni zauzele Dobor,
Brčko i Bijeljinu, a hrvatske snage pod zapovjedništvom banskoga namjesnika
Ivana Draškovića zauzele su Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu, prešle Savu i zau-
zele Brebir (Gradišku) dok je habsburški vojskovođa Eugen Savojski 5. kolovoza
1716. kod Petrovaradina porazio glavninu osmanlijskih snaga. U daljnjim borba-
ma napredovao je kroz Banat, gdje je nakon dva mjeseca opkolio i 12. listopada
prisilio na predaju Temišvar, posljednju značajnu osmanlijsku tvrđavu u Ugar-
skoj, a protivničke osmanlijske snage odbacio na desnu obalu Save i Dunava.
Osmanlije ponovo napadaju Dalmaciju
Osmanlije su i u 1716. napali Sinjsku krajinu. Iz Livna su 9. srpnja spustili se niz
Prolog, ali su Cetinjani, tri dana prije bili obaviješteni o opasnosti, sklonili blago i
djecu na sigurno te spremno dočekali neprijatelja, potukli ga i s neznatnim plijenom
odbili ga prema Livnu. Borbe za Dalmaciju obnovljene su i u 1717. godini. Osman-
lije su u svibnju 1717. provalile u Sinjsku krajinu i pustošili Potravlje i Maljkovo.
Habsburgovci napreduju preko Dunava
Dok su Osmanlije planirale novi prodor svojih snaga u Transilvaniju, Ugarsku
i Hrvatsku, habsburške su se snage u proljeće 1717. okupile oko Pančeva,
pripremajući se za napad na Beograd. Dunav su, jačine oko 1000.000 pripadnika
pod zapovjedništvom feldmaršala Savojskog, prešle 15. lipnja kraj Višnjice
istočno od Beograda, te četiri dana kasnije počele pripremati opsadu, a 23. lipnja
počele s bombardiranjem Beograda. U nastavku borbi, 16. kolovoza, osmanlijskoj
vojsci, koja je hitala u pomoć opsjednutom Beogradu, nanesen je težak poraz, a
dan kasnije, 17. kolovoza, i branitelji Beograda prisiljeni su na predaju. Ubrzo
se je predao i Šabac, važno osmanlijsko uporište na desnoj obali Save u Mačvi.
Oslobođenje Imotskoga 1717. godine
Glavni providur za Dalmaciju Alvise Mocenigo, na inicijativu imotskih
franjevaca predvođenih fra Stjepanom Vrljićem i fra Lovrom Šitovićem, izbjeglim
pred osmanlijskim nasiljem u početku 1715. s Prološkoga Blata u Omiš, i bogatoga
trgovca – izbjeglice iz Mostara Mate Šoića, u ljeto 1717. odlučio je zauzeti Imotski.
59
Šoić je obećao Mlečanima platiti topove ako bi ih izgubili pri oslobađanju Imotskoga,
a franjevci su se angažirali na prikupljanju dragovoljaca među Imoćanima i
Sinjanima. Mocenigo je taj zadatak povjerio generalu Emu i bojniku Rizzu.
Napad na Imotski započeo je topničkom vatrom 27. srpnja 1717. Iako su
Osmanlije pružale žestok otpor napadačima, ipak su se 1. kolovoza predale, a
neki su pobjegli u Hercegovinu. U vrijeme imotske akcije, Sinjani su predvođeni
kolonelom Ferrijem i kapetanom Tomom Žankom na Prologu osiguravali mogući
osmanlijski protuudar iz Livna i Glamoča, a također su predvođeni serdarom
Stipanom Vučkovićem istaknuli se u zauzimanju imotske tvrđave zbog čega su
neki bili nagrađeni položajem i plaćom.
Ratovanja u 1717. i 1718. godini
I u tijeku 1717. Mlečani su poduzeli jače akcije u Neretvi i dubrovačkom zaleđu
te zauzeli područje od Neretve do Herceg-Novoga na ulazu u Boku Kotorsku,
osvojenog u prethodnom ratu, 1687. godine. Osvojili su i područje do Mostara,
koji su dijelom spalili. U listopadu iste godine zajedno s Crnogorcima poduzeli
su bezuspješni napad na Bar. Sljedeće godine, 1718., habsburške su snage zauzele
Zvornik, također važno osmanlijsko uporište na lijevoj obali Drine u Bosni.
Mirovni sporazum 1718. godine
Trogodišnje ratovanje je vojno i gospodarski iscrplo zaraćene strane, a i poli-
tičke prilike općenito za sve njih nisu bile povoljne. Osmanlije su gubile na skoro
svim bojišnicama. Dok su Habsburgovci vodili uspješne borbe u sjevernoj Srbiji,
Španjolci su zauzeli habsburški posjed Sardiniju. Osmanlije su, engleskim po-
sredovanjem, ponudile prijedlog o sklapanju međusobnoga mira. Habsburgovci
su zbog poteškoća oko pitanja španjolske baštine prihvatili prijedlog mirovnih
pregovora a slijedili su ih i Mlečani. Mirovni pregovori počeli su u rujnu 1717., a
službeno su vođeni od 5. lipnja do 12. srpnja 1718. u šatorima ispred Požarevca,
mir je potpisan 21. srpnja 1918. po čemu je i dobio ime Požarevački mir.
Taj mirovni sporazum bio je najveći uspjeh Habsburgovaca u proširenju prema
jugoistoku Europe. Dobili su istočni Srijem, Temišvarski Banat, pet okruga u Ma-
loj Vlaškoj (Olteniju), šest okruga u sjevernoj Srbiji (između rijeka Drine, Morave
i Timoka, do Ćuprije i Paraćina), Bijeljinu, šest do deset kilometara širok pojas do
planina južno od Save u Bosanskoj Posavini i u Pounju, s gradovima Dubicom,
Kostajnicom i Bosanskim Novim.1 Mlečani su izgubili Moreju i dva posljednja
uporišta na Kreti, a sačuvali su otoke južnije od Otrantskih vrata, dobili su dio Al-
banije, do Skadarskoga jezera, i gusarsko sjedište Drač. Izgubili su sve osvojeno u
1
Svi habsburški osvajački dobitci južno od Save i Dunava, u Srbiji, Bosni i Vlaškoj, bili
su beogradskim mirom (18. rujna 1739.), nakon rata 1737. – 1739. vraćeni Osmanlijskom
Carstvu. Mirom u Svištovu 4. kolovoza 1791., nakon ratovanja 1788. – 1799., Hrvatska
je proširena za Cetingrad, Drežnik i granični pojas od Ličkog Petrova Sela preko Zavalja
i Lapca do Kupirova, Kaldrme i Vagana.
60
Hercegovini i Gabelu na Neretvi dobivenu u prethodnom ratu, a dobili su osvojene
utvrde u dinarsko-kamešničkom području i Imotski. To posljednje mletačko proši-
renje u Dalmaciji, crtom Klek – Žaba – iznad Metkovića – Imotski – Sinj – Vrlika
i Knin, poznato je pod imenom najnovija stečevina (acquisto nuovissimo), a samo
razgraničenje po generalnom providuru Mocenigu – Linea Mocenigo.
Mlečani napuštaju osvojena područja u Hercegovini i Dalmaciji
Dubrovčani su, da ne bi razgraničenjem došli u izravni dodir s Mlečanima
tradicionalnim neprijateljima Dubrovačke Republike, kroz diplomatsku mrežu
od Beča i Carigrada do Travnika, Trebinja i Drača, poduzeli sve kako bi se to
i ostvarilo. Oni su, uza sve poteškoće u mirovnim pregovorima, uspjeli da su
Mlečani, kao i 1699. Karlovačkim mirom, morali napustiti osvojena područja u
Hercegovini i Dalmaciji i vratiti ih Osmanlijama.2
Da bi osmanlijska i dubrovačka granica ostala jedinstvena i da Dubrovčani ne
bi došli u izravni dodir s Mlečanima, stvoreni su pomorski koridori u Klekskom
zaljevu i Sutorini. Osmanlije se nisu mogli služiti tim koridorima, njihov je
suverenitet dopirao do mora i koridori su za njih bili „mare mortum“ ili „mare
clausum“ u koja se, bez odobrenja Mletačke Republike (do 1797.) i kasnije
njezine slijednice Habsburške Monarhije, nije moglo uplovljavati.3
Osmanlije su, protivno odredbama Požarevačkoga mira, u tijeku vremena,
prvo u istočnom dijelu Klekskog zaljeva, pravdajući to obrambenim razlozima
uzurpirali uski pojas u Gornjem Kleku, za oko 4,5 kilometra, i dio poluotoka
Kleka, od 1333. vlasništvo Dubrovačke komune, a zatim, oko 1815., koristeći
ondašnje političke prilike, koridor su samovoljno proširili na poluotoku Klek
i uzurpirali Pontu Kleka do 1857., kad je uključena u katastar Dalmacije, a
proširili su koridor i prema zapadu. Nakon austro-ugarskog zaposjednuća Bosne
i Hercegovine 1878., i kad se 1897./98. pristupilo izradi njezina katastra, Ponta
Kleka umjesto u već definiranu pripadajuću katastarsku općinu Slivno, uvrštena
je u novostvorenu katastarsku općinu Gradac-Neum, iako su austrougarske vlasti
sve do svoga nestanka 1918. na vojnim zemljovidima vodili njezinu upravnu
pripadnost Dalmaciji.
Klekski zaljev i dalje neriješeno pitanje
Klekski je koridor od svoga nastanka do danas, tri stoljeća, neriješeno pitanje
koje je mučilo sve države u vezi s njim. Budući da im je odgovarao širi koridor,
Dubrovčani na osmanlijsku uzurpaciju nisu ni reagirali, imajući na umu veći
mletački ustupak. U vrijeme prve habsburške uprave (1797. – 1805.) granični režim
2
U javnosti je mišljenje da su navedeni koridori nastali od dubrovačkoga teritorija.
Naprotiv, „oba koridora nastala su mletačkim povlačenjem s osvojenih dalmatinskih i
hercegovačkih teritorija Osmanskog Carstva“ (Stjepan Ćosić i dr., n. dj., str. 22.).
3
Da bi uspješnije držali blokadu Mlečani su Pontu Kleka i luku Klek na kopnu zauzeli i
ustupili serdarskoj obitelji Nonković, a na ulazu u zaljev stalno su držali ratni brod.
61
ostao je nepromijenjen. Francuzi su 1806. – 1813. negirali tamošnju osmanlijsku
granicu i kroz osmanlijsko neumsko područje izgradili dionicu Napoleonove ceste
od Vukova Klanca do Slanoga.
Za Habsburgovce (1813. – 1918.) rascjepkanost njihova državnog teritorija
u Klekskom zaljevu i Sutorini bio je stalni problem, već od 1815. nastojali su
od Osmanlija otkupiti te enklave i 1830-ih godina nudili su im 17.400 dukata
za oba koridora, ali bez pozitivna rješenja. U Kraljevini SHS Klekski koridor
je ukinut 1922., nakon upravne reorganizacije te države. Kada je uspostavljena
socijalistička Jugoslavija, Republika Bosna i Hercegovina uspostavljena je u
okviru odluka Berlinskog kongresa iz 1878. s Klekskim koridorom i s koridorom
Sutorina. Dvije godine kasnije, 1947., koridor Sutorina odlukom nekih političara
prepušten je Republici Crnoj Gori. Nakon što je 1945. uspostavljen koridor
Klek-Neum u granicama Bosne i Hercegovine, na Ponti Kleka uspostavljena je
hrvatska (dalmatinska) granica. To je ostalo sve do raspada SFRJ 1991. godine.
Međutim, kada se 1974. godine, na osnovi odgovarajućih zakona radilo na
omeđivanju katastarskih općina, tada su Ponta Kleka i poluotok Klek te Veliki
i Mali Školj u Malostonskom zaljevu koji pripadaju općini Duba Stonska još iz
vremena Dubrovačke Republike, jednostrano i bez predstavnika SR Hrvatske,
uvršteni u katastarsku općinu Neum u Bosni i Hercegovini. Na osnovu tada
sastavljenih lažnih dokumenata, neki su hrvatski dužnosnici 1999. u Sarajevu,
svakako slabo upućeni u problematiku o kojoj su odlučivali, nasjeli na njihovu
62
lažnost i sudjelovali u potpisivanju Ugovora o državnoj granici između Bosne
i Hercegovine i Republike Hrvatske u vezi s Pontom Kleka te Velikog i Malog
Školja tobože pripadajućim općini Neum u BiH.
Budući da Hrvatski državni sabor još nije ratificirao taj ugovor na štetu
Republike Hrvatske, a niti će ga ratificirati jer povijest i njezini sačuvani
dokumenti o toj problematici svjedoče suprotno, da su poluotok Klek s Pontom i
Velikim i Malim Školjem pripadali državi Dubrovačkoj Republici čiji je zakoniti
slijednik suverena Republika Hrvatska.
Dr. sc. Anđelko Mijatović
Literatura:
Luka Ilić Oriovčanin, Lovorike gradiškoga narodnoga graničarskoga puka br. 8 opjevaju
narodne pjesme, Zagreb, 1874., str. 97. – 104.;
Grga Novak, Prošlost Dalmacije II, Od Kandijskog rata do Rapallskog ugovora, Zagreb,
1944., str. 233. – 234.;
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1959., str. 830. – 835.;
Vojna enciklopedija, sv. I, Beograd, 1970., str. 563.;
Karlo Jurišić, Katolička crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba turske
vladavine, Zagreb, 1972., str. 26. – 27.;
Vojna enciklopedija, sv. 5, II. izdanje, Beograd, 1973., str. 542;
M. D., Johan Šulenberg, Vojna enciklopedija, Beograd, 1975., sv. 9, str. 569.;
Galib Šljivo, Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. – 1878., Beograd, 1977.;
Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808., 2. dio, NZ MH, Zagreb, 1980., str. 205. – 209.;
Josip Ante Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knj. 1., Sinj, 1995., str. 179. – 204.;
Andrija Nikić, Oslobođenje Imotske krajine od Turaka, Čuvari baštine 1738. – 1988.,
Imotski, 1989., str.173. – 189.;
Milan Kruhek, Granice Hrvatskoga Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima
(Od mira na Žitvi 1606. do mira u Svištovu 1791.), Povijesni prilozi 10, Zagreb, 1991.,
str. 39. – 76.;
Anđelko Mijatović, Iz riznice hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1996., str. 291. i 293.;
Stjepan Ćosić – Niko Kapetanić – Pero Ljubić – Nenad Vekarić, Hrvatska granica na
Kleku, Dubrovnik, 1999.
63
 FOTO PRILOG proslava 100 godina župe grljevići

64 65
 ŠkolskE sestrE u RamI

Ove godine Školske sestre franjevke slave trostruki jubilej. Družba slavi 150
godina otkako je nastala u Sloveniji, 120 godina prisutnosti u Hercegovini i 80
godina nazočnosti i djelovanja sestara u Rami. No, povijest družbe Školskih se-
stara franjevki započinje u Grazu, u Austriji. Njihov cilj i namjena djelovanja bila
je pomaganje najprije onima koji nisu imali mogućnost školovanja u ustanovama
gdje se plaćala školarina. Broj djece u školama je rastao te su se počele stvarati
podružnice Školskih sestara franjevki. Tako je godine 1869. nastala družba Škol-
skih sestara u Mariboru te je bila prva crkvena redovnička ustanova koja je nastala
u Sloveniji. Školske sestre franjevke su upravo iz Maribora prije 120 godina došle
u Hercegovinu, točnije u Mostar, gdje su preuzele sirotište za nezbrinutu herce-
govačku djecu. Iz Mostara su svoje djelovanje proširile po Hercegovini i Bosni.
Prije 80 godina su Školske sestre stigle iz Mostara u Ramu. Tu obljetnicu obilje-
žile su na Šćitu. Za tu je prigodu došlo nekoliko sestara franjevki kako bi zahvalile
Bogu za dobra djela i za svoj doprinos Rami. Slavlje je počelo svetom misom, a na-
kon mise prikazan je film u kino dvorani Franjevačkoga samostana na Šćitu o radu
i djelovanju Školskih sestara franjevki. O dolasku, obljetnici i filmu, za medije je
govorila sestra Petra Bagarić. Ona je navela kako ove godine slave trostruki jubilej,
a povod za posjet Rami upravo je
osamdeseta obljetnica djelovanja
u ovom kraju te zahvala Rami
odakle potječu mnoge sestre fra-
njevke. Svetom misom zahvalni-
com sjetile su se svih sestara koje
su rodom iz ove župe te i svih
onih koje su djelovale u ovoj župi.
Posjet su iskoristile i za druženje
s ramskim župljanima, a filmom
su upoznali nazočne s povijesnim
dolaskom i djelovanjem sestara.
Na kraju je sestra Emanuela
posvjedočila o svom životnom
pozivu i kako je njezin početak
redovničkoga života obilježio baš
ovaj samostan na Šćitu u kojemu
je kao mlada sestra djelovala.
Upravo su Franjevački samostan
i crkva bili od velikoga značenja
za opstanak i ostanak ramskoga
puka na ovim prostorima.
Naime, samostan se spomi-
nje već u 16. st., a kroz povijest
FOTOGRAFIJE: IVAN KORDIĆ BABIĆUŠIĆ I MARIO GLAMUZINA Foto: Damir Mišura
su samostan i crkva bili nekoliko

66 67
puta spaljeni, uništeni i opljačkani. Najpoznatiji je događaj iz 1687. godine kada
je crkva spaljena i kada su franjevci zajedno s dijelom ramskih katolika odselili
u Cetinsku krajinu. Sa sobom su ponijeli vjerske dragocjenosti, a među njima i
Gospinu sliku koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju i zove se Gospa
Sinjska. Također, treba spomenuti i događaj iz Drugog svjetskog rata kada je spa-
ljena crkva, uništen arhiv i knjižnica. Godine 1942. četnici su spalili ramska sela i
ubili preko tisuću ljudi. Tek što se narod malo oporavio od strašnih zločina iz Dru-
goga svjetskoga rata, došla je nova nevolja. Godine 1968. izgrađena je brana na
rijeci Rami koja je stvorila umjetno jezero. Ramljaci su opet bili prisiljeni napustiti
svoja ognjišta te su se raselili po raznim krajevima, a najviše po Slavoniji. Tada su
potopljena cijela sela i najplodnija zemlja od koje su Ramljaci živjeli.
Nakon tolikih rušenja, paljenja, pljačkanja, nevolja i tragedija, Franjevački samo-
stan je postao oazom mira. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika progla-
sila je kulturni pejzaž i područje Franjevačkog samostana i crkve nacionalnim spome-
nikom Bosne i Hercegovine. Samostansko dvorište zovu i „galerija na otvorenome“
jer su tu svoje mjesto našle skulpture: Ramski križ, Ramska majka, Diva Grabovčeva,
Posljednja večera te Spomen-ploča s imenima svih stradalih u zadnja dva rata.
Također, u sklopu samostana djeluje i Etnografski muzej. Muzej je jedini ta-
kve vrste u Bosni i Hercegovini, a prikazuje povijest i način života stanovnika
ramskoga kraja. Ipak, najsnažniji dojam na čovjeka ostavlja Ramski križ, rad
akademskoga kipara Mile Blaževića. Ramski križ je simbol stradanja i patnje
ramskog naroda kroz povijest, ali je isto tako i simbol vjere, otpora i opstanka
hrvatskoga katoličkog naroda u Rami. Danas je Rama, Ramsko jezero i cijeli
ramski krajolik poznat i izvan okvira Bosne i Hercegovine i s pravom ga nazivaju
biserom Hercegovine.
Jure Burić (Rama, 1978.)
Foto: Damir Mišura
68
SESTRE MILOSRDNICE U LJUBUŠKOM
Povijesna crtica i tri svjedočenja
Povijesna crtica
Redovničku družbu sestara milosrdnica utemeljio je u Francuskoj godine 1633.
sv. Vinko Paulski, zajedno sa sv. Lujzom de Marillac. Misija nove zajednice bila
je (i ostala) skrb za najpotrebnije: siromašne, bolesne, djecu, ostarjele, nemoćne,
napuštene...
Na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, sestre milosrdnice sv. Vinka došle
su iz Tirola u Zagreb 1845. Na zamolbu apostolskog vikara fra Paške Vujičića sestre
dolaze 1871. u Sarajevo i otvaraju škole. Samo godinu dana kasnije (1872.) s istom
svrhom došle su u Mostar na poziv apostolskog vikara fra Anđela Kraljevića. Njihova
misija se proširila i na druga mjesta u Bosni i Hercegovini: Dolac kod Travnika,
Banja Luka, Derventa, Livno, Žepče, Tomislavgrad, Brčko, Bugojno... U hrvatskim
zemljama, do godine 1974. postojale su dvije provincije sestara milosrdnica,
zagrebačka i splitska, a te godine utemeljena je posebna provincija za BiH.
Samostan i škola u Ljubuškom
(Preuzetio iz zapisa sestara milosrdnica)
„Mostarski biskup Buconjić tražio je sestre za Ljubuški s namjerom da sestre
otvore školu. U tu svrhu biskup je ponudio sestrama jednu od tri starije kuće koje
je imao u Ljubuškom. Zemaljska vlada iz Sarajeva je u ožujku 1898. dozvolila
otvorenje škole u Ljubuškom koju bi vodile sestre. Iz Zagreba su krenule 20. 07.
tri sestre i stigle u Ljubuški 26. 07. 1898. Narod u Ljubuškom je sestre lijepo
primio i dočekao. S vremenom je narod sestrama postao iskreno privržen. Sve je
bilo dobro, ali su sestre preko pola sata morale dnevno hodati do crkve. No, ipak
su sve podnijele i bile sretne. I u školi su sestre lijepo radile, pa je ljubuška filijala
s vremenom postala omiljela misijska stanica Družbe u Hercegovini.
Budući da su sestre bile smještene u jednoj staroj kući koju je darovao biskup
Buconjić, a pokazalo se veliko polje rada, sestre grade kuću na međi Ljubuški –
Humac. Gradnju je vodila s. Vilanova Grgić, koja je inače radila kao učiteljica
u osnovnoj školi koju su vodile sestre. U gradnji su joj mnogo pomogli o. fra
Serafin Dodig te o. fra Rudo Mikulić. [Gradnja je počela 1928. i zgrada je dovr-
šena u rekordnom vremenu a sestre su u novu kuću uselile 21. srpnja 1929. Rad
Osnovne škole nije prekidan radi gradnje, a u jesen 1933. premještena je u novu
zgradu i počela je tada djelovati i Privatna ženska zanatska škola.]
Kad je kuća bila gotova, Vrhovna glavarica Družbe šalje ministarstvu u Be-
ograd molbu za otvaranje srednje stručne zanatske škole za djevojke. Kuću su
stručnjaci pregledali, sve je odgovaralo no, ipak se sa dozvolom otezalo. Konač-
no je molba uslišana i stiže dozvola pisana 4. 04. 1933. da škola može početi sa
radom 1. 09. 1933. god. Ljubuški načelnik g. Alija Orman – musliman, prepo-
ručuje muslimanima koji su imali kćeri za školu neka ih pošalju sestrama, te da
će biti u sigurnim rukama sestara milosrdnica čim se škola otvori. Tako je i bilo.
69
 Nastavni dio ove zanatske ženske škole vršile su učiteljice osnovne škole toga Svake godine učenice su odlazile na kraće ili dulje izlete. Tako su tokom ško-
zavoda: Predmete su predavale: lovanja posjetile Vitinu i Vrelo Vrioštice, drugom zgodom Imotski, zatim Du-
1. Brlečki s. Alojzija Gonzaga – higijena brovnik i Lokrum, Trebižat i slap Kravicu, Mostar, Široki Brijeg, Metković, Sto-
2. Milički s. Beatrica – gimnastika i pjevanje lac, Sarajevo, Zdravstvenu stanicu Ljubuški i sl. U travnju 1937. posjetile su Split
3. Vuk-Pisak s. Almahija – račun i knjigovodstvo i Trogir, a na povratku Makarsku i Vepric. Troškove su platili od svojih ručnih
4. Ribinski s. Rozelina – povijest i zemljopis radova i šivanja narudžbi.
5. Gjuran s. Radomira – predmetna učiteljica – hrvatski jezik Barem godišnje učenicama je održano stručno predavanje o važnoj temi: npr.
6. Markanjević s. Šarlota – stručni praktični rad, crtanje kroja, dekorativno o Nikoli Tesli, o zdravstvu i sl. Djevojke katoličke vjeroispovijesti obavljale su
crtanje, poznavanje robe i domaćinstvo. zajedničku sv. ispovijed za Božić, Uskrs i prigodno.
Upraviteljica škole bila je s. Alojzija Gonzaga. Prve godine upisano je 25 uče- Učenice su često pripremale priredbe za razne zgode. Također svake godine
nica. Budući da su bile različite naobrazbe otvoren je I. pripravni i I. stručni se održavala izložba radova učenica: ručni radovi, likovni radovi i sl., na koje je
razred i to: za I. pripravni bilo je 20 učenica, a za I. stručni 5 učenica. Po vjeri su znao doći i poglavar Kotara te je pohvalio učenice na uspjehu i marljivosti, za-
bile: 11 katolkinja, 13 muslimanki i 1 pravoslavna. Škola je dobila pravo javnosti. molivši ih da nastave s ljubavlju kao i do sada raditi i učiti. Župnici i drugi ljudi
Druge godine upisano je u I. pripravni 12, u II. pripravni 8, u I. stručni 11, a u iz okolice slali su upravi škole razne narodne vezove koje su učenice rado radile,
drugi stručni 8 učenica, dakle svega 39 učenica. Te godine je na mjesto s. Alma- kao i stolnjake.“
hije došla s. Silvestra Hanžel. ***
1935. godine upisano je 39 učenica. Umjesto s. Radomire došla je s. M. Karoli-
Uskoro nakon dolaska jugokomunista na vlast, sve su vjerske škole u BiH
na Kranjec – učiteljica za hrvatski i srpski jezik i učiteljica osnovne škole. Za upra-
bile ukinute pa je tada i škola sestara milosrdnica u Ljubuškom zatvorena. Sestre
viteljicu škole i starješicu stupila je na dužnost Zajiček s. Bogumila – 4. 09. [1935.]
su 15. rujna 1948. potjerane iz njihove zgrade, a 11. ožujka 1949. iz Ljubuškog,
1936. godine krajem kolovoza premještena je s. Rozelina, a došla umjesto nje
nakon pedesetogodišnjeg nesebičnog rada za svoj narod i njegovu djecu.
Cigović s. Imelda.
Nakon propasti jugodržave i komunističkog sustava, sestre milosrdnice su se
1937. god. otišla je u misije u Južnu Ameriku – Argentinu, a došla na njeno
ponovo vratile u Ljubuški i brinu se za nemoćne starice ovog kraja u Domu sv.
mjesto Čunčić s. Viterba. Te godine su upisane 43 učenice. Vijest da je umrla s.
Josipa radnika, koji je sagrađen u predjelu Bučine i otvoren 15. listopada 1993.
Vilanova Grgić, sve je učenice jako ražalostila, jer su je poznavali i volili.
godine. Danas u njemu služe slijedeće sestre: M. Miroljuba Kvesić, M. Paulina
1938. Banska uprava iz Splita moli da se slika škola, učenice kod rada i vezovi
nacionalnog karaktera, te da se pošalje Banskoj upravi u Split, što je uprava ško-
Foto: Arhiv samostana na Humcu
le i učinila uskoro. Iste godina u jesen premještena je s. Šarlota nakon 5 godina
rada u Ljubuškom, a došla s. Krešimira Gavrančić. Na osnovnu školu ja došla s.
Mihaela Cesar, koja je u stručnoj školi predavala hrvatski, crtanje i gimnastiku.
Te godine je upisano 39 učenica.
Kad su se 1939. godine u travnju održavale Misije u Ljubuškom nije se održa-
vala nastava, po rasporedu, nego su učenice prisustvovale predavanjima, a škol-
ski zbor pjevao kod svih svečanosti. Iste godine je premještena s. Krešimira, da-
kle nakon godinu dana boravka, a nju je zamijenila s. Ninoslava Franić. Upisano
je 42 učenice: 25 katoličke vjeroispovijesti, 13 muslimanki, te 4 pravoslavne. 8.
prosinca 1939. god. osnovano je Društvo Marijine Kongregacije pod vodstvom
o. fra Paške Martinca. U društvo su stupile djevojke koje su već završile školu.
Učenice su također imale svoj tamburaški zbor koji je prigodno nastupao.
1940. godine – najveći broj upisanih učenica – 53. Od toga je 31 katolkinja, 18
muslimanki i 4 pravoslavne. Na mjesto s. Mihaele preuzele su predmete u stručnoj
školi s. Imelda – hrvatski, a crtanje i račun s. Ilinka Bakunić. Radi silne skupoće i
nestašice materijala nastala je velika teškoća u nastavi praktičnoga rada. Učenice su
mnogo izostajale iz škole radi toga što su muški odrasli članovi porodice otišli u vojsku. Hodočašće sv. Anti na Humac 1941. Desno u pozadini Učiona sestara milosrdnica

70 71
Kvesić (zamjenica Kućne poglavarice), M. Petra Cvitanović (kućna poglavarica),
M. Rozarija Marinčić i M. Vincenta Barać.
U nekadašnjoj školi sestara milosrdnica danas je Viša realna gimnazija. Znamen
svetog križa i natpis UČIONA SESTARA MILOSRDNICA na obnovljenoj zgradi
su svjedok i trajan spomenik sestrama milosrdnicama i njihovim žrtvama za Boga
i hrvatski narod u ljubuškom kraju i Hercegovini.
SVJEDOČENJA
MOJ BORAVAK U LJUBUŠKOM – HUMCU OD 25. 08. 1943. DO 19. 09. 1946.
s. Eugenija Hrešć
Iz Mostara sam stigla u Ljubuški 25. kolovoza 1943. god. Prije nekog vremena
izgorio im je drugi kat na školskoj zgradi. Uzrok nesreće nepažnja sestara. Sestra
/koja je kasnije istupila iz družbe/ glačala je gore rublje, a kako u kući nije bilo
električne struje peglalo se drvenim ugljenom, koji je stajao na hrpi u komorici pred
ulazom na tavan. Tamo je dotična sestra raspirivala peglu i sigurno je iskra iskočila
na ugljen. To je pomalo tinjalo neko vrijeme, dok nije jednom buknulo i zahvatilo
grede na krovu. Sestre su bile u prizemlju ništa ne sluteći, a ljudi su sa ulice vidjeli
kako gori krov. Počeli su vikati: „Sestre, kuća vam gori! Ljudi u pomoć – požar kod
sestara!“ Ipak je spašeno da nije izgorio prvi kat. Dvije sobe u drugom katu bile su
uništene. Sestre su bile utučene, jer
su bile siromašne, ratno je vrijeme,
a odakle novac za popravak zgrade.
Tada je još bila predstojnica sestra
Fortunata. Odlučile su da njena
savjetnica sestra Solitarija ode u
Slavoniju i Srijem i da tamo moli
od dobrih ljudi pomoć za popravak
kuće. Dulje vrijeme obilazila je po
selima. Konačno je nešto sakupila
da smo mogli platiti radnike i
materijal za popravak kuće.
Obuka se održavala škol-
ske godine 1943./44. redovito u
Osnovnoj školi i u Ženskoj struč-
noj školi. Sestre učiteljice primale
su od države plaću. Sve se normal-
no odvijalo, dok nisu došli Nijem-
ci i to redovna vojska Wehrmacht
sa bolnicom (Lazarett). Tražili su
S. Eugenija Hrešć od nas da im odstupimo školske
prostorije za bolesnike-ranjenike.
72
Teška srca odstupili smo jedan dio zgrade, a kasnije su jednostavno zahtijevali
sve školske prostorije. Bilo nam je teško, ali nismo se mogli ni smjeli oduprijeti
sili. Svakako smo htjeli nastaviti školu.
Neke su učiteljice nastavile obuku po selima. Sestra Serafija išla je godinu
dana u opancima u selo Hardomilje u brdo i tamo držala nastavu u Rupčića kući.
Ja sam sa svojim razredom išla u selo Humac i tamo neko vrijeme držala školu.
Tu sam skoro poginula zajedno sa djecom. Avijoni su stalno letjeli iznad Lju-
buškog i okolice i pucali na sve strane. U blizini gdje sam ja bila s djecom neki
njemački vojnik vozio je voz slame s velikim i teškim banatskim konjima. Njega
je pilot opazio i nastao je rafal na sve strane. Mislila sam da ću umrijeti od straha
za djecu, a i za sebe. Neki su se sakrili ispod kamenja, a neki smo pobjegli u kuću.
Djeca su se sakrila ispod kreveta, a ja sam se bespomoćno zgurila na krevetu.
Pucnjava je dugo trajala. Veliki metci padali su na sve strane. Svi smo umirali od
straha. Djeca su bila sigurnija kod mene pa su u međuvremenu svi došli na krevet
i koprcali se po krevetu i po meni. Kada je prestala pucnjava plakali su od straha
i ujedno se smijali, kako su svi i nehotice stigli na krevet. Dobro da je bio velik i
širok seljački krevet. Bio nam je spas. Prisjela nam je škola. Uputili smo se kući.
Usput je još letio jedan lovački avijon i nešto zapucao, a mi smo svi turali glave u
grmlje i drače i mislili barem spasiti glave. Na polovini puta do naše kuće susreli
smo sestru Jakobiju, koja se uputila u selo, gdje smo mi bili. Sva prestrašena kaže
da su svi mislili da pucaju u školsku djecu, jer se avijon stalno vrtio iznad toga
sela. Stradao je samo jedan čovjek koji se sakrio iza jednog stabla i gledao kako
iz avijona puca na sve strane. Pogodio ga veliki metak i ostao je na mjestu mrtav.
Hvalila sam Boga iz sve duše, što nas je čuvao i što nitko od djece nije stradao.
Više nisam imala smjelosti da u tim ratnim danima držim nastavu po selima, a bili
smo i od drugih upozoreni neka ne skupljamo djecu za školu, jer je to velik rizik.
Njemački vojnici uvijek su se prema sestrama pristojno ponašali. Ako su što
trebali, uljudno su molili. Bili su mnogo zaposleni i u kući je vladao red i disci-
plina. Poslije ručka pa do 4 sata bila je stroga šutnja naređena, da ranjenici ima-
du mir. To se obdržavalo. Sestrinska klauzura ostala je netaknuta, a kapelu smo
premjestili u manju sobu. Naša prijašnja kapela postala je bolnička soba, jer je
bolesnika bivalo sve više. Ranjenici su dnevno dolazili. Kirurgija je radila punom
parom. Također su u bolnicu primali i civile, koji su bili ranjeni avijonskim met-
cima. Mnoga su djeca stradala dirajući metke koji nisu prije eksplodirali. Među
bolničkim osobljem bila su i 4 svećenika koji su dnevno govorili svetu misu u
našoj kapeli. Oni su pomagali kod bolesnika i u operacionoj sali. Bio je jedan
izvanredno sposobni kirurg dr. Nemeček, Čeh po narodnosti. Svaki dan dovažao
je bolnički auto ranjenike sa terena, jer su na mnogim mjestima bile postavljene
mine na cesti. Ranjenicima je trebalo amputirati ruke ili noge. Bolničari su to za-
kapali na našem dvorištu iza štale, ali pošto je svuda skoro živac kamen, samo bi
plitku jamu iskopali i stavili unutra mrtve dijelove. Drugi dan ujutro bilo je jezivo
gledati kako psi, koji su došli po noći, navlače ruke i noge i time se goste. Na našu
molbu ipak su nas poslušali i to zakopali u obližnjem groblju.
73
 Civile koji su nastradali od metaka ili od mina, liječili su u bolnici jednakom
pažnjom kao i vojna lica. Evo jedan slučaj koji mi je naročito ostao u pameti. Bio
je to 24. srpanj 1944. godine. U selu Međugorje 15 km od Ljubuškog živjela je
neka žena s dvoje djece. Muž joj se nalazio na fronti, jer je rat bio u punom jeku.
Jedan mladi vojnik igrao se s revolverom preko potoka. Na drugoj strani bio je
njezin dječak od 4-5 godina. Upitao je vojnika znade li pucati. Ovaj to s ponosom
potvrdi, a mali mu kaže: „Daj, ovamo pucaj!“ i pokaže svoja prsa. Vojnik nacilja i
pogodi malog u pluća, a metak na leđima izađe van. Ili je vojnik bio pijan, ili nije
znao da je metak unutra, a bio je rođak malome, svakako ga nije htio [napucati].
Sprijeda i straga krvarila je rana. Mali je zajeknuo i pao. Kada je došla majka,
počela je vikati i zapomagati. Odmah su došli njemački vojnici. Jedan ga zavio
u plahtu i s njime na motor pa u Ljubuški u bolnicu. Liječnik mu očistio ranu,
zavio i položili su ga u krevet. Poslije podne zvali su mene da pitam maloga, što
će jesti, pošto se nisu mogli s njime sporazumjeti. Priđem k malom i upitam ga
što želi jesti. Hoće li kavu, mlijeko, sir ili jaja. Odbio je sve veleći: „Danas u nas
svak posti, ni ja neću bijeli mrs.“ /To je mlijeko, jaja, sir/. A zašto danas poste?
„Sutra je u nas sveti Jakov.“ Mali je jedva pristao na malo čaja s keksima. Eto,
nakon 28 godina sjećam se toga malog kršćanina, koji posti uoči svetog Jakova.
U Međugorju je patron crkve sveti Jakov. To mi je kasnije rekla njegova majka,
kada sam joj pričala o tome. Za nekoliko dana rana je posve zacijelila i malog su
vojnici opet motorom odvezli majci u Međugorje. Dogodine tj. 1945. vraćajući se
iz crkve sv. Ante na Humcu kući, susretnemo ovu majku kako vodi u crkvu svoje
dvoje djece od 5 i 7 godina na zavjet sv. Anti. „Odmah sam ga zavjetovala sv.
Anti, čim je mali nastradao, a sada se idemo zahvaliti.“ Bio je to 13. lipanj 1945.
godine. Djeca su joj ko dvije jabuke jedre i crvene.
Kada su Nijemci počeli gubiti na svim linijama, počeli su se pomalo spremati
iz naše kuće. Platili su tri djevojke unaprijed i naredili im da sve sobe očiste i
oribaju, također da operu prozore. Čim su otišli Nijemci, naskoro su došli parti-
zani tj. narodno-oslobodilačka vojska. Jedne noći uoči Krista Kralja 1944. godine
začujemo kako mnogi kamioni ulaze u naše dvorište. Za čas lupa na vratima.
Bojali smo se ići dolje da im otvorimo, jer smo mislili da će nas ubiti. Sestra
Fererija i ja zapalimo svijeću i pođemo u prizemlje. Od straha smo jedva silazile,
a svijećnjak se tresao u našoj ruci. Otključamo vrata – pred nama se pojavi visok
prosijed vojnik i zamoli da primimo partizansku vojsku u našu kuću. Morali smo
ih voditi od sobe do sobe i pokazivati gdje će noćiti. Bojali su se da nije koji Ni-
jemac ostao unutra. Tražili su tuhicu [pokrivač] i jastuke za komandante, a drugi
će spavati na slami na podu. Pokazali smo im kuhinju, pa su im njihove drugarice
pripremile večeru. Nisu loše postupali s nama. Silna vojska iz Dalmacije dolazila
je preko Biokova i Vrgorca u Ljubuški. Prolazili su pokraj naše kuće. Bili su bez
oružja, ali u novim odijelima. To je glavna cesta za Mostar. Nekoliko dana trajala
je ogorčena bitka, dok najposlije nije Mostar pao. Ona napetost bila je neizdrživa
za cijelu Hercegovinu. Kada je Mostar pao, duhovi su se nekako smirili. Kasnije
u siječnju navale ustaše na Ljubuški, a narodna vojska pobjegne preko Biokova u
74
Dalmaciju. Ustaše nisu dugo stanovali u našoj kući, jer su partizani napredovali
na svim linijama. Jedne noći bila je strahovita borba. Narodna vojska navaljivala
je silnom jačinom od strane Čapljine. Ustaše pobjegnu iz Ljubuškog, a ujutro
opet dođoše partizani. Formirali su svoju općinu i sjedište im je bilo u našoj kući.
Kasnije su u našu kuću smjestili Dom za đake i osnuju Gimnaziju također kod nas
u kući. Imali su svog direktora i još neke nastavnike, a također i jednog prefekta,
koji je pazio na red u Domu. Ispočetka je bilo sve u redu. Kada nas je posjetila
provinc. glavarica iz Splita časna sestra Otilija Lacmanović, ona se upravo čudila,
što je sklad u kući, jer takova djeca obično znadu biti vrlo drska prema drugima.
19. rujna 1946. godine bila sam premještena iz Ljubuškog u Livno, pa sam
čula kako su se đaci kasnije osilili i bili vrlo nepristojni prema sestrama. Uslijed
nesnosnih prilika u kući, sestre su se kasnije morale preseliti na Humac, jer im
nije bilo moguće ostati u vlastitoj kući. Najposlije su i odanle prisiljene otići i
ostaviti Hercegovinu.
Zagreb, dne 15. ožujka 1973.
Napomena uz gornji iskaz
O savezničkim zrakoplovnim napadima o kojima govori sestra Eugenija svje-
dočio je i gospodin Mirko Zovko slijedeće: „...u školi časnih sestara milosrdnica,
bila je njemačka [vojna] bolnica. Na njoj je bio crveni bolnički križ i nju nisu
bombardirali. Bilo je to u rujnu 1944. kad je naletio zrakoplov i tukao iz mitralje-
za. Pred kućom su bila zaprežna kola sa sijenom i tu smo se našli ja i moja mlađa
sestra. Iz zrakoplova je zapucalo, njoj je odbilo dva prsta i mene ranilo u stegno,
a iza moje kuće, jedno 100 m dalje, poginuo je Ivan (Ivka) Majstorović.“ U knjizi
Ante Čuvalo, Od Beliburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih. Ljubuški –
Chicago: CroLibertas Publishers, 2014., str. 418.
O dječaku iz Međugorja o kojem govori sestra Eugenija nismo, nažalost, mo-
gli doznati ništa. Izgleda da je taj nesretni slučaj, koji je ipak sretno završio, pao
u zaborav. Također, nismo saznali u čijoj kući na Humcu je održavana školska
nastava o kojoj govori s. Eugenija.
SVJEDOČENJE O ŽIVOTU SESTARA U LJUBUŠKOM
OD 1946. DO IZGONA IZ NJIHOVE KUĆE 1948.
s. Aurelija Farac
U Ljubuški sam došla 17. 08. 1946. godine. Tu sam našla nekoliko časnih
sestara, uglavnom učiteljice. Tada je starješica bila s. Eugenija koja je poslije
kraćeg vremena premještena, a na njeno mjesto došla je s. Tomislava Štular. Ime-
na ostalih sestara: s. Fortunata, s. Cirena, s. Ida – kuharica na Humcu kod o.
franjevaca, koja je uskoro premještena, a na njeno mjesto došla s. Bonislava. S.
Fererija Erceg je bila kuharica u sestrinskoj kući. S. Alojzija i s. Viterba – uči-
teljice ručnog rada stručne škole. U Ljubuški sam došla nakon Novicijata. Sa
sestrama, djecom, kao i sa narodom lijepo sam se uklopila. Imala sam dužnost
vešarice, a pomagala sam u kući što je trebalo, no nije bila rijetkost da sam pošla
75
i na Humac pomagati. Pošto su nam poslije rata oduzeli tri dijela zgrade sestre
su živjele odijeljeno u [određenom] dijelu zgrade. Tada je naša kuća služila za
dom i školu. Djeca, učitelji i ostalo osoblje bili su prijazni sa sestrama, djeca su
nas s poštovanjem susretala. Bili smo kao najbolji susjedi, uvijek spremni jedni
drugima priskočiti u pomoć. Ali jednog kobnog dana pokucala je ljudska zloba
na naša vrata. Pretpostavljeni su nagovorili gotovo sve učenike da nas progone na
razne načine. Neki nisu htjeli, ali su zato lošije prošli u školi, a neki su [to] tako
rado prihvatili i bili nagrađeni da što bolje izmisle zlobne načine mučenja. Cilj
je bi očit, da sestre zbog batina i ostalih nezgoda napuste i preostali dio vlastite
kuće. Tako smo dva mjeseca bile zlostavljane na razne načine i tučene, no ipak
nismo htjele malaksati pod križem i napustiti kuću, sve dok vlasti na čelu sa Dra-
gom Dodigom nisu doveli zatvorenike da nam izbace stvari na ulicu, da selimo
na Humac u tuđu kuću iz svoje, u dom sv. Ante, ali je i tu bilo za kratko vrijeme.
Bolna srca, sa suzama u očima opraštali smo se od svoje škole i kuće i od dragog i
dobrog hercegovačkog naroda koji je u duši i u srcu patio s nama skupa. Kad smo
se selile na Humac susjedi su nam dovikivali sa suzama u očima: „Zbogom, drage
naše sestre!“ Sa hranom nam je bio problem, jer je bio zabranjen pristup k nama,
ali se našlo i hrabrih ljudi iz Ljubuškog i okolice, posebno iz Hardomilja obitelj
Rupčić i mnogi drugi, koji su bez straha prodirali kroz obruč zabrane i donosili
nam hranu koju su otkidali od svog grla. Dobri Bog neka im plati.
Početak progonstva ovako je izgledao:
Imali smo dva mala psića. Đaci su im dali hranu sa sitnim staklom, dugo su
se mučili i bolno zavijali dok nisu uginuli. Razbili su nam prozor na vešarni (bila
je to posebna prizemna kuća gdje smo prali robu našu i o. franjevaca s Humca).
Tu sam imala sv. Pravilo i knjige koje su mi služile u mom redovničkom životu.
Sigurno su shvatili da mi je draga i važna ta knjiga i zato su mi pograbili sv. Pra-
vilo, te na moje traženje i plakanje nikada ga nisu vratili.
Posebno sam molila Peru Primorca koji je bio vođa svoga društva. On se u
svemu isticao. S. Fides i mene posebno su progonili i nagovarali da napustimo
redovništvo, da nismo lude toliko trpiti i sl. S. Fides je iz Mostara stigla tek malo
prije početka tučnjave. Budući da smo bile skupa u Novicijatu bilo nam je lakše
snositi sve ove nevolje. Dok smo bile u vešarni đaci bi često došli sa kantama
vode i polijevali nas, a kada bismo došle mi zagrabiti po potrebi vode iz bunara
koji se nalazio ispred kuće, dotrčali bi, odnijeli nam kantu s vodom, polili po
nama i pobjegli kao da ništa nije bilo. Inače su znali napuniti kantu živog vapna
ili uljene boje, objesiti na vrata blagovaonice, tako da bi ne primijetivši, udarile
glavom u kantu i ona se prolije po nama. Po nama su prolijevali razne kemikalije
koje nismo mogli oprati. Jednog blagdana kad smo pošli na Humac na sv. misu
oni su izletili za nama i polili nas. Takove smo pošle u crkvu. Sjećam se da je
narod govorio: danas su naše časne stavile posebne ruže na koprene, ali kada su
saznali istinu onda su trpili skupa s nama. S. Viterba i s. Tomislavu vlasti su pove-
le u zatvor. S. Viterba je ostala duže vremena, a s. Tomislava se vratila sutradan.
S. Viterba je bila zatvorena zato što je jednom đaku dala glasnik sv. Josipa, a s.
76
Tomislava zato što je starješica. U kućnoj kapeli smo imali svaki dan sv. misu,
dolazili su o. franjevci sa Humca i to: o. fra Serafin Dodig koji je kasnije premje-
šten u Čapljinu, te ga je zamijenio o. fra Viktor Nujić. Jednog jutra kad je završio
sv. misu đaci su već spremni čekali sa posudama vode i polili po njemu, zatim
pojurili u kapelicu. S. Tomislava i ja probili smo se na brzinu između njih da
sačuvamo Svetohranište da ga ne obe-
ščaste. S. Tomislava je stala pred Sve-
tohranište, a ja ispred nje i prvi udarci
i batine padale su po meni. Tukli su
nas nogama, šakama, stolicama. Pli-
tica je letila od kuta do kuta, uzeli su
misal i gdje god su što vidjeli uzeli su
i sve kidali, a Isusa nazivali najgorim
nazivima. U toj nesnosnoj meteži Peri
sam rekla: „Pero, što radiš“? Ostale
sestre su vikale i zvale u pomoć narod
koji je polazio na rad u duhansku sta-
nicu. Skočili su da nam pomognu, ali
nisu mogli primaknuti se jer su se đaci
već prije podijelili, polovica da čuva
stražu, a polovica u napad. Mnoge su S. Aurelija Farac
dobre djevojke na ulici plakale i želile
nam pomoći, ali nisu imale pristupa.
Bile smo šokirane i teško se dovukle do vrata klauzure. Tu sam se srušila. U
taj čas je došla milicija. S. Tomislava kaže: „Vidite, što su od nas učinili“? Oni
su odgovorili:“Nas se to ne tiče. Mi smo došli u premetačinu kuće“. Po noći su
se ustali, došli do naših vrata, urlikali, vikali i lupali po našim vratima. U tom
strahu noći zvale bismo naše dobre susjede u pomoć s naših prozora. Još danas
mi odzvanja u ušima zapomaganje i jauk sestara: „Ljudi, u pomoć! Ubit će nas“!
Sjećam se kako su došli ljudi do naših vrata, a njihova čuvarica šeta hodnikom
i dokazuje ljudima kako đaci svi spavaju. Čak su neki počeli i hrkati, da pokriju
svoju sramotu. Čuvarica kaže: one su poludile, đaci spavaju. I kad su susjedi otiš-
li svojim kućama, đaci su opet nastavili svoj „posao“.
Ujutro kad bi sestre odlazile na Humac zbog kuhanja u samostan oni bi trčali za
njima i bacali kamenje, a na povratku, navečer, dočekali bi ih, i uhvatili u kozarač-
ko kolo. U kući s nutarnje strane bio je đak-stražar koji bi držao vrata da sestre ne
mogu unutra. Primijetila sam s prozora da su sestre u neprilici, pošla sam na vrata,
maloljetnog vratara uzela za ruku i pustila sestre da uđu u zgradu. Zbog toga sam
bila zatvorena u pritvor. S. Fortunata i s. Fides tražile su me svukuda po zgradi.
Kad su me našli uzeli su k meni s. Fides, a s. Fortunatu odbili. Nas dvije, jer smo
bile najmlađe, nagovarali su: Zašto tako mlade da trpite, napustite samostan, mi
ćemo se pobrinuti za vas. Nabavit ćemo vam robu, dat ćemo vas u školu, dobit ćete
zaposlenje itd. Dok su sestre molile za nas u kapeli, mirno su nas pustili.
77
 Naša kuhinja je bila nekoliko puta kamenjem zasute. Razne parole bile su po ku-
hinji ispisane velikim slovima, tako i kokošinjac i štala. Npr. na svinjac su napisali:
Ovdje je oberica [starješica]; na kokošinjac: Dobro nam došla, provincijalka itd.
No, kad je jednom na naš poziv iz Splita došla provincijalka s. Otilija Lacmanović,
Pero Primorac kao vođa, naklonio se i kaže: „Dobro došla, provincijalka“. Zatim
su svi đaci napali provincijalku i sve sestre, polijevali po nama razne boje i vapno.
Provincijalka, koja do tada sestrama nije vjerovala rekla je: „Djeco moja, sad vje-
rujem kako vam je“. Ujutro kad je trebala otići pokušali su je napasti, ali je ona sa
svojom pratnjom uspjela prijeći preko zida i izbjegla daljnjem napadu.
Jednog dana pošle smo s. Fides i ja u štalu, jer smo imale kravu i malo tele.
Kad su primijetili da smo pošle u štalu, došli su, žicom nam zatvorili vrata i kroz
otvore na zidu vikali: „Nemojte sav napoj popiti, ostavite nešto i kravi“. Tako
smo bile zatvorene do podne, dok sestre nisu primijetile da nas nema na molitvi
i ručku. Mislile su da smo na svom poslu. Tada je došla starješica s. Tomislava i
s velikom mukom odmotala žicu, te smo izišle uz smijeh, ruganje i pljuskanje po
licu od pojedinih đaka. Jasno se vidilo da je nekim đacima bol u duši i teško zbog
nas što tako patimo; ovi su se držali po strani i promatrali. Došavši do kokošinjca
sa smijehom i ruganjem gurnuli su me u kokošinjac i zatvorili, ali odvažio se
jedan mali heroj, a taj je današnji naš misionar don Mile Galić, i pustio me vani.
Na večer smo ponovno sa strahom pošle u štalu da odvojimo tele od krave. Oni su
pazili i čekali nas, dojurili svi, ponovno nas zatvorili i čekali kada će sestre koje
su ostale u blagovaonici poći u kapelicu. Nismo imale odnikuda pomoći niti za-
štite. Sa sobom smo imale samo petrolejsku lampicu. Klekle smo i molile u plaču
i jecanju Božju i drage Gospe pomoć i zaštitu. Kada su sestre došle na naš kat za
spavanje, đaci su sjekirom rasjekli vrata, počeli trgati s nas robu, ali smo mi od
straha prodrle kroz njih. Ali kako su nas tukli i vukli za odijelo, srušila sam se u
jarak pored vrata od štale i tu su gazili po meni i tukli me. Teškom mukom ustala
sam i tako teturajući došla pred vrata kuhinje misleći da su tu još naše sestre.
Srušila sam se i počela zapomagati.
Došao je Pero Primorac, upravio na mene pištolj i zavikao: „Šuti, ubit ću te“!
Odgovorila sam mu: „Pero, ubij! I tako sam gotova“! Odatle sam polako pošla do
kapele. S. Fererija otvorila vrata, ali pošto sam bila pokrita s pregačom po glavi, jer
su mi koprenu iskidali u štali, ona me nije prepoznala, gurnula me natrag i zatvorila
vrata, misleći da su đaci. Ponovno kucam i plačem, te su sestre otvorile, skupile se
oko mene. Uto je došla s. Fides i pomogla ispričati što se je sve desilo. Ona je bila
tučena kao i ja. Sve se je to radilo s namjerom da sestre od straha napuste svoju
lijepu i veliku zgradu koju su svojim rukama i trudom gradile.
Đacima se mora oprostiti jer su bili maloljetni i razumom nedorasli da znaju
kako će tući i koliko i kuda. No, vlasti i njihovi pretpostavljeni mogli su na ljepši
način postupiti i mirno nam oduzeti kuću kako su to učinili u Zagrebu, Sarajevu,
Mostaru, Splitu itd.
(Djeca muslimanska i pravoslavna nisu nas zlostavljala, kao i neka katolička,
nego su bila po strani i zgražala se nad svime...)
78
To je jedan dio svega što se zbivalo. Od boli nije moguće sve reći, ali se done-
kle može shvatiti tko to dobronamjerno hoće, što je bilo i kako je izgledalo. Bog
neka svima oprosti, našim dobročiniteljima neka plati.
U ovom izvještaju spominjem samo ime i prezime Pere Primorca. Razlog je taj,
smatrala sam ga kao svog brata koji me trebao štititi u svakom pogledu, ne radi
mene i moje redovničke uniforme, nego lično radi moje majke i sestre koje su mu
spasile život od očite smrti. Dok su bili u zbjegu 1943. i 1944. god. njegova majka
sa djecom i moja majka sa kćerkom bili su skupa. Djeca su naglo umirala posebno
u El Shattu, Egipat, gdje je i Pero obolio. Pošto je njegova majka imala više djece
bojala se je da svi ne pomru, moja majka uzela ga je i brižno njegovala kao svoje
dijete, kada je prebolio predala ga njegovoj majci.
Kada je moja majka došla u Ljubuški 1946. da me posjeti, naišla je na Peru
Primorca. Bila je sretna što ga je vidjela i kaže mu: „Sine Pero, blago meni što si
ovdje. Ti znaš što sam ti učinila, molim te pripazi na moje dijete, da mi je ne bi
tko tukao i progonio“. U izvještaju piše sve. Od srca mu opraštam i svakodnevno
molim dobrog Boga za Pera i njegove kolege koji su surađivali s njime, da im
Bog oprosti i izvede ih na pravi put, put mira sloge i ljubavi na ovom svijetu a u
vječnosti spas neumrle duše.
[Koliko saznajemo, Petar (Ivana) Primorac rođen je 17. 01. 1930. – umro u
Mostaru 8. 01. 2014.]
SVJEDOČENJE O RADU SESTARA MILOSRDNICA U LJUBUŠKOM
Sestra Leonarda Rupčić, franjevka
Kršni zavičaj, broj 5, prosinac 1972., str. 28. – 32. (Dijelovi iskaza)
„Stanovale su u kući, koju im je poklonio ondašnji biskup. Ta se kuća na-
lazi na drugoj strani ceste pored crkve sv. Kate u centru Ljubuškog. Odmah su
se počele baviti poučavanjem ženske djece. Otvorile su osnovnu školu, u kojoj
prvih godina nisu imale mnogo učenica, jer u ono doba (do njihova dolaska u
Hercegovinu) nisu običavali žensku djecu školovati. Uz druge predmete sestre
su u svojoj školi poučavale djecu ručnom radu, na pr. vezenju, pletenju čarapa,
ženskih prekrivača, pa raznih čipaka.
Stjepan Radić je prigodom jednoga kongresa uz drugo rekao: „Časne sestre
vam stanuju u tuđoj kući. To je sramota.“ Ubrzo iza toga dobile su zemljište,
iako vrlo kamenito, na „grabovini“ između Ljubuškog i Humca. Tu su sazidale
veličanstvenu zgradu. Još i danas prolazniku zapne oko za nju, i nijedna je još
nije nadmašila, pa ni one iz najnovijeg doba.
U toj zgradi su uz sebi potrebne prostorije držale osnovnu i petogodišnju
Žensku stručnu školu s pravom javnosti. Bio je velik broj đaka. Stručnu školu su
pohađale i muslimanke kao i pravoslavne. Uvijek je najviše bivalo muslimanki, jer
je njima bila najbliža. Škola je bila vrlo napredna. Odatle su izašle osposobljene za
život mnoge djevojke. Na kraju svake školske godine bivala je izložba učeničkih
radova u velikoj dvorani, koja je inače služila za gimnastiku i priredbe. Dvorana
79
je bila ispunjena raznovrsnim divnim školskim radovima: vezeninama, pletivom, „O Josipe, oče sveti“ i „Uzvišena Kraljice neba“. I danas se to prakticira u mnogim
crtarijama, akvarel, u ulju i raznim predmetima iz gipsa, na pr. slike, pepelnice, kućama. Neka joj plati Bog, za kojega se žrtvovala!
plitice i razni sitni ukrasi. Ovom prigodom ispred njihovih đaka najljepše se zahvaljujem svim dragim
Škola je i nekoliko puta godišnje davala vrlo poučne i zabavne priredbe, koje sestrama, koje su se žrtvovale u Ljubuškom u školi za dobrobit našeg naroda!
su bile dobro posjećene. U Ljubuškom do kraja Drugog svjetskog rata i nije bilo Tako i onima, koje su nakon preuzimanja škole u državne ruke ostale na Humcu i
nikakve druge škole osim ove i jedne četverogodišnje osnovne. radile kod naših svećenika, kao s. Terezija Herceg i s. Bonaventura Ljubić!
Sestre su mnogo dobra učinile u našoj župi. Uz školu uređivale su crkvu na Mnogo su dobra učinile u našim krajevima. Mnoga su duhovna zvanja njiho-
Humcu i crkveno rublje, kitile oltare. Svake nedjelje u osam sati pjevački zbor vim zalaganjem procvjetala, a još se i danas javljaju sjećanjem na njihov rad.“
njihovih učenica pjevao je sv. misu. Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo
Još i danas se osjeća plod njihova rada: u crkvi kod pjevanja, pa u kancelarijama Petrović i 65 subraće“, X., 1 (18), Široki Brijeg, 2017., siječanj – lipanj, 2017.,
po Ljubuškom. Mnoge žene zaslužuju dobar kruh ili već uživaju penziju na str. 55., donosi i slijedeći riječi sestre Leonarde Rupčić: „Jednoga dana kad je
temelju diploma dobivenih u školi sestara milosrdnica u Ljubuškom, Mostaru, svršio sv. misu † fra Viktor Nuić je izašao iz kapelice, vidio je u hodniku „špalir“
Duvnu i mnogim mjestima... od stotinjak đaka. Prošao je između njih, ali je u sebi pomislio: šta ovi ovdje
Nisu mi poznata imena prvih sestara. Ali su kod našeg naroda u velikoj čekaju? Kad je on odmakao, oni su navalili u kapelicu. Sestre su tukli, posebno
uspomeni ostale slijedeće: s. Filanova Grgić, s. Korona, s. Facija, s. Verona predstojnicu Tomislavu. Nju su srušili na pod, po njoj gazili i svu odjeću na njoj
(ukopana u Novom groblju), s. Fortunata, s. Bogumila Zaječak, s. Serafija i s. istrgali. Dok su jedni to radili, drugi su postaje križnog puta skidali sa zida i njima
Solitarija, a u Mostaru s. Kanuta, s. Inviolata Kozinović i druge, kojima se imena udarali od pod i tako sve polupali. Jedan se je usudio i to, Pero Primorac s Bijače,
sigurno nalaze u sestrinskom šematizmu u Zagrebu. Sve su te sestre pokojne. sin poznatog borca Ivana („Škopigude“), da se je popeo na oltar i istrgao Misal
Još i sada žive dobre i vrijedne sestre, koje su puno dobra učinile našemu na oltaru i također njime udario o pod uz povik: „Isus Krist je bio najveći lopov!“
narodu: s. Krešimira, s. Šarlota, s. Beatrica, s. Eugenija, s. Viterba Čunčić, s. I tko zna što bi tu još bilo, da nije na ulici čuo viku prolaznik Ante Primorac
Darija Klepac, s. Ninoslava Franić, s. Vlastimila Hoić, s. Ilinka, s. Terezija Herceg (Jezićev) također iz sela Bijače, koji je tad bio službenik u Ljubuškom. On je
iz Studenaca kod Ljubuškog i druge. Svojom jednostavnošću i pristupačnošću i doletio u tu gužvu, rastjerao đake i spasio sestre da su ostale žive iako namlaćene.
seoskoj i gradskoj djeci osobito se isticala s. Imelda. Izgledalo je, da njezino Među đacima je bilo i dvadesetogodišnjaka to jest đaka boraca iz partizana, koji
veselo srce više kuca za male seljačiće i male seljančice. Zato smo je neobično
voljele. Isto tako smo cijenile dobru sestru Ninoslavu Franić. Foto: Arhiv samostana na Humcu
Ali posebnu zahvalnost dugujemo pokojnoj s. Serafiji zbog neobične
požrtvovnosti. Kad su za vrijeme Drugog svjetskog rata škole bile zatvorene
zbog avionskog bombardiranja, ona je preselila osnovnu školu na Hardomilje u
rodnu kuću braće fra Bonicija i fra Ljudevita Rupčića, zaklonjenu među drvećem.
Tamo je kroz dvije školske godine svaki dan putovala pješke sat i po do škole i sat
i po nazad. Dakle dnevno tri sata napornog pješačenja (a bilo je dosta i strane) uz
strahovanje od metaka iz aviona, koji su skoro svaki dan kružili iznad nas. Bila
je pravi heroj.
Ovaj je prostor premalen za sve ono, što bi se o njenom radu moglo reći. Tko je
prisustvovao božićnoj misi na Hardomilju 1944. taj će mu Božić ostati nezaboravan.
Cijela kapelica na groblju je izgledala kao najljepše jaslice s oltarom usred njih. Ne
znam, da se još itko od današnjih liturgičara dosjetio tako živo predstaviti rođenje
Boga među ljudima kao tada s. Serafija na našem groblju. Svetu misu je imao o.
fra Marinko Jelić. Njezini đaci, sami Hardomiljčani, pjevali su misu, koju ih je ona
naučila. Bila je umjetnica u pjevanju kao i u slikanju. Uza svoje velike sposobnosti
bila je ponizna do naših ondašnjih opanaka, koje je i sama nosila pješačeći sa
Humca na Hardomilje. Ovjekovječen joj je spomen među našim narodom sa dvije
lijepe molitve, koje je ona naučila djecu u školi i preporučila, da ih i kod kuće mole: Učiona sestara milosrdnica, Humac 1948.

80 81
prije nisu imali prilike za školovanje. Npr. Pero Primorac, Neđo Bulić iz Klobuka
i nekoji muslimani, pa pravoslavni iz istočne Hercegovine.
Najteže su stradale predstojnica s. Tomislava, s. Fides i s. Aurelija Farac.
Tad je Ante otišao u Ljubuški i prijavio vlastima šta se radi od tih sestara u
njihovoj vlastitoj kući. Ali je zato on izgubio službu i još kažnjen s tim da je
poslan na prisilni rad u Skoplje.
(...)
Tu su u takvim patnjama živjele do 1948. Onda su im došli popisati stvari u
kući i nakon toga je naredio predsjednik općine Mile Međugorac, s Pržina rodom,
sa svojim savjetnicima, da moraju napustiti tu kuću posve.* Stvari su morale
sve ostaviti, samo vlastito rublje mogle su sa sobom ponijeti. Preselile su bile na
Humac u crkvenu zgradu „Dom sv. Ante“ (...) Godinu dana su provele u Domu
sv. Ante dok 1949. im dođe milicioner i rekao im je: Ako koja misli ostati u
Ljubuškom, neka se na Udbu dođe prijaviti u civilu, inače tu vas ne smije biti. To
je bilo na 19. VII. 1949. na sv. Vinka, njihova utemeljitelja.
Dvije su se ucivilile i otišle raditi kod franjevaca, s. Terezija Herceg i s.
Bonaventura Ljubić. Druge su otišle u Zagreb i u Split. Četiri godine kasnije,
1952., otišle su i one sa Humca“.
*U fusnoti stoji slijedeće: Dostupna dokumentacija o (i)seljenju sestara je
preciznija. Sreski narodni odbor, Ljubuški, Opći odsjek, obavijestio je sestre
dopisom od 23. travnja 1948. „da sav posjed – živi i neživi inventar, zemljište i
školsku zgradu – trebaju dati Odboru“. Žalba na ovu odluku nije uvažena. Točno je
da su se iselile iz svoje kuće u „Dom sv. Ante“ 1948. (15. rujna), ali nakon kraćeg
vremena odavde su opet iseljene, sada u zgradu „Seljačka sloga“ gdje su ostale
do ožujka 1949. kada je Sreski narodni odbor odlučio da moraju seliti i odatle
– i to odmah. Poslije toga su kao zajednica napustile Ljubuški ostavivši svijetli
trag svog polustoljetnog prosvjetnog djelovanja. Neke su ostale koju godinu još
radeći u franjevačkom samostanu na Humcu, kako bilježi i s. Leonarda.
Sestre milosrdnice koje su živjele i radile u Ljubuškom
S. Ilinka Bakunić – † 5. IX. 2008. u Zagrebu.
S. Jakobija Božić – † 2. XII. 1970. u Splitu.
S. Mihaela Cesar – † 14. VII. 1997. u Rijeci.
S. Alojzija Gonzaga Brlečić – † 16. VI. 1967. u Zagrebu.
S. Imelda Čmigović – † 22. VII. 1992. u Varaždinskim Toplicama.
S. Viterba Čunčić – † 14. IX. 1979. u Zagrebu.
S. Fererija Erceg – † 25. IV. 1973. u Splitu.
S. Aurelija Farac – Čara, Korčula, 16. II. 1923.; † 11. VII. 2011. u Sinju.
S. Ninoslava Franjić – † 1. IX. 2003. u Zagrebu.
S. Krešimira Gavrančić – † 26. VI. 1992. u Sarajevu.
S. Radomira Gjuran – † 23. VI. 1987. u Zagrebu.
S. Vilanova Grgić – † 17. XI. 1937. u Zagrebu.
S. Silvestra Hanžel – † 25. III. 2012. u Kamniku, Slovenija.
82
S. Fortunata Hodić – † 17. IV. 1964. u Zagrebu.
S. M. Eugenija Hrešć – Ludbreg, 26. V. 1912.; † 5. III. 1992. u Zemunu.
S. Jelisava Jelovčić – † 8. II. 1999. u Šibeniku.
S. Božidara Katana – † 16. XII. 1980. u Zadru.
S. Darija Klepac – † 29. XI. 1994. u Zagrebu.
S. M. Korona Kranjec – † 3. II. 1943. u Zagrebu.
S. Bonaventura Ljubić – † 22. I. 1989. u Trebinju.
S. Šarlota Markanjević – † 17. II. 1969. u Zagrebu.
S. Facija Milat – † 4. XII. 1958. u Zagrebu.
S. Beatrica Milički – † 28. X. 1990. u Zagrebu.
S. Solitarija Pašalić – † 11. IV. 1966. u Zagrebu.
S. Draginja Podgorski – † 27. XII. 1975. u Zagrebu.
S. Rozelina Ribinski – † 30. VIII. 1992. u Zagrebu.
S. Cirina Stupica – † 13. IV. 1965. u Zagrebu.
S. Bonislava Šegulja – † 19. XII. 1986. u Rijeci.
S. Tomislava Štular – † 3. IX. 2004. u Zagrebu.
S. Fides Tijardović – † 1. XI. 2018. u Splitu.
S. Ida Vugdelija – † 5. I. 1987. u Rijeci.
S. Almahija Vuk – † 27. I. 1988. u Zagrebu.
S. Ambrozija Vukadinović – † 16. I. 1992. na Stupu, Sarajevo.
S. Bogumila Zajiček – † 15. XII. 1951. u Zagrebu.
S. Serafija Zaplatić – † 18. IX. 1948. u Zagrebu.
*Sestra Leonarda Rupčić spominje s. Tereziju Herceg, s. Vlastimilu Hoić i s.
Veronu ali Tajništvo Družbe sestra milosrdnica u Zagrebu nije potvrdilo članstvo
spomenutih sestara u Družbi.
Prilog o sestrama milosrdnicama u Ljubuškom pripremljen je uz veliku
pomoć s. Pauline u Ljubuškom i sestre M. Stjepanke u Zagrebu. Velika im hvala
na njihovoj ljubaznosti i pomoći.
Priredio Ante Čuvalo
83
 40. OBLJETNICA „BRANIMIROVE GODINE“ su to godine hrvatske šutnje, dubokog muka! Nakon sloma „Hrvatskog proljeća“
(1971.) ušutile su hrvatske kulturne ustanove, mnogi „proljećari“ bili su poza-
Bilo je to samo unazad 40 godina, točnije 2. rujna 1979., kad se u Ninu oku- tvarani, drugi su izgubili posao i bili šikanirani, neki su pobjegli u svijet, glasila
pilo preko 200.000 Hrvata katolika na obilježavanju 1100. obljetnice razmjene „proljećara“ bila su ugašena... Režim je nemilosrdno udario po svemu što je bilo
pisama (879.) između pape Ivana VIII. i hrvatskog kneza Branimira. Tijekom hrvatsko. Jedino je Crkva imala dovoljno samostalnosti, snage i mudrosti svje-
cijele 1979. godine Hrvati katolici u domovini i diljem svijeta obilježavali su i dočiti da smo tu, da nismo nestali, da se ne predajemo. U tim teškim prilikama
slavili „Branimirovu godinu“, a veličanstveno hodočašće i proslava u Ninu ozna- Crkva je javnim manifestacijama okupila narod i
čili su završetak cjelogodišnjih slavlja na župnim i (nad)biskupijskim razinama. podsjetila Hrvate na dvije stvari: na njihovu dr-
Ovdje podsjećamo na „Branimirovu godinu“ i događanja u Ninu jer (pre)često se žavnost koja je starija od tisuću godina i na njihov
ne samo zaboravlja, nego i u hrvatskim školama ne podučava, povijesna važnost katolički duhovni i civilizacijski izvor.
godine 879. za Hrvatsku i hrvatski narod. A poruka je bila jasna i onima na drugoj strani:
Naime, premda su Hrvati već polovicom 7. stoljeća primili kršćansku vjeru i Nismo mi od jučer i nismo, niti ćemo biti, ono što
uljudbu od Zapada, pobliže rečeno od Rima, knez Zdeslav radi vlastitih probitaka i vi od nas želite napraviti! Upozorila je da su godi-
moći okrenuo se prema Istoku i podvrgao Hrvatsku civilnu i crkvenu vlast Bizantu. ne 879. Crkva i Branimir, u ime hrvatskog naroda,
Ali nije to dugo trajalo, na vlast dolazi (879.) knez Branimir i vraća hrvatski narod napravili savez i da je taj savez još živ i snažan, a
i Crkvu u Hrvata svom vjerskom i civilizacijskom izvoru, okreće se Rimu, Zapadu. na poziv Crkve Hrvati su ga godine 1979. obnovili
Na tu njegovu odluku papa Ivan VIII. uzvraća 7. lipnja 879. pismom knezu Bra- i dali na znanje jugorežimu i svijetu da se ne odriču
nimiru, te pismima ninskom biskupu Teodoziju, svećenstvu i hrvatskom narodu. svoje povijesti, svoje samobitnosti, svoje državno-
Papa piše Branimiru da je na blagdan Uzašašća Gospodnjeg (21. V. 879.) tijekom sti, svog vjekovnog opredjeljenja. U nedavnoj proš-
mise na grobu sv. Petra u Rimu blagoslovio njega i cijeli hrvatski narod i zemlju losti papa Ivan Pavao II. ostao je vjeran onom što je
Hrvata. Naziva ga „najmilijim sinom“ i uz blagoslov priznaje Branimirovu vlast Hrvatima obećao Ivan VIII. i već u listopadu 1991.
u Hrvatskoj. Drugim riječima, Papa priznaje hrvatsku državu i njega kao njezina Vatikan je najavio da namjerava ponovo prizna-
vladara, a u ta vremena papino priznanje ti nezavisnost države Hrvatske, očekujući obnovu
Vlatko Čuvalo u Ninu 1979.
je bilo mjerodavno za cijeli Zapad i šire. Branimirovog obećanja da će Hrvati i dalje ostati na proslavi Branimirove godine
Zauzvrat Branimir obećava vjernost Ka- vjerni Crkvi katoličkoj.
toličkoj crkvi. Mnogi smatraju da je ovo Cijela današnja europska liberalna elita silno se trudi svojevoljno odreći
bilo prvo međunarodno priznanje hrvat- svojih kršćanskih korijena, navodno radi ljudskih sloboda, tolerancije i političke
ske državne samostalnosti i radi toga se u korektnosti. Moda tog odricanja stigla je i među Hrvate. Ali ni hrvatski liberali,
današnja vremena svakog 7. lipnja obilje- ateisti, jugonostalgičari, marksisti, tutti quanti..., jednostavno ne mogu iskočiti
žava Dan hrvatske diplomacije. sami iz sebe, ne mogu se odreći onog što jesu – da su dio i kršćanske kulturne
„Branimirova godina“ i velebna baštine, dio Branimirovog naslijeđa, dio naroda čiji su korijeni duboko u
proslava u Ninu bile su podsjetnik na, kršćanskoj i Zapadnoj civilizaciji.
za Hrvate, bitna povijesna događanja Kad se raspala jugodržava i kad je samostalna Hrvatska krenula svojim putem,
iz 879.; podsjetnik na kamen temeljac često se ponavljalo kako želimo biti „dio Europe“, usvojiti „europske vrednote“...
hrvatske državnosti i njezina međuna- Bio je to znak da su mnogi među Hrvatima i sami zaboravili da smo mi dio Euro-
rodnog priznanja, kao i na opredijelje- pe „od stoljeća sedmog“. To svjedoče glasno i jasno godina 879., Branimir i papa
nost hrvatskog naroda za katolicizam i Ivan VIII. Istina, tukli su nas razni osvajači i zapljuskivale i druge civilizacije, ali
Zapadnu civilizaciju, koja je stasala na korijeni nam duboko sežu u povijest da bih nas netko otpuhnuo. Nitko nas ne može
kršćanskim temeljima, te na savezništvo uništiti ako ostanemo dosljedni, ako budu iz starog stabla rasle nove mladice.
između glave Katoličke crkve i Branimi- Podsjetimo, kad se govori o „Branimirovoj godini“ i Branimirovu vjerskom
ra, odnosno Hrvata. i civilizacijskom opredjeljenju to se ne odnosi samo na današnju republiku
Nadalje, treba imati na umu prilike Hrvatsku. (Pre)često se zaboravlja da je i u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini
u kojima se 1979. slavila „Branimirova bilo preko 300 plemićkih utvrda i gradova. Također, u toj zemlji su Osmanlije
godina“ i na ono što je ona značila. Bile „Branimirov križ“ g. 1979. porušile 464 katoličke crkve i 48 samostana. Tu je bilo plemstvo, samostanske

84 85
škole, pisarne, zanatlije, obrti, trgovci, umjetnici... Ostaci tih nekadašnjih zdanja
i danas svjedoče, ne samo o moći tadašnjih plemića, nego i kulturnoj razini
koja se razvila u tim krajevima prije osmanske okupacije. Što su imali europski
srednjovjekovni gradovi bilo je prisutno u Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Boki
Kotorskoj. Sve je to bilo ukorijenjeno u istoj Crkvi, u istoj kulturi i civilizaciji.
Ali našli smo se na raskrižju, žrtve su bile prevelike, ali su stara stabla još tu.
I danas bi se trebali podsjetiti kneza Branimira i „Branimirove godine“.
Hrvatske kulturne ustanove i dalje (uglavnom) i o tome šute. Oni koji su isplivali
na vrh državne vlasti i moći, po svemu izgleda, olako zaboravljaju (ili nisu nikad
ni marili) za vlastitu povijest; za povijesni hod hrvatskog naroda i hrvatske
državnosti od Branimira do danas. Njima je do samodopadnosti i samoljublja,
paradiraju kao novi „Europejci“, zaboravljajući da smo dio Europe, dio Zapada,
od ranih stoljeća naše povijesti. Zato podsjećamo njih i sami sebe na godine
879. i 1979., da bi se i u 2019. sjetili svojih korijena, državotvornih, vjerskih i
civilizacijskih, i da su ti korijeni vrlo duboki. Iz tih korijena nikla je obnovljena
hrvatska država koju treba brižno čuvati da je ne bi neki novi mrazovi ofurili.
Ante Čuvalo (Proboj, 1944.)
Foto: Wikipedia
Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru
86
Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, koji
zbacio probizantski raspoloženoga Zdeslava. Ovo papino pismo odgovor je na
pismo što ga je prethodno primio od Branimira, a njime se priznaje Branimir kao
zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.
Ljubljenom sinu Branimiru.
Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku,
zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja
vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom
pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, po-
nizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno
zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se
vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji
oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama
grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov
Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran
od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasjedati na ljudsko
spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš
nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako bu-
deš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim,
tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i
buntovnim protivnicima.
I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred
očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen
čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će
biti sjeme na njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, dr-
žat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo
se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš
Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam
svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit ću one koji mene slave.“
I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas
blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan
Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje
sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.
Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za po-
slanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to po-
slanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.
https://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru
(pristupano 4.12.2019.)
87
 CRNA KAVA I DUHAN – NERAZDRUŽIVI PRIJATELJI
Crna kava i cigar duhana nerazdruživi su prijatelji čovjeka kod nas u Bosni i
Hercegovini. Ova pojava ima svoj dublji razlog. Oni su razonoda, odmaraju
čovjeka, razgone teške misli, koje kao teški kamen pritišće dušu pa se čovjek kad
savije cigar duhana i tomu doda crnu kavu osjeća lakšim i raspoloženijim. Kava
i duhan idu rame uz rame.
Crna kava kod nas u Bosni i Hercegovini se ukorijenila zacijelo jače nego li
i u jednoj našoj hrvatskoj provinciji i to stoga što je Bosna i Hercegovina bila
najdulje vremena pod vlašću Turaka, koji su gospodarili i arapskim krajevima,
odakle je dolazila najbolja kava. Zato je neki i zovu „bosanskom“ ili „turskom“
kavom. Tu je kava našla svoju drugu domovinu. Kako je ona bila usko vezana
s našim dnevnim životom i potrebama, pokazuju njezina brojna imena.
Lijepu je karakteristiku njihovu dala hanuma Ahmetbegovića Kulenovićka iz
Banjaluke: „Kava je „progleduša“, pije ju, „da joj oči puknu“, da progleda; ona
je „razdrimuša“; ona prije ručka, da joj „ištak“ (tek) otvori; iza ručka se pije, da
joj ručak slegne; „odmorna kava“ se pije iza svakog rada. Sa „spavaćicom“ se
svršava niz kava.“ U Livnu poznaju naziv „ićindijašica“, koja se pije o ićindiji,
oko 4 sata i „čemernica“ t. j. gorka kava.
U Sarajevu poznata su imena „sabahuša“, koja se pije o sabahu ili svanuću,
zatim „ikinduša“ o ićindiji, „razgovoruša“, kad se kone sastanu, i „odmoruša“.
„Podguberuša“ ili „podjorganka“, kad je čovjek legao, da bi namamio san. Općenit
je naziv „sikteruša“ ili „kandžija“ za završenu kavu, koja razbija i razgoni društvo,
prema onoj narodnoj: „Valja zasvirati i za pas zaditi“. I u istočnoj Bosni kava je
kućna prijateljica. I ovdje je zovu „razgovoruša“ ili „eglenuša“, jer razvezuje
jezik, „razmoruša“, jer razgoni umor, kad je čovjek sustao, a prema vremenu, kad
se iznosi pred goste, zovu je „dobrodošlica“, koja dolazi na početku, „eglenuša“,
kad je najbolje raspoloženje, i „sikteruša“ ili „kandžija“, ispraćajna kava.
Iz ove nomenklature jasno se vidi kako važnu ulogu kava igra u životu
Bošnjaka i Hercegovaca.
Ona je za ćeif, a ne da čovjek napuni želudac pa se pomalo pije sa „guštom“ i
„savoreando“, kako bi mi u Venezueli rekli. Napose je ona kod naših muslimana
sastavni dio života. Ipak djeci ne daju piti kave, jer su u njoj tri džehenemskasifata.
Arif Murga zadnji je kavedžija u Livnu koji je prodavao kavu na ulici. U Trebinju,
kad kave nestane, a vakat joj je, da se pije, žene od muke zamotaju glave, a kad
popiju kavu, odmotaju glavu, znak, da im je olakšalo.
Kava mora biti dobro zasuta, mora se „ukajmačiti“ s vrha, mora biti „kozečija
krv“ fino „ački (svijetlo) popržena“, onda je prava, onda se dade uz nju „kokati“
t. j. pričati; stoga se djezva zove i „kokotnjak“, uz koji se priča. Dobra se kava
čuje i na ulicu, kad je dobro zasuta, čuje joj se miruh nadaleko. „Sigurno je jače
zasuta“, vele ljudi koji prolaze ulicom. Dobru je kahvu nazivao Fazlibeg Bećir-
88
begović na Kupresu „prijateljskom“ ili „kućnom“ za razliku od one iz kavane, pa
bi se rado navraćao Rebrinama, znao je da ga tu čeka „prijateljska“kahva. Cestar
Vukadin, kad bi htio popiti dobru kavu, rekao bi svojoj domaćici: „Stara, neka ne
bude tanka ko šibica, nek bude ko klip!“
Kava je tako usko srasla sa životom naše čaršije, da je nastala posebna kasta
ljudi kavedžija, koji bi čaršijom raznosili kavu, kao što je to bilo u Livnu, ili
da budu što brži u posluzi, žicom bi iskrižali ulice koje su vodile iz dućana u
kahvedžinicu, i kad bi zanačija ili trgovac zazvonio, znak je, da hoće kahvu.
Takav je bio nekoć Travnik, isprepleten žicom. Svuda su postojali posebni
kahvedžijski znakovi, tako bi u Travniku gazda potegao žicu i viknuo: „Jednu sa
dva (findžana), tricu, peticu (sa pet findžana).“ U Livnu su kahvedžije raznosili
kahvu u svojim dagarama, malim pećima. Bilo je u Livnu nekoć 37 dagara, prvi
je počeo Izanović Ibro prije kojih 150 godina. Narudžbe su glasile: „Jedna su
dva“, tj. jedna su dva findžana, ili „dvi su tri“ t j. dvije džezve s tri findžana. U
istočnoj Bosni zovu „su dva“džezvu su dva findžana, tarko u Goraždama, dok u
Zvorniku zovu „dvicu“, „tricu“ sa tri findžana, „četvorku“, „peticu“, „šesticu“
sa šest findžana. Ako hoće jednu, kaže: „Ponesi mi tekac“ i donese mu samo
findžan kave. Kad se u Zvorniku kava naruči, pita kavedžija: „Hoćeš li sa
doljevom?“ To ti je šerbe, rijetka kava, jer se nadolijeva vode. Nisu ni sve kave
jednake. U Zvorniku „razgovorušu“ malo jače zaspu. Žene se sastanu, pa se čuje
eglen na ulicu. Ljudi na ulici čuju i primjećuju: „Sigurno je jače zasuta, dok
je toliki eglen“. Žene su nervozne, kad neima kave, pa i ovdje zamotaju glavu.
Za „sabahušu“ ovdje ostave findžan hladne vode, njom se zalije pečena vruća
kava i odmah se napravi kajmak bjelkaste boje. Za kavu se donese uvijek taze
(svježa) voda. „Sabahuša“ je jača kava. Ne meće se šećer unutra, već se nabaška
donese i meće u kavu ili se pomalo griska i sladi. Zove se i „dolivuša“, jer kad se
naspe findžan, doliva se iz šerbetnjaka vruća voda tzv. šerbe. Kahvedžije su imali
pristup svuda, pače i u urede. I kolikog li iznenađenja, kad im se to zabranilo
za vrijeme Jugoslavije no dosjetljivi su sarajevski kahvedžije znali i toj nevolji
doskočiti. Oni dadoše napraviti velike knjige „registre“, s kojima su nesmetano
ulazili u urede, digli bi gornji kapak tog registra, i iznutra bi zamirisala kava, koju
bi oni stavili pred željne merakdžije.
Dakako da su se te kahvedžije, kraj tolike potražnje, natjecali, čija će kava biti
bolja. Važno je bilo kod pečenja kave, da se kava dobro samelje. Za male količine
služili su ručni mlinovi, no za veće količine tukla se kava u „havanima“ pomoću
„tucnja“. Najbolja je kava izlazila iz trešnjevih havana tučena ćuskijama.
Od kahvedžijskih običaja valja nam spomenuti jedan iz Livna, gdje bi prolijevali
kavu, ponajviše teljvu, pred svatovima u znak pažnje, i bili bi nagrađeni. Kad
u Livnu muslimani otmu djevojku, da izbjegnu troškove: doček, ručke, večere,
umaknu curu i plate „džabu“. Kahvedžija ide čaršijom i viče „džaba“, to je znak,
da je netko umako djevojku. Svi pitaju: „Tko se je to oženio?“
89
 Duhan je veliki prijatelj našeg naroda i on igra ne malu ulogu u narodnom
životu. Brojna imena cigara kažu koliku mu važnost daju u dnevnom životu. U
Mostaru npr. cigar „jutrenjak“ je prvi na dnevnom redu; „kahvenjak“ se savija
uz kahvu; „naštesrcnjak“ je onaj prije ručka, za njeg’ neki kažu, da je najslađi;
„sneni“ ili „polegač“ onaj, koji se puši pred spavanje; „ispratnjak“ se savija, kad
se pođe; „hajde još ćemo jedan zapalit, za oproštaj“. „Zornjak“ puše starci, koje
san hoće da ostavi, u ranu zoru. To su domaći kućni cigari.
Kako se iz ovih naziva vidi, duhan ima zadaću da raspoloži, stvar je ćeifa u
prvom redu. Zato je jedan naš Bekijaš s pravom rekao: „Šamar, čaša vina i duhan
nikad nisu nestali među nama.“ A jedan stari Bekijaš gledao je u tom vrhunac sre-
će, kad je rekao: „Pokupio sam sve lipote u Boga: šal na pogaču, lulu zaklopaču i
kamiš od sto vrža.“ Takovi su kamiši bili durali (trajni), a frž je imao povrh toga
magijsko značenje, napose trnov, pa ga je narod nazvao „vražje koljeno“. Pušilo
se od ćeifa, a ćeif u životu našeg čovjeka znači mnogo pa mu je stoga i duhan
toliko srcu prirastao. „Duhan je više nego bolesnik, nego dijete, nego žena“, uvje-
ravao me je jedan svećenik, sin našeg naroda. Sve se lakše prigori od duhana, čo-
vjek postane brzo nervozan, kad mu nestane duhana. U Livnu već davno pokojni
Pero Kaić bio velik duhandžija, jedan cigar ne dokrajči, drugi gotovi pa bi govo-
rio: „Da ga ikojide, i ja bi ga jio“. Vavik „kokom“ pripaljivo, tj. starim opuškom.
U stari vakat pušilo se samo na lule i čibuke; cigare se nijesu savijale, bit
će radi pomanjkanja cigaret-papira. Uz duhandžiju je bila tutun-kesa (kesa za
duhan), iz koje je vadio duhan i trpao u lulu i čibuk. Najobičnija je duhanska kesa
bila životinjski mjehur. Uz lule, čibuke i duhankese išla je „tuka taka“, tablica,
koja je stajala na stocu, u koju bi se istresao pepeo. Ime potječe odatle, kad bi
pušač popušio lulu duhana, udario bi par puta o tu posudu, koja je davala od sebe
glas „tuk“ – „tak“ pa je taj zvuk dao i ime toj drvenoj posudi „tuka-taka“. Čibuk
se u staro doba obično nosio zadjeven za vrat.
U prijašnja vremena viđalo se to često puta, pače i stare žene zadjele bi za
vrat iza salte svoj čibuk i tako išle u posjete. Za turskog vremena, kad bi konjanik
uzjaho na konja, nije smio faliti čibuk, koji je visio o unkošu u čibuk kesi. Vatru bi
nosile za potpaljivanje čibuka, mlada, nevjeste i djevojke. Mašicama bi dohvatile
komadić žere s ognjišta, i desnom bi rukom pružile žeru, dok bi lijevu držale na
prsima. Tako se u kući pripaljivalo. Kako su javno pušili samo stariji ljudi, i kako
su se mlađi čuvali da puše pred starijima, to je čibuk bio znak zrele dobi i starosti,
koja se u nas veoma poštivala u prošlosti. Tako pričaju stari ljudi za Dolac, dok
je Dolac bio Docem tj. na vrhuncu svoje ekonomske moći, kako bi se nedjeljom
i svetkom sve diglo na noge od starih ljudi sa svojim čibucima i ćurcima pa do
nejake djece u naručaja svojih majki, pa bi pošli na teferič na Brizik, brežuljak
povrh Doca, odakle se pružao prekrasan vidik na cijelu dolinu Lašve. Ti su čibuci
bili znak moći i ugleda cijelog Doca, što stari Dolačani iz turskog vremena s
ponosom ističu.
90
I naš se seljak ponosio svojim čibukom, on je bio njegova pratnja na putu,
pače i k misi je išao s njim. Stari Dolačani pričaju, kako bi njihovi seljaci, kad bi
ulazili u crkvu, ostavljali pred crkvom svoje čibuke, kojima bi se onda dječurlija
zabavljala. Stari ljudi spominju velike lule sa tri četiri čibuka na svakoj. Na takvu
kiklopsku lulu pušila bi tri četiri čovjeka u isto vrijeme. Na takovu lulu misli
vjerojatno narodna pjesma, koja kaže:
A u muža lula od smrikovca,
Koja teglji oku hercegovca.
Na blizu ove kolektivne lule stoji nargila, druga kolektivna lula, na koju su
pušile age i begovi, pomoću cijevi „na crivo“, koje su vodile iz centralne posude
na razne strane do usta pušača. Nju spominje stara pjesma iz Livna:
Majka nevjesticu primila,
Na kulu je odvela,
Šećerli su kavu pile,
I nargilu zapalile.
Za turskog vremena bile su poznate lule tabanašice, velike zemljane lule, bile
su ozdol ravne poput tabana, dolazile su k nama preko Sarajeva iz Arnautluka. Age
bi pušile na njih, i one su trošile više duhana. Zvali su ih u Sovićima „turkuše“.
Ovdje u Sovićima kod Ljubuškog uživale su glas u staro doba lule „đuzeluše“.
One su bile od drača. To je drvo lijepo, crveno. Vezao bi ih neki Đuzel srebrenom
ili žutom žicom. Poznate su bile u zapadnoj Hercegovini lule „zemljanice“, koje
su se pravile u Zagvozdu u Dalmaciji.
Vremenom prevladava savijanje duhana u cigare kao i pušenje fabričkih
cigareta, koje istiskoše lule i čibuke u nas u Bosni i Hercegovini. S cigaretama i
papir je bio lakše na dohvatu i spada od ulaska Austrije u režijsku robu. Dakako u
zabitnim krajevima i to je postalo problem, osobito kad su trgovine bile s neruke,
a duhan je privlačio. Kako su ovu poteškoću rješavali duhandžije, svjedoči ovaj
događaj. Jednog dana zatraži učiteljica u Vukovskom kod Kupresa od školske
djece, da svako pokaze svoje knjige. Dođe do jednoga, koji nije imao knjige.
„Gdje ti je knjiga?“„Propušio mi je ćaća“, glasio je odgovor. A i duhan je s
vremenom poskupio, te je na njegovu riječ upozoravala narodna riječ:
„Prijatelju, pošteno se vladaj,
Tanku savij, pa se opet nadaj!“
Ove su se riječi viđale utisnute i na duhanskim kutijama.
S čibucima i lulama mijenjala je i „vatra“ svoj oblik. Nekoć se je žera s
ognjišta hvatala mašicama, pa je tako nastala riječ: „Imaš li vatre?“, no gdje nije
bilo u blizini ognjišta, služili se ljudi gubom, kremenom i čakmakom, kojim bi
se kresala vatra, koju bi guba hvatala i prenosila na duhan. Tek poslije dođoše
91
„krése“. To je debeli papir sa fosfornom glavicom, koja se palila trenjem o zid
ili o suknene čakšire. Čini se, da je to u Bosnu donijela austrijska vojska, što je
pobudilo veliko čuđenje kod naših muslimanskih žena, kad su vidjele, kako vatra
frca otraga iz stegna Austrijanaca. To je ovim vojnicima pribavilo ne mali ugled.
Naravno, da je čibuk ušao i među narodne poslovice. Tako se nekoć govorilo:
„Ne boli glava od beside, već od čibuka“. Kad bi se nekoć duhandžije čibučari
posvadili i porječkali,čuo se i udarac čibuka o glavu, koji bi dokrajčio svađu. Tu je
vjerojatno i nastala riječ „čuju se“ inade se. Čibuk je ušao i u narodne priče. Tako
u zapadnoj Hercegovini pričaju kako je vrag htio ući u jednog šperca, misli i misli,
dok nije smislio, da mu na lulu uđe u usta. Špercu je ovaj put lula bila sumnjiva, pa
kad je pripalio, zazove ime Isusovo. Vrag sav zdvojan, iz lule ne može od vatre, a
na ulazu u usta čeka ga ime Isusovo! Ele ni tamo ni amo. Dim ga uguši, i on pukne.
O. Tomo Marković, DJ.
Hrvatski kalendar, Chicago, god 1966., str. 86. – 93.
Nekoliko poruka mladima
Budite svoji! Znajte tko ste. Izgradite sebe. Budite izbirljivi što „uvozite“.
Cijenite sebe i svoju baštinu. Ako vam „otpile“ korijene lako će vas vjetar otpuhnuti.
Živite bez straha! Kod nas još postoji debelo nasljeđe straha – rađalo se,
živjelo i umiralo u raznim tuđinskim državama i režimima. Razbijajte okove
straha i budite slobodni ljudi,
Totalitarizmi i državne tvorevine prošlog stoljeća ostavili su nam u nasljeđe ne
samo velik povijesni teret nego i puno smeća. Nemojte da vam zadah totalitarizma
i jugoslavizma zagadi zrak koji dišete.
Obično se kaže da s izumom pisma počinje povijest, ali povijest je počela kad
je čovjek počeo sanjati, stvarati i krojiti vlastitu budućnost, koja je imala dobru i
lošu stranu. Upravo po mjeri čovjeka!
Čovjek je jedino stvorenje koji može sanjati o nečemu višemu i boljem.
Nemojte sanjariti, nego imajte velike snove za sebe i druge koji su s vama na
životnom putu. Ne odustajte od snova niti se umarajte radeći da ih ostvarite. Kad
prestanete sanjati i stvarati, znak je da prestajete živjeti. Ne ostarite mladi!
Svaki rad je dostojan čovjeka, a nerad onečovječuje. Štogod radite, radite da valja!
Nikad ne trošite više nego šte ste zaradili i uvijek imajte koju šoldu u rezervi.
To su dobro znali i naši nepismeni stari!
Društvo u kojem se krećete i kultura života u kojoj živite je kao bazen vode
u kojem plivate. Nemojte mutiti vodu u kojoj plivate, nego pomozite da bude
bistra. Čuvajte je od kala i smrada, pa će i vama biti život ugodniji.
Kad čitamo i čujemo da je svemir beskrajan možemo li zaista tu beskrajnost
shvatiti? A zamislite kolika je nepoznanica čovjek, vi, ja? Nikako dokučiti
njegovu dubinu! Više znamo o svemiru nego o sami sebi.
Obično učimo da su prvi filozofi bili u jonskoj Grčkoj oko 600 godina prije
Krista. Ali oni koji su unazad više tisuća godina pokapali svoje mrtve i uz njih
92
u grobovima ostavljali razne predmete za popudbinu na drugi svijet očito su se
pitali što su život i smrt – temeljna filozofska pitanja na koja i danas tražimo
odgovore. Upitajte se ponekad i vi.
U životu budite skeptični, ali ne cinični. Skepticizam liječi, a cinizam razara.
Čuvajte se onih koji vas zabavljaju internetom, sapunicama, igricama,
kladionicama.... Oni ne žele da vi mislite svojom glavom. Ako počnete misliti,
postat ćete za njih beskorisni, pa možda i opasni.
Postoji američka izreka: Nemoj zapaliti kuću da bi ispekao prase! Čuvajte i
gradite, nemojte biti palikuće radi trenutačnih probitaka i želja!
Velika većina onih koji imaju bilo kakvu moć imaju i velik „ego“. Ali što im
je veći ego, to su veći problem za sebe i druge, a sami postaju manji. Neka vam
ego bude od mjere!
Svaki dan ili barem svako toliko iskoračite iz svakodnevnice. Nađite vremena
za sebe. Ako nikad ne nađete vremena za sebe, život će vam prohujati a da niste
pokušali ni shvatiti što je život.
Nemojte da vam brak bude „partnerski ugovor“, nego vječni savez muža i žene!
Svatko bi htio biti sretan, naravno! Ali kad nismo sretni uvijek nam je netko
drugi kriv (muž, žena, djeca, roditelji, netko na poslu ili školi, pa i vrijeme)!
Uvijek počnite od sebe!
Nemojte za srećom trčati. Ako budete sanjali, pošteno radili i pošteno živjeli,
ona će naći vas.
Kad vas sreća nađe, nemojte je samo za sebe čuvati, nego je dijelite. Što je
budete više dijelili i vi ćete biti sretniji, a sreća veća.
Život nije lak, više puta je i pretežak, pa ga nemojte otežavati sebi i drugima
svojom zavišću, pakošću i ljubomorom.
Ne hrvite se sa životom! Ako se budete hrvali, izgubit ćete! Bog je dao život
da ga prihvatimo i svojim talentima radimo za dobro svoje i drugih, a ne da se
stalno hrvemo sami sa sobom i onima oko nas.
Vrlo je mali broj nastavnika i profesora koji nas uče kako učiti. Tako je nekoć
bilo i danas je.
Ne „bubajte“, nego učite sa razumijevanjem i dobit ćete potpuniju sliku svijeta
i života, a mudrost će vas susresti negdje na putu kroz život – nekog prije, nekog
kasnije.
Uloga vaših nastavnika i profesora nije da vam „dadnu“ istinu, nego da vam
pomognu krenuti na putu traženja istine.
Kad sam bio dječak naučio sam orati (plug i konji, naravno) i spoznao važnost
gledanja na daleko i držanja ravnoteže. Tako je i u životu: gledajte nadaleko, i
uvijek držite ravnotežu.
Nemojte se povoditi pričama i ideologijama što vam „prodaju“ na današnjem
multikulturnom globalnom tržištu. Držite se zdrava razuma, činjenica i onog što
je kroz vjekove građeno na čvrstim temeljima.
Ante Čuvalo
93
 Godine Gospodnje 1907. Bilig
Grci su vjerovali da je za potrese odgovoran Posejdon. Nordijci pak krive Lo-
kija. Vjeruje se da je on božja kazna ili barem upozorenje pasjoj naravi čovjeka. Vupri oči vu to nebo visoko
Seizmolozi kažu da se Bosna i Hercegovina nalazi sjeveroistočno od aktivnog
kompresijskog režima između Jadranske mikroploče (dio Afričke ploče) i Dina- nebo duboko
rida (dio Euroazijske ploče) te da su potresi uglavnom uzrokovani subdukcijom nebo odmaklo
Jadranske mikroploče pod Dinaride. Većina epicentara može se povezati s glav-
nim pravcima pružanja uzdužnih neotektonskih rasjeda i navlaka: Ljubinje-Sto- Sa svoga križa na kojemu počivaš
lac-Mostar-Široki Brijeg; Trebinje-Hutovo-Ljubuški-Tihaljina; Trebinje-Bile- ne spusti se
ća-Gacko; Tomislavgrad-Livno1.
Epicentar potresa (5,2 poRichteru) koji nas je pogodio krajem studenoga ne snizi se
2019. bio je u blizini Hrguda u istočnoj Hercegovini. No bilo je i razornijih. Dva Oko tebe pustinja je pijesak prhki
snažna potresa pogodila su ovo područje 1907. (Počitelj, 5,7 stupnjeva) i 1927.
(Ljubinje, 6 stupnjeva). nedohod je
Donosimo isječak iz Sarajevskog lista o potresu 1907. s epicentrom u Počitelju. nedogled je
„Pišu nam iz Mostara: Na 1. augusta u 1 isah. 4 min. pr. p. osjetio u gradu
San se javi
jak potres, koji je trajao 12 sekunda a pravac mu je bio od jugozapada prema
sjeveroistoku. Odmah 4 minute iza ga osjetila se slaba tutnjava, a u 12 sah. i 5 java sani
min. osjetio se opet prilično jak, ali je kratko trajao. Od prvoga, koji je bio naj-
jači i koji je najduže trajao, ima u gradu dosta štete. U kućama, koje su visoke, vu toj črnoj noći biioj
na mnogim mjestima popucali su zidovi, a sa plafona se malter odrunio. Strah je Ozori se
bio zavladao u narodu tako, da su svi iz kuća za vrijeme potresa izletjeli napolje,
a da je malo još duže trajao, već se spremao svijet, da skače iz prvog i drugog osutoni
sprata na cestu. – O čemu se danas govori u gradu, nego samo o tome potresu, pod kišama pod suncem vrilim
jer je bio najjači, što ga svijet pamti od prije deset-petnaest godina. Uredi su
onaj čas odmah prestali uredovati, ostavljajući pojedinci svoj posao i bježeći Vupri oči
napolje, samo da sačuvaju živu glavu. Vele, da je i nekoliko dimnjaka srušeno. vu to nebo
Za Čapljinu pripovjeđaju da je tamo potres bio jači, te da se dimnjak jedne kuće
srušio na prolaznika, koji je ostao na mjestu mrtav. — Kako bilo da bilo, oni, koji hrabrom
sad borave u Mostaru, zapamti će dan 1. augusta 1907.“ domaklo
Priredio Boris Brkić
Mato Marčinko
(Hrastovica kraj Petrinje, 1925. – Zagreb, 2010.)

književni kutak
1
Davor Jozinović, Povijesni potresi u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2018.

94 95
 HUMSKA ZAMORJA Ja medvjed zamahujem šapom Jer putniče
Ja konjenik ubijam krilata zmaja Kad u zamorja humska zagaziš
Putniče Žeđ i krv Ja lovac ubijam vuka Nek’ znaš
Krikovi i bune Ja medvjed ubijam lovca Ti ćeš biti kako ja
Kad u zamorja humska zagaziš Vatre i križevi A ja ne mogu biti kako ti
Nek’ ti kolino malo klecne Odlasci i patnje Kamenjak
Nek’ ti ruka k čelu poje Povratci i oprosti A se pisa Libo lita Gospodnog 2007.
Jer tu vječito borbe bjesne Plamen i znamen Ja Boljun
Ratovi i ratnici Ja Badanj Ljubo Krmek (Čapljina, 1969.)
Hržu konji ječe junaci Vrutci i pjesnici Ja Radmilja Ljubo Krmek, Humljanke, Naklada DHK
Mučenici Krštenja i potvrde Ja Daorson HB, Mostar - Čapljina, 2008., str. 13. – 17.
Sunce i kamen Ja Vidoštak
Ja knez Mihajlo Svjetlo i maslinik Ja Utovac
Ja voivoda Stipan Ja Počitelj
Ja župan Juroje Humljani i Humljanke Ja Mogorjelo
Ja dobri Radoje Ja Driva
Ja Marta samostanka Ja Bišće Ja Stipangrad
Ja voivoda Radoslav Ja Žaba
Zgodopis
Ja Rudi županica Ja Luka
Ja divica Marija Ja Dubravka Ja kovač Mileta
Ja gospoja Katalina Ja Popovka Ja kovač Grubač
Ja knez Vladislav Ja Primorka Ja kovač Bogašin
Ja plemić Vlatko Ja Dabarka Ja kovač Miogost
Ja knez Radivoj Ja dijak Semorad
Ja voivoda Petar Dan i vid Ja dijak Napovišt
Ja Radovac Vukanović
Ja vojnik Gorčin Ja Vidovdan Dračnik
Ja Miholjdan Ja Čičak
Umiranja i bilizi Ja Tripundan Ja Smrijek
Ja Ivandan Ja Sjekavica
Konji i jeleni Ja Petrovdan Ja Kupina
Štitovi i pleteri Ja Ilindan Ja Kopriva
Križevi i sablje Ja Lučindan Ja Drača
Ljudi i životinje Ja Nikoljdan Ja Đedovača
Lišće i grožđe Ja Rokovdan
Lukovi i strijele Ja Stipandan Prošloljub
Vijuge i dvojnice Ja Jurjevdan
Loze i vrbce Či li sam bio znam
Lovovi i turniri Gonič i gonjenji Či li sam sad znam
Grozdovi vinski i kola plesna Či li ne ću biti znam
Ja lav koji vreba
Glasanje pijetla i ratničke trublje Ja konjanik zamahujem kopljem Slađana Milićević: Golubica, litografija, 2012.

96 97
UMRIJETI U HRVATSKOJ
Ivanu Dončeviću umjesto voštanice na nebu
U sve moje pukotine (stekavši pouku)
Probila se travka i nadrasla put
Pođi tuda
Neka Te za ruku
Vodi varka koja ne prestaje
Sanjati tvoj lik
U beskraj hitnut
Odnekud zazuji pčela, remeti staru sliku
Žalosna i minula dušo ima li nade za te
Ako pri ranom suncu propustiš priliku
Da te spomenu djeca koja pradavne igre
Pamte
Pođi,
Sa smrti se srodi
To što nedostaje (smisao ili vatra?)
Bit će otisak ove voljene zemlje
Na vodi
U kojoj Marina kruna tone
I diže se iza nevida
Črnoga Mora šatra
SEMAFOR
Snijeg na snijegu obasjan se topi
I curi u me s krova
Granicu smrti čarobno škropi
Odnekud sniježi iznova
Voda od snijega, snijeg od vode
kao da bježi meso od kosti
Pali se između semafor slobode
Prijelaz neke sretnije svjetlosti
A sunce koje će Unutra doći
Naličje svijeta topi na krovu
Granicu moga tijela će proći
Obasjati snijeg i zemlju
Novu
98
HERCEGOVINA, POPOVO POLJE
Sva moja zemlja na jednom kamenu
Ogledalo moje smrti moje nesanice
Vapi tiho žetvu Vodu u sjemenu
I mrvi se poput sna poput neba
Pred okom zvijezde Danice
Kruh naš svagdanji (krov nad nama)
Počela je kiša u našoj kući
Iz drijenove kore pjesma se prolama
A kroz čija vrata
Gdje će snovi ući
Kopam svojski kopam ali i crv ruje
Osipa se Ništa: ima – nema – ima
Kroz kosti djedove vrijeme se ne čuje
Gle na vlažnoj raži – sablast Hölderlina
INDULGENTIAM (vox Dei)
(izbor pjesama: Nada, Maroje i
Ustrajte krvnici moji, jedrite Rujana Vučićević)
I neka nitko ne zbori o zločinu
Koji pripada svima
Stojan Vučićević
Stojan Vučićević je rođen u Turkovićima, nedaleko od Ravnoga, 7. srpnja 1941.
U metkovačkim srednjoškolskim danima biva žrtvom komunističkih mon-
tiranih procesa i progona hrvatskih srednjoškolaca i studenata. Sva bezočnost,
okrutnost i apsurdnost jednoga nakaradnog, bezumnog sustava pretočena je u
osamnaestomjesečno robijanje na otočiću uz Goli otok, Sveti Grgur, od 2. veljače
1960. do 27. kolovoza 1961. Radi verbalnoga delikta izdržava zatvorsku kaznu
od četrdeset dana u zagrebačkom Vukomercu 1976. godine.
Stojanov osebujni, prepoznatljivi izričaj pretočen je u zbirke pjesama: Greben,
Siga, Čavli, Pomrčina, Šibanica te u koautorstvu s Vladimirom Pavlovićem i
Mirkom Vidovićem Pjesme. 1970. i 1971. najboljom knjigom proglašen je
Vučićevićev putopis Podmornica. Uz taj, objavljeni su mu putopisi Četiri stolačke
serdžade i Tri bukureštanska križa i grob u Karpatima. Objavio je dvije knjige
prijevoda s francuskoga: Albert Camus Mit o Sizifu i Lao Tse Knjiga puta i vrline.
Posmrtno, tiskane su mu Sabrane pjesme (1994.), slikarsko-pjesnička mapa Ne-
retva (1996.), knjiga putopisa Ponad vode (2000.), knjiga izabranih pjesama Semafor
(autorov naslov i odabir) (2007.) i Izabrane pjesme (2019.).
Umro je 22. rujna 1989. u Zagrebu.
99
MATE LUCIN NA DOGANI1 Starom se Mati Lucinu zacrnilo
u moždanim zavrtilo
Stari Mate Lucin nije ni jedne riči reka
na konju i kenjcima na zemljicu crnu samo je pa
duvan na vagu dotira i nije se probudija.
razabran
lipo polistan i razvrstan Tako to bijaše, pobro
po klasama šugava i zla vremena
i denjcima. a sve sam zapamtija dobro
imena mi moga još sve znam.
Sve samo zlato suvo Mada je došlo pusto vrime
bez maće i mašike da se zaboravlja.
pa se sračuna: – Ne zaboravljam!
– Ne more, vire mi moje
vego sve sama prva aa... Mate Sušac
(Čitluk, 1938.)
Onako star sitan i ponosan
o štap se odupra
procinitelju svemoćnom
u oči pogleda: – Kume šta?
Sve prva aa...
Nako me Isukrst pomilova.

Malo se zaustavijo svit, život sta

dok pade procina:
– Treć be, stari
kakva te spopala prva a
jesi li ti sa grane pa
be treća prijateljski
a moglo je i četvrta!

A dobro je stari kad nije

buđava.
Taaako. I nosi mi se s očiju bre
što pre Foto: Mate Zelić 1960.
dok te ne odnese marica!

Foto: Mate Zelić 1960.

1
Dogana – naziv za mjesto procjene i odkupa duhana. Pripremljen duhan se odkupljivao u
jesen u vrime udaja i ženidba, pred ili za vrijeme Božićnih radosti. Nu dogane su ostale u
sjećanu kao stratišta ljudskih sudbina jer je o volji podkupljenih i nečasnih „procinitelja“
ovisila sudbina ljudi. *Beračice duhana na slikama su Zora Kozarić i Nevenka Podrug.

100 101
 Foto: Antonija Bubalo Dolinom Trebižata
Postoje bezbrojne rijeke čije vode teku od izvora prema ušću nekim svojim
uobičajenim, posve smislenim i prirodnim tokom, ne trošeći ni za jedan tren zalud
svoje snage, ne rasipajući niti jedne kapi i ne otimajući ni zrna od zemlje u koju
zadiru. I tako sve od početka do kraja svojih dužih ili kraćih, u poretku stvari tako
pripadajućih i opravdanih putova.
Ali, postoje i neke druge i drugačije rijeke čije vode teku a da jedva doteku
i doteknu, poniru u ponore i bezdane, pa opet izviru, mirne i tihe, razlijevaju se
milujući korito, pa se dižu i zajazuju, bujaju i mute se, žubore hladne i prkosne,
dajući sve i uzimajući isto toliko; sve nekako nestaju sa starim i vraćaju se drugog
imena. Tihaljina, Rika, Mlade, Matica, samo su neka od imena voda koje rodiše
jedne takve rijeke, krotkog i podatnog, pa opet varljivog i zavodljivog Trebižata.
„Triput biži u zemlju“, tumačili su nekad neki davni etimolozi njegovo znakovito
ime, valjda još onda kad je bio divlji i neuhvatljiv, gospodar polja i podzemlja
ovih sušnih i krševitih dolina, razbacujući se svojim vodama, lutajući posvud, ne
znajući teče li ili pak samo nekud „biži“, ko da zna da će ga kroz oceane vremena
htjeti krotiti barem dvije, tri civilizacije, nekoliko hordi i jedna (ne)kultura. Upra-
vo ti isti oceani vremena progutaše njih, a on bi uporno bježao, migoljio samo
njemu znanim koritima i tokovima, rasipajući i nudeći i dalje svakom dobroćud-
no svoje ljepote i svojega blaga, koje mu vazda neki htjedoše oteti.
Zapitah se, koliko li je danas u tim brzacima i još uvijek raspjevanim bukovima
ostalo od one drevne melodije ili je već dugo kriju samo oni rijetki i skroviti virovi,
odaje zelenih riječnih vila. U nadi da je se ponešto od tih davno razdijeljenih blaga
sačuvalo [ja i moja družina] porinusmo naš moderni splav u te prastare struje, i
to tamo gdje one tiho počinju svoju simfoniju, u tihoj nam Tihaljini, bez premca
lijepom kraju, blagorodnom i kao dijete majčinski brižno uljuljkanom u odsjaju
sunca sa usnulih obala koje umivaju i svojim imenom krste, te iste drevne i tihe
vode. Zaplovismo odlučno, kliznusmo površinom nečujno, stopismo se i potopismo
s njima i u njima. Na početku poželjeh da naša mala slatkovodna odiseja bar malo
zasjeni onu opjevanu, i da riječne vile budu umiljatije od morskih im posestrima.
Vode Tihaljine ili Rike, kako je u skladu s tradicijom lokalnih govora znaju
zvati ovdašnji ljudi, mirne su i ljupke, tople i djevičanski čiste, a putene i
mirisne poput kakve mlade ljubovce čijem skutu je nemoguće odoljeti. Mi i ne
htjedosmo. Prvi zaveslaji remete tišinu kojom je ovdje nabijen svaki tren. Ona
je ta koja u ovim vodama gospodari i ima je posvuda pa i u lakom lepetu ptičjeg
krila i u drskom skoku ribe. Sve je tu nekako njome omeđeno i njoj podređeno.
I ono dvoje mladih ljubavnika koje susretosmo iznad prvog jaza u razmjeni
zaljubljenih pogleda izgledahu nestvarno, održavajući se sporim pokretima na
mirnoj površini, kao kakav vodeni ukras, dva tek procvjetala lopoča. Bilo je
nevoljko poremetiti romantiku, pogotovo ovako izvornu i gotovo filmsku, ali je
Slap Koćuša u Veljacima bila i draga spoznaja da ta romantika još ponekad i ponegdje zaživi na ovim

102 103
obalama, i to u svim svojim elementarnim oblicima. Krštenje jedne nove ljubavi
u čistim vodama Rike, možda? A možda samo i besplatan kratki tečaj plivanja uz
nezaobilazno pokazivanje ljepota zavičaja. A možda i jedno i drugo.
Mladi ljubavnik-instruktor nas je prvi ugledao dok smo još bili na pristojnoj
udaljenosti, dočekavši nas onim dobro poznatim naivnim osmijehom kakvog
već imaju svi bezbrižni pa na djelu zatečeni, pretvorivši se za čas u ljubaznog
domaćina, ljubopitljivog i susretljivog, objašnjavajući nam i ono što nismo željeli
znati. Bio je vrlo mlad, crnomanjast, preplanulog i domorodački žilavog tijela.
Njegova družica je sporim zamasima zaplivala prema obali, labuđe elegantno,
iznad površine izvijenog vrata, onako kako to samo žene znaju.
- Ovo vam je P... jaz – doviknuo nam je dok je stajao u vodi koja mu je dopirala
do pod ramena, davši nam na znanje čije su kuće najbliže ovom simpatičnom
bazenu, ipak umjetno stvorenom, jer smo se i mi ubrzo iskrcali na betonskoj
prizidi koja je zajazila svu tu vodu, načinivši mještanima ako ništa drugo onda
zgodno kupalište.
Rijeka dalje kao da nije mogla. Izgledalo je kao da je tu prepolovljena, a
ono malo tankih mlazova što se prelijevahu preko vještačkog jaza, kao bjegunci
zavijugaše na sve strane između sedrenih ploča i strukova osušenog mulja. ‘Samo
dalje od tud,’ pomislih, ‘moramo i mi, da ne postanemo neželjeni robovi kakve
riječne nimfe, i da nam zadnja kap ne utekne.’ A to dalje se pretvorilo u višesatno
gaženje po pličinama uskog korita koje na mjestima samo što nije usahlo. Ono
malo vode što se poput ulja bljeskalo na podnevnom suncu, bijaše kao zarobljeno
između sivo podzidanih obala.
Na mjestima smo nailazili na prave male oaze u vidu pješčanih bazena, u
kojima je voda bila iznimno topla, ali i dovoljno protočna i čista. Tu bi redovito
zastajali, koristeći ljubomorno blagodati tih malih prirodnih wellnessa, spokojno
plutajući u tim tihim bunarima, okruženi sa svih strana netaknutom prirodom. S
obje obale nepristupačan šiprag, ponegdje između stabala vrbe škrta i odavno
zapuštena ledina, i tek vrh Zelenikovca koji se ponekad u daljini ukaže, vraća u
stvarnost podsjetivši da nismo na nekoj od prašumskih rijeka Srednje Amerike.
Dok lebdim na blagim i toplim strujama, kao u nekom bestežinskom stanju,
omamljeno osluškujem tihe note ovog magičnog mjesta. Vode ove rijeke nisu
samo ona dva, tri dobro znana vodopada, sad već turističke atrakcije u procvatu.
Istinsko bogatstvo je njena neobičnost i raznolikost koju tek treba otkrivati, osjetiti
i pojmiti na onim zakutcima koji nisu viđeni, poput ovih zaboravljenih sunčanih
odmarališta, zavodljivih kao oči zelene vile koja nas mami milozvukom riječnih
struna, čekajući pogodan trenutak, kakvu plimu ili bujicu, pa da nas lako učini
ukrasnim patuljcima njenog vodenog vrta. Napustismo nevoljko ali odlučno tople
kupelji, prije nego u našim odrazima na jezerastoj površini prepoznamo konture
nekog bajkovitog i prepredenog vodenog bića. Dok zamičemo iza prvog zavoja
razmišljam o ispravnosti mogućih popularizacija ovako skrivenih i netaknutih
prirodnih ljepota, a nekako se ne mogu oteti dojmu da mentalni sklop našeg
104
društva još uvijek nije dovoljno sazrio za primjeren oblik iskorištavanja ovakvog
nečeg. Tako se iskreno nadam da ću ubuduće na ovim obalama, kad god njima
prolazio, viđati sve gušće raslinje i uživati u mirisu lopoča. A Bože me sačuvaj
pogleda na ove obale u betonskim okovima i nad njima isturenim neukusnim
verandama obavijenim dimnim zavjesama zadimljene pečenjare, sve uz pratnju
treštanja kakvog friškog šunda u pozadini.
Pred nama bijahu kilometri plitkog gaza jer je „veliki brat“ negdje gore
uzvodno opet krotio ove i tako krotke vode, a meni se naivnim učinilo da im mi,
gacajući uporno i gurajući našu gumenu arku, već nekako pomažemo da doteku
do najbližeg izvora. Ili bar do prvog ponora.
Ne znam zašto i iza kojih kulisa podsvijesti mi na pamet padaju i pred oči
dolaze scene iz nekog uspjelijeg partizanskog filma čija se radnja odvijala na
močvarnim poljanama našeg juga, po kojima su satima bauljali „hrabri“ drugovi,
pokušavajući umaći zločestim njemačkim patrolama, koje su ih, kako to već biva
u tim osebujnim filmskim uradcima ondašnje režimski obojene kinematografije,
bezuspješno pokušavale zaskočiti. Valjda je trenutna monotonija situacije i
usiljenost ovog vodenog marša dala i mojoj bujnoj mašti na volju. Sad je samo
falilo da iza svojih leđa začujem onaj germanski oštar i piskutav „ Halt!!!“, na
koji bi se hrabri proleter obavezno dao u bijeg, ali bi ga uskoro dostigao isto tako
neizostavan rafal iz MP40. Pogođen hitrim parabellumom on bi još dugo izdisao,
popraćen patetičnim lelekom najboljeg, ali kasno pristiglog mu drugara, koji se
u međuvremenu pojavio, rastjeravši kukavne Švabe sa svih osam metaka svoga
vjernog „tetejca“. Uskoro i ja pod paljbom dokolice nekoliko puta teatralno
padam u plićak, pokušavajući zabaviti sebe i svoje suputnike, inače ljubitelje
nešto ozbiljnijih filmskih žanrova.
Tek dosta nizvodno, na zaboravljenom i opustjelom Nenaču, nakon oštrog
skretanja udesno, korito rijeke postaje opet plovno, i sve tako do Skakala, prvog
mjesta na kojem se i do u kasno u ljeto može zateći po koji kupač. Tu je dosta
razveden prirodni jaz, potpomognut i jednim betonskim, tvoreći na tom mjestu
pravu malu akumulaciju u kojoj se za niskih vodostaja može lijepo zaplivati. Naše
uplovljavanje u to zgodno pristanište biva dočekano mnogim nevješto prikrivenim
ali itekako radoznalim pogledima mlađeg ženskog svijeta razmještenog unaokolo
po obali, i po nekim drugim, vrlo nam neobičnim osmatračnicama.
Zastadosmo ipak malo na ovom zanimljivom mjestu. Više iz puke potrebe za
predahom, a ne toliko iz želje da privučemo nečiju (ne)željenu pažnju, izvedosmo
nekoliko skokova s betonskog jaza, umišljeni Odiseji novog doba među plemenom
amazonki. Okupljališta poput ovog danas su samo rijetko oživljena slika nekih
prošlih dana, kao dah kratak bljesak minulih vremena, proteklih jednom za
svagda, odnesenih zauvijek žuborom ovih voda.
Podno razbuđenih bukova nailazimo na prirodni gaz za prijelaz stoke. Sa samog
ruba niske obale rikom nam se javi ogroman bik, a tek što zamakosmo [malo
dalje nizvodno] s druge obale grunu prema njemu čitavo stado krava, upotpunivši
105
tako čitavu misao o rijetkim prizorima prošlosti, koji se ukažu tek ponekad i
tek na mjestima poput ovog. Dok gledam ovaj pitoreskni prizor, dopuštam sebi
drsku misao da nakratko budem privilegirani dio nje. E da je bar tu naš fotograf
(koji u ovim trenutcima vjerojatno negdje ovjekovječuje neke društveno važnije
dogodovštine). Kako bi to bila rijetko viđena fotografija, ures za jednu od stranica
nekog raskošnog kalendara, za recimo mjesec svibanj, kad u našim dolinama sve
uzbuja i usplamti, kao i ovom biku koji uzbuđeno riče čekajući na obali ulazak u
svoj privatni harem. Kako bi samo na njoj trajale i sjale sve one u hipu zaustavljene
boje i kapljice vode što poletješe u vis, podignute silinom tog kratkog stampeda…
Žal za neuhvatljivom ljepotom prizora ne zaživi dugo. Doskora upadosmo
u jedan močvarni rukavac, potpuno zarobljen podivljalim ševarom, gustim
i neprohodnim, koji je svirepo gušio pitomi vodotok, a nama donio trenutke
mukotrpnog gacanja po nekoj blažoj verziji živog blata koje je smrdjelo onim
dobro poznatim sumporastim kiselim vonjem pokvarenih jaja. Kako smo samo
upali u ovaj riječni limb, ili smo već u nekom od krugova, a još maloprije je sve
bilo k’o u raju!? ‘Koliko samo čudnovate raznolikosti na tako uskom komadu
prostora!?’ I doista vrijedi ta misao ne samo za ove vode, nego i ponešto za ovaj
kraj kojim prolazimo, tu postojbinu vječnog nadmetanja svjetlosti i kamena koje
pobjednika nikad ne dade.
Iz tog rasapa raskoši stvori se neka čudna sinergija koju upiju rijetki koji još
na tom kamenu omrknu i koje ova svijetlost budi. Oni tako postanu zauvijek
voljena djeca oštrog oca kamena i blage majke svjetlosti, i gdje god da odu u
svojim dubokim očima nose i jedno i drugo, jer oni su danas nevoljna pastorčad
ove zemlje a sutra će biti nedonoščad svijeta.
Proboj kroz podivljalu trsku uvede nas u mirni, mračni rukavac. Klizili smo
sporo uz omalenu adu, načičkanu gustim vrbama i živicom, kroz koje su se sunčeve
zrake jedva probijale. Otočić je bio toliko netaknut i divlji, a bogzna kakva je sve
sitna zvjerad tu našla utočište, pa u trenu odustadoh iznijeti budalastu pomisao
da pristanemo i da ga koloniziramo na bar jedno popodne, a ako bi nam pošlo
za rukom stopiti se s okružjem, možda bi taj mali i zaboravljeni teritorij mogli i
prisvojiti, pa proglasiti na njemu kakav novi „Liberland“, ili neku sličnu šaljivu
državotvorinu, ako kome, da prostiš, ne bi zasmetalo što smo „zapasali“ toliko
područje. Državljanstvo i politički azil bi simbolično ponudili svim onim prije
rečenim, nevoljenima što u očima nose čvrstinu ovog kamena i svjetlo ovoga
neba, samo neka ih, pa makar i na ovom malom, ubogom komadiću zemlje.
Na obalama utihle Zavale me dočekaše uspomene iz nekih spokojnijih i olako
proživljenih, meni dragih vremena. Mnogo je ove umiljate vode proteklo otkad
sam posljednji put bio tu. Promijenilo se gotovo ništa nije. Čak je i ona čuvena
skakaonica potpuno ista – samo ljudi ni za lijeka, a rano je poslijepodne ljeta što
plamti svojemu vrhuncu. U mojim ušima sjetno odzvanjaju davna rika raskalašene
mladosti i beskrajni pljuskovi njenih uzavrelih tjelesa u čast bujici životne snage.
A u smiraj dana, kad se mlade strasti smire i zdravi nagoni splasnu, ostane Zavala
106
sama i uljuljkana u zagrljaju posljednjih sunčanih stubova što siđoše niz leđa
kršnog Klobuka da zaplešu posljednji ples na njenim utihlim obalama.
Žal za lijepom prošlošću koliko god sladunjav bio, neumitno zna biti i bolan,
pogotovu onome tko živi sadašnjost rastočenu neizvjesnošću, sumnjom, a
ponajviše beznađem u neko bolje sutra. Ali mi smo još tu, življi nego ikad, jer
pod nama je zaklokotao čudovišni Klokun, onako hitar, uvijek jednako leden
i prijeteće modar. Ćudljivi ljubavnik blage ljubovce, nekad bi poput kakva
uspaljenog vodenog satira znao grublje zarinuti u njene meke skute. Tad bi
netko s obale rezignirano promatrao kako se vode Zavale zaboje opominjuće
svjetlucavim modrim nijansama. Malo tko bi se tada odvažio zaplivati na drugu
stranu. Iz te prkosne ljubavne igre rodiše se Mlade, lijepe na majku a hirovite
na oca. Zrak oko nas zamirisa njihovom mladalačkom svježinom, sa svih strana
zažubori i zatalasa. Posta živo na našoj maloj arki, koja mi se sad učini tako
sićušna na odjednom širokom koritu. Nesta one prijašnje melankolije i sjete iz
onih toplih i umiljatih pličina. Plovili smo novorođenom rijekom, omamljeni
njenom varljivom ljepotom i njenom nevinošću ponuđeni. Mlade su ćudljiva
rijeka. U ljetnim danima njeni brzaci su blagi i bezopasni, tek poput djeteta
zaigrani, a njeni virovi kao da zaspu, ošamućeni žegom hercegovačkog čelopeka.
Ali kad se njene obale ohlade, posive i zamru obavijene onim teškim mrtvačkim
pokrovom zime, njene vode kao podivljale huknu, oboje se ratničkim bojama pa
zaparaju nemilosrdno brdom i dolinom, krenuvši u nesmiljen i rušilački pohod,
razmećući se slavodobitno svom svojom naglo nabujalom snagom. I tako je valjda
bivalo od iskona, pa sve do pred par stoljeća unatrag. Na razmeđu civilizacija i u
praskozorje kulturološkog šoka kojeg je trebalo dočekati, rastakale su ove vode
ovaj suri kamen i ono malo škrte rađenice, rastočivši se na kraju u svoju ostavštinu,
u Rastoke, zastavši u njima i našavši smiraja u tamošnjim brojnim ponorima,
Jezerima i Jezercima.
Ne tako davno, još početkom 19. stoljeća, ova rijeka je bila dovoljno silovita
da kroz čitavu godinu plavi cijelo Ljubuško polje, čineći ga prastarom močvarom
punom raznovrsnog raslinja, o čemu tek koju godinu ranije ponešto svjedoči i Fortis
u svome „Vjađu“, kad je se iz obližnjih Kokorića zaputio do uvijek vruće međe, u
potpunosti inkognito, praćen tek nekolicinom odvažnijih ljudi domaćina mu, vojvode
Prvana, i vođen nagonima avanturiste i putopisca pionira. O tom svom ilegalnom
posjetu zabilježio je u kratkim crtama da su obale Trebižata zarasle gustom šumom
i da uz njih ima mnogo starih grobova. Taj njegov kratki izlet u Ljubuško polje
učinjen je na brzu ruku, pod okriljem noći i u stalnoj strepnji od mogućeg susreta
s turskim ophodnjama. Njegova trajna namjera je bila zaći dublje među domicilno
stanovništvo tadašnje Hercegovine, ali mu nije pošlo za rukom da isposluje carski
„ferman“, vjerojatno zbog raznoraznih diplomatskih zavrzlama i igara koje nisu bile
rijetkost ovdje, na dugoročnom „klizištu“ dvaju sukobljenih svjetova.
Jezdeći pitomom i smaragdnozelenom površinom dospjesmo do još jednog
svjedoka tih turbulentnih i prekretnih vremena, Kavazbašinog mosta, izgrađenog
107
negdje sredinom devetnaestog stoljeća za vladavine posljednjeg turskog gospo-
dara Hercegovine, Ali-paše Rizvanbegovića – Stočevića. Taj zadnji hercegovački
hegemon, čiji lik i djelo jedni sustavno i nedovoljno argumentirano stavljaju na
pijedestal, a drugi temeljito kude, bivat će po prilici još dugo predmetom povije-
sno-kulturoloških trzavica. Nedvojbeno je taj mini-sultan, koji je uspio emanci-
pirati Hercegovinu, otevši je iz zagrljaja bosanskog ejaleta i tamošnjih „šljivara“,
kako ih je znao nazivati, bio i ostao istinski kontroverzan povijesni lik. Pod krin-
kom neke čudne i samo njemu znane vizije altruizma, ili tek iz pukog koristolju-
blja, izvršio je potom i agrarnu reformu ovih krajeva, koju je bjesomučno i silom
provodio na svakom koraku.
Tako je pod njegovom upravom isušen dobar dio one već rečene močvare,
pa zasijani svi oni kultivari koje uzgajamo i danas, izuzev par egzotičnijih, riže
primjerice, koja je u to vrijeme izuzetno dobro uspijevala u obližnjim Veljacima,
ali ne zadugo, jer se zbog specifičnog načina uzgoja među populacijom uskoro
pojavila malarija i žuta groznica. Pod njemu omiljenom krilaticom „Nek čekić
kuca ako puška ne puca“, kulučila je raja danonoćno, pretvarajući pustare u plodne
oranice, a onaj tko bi mu se drznuo zamjeriti, završavao bi obično kao opominjuće
stravičan ures na zidinama njegovog ljetnikovca. Iako se volio predstavljati kao
čovjek iz naroda od kojeg su svi jednako mogli zatražiti zaštite ili pomoći, bez
obzira na vjersku pripadnost ili stalež, na kraju bi uvijek na površinu isplivala
njegova prijeka narav, glavni mu adut u kroćenju potlačenih i držanja u strahu
podčinjenih.
Je li i njegov kavazbaša, (ili je to bio samo sindrom Andrićevog Abidage) o
čijoj strogoći i oholosti i danas živi spomen, tjeran strahom od svog nadređenog
po čitavoj nahiji širio teror dok je rukovodio radovima na ovom mostu, pitam se
dok se predomišljamo kroz koji nam je od njegova četiri luka proći pa se ogledati
A danas rijetko što teže od kila pliva ovim čistim brzacima i u očima se ovdašnjih
ribiča da nazrijeti sjeta i nedoumica dok uporno i neumorno iznova „zabacuju“,
a „javi se“ tek katkad, u boljim danima koja iz obližnjeg ribnjaka utekla, naivna
i utovljena „ kalifornijka“. Autohtone vrste gotovo da su i nestale, odnesene su
vihorom zadnjeg rata, u kojem ljudska neodgovornost i zločestoća nisu poštedile
ničega, pa ni riba. Svi pokušaji obnove ribljeg fonda koji uslijediše kad uplovismo
u mirnije poslijeratne vode ostadoše tek na razini pukog entuzijazma nekolicine
pojedinaca, nedovoljno potpomognutih iz utjecajnijih društvenih sfera, ili pak
bijahu u samom početku krivo navrnuti i nepromišljeni poput nekih slučajeva
poribljavanja ovom slivu nepripadajućih vrsta, kao što je štuka, taj proždrljivi i
brzorastući predator velikih ravničarskih rijeka, za kojeg je ova naša tek poput
ovećeg potoka u kojem uskoro ne bi imao što požderati. O tempora, o mores...
Klizili smo zelenim labirintom Jašica, dok je bistar žubor napajao i zaokupljao
naša čula, njegov odjek rastao posvuda oko nas, vabio nas i milovao, čas iz
dubine zapjenjenog buka, pa čas titrao po nama iz sjene jedne zaplivale vrbe.
Usporavamo. Dišemo tu rapsodiju zvuka punim plućima. Kojim brzakom
okrenuti? Na trenutak poželim da zeleni zastori padnu. Kriju li se to ovdje,
nevješto i naivno, zadnji netaknuti rukavci ove posljednje kraške ljepotice i zar
postoji taj netko tko bi se ovo drznuo obeščastiti? Molim se da je ovako bilo i u
neko davno pramaljeće kad su ovuda koračale vojske onih koji leže pod bilizima
tu poviše nas, na šumovitim padinama Klobuka, na nedalekom Borju, danas
već pomalo u zaborav potonulom i neopravdano zapuštenom počivalištu naših
predaka. A ako je ovako bilo i nekad, tako neka i ostane. Neka ostane tu i onaj
mrki, stari ribar koji nas je nijemo i nepomično motrio dok smo otjecali preko

Foto: Tomislav Primorac

u onom zelenom bezdanu kolovrata, u čije se virove nekoć odvažavao zaroniti
samo legendarni lovac Levan, ta žilava ljudina, svojevrsni Bear Grills svoga vre-
mena i jedan od rijetkih kojem je negdje u brdima Gornje Vitine igrom slučaja
pošlo za rukom preplašiti već rečenog kavazbašu, skočivši pred njega s nekog
duba u sumrak, poput vukodlaka, i rastjeravši iz obijesnog lova njega i njegovu
razjarenu vižlad. Svjedoči zorno o tim teškim događajima, kao i o burnim i pre-
kretnim vremenima koja uslijediše fra Martin Mikulić u svojim pripovijetkama,
taj samozatajni, a danas nedovoljno rehabilitirani skupljač narodne baštine i ne-
obično nadareni narator svoga vremena. Tako fra Martin za ovo mjesto kaže da
„ predaja veli, da su ljudi na Mlade, gdje ih sada prenosi most od sedam okana,
prelazili s obrve na obrvu na volovskom jarmu“, a zatim se nadovezuje slikom
ljubuškog polja za koje spominje kako „ljudi pamte da je tridesete godine našeg
vijeka izgledalo kao močvara puna vode, šašja i svakovrsne gore.“ U takvim
uvjetima njegov „lovac“ je mogao s lakoćom i goloruk hvatati svakovrsne ribe
kojom su ove vode tada obilovale. Dovoljno je bilo zajaziti buk i čekati na njemu
ugora sa smokovim listom u ruci.

108 109
Ćukovića slapa, nalakćen na svoj štap poput druidskog svećenika, posljednjeg POSKOK
stražara i čuvara tajni majke prirode.
Između dva slapa ojačale i ujezerile se Mlade pa razmakle dvije široke obale. Taman kad su težaci sjeli za ručak, odnekud između loza iskrsnu Šarac. Motiku
Zaslijepljeni novim prizorom i kao ispali iz druge dimenzije, nahrupismo na to odkovanu poput oštra noža spusti ispred sebe, pa se nasloni na držalicu: Kada se
svijetlo vodeno prostranstvo. Mlade su ovdje bremenite vodom, nagomilanom u završilo s molitvom, on odmjeri društvo pa upita:
mrklim i nepreglednim dubinama, spremnom da se sjuri niz donji, veliki slap, pa - Tko je ovdje gazda?
još jače zaglavinja, osvježena Grabovim Vrilom, dočepavši se konačno rubova - Što ti on treba? – javi se Tolj.
polja i zavijugavši njime pobjedonosno kao nekoć davno. Možda su tu, na ovoj - Što te se tiče, ako nisi gazda?
širini trebale niknuti i neke od onih „mini“ hidrocentrala koje bi zasigurno značile Tolj se zagleda gore u otvoreni dan i sunce koje je upravo upeklo. Kao da se ne-
kraj ove rijeke, bar onakve kakvu je znamo, ranjene i napaćene, ali još uvijek čem dosjetio, reče:
žive i prkosno lijepe. Rijeke u koju su neki od nas običnih smrtnika beznadno i - Dobro. Ja sam gazda, a ti bi radio. Kolika ti je dnevnica?
doživotno zaljubljeni. I neka nam ne zamjere neki što nam teško padaju sva njena - Koliko i drugi.
stradanja,ona prošla,već pomalo zaboravljena, od nje gotovo oproštena i neka - Misliš?
moguća buduća, nama armagedonska. Voštano Šarčevo lice ostade ledeno kao što je i došlo.
Zaokupljen sivom mišlju i pogleda uprtog u daljinu, isturam se na pramac - Sjedi onda i doručkuj.
naše male plovilice, koja je sve češće ponirala nižući buk za bukom. Svakim Šarac se odmaknu i sjede u slabu hladovinu trsa.
prevaljenim metrom smo jurili sve brže, gubeći na visini i strepeći pred susret - Kažem da blaguješ. Kako ćeš raditi ako si gladan?
sa novim nepoznatim brzakom. A pitoma naša rijeka nas je još dugo izdašno - Nisam zaslužio. A zakašnjenje odbij od nadnice.
i naivno častila svojom plemenitom ljepotom, ne tražeći mnogo zauzvrat, tek - Otkad to ti meni što ću ja. Neću te gladna na mojoj njivi.
koje sjećanje, malo pažnje i nježan dodir, kao mlada one prve noći, mirišući Šarac je samo okrenuo glavu na drugu stranu kao što se tu ima razgovarati. Gazda
nenametljivo i svježe, poput loze u cvatu. se vrati svojoj žlici i zagrabi zlatne pure s lučnicom. Preprženi domaći maslac
U azurni suton plovili smo već blagim šumorom vode uljuljkanim poljem, mirisao je „u dušu“.
ispraćani okom posljednjeg upornog ribara. U smiraj otežalog dana nekoliko - Jesi li s Vlaka, momčino – javi se Tolj. – Jesi, s Vlaka si.
zaostalih zraka prosipa zagasit akvarel po zadrijemaloj vodi. Tonemo u zagrljaju - Piše li mi na čelu?
sumraka. Naš vidik omeđuju nasipi ko krupni mrginji, dok ja sav zamišljen i - Piše. Šarac si.
sjetan, potiho žalim za onim drevnim jezerom što ga isušiše na dobrobit sviju pa - Po ćaćinoj lozi – mirno će Šarac.
da nam pogledu sad nema kraja kao i našem putu što je tek u začetku, tu, u dolini - Šta ti je Lukas? Lukas Šarac?
Trebižata, i dalje. - Lukas?
Igor Skoko (Mostar, 1978.) - Da. Je li ti u rodu?
- Dosad mi je bio ćaća.
Tolj je jeo brzo, onda je zabio držak žlice u zemlju pa se okrenuo Šarcu.
Hercegovina
- Koliko ti je godina?
- Udaješ li neku kćer? Šta te briga!?
Poskok na kamenu dahće - Kod mene se ne kopa, nego goni. Ako ti netko zakopa ispod peta, ispadaš i ništa
Gledajuć smežurene loze od dnevnice. Ako izdržiš, onda svaka čast.
I prkosne ljude, - Koliko je to svaka čast?
Gdje na širokim plećima - A tebi nema ni šesnaest. U vrh glave sedamnaest. Ne bih da večeras kukaš.
Zemlju voze. - Ti radi svoj posao, ja ću svoj. Onda što je s dnevnicom?
- Pa ništa ako je dočekaš. Inače je dobra debela. Ako je dočekaš. Ostali težaci
I. J. počeše se polako pridizati. Nema vremena za odmor uz užinu. Sunce još ne peče
Croatia, Kulturno-politički list Hrvata izbjeglica kako će zapeći, pa treba krenuti. Gazda Tolj lieno krenu za njima. On „goni“
Godina II., br. 2, Fermo, 15. siječnja 1947., str. 8. znači kopa zadnji. Šarac stade u hladovini.

110 111
- Gazda!
- Što te muči? – okrenu se Tolj.
- Znaš što. Pišam na tvoju dnevnicu, mršavu ili debelu. Jesi čuja? Pišam na nju.
Ali ostajem kopati i ako mi netko zakopa ispod peta, ja je plaćam njemu. Jasno?
- Ko sunce jasno. Staješ u moj red, ja se vraćam na početak. Imaš fore.
Bilo je to ranih pedesetih godina. U Hercegovini su polako jenjavale prve poratne
godine smrti i straha, godine gladi i tuge. Žilava potreba da se preživi natjerala je
sve živo da se lati bilo kakva posla, ne pitajući je li lak ili težak, čist ili nečist, pitalo
se samo možeš li izdržati. Tako se u skupinama lutajućih težaka znalo naći učitelja,
željezničara, studenata, đaka i bezposličara, koji su se tek srećom vratili s kakve
god robije, ili su otjerani s posla, a onda i dječaka pa i djevojaka sa sela, svih koji
nisu imali ili su imali malo vlastite zemlje, pa su zarađivali nadničareći. A zemlja
je nakon neuspjelih Seljačkih radnih zadruga bila do kraja zapuštena, puna pirike
i skoro jalova. Sve je bilo teško, motika i dikela odbijale su se od zemlje, do kraja
zapečene, suhe. Težačke nadnice i nisu bile male, novaca je bilo malo, hrane tek i
dostajalo, vina po čaša za užinu, nešto više za večeru... Nadnica je bila dragocjena
onom tko nema ni ruha ni kruha, a velika stvar bijaše doručkovati puru s lučnicom,
to jest puru prelivenu gustim kiselim mlijekom s kojim je pomiješan mladi češnjak
stučen sa solju pa sve preliveno zaprženim maslacem, onda o podnevu braveću ili
kokošiju juhu s domaćim rezancima, za večeru pečenu kokoš s krumpirom. Gozba
koja se skupo plaća.
Poslije objeda većina krenu na osvježenje, na Lukoć. Tada je tekao i usred ljeta.
Na nekoliko mjesta korito se spuštalo i do vrha glave i širilo u krug barem desetak
metara. Pravi raj za osvježenje među bjelouškama, žabama i korijenjem, prava
sreća sastrugati s kože znoj i modru galicu, pa se zavaliti u travu i zadrijemati sa
zjenicama u vedroj nebeskoj pučini.
Naime, Radne zadruge, jer im ništa nije išlo, i pošto su uništile sve što su uzele,
nenadano vratiše zemlju seljacima. A nije išlo, jer su ljudi još bili pod dojmom
poratnih strahota, nije išlo jer im je oteto i uništeno sve, nije išlo jer su naučili
svoju zemlju obrađivati najbolje što su mogli, a sada... Nije išlo jer ih okućnica
nije mogla prehraniti, jer su mladi ljudi listom bježali glavom bez obzira, jer
se i za najmanji prosvjed ili uvrjedu protiv postojećeg stanja, plaćalo slobodom
ili glavom, nije išlo jer su državne laži bile toliko ubojite. Nije išlo jer je išla
krilatica „Snađi se druže“. Nije išlo jer se učilo krasti, lagati, govoriti dvolično i
misliti iza busije, nije išlo jer Bog nije tako htio. Ali, vratimo se našoj priči.
Poslije podnevnog objeda odmor.
- Pazite gdje sjedate i gdje ćete leći. Ove godine je sve puno poskoka. Dobro
otvorite oči – naglasi Tolj. – Jesi li me čuo, Šarac? Šarac!?
- Čuo sam. Samo ne znam što.
112
- Kažem ima puno poskoka. I u hladovini i na suncu, izpod trava, trseva. S brda
sišli u polje. Nisi gluh.
- Jebeš poskoke – reče Šarac i izgubi se među trsima.
- Pecne li te, nije moja briga.
- Ne beri brigu, gazda!
Šarac se udalji da bi mokrio, a onda pođe prileći u hladovinu pod smokvu.
Nedugo nakon toga dotrča jedan od težaka te jedva izusti da je onu budalu od
Šarca pecnuo poskok.
- Iznad šake, – reče. – Vidio sam vlastitim očima.
Nađoše Šarca kako s kapom nad očima pokušava zaspati oslonjen na smokvu.
- Gdje je zmija? – zareza Tolj
- Nikakve zmije – odgovori Šarac. Kakva zmija?
- Bog me ubio... Svojim očima sam... – poče se kleti onaj koji je sve vidio.
- Gdje te ujela? Reci, budalo s Vlaka. Pokaži!
Šarac pokaza ruke pune krvlju podlivenih žuljeva.
- Ovo su žuljevi, dar s prisilnog, nema zmije. A sad me ostavite da malo zaklopim oči.
- Pecnulo te, vidio sam. Svojim očima.
- Nikakav vrag me nije pecnuo. Čuj, on vjeruje svojim očima!
- Ma oči mi ispale! Taman pružio ruku da se dočeka na zemlju, a poskok – cap.
Nisam ćorav!
- To nema veze – reče Šarac. Ćorav si.
A onda ga nekoliko snažnih ruku pograbi i povuče u autić.
- Kako te ujela? – liječnik će. – U kog đavla si gledao?
- Ujela? Ma dajte, čovječe! Pa što? Što bi zmija drugo nego – ujela?
- Kako pa što? Nije pa što, grmalju. Da si zakasnio samo nekoliko minuta, vrag
te odnese. Eto pa što!
- Mene odnese vrag?
- Ne, nego moga ćaću! I onda bi netko odgovarao za tebe kao za čovjeka. Ruku
pruži! Pruži ruku! Injekcija će te spasiti.
- A tko odgovara sad, doktore?
- Sad odgovaram ja!
Šarac ne pruži ruku da bi primio injekciju nego je zavuče u džep. Odanle izvuče
poskoka zdrobljene glave pa ga baci na stol ispred doktora.
- Ako ću od toga jada crknuti, neka crknem. Eto ti ga pa ga ponesi kući. Maknite
mi se s očiju!
- Možete li mu previti dlanove, krvavi su od...
- Tko mu je kriv? Jezik treba zapeti iza zuba.
Otrgnu se Šarac iz nekoliko ruku i uputi prema vinogradu.
U vrijeme popodnevne užine gazda izbroji dvije dnevnice. Položi ih na Šarčevo koljeno.
- Danas više nema kopanja. Uzmi to pa polako kreni kući!
Šarac prebroji novčanice pa reče:
113
- Nisam to zaradio.
- Tko kaže da nisi?
- Ja. Moje je samo ono što je moje, gazda. Amen!
- S tvojim starim sam proveo nekoliko strašnih godina.
- Znam – prekide ga Šarac. Sve znam, ali to nema veze s ovim. Fala ti što si me
primio, sad – čist račun – duga ljubav.
- Ništa ti ne znaš. Tvoj stari i ja smo grizli grabovinu. Od Austrije do Zemuna...
Nemoj da svi vide i čuju! Učini što ti se kaže!
- Sve se vidi i čuje, gazda. I ovdje među ovim pognutim kosturima jedan mora
imati podignute uši. Pa neka ima.
- Samo učini što ti kažem! Novac duboko u džep, pa – pozdravi starog. I nemoj
sličiti na njega! Nitko ne može sličiti na tvog starog. On bi izdržao četiri poskoka,
mogao je pojesti i samu glad i nadživjeti smrt. Bez njega ne bi bilo ovog razgo-
vora. Tako. Budi pametan pa se pravi da si kratke pameti. Treba preživjeti, sinko.
Mrtvi nećemo daleko.
- Vidjet ćemo što ćemo – tajanstveno će Šarac. Vidjet ćemo mi još.
- Pamet u glavu, a štap u ruku – brižno će Tolj. Nemoj im upasti u ošac. Zabaci
trag kao pred bijesnim kerovima. Ne daj da te ulove u zamku. I dođi na dnevnicu
kad god zagusti. Bit će posla. I blagoslova, kad – tad. I reci svom starom, reci mu,
ma reci mu što god hoćeš. Hajde!
- Samo mi reci kako su ga oslijepili? Stalno mi je pred očima. Znaš li kako je
gledati kad slijep čovjek plače?
- Neće koristiti. Ti čuvaj svoje oči!
- Kako su vas tako prevarili? Kako ste upali u partizanski obruč?
- Neće koristiti. Ti nemoj upasti.
- Govna sa Zapada, je li?
- Ni to neće koristiti. Govana i tu i tamo. Ti nemoj zagovniti. Zbogom!
Šarčevo mlado lice postajalo je sve ledenije i tvrđe. Kao da se skamenilo.
Onda se zametnu motikom, motika bljesnu na suncu poput mača. I najednom, kao
da je u zemlju propao, nestade među vinogradima.
- Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš – mrmlja Tolj. Takav mu bio i otac. Sakrio bi se
mučiteljima, da bi ga cijeli vod tražio nekoliko sati. Onda bi se najednom, kao
izniknuo iz zemlje pojavio u sredini četveroreda.
- Mogao sam pobjeći, rekao je, ali nisam htio.
Onda ga oslijepiše.
Epilog
Šarac je kao nepunoljetan mladić osuđen za ubojstvo koje nije počinio. Osuđen je
na dugogodišnje tamnovanje u Bileći. Nakon dvije godine umre mu otac. Šarac
svlada stražara te obučen u odoru milicionara bježi do željezničke postaje u Gabeli
gdje se presvlači u odoru; željezničara i sutradan stiže u Vrpolje. Tu je viđen
114
zadnji put. Onda su se Jugo-novine raspisale o ustaši zločincu i bjeguncu, pa je u
potragu za njim krenula UDBA. Nisu se dobro proveli pa je skovan odlučni plan
za „likvidaciju državnog neprijatelja, poznatog ustaškog koljača i višestrukog
ubojice“. U nekoj pariškoj kući, u dizalu u nj su ispalili više od trideset zrna iz
automatskog oružja.
Preživio je.
I još je živ. I još će dugo biti živ.
Mate Sušac, Sinovi i svjedoci, HUM naklada, Zagreb, 2010., str. 209. – 214.
VILA NAGORKINJA SA ŽABE
Vile ko vile, dobre prema dobrima, a osvetoljubive prema lošim ljudima, lijepo
su se slagale s mještanima podžabskih sela... Bile su izvanredne ljepote: dugih kosa
boje zlata, obučene u duge, uglavnom bijele haljine koje su skrivale magareće ili
kozje noge. Svojim su moćima pomagale mnogima, a imale su silne moći. Jedino
nisu mogle rasplesti svoje duge kose kada bi se zaplele u draču i drugo oštro raslinje.
Ispod gore Žabe, nekada davno, živjela dva susjeda – Ivo i Pero. Obojica su
imali koze, a koze su tada ko i ovce, bile izvor preživljavanja. Ivo bijaše siroma-
šan, ali vrlo dobrodušan čovjek. Imo je pet koza, i nešto malo svoga posjeda na
Žabi. Pero je, pak, bio imućan – imo sto koza, dosta ograda i dolova i ograđenih
dijelova imanja na mnogim brdima.
Jednoga je hladnog, zimskog jutra Ivo ko i obično otjero koze u Žabu. Već
se spustio mrak, a one se ne vraćaju. Zaputi se Ivo, nema mu druge, tražiti koze.
Traži ih on i traži penjući se po nepristupačnim stijenama i oštrom kamenju.
Prolazilo vrijeme, a koza nema, pa nema. Gust je, toliko mrkli mrak da se ni prst
pred okom ne vidi! Samo nekakva sablasna tišina. Ni vrapci se ni kosovci ne
čuju – muk i mrak.
Kad na jedanput, na jednom kamenu nešto zasvijetli, a svjetlost obasja pro-
stor. Ivo napravi korak, pa se još malo primače. – Ma što je ovo? – pomisli. Pro-
trlja oči – jes vila!
- Dobra veče Ivo! Kojim dobrom? – obrati mu se vila.
- O, moja vilo... Ne pitaj me ništa... Jutros sam zaćero koze, a nji nema pa
nema. Eto... Kući bez nji ne mogu, jer, kako ću naraniti onoliku čeljad? – žalostan
i umoran odgovori.
- Ajde se ti ništa ne brini. Sve će tebi koze biti na broju, samo mi nešto pomozi.
- Hoću! Samo kaži kako ti mogu pomoć. – Ivo spremno ponudi pomoć.
- Molim te pomozi mi odmrsiti ove moje duge kose što su se zaplele u ovo
trnje i draču. Ali, pazi – ni jednu mi vlas nemoj iščupati ili pokidati!
Sjede Ivo i poče strpljivo odmrsivat kosu. Kad bî gotov, vila ustade s kamena,
prođe rukama kroz kosu, a vjetar zapleše u kosi raznoseć miris svakovrsnoga
žabskog cvijeća. Sva sretna, zadovoljno se obrati Ivi:
- Pođi kući, i sve ti se stostruko vratilo!
Kada Ivo stupi u kuću, ostade začuđen gledajuć svoju dječicu, ženu i staru
majku, ništa ne svaćajuć. Do sinoć su djeca imala visoku vrućicu, a sad trčkaraju
115
veselo. Čiste, peru, pomažu... Supruga inače čangrizava, sad ga ljubazno pita je li
umoran, gladan... Gleda staru majku koju ostavi na umoru, a evo je sada lepršava
ko leptirica. Odlazi u tor, kad tamo ne pet, nego petsto pedeset pet koza! Odlazi u
mali vrt, a ono urodilo da nisi mogo osvojit. Pšenice, rajčice, krumpira, kupusa...
Dijelio Ivo i siromasima, i putnicima, i prijateljima i susjedima. Ali, što on više
dijelio, sve se više umnažalo. Vidio to sve susjed Pero pa ga za koji dan upita:
- A, je li Ivo, kako to da ti sad imaš toliko svega?
- Ne znam ti ništa reć, samo znam da sam susreo vilu kad sam išo tražit koze.
- Hm... – misli Pero u sebi – ako je on tako prošo s pet koza, kako li ću tek
ja – stade on računati. – Što bi to on imao više od mene?
Sve on tako promišlja, pa zaćera i on jedno jutro koze u Žabu iako ih do tada
nikad nije. Kad je pao mrak zaputi se i on u Žabu tražiti koze. Prolazili su sati a
kozama ni traga ni glasa. Prst se pred okom ne vidi od tame, a odnekud iz daljine
začuje se zavijanje vukova. Kad na jedanput, na jednom kamenu nešto zasvijetli,
a svjetlost obasja prostor. Pero se malo primače, protrlja oči i vidi on ispred sebe
vilu. Takvu ljepotu još ne viđe u životu. Pozdravi vila Peru i upita ga:
- O, Pero, kojim dobrom?
- Evo tražim koze. Jutros sam ih zaćero i nisu mi se vratile.
- Ajde se ti ništa ne brini. Sve će tebi koze biti na broju, samo mi nešto pomozi
– reče mu vila.
- A, eto, ako baš moram.
- Molim te pomozi mi odmrsiti ove moje duge kose što su se zaplele u ovo
trnje i draču. Ali, pazi – ni jednu mi vlas nemoj iščupati ili pokidati.
Sjede Pero na kamen, uze viline kose, pa lijevo, desno, gori, doli, povlači i
razvlači. Jauknu vila, uhvati se za glavu, pa shvativši da je potpuno ćelava viknu
iza svega glasa:
- Idi! – reče i nadoda kletvu da i ono što je imo, više ne imo.
Sjuri se od straha Pero kući, a kad tamo – čeljad se porazboljevala, koza nema,
a sve što je posijo i posadio po silnim vrtovima nestalo ko da nije ni postojalo.
NAPOMENA: Pisala sam u izvornom izričaju ovoga dijela Hercegovine.
Do sad sam je samo pričala a ovo je prvi put napisano za objavu.
Priču napisala, obradila Vesna Slobođan (1971.). Kazivala Ilinka Matić iz
Broćanca (općina Neum), snimio Stanislav Vukorep.
116
TROPLETOV NATJEČAJ ZA 2019. GODINU
Troplet svake godine organizira književni natječaj za osnovne i srednje škole
u BiH. Donosimo nekoliko nagrađenih radova hercegovačkih đaka s natječaja za
2019. godinu koje nam je ustupio predsjednik Tropleta.
OSNOVNE ŠKOLE
TEMA: PRIRODA JE PREDIVNA KNJIGA O STVORITELJU
Ustani ujutro u pet. I izađi van. Zatvori oči.
Miris vlažne zemlje probudit će u glavi jednu sliku. Sliku s tisuću osjećaja. Ne
trebaš ni proviriti kroz trepavice, dovoljni su ti mirisi i pokoji sitni zvuk. I svjesna
si života oko sebe, života na koji ne utječeš, a on ipak postoji, savršen i dovoljan.
I tad znaš da si i sama dio toga savršenstva, da si živa. Postojiš ti. Kao što postoji
mokra trava pod tvojim nogama. I u njoj život koji inače ni ne primjećuješ.
Pa otvori oči. Čeka te čarobno djelo najvećeg Umjetnika. Vilin konjic pre-
kriven kapljicama jutarnje rose koje sjaje poput kristala i dobivaju prirodne boje
i ljepotu ovih neumornih letača. Čeka te ručni rad malog pauka, mreža koja ne
može nikako biti savršenija nego što jeste. I ona mokra i sjajna od rose. Čeka te
pjesma cvrčka. Umiruje te baš kao ona etida koju tako često sviraš.
A kad iza brda proviri sunce ispred tebe sve sja. I sunce, i nebo, i brdo, i trava. I
pomisliš da sjaš i ti sama. Jer, i tebe je stvorio isti, baš najveći Umjetnik pa sigurno
i tvoje lice sja i tvoje oči. Nekako su još plavlje, svjetlije, življe. I osjećaš da ti sja
i srce i duša. I oni su veći, oni su cijeli svijet. I znaš da si točno tamo gdje trebaš
biti. S kim trebaš biti. S prirodom, sama sa sobom. Napokon spojena, velika, cijela.
Zato te molim, ustani ujutro u pet. I izađi van. Ne čekaj sutra, neki budući
pravi trenutak. Ovo je za tebe. Ovo ti je darovano od srca, iz srca. Sjaj koji, po-
dižući se iza brda, grije duboko u tvoju dušu. Livadsko remek djelo. Glazba. I
bez izgovorene riječi sve će ti biti kristalno jasno i znat ćeš što je zaista vrijedno.
I čuvaj to što ti je darovano, priroda je savršena. Osluškuj je. Slušaj je srcem i
ne možeš pogriješiti. Ne trebaju ti pravila napisana na velikom papiru, ne trebaju ti
podsjetnici na to što je ispravno, a što ne. Ti to znaš. To je u tebi. To si ti. Priroda.
I čuvaj ovo pismo, i pročitaj ga često. Tek toliko da se ne zaneseš i da ne za-
boraviš tko si. Netko je jednom rekao: „Život je Božji dar vama. Način na koji ga
živite, vaš je dar Bogu.“ I živimo tako. Budimo dar našem Stvoritelju.
Marina Gvozdenović, VI. r. Osnovna škola S. S. Kranjčevića Mostar
***
Na našem svijetu svaki kamen kao da svoju priču priča i pruža nam barem
mali djelić sebe. Tko zna, možda je jedan mali kamenčić poznavao Isusa, ali se
zbog nas ljudi i zbog onoga što smo učinili Isusu kamenčić zbog toga zgrozio,
„okamenio“ i povukao duboko u sebe.
117
 Svaka kapljica vode i svaki list s grane nam mogu ponešto reći o čovječanstvu.
Možda je svaka ta kapljica jedna Isusova, teško prolivena suza ili jedna kapljica
onog gorkog znoja kojeg je Isus prolio za nas. Možda je jedan mali list Isusov
topli i blagi obraz kojeg nitko nikada na svijetu imati neće. Mi ljudi to drvo, na
kojem je mali list, prerađujemo u papir samo da bi od njega izvukli korist.
Hvala Bogu što imamo prirodu koja se svako jutro za nas budi i iznova nas
očarava i sve više nas začuđuje. Jedna mala travka i jedno drvo višnje nam svaki
dan rađaju neki novi život i obnavljaju ga svaki dan. Možda je rosa na maloj trav-
ki i na listu višnje suze koje te voćke prolijevaju za odbačenu i abortiranu djecu.
Priroda je uvijek za rađanje, a mi ljudi gasimo ona mala srca koja tako upor-
no žele biti dio nečije obitelji. Zar nije predivno vidjeti bebu koja prvi put stane
svojim nožicama na travu. I kao da osjeti neki dobri Duh ili prisustvo Isusa koji
im govori nešto. A beba Mu uzvrati jednim nevinim smiješkom koji je Isusu do-
voljan da mu uljepša cijeli dan.
Ja za ovo čovječanstvo želim samo jedno, a to je da se Isusova bezgrješna i
časna krv spusti na ljude i opere nas od svih grijeha. Jer mi smo bez Isusa kao
dijete bez majke, kao svijet bez ljubavi i kao život bez vjere.
Matej Pavlović, VIII.a Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić Humac
SVIJET JE DJELO STVORITELJEVO
U početku stvori svjetlost,
svjetlost koja je naša radost.
Smjestio je Sunce na mjesto svoda,
nakon Sunca nastala je voda.
Treći dan stvorio je kopno i bilje,
kopna je bilo na milje i milje.
Onoga dana kada je životinje stvarao,
sve se više Bog umarao.
Šesti dan On čovjeka stvorio,
napokon se Bog umorio.
Sedmi dan kad je pao mrak,
ode Bog na počinak!
Svaki cvijetak, voćka i trava,
od slona pa sve do mrava.
Došlo je od njegovih riječi
i njegovih ruku. Poslao je Sina
da za nas pretrpi muku.
Koliko nas voli? Teško je zamisliti.
Ako budeš dobar,
u Njegovom ćeš naručju biti!
Marija Kordić, VI.b Osnovna škola Tina Ujevića Vitina
118
SREDNJE ŠKOLE
TEMA: ZEMLJA JE KUĆA SVEGA STVORENOGA
Proljeće uvlači mirise slatkog voća, cvijeća i drveća u svaku poru u prirodi,
razbija svaki san, tamu i led. Svaka travka ponosno i uspravno stoji kao da zaziva
i slavi ime svog Stvoritelja. Sve se budi, diše, pjeva punim plućima. Zvoni Stvo-
riteljev glas u prirodi, livade ga osluškuju, mora nose na sve četiri strane svijeta.
U brdima i planinama odzvanja veličanstveni eho Njegove ljubavi i blagoslova.
Priroda i sve oko nas je odraz Božjeg lica, sjaj Njegove ljubavi, prijestolje i kruna
Njegovog kraljevstva.
Bog je stvorio toliko nezamislivih i čudesnih djela. Kruna tog stvaranja je čo-
vjek, stvoren na sliku i priliku Božju. Rekla bih da je svaki čovjek Božji predstav-
nik na zemlji. Njegova djela su toliko veličanstvena da su neshvatljiva ljudskom
umu. Nismo ni svjesni koliko je ljubavi trebalo uložiti u ta djela. Svako djelo je
priča za sebe. Tu je nebo. Gledajući u njega čini nam se kao da smo bliže Bogu.
Tu je sunce. Ono je poput Njegove ljubavi koja nas grije. Tu je mjesec. On nam
osvjetljava put kako ne bismo skrenuli krivo. Tu je raznovrsno zelenilo koje nam
daje savršenu idilu mira, spokoja i duševne tišine. I sve nam to pruža Zemlja,
kuća svega stvoreno- ga, po Njegovoj zamisli. Ostvario je na Zemlji svoje zamisli
i udahnuo u njih dah života. Zemlju je učinio našom kućom. Sve nam je darovano
na dlanu. Trebamo to naučiti cijeniti i na pravilan način iskoristiti jer se lako gubi
ono što najviše vrijedi. Prirodu možemo usporediti s našim životom. Rekla bih
da je priroda poput prijatelja. Dok ga god voliš, cijeniš i poštuješ, bit će uz tebe, a
kada ga pustiš i zanemariš, više ga nikada nećeš imati. Svaka zvijezda na nebu je
putokaz. Svaka koja padne na Zemlju, ostavit će trag, a mi ćemo, kao i kad smo
bili mali, zaželjeti želju u nadi da će se ostvariti. Zar to nije predivno? Sv. Bona-
ventura nije rekao bez razloga da je Zemlja kuća svega stvorenoga, ona to zaista
i jeste. Zato zatvorimo oči bar na tren i zahvalimo se na svim veličanstvenim i
čudesnim darovima našeg Gospodina. Počnimo neke stvari cijeniti, jer koliko
dajemo, toliko i primamo, zar ne? Zagrlimo ove vrijednosti koje su nam darovane
i uživajmo u svemu što nam je On dao. On nas ljubi, dao je Sebe za nas i želi nas
blagosloviti u svakom trenutku našeg života.
Gabrijela Dugandžić, IV. r. Srednja škola dr. fra Slavka Barbarića Čitluk
***
U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se
prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. I vidje Bog sve što je
učinio i bijaše veoma dobro. (Knjiga Postanka 1,1-2,31)
Zašto je onda mi uništavamo lako?
Eh ljudi, zašto je sve to baš tako?
Majka priroda tako nježna, tako lijepa je
119
Ljudi je uništiše, ne čuvaše je za potomke. ISUS U HERCEGOVINI
A mi se nazivamo kulturnim, dobrim ljudima?
Gospodine, imaš gdje nasloniti glavu:
Jaka je snaga prirode, a još jača Božja,
Eh, žao mi je ljudi, ali ovo trenutno smrtonosna je vožnja. U Hercegovini ima kamenja puno!
Za dolazak Tvoj pripremit ćemo slavu;
Kuća ona svega je stvorenja, hranu nam daje, I za govor Tvoj stavit na kamen runo.
Utočište je naše, priroda lijepa i neizmjerna.
Ćuk joj je sin, a i sva ostala živa bića, Naša je zemlja vrlo tanka i tvrda;
Ali i nas voli, oko gnijezda svoga okuplja jato malih ptića. Kraška polja, doci; ljetne vrućine i sunce;
Sve to znamo i to nas možda boli, Hercegovina je naša sva od brdâ;
Veliko je Božje čudo, Stvoritelj i nas voli. Da Te pòzdrave, zovnut ćemo i vrhunce.
Eva i Adam znali su prirodu cijeniti,
Govorim glasno: „Mi znajmo svoj otpad pospremiti“ Zovnut ćemo djecu i majke i ljude;
A očuvanje okoliša i briga za stvoreni svijet je najvažnija. Nek Te pozdrave, nek Ti kliknu od srca!
Sve imamo, Ocu nebeskome hvala, Sav svijet nek znade da Te Hercegovci ljube:
Tvoja čovječe uloga neka bude, pa čak i mala. Za Te nam srce gori i iskrama vrca.
Veliko će to postati ako svi budemo kao jedno,
Oh želim dočekati to vrijeme novo i vrijedno. Kakvi su Hercegovci? - možda želiš znati?!
Rekao je Bog: „Ljubite se kao što sam ja vas ljubio“, - Pošteni i snažni; radišni i vole Boga.
Eh, činimo li mi to zlatno pravilo? Naša krvava prošlost - odgovor će dati:
Napravimo promjene za naš svijet, Kako smo ginuli za dom i Isusa svoga.
Okitimo ga ljubavlju da postane zlatni cvijet.
Galame je dosta, uništavanja i rata, Mi Te ne primamo kao nekog gosta;
Ako krenemo sa promjenama danas, U našoj kući, zemlji, Ti si domaćin mili –
sutra će Zemlja zagrliti tebe čvrsto baš kao brat brata. Već trinaest stoljeća zemlja nam posta:
Samo po prirodi, u prirodi, nalazi se mir, More krvi pravedne koju smo za Te lili.
Velika sreća, blagi Božji lahor, slatki pir.
Božji dar je ova zemlja mala, Hercegovci su Tvoji i Ti si uvijek naš!
Ovo je dar nama, Kuće naše i srca bit će vječito Tvoji;
Majka priroda je sve tebi dala. Za povratak i dolazak Tvoj, ovdje, neka znaš,
Naša je zadaća biti bolji ljudi, Srce Ti naše - ko udoban krevet stoji.
Ali gdje početi, koga za loše osuditi?
Veliki krivci su svi ljudi danas, Mi Te volimo, Isuse; Ti to dobro znaš!
Evo, priznajem i ja s vama. Ne slušaj zlobne ljude što o nama vele!
Nada umire zadnja, pa krenimo odmah, Mi smo slabi i molimo da nam oprost daš!
Tu sam već rekla kako uspjeti bez velikog bola. Pakosnici nas od Tebe samo odijeliti žele.
Ura kuca tiho i nestaje nam vremena divnog,
Rastimo u kulturi općoj, pravednoj zemlji i prirodi mirnoj. Za istinu pravu pogledaj naše ruke -
A nagrada čeka, nagrada je od Boga, Pune su žuljeva; i srce nam naivno!
Zemlja lijepa, zemlja tvoga i brata moga. Što stekosmo - stekosmo uz velike muke.
Marija Stojanović, III. razred Opća gimnazija, Srednja škola Prozor „Ne tuđe!” - Mi poštujemo to pravilo divno.

120 121
I još za jedno, Isuse, mi Te molimo:
Uči nas stalno i ispravljaj naše pute!
Premda smo slabi, znaj: mi Te volimo!
Ne ostavljaj nas i blaži nam rane ljute!
(27. 10. 2000.)
Fra Vlado Lončar
Slađana Milićević:
Digitalni_M grad 017, digitalna grafika, 2015.
122
Znamo li čitati likovni jezik?
Umjetnost - jezik kojim jedan majstor može izraziti svoje mišljenje (Gombrih, E.
H., 1984.:323). Iluzija - zavaravanje, privid (Vladimir, A., 1994.:264). Slikarstvo -
je nauka i treba se njom baviti kao istraživanjima zakona prirode (Gombrih, E. H.,
1984.:161). Slikar - gospodar svih vrsta ljudi i stvari (Gombrih, E. H., 1984.:95). Crta
- ona je osnovni likovni element crteža, pomoću koje se umjetnik likovno izražava
(Jakubin, M., 1990.:10). Boja - fizikalna osobina svijetlosti, odnosno osjećaj koji u oku
stvara svjetlost emitirana iz nekog ili reflektiranu od neke materije, ili tvar za bojenje,
koja ima svojstvo da oboji bezbojnu materiju (Jakubin, M., 1990.:16). Ploha - dvodi-
menzionalna stvarnost, element koji ima dužinu i širinu. Plohu kao likovni element na-
lazimo prisutnu u plošnom i prostorno-plastičnom oblikovanju (Jakubin, M., 1990.:27).
Površina - vanjski izgled plohe; površina je vanjski izgled nekog volumena za koji je
površina uvijek vezana. Površinu osim okom (vizualno) doživljavamo i dodirom, iz
promjena na našoj koži: ovo zovemo taktilni doživljaj. Osnovna svojstva površina su
njihova tekstura i faktura1. Tekstura je karakter površine i kao takva može biti: crtačka
tekstura, gdje se koriste crtački elementi – točka i crta; slikarska (različite gustoće mrlja
koje čine površinu) i plastička (hrapavo ili glatko, taktilna)2. Perspektiva - privid trodi-
menzionalnog prostora na plohi ostvaruje se pomoću različitih načina prikazivanja (Ja-
kubin, M., 1990.:59). Umijeće perspektive teži ispravnoj jednadžbi: ona hoće da slika
izgleda kao predmet, a predmet kao slika (Gombrih, E. H., 1984.:226). Kompozicija
- označava međusoban raspored elemenata unutar neke cjeline3. Za Leonarda da Vin-
cija likovni umjetnik je „Gospodar svih vrsta ljudi i svih stvari, ako želi vidjeti ljepote
koje će ga očarati, on ima moć da ih stvori i koje ulijevaju strah ili šaljive i smiješne
ili koje stvarno izazivaju sažaljenje, on vlada njima i može ih stvoriti (Gombrih, E. H.,
1984.:95).“ Umjetničko djelo - nije ogledalo, ali s ogledalom dijeli onu neuhvatljivu
magiju preobražaja koju je tako teško izraziti riječima (Gombrih, E. H., 1984.:21).
Ovaj uvodni tekst započela sam definicijama o umjetnosti i osnovnim likov-
nim elementima da biste što bolje mogli razumjeti o čemu pišem i što su umjet-
nici s kojima sam razgovarala željeli reći. Proces koji se odvija u umjetnikovoj
glavi i način stvaranja i istraživanja jednog umjetničkog djela ovisi o mnogo
čemu. Taj proces se naočigled čini jednostavnim pa ga često možemo podijeliti
na dva koraka: gledaj i stvaraj. Možda kod amatera koji je iz hobija uzeo platno,
kist i boje, izišao na livadu i počeo prenositi ono što ga okružuje na platno. U
stvari je to puno složeniji proces koji, pored promatranja motiva kojeg umjetnik
želi naslikati, nacrtati i napraviti, obuhvaća i misaoni proces, projiciranje, tehniku
rada, unutarnje stanje duha, poruku umjetnika, unikatnost, rukopis, a pored svega
navedenog mora voditi računa o zakonima kompozicije da to djelo ima „glavu i
rep“, odnosno da ga može vrednovati kao jedno umjetničko djelo.
1
http://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/sazetak2%20povrsina.htm (20.11.2019.)
2
http://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/sazetak2%20povrsina.htm (20.11.2019.)
3
http://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/miro2.htm (20.11.2019.)
123
 Recimo vidjeti ono što nas okružuje nije isto što i gledati, kako gramatički
tako i misaono. Gledamo očima koje su prvi primalac svijeta oko nas i pomoću
njih projiciramo sliku u mozak gdje se odvija prava obrada podataka. Ove slike
su bombardirane podacima koji su već tu, te nas one podražuju na zaključak što
smo vidjeli, jesmo li to već vidjeli? Taj proces se može definirati: vidjeti podražaj
očima, a gledati ga iznutra pomoću uma.
Kada je umjetnik spreman na takav način gledanja, njegovo projiciranje nije
više upitno. Plinije je taj proces opisao riječima: „Um je istinsko oruđe vida, a oči
djeluju kao jedna vrsta broda koji prima i prenosi vidljivi dio svijeta (Gombrih, E.
H., 1984:28).“ Da bi čovjek pravilno vidio svijet oko sebe mora poznavati zakone
prirode inače će pogrešno protumačiti određene stvari i pojave. Prirodne pojave i
anatomiju se najviše proučavalo u renesansi, dok je kroz srednji vijek znanost stav-
ljena u drugi plan, a sve pojave i prirodni zakoni pripisuju se znacima upozorenja
Svevišnjeg. Grci su govorili „Čuđenje je početak spoznaje i kada se prestanemo
čuditi, možda nam se desi da prestanemo razmišljati (Gombrih, E. H., 1984.:23).“
Proces projiciranja je radnja kojom umjetnik stvara iluziju na umjetničkom djelu
i pomoću nje komunicira s publikom. Projicirati u slikarstvu isto je kao i pisati priču
koja će nas dovesti do nove spoznaje. Književnik koji je sposoban pomoću simbola
odnosno slova, koja tvore riječ, u čitatelja stvori osjećaj da se nalazi u napetoj radnji
svoje priče te je euforično proživi, je isto što i iluzija u likovnim umjetnostima.
Za razliku od književnika koji samo stvara privid u našoj glavi, likovni umjet-
nik ima moć stvaranja svih stvari i ljudi, ali ne samo moć kopiranja nego i stva-
ranja novih i izmišljenih oblika i figura koji pobuđuju i stvaraju u glavi različite
osjećaje. Nakon ovoga možemo se pozvati na Topferovo promišljanje: „Suština
umjetnosti nije podražavanje već izražavanje (Gombrih, E. H., 1984.:306).“ Po-
dražaji koje dobivamo iz prirode jednaki su za svakog umjetnika, ali način izraža-
vanja za svakog umjetnika je zaseban i označava način njegovog rada.
„Publika nema pravo prosuđivati koliko je jedna slika vjerodostojna, jer njeno
mišljenje zamagljuju neznanje i predrasude (Gombrih, E. H., 1984.:26).“ Zašto pro-
matrač nema pravo prosuđivanja? Često je pitanje „običnih“ promatrača. Ovo mo-
ramo promatrati s više gledišta da bi smo došli do ispravnog promišljanja. Počnimo
od pretpostavke da promatrač nema saznanja o načinu rada umjetnika, on je samo
sposoban prosuditi koliko je jedno umjetničko djelo ugodno njegovu oku i urođenoj
predrasudi o lijepom. Ako promatrač ima neke spoznaje o radu i uvjetima nastanka
slike, on je onda do određene razine sposoban prosuditi o njoj, jer njegove spoznaje
i predrasude su opravdale njegovo promišljanje. Možemo i ovako reći: ako želimo
čitati jedno književno djelo onda se podrazumijeva da znamo čitati pismo na kojem
je ono napisano. Iz toga proizlazi ako želimo shvatiti umjetničko djelo onda moramo
znati barem osnovno – čitati likovni jezik. Promatrač koji zna čitati likovni jezik,
promišljanja i uvjete rada u kojima je stvarano umjetničko djelo i sve to sumirati, on
je jedan od kompetentnijih koji mogu svoje promišljanje nazvati dobrim.
Slađana Milićević
124
Tamara Herceg
Tamara Herceg rođena je 3. 6. 1988. u Ljubuškom. Završila je Opću gimnaziju u
Ljubuškom 2006. i upisala Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Ma-
gistrirala je slikarstvo u klasi prof. Ante Kajinića 2011. Član je ULUBiH. Imala je
16 samostalnih, 66 skupnih izložbi i sudjelovala na 42 likovne kolonije. Dobitnica je
nagrade Privatno i javno za 2012. te posebnog priznanja žirija na 1. bijenalu minija-
ture MiniMo 2019. Autorica je likovnih rješenja za 6 poštanskih maraka HP Mostar.
Ulazak u svijet umjetnosti
Kao mala i kroz osnovnoškolsko obrazovanje osjećala sam sklonost prema
umjetnosti, a u gimnazijskim danima razvila se posebna ljubav prema povijesti
umjetnosti, dizajnu i umjetničkim krugovima. Iz tadašnje perspektive svijet
akademije i akademskog obrazovanja činilo mi se nedostižnim, a i bile su tu
kuloarske priče kao: „to je svijet samo za odabrane“. Unatoč tome i dalje se aktivno
nastavljam zanimati za umjetnost i slikanje pa se tako u 4. razredu gimnazije
susrećem s pokojnim Hamom Ibruljem kod kojeg počinjem s pripremama za
Arhitektonski fakultet, smjer produkt dizajn u Zagrebu. Nažalost, moja mapa ne
prolazi. Razlog neuspjeha pronalazim u pripremi, mom crtežu i senzibilitetu koji
je on uvijek usmjeravao ka slikarskom crtežu svjetla, tona i sjene, a ne klasičnom
arhitektonskom crtežu. Priprema je bila jako zahtjevna što je podrazumijevalo
skoro svakodnevno crtanje u trajanju od pet do šest sati, a motiv prva tri mjeseca
bile su tri cigle kojima je konstanto mijenjao kompoziciju i položaj. Imala sam
dojam da osim što smo vježbali i usavršavali moju percepciju profesor testira i
moju psihološku zrelost kako bi ustvrdio jesam li dovoljno zainteresirana za ono
što me očekuje na akademiji. Moj talent, upornost, zainteresiranost i ljubav prema
umjetnosti su me doveli do sljedeće stepenice, prijemnog ispita kojeg sam uspješno
položila i upisala Likovnu akademiju na Širokom Brijegu.
Razdoblje akademije
Moj prvotni plan bio je nakon upisa na akademiju prebaciti se u Zagreb. Imala
sam dojam da ću u maloj sredini dosta toga propustiti: kulturne događaje, prilike,
kontakte. Iako su sve ovo prednosti kojima sam težila, opet s druge strane nepri-
stupačnost, geografska izdvojenost malog mjesta omogućila je posvećenost radu.
Ljudi na akademiji djelovali su kao jedna velika obitelj. To je bilo presudno da
ostanem u Širokom Brijegu. Bez razmišljanja odlučujem se za smjer slikarstvo,
to je bio moj prvi izbor, u klasi prof. Ante Kainića.
U klasi je bilo puno nadarenih polaznika koji su se isticali svojim radom. Znalo
se često dogoditi da ostanemo do pola noći u klasi. Stvorila se zdrava natjecateljska
atmosfera. Prof. Kainić je bio jako zahtjevan. Ponekad je ustrajao u nametanju svo-
jih vizija i rješenja, što mi je tada bilo neobično i strano. Ali s vremenskim odmakom
vidim zašto je to radio: nekad nisi svjestan što želiš postići, a on ti nudi gotovo rje-
125

Tamara Herceg: Velika gesta 841-89,
akrilik na platnu, 160x120 cm, 2018.
126
šenje. Međutim, ti ga u tom trenutku ne vidiš. U mom likovnom izričaju od samih
početaka izostaje sklonost za klasični realizam i hiperrealizam. Oduvijek su me pri-
vlačila eksperimentiranja u teksturi, boja, potez kistom i ekspresija.
Na petoj godini se posvećujem filozofskom proučavanju modernije povijesti što
me dovelo do promišljanja o značaju štafelajnog slikarstva danas. Svoj magistarski
rad povezujem s tim promišljanjima i nazivam ga „Smrt štafelajnog slikarstva“.
Stalno mi se nametalo pitanje idem li u pravom smjeru; je li štafelajno slikarstvo
zapravo mrtvo i treba li umjetnost tražiti neke nove izričaje, nove putove, kao što su
mnogi umjetnici 60-tih godina 20. st. i pronašli kroz performans, video umjetnost,
happening. Je li sada možda vrijeme za cyberart ili nešto novo? Stalno sam se ko-
lebala, nisam imala nadahnuća za rad zbog teoretskih, filozofsko-logičkih pitanja.
Srećom, mentor koji me je vodio – njegov poticaj i moj rad – na kraju su izrodili
jednim ciklusom slika pod nazivom „Teleekrani“. U tom ciklusu proučavam problem
suvremenog promatrača koji je zapravo jako površan i puno više gleda u bilo koju
drugu vrstu ekrana nego onu koja je ponuđena na slici. Željela sam tim radovima
poručiti: ako provedemo barem desetinu vremena kojeg provedemo pred ekranom,
gledajući umjetnička djela, društvo bi zasigurno bilo bolje.
Razdoblje nakon akademije
Povratak u rodni grad u kojem te nije bilo pet godina, ponovi život s rodite-
ljima… Imaš osjećaj da si se vratio na nultu točku i tek tada moraš početi svoj
umjetnički razvoj. Mislim da oni koji prebrode te dvije, tri godine i ostanu aktivni
na društvenoj sceni kasnije lakše uspijevaju. Imala sam iznimnu potporu roditelja,
osobito majke, što mi je bilo jako bitno jer u tom trenutku ne možeš očekivati da ćeš
živjeti od umjetnosti. S druge strane kad napraviš izložbu suočiš se s problemom da
slike ne možeš prodati i na kraju si prisiljen skladištiti ih u svom ateljeu. Umjetnici
tada često budu prisiljeni odustati od svoga opusa i onoga što ih istinski zanima te
se podlože zahtjevima tržišta koje je i ovako jako malo.
U početku sam znala odraditi narudžbe kojima motiv i način slikanja nije za-
dovoljavao moje umjetničke sklonosti. No imala sam sreću da nakon odrađenog
stručnog ispita, moja mentorica ode u mirovinu, te se zaposlim u Gimnaziji u Lju-
buškom. U tom trenutku sve se posložilo, radim u struci, na poslu sam stalno u do-
diru s teorijom i povijesti umjetnosti. Otvorile su mi se mogućnosti. Mogu se baviti
onim što uistinu želim i volim, a s druge strane taj posao mi je omogućio financij-
sku egzistenciju. Ali da sam se vidjela kao profesorica, i to u Ljubuškom, nakon
onih početnih ambicija sa završenom diplomom akademije, to sigurno nisam. No
sad nakon određenog vremena shvaćam da je to najbolje što mi se moglo dogoditi.
Također spoznaš da ništa neće doći samo od sebe, da su kontinuiran i postojan rad
ključ uspjeha, kroz koji se ujedno i izgrađuješ kao osoba.
Često radim zasebne cikluse koji međusobno nisu povezani, ali imaju zajednič-
ku misaonu pozadinu. U ciklusu „Crtam dakle jesam“ vraćam se crtežu i vodim
127
logikom da je on osnova svakog likovnog pravca. Svaki umjetnik koji želi biti
umjetnik mora crtati, a onda iz tog proizlazi „Crtam dakle jesam“. Umjetničko
djelovanje iziskuje puno truda i odricanja, a na kraju često ostanemo neshvaćeni
od okoline u kojoj stvaramo.
Pomalo isprovocirana dolazim na ideju da organiziram izložbu ispred svoje kuće
pod nazivom „Oprano“ u kojoj sam sve svoje diplomske slike iz ciklusa „Telee-
krana“ skinula s ramova i oprala kontrolirajući (koliko je moguće) što će ostati na
platnu. Takvim procesom dobila sam novu priču, vezanu za teksturu i ono što ostaje
ispod boje kad se boja skine. Novonastale radove sam izložila na štriku ‘kao da se
suše’ čime sam željela poručiti da suvremenoj umjetnosti ne treba galerija koje u
Ljubuškom i nema. Iako se izložba odvijala ispred kuće ostala sam pozitivno iznena-
đena brojem posjetitelja koji su imali priliku oprati ruke od umjetnosti, simbolično,
pilatovski, odričući se odgovornosti za stanje umjetnosti u današnjem društvu.
U ciklusu „Premišljanja“ koji je uslijedio nakon godinu dana, propitujem što je
to umjetnost, što je slika, položaj umjetnika u današnjem društvu, odnos publike
Tamara Herceg: Gesta 314,
tuš na papiru, 35x40 cm, 2018.
128
prema umjetničkim djelima. U podciklusu „Citatologija“ naglasak stavljam na
promatrača. Cilj je stvoriti aktivnu komunikaciju s publikom.
Nakon ulaska u bračni život i rođenja djeteta potreba za stvaranjem i dalje postoji,
ali zbog nedostatka vremena i prostora, usklađivanja majčinskog i poslovnog života
te umjetničke karijere bila sam prinuđena stvarati radove koji nastaju brzo i ne
zahtjevaju intervencije. Tada nastaje ciklus pod nazivom „Geste“. Gesta zapravo
odražava pokret moje ruke, moje trenutne emocije, na njima sam uklonila bilo
kakvu boju. To su crno bijeli radovi, čista energija koju prenosim na papir.
Trenutno radim na jednom projektu koji ima uporište u ciklusu „Premišljanja“
tj., slici koja nosi naziv „Zabranjeno plakatiranje“. Proučavam teksture koje nastaju
prilikom skidanja starih i stavljanja novih plakata na velikim bilbordima. To će biti
ciklus velikih formata, u kojem se bavim teksturom i kolažnom tehnikom.
SLAĐANA MILIĆEVIĆ
Magistra likovnih umjetnosti u edukaciji Slađana Milićević rođena je 12. 2. 1978.
u Mostaru. Diplomirala je na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Nastavnički
fakultet. Sudjelovala je na više likovnih radionica i kolonija, imala jednu samostalnu
izložbu i više skupnih te je sudjelovala na međunarodnom projektu „Šta sve o tebi
mogu da ne znam“. Udata je, majka dvoje djece. Živi na Humcu kod Ljubuškog.
Ulazak u svijet umjetnosti, početci, moj život
Od najranijeg djetinjstva, oduševljavalo me crtanje, nije mi bilo bitno koji materijal,
koja tehnika sve dok crtam, stvaram… Crtanje mi je tada bilo najzanimljivije. Kroz
osnovnu školu, naravno, likovno je bilo broj jedan. Tu sam mogla izraziti sebe,
mogla sam biti ja. Imala sam odličnog profesora. To je bio prof. Danilo Pravica.
Kod njega sam najviše cijenila stručnost. Osim praktičnog nije zapostavljao onaj
teoretski dio i bio je izvrstan pedagog. Kad bi ocjenjivao učenički rad, nije gledao
samo tehničku stranu već i učenikovu unesenost, kreativnost u samom radu. Osim
onih osnovnih tehnika, poznavanje osnovnih i sekundarnih boja, miješanje boja,
profesor nas je uvodio i u druge, zahtjevnije tehnike. Imali smo i grafiku, kiparstvo,
radili smo i visoki tisak, linorez, radili smo sa svim materijalima koji su bili dostupni
i prilagođeni učeniku osnovnoškolskog uzrasta. Podjednako je njegovao ljubav
prema slikarstvu kao i kiparstvu, grafici i samom crtežu.
Nažalost, dolazi rat, ‘90., ‘92. Oduvijek sam sanjala o upisu u srednju umjet-
ničku školu, ali tada u Mostaru nije postojala, tek u Sarajevu ili Splitu. Dolaskom
rata, moji snovi se ruše, nije ih bilo moguće ostvariti. U Mostaru sam živjela do
svoje četrnaeste godine, do početka rata, a u travnju ‘92., napuštam Mostar s ma-
mom i sestrom. Dolazimo u Ljubuški, odakle je moja mama. Ispočetka je to bilo
privremeno, međutim, ostaje trajno.
Tu sam se lomila, što upisati. Tadašnja ponuda bila je jako siromašna, nije bilo
mnogo smjerova, niti kadra u to ratno vrijeme. Tu su bile gimnazija, ekonomska i
129
trgovačka škola. Na nagovor roditelja upisujem Gimnaziju mada mi je to bila za-
dnja opcija i tu završavam dva razreda. Profesor likovnog u Gimnaziji bio je Kre-
šo Herceg Đoto, koji sve nas u razredu uvodi u jedan novi svijet, svijet teorije i
povijesti umjetnosti, gdje smo izučavali razne tehnike, pravce u umjetnosti. Pred-
met me je jako zanimao, iako nisam tada toliko bila za teoriju, više sam voljela
onaj praktični, izvedbeni dio, ali jednostavno taj dio me isto mnogo zainteresirao.
U to vrijeme, kolege su, veći dio njih težili za upisivanjem fakulteta, smjerova
– matematika, fizika, ekonomija, geografija itd., nitko nije htio upisati akademiju
likovnih umjetnosti. Posebno sam se zanimala za upisivanje akademije. Tada su
bila glavna mjesta Zagreb i Split. Međutim, dobivala sam svakakve informacije
o tome kako je teško upasti, da trebaju veze i ostalo tako da sam odustala. Nisam
tada imala dovoljno vjere i samopouzdanja u sebe i svoj dar. Na iznenađenje
mnogih, prebacujem se iz gimnazije u trgovačku. Tada sam već na neki način
shvatila ozbiljnost života i brzog razmišljanja, jer bilo je to vrijeme rata. Moj
tadašnji dečko, sadašnji muž, bio je ranjen i namjeravali smo započeti zajednički
život. Nekako sam kroz to prebrzo odrasla i zaboravila na neke svoje snove jer nije
bilo mjesta za njih u tom vremenu, druge stvari su bile bitnije. Trebalo je donijeti
odluku u jednom trenutku. Život kreće u potpuno drugom pravcu. Muž i djeca,
obiteljski život postaju središte
moga života, ali u svemu tome
nisam u potpunosti izgubila
dodir s umjetnošću, bez obzira
na obveze.
Sve to traje negdje do
2008. kada se dogodila
prekretnica. Trebala sam sestri
pomoći s nekih osam radova,
raznih tehnika koje je trebala
pripremiti za likovnu metodiku.
Nakon nekoliko dana ona
dolazi sva vesela i kaže kako
je položila, i priča mi, kako je
taj profesor, bio je to Krešimir
Ledić, bio jako pronicljiv,
nitko ga nije mogao prevariti,
znao je točno prepoznati tko je
bio iza studenskih radova. Kad
je došao do moje sestre, pitao
ju je tko je napravio radove i
ona mu je ispričala. Na to mi
je on, saznavši da uopće nisam
Slađana Milićević:
završila nikakvu akademiju,
Preobražaj, kombinirana tehnika, 2012.
poručio po sestri da svakako
130
upišem likovnu akademiju, a da djecu ,,povjerim babama na čuvanje.“ To me je
potreslo i ponukalo da se preispitam i da zapravo uvidim da je to nešto što zaista
i trebam učiniti.
Prof. Marija Dedić me sprema za akademiju. Htjela sam upisati Akademiju
likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, međutim saznajem da Akademija u to
vrijeme ne prihvaća osobe koje su u braku. To me je jako razočaralo, bila sam
potištena. Bilo je to teško prihvatiti. Tako blizu, a tako daleko.
Ostvarivanje sna, magistarski
Uskoro saznajem da na Univerzitetu Džemala Bijedića postoji odsjek za li-
kovnu umjetnost, ali upisi za tadašnju 2009. već su prošli i čekam 2010. Položim
prijamni ispit od prve, bez ikakvih veza i ostalog, sama. To nije bila likovna aka-
demija, ali jednim dijelom je ispunila moje želje. Bio je to Nastavnički fakultet.
Na akademiji svakako prevladava više praktični dio. Kod nas je pak bilo 70 %
teorije, 30% prakse. Bilo je na svakome pojedinačno, želi li se zalagati na vježba-
ma više, temeljitije. Pomiriti obiteljski život i onaj studenski bilo je dosta teško.
Studij nije bio lagan, i mnogo studenata je odustalo uvidjevši da to nije samo
slikanje, vlastito izražavanje već i puno učenja i istraživanja. Mnogo vremena
sam odvajala za fakultet, radeći noću, da ne bih zapostavljala onaj obiteljski dio.
Kroz studij na Univerzitetu Džemala Bijedića upoznala sam se s mnogo tehnika.
Na drugoj godini se upoznajem s grafikom koju temeljito usavršavam. Kroz
nju izgrađujem, senzibilitet samog crteža. Nakon druge godine odlazim u Bog-
dance, Makedonija, na grafičku koloniju. Tamo upoznajem različite ljude, iz ra-
zličitih zemalja, kolege, studente iz Bugarske, Srbije, Hrvatske, BiH s kojima
razmjenjujem znanja, iskustva. Usvajam novu tehniku – litografiju. Bilo je to
veliko iskustvo, po prvi put spajam neke druge, nove materijale što je zapravo bio
drugačiji svijet. Nove mogućnosti se otvaraju, nove spoznaje.
Na trećoj godini upoznajem kiparstvo, kiparske tehnike. Trodimenzionalno
oblikovanje mi je također dobro išlo, ali ostajem pri izboru grafike.
Na četvrtoj godini, pod vodstvom prof. Dženite Huseinović, moje mentorice,
radim završni ciklus – ‘Grad’. U tom ciklusu sjedinjujem 3 podciklusa – Muški
grad, Ženski grad i Digitalni grad. Istražujem likovne elemente kao što su crta,
ploha, razrađujem ih i stvaram jednu priču o Muškom gradu, o utjecaju muškar-
ca kao glave obitelji, oslonca, čvrstine, nositelja društva, s obzirom da živimo
u patrijarhatu, bez obzira na ženske pokušaje za ostvarivanjem ravnopravnosti.
Uviđam da oboje nose podjednak teret u svojim životima, zavisno o raspodjeli
tog tereta, a taj dio me oduvijek fascinirao. Žene opet, bez obzira na krhkost,
podnosile su i podnose veći teret. Ta propitivanja, koja sam i sama proživljavala,
prenijela sam na taj svoj grafički list. Muški grad – tu upotrebljavam i arhitek-
tonske elemente kao što su – Dorski stub (u Antici simbol muškosti), crta i ploha
su također zastupljeni, njima stvaram zgrade, s tri prozora, a oni predstavljaju
muškarčeve brige – posao, kuća, hobiji (slobodne aktivnosti). Ženski grad – za-
stupljeni su elementi, zapravo Jonski stub (u Antici simbol žene). Radim zgrade s
131

Slađana Milićević:
Ulaz, digitalna grafika, 2014.
132
mnoštvo prozora, otvora – malih, veli-
kih, okruglih, pravokutnih, svih oblika
i veličina, oni predstavljaju sve proble-
me i brige, pored onih poslovnih, kari-
jernih, tu je obitelj, djeca, emocije, sve
ono što čini opstanak jedne žene. Te
zgrade nose tri jonska stuba što pred-
stavlja tri kuta koja žena nosi. Digital-
ni grad predstavlja ovo vrijeme danas,
moderno vrijeme, to su sve plošni crte-
ži prikazani na grafičkim listu, s kva-
dratnim i pravokutnim zgradama, sve
je rigidno, pravilno, kao shematski pri-
kaz grafičke ploče, ili radija, sve ima
svoju polazišnu i završnu točku, nema
osjećaja, spontanosti, sve je unaprijed
isplanirano, djeca postaju teret, obitelji
se lako raspadaju. Ako ne možeš taj ri-
tam pratiti, osuđen si na propast. Kroz
ta propitivanja, promatraču i gledatelju
želim prenijeti svoje unutarnje stanje i
sliku današnjeg društva, svijeta.
Na petoj godini se bavim digital-
nom grafikom i razrađujem detaljnije
temu Grad. Sada se ne bavim socijal-
nim stanjem društva već urbanom po-
litikom grada, onim što sama urbani-
zacija donosi u BiH. Ono što nas okru-
žuje ne daje više odgovor što, kako i
gdje se treba graditi, na koji način,
kako prilagoditi neki novi objekt pro-
storu, kako ga projektirati. Svi to rade
većim dijelom, spontano, ne poštujući
nikakve urbanističke, niti infrastruk-
turne obrasce. Napravit ću usporedbu
s Rimljanima, Antikom također, gdje
vlada urednost, ulice pod pravim ku-
tom, protočnost predgrađa. Kod nas
naprotiv, u 21. st. vlada kaos. To sam
sve htjela prikazati novim medijima,
Photoshopom i digitalnom grafikom.
Snimam video uradak pomoću digital-
nih grafika, snimam zvuk grada, odno-
sno Ljubuškog, ono što je na ulici,
nazivam ga – Ritam grada. Slađana Milićević:
Galop, akril na platnu, 2015.
Pomoću pravaca pop arta i fu-
turizma se dalje tražim, i u tome
nalazim inspiraciju za svoj završni
magistarski rad – Digitalni grad
kroz medij digitalne grafike. Nakon
završenog studija stječem diplo-
mu magistre likovnih umjetnosti u
edukaciji te odrađujem pripravnički
staž i polažem stručni ispit.
Nakon fakulteta
Završetkom fakulteta nastojim
stvarati svoj opus, ali opet, život
je nešto drugo, grafiku stavljam
po strani, i ponovno počinjem sa
slikanjem. Njegujem preciznost,
realnost, međutim volim upotre-
bljavati boje i nove tehnike. Nije
mi strana ni apstrakcija, ali sam
sklonija realizmu. Vjerujem da je
to i utjecalo na moj odabir smjera
grafike. Radim slike po narudžba-
ma. Trenutno radim jedan ciklus
slika, onaj koji otkriva mene, tema
je sloboda, motivi su konji, velika
platna, tehnika je uljana. Nadam
se da ću uskoro postaviti izložbu.
Član sam i Likovne udruge Ars –
Vrgoračkih umjetnica, amatera),
sastajemo se jednom tjedno. Pored
slikanja, razvijamo jedan čvrst pri-
jateljski odnos unutar Udruge.
Svakodnevno sam na ovaj ili
onaj način u umjetnosti i umjetnost
je dio mene, želim ju stvarati i
prenositi svoje znanje i iskustvo
na druge ljude, i zapravo želim
poručiti svima da nikada i nikako
ne odustaju od svojih snova.
Razgovarala Antonija Bubalo
133
 Toni Kozarić
Rođen je 1. rujna 1983. godine u Konjicu. Od 1993. godine živi u Ljubuškom.
Nakon završene gimnazije 2003. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti
u Širokom Brijegu. Diplomirao je 2008. godine, smjer kiparstvo. Godine 2004.
dobiva rektorovu nagradu. Radi kao voditelj radno-okupacijske terapije u Majči-
nom selu u Međugorju.
Ulazak u svijet umjetnosti
Počelo je od ranog djetinjstva, s igranjem u blatu, pravljenjem skulpturica –
nekih primitivnih skulptura. Kroz osnovnu školu i predmet likovne kulture moje
zanimanje za likovno stvaralaštvo raste i razvija se. Već u petom razredu osnovne
škole znao sam da će to biti neki moj put za dalje. Oduvijek me je više zanimalo
modeliranje kroz razne materijale i tehnike tj., građenje volumena i prostorno
oblikovanje. Upisujem Gimnaziju u Ljubuškom i tu se upoznajem s povijesti
umjetnosti što me još više zainteresiralo
za umjetnost, zanima me prošlost i njezin
odraz u različitim pravcima, zanimaju me
razne slikarske, crtačke i kiparske tehnike,
arhitektura i ostalo. Sve je to vodilo tomu
da 2003. upišem ALU u Širokom Brijegu.
Razdoblje na akademiji
Na prvoj godini prolazim smjerove sli-
karstvo, grafika i kiparstvo. Nekako sam se
najviše našao u kiparstvu i možda razlog
zašto sam uzeo kiparstvo je taj što recimo
onaj tko završi kiparstvo može lakše slika-
ti jer poznaje sve dimenzije bolje od onog
tko je slikar i počinje rad na skulpturi. Moj
profesor na kiparstvu bio je Nikola Vučko-
vić. U klasi nas je bilo troje. Atmosfera u
klasi bila je poticajna, provodili smo jako
puno vremena skupa u klasi, bili smo jako
vrijedna ekipa i više smo bili kao obitelj
pa smo mogli reći jedni drugima ako nešto
ne valja, ali i pohvaliti ako je nešto dobro.
Kolege su davale savjete koji su poticali na
rad, razvoj u pravom smjeru i ono što radiš
da bude što bolje. Na trećoj godini radimo
Toni Kozarić: sa svim materijalima i prolazim sve kipar-
Sveti Ante u molitvi, gips, 2017. ske tehnike, a najviše sam uživao u radu s
134
drvetom, ne samo tesanje drveta nego i sastavljanje komada drveta, a to mi je bio i
diplomski rad. Tema mog diplomskog rada bila je „Brod kroz povijest umjetnosti“,
motiv su mi bili brodovi, a materijal kojim se koristim je rabljeni brodski pod. U
tom razdoblju renovirala se zgrada akademije i onda je ostalo dosta tog brodskog
poda pa mi je palo na pamet da bih ga mogao iskoristiti. Bili su mi zanimljivi utori
koje je imao taj materijal i bili su mi zanimanje kroz čitavu petu godinu. Ti brodovi
su za mene imali dublji smisao i značenje osim onog upotrebnog u pojavnom svi-
jetu tj., nisu samo koristili kao prijevozno sredstvo od točke a do točke b. Taj brod
postaje simbol bezvremenskog, kao u egipatskoj umjetnosti. Inače sam se najviše
bavio sakralnom umjetnošću, gdje su duše prevožene s ovog svijeta na onaj drugi.
Razdoblje nakon akademije
Nakon završene akademije s diplomom u ruci razmišljao sam kako ću se tada
odmoriti, ali nije bilo tako. Počeo sam raditi s Framom u Međugorju gdje vo-
dim njihovu stvaralačku radionicu i
tu sam upoznao fra Svetozara koji
je vodio Majčino selo i onda me on
pozvao da radim kao voditelj radne
terapije. U početku vodim likovnu
radionicu u zajednici „Milosrdni
otac“ s ovisnicima. U toj radionici
provodim s njima jedan dio dana.
Isprobali smo dosta likovnih teh-
nika, ali tehnika mozaika se poka-
zala kao najbolja. Radili smo ih od
običnih keramičkih pločica, koji su
donirali razni ljudi i firme. Tehnika
mozaika je opuštajuća. Kidanje ke-
ramičkih pločica i slaganja slike po-
kazalo se kao jako dobra, smirujuća
terapija. Kada bi započeli sa stvara-
njem jednog mozaika ljudi bi uvi-
jek bili u nekakvom grču dok se ne
opuste. Uvijek se preispituju, sum-
njaju u sebe dok im ja ne dam malo
poticaja ili ne kažem da rade ono
što hoće i kako hoće. Ja im mogu
predložiti što bih ja uradio, ali to ne
mora biti tako i onda se ljudi opuste
i stvarno bude savršenih djela, kao Toni Kozarić:
da su ih radili akademski umjetnici. Oltarni mozaik u Vitini, mozaik, 2013.
135
Čak smo imali izložbu mozaika u Kosači koja je bila jako posjećena. Zadnju go-
dinu vodim dječju likovnu radionicu u Majčinu selu. Za razliku od odraslih djeca
su puno iskrenija, opuštenija, u početku i rade kako znaju i onako kako vide. Kroz
cijelo to vrijeme radim i stvaram kod kuće, razvijam se i dokazujem kao umjetnik.
Moj rukopis je vidljiv u mojim radovima iako tržište ponekad zahtjeva nešto drugo,
ali ja nekako pronađem kompromis tako da i sami naručitelji na kraju shvate da je
to što im ja predlažem puno bolje. Prije 18 mjeseci zasnovao sam obitelj, dobi sam
kćer, sada imam neke nove prioritete iako moja obitelj shvaća da je umjetnost dio
mene i uvijek se nađe vremena za stvaralački rad u mom životu.
Foto: Veselko Miličević
Lucija MiliČević
Ulazak u svijet umjetnosti
Umjetnost me oduvijek zanimala, a od mali nogu uvijek sam tražila neke materijale,
npr. drvo, kamen, u čemu bih tražila nadahnuće za rad. Budući da je otac imao
kamenoklesarski obrt, vjerojatno pod njegovim utjecajem i zbog slobodnog pristupa
kamenom otpadu razvijam ljubav prema volumenu i masi, odnosno neograničenim
mogućnostima stvaranja novih formi koje mi one pružaju. Nakon osnovne škole
upisala sam srednju likovnu školu „Gabrijel Jurkić“ u Mostaru. Odmah sam izabrala
kiparstvo jer me je oduvijek zanimala 3D umjetnost, prostor koji okružuje skulpturu,
više arhitektura i kiparstvo nego slikarstvo i grafika. Profesor Ilija Kegelj mi predaje
kiparstvo, bio je strog i zahtjevan i kao profesor i pedagog, ali nas je dosta stvari
naučio i pripremio za akademiju i naš osobni razvoj u umjetnosti. Dao nam je dobre
temelje kroz tehnologiju kiparstva koja nam je omogućila da se na akademiji bez
problema suočimo sa sljedećom stepenicom u akademskom obrazovanju.
136
Razdoblje na akademiji
Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu upisujem 2009. Na prvoj
godini prolazimo sve smjerove – kiparstvo, slikarstvo i grafiku. Tijekom prve go-
dine studiranja kiparstva, pod vodstvom profesora Ilije Skočibušića radimo por-
trete u jednostavnijim materijalima, npr. glini i radimo odljeve u gipsu. Obzirom
da sam imala dobro predznanje i vještine, s lakoćom to savladavam. Poslije prve
godine odabirem smjer kiparstvo u klasi profesora Stjepana Skoke. Ispočetka me
zanimaju svi materijali podjednako, istražujem njihove mogućnosti i način obra-
de. Dosta se zadržavam na limu, zanimali su me portreti u limu, potom istražujem
rad u kamenu. Moj istraživačko-stvaralački rad tada se temelji na stiliziranim
formama, a prevladavaju animalni motivi u kombiniranoj tehnici kamena i me-
tala. Sama stilizirana figura je od kamena dok su određeni dijelovi, npr., rogovi
ili noge od lima ili inoksa. Iako vlada predrasuda da je kiparstvo rezervirano za
muškarce, smatram da žena može ravnopravno stati rame uz rame muškarcima.
Postoje tehnike i materijali u kiparstvu koji iziskuju više „muške snage“, ali
isto tako postoje tehnike i materijali poput papira, plastike i nekih drugih od kojih
se mogu raditi 3D radovi. Tijekom istraživačkog razvoja na akademiji najviše
me je zanimala puna plastika, odnosno monolitna masa koja svojim volumenom
posve ispunjava materijal. Kad sam počela definirati svoj likovni izričaj i počela
se upoznavanje s povijesti umjetnost otkrila sam da moji radovi najviše sličnosti
imaju s Vojinom Bakićem. Zanimam se za sve pravce umjetnosti, ali nekako naj-
veći dojam na mene ostavlja razdoblje egipatske i moderne umjetnosti. Moj di-
plomski rad zove se Asesino I, II, III i IV. Želja i cilj te nadam se uspješan krajnji
rezultat radova bio je lišiti formu svih detalja, snagu kamena svesti na zaobljenu,
utegnutu i ispeglanu formu, formu koja odiše lakoćom, a kroz sebe provlači sna-
Lucija Miličević: Asesino I, II, III i IV,
kamen i inoks, 2014. Foto: Veselko Miličević
137
žan animalan motiv, jakog bika. Kontrast snage i elegancije naglasiti modernijim
inoksom uz tradicionalni kamen.
Razdoblje nakon akademije
Odmah nakon akademije odlučila sam odraditi pripravnički staž, da ispoštu-
jem taj dio.Nekako odmah nakon položenog stručnog ispita zapošljavam se u
školi, ali samo stanje u školama što se tiče norme sati likovne kulture je ka-
tastrofalno. Trenutno sam voditeljica „Male kolonije klesarstva i graditeljstva“
u Ljubuškom i jednom tjedno vodim likovnu radionicu u „Dječjem svijetu“ u
Ljubuškom. Trenutno nije da ne radim ništa vezano za umjetnost, ali to su više
neke narudžbe tipa poklona i slično, ipak ne mogu reći da živim od svojih radova.
Svoju egzistenciju osiguravam u kamenoklesarskoj radionici „Kamen Gračine“
gdje me rad jednim dijelom ispunjava kao umjetnicu i ima dodirnih točaka s mo-
jom profesijom i akademskim zvanjem.
Mala kolonija klesarstva i graditeljstva
Opis programa: Mala kolonija klesarstva i graditeljstva ima ogroman značaj
kako za svako dijete koje prođe kroz ovu koloniju tako i za grad Ljubuški u kojem
se održava. Mala kolonija klesarstva i graditeljstva traje neprekidno već trinaestu
godinu, a to sve zahvaljujući oduševljenošću ljudi kamenoklesarske radnje ,,Ka-
men Gračine“ koji su prepoznali važnost, a i imali hrabrosti da se uhvate u koštac
s kulturom u ovome gradu, koja svakako i zaslužuje da ju se čuva na ovaj način.
Cilj programa: Potaknuti djecu osnovnoškolskog uzrasta na klesarstvo kao bu-
duće životno zanimanje, te očuvanje i njegovanje klesarstva kao tradicionalnog i
izvornog zanimanja. Osnutkom Male kolonije klesarstva i graditeljstva za cilj se po-
stavilo kvalitetno ispunjavanje ljetnih praznika, razvijanje kreativnosti, mašte i fine
Foto: Veselko Milićević
138
motorike kod djece, a ustrajnost potvrđuje uspješnost i prihvaćanje, te zanimanje
polaznika. Mala kolonija klesarstva i graditeljstva traje već trinaestu godinu, a to sve
zahvaljujući entuzijazmu ljudi kamenoklesarske radnje „Kamen Gračine“ koji su
prepoznali važnost, a i imali hrabrosti da se uhvate u koštac s kulturom u ovome gra-
du. Mnogo je mladih kreativaca prošlo kroz tri stupnja kako ih je kolonija zamislila.
Prvi stupanj je polazni, na njemu djeca uče kako graditi male kućice od kamena
koje im pripreme nešto iskusnije ruke. Kroz ovaj stupanj djeca se upoznaju s oblikom
stare kamene kuće i okućnice, ognjišta i topline koju kamen može pružiti.
Drugi stupanj je napredni stupanj gdje djeca već slobodnije oblikuju veće i
nešto zahtjevnije građevine poput crkava,kula i tornjeva.
Treći i završni stupanj je učenje izrade mozaika i klesarskih tehnika. Ovaj stu-
panj dozvoljava igru boja i oblika kakvu samo mladi kreativci mogu zamisliti.
Prolazak kroz sva tri stupnja omogućava da ovi mladi ljudi postanu svjesni svog
okruženja, da se zaljube u hercegovačke ljepote , ali i da postanu mali umjetnici, jer
dječje likovno stvaralaštvo nije samo razonoda, ono je za svako dijete ozbiljan rad.
Malu koloniju klesarstva i graditeljstva u početku je pohađalo 10 polaznika, a
zadnjih godina 40-ak. Cilj je osnovati još veću grupu, zbog velikog zanimanja djece.
Također želim projekt podići na višu razinu tako da se angažiraju kompletni
stručnjaci i predavači iz ovog područja, koji će mlade kreativce što bolje naučiti
i potaknuti na očuvanje tradicije.
Razgovarala Slađana Milićević
Jure Paponja
Jure Paponja rođen je 1993. godine u Metkoviću. Nakon završene gimnazije u
Ljubuškom 2012. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Bri-
jegu gdje diplomira na slikarskom odsjeku u klasi prof. Dragane Nuić Vučković
2017. godine. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru i nagrade Fe-
deralnog ministarstva obrazovanja i znanosti.Trenutno pohađa master M1 studij
– smjer umjetnost, na École supérieure d’arts et médias u Caenu – Francuska.
Ulazak u svijet umjetnosti
Sjećam se kad sam kao osmogodišnjak nakon završenog drugog razreda
osnovne škole zamolio oca da mi kupi blok za crtanje i tempere kako bih ubio
ljetnu dosadu. Dan poslije u rukama sam imao pribor i jednostavno počeo sva-
kodnevno slikati. Nikad me nisu zanimali motivi koje su radila ostala djeca moje
dobi. Ja sam uglavnom pokušavao kopirati stare majstore i reprodukcije umjet-
ničkih slika iz kalendara koje sam pronalazio po kući.
U tehničkom napretku su mi dosta pomogli sati crtanja i slikanja koje sam
pohađao u Mostaru tijekom cijele srednje škole. Kao srednjoškolac mnogo sam
vremena provodio istražujući povijest umjetnosti, čitao sam biografije slikara,
139
 Jure Paponja, Djetinjstvo u Mepas Mallu, ulje na platnu, 190x280 cm, 2018.
140 141
 upoznao se s većinom umjetničkih pravaca i stilova. Posebno sam zavolio sli-
karstvo ekspresionizma, što je sigurno ostavilo traga na onome što radim danas.
Na kraju srednje škole posjedovao sam određeni nivo likovnog rukopisa, no to
je bilo isključivo vrijeme mog tehničkog napretka, umjetnost dolazi tek poslije.

Likovna akademija
Prve tri godine na akademiji uglavnom se svode na čistu vježbu, svi studenti ima-
ju iste zadatke i bave se zadanim temama, tako sam i ja jednostavno provodio vrije-
me savladavajući crtanje ljudske anatomije i isprobavajući likovne tehnike. Tijekom
četvrte i pete godine kad mi je bila dopuštena veća sloboda slikam mnoštvo stilizi-
ranih figura bez definiranog prostora i treće dimenzije, uvijek skupa na nekoj vrsti
gomile pa sam stoga cijeli dvogodišnji ciklus jednostavno nazvao ‘Gomile’. Kroz
radove sam se bavio unutarnjim borbama u čovjeku, ali sam nakon nekog vremena
došao do zasićenja, osjećao sam da se previše ponavljam i da mi treba promjena.

Razdoblje nakon akademije

Nakon što sam diplomirao odbacio sam sve ono čim sam se bavio na akade-
miji, odlučio sam da ću u svoje slike ponovno unijeti prostor i figuru u njenoj
prepoznatljivoj formi. Početno razdoblje nakon akademije u kojem sam po prvi
puta istinski bio prepušten sam sebi je bilo ključno za moj rad i moje stvaralaš-
tvo. Znao sam što želim i bio sam svjestan da mi treba samo vremena i rada da se
udaljim od onoga čime sam se bavio zadnje dvije godine.
Počeo sam više pronalaziti nadahnuće u svijetu koji me okružuje. Nastanak
mojih slika često je uzrokovan raznim situacijama koje sam doživio, što ne znači
da će slika na kraju predstavljati određene ideje koje su potaknule njen nastanak.
Ne mogu reći kako će moje slikarstvo izgledati u narednih pet ili deset godina,
ali sam svjestan da mi ovo čime sam sad zaokupljen i čim se sad bavim pruža dosta
mogućnosti i prostora za daljnji razvoj. Svakim novim radom nastojim napraviti
korak više, uvijek napraviti nešto novo, stalno si izmicati tlo pod nogama te se
udaljiti od svoje sigurne zone. Bitno mi je da svaka slika priča za sebe, da svaka
slika koju naslikam bude zanimljiva i različita od one prethodne, ali naravno uz
zadržavanje autorske prepoznatljivosti. U to vrijeme sam započeo i s vođenjem
besplatnog tečaja crtanja i slikanja u Ljubuškoj gradskoj knjižnici. Kroz rad s lju-
dima imao sam priliku prenijeti znanje na mlađe i starije od sebe i vjerujem pribli-
žiti im umjetnost i učiniti slikarstvo i crtež još zanimljivijim.

Magistarski u Caenu
Trenutno sam na prvoj godini master studija na École supérieure d’arts et
médias u Caenu, zahvaljujući stipendiji Francuske vlade. Stipendija pokriva jed-
nu godinu studija pa zasad svoj boravak u Francuskoj planiram do kraja ove
akademske godine. Akademija je odlična i vrhunski opremljena što otvara veliku
Jure Paponja, Apokalipsa u narodnjačkom klubu, 220x165 cm, ulje na platnu, 2018./2019.

142 143
mogućnost izbora u osobnom izražavanju. Škola je također posebna po svojim
stručnim radionicama (video, fotografija, metal, drvo, keramika, litografija, novi
mediji…) koje studentima pružaju mogućnost da u svoje slobodno vrijeme nauče
ono što nisu imali prilike probati prije. Na akademiji vrijeme provodim radno, a
vikende iskorištavam za obilaske raznih zanimljivih mjesta i muzeja.Vrlo često
imam priliku uživo gledati značajna umjetnička djela što je jedan dodatni plus.
Planovi nakon Francuske
Prvi korak nakon povratka iz Francuske bit će mi organizacija nekoliko sa-
mostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini. Za nešto dalje i konkretnije još je rano
govoriti. Sigurno je da ću i dalje nastaviti raditi i truditi se svakim danom biti sve
bolji u onome što mi je glavno zanimanje, a to je naravno, slikarstvo.
Ivana Pavlović
Ivana Pavlović rođena je 28. lipnja
1994. u Ljubuškom. Nakon završene
gimnazije u Ljubuškom, 2013. upi-
suje ALU u Širokom Brijegu. Studij
završava 2018. obranivši diplom-
ski rad na temu „Varijacije na temu
stola u modernom slikarstvu“, pod
mentorstvom izv. prof. Dragane Nu-
ić-Vučković i stječe zvanje profesora
likovne kulture i magistra slikarstva.
Ivana Pavlović: Tok rijeke,
Dobitnica je prve nagrade u kategoriji
kombinirana tehnika, 2019.
slikarstvo, na prvom međunarodnom
bijenalu minijature miniMo 2019. Su-
djelovala je na više likovnih kolonija,
izložbi i projekata u BiH i Hrvatskoj.
Ulazak u svijet umjetnosti
U najranijoj dobi uvijek sam se
bavila nekim kreativnim stvarima što
nije isključivo bilo slikanje ili crtanje
nego sam se počela baviti izrađiva-
njem nakita od različitih materijala
poput glinamola, plastike, slamki i
sl., dok se interes za slikanje i crta-
Ivana Pavlović: Stećak pokraj puta, nje javlja kasnije. Ljubav i zanimanje
kombinirana tehnika, 2019. prema slikanju njegujem kroz čita-
vu osnovnu školu, a kada sam bila u
144
osmom razredu organizira se tečaj slikanja i crtanja na koji me upisuje mama te
završavam tri stupnja u trajanju od dvije godine. Poslije tečaja istražujem razne
tehnike, zanimaju me razni umjetnici, istražujem i promatram razne reprodukcije.
U trećem razredu gimnazije Knjižnica Ljubuški organizira natjecanje za najbolji
likovni rad na kojem osvajam prvu nagradu,a ona mi je bila poticaj za daljnje
napredovanje i istraživanje. U četvrtom razredu mi likovnu umjetnost počinje
predavati prof. Tamara Herceg, a ona će svojim načinom predavanja i entuzijaz-
mom dodatno potaknuti moju odluku da nakon srednje škole upišem akademiju u
Širokom Brijegu, za koju me i priprema.
Razdoblje na akademiji
Na prvoj godini susrećem se sa svim pravcima, od grafike, kiparstva i
slikarstva. Moj odabir ostaje slikarstvo koje završavam u klasi prof. Dragane
Nuić-Vučković.Bili smo klasa koja je vrijedno radila, koja je imala svoj neki
tempo, međusobno smo se pomagali i poticali na rad. U početku, na prvoj godini
moje su slike bile realne tj., kolorit je bio onakav kakav je i u prirodi, što je
vidljivo na mojim pejzažima. Kasnije, na drugoj i trećoj godini dok se bavimo
aktom i portretom upotrebljavam tamne boje, odnosno boja skoro izostaje u
mojim radovima. Uglavnom koristim hladne boje, s povremenim probijanjem
crvene i ljubičaste.
Na četvrtoj godini kada počinjemo slikati slobodnije teme i stvaramo osobni
izričaj, počinjem s tamnim koloritom ali mi je slika uvijek tražila nekakve živo-
sti, jarkih boja koje su svježe, dodatnih naglašavanja koji će mi dodatno naglasiti
sliku, ali će biti i ugodne oku. U određenom trenutku događa se preokret, što me
je na to ponukalo ne znam ni sama, i ponovo počinjem slikati koloristično, sliku
gradim na komplementarnim kontrastima te najviše upotrebljavam ljubičastu i
žutu boju. Motivi su pojednostavljeni, svedeni na plohu,opisnu liniju. Radovi
nastaju spontanim nanošenjem boje kistom, gdje me dobiveni potez podsjeti na
nešto te ga kasnije dovršim crtežom i crnom opisnom linijom.
Tema mog diplomskog rada bila je „Varijacije na temu stola u modernom
slikarstvu“ gdje istražujem stol kao predmet koji je bitan detalj u našim životima.
Promatram stol iz više perspektiva, kao stol za kojim se okuplja obitelj, političari,
općenito za kojim se odvijaju društvena događanja te se na filozofski način pro-
pitujem što se sve odvija za njim. Ipak, najveće zanimanje stavljam na obiteljski
stol koji mi omogućava da najbolje izrazim svoje osjećaje i događaje bojom. Te
moje slike su bogate koloritom, ali pomoću tamnosive pozadine pokušavam smi-
riti samu kompoziciju i stol koji je u prvom planu. Ima dosta akcenata, ali ih ta
siva dodatno smiruje. Dosta koristim žutu boju u svojim slikama, ona u svakom
promatraču izaziva različite osjećaje kao što su radost, oduševljenje, dok je za
neke degutantna i budi ružne osjećaje. To dvojako značenje, odnosno osjećaje
koje ona izaziva kod ljudi bila je glavna stavka mog diplomskog radu.
145
 Tijekom akademskog obrazo-
vanja najviše me zanima razdoblje
ekspresionizma. Taj način slikanja,
nanosa boje i fakture, gdje dođeš
pred prazno platno pa sve ono što
osjećaš, istražuješ, emocije izazva-
ne okolinom u kojoj radiš i stvaraš,
sve ono što te zabrinjava, tišti, jed-
nostavno staviš spontano na platno.
Ponekad slike nastaju spontano,
ono što se kaže u jednom dahu, a
ponekad se dugo tražim, razmiš-
ljam, istražujem.
Pred kraj pete godine s prof.
Nuić-Vučković imamo dvije za-
jedničke izložbe u Hrvatskoj, to je
Ivana Pavlović: Propadanje stola, inače njen projekt/mentorstva koji
akril na platnu, 2019. ona uradi sa svakim studentom
kojeg izvede. U stvari, ona nas je
uvela u svijet umjetnosti nakon akademije i lagano pripremila u ono što trebamo
znati pri organiziranju samostalnih izložbi od kataloga, pripreme fotografija za
kataloge, uokvirivanje slika, do samih postavki za izložbu.
Razdoblje nakon akademije
Nakon završene akademije nastavljam školovanje tj., upisujem novo otvore-
ni smjer grafički dizajn na ALU u Širokom Brijegu, u trajanju od dvije godine.
Smatram da ću moći iskoristiti stečeno iskustvo te ga kombinirati s grafičkim
dizajnom. Iako idem lagano u tom smjeru, kombiniram svoje digitalno obrađene
slike, otiskujem ih na platno, zatim lijepim na ljepenke, i preko toga dalje slikam
bojama i premazujem lakovima. Smatram da je grafički dizajn i digitalna grafika
budućnost u umjetnosti kroz koju se mogu ostvariti i razvijati kao umjetnica, a
ujedno od tog mogu sebi osigurati životnu egzistenciju.
146
ŠTO KAŽE NAROD, A ŠTO MEDICINA?
Kada pročitate naslov ovoga članka, možda vam se on učini vrlo grub ili is-
ključiv, ali ako pročitate cijeli članak, vidjeti ćete da to i nije baš tako, samo se
neke stvari o medicini dosta često krivo tumače i povezuju. Kada spomenemo
riječi: narod, narodni, pučki, onda nas one podsjećaju na nešto što je staro, mudro
i pametno. Često znamo čuti da je pamet u narodu, a ako razmislimo malo bolje,
gdje bi drugo i bila? U društvu se, posebno na našim prostorima, svi susrećemo s
osobama koje sve znaju, pa su najbolji sportski komentatori, meteorolozi, nukle-
arni fizičari, ali i liječnici.
Takve osobe često iznose „činjenice“ koje vrlo lako uđu u uši ljudima koji to
slušaju, prenesu na svoje bližnje, selo, grad, pa i na generacije koje dolaze ako se
takva „činjenica“ iznese u kavani, na osnovu bolesti koju je imala nečija tetka ili
baka, kako je tu bolest izliječila, itd... Složiti ćete se da to nije znanstveno uteme-
ljena činjenica i medicina kao znanstvena disciplina je neće moći prihvatiti. Zato
ćemo npr. pojam famoznog „propuha“ ili „promaje“ kao tihog ubojice, uzročnika
brojnih zdravstvenih problema, pronaći samo u onim laganijim (neznanstvenim)
člancima objavljenima u našim medijima, dok će strujanje zraka kao uzročnik
bilo koje boli ili bolesti, u npr. američkoj literaturi naići na uglavnom nepovoljne
komentare, da ne kažem podsmjehivanje.
Da se zadržimo još kratko na propuhu, spomenuti ću dvije znanstveno
dokazane činjenice. Jedna, koja govori u korist toga da strujanje zraka (propuh)
može dovesti do nekih problemčića koji pogoduju zarazama, je ta da dugotrajnija
izloženost struji zraka teoretski može dovesti do suhoće sluznica gornjih dišnih
puteva, što pogoduje nastanku virusnih zaraza. A jeste li se možda nekad zapitali,
zašto su prehlade češće u hladnijim mjesecima godine? Jedan od glavnih razloga
za to je da zimi rjeđe provjetravamo prostorije u kojima boravimo a to pogoduje
virusima i zarazi. Kad se vratimo propuhu možemo zaključiti da u ovom slučaju
propuh, odnosno provjetravanje prostorija, može smanjiti učestalost zaraza.
Toliko o propuhu. Vrlo
slična priča ovoj je priča o
mokroj kosi i izlasku van
prije nego što ste osušili
kosu. Naše mame i bake
su nam tu priču ponovile
milijun puta, naravno u
namjeri da nas „zaštite“
od prehlade, gripe, upale
uha, sinusa, mokraćnih
kanala, itd... Ništa od
ovoga što smo naveli ne
147
uzrokuje izlazak vani mokre kose, pa čak ni običnu prehladu. Obična prehlada više navrata se i kod nas pokazalo da ljudi kada pada kiša razmišljaju više o svom
je virusna bolest, kao i gripa, što znači da u našem tijelu mora postojati ta mala zdravlju, pa dođu uraditi laboratorijske nalaze, slikaju kuk, koljeno, a kad je fin
mikronska čestica – virus ili bakterija, koja će se razmnožiti u tijelu i dovesti do sunčan dan većina ljudi razmišlja što bi mogli uraditi, npr. počistiti vrt, posaditi
ovih zaraza. Ako znamo da prije razvoja zaraze mora postojati izloženost nekom cvijeće, prošetati, otići negdje, pa su im i bolovi tada manje izraženi.
uzročniku (virusu, bakteriji), onda ćemo lako zaključiti da tuš ili voda nisu uzroč- Sličnih primjera, odnosno zabluda u medicini imamo napretek, pa ću nekom
nici zaraze i da ne mogu dovesti do upale. Kad se upala razvije naše tijelo se brani drugom prigodom obraditi teme poput: čemu služe štapići za uši, treba li prati
tako što na to mjesto pošalje vojsku leukocita, koji ratuju s uzročnicima bolesti. kosu svaki dan, što se dogodi kada progutate žvakaću gumu, tko bolje radi namje-
Naravno, u ratu je uvijek uzavrela, vruća atmosfera, pa se i naše tijelo zagrije, štanje i imobilizaciju slomljenih kostiju i zglobova (baba ili ortoped), je li kava
odnosno povisi nam se tjelesna temperatura. Na ovaj način nastaju sve zaraze diuretik, itd...
u našem tijelu. S nekima od njih se tijelo uspije izboriti, odnosno naš imuno- dr. med. Ivan Landeka (Humac, 1986.)
sni sustav ga zaštiti, a nekad nam je potrebna dodatna pomoć, ratnim žargonom
rečeno – pojačanje, a to su antibiotici. Da se ne ponavljamo, osim izlaska vani
mokre kose, slični primjeri su kad dijete hoda boso po kući, a roditelji viču da će
HOSPICIJ –
se razboljeti, da se odmah obuje... Ili kad na nas padne 10 kapi kiše, sutra ćemo
MJESTO GDJE JE NEBO NAJBLIŽE ZEMLJI
sigurno biti jako prehlađeni... Ili kad ližemo sladoled i pijemo hladna pića da
Palijativna medicina kao grana medicine podrazumijeva potpunu skrb
ćemo se prehladiti... Ovo posljednje stanje može dovesti do neugodnog osjećaja
o bolesniku oboljelom od kronične, neizlječive bolesti, kada su preventivne i
i blagog bola u našem grlu, jer uzrokuje sužavanja krvih žila, ali definitivno ne
kurativne metode liječenja iscrpljene. Takvim bolesnicima je najčešće preostalo
može dovesti ni do kakve upale.
nekoliko mjeseci, tjedana ili dana života. Stručnjaci raznih specijalnosti se
Kako ne bih bio previše okrutan prema tim vjerovanjima, spomenuti ću jednu
angažiraju kako bi oboljelima i njihovim obiteljima olakšali suočavanje s bolešću
drugu činjenicu koja se, uz dosta mašte, može povezati s gore navedenim „uzroč-
i njenim konačnim ishodom. Palijativna medicina zahtjeva interdisciplinarni i
nicima bolesti“, a to je izlaganje niskim temperaturama zraka. Ono može dovesti
multidisciplinarni pristup palijativnom bolesniku i pri tome pruža medicinsku,
do snižavanja tjelesne temperature kod čovjeka (hipotermija), a samim time utje-
psihološku, socijalnu i duhovnu podršku bolesniku i njegovoj obitelji. Pod
cati na naš imunosni sustav, odnosno oslabiti ga i pogodovati nastanku zaraza na interdisciplinarnim pristupom podrazumijevamo stručne medicinske timove
gore opisani način. To je jedina poveznica svega što smo ranije naveli i zaraza,
ali izloženost mora biti dugotrajnija, temperature zraka moraju biti jako niske i sl.
Foto: Perica Biško
I opet i opet, nije to uzrok bolesti, nego to dovodi do slabljenja imunosnog
odgovora, aktivacije famoznih bakterija i virusa, koji su uvijek u našem tijelu
prisutni, ali naš imunitet ih drži u zatvoru. Čim imunosni odgovor oslabi, rešetke
zatvora popuste i vojska neprijatelja iziđe na bojište.
Još ću kratko spomenuti i bolove u mišićima i zglobovima koji se dovode u
vezu s lošim vremenskim prilikama, odnosno neprilikama. Dosta često čujemo
kako ljudi na svojim kostima osjećaju da će se dogoditi promjena vremena jer
se bolovi pojačaju. Ali, zapita li se itko jesu li ti ljudi prije gledali vremensku
prognozu ili su se bolovi stvarno pojačali? Naravno da postoje ljudi kod kojih
vremenske neprilike, a najčešće su to nagle promjene atmosferskog tlaka, dovo-
de do glavobolja i raznih bolova u kostima i zglobovima (takve osobe nazivamo
meteoropatima). Međutim, ne možemo reći da se ti bolovi ne mogu osjećati prije
promjene vremena, odnosno, da su oni pokazatelj promjene vremena. Jedno ame-
ričko istraživanje se bavilo time koliko se ljudi javilo liječniku zbog gore navede-
nih tegoba tijekom kišnog vremena i tijekom sunčanih dana. Postotak bolesnika
koji su se žalili na bolove je bio isti za vrijeme kišnog i sunčanog vremena. U Centar za palijativnu skrb na Bučinama (Humac kod Ljubuškog)

148 149
liječnika specijalista, medicinskih sestara i fizioterapeuta, a pod multidisciplinarnim
pristupom podrazumijevamo aktivno sudjelovanje psihologa, socijalnih radnika,
duhovnika i volontera.
Začetnik hospicijskog djelovanja u Europi je gospođa Dame Cicely Mary
Saunders iz Engleske, koja je još kao medicinska sestra primijetila potrebu za
posebnom njegom bolesnika u terminalnoj fazi bolesti. Dodatnom naobrazbom
postala je liječnica te se aktivno uključila u promicanje potrebe za palijativnom
skrbi teško oboljelih pacijenata. Svojim ustrajnim radom i maksimalnim
angažmanom uspjela je osnovati prvi hospicijski centar St. Christopher u Londonu
1967. godine, koji je postao jedan od najvećih obrazovnih centara za palijativnu
skrb, a 1967. godina se navodi kao početak palijativne medicine u svijetu.
Na području Hrvatske veliko ime vezano za palijativnu medicinu je prof. Anica
Jušić, spec. neurolog. Nesebičnim zalaganjem na tom polju izdala je više od 30 čla-
naka na temu palijativne skrbi, organizirala je više od 40 simpozija, radionica i preda-
vanja na tu temu, osnivač je Biltena za palijativnu skrb Hrvatskog liječničkog zbora.
Aktivnim radom uspjela je osnovati regionalni hospicijski centar u Zagrebu 2003.
Budući da se radi o relativno mladoj grani medicine, ponosni smo što jed-
nu takvu ustanovu imamo i u Ljubuškom. Naime, sama ideja izgradnje hospicija
je krenula od predstavnica humanitarne udruge Sveti Josip Radnik iz Irske, gđe.
Mary Walsh i časne sestre Muriel Geisler. Od ideje do početka realizacije projekta
je prošlo nekoliko godina, jer se razgovaralo s nekoliko predstavnika gradskih i
općinskih vlasti te bolničkih institucija, ali znajući kako je ova skrb kompleksna i
sveobuhvatna, isprva je odlučeno da se ne ulazi u ostvarenje tog projekta. Nakon
Foto: Perica Biško
Unutrašnjost Centra za palijativnu skrb na Bučinama
150
predstavljanja projekta tadašnjim općinskim predstavnicima u Ljubuškom uvidje-
la se potreba za ovakvom ustanovom. Projekt je naišao na odobravanje i krenulo
se u izgradnju objekta. U sam objekt je udruga sv. Josip Radnik uložila oko 1,5
milijuna dolara, a iz proračuna Općine Ljubuški su osigurana financijska sredstva
u iznosu od 500.000 KM.
Nakon završetka izgradnje objekta, opremanja opremom potrebnom za rad i
uređenja okolnog prostora, Hospicij Božanskog milosrđa je predan u vlasništvo
Općine Ljubuški 2013. godine. Potom je hospicij dat na korištenje bez naknade
Domu zdravlja Ljubuški te je postao Centar za palijativnu skrb.
Iako je na samom početku bilo vrlo teško organizirati rad u hospiciju, preuzeti
brigu o tako teškim bolesnicima, podučiti osoblje, danas nakon 6 godina djelova-
nja, možemo reći da smo u tome uspjeli.
Već 2013. godine je primljen prvi bolesnik u hospicij. Na početku su se čla-
novi obitelji teško odlučivali uputiti svoje bolesnike u ustanovu ovog tipa, ali s
godinama se to značajno promijenilo. Možemo sa sigurnošću reći da je jedan od
najvažnijih razloga te promjene kvaliteta medicinske skrbi o palijativnim bole-
snicima koju smo tada, a i danas, pružali našim štićenicima.
Nakon što je većina djelatnika koji rade u hospiciju prošla školovanje iz
palijativne skrbi, možemo reći da u najvećoj mjeri brinemo o bolesnicima sukladno
svjetskim standardima iz palijativne skrbi. Raditi u ustanovi palijativne skrbi,
kada znate da nikoga od bolesnika nećete izliječiti, nije nimalo lako. Zato treba
voljeti ovaj posao, biti zahvalan na malim stvarima, odnosno svakom osmijehu
ili stisku ruke bolesnika, što je motiv koji nas pokreće da radimo i dalje. Glavnina
Foto: Perica Biško
Centar za palijativnu skrb
na Bučinama - pogled iz zraka
151
medicinske skrbi se svodi na zdravstvenu njegu, liječenje boli, sprječavanje
komplikacija dugotrajnog ležanja, ali i na onu psihološku komponentu, gdje
posebno ističemo asertivan pristup svakom bolesniku, otvorenu komunikaciju,
pružanje psihosocijalne i duhovne potpore, kako s bolesnicima, tako i s članovima
njihovih obitelji.
Na obitelj se stavlja poseban naglasak u palijativnoj skrbi. Kontakt s obitelji
je redovan za vrijeme bolesti, ali i nakon smrti štićenika, odnosno za vrijeme ža-
lovanja. Ove smo godine 16. studenog svetom misom za naše pokojne bolesnike
(njih 168) i članove njihovih obitelji, obilježili 6 godina rada našeg hospicija.
Tom prigodom se našem pozivu odazvalo preko 250 članova obitelji naših štiće-
nika. To je za nas bila njihova zahvala i ogromni poticaj da nastavimo i dalje s
predanim radom i brigom za naše bolesnike.
Kako je tada rečeno, a ponavljamo to i sada: Hospicij je mjesto gdje je nebo
najbliže zemlji, a mi ćemo se truditi da tako i ostane.
dr. med. Ivan Landeka (Humac, 1986.)
Reference:
1. Čalić M., Ogranak Hrvatskog društva za palijativnu medicinu pri Hrvatskom liječ-
ničkom zboru Vinkovci. Što je palijativna medicina i koje su perspektive palijativne skrbi
u Hrvatskoj? Dostupno na adresi: https://www.zdravobudi.hr/clanak/637/sto-je-palijativ-
na-medicina-i-koje-su-perspektive-palijativne-skrbi-u-hrvatskoj Pristup: 24. 11. 2019.
Crni prišt
Bilo gladno doba iza Drugog svjetskog rata i zavlada crni prišt (bolest stoke).
Nije bilo para, ni rane, a i ono šta je bilo čuvalo se. Ovce su priko lita bile u
planini, a u jesen bi se vraćale u selo lipe debele.
I tako bija jeda dedo koji je volio dobro izist mesa, al nije se imalo svaki dan.
Stade dedo gledat pristigle ovce, a posebno jednog ovna kojem su nadili ime
Mulko pošto je bio bez rogova. Bijo ovan dvogodišnjak, lip i debel, bija bi lip za
zaklat i pojest razmišlja dedo. Šta će ne može ga tek tako zaklat bez povoda, šta
će čeljad reć.
Dositi se dedo da se pojavija crni prišt, pa kad pade noć i čeljad poligala
spavat, on se usta i zađe u tor uvati jadnog Mulku i dobro ga natuko. Ujutro jadni
Mulko vas modar, vuče se po toru, a čeljad se stade pitat šta mu je. Uđe dedo u tor
k njemu, razgrnu mu runo i stade se čudit pa stade vičući govorit: „Ma na moju
dušu ovo je crni prišt!“
Šta ćemo sad dedo, valja ovna ubit i zakopat. Na to će dedo: „Čujte, čeljadi
moja! Ja san svakako star i vakat za putovat na oni svit. Da ne propadne vliko
mesa ja ću ga lipo skuvat i izist.“
I tako jadni Mulko plati glavom zarad dedine domišljatosti.
Zabilježila Slađana Milićević
152
KARNEVALSKA PRIČA IZ LJUBUŠKOG
Sve ima svoj razlog
Karnevalski običaji stari su koliko i ljudska povijest. Znanstvenici s
„Francuskog instituta za povijest umjetnosti“ u Parizu smatraju kako su još
14.000 godina prije Krista, pećinski ljudi na glavama nosili maske, doduše ne radi
zabave, već zbog vjerovanja da će na taj način primamiti divljač u lovu. Najstarija
pronađena i sačuvana maska stara je 7.000 godina prije Krista, a pronađena je na
prostoru današnjeg Izraela i čuva se u Muzeju Biblije i Svete Zemlje u Parizu.
Drevni Kelti su prvi održavali običaje pod maskama još 900 godina prije Krista,
također ne radi zabave već zbog keltskog rituala plašenja zime i zlih duhova. Prve
zabave pod maskama poznate su u drevnoj Grčkoj pod imenom „Dionizije“, a u
Rimskom Carstvu razvijen je cijeli niz sličnih zabava: Saturnalije, Bakanalije, Lu-
perkalije, Januarske kalende itd. Prelaskom europskih naroda na kršćanstvo, običaji
s maskama su polako gubili značaj i kroz stoljeća su nestajali da bi u 8. st. bili pot-
puno ugašeni. Ipak, Mletačka Republika ih je u 12. st. obnovila, nakon velike ratne
pobjede Venecije nad Akvilejom. Prvi Venecijanski karneval održan je 1159. godine
i najstariji je karneval na svijetu. Zabava je dobila ime karneval od latinskih riječi
carne vale što znači zbogom meso, i davala je narodu posljednju priliku za uživanje
u hrani i piću, jer bi nakon karnevala počimala korizma, vrijeme posta i pokore.
Danas su karnevali globalna atrakcija i održavaju se u čitavom svijetu, osim u
zemljama bliskog istoka. Iako su tradicijski bili vezani za katoličke sredine zbog
simbolike održavanja pred korizmu, danas su karnevali zabavna manifestacija koja
je zastupljena među svim svjetskim religijama i rasama, i održavaju se tokom čitave
godine. Iz godine u godinu, u svijetu je sve više turističkih ljetnih karnevala koji
se održavaju radi upotpunjavanja turističke ponude nekog mjesta ili produljenja
turističke sezone. Moderni karnevali nemaju danas gotovo nikakve veze sa
tradicijskim karnevalskim običajima iz kojih su nastali. Ipak, najpopularniji svjetski
karnevali još uvijek su oni koji se održavaju u tradicionalnom terminu pred korizmu,
i u katoličkim sredinama: Rio de Janeiro, New Orleans, Venezia, Koln, Cadiz.
Hrvatska spada u sam svjetski vrh kada je u pitanju karnevalska tradicija, a
karnevali u Rijeci i Samoboru spadaju među najpoznatije svjetske karnevale. U
BiH karnevali se pretežno održavaju u mjestima gdje je hrvatsko i katoličko sta-
novništvo, iako ostaju zabilježena i tri održana karnevala u Banjoj Luci od 2008.
do 2010. godine. Najpoznatiji karnevali u BiH su oni u Ljubuškom i Čapljini.
Ajde ti budi pametan
Dugo se smatralo kako su karnevalski običaji stigli u Hercegovinu iz
Dalmacije, nakon što se Hercegovina oslobodila turske vladavine. Naime, u
Osmanskom Carstvu je održavanje takvih priredbi bilo zakonom zabranjeno, i
dok su se u hrvatskim primorskim gradovima održavale karnevalske povorke,
u Imotskom i Hercegovini nije bilo sličnih događaja. Tek nakon 1878. počinju
se u Hercegovini održavati karnevalske priredbe i to u seoskim sredinama.
153
Razlog zbog kojeg jedan moderni događaj biva brže prihvaćen u ruralnoj nego
u urbanoj sredini leži ponovno u religijskoj činjenici. Naime, u to vrijeme je u
hercegovačkim gradovima većinsko stanovništvo bilo islamske vjeroispovjesti,
dok je u selima većinski živio katolički puk. Gradsko stanovništvo štovalo je
običaje i naslijeđe Osmanskog Carstva, stoga je karnevalskim običajima trebalo
puno više vremena da prodru do gradskih sredina u Hercegovini nego do seoskih.
Zbog toga danas ima vrlo malo pisanih tragova o ranim karnevalskim običajima
u Hercegovini, jer je seosko stanovništvo u to vrijeme uglavnom bilo nepismeno.
Prema usmenoj predaji, prva sela u Hercegovini koja su počela održavati
karnevalske običaje krajem 19. stoljeća su ljubuška sela: Prolog, Crveni Grm,
Vašarovići, Grab i Veljaci.
Ako je pak pismenost jača od usmene predaje, onda su karnevalski običaji u
BiH puno stariji nego što mislimo. Hrvatski filozof i istraživač kulturnih i tradi-
cijskih dobara Josip Forjan u svojoj publikaciji „Pokladno prerušavanje i maski-
ranje baranjskih Hrvata Šokaca“ piše o starom baranjskom običaju koji se zove
„Pohod buša“ a kojeg su u Baranju donijeli doseljenici iz BiH još u 17. st. Buše su
tradicionalne baranjske drvene maske zastrašujućeg izgleda, najčešće izrađivane
od drveta vrbe i premazivane kravljom krvlju. Bušari koji na glavi nose takvu
masku obučeni su uvijek u ovčje runo, a ponekad na sebi imaju i kravlja zvona.
Forjan piše kako je narod u BiH s takvim maskama plašio turske karavane, ali
i upadao u turske kuće. I odnesoše taj običaj Hrvati iz BiH u Baranju, u Baranji
ga vidješe Mađari te i oni počeše ophoditi s bušama na glavi. Danas je „Pohod
bušara“ u mađarskom gradu Mohaču ne samo najpoznatiji karnevalski događaj u
Mađarskoj, već je od 2009. i pod zaštitom UNESCO-a na popisu nematerijalne
svjetske baštine. A mi? Još uvijek ne znamo jesmo li zaštićenu svjetsku baštinu
upravo mi izmislili i donijeli Mađarima. I ako smo se maskirali već u 17. st.,
jesmo li taj običaj vidjeli od Dalmacije ili nekog drugog, ili smo ga pak počeli
neovisno od drugih? Ajde ti budi pametan!
Foto: Arhiv Karnevalskog društva Prolog
Nastup društva iz Ptuja iz Slovenije 2019.
154
Što tek reći za zapise grčkog povjesničara Herodota koji je živio u 5. stoljeću
prije Krista?! On u svojoj knjizi „Povijest“ spominje pleme „Neuri“ na dalekom
sjeveru čiji se ljudi svake godine pretvaraju u vukove na nekoliko dana. Današnja
povijest smatra Neure slavenskim plemenom, a kada su doselili u južnije krajeve
Slaveni su imali običaj štovanja boga Volosa prilikom čega su se oblačili u ovčje
runo, a na glavu stavljali masku vuka. Možemo dakle zaključiti da se Neuri u 5.
stoljeću prije Krista nisu pretvarali u vukove, nego maskirali u vukove, a onda i
zapitati, ako su Hrvati u tom vremenu živjeli među Slavenima, jesmo li se onda
počeli maskirati prije Grka i Rimljana? Nisam pametan!
Piši ćato
Elem, ne možemo sa sigurnošću reći jesu li karnevalski običaji u BiH počeli
u 19. st. oslobađanjem od Turaka ili smo već u 17. st. plašili Turke maskama. Sa
sigurnošću možemo tvrditi da su se početkom 20. st. karnevalski običaji u Ljubuš-
kom događali i održavali. Osim nekoliko fotografija, nikakvih drugih dokaza nema
da su se u Ljubuškom karnevalski običaji održavali i prije 1999., kada je održan
prvi službeni Ljubuški Karneval. Najstariji sačuvani dokument o karnevalima u
BiH je fotografija „Karnevalskog društva Prolog“ iz 1963. Fotografija je snimljena
u Prologu na Slivetinama, a ljudi su maskirani uglavnom u životinjske maske izra-
đene od životinjske kože i obučeni u juteno platno od vreća, dok su rijetki obučeni
i u fina odijela, vrlo rijetka za to vrijeme. Fotografiju je „Karnevalskom društvu
Prolog“ ustupio Milan Barbir.
Najstariji karneval u BiH je onaj Čapljinski, prvi put održan 1964. godine.
Karneval je organiziralo „Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Seljačka
Sloga“ iz sela Trebižat, koja ga organizira i dan danas. Inicijator Čapljinskog
Karnevala bio je Mladen Sušac, tadašnji tajnik HKUD-a Seljačka Sloga. Iako
Foto: Arhiv Karnevalskog društva Prolog
Međunarodna povorka prolazi kroz Ljubuški 2019.
155
nema sačuvanih nikakvih dokumenata o prvom Čapljinskom karnevalu iz 1964.,
ove (2019.) godine je HKUD Seljačka sloga organizarala 55. po redu Čapljinski
karneval, pod imenom „55. Pokladni dani Trebižat – Čapljina.“
Nakon fotografije iz 1963., sljedeće karnevalske fotografije iz Ljubuškog i
Čapljine pojavljuju se tek u drugoj polovici 70-ih godina, a prvi video-materijali
tek krajem 80-ih. Najstariji sačuvani pisani materijali također su s kraja 80-ih
godina prošlog stoljeća.
Kako ne bi sve prije toga ostalo na usmenoj predaji, vrijeme je da konačno
netko tu usmenu predaju i zapiše, pa da napokon postane pisana predaja. Zato
rekoh sebi: „Piši, ćato!“ Naravno, nemoguće je zapisati sve što sam čuo o davnim
karnevalskim običajima i događanjima, ali neke događaje vrijedi istaknuti. Svi
svjedoci koje ću navesti (osim prvog) su živi ljudi što daje vjerodostojnost ovom
malom stvaranju ljubuške karnevalske povijesti.
Pok. Anica Begić (Ruškina), rođena 1918., prepričavala je za života kako
pamti dok je bila dijete (dakle 1920-ih godina), da su se za poklade muški oblačili
u žene, a žene u muške, i da su glumili svatove, a mladi da su stavili jastuk ispod
vjenčanice da izgleda trudna, što je bilo veliko ruglo za mladu.
Leon Begić (Lavo), rođen 1929., svjedoči kako su mačkari upali u kuću dok je
bio dijete (dakle 1930-ih godina) i prepali ga, pa je pobjegao i sakrio se na tavanu.
O karnevalima nakon drugog svjetskog rata ima puno više svjedočanstava.
Leon Begić (Lavo) svjedoči o događaju iz 1958. kada su mačkari iz Prologa
otišli u Vašaroviće. U to vrijeme je bio običaj da mačkari jedni druge posipaju
lugom. Proložani su međutim posuli lugom vašarovske cure koje nisu bile na-
maskirane već su se vraćale iz crkve u misnoj robi, a to je naljutilo vašarovske
Foto: Arhiv Karnevalskog društva Prolog
Miroslav Škoro kao gost Ljubuškog karnevala 2017.
156
momke. Izbio je sukob, a nakon što su Juka Roso i Mirko Mijatov zbacili Dragu
Hercega – Tadina s konjskih kola i ubacili ga u poljski kanal, ostali Proložani su
obećali da neće više posipati lugom „civile.“
Nedo Herceg (Matkov) svjedoči kako je 1969. godine u Karlstadtu u Njemačkoj
vidio na karnevalu da Njemci uređuju kamione i voze ih u karnevalskoj povorci,
pa su odmah iduće godine u Prologu prvi put okitili kamion za potrebe karnevala.
Nedo svjedoči kako te godine nitko u selu nije imao kamion, pa su ga posudili od
Mate Jelavića s Velikog Prologa. Tri godine kasnije, Nedo je kupio kamion marke
„OM“, na kojem se idućih 20 godina uvijek radila točka za karneval.
Jozo Matić (Dugi) iz Crvenog Grma svjedoči kako je 1975. godine glavna
atrakcija na karnevalu bila tamnoputa afrička plesačica koju je iz Italije doveo
Stjepan Dodig – Žutkić. Prološki mačkari zajedno s afričkom plesačicom obišli
su te godine sva sela u općini Ljubuški, kao i grad Ljubuški.
Zoran Herceg (Jurić) svjedoči kako od 1984. ne sudjeluje u karnevalu jer je doživio
šok kada je vidio kako Ivan Šalinović-Taxi ispada iz kolica i kotrlja se po cesti.
Ivan Herceg (Baja) svjedoči kako je 1987. godine glavna atrakcija na karne-
valu bila traktorska prikolica na kojoj su bili bubnjevi i harmonika. Bubnjeve je
svirao Tomo Kovač, a harmoniku Ljubo Herceg – Ićin.
A onda je došla 1998.
Rade od parade
Radoslav Dodig, čovjek svjetski a naš, istakao se svojom umnošću i znanjem
ne samo u svojoj okolini, već i u čitavoj bivšoj državi osvojivši najpopularniji
kviz „Kviskoteku“ ispred Roberta Pauletića i Mirka Miočića. Kao rođeni Prolo-
Foto: Arhiv obitelji Dodig
Prvi meštar Ljubuškog karnevala Radoslav Dodig drži „ključeve grada“
157
žanin, Dodig je predlagao svojim susjedima i prijateljima da osnuju karnevalsko
društvo i da organiziraju karneval kao registrirana udruga, sa snimateljem, foto-
grafom i svime što će zabilježiti da se karneval uistinu dogodio. Njegov rođak
Stipe Dodig jednom prilikom mu je odgovorio: „Osnovat ćemo mi društvo, ako
ćeš ti pisat i čitat program.“ I tako je krenulo. Nakon više od stoljeća tradicije odr-
žavanja karnevalskih običaja u Ljubuškom, osnovano je konačno 1998. godine
„Karnevalsko društvo Prolog“ s ciljem da organizira prvi službeni Ljubuški Kar-
neval. Godine 1999., održan je prvi Ljubuški Karneval. Pokrenuli su ga: Rado-
slav Dodig, Stipe Dodig, Ivan Šalinović – Taxi, Gojko Herceg i Zdravko Dodig.
Radoslav, ili kako su ga svi u Ljubuškom zvali Rade, bio je takozvani „me-
štar od karnevala“, što znači da je pripremao i vodio program, i bio glavni idejni
kreator karnevala. Prva tri Ljubuška Karnevala, održana pred zgradom Općine
Ljubuški, odlikovala su se ponajviše Radinim britkim humorom i satiričnim ismi-
javanjem aktualne društvene i političke zbilje. Nakon prve tri godine, program je
zbog veličine publike prebačen na „Centar malih športova“ te proširen brojnim
glazbenim točkama i performansima. Ljubuški Karneval postao je prepoznatljiv
u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i šire.
U isto vrijeme kada je nastajao Ljubuški Karneval, Čapljina je već bila pri-
mljena u „Europsku federaciju karnevalskih gradova“, eng. Federation Europe-
an Carnival Cities (FECC), i
Foto: Arhiv Karnevalskog društva Prolog
te 1998. godine održan je u
Čapljini prvi ljetni karneval,
međunarodnog karaktera, s
brojnim karnevalskim gru-
pama iz raznih europskih
zemalja. Čapljina je u to vri-
jeme organizacijski bila dale-
ko ispred Ljubuškog, ali po
kvaliteti i sadržaju programa
i ostali članovi njegove generacije, a organizaciju je preuzimala mlađa populaci-
ja. Novi ljudi donijeli su i nove ideje, a mlada i svježa krv unijela je u Ljubuški
Karneval novi život. Kvaliteta humora i zabave nije ni malo opadala Radinim
odlaskom, a nove ideje činile su program svake godine sve boljim. Publika je
nastavila pratiti Ljubuški Karneval u velikom broju, a iz godine u godinu sve
veći je bivao i interes medija. Konačno, prepoznatljivost Ljubuškog Karnevala je
prerasla granice BiH i organizatori su počeli dobivati pozive iz mnogih gradova u
Europi da nastupe na njihovim karnevalima. Od 2014. do danas, ekipa Ljubuškog
Karnevala nastupala je na 13 različitih međunarodnih karnevala, u 8 različitih
gradova, u 5 europskih država.
Godine 2018. i Ljubuški je postao član „Europske federacije karnevalskih
gradova“. To je značilo da u Ljubuški počinju pristizati karnevalske grupe iz
drugih država Europe i da karnevalska manifestacija u Ljubuškom postaje
međunarodna. Organizatori Ljubuškog Karnevala odlučili su da ne pokreću
zaseban ljetni karneval koji bi bio međunarodni, već da inozemne grupe ugoste u
sklopu svojega tradicionalnog zimskog karnevala.
Ovogodišnji, 21. Ljubuški Karneval, bio je ujedno i prvi međunarodni.
U karnevalskoj povorci ulicama grada sudjelovala je 21 karnevalska skupina,
od čega 15 domaćih i 6 inozemnih. Gostujuće grupe pristigle su iz: Hrvatske
(Makarske maškare, Tome Krnjeval Biograd na moru), Crne Gore (Feštađuni –
Budva, Karneval Koret – Tuzi), Slovenije (Društvo Korant Podvinci – Ptuj), i
Mađarske (KUD Sumarton – Totszentmarton).
21. Ljubuški Karneval održao se od 17. veljače do 3. ožujka 2019. Program je
započeo 17. veljače svečanim proglašenjem „Karnevalske Republike Ljubuški“
na tvrđavi hercega Stjepana. Tom prigodom je ljubuški gradonačelnik Nevenko

Foto: Arhiv Karnevalskog društva Prolog

Ljubuški je već u prvim go-
dinama održavanja karnevala
razvio specifičan stil humora
koji će ga pratiti do danas.

Proglašenje „Karnevalske Republike“
na tvrđavi hercega Stjepana 2019.
Europa u Ljubuškom
Novija povijest Ljubuškog
Karnevala kaže da se 2008.
godine dogodila smjena ge-
neracija u „Karnevalskom
društvu Prolog.“ Nakon što je
Rade zbog zdravstvenih pro-
blema napustio organizaciju, Satirično ismijavanje aktualne
povlačili su se polako za njim društvene i političke zbilje

158 159
Barbarić simbolično predao ključeve grada herceg Stjepanu Kosaču, čime je za-
počela vladavina mačkara. Po proglašenju karnevalske republike, održana je na
tvrđavi i „Fešta od prvog meštra“, prigodna zabava u čast prvog ljubuškog meštra
od karnevala Radoslava Dodiga.
Program se nastavio 24. veljače „Dječjim Karnevalom“ u „Gradskoj športskoj
dvorani Ljubuški“, gdje su najmlađi sudionici predstavili svoje maske i nastupe,
a sudjelovali su svi dječji vrtići i osnovne škole s područja Ljubuškog, zatim vrtić
iz Gruda i Posušja, dječje mažoretkinje i tri dječje plesne skupine.
Sve je završilo „Velikim Karnevalom“ 3. ožujka, kada je upriličena među-
narodna karnevalska povorka, auto-kolona, zabavno-humoristični program na
športskom centru, ali i večernji program sa spaljivanjem osuđenog „Marka Kar-
nevala“, balom pod maskama, i dodjelom nagrada za najbolje maske. Iako se
kroz određeni niz godina Ljubuški Karneval modernizirao i postao međunarodni,
u svojoj srži je ostao vjeran tradicijskim stvarima kao što su ironični humoristični
tekstovi, satirične prikaze društvene i političke zbilje, zbijanje šala na račun sva-
kodnevnih ljudskih situacija i sl.
Po završetku 21. Ljubuškog Karnevala društvo je nastavilo s aktivnostima
tokom cijele godine. Nastupila je ekipa „Ljubuškog Karnevala“ u 2019. godini
na 5 različitih međunarodnih karnevala: u Tuzima (Crna Gora) u ožujku, u Budvi
(Crna Gora) u svibnju, u Korceu (Albanija) u lipnju, u Čapljini (BiH) u kolovozu
te u Biogradu na moru (Hrvatska) u kolovozu.
Osim gostovanja na drugim karnevalima, „Karnevalsko društvo Prolog“ orga-
niziralo je ove godine u rujnu i „Radnu akciju“ prilikom koje su članovi društva i
mještani Prologa uređivali prostorije i dvorište osnovne škole i mjesne zajednice
u Prologu. Akcija je naišla na odličan odaziv među mještanima te će najvjerojat-
nije i ona ubuduće postati tradicionalna i održavati se svake godine.
Tamo gdje vječno sunce sja
U vrijeme nastajanja ove „Karnevalske priče iz Ljubuškog“, članovi „Kar-
nevalskog društva Prolog“ su već debelo zagazili u pripreme za 22. Ljubuški
Karneval, koji će se održati od 9. do 23. veljače 2020. godine. Nekoliko inoze-
mnih grupa je već najavilo svoj dolazak u Ljubuški, a scenarij programa je skoro
završen. Inače, 2020. godina bi trebala biti najaktivnija do sada za „Karnevalsko
društvo Prolog“, jer osim organizacije Ljubuškog Karnevala društvo bi trebalo
nastupiti i na 6 drugih međunarodnih karnevala. Među gostovanjima u 2020. go-
dini izdvaja se svakako nastup na jednom od najstarijih europskih karnevala, u
Strumici u Makedoniji. U „Karnevalskom društvu Prolog“ se već neko vrijeme
lagano pjevuši pjesma Dade Topića o Makedoniji, tamo gdje vječno sunce sja!
Jakov Begić (Prolog, 1986.)
*Fotografije iz arhiva Karnevalskog društva Prolog uz dopuštenje Jakova Begića.
160
Dobro slaži
Hajdučke vrleti
Prvo natjecanje poštenih ljudi u laganju pod nazivom „Dobro slaži i ostani
živ“ se održalo 8. studenoga 2003. godine u Hajdučkoj Republici Mijata Tomića.
Evo što su neki ljubitelji istinite riječi kazivali proteklih godina.
Izvjesni Jure kleo se za stolom kako ga je njegov vlastiti gudin molio da ga za-
kolje. A dobar gudin i dobar čovjek, veli Jure. I šta ću, zakoljem ga. Jer nemamo
što pojist ni ja ni on. Onda ja gudinu objasnim da je u modi eutanazija, a to znači
da ja mogu skratit muke teško bolesnoj živini. Ali ako bi on meni skratio muke, to
bi ljudi protumačili ka ubojstvo, pa bi ubili i njega zato što je pobisnio. Pametan
gudin, pa se složio sa mnom. A šta ću ako me dogodine zapadne blesav gudin?
Stipe Vukoja:
Bio jednom jedan svećenik koji je uvijek tražio da se daje njemu i crkvi puno.
A stalno govorio da će svakom tko mu bilo što dadne Bog to uzvratiti. Davao tako
njemu svit, netko kravu, netko tele, netko junicu... Mislim se ja, odoh mu i ja dat
kravu, pa neće li i meni Bog dati. Onda na mene žena i mater pokojna zagalami-
le: ‘Ne, kud ćeš to ti njemu davati, šta će dica, šta ćemo mi?!’ A ja njima kažem:
‘Pa Bog će nam uzvratiti.’ I tako ti ja dadnem njemu kravu, a on meni veli: ‘Fala
komšija, Bog ti dao i uzvratio i nadoknadio.’
Tako je to bilo par dana. Moja krava u međuvremenu pobisni i pošla mojoj kući,
a sve ostale krave koje je on skupio pošle za njom. Kad eto ti svećenika, pita on
mene: ‘Jel’ ono moja krava došla k tebi?’ Govorim ja njemu: ‘Ma kakva tvoja kra-
va? To je meni Bog uzvratio, pa sama došla pred kuću.’ Kad je on vidio da je neću
vratiti, kaže on meni: ‘Dobro komšija, ujutru tko prije rekne dobro jutro, nek u njega
krava ostane.’ A kad je pošao kući, ja brže-bolje za njim. Odlučio ja prespavati blizu
njegove kuće, pa odmah kad se probudi da mu prvi poželim dobro jutro. Popnem se
ja na jednu trešnju, kad ugledah njega i njegovu sluškinju u svakakvim radnjama.
Ujutro ga dočekam, siđem s trešnje i odmah mu kažem: ‘Dobro jutro, fratre.’
Kaže meni on: ‘Dobro jutro, kud te ranije vrag donio’. I kad je skonto da sam ga vidio
sa sluškinjom, kaže on meni: ‘Ma eto ti i goveda, a dat ću ti i od lemuzine štogod.
Vinko Šarić:
„Svidila se meni jedna cura Ruže, pa ja poš’o k njoj. A ona meni kaže: ‘Vinko,
kada upalim sviću na prozoru, ti dođi. A ako ne vidiš sviću da gori, znači da sam
drugog naručila, pa ne dolazi da se ne bi pomlatili’.
I tako jednu večer odlučio ja otići do Ruže. Bila velika pomrčina, ništa se nije
vidilo. Kad sam došo do njezine kuće, čujem ja kako kopa netko pijesak. I dok
sam podigo glavu da vidim gori li svića, upade ja u nekakvu rupu. Pođe me netko
degenječit. Pa tučem ja njega, a tuče i on mene, i tako dok nam nije dodijalo obo-
ma. Vičem ja njemu: ‘Javi se, bolan, reci jesi to i ti pošo kod Ruže?!’ A on neće da
se javi, pa opet, udri šakama, on mene, a ja njega. Kad odjednom, on se odmače
161
od mene, iskoči i tada se oglasi. Kad ja pogledah, a ono magare. Ispade da sam
se tuko s magarcem. Ajd nema veze, mislim se u sebi. Izašo ja, pa se i ja s njim
oglasio. I onda sam pozv’o Ružu: ‘Ruže moja, evo ti došli prosci.’
Slaven:
Znate li vi koliko je svinja pametna životinja, samo što joj mi ljudi to ne omo-
gućimo. Eto, ima tri godine ja svoju krmad pred klanje ne brijem. Lijepo im uoči
klanja u svinjac postavim ogledalo i oštar nož i one do jutra obriju ko žiletom. Ja
ih samo prikoljem, ali jednu ostavim za pravljenje kobasica. Kako? Pa zgodno,
bogarca mi. Od zaklanih svinja odvojim ono što je za kobasice, pa u to stavim sve
moguće začine i onda to stavim pred onu živu svinju. Kad ona sve to poždere, ja
je rasparam, a unutra kobasice, ko duša!
Vinko Šarić:
Krenuli mi pijani iz svatova, pa se kasnije sitili da nismo na rastanku
poljubili mladu, što je kod nas običaj. Kad tamo, ona legla, a mi zovemo
da nam otvori kako bi je poljubili. Ona veli da nemere izać jerbo se skinula
za spavanje, pa da se more s nama izljubit kroz prozor. Pristali mi, pa ja
krenem prvi i poljubim mladu u onom mračilu, onda je poljubi Pere, pa
Jure. Kad smo krenuli nazad, ja velim: Dobro ti je Matko trazbuca mladu,
još mi puna usta kose.
- Issa ti draga, koliki su obrazi u mlade, a nema nosa nikako, doda Pere.
- A smrdi joj, brte, iz usta ka iz guzice, veli Jure.
I odma se sva trojica dositili šta smo ljubili. Bila bećar ta mlada pa nam
kroz prozor izbacila golu stražnjicu.
Niki Milas:
Šta ti se meni dogodilo: spremio se zaklat krmaču, ali nigdje je, pobjegla iz
svinjca, osjetila valjda miris noža. Tražim ja, traži cijelo selo, nigdje je, kao da je
u zemlju propala. Krenem ja niz njive, ne znam šta ću od jada, kad nasred njive
jedna se tikva ljulja. Gledam, nema vjetra. Dođem do tikve – ja, mrda se. Uzmem
nož, probušim jednu rupicu na njoj, povirim – kad imaš što vidjet: u tikvi moja
krmača, zavalila se, a dvanaestero praščića doje li, doje.
Dobro je, mislim, pa ste svi na jednom mjestu. Uzmem tikvu u ruku, donesem
kući, skupim selo da vidi, da ne bi rekli kasnije da lažem, i kroz tu rupicu iz tikve
izvadim prasicu i 12 prašćiča, i nećete vjerovat, eno ih svi živi i zdravi, ni majku
im nisam zaklao.
Ivan Mašić:
Došao ja iz Njemačke, pa pričam u krevetu sa ženom o mojim jadima. Dodija-
lo, godine uzele, a Švabo te goni na teške poslove. Gadno, moj Ivane, veli žena. I
pita ima li me ko zaminit, kažem ja, kad još nisam za penzije. I latim se bauštele
162
u krevetu. Pa tamo, pa vamo, pa gori pa doli, patim se, nema što. Vidi ona to sve,
pa opet veli: Moj Ivane, bi nam bilo lipo kad bi te ima ko zaminit.
Martin Vukoja:
U povećem društvu poče s hvalisanjem moj kum Mate: „Ulovio sam pastrvu,
ima u njoj, brat bratu, dvadeset kila“.
„More, kume, more bit, jer ja sam ulovio srndaća, ima u njem više od dvjesto
kila. E, ali nije to sve. Tek što sam ga prebacio preko ramena, kad eto ti lovoču-
vara. Šta ću, ubijem lovočuvara. Valjda čuli pucanj, kad evo ti dva šumara. Šta
ću, kud ću, ubijem i njih. Odmah ih počnem zakopavat, kad, imaš što vidjet, bane
neka ekskurzija, puni autobusi djece! Šta ću sad, moram...“
„Kume, zaboga, nemoj, ostavi djecu!“ – zavika kum Mate.
„Ostavit ću, ali i ti smanjuj ribu!“
Priredila Marija Vukoja
Šale, priče, IZREKE
Jesi li mislila da ću odapet
Napio se čovjek i lego spavat, a tu veče nestalo struje. Pošto je svića
stajala kraj njegove strane kreveta, žena kad je po noći pošla obavit nuž-
du morala je upalit sviću da vidi proći. Uto se čovjek trznu i ljutito reče:
,,Kome si je palila, majku ti tvoji, jesi li mislila da ću odapet!“
Pismo majci
Početkom prošlog stolića u Hercegovini vladala glad i onda naš svit
ujesen iša trbuhom za kruvom u Slavoniju na nadnice štogoć zaradit. Tako
iz jedne kuće otišla mater i tetka u Slavoniju, a baba došla čuvat dicu. Da
bi mati bila mirna i mogla dobro radit baba naredi najstarijem unuku da
piše pismo. Tako baba stade dirigirat, a unuk pisat: ,,Draga mama, mi smo
svi fala Bogu dobro i zdravo, samo nam se Slavko ukinuo sa samara čuvala
ga baba Manda. Draga mama sada su ti u nas sve zgode, nalilo se u čatrnju
vode, a začina koliko bude, čekat ćemo do naše gude. Draga mama ja bi
tebi još koječega naprdivo, al da tamo nije tetka Mila.“
Svrćanje
Kad je bilo vrime od blagoslova polja i mise na grebljim, običaj je nala-
ga da se napravi ručak u tom mistu i zovne svit da svrati i okripi se. Kako
to biva zovneš jedno, dođe ih dvoje, troje, a pogotovo mlađarije i tako u
jednog domaćina svrnu naizgled sav svit. Uvati domaćina muka di će sa
tim tolikim svitom, ni rane nije napripravija. Stade se u toj muci premišljat
pa reče svima kad je došlo vrime za prekrstiti se: ,,U koga sam se ja prekr-
stija i sio za stol nek’ sida u koga nisam nek’ čeka red pa šta ostane!“
163
Brčine
Bio u selu stari dida bez brkova, bio vas lojpur, a sva čeljad iz kuće
otišla na njivu i ostavili didu da čuva kuću. Ter đavli žene iz sela vidile di
iđu ciganke i kazale cigankama šta dida želi. Došle one u dide i vidile di
se meso suši pod krovom iznad ognjišta pa počele ga propitivat: kako si
dedo, šta je bolan, jel to nemaš brkove. Eto nemam ta ću taka mi sudbina.
Ajde tebi ćemo mi izgatati i ti ćeš imat brkove, samo nam treba sač. Sjede
dida kod ognjišta, a jedna ciganka jami sač i lipo mu ga stavi iznad glave
i stade lupat, a druga se ciganka pope uz merdovine po meso. Kad bi dida
pogledo prema gore ciganka bi stala jače lupat i pivat: Tupaj lupaj po sa-
ćini rastu brci junačini, meć u moju ko u svoju. Tako jadnog didu ciganke
opljačkaše, a brčina ni na vidiku.
Šećer
Sredinom prošlog stoljeća vladala neimaština. Sve se čuvalo, pomalo
trošilo pa tako i šećer. Sastale se komšije i piju kavu, a Mara domaćica
upita komšiju Blaža: ,,Hoćeš li još šećera.“ „Seka zaboga uspi koliko more
stat u šolju, zašta je pijem vego zbog šećera.“
Onda si lud
Doš’o čovjek pijan kući i počeo izvodit gluparije i podjebavat ženu.
Ženi više dodijalo pa mu reče: ,,Ajde ti si pijan, dosta te tvoje priče i idi
spavat.“ Čovjek se namusi pa reče: ,,Nisam ja pijan!!!“ Na to će žena:
„Aaa, kuku meni Gospe moja, onda si lud.“
Ašikovanje
Sastanu se momci i cure na derneku poslije mise ili na silu. Kad bi se
skupila mlađarija, zapivala bi se ganga i bećarac, zaigrala koja igra kao što
je prsten, parova. Igra prstena bi se igrala tako što bi momak ili cura uzeli
prste u šaku i išli od jednog do drugog u prostoriji, a niko ne zna kome si
ga turila. I kad se obiđu svi momci i cure u skupini onda sljedi pogađanje
u koga je prsten. I sve tako u krug.
Igra parova se izvodila tako da u istoj prostoriji side momci na jednoj
klupi, a cure na drugoj. Momak zovne jednu od cura da sidne pored njega,
ako joj se momak sviđa ona mu dođe i onda se pričaju, a onda se izmjenjuju.
Poslije sila svak svoju curu prati kući. Na dernecima poslije božićnih dana,
iza mise se pivalo i igralo. Tada bi momci nosili jabuku i kojoj curi oće,
šaretom daje znak, bacit jabuku da je ona ulovi. A vamo su cure imale
spremne lančiće na kojima bi nanizale oras, lješnjak, smokvu, kuglice od
krep papira na kojima su resice, od kukuruza vrh se isjecka da se popuni
lanac, to bi bilo dugo pola metra u duplo i na kraju se stavi jabuka koju su
164
ulovile. I onda cura vreća jabuku i taj lanac tako što baca nazad momku.
Dok to leti zrakom sve vijori i lepršaju papiri i voće. Kasnije slijedi šetnja,
možeš šetat s par momaka, koliko ti se javi, zavisi jel cura lipa, od kakvi je
kuća i tako. Poslije derneka ko ima biciklo vozi curu kući, ko nema Bože
moj ide se pješke.
Mesliđan
Udala se mlada, sutra ujutro sidi sa svekrvom i dogovaraju se nji dvi.
,,Čuj nevista ajmo se mi lipo dogovorit da se što manje svađamo i ružimo
prid svitom. A kako ćemo to bona majko? Ja ti imam jednu manu, kad sam
ljuta najbolje da me ti ništa ne pitaš, samo prođi pored mene i šuti. A kako
ću to ja znat? E ovako kad sam ja ljuta stavit ću za livo uvo mesliđan i to
će ti biti znak. Dobro, majko. A majko iman ti i ja jednu manu. Reci nevista
da i to dogovorimo. Ja kad ustanem volin popit kavu. Ajde bona nevo nije
to nikakva mana. I volin ti uz kavu drmnit koju rakiju. Pa nije ni to ništa,
ta dobra je za cirkulaciju. Ali volim ja popit dvi-tri i onda mene boli briga
za kojim ti je uvom mesliđan.
Nizanje duvana
U selu bi se niza duvan i onda se skupe dica iz komšiluka pa se i njima
dadne da nižu onaj siti list. Za starije bi se spremilo štogoć užine, al dica
nisu dobivala ništa, pa nikakav slatkiš, ni jabučice, ništa. Tako bi se nizalo
dugo i jednoj curici više ujadilo i ožednila i ogladnila. Šta će dite se dosje-
tilo kako će se izvuć, a tada se odazivalo s ‘oj’, ustade ko da je neko zove
i sve viče: ,,Oooooj, eto me, eto! Iđem moram baba me zove.“
Gologranjka
Došla unučad u babe, bilo ih desetak. Baba imala trišnju koja je taman
došla na rod. Dašta, dica je svu obrala kokad ih je bilo puno. Sutradan
susjede zovu babu da idu u trešnje, a baba će im: ,,Rano moja, kakve
trišnje, nešto tice, nešto dica, nešto dičija majka, a babi osta gologranjka.’’
Gange
Moj dragane u šarenoj koši šta si mi se skupio u ćoši.
Svekrva mi tužne glase šalje od mog sina, odmakni se dalje.
Svekrvice dobro se uredi, kad ja dođem visit ćeš o gredi.
Moj dragane da ti nije Bačke ne bi moga izimiti mačke.
Svekrvice rano se probudi ostali su neoprani sudi.
Priredila Slađana Milićević
165
Odgovor zlobniku
Glasovitog pisca Bernarda Shawa upitao je neki zlobnik: Je li istina, da je
vaš otac bio obični krojač?
Jest, odgovorio je Shaw.
Pa zašto niste i vi uzeli njegov zanat? bocnuo ga je zlobnik.
Dragi gospodine, odgovorio je Shaw, a je li istina, da je vaš otac bio pošten
čovjek? Svakako, potvrdio je zlobnik!
Pa zašto niste i vi pošli njegovim puten?, dobacio je Shaw.
Ciganska
Bježao ciganin s ukradenom guskom, a gospodar guske vikao je za njim:
“Čekaj, cigo!” Cigo odgovori:”Čekajte vi, vas nitko ne tjera!”
Narodne poslovice i izreke
Kopriva već za mladosti peče.
Tko je zao kod kuće, na putu je još gori.
Tko nije slušao, ne umije ni zapovijedati.
Što naglo doleti, brzo i odleti.
Tko se tuđim perje kiti, taj ne može pošten biti.
Dobro čini, dobro te i čeka.
Što mi je to i to:
Crn kao kovač, ore kao orač, a nije ni kovač ni orač? - krtica
Samo jedno uho ima, a ni na to ništa ne čuje? - igla Jedan tjedan sit, dva
savit, a onda sakrit? - mjesec Šešir ima, a glave nema? - gljiva
Kad ga natovarih, na noge stade; čim ga rastovari, od muke pade? - puna
i prazna vreće
Četiri brata niz polje lete, jedan drugog dostignuti ne mogaše? - kotači na
kolima
Mudrosnice
Zasjeo je na položaj i odbacio mozak kao nepotreban. Zvonimir Drvar
Izgleda da ideolog može postati i onaj koji najbolje zakreće činjenicama
vratom. Zvonimir Drvar
Neke glave bi trebalo prati i iznutra. Zvonimir Drvar
Nemojte isprobavati svoje ideje na tuđim glavama. Zvonimir Drvar
Postati čovjek ljepše je nego postati kralj. Matoš
Priredio A. Vežin
166
DREAM TEAM BABE
Ženska pjevačka skupina Dream Team Babe iz Ljubuškog osnovana je u pro-
ljeće 2012. godine. Registrirane su kao zasebna pjevačka skupina od 2013. a počele
su djelovati kao dio HKUD Herceg Stjepan Ljubuški. Osnivačice skupine su: Nada
Lauc, Blagica Skoko, Franka Šunjić, Jagoda Lauc, Ana Škorput i Kata Mihaljević.
Trenutno skupina broji 5 članica: Nada Lauc, Blagica Skoko, Ana Škorput,
Kata Mihaljević i Marija Mihaljević. Na svojim nastupima naglašavaju
zainteresiranost za primanje novih članica radi prijenosa naših običaja koji se
trebaju očuvati. Kada govore o svojim početcima, cijeli život vežu uz pjevanje,
gangu, folklor čime su se krenuli baviti od malih nogu. Kod plesa slažu se da
se on s vremenom lakše nauči i zavoli ali da se za pjevanje, pogotovo gangu,
treba roditi. Dream team Babe često za različite novinske listove govore o slaboj
zainteresiranosti mladih za naše običaje i tradiciju te smatraju da nju treba puno
više njegovati i kao takvu zaštititi od zaborava. One, kao i ostale naše bake i
djedovi imaju mnogo toga za pripovjediti i vrlo su bogati podatcima o tradicijskoj
kulturi, samo je potrebno na pravi način otvoriti tu riznicu te pokazati mladima
kakvim bogatstvom tradicionalnih vrijednosti naš kraj raspolaže.
Dream team Babe pjesmom prate plesove i surađuju s kulturnim društvima u
Hercegovini i šire. Poseban odnos imaju s udrugom Neretvanski bećari s kojima
su imale značajan broj zajedničkih nastupa. Kroz proteklih 7 godina nastupale su
u više mjesta i narodnih svečanosti u zemlji i inozemstvu. O njihovoj popularnosti
i zastupljenosti govore njihovi nastupi poput: Ancona, Asiz, Trg sv. Petra u Rimu,
Ohrid, Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Županja, Lijepom Našom u Trilju,
Senju, Imotskom, Benkovcu, Zagrebu, gostovanja u radio i TV emisijama (Treća
dob, Provjereno, Laudato Tv, Supertalent, Radio Mir Međugorje) te brojnim drugim
Foto: Tomislav Primorac
Dream Team Babe nastup prilikom proslave 10 godina HKUD-a Radišići 2013.
167
gradovima. Skupina je pjevala na dočeku Zlatka Dalića u Livnu 2018., po mnogim Dream team babe – pjesme
krštenjima, svatovima i drugim svečanostima. Jedan od zadnjih nastupa im je bio
na hrvatskom talent showu Supertalent gdje su prolaskom u polufinale po njihovim 1. Sunce izlazi, 4. Počnem radit’ nešto,
riječima napravile veliku promidžbu ne samo sebi kao skupini, gradu Ljubuškom i
Dan nam dolazi... Blagoslov mi treba,
Hercegovini nego i svijesti o tradicionalnoj kulturi i baštini našeg kraja, radi čega
Od stvaranja tako ‘Ko će mi ga dati,
će im nastup kao i svečani doček u Ljubuškom zauvijek ostati urezan u sjećanje.
Vrijeme prolazi Nego Bog sa neba
Skupina čijih 5 članica skupa broji 450 godina izdala je 2014. CD O, kako se
sitim bake. Na CD-u od 19 hitova pjevaju o svojoj rodnoj grudi Oj, Ljubuški moje
misto rodno i Nema gange do Ljubuškog kraja, pjesme o Hercegovkama poput 2. Deset zapovijedi 5. Sunce nama zađe,
Hercegovka svugdi se poznaje koje su same članice skupine napisale. Bog je nama dao... I večer nam dođe...
Kako bi se zahvalile na prijemima tijekom svojih nastupa gdje su bile pozvane Samo tako živi, Pa nam tijelo umorno
i gdje su nastupale, skupina je 28. 11. 2015. godine održala 1. silo Dream Team To je ono pravo Na počinak pođe
Babe i prijatelji. Nastupi bećara, gangaša, gangašica, guslara, diplara: Sinovi
Hercegovine – bećari iz Širokog Brijega, Bećari s Neretve – Veselko Zubac i tim, 3. Milost sa nebesa, 6. Na počinak pođem,
Gangaši iz Širokog Brijega, Antas Mucić na diplama iz HKUD-a Herceg-Stje- Bog će nama dati, Meni treba mira...
pan, bećari iz Prenja Đuka i njegova skupina, Gangašice iz Imotskog, Ganga- Gdje god kreneš i što radiš, Majka će ga dati,
šice iz Veljaka, Bećari – HKUD Studenčica, Gangaši iz Gruda, Muška i ženska On će tebe pratit’ Sa nebesa svima
ganga HKUD sv. Ante Humac i na kraju Dream Team Babe i guslar Marko Čolak Dream Team Babe
s Ledinca. 2. silo Dream Team Babe su održale 26. 11. 2016. u Ljubuškom.
Kada govore o budućnosti, planova i putovanja ima jako puno, dobre volje još
i više. Trenutno se radi na snimanju dokumentarnog filma s osvrtom na njihov
dosadašnji rad s premijerom početkom 2020. Pred njima su brojna putovanja
na koja su unatoč godinama navikle te se za njih marljivo pripremaju. Njihova Laku noć, Isuse
adresa je Vašarovići 46, 88326 Vitina a broj mobitela 063/756-736.
Marko Bunoza (Radišići, 1994.) 1. Laku noć, Isuse, hvala ti za ovaj dan i kad
Tvoje oko bdi, moje tijelo spi
Foto: JB Photography
2. Laku noć, Isuse, sutra ću ti opet doć’
Jer sa tobom i u tebi, uvijek imam mir u sebi

3. Laku noć, Isuse, s tobom želim usnuti

I da me tvoji anđeli sa osmjehom probude

4. Laku noć, Isuse, predajem ti svoje sve

Moju dicu, oca, majku, prijatelje svoje sve

5. Laku noć, Isuse, obitelj nam vodi ti

Svojom rukom Isuse s tobom želim ostati.
Dream Team Babe

Dream Team Babe na tvrđavi hercega Stjepana Kosače u Ljubuškom 2019.

168 169
 HKUD „HUTOVO“ HUTOVO
HKUD „Hutovo“ iz Hutova započelo je s radom početkom 2011. godine
s ciljem očuvanja starih običaja naših predaka i druženja različitih generacija
podrijetlom iz župe Hutovo.
Odmah po osnivanju društva istome pristupa 30-ak članova različitih uzrasta.
Počelo se s aktivnim učenjem lindže, trojanca i bećarca. Ubrzo su napravljene
i nošnje, replike stare svečane odjeće koje su nosili naši preci. U prvoj godini
društva ostvareno je više od 20 nastupa diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
HKUD Hutovo njeguje tradicionalne običaje našega kraja, izvodi lindžo, biračko
i pleteno kolo, trojanac, muški i ženski bećarac, te Božićne i korizmene napjeve.
Ukupan broj nastupa ovog mladog društva prešao je brojku 100, na što su
članovi društva posebno ponosni i neumorno nastavljaju s predstavljanjem našega
kraja. Među brojnim nastupima treba izdvojiti sudjelovanje na međunarodnoj
smotri folklora „Čuvari Hrvatske etno baštine“ u Njemačkom Stuttgartu (gdje je
HKUD Hutovo bilo jedini predstavnik Hrvata iz BiH), te sudjelovanje u obaranju
Guinnessova rekorda u masovnoj lindži protekle godine na Dubrovačkom Stradunu.
2012. godine napravljen je dokumentarni film „Božić u Hutovu“ koji je
prikazan pred kamerama HTV-a gdje su gledatelji mogli uživati u izvorno
prikazanim Božićnim običajima Hutovskog kraja. Film je prikazan na Božić na
prvom programu Hrvatske televizije u udarnom obiteljskom terminu. Potom smo
te običaje prikazali publici u Neumu.
Mihaela Koncul (1972.)
Foto: Luka Konjevod
HKUD Hutovo na Ivanjskim krijesovima u Hutovu 23. lipnja 2019.
170
HKUD „LINDŽO“ NEUM
HKUD Lindžo Neum, jedan od glavnih nositelja tradicije starih hrvatskih
običaja i očuvanja hrvatskog identiteta na području općine Neum, osnovano je
davne 1945. godine. Zbog stanovitih promjena društvo je privremeno, od 2003.
do 2014. djelovalo pod imenom KUD „Humski glas“ Neum.
Društvo broji oko 100 članova, različitih uzrasta i istinskih zaljubljenika u
tradicijsku ostavštinu juga Hercegovine. Svojim djelovanjem nas podsjećaju na
sva obilježja ovoga naroda i kraja koja se prenose kroz ljepotu folklora. Posebno
veseli činjenica što su u rad društva uključene i mlađe generacije koje će, njegujući
tradiciju, znati cijeniti svoje i poštovati druge i drugačije.
HKUD Lindžo Neum je do sada sudjelovalo na mnogobrojnim kulturnim
događanjima u BiH, Hrvatskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Vojvodini, Makedoniji i dr.,
a također se predstavilo i u mnogim televizijskim i radio emisijama. Od značajnijih
nastupa izdvajaju Međunarodne smotre i festivale folklora u Zagrebu, Mostaru,
Sarajevu, Gredingu (Njemačka), Ohridu (Makedonija), Pečuhu (Mađarska),
Vinkovačke jeseni u Vinkovcima, Đakovački vezovi u Đakovu, Brodsko kolo u
Slavonskom Brodu, Dan domovinske zahvalnosti u Čavoglavima, Dužijanca u
Subotici, smotra folklora Knin 5. kolovoza u Kninu i dr. Posebno su ponosni na
nastup na 10. obljetnici UNESCO-ove Konvencije na Stradunu u Dubrovniku gdje
se 2013. godine plesao najveći lindžo ikad s 274 plesača i tako ušao u Guinnessovu
knjigu rekorda. Na X. smotri folklora pod nazivom Slavonijo u jesen si zlatna u
Tenji kod Osijeka u kolovozu 2013., članica Društva Josipa Knežević proglašena je
najljepšom djevojkom odjevenom u narodnu nošnju. 2014. godine HKUD Lindžo
Neum je u Buškom Blatu kod Livna sudjelovalo na prednatjecanju za baštinu
UNESCO-a sa svojim specifičnim plesom lindžo i gangom.
Njeguju tradiciju i običaje, pjesmu i ples Hercegovine, s posebnim naglaskom
na etnološku baštinu neumskog kraja kao što je izvorni neumski ples lindžo uz
instrument lijericu te izvedbu raznih kolanja kao što je pleteno kolo, trusa, biračko
kolo, trojanac, tarabas i dr. Prepoznatljivi su po muškom i ženskom bećarcu, ali i
gangi, diplama i drugim narodnim običajima.
U vrijeme globalizacije, iznimno je važno čuvati svoju kulturu, tradiciju i
običaje, znati tko smo i odakle potječemo. Na sreću, svojim djelovanjem HKUD
Lindžo Neum nam dokazuje da narodna baština ovoga kraja još nije utihnula,
nego je još uvijek živa i vesela. Stoga s pravom možemo zaključiti da je ovo
društvo itekako zaslužno za očuvanje hrvatskog identiteta i narodnog blaga na
ovom krševitom dijelu Hercegovine.
Mihaela Koncul
171
 HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA TROPLET
uz 10 godina postojanja
HKZ Troplet osnovana je 19. ožujka 2009., na blagdan sv. Josipa, zaštitnika
hrvatskoga naroda i Domovine, pod čiju smo zaštitu stavili i našu Zajednicu. Naš
simbol je hrvatski troplet u obliku križa jednakih krakova. Glavni slogan jest: „Ne
ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18). Kako je tropletni križ
satkan od tri pletera, tako je i HKZ Troplet organizirana i djeluje kroz tri pletera:
(1) Dom i Domovina, (2) Obitelj i ljudsko dostojanstvo i (3) Hrvatska mladež.
Okupljamo hrvatske domoljube i praktične katolike, nastojimo promovirati
kršćanske, kulturne i domoljubne vrjednote te raditi na moralnoj i duhovnoj
preobrazbi hrvatskog naroda, čuvati cjeloviti identitet koji ima duhovnu, moralnu i
kulturnu dimenziju i boriti se za bolji politički i ekonomski položaj našega naroda.
Nastojimo kroz cijelu godinu organizirati različita događanja (predavanja,
javne tribine, predstavljanje knjiga), izdajemo javna priopćenja i otvorena pisma
kojima upozoravamo na negativne pojave, pozivamo i prozivamo institucije i
javne radnike na djelovanje, oglašavamo se povodom značajnih dana i slično.
Izdajemo Tropletov kalendar značajnih dana kroz godinu u kojem su obrađene
tri kategorije dana: (1) „sveci dana“ s posebnim težištem na hrvatske svece i
blaženike i patrone svih crkvi u BiH, (2) značajne dane iz hrvatske povijesti
posebno vezano za stvaranje Domovine i Domovinski rat i (3) međunarodni i
nacionalni dani koji su u skladu sa svjetonazorom koji promoviramo.
Vrhunac našeg godišnjeg djelovanja je svakako manifestacija „TROPLETOVI
DANI KULTURE – vjera, baština, identitet“, kroz koju želimo promicati i
očuvati našu baštinu, kulturno blago i cjelokupni identitet. Tropletovi dani kulture
započinju u subotu najbližu spomendanu Kraljice Katarine (25.10.) hodočašćem
Tropletovih izvidnika (djeca više osnovne škole) na kraljevski grad Bobovac u
sklopu Molitvenog pohoda i mise za domovinu, a završavaju odavanjem počasti
žrtvi Vukovara i sjećanjem na osnivanje HZ HB (18. 11.) kada naši mladi na
Humu ponad Mostara, nakon procesije, paljenja svijeća i molitve u Vukovarskoj
ulici, upale toliko baklji koliko je godina proteklo od tih događanja. Između
toga organiziramo izložbe mladih umjetnika, koncerte duhovne glazbe mladih
glazbenika, promociju Zbornika najboljih literarnih radova učenika osnovnih i
srednjih škola s našeg nagradnog natječaja, predstavljanje knjiga, javne tribine,
duhovne obnove mladih, kreativne radionice za djecu i mlade (npr. učenje pisanja
glagoljice i bosančice), studijsko putovanje „Potraga za korijenima“ za studente
i mnoštvo drugih sadržaja.
Više na: www.troplet.ba i www.troplet.ba/?page_id=8
Miroslav Nikolić (Tihomišlje, 1960.)
172
KULTURNA DOGAĐANJA U OPĆINI RAVNO 2019.
RAVANJSKI LJETNI DANI KULTURE 2019.
Ravanjski ljetni dani kulture 2019. je kulturno-edukativna manifestacija koja
se održala u Ravnom u organizaciji općine Ravno i Udruge za očuvanje kulturne
i povijesne baštine Stijena prigodom obilježavanja 27. godišnjice oslobođenja od
agresorske JNA. Manifestacija se održava od 2015. godine.
Od 30. svibnja do 2. lipnja, posjetitelji su uživali u bogatstvu zanimljivih događanja.
Neki od sadržaja su imali za cilj otrgnuće zaboravu naše tradicijske baštine.
30. svibnja misom za poginule hrvatske branitelje koju je predvodio
ravanjski župnik don Bernard Marjanović u župnoj crkvi, te polaganjem vijenaca
i paljenjem svijeća kod poprsja Nikole Nike Brajića, započelo je obilježavanje
Dana oslobođenja Ravnog. Ravnjanin Nikola Niko Brajić prva je žrtva agresije
na BiH. Agresorska JNA s crnogorskim rezervistima i domaćim pomagačima 2.
listopada 1991. uhićuje Nikolu, a potom ga zatvara u logor u Bileći. U logoru je
zlostavljan na najokrutniji način, a potom i likvidiran.
31. svibnja članovi Hrvatskoga narodnog kazališta iz Mostara izveli su
predstavu O ljubavi.
1. lipnja održana je radionica suhozida domaćih zidara. Umijeće koje se u
popovskom kraju prenosilo s koljena na koljeno i danas plijeni pozornošću i
udivljem. Gospodari kamena, Popovci, svoj su pečat ostavili po dubrovačkom
primorju, Pelješcu, Elafitima, Hercegovini i u nekim dijelovima Bosne u crkvenim
zdanjima, obiteljskim kućama, nadgrobnim spomenicima, različitim minijaturama,
kilometarskim suhozidima, a sudjelovali su i u izgradnji staroga mosta u Mostaru.
Na poznatom Gišinom guvnu, drugu je godinu zaredom, Vesna Slobođan
pripovijedala priče i legende o vilama za djecu.
Knjigu Sjahali kićeni svatovi publiciste i istraživača Stanislava Vukorepa
predstavili su prof. dr. sc. Marko Dragić i prof. ddr. Lidija Pehar (akademkinja).
Uprizorenje starih svadbenih običaja Hrvata iz jugoistočne Hercegovine po
knjizi Sjahali kićeni
svatovi, mnoge je po-
Foto: Dušan Musa
sjetitelje upoznalo ili
podsjetilo na stare svad-
bene običaje. Kako bi
se svadba mogla prika-
zati na autentičan način,
doprinijeli su: HKUD
Stolac, HKUD Lindžo
iz Neuma, Ivan Vidić
iz HKUD-a sv. Ante iz Predstavljanje knjige Sjahali kićeni svatovi. S lijeva
prof. dr. sc. Marko Dragić i prof. ddr. sc. Lidija Pehar,
Dretelja, konjički klub autor Stanislav Vukorep i moderatorica Vesna Slobođan.
173
Vranac iz Mogorjela, te mještani više sela iz ravanjske općine u svatovskim ulo- Vesne Papac Slobođan. Usmena narodna književnost koja obuhvaća ovaj vid
gama. U narodnim nošnjama, popraćeni starim svadbenim pjesmama i kolom, književnoga stvaralaštva, UNESCO-vom konvencijom iz 2013. zaštićeni je dio
svadba je snimana za budući dokumentarac. narodne baštine.
Manifestaciju je vrhunskim izvedbama popratilo Slavonsko tamburaško 8. rujna na blagdan Male Gospe kada je zaključeno obilježavanje Dana op-
društvo Pajo Kolarić iz Osijeka (osnovano 21. 3. 1954.), a nosi ime Paulusa Paje ćine, predstavljena je knjiga za djecu, slikovna priča Ravno malo u dječje srce stalo
Kolarića, reformatora tambure i glazbenoga skladatelja (Osijek, 1821. – 1876.). Božimira Previšića. Kroz odnos djeda i unuka, autor vješto povezuje toplinu doma,
2. lipnja u organizaciji HercegovinaBike i JP Vjetrenica, održana je druga po zavičaja, obiteljskih odnosa, povijesnoga naslijeđa, vjeru i odnos prema Bogu i radu.
redu biciklijada uskotračnom „Ćirinom“ prugom. Sudionici su sa startne pozicije Predstavljanje knjiga Na izvoru lijeka i Ravno malo u dječje srce stalo
ispred Osnovne škole u Hutovu (Općina Neum) do Ravnog vozili dionicom organizirale su Općina Ravno i Udruga za očuvanje kulturne baštine Stijena.
dugom 32 km, a potom do obližnje Zavale, ciljnoga odredišta. Sudionicima su na
raspolaganju bili volonteri s pozamašnim biciklističkim iskustvom, te policijska IVANICA GASTRONOMSKA PONUDA
pratnja na mjestima pojačanoga prometa. 15. rujna na Ivanici, najjužnijem naselju općine Ravno, održan je prvi Sajam
poljoprivrednih proizvođača Ivanica – Ravno na kojem je 15 izlagača, najvećim
GRGUROVI HUKOVI I KNJIŽEVNE VEČERI U RAVNOM dijelom iz općine Ravno, izložilo svoje proizvode: sireve, med i plodove zemlje.
Prigodom obilježavanja Dana općine Ravno, od 6. do 9. rujna 2019., u Ravnom Sajam su organizirali: Općina Ravno, OSC, MZ Ivanica i Agrarni fond Trebinje.
su zabilježena tri kulturno – književna događaja.
6. rujna upriličeni su sedmi Grgurovi PRVI RAVANJSKI BRONZIN
hukovi, pjesnička manifestacija koja okuplja 26. listopada na blagdan sv. Dimitrija (Mitra), u organizaciji općine Ravno i
veći broj istaknutih hercegovačkih i gostujućih Udruge za očuvanje kulturne baštine Stijena, održana je manifestacija Ravanjski
pjesničkih imena iz Hrvatske. Ove su godine bronzin, svojevrsni festival starih domaćih jela. Posjetitelji su kušali pirjan,
Grgurovi hukovi posvećeni velikanu hrvatskoga ćeškek, kupus, uštipke, sir iz mijeha, pršut, lojanicu, a vrhunska popovska vina
pjesništva Stojanu Vučićeviću u spomen na ponudili su domaći vinari (brend Scaramucca) i lokalni poduzetnik Ivica Vukić.
30 godina od njegove smrti. Grgurovi hukovi U duhu minulih vremena upriličeno je i natjecanje u metenju mlaćanice u stapu.
su održani u organizaciji Udruge za očuvanje Po svršetku druženja, predstavljen je roman Mostarske lipe autora Marijana
kulturne baštine Stijena i JP Vjetrenica. Mandića. Knjigu su promovirali prof. Ivan Vrljić i Dragan Marijanović. Radnja ro-
Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

7. rujna u Ravnom je predstavljena mana je jednim dijelom smještena i u Orahovi Do u općini Ravno, rodno mjesto
knjiga anegdota, šala i priča Na izvoru lijeka oca Josipa Ruđera Boškovića,
Foto: Dušan Musa
Sedmi Grgurovi hukovi posvećeni pjesniku Stojanu Vučićeviću. Pjesnikova a prati sudbinu hrvatskoga po-
kći Rujana prima priznanje od načelnika općine Andrije Šimunovića. vratnika s rada iz inozemstva.

ČOVJEK – TIJELO, DUH I

DUŠA LIDIJE PEHAR
1. studenoga u organiza-
ciji Općine Ravno upriličeno
je predstavljanje knjige Čo-
vjek – tijelo, duh i duša (ti-
skano u dvije knjige) dokto-
rice pedagogijske i doktorice
psihologijske znanosti, redo-
Predstavljanje knjige Na izvoru lijeka Vesne Papac Slobođan. S lijeva na desno vite sveučilišne profesorice i
Stanislav Vukorep, Vesna Papac Slobođan i prof. dr. sc Mladen Bevanda (akademik). Predstavljanje knjige Čovijek – tijelo, duh i duša. akademkinje Hrvatske Aka-

174 175
demije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini, Lidije Pehar. Knjiga donosi
mnoštvo naputaka za samopomoć u problematičnim životnim trenutcima suoča-
vanja sa samim sobom i negativnim osobama. Knjigu koju je posvetila svojemu
Ravnom u kojemu je provela značajni dio djetinjstva, predstavili su akademik
prof. dr. sc. Mladen Bevanda i autorica.

PRVE ŽRTVE DOMOVINSKOGA RATA U BIH

17. studenoga na Kijevu Dolu obilježena je 28. godišnjica stradanja prvih
žrtava Domovinskoga rata u BiH. Svetu misu zadušnicu vodio je ravanjski župnik
don Bernard Marjanović. 13. listopada 1991., pripadnici tzv. JNA s domaćim
pomagačima, osmero su hrvatskih civila masakrirali na najokrutniji način. Svi su
bili stariji od šezdeset godina.
Priredila Vesna Slobođan (Ravno, 1971.)

UPRIZORENA SVADBA
Foto: Fotoarhiv Općine Ravno
PO STAROJ HRVATSKOJ TRADICIJI U RAVNOM
Detalj vjenčanja s uprizorene svadbe u Ravnome. Po ulogama naprijed, s
U programu manifestacije Ravanjski ljetni dani kulture 2019. koji su se održali u lijeva: djeveruša Eva Blažević, mladenaci Vjekoslav Burić i Ivana Čokljat i
prigodi obilježavanja 27. godišnjice oslobođenja u Ravnom, 1. lipnja, uprizoreni su djever Bojan Skaramuca. U pozadini, s lijeva: prvjenac Ivan Soko, kum Zoran
stari svadbeni običaji Hrvata jugoistočne Hercegovine. Za scenarij svadbe poslužila Vukas, režiser Stanislav Vukorep, barijektar Josip Radić i stari svat Petar Lonac.
je knjiga Sjahali kićeni svatovi publiciste i istraživača Stanislava Vukorepa.
Stari svadbeni običaji Hrvata do

Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

90-ih godina 20. st., u izvornome su
Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

duhu pretočeni u ovaj događaj kako

bi se podsjetili i na simboličan način
otrgnuli zaboravu našu narodnu
baštinu. Da bi što zornije prikazali
svadbene običaje bile su potrebne
dvomjesečne pripreme oko kojih
su se angažirali autor spomenute
knjige i Vesna Slobođan.
Izvornost svadbene izvedbe u
potpunosti je obuhvaćena svim
popratnim elementima: od noš-
nje, konja, objekata, svatovskih
uloga, pjesama, kola do barjaka
krstaša. Taj je barjak bio simbo-
lom hrvatskoga identiteta još od
vremena kada su ga nosili ustanici
U iščekivanju mlade. S lijeva na desno: Svati u koloni, odlazak po mladu - detalj sa snimanja svadbe. S lijeva
Marija Bukvić, škropiteljica svatova, Pero don Ivana Musića, vođe i vojvode na desno: prvjenac Ivan Soko, barjektar Josip Radić i kum Zoran Vukas.
Skaramuca, domaćin i Boja Bukvić, maja Hercegovačkoga ustanka.

176 177
 Stare kamene kuće, guvna, ognjište
s verigama, burila, bukare, buklija te

Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

mnogi drugi popratni izlošci, samo su
neki detalji koji su oživotvorili naše i
korijene naših očeva.
Imenovanje svatova, njihov ispra-
ćaj, doček kod mlade, polazak, prolazak

Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

kroz crkvu, konačni povratak kod mla-
doženje, svi mladini zadatci – ceremo-
nija je s kojom su se upoznali i mlađi
naraštaji. Ispraćeni su svati dojahali na
konjima u mladine dvore gdje su doče-
kani pjesmom i kolom. Nakon prvijen-

Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

čeva prijavka, domaćin i Ovaj je događaj mnoge starije posjetitelje ispunio nostalgijom izmamivši pri
stari svat razmijenili su tom i pokoju suzu.
zdravicu a potom su sva-
tovi primljeni u dvore.
Djevojke su ih zatim oki-
tile uz pjesmu. Pred sami
polazak, kum odlazi u
mladine odaje i otkuplju-
je mladu. Sve je popra-

Foto: Fotoarhiv Općine Ravno

ćeno pjesmom i kolom
kako kod mlade, tako i u
mladoženjinoj kući.
Mlada je tu obavila
niz radnji kako se to neka-
da činilo: porušila komad
zida, kod maje miješala
kupus, razgrtala žeravu,
prolijevala vodu iz burila,
okrenula dijete i prebacila Kolo HKUD-a Stolac
jabuku preko kuće. ispred mladine kuće

178 179
 Nekada su svati (birani u 7 zvanja: prvijenac, barjektar, stari svat,
djeverbaša, kum, djever i komornik) u narodu doživljavani kao vitezovi našega
srednjovjekovnoga plemstva. Podrazumijevajući umijeće jahanja, svat je
trebao biti i pjevač, igrač, i eventualni govornik s vještinom nadmudrivanja,
nadgovaranja. Primjerice, domaćini i stari svat nisu nužno morali potjecati iz
obitelji, nego ih se po govorničkim osobinama tražilo i iz drugih mjesta i rodova,
što ukazuje na važnost i cijenjenost tih uloga. Vrlo zahtjevne svatovske uloge
izvanredno su obavili iskusni i manje iskusni mještani više naselja općine Ravno.
Kako je nematerijalna kulturna baština prema UNESCO-voj konvenciji iz 2013.
godine prepoznala i definirala važnost i ugroženost kulturnoga identiteta, ova je
uprizorena svadba doprinos očuvanju jednoga segmenta nematerijalne baštine.
U svrhu uprizorenja svadbe angažirani su Konjički klub Vranac iz Čapljine,
HKUD Stolac, HKUD Lindžo iz Neuma i Ivan Vidić iz HKUD-a sv. Ante Dretelj.
Vesna Slobođan
-HKUD Stolac-Zrinsko-Frankopanska bb, Stolac,
info@hkud-stolac.com, kontakt br: 036 853 0065
-HKUD Lindžo Neum-Meteriz bb, Neum,
lindzoneum@gmail.com, kontakt osoba Zlatko Glavinić: 063 350 242
-HKUD sv. Ante Dretelj-Dretelj bb, Čapljina, Ivan Vidić
-Konjički klub Vranac Čapljina-Mogorjelo, Augusta Šenoe bb, Čapljina
konjickiklubvranaccapljina@gmail.com, kontakt br: 063 353 621
Foto: Fotoarhiv Općine Ravno
180
Kulturna događanja 2019. Čapljina
12. siječnja – Povodom pravoslavnog Božića u čapljinskom kinu Mogorjelo, u
organizaciji Eparhije ZHIP i srpske pravoslavne Crkve u Čapljini, održan svečani
božićni koncert Gradsko kulturno – umjetničko društvo „Alat – Swisslion“ iz Trebinja.
17. siječnja – Mia Begović održala monodramu „Sve što sam prešutjela“ u
čapljinskom kinu Mogorjelo
*Dani sjećanja – Čapljina 2019.
*21. siječnja – Izložba Jane Bulum u Galeriji Tau
*3. veljače – Grličanje i nastup klapa iz Trebižata: muške klape „Trebižat“ i
ženske klape „Lira“ i ženske klapa „Katarina“ s Bune.
*26. veljače – U svečanoj dvorani Storia Veljko Baribieri predstavio knjigu
„Veliki kuharski kanconijer“
*13. ožujka – Marijan Đuzel održao solistički recital u Čapljini
*23. ožujka – Zatvaranje „Dana sjećanja“ nastupima zbora Hrvatskog
pjevačkog društva „Zoranić“ iz Zadra i zbor svetog Franje Asiškog iz Čapljina
24. veljače – Započeli Pokladni dani Malim maškarama u Domu kulture u Trebižatu
2. ožujka – Održan godišnji koncert Hrvatskog kulturnog umjetničkog društva
„Luke“ iz Višića u čapljinskom kinu „Mogorjelo“
5. ožujka – Hrvatski komičar Željko Pervan održao predstavu „Na komadiću
Europe“ u kinu Mogorjelo
26. ožujka – Glumci HNK Mostar odigrali predstavu „Rodijaci“ u kinu
Mogorjelo
4. travnja – Održana promocija knjige „Ganga – s izvora glas“ autora Jure
Miloša u organizaciji HKUD „Zora“ Struge/Gorica
13. travnja – Otvorena izložba „Izložba o Uskrsu 2019.“ Zlatka Šulentića u
Umjetničkoj galeriji Založbe kralja Tomislava (Hrvatsko kulturno središte)
25. travnja – Projekcija komedije „Nije u šoldima sve“ u kinu Mogorjelo
25. travnja – U Caritasovom pastoralno-socijalnom centru predstavljena
knjiga „Priče iz Betanije“ nastala povodom šest godina djelovanja doma za stare
i iznemogle osobe s hospicijem „Betanija“
25. travnja – Održana manifestacija „Klape na Neretvi 2019.“ u Umjetničkoj
galeriji Hrvatskog kulturnog središta
27. travnja – Povodom Uskrsa hrvatsko kulturno umjetničko društvo „Sv.
Ante“ održalo koncert u kino-dvorani Mogorjelo
28. travnja – Povodom blagdana sv. Josipa Radnika u Domanovićima održan
tradicionalni nastup folklorno-kulturno-umjetničkih društava
181
 17. svibnja – U kinu Mogorjelo održana predstava „Žikina dinastija u Lijevoj
našoj“ nastala prema kolumnama zagrebačkog odvjetnika Zvonimira Hodaka
*Manifestacija mostarsko proljeće
*15. svibnja – Održana predstava „Samo jedna žena“ u izvedbi glumice
Matije Prskalo u kinu Mogorjelo
22. svibnja – Predstavljanje romana „Lipe mostarske“ i književna večer s
autorom Marijanom Mandićem u dvorani uz crkvu svetog Franje Asiškog
24. svibnja – Počelo snimanje filma „Drijeva“ o Trojanskom ratu i Gabeli
2. lipnja – Večer glazbe i folklora povodom blagdana Presvetog Srca Isusova
u Čeljevu. Večer su upriličili: Zbor mladih „Mir“ i tamburaški sastav „Biseri“
župa Buna-Blagaj, Vokalni sastav ”Glorija” župa Čeljevo i Vokalni sastav „Sv.
Mihovil“ župa Prenj. Od HKUD-ova „Luke“ Višići, „Domaljevac“ iz Domaljevca,
„Drijeva“ iz Gabele i „Stolac“ iz Stoca.
3. lipnja – Održana Tradicionalna manifestacija „Trešnjeva nedjelja“ u
organizaciji Turističkog društva Počitelj i Udruženja likovih umjetnika u BiH. Ove
godine program je bio jednodnevni, u znaku kulturnih sadržaja. Manifestacija je
započela književnom večeri. U programu koji je održan u prostoru Međunarodne
umjetničke kolonije, nastupili su Rasim Zlatan Pršte, Jozo Jakiša, Tamara Čapelj,
Dino Porović i Dušan Musa, uz glazbenu pratnju pjevača Nene Murića, gitariste
Envera Čauševića i harmonikaša Helje.
7. lipnja – Izložba polaznika likovne radionice, organizirane u suradnji
„Akademije“ s Društvom hrvatskih likovnih umjetnika, u galeriji „Tau“
*Lipanjske zore 2019.
* 4. lipnja – Dan škole „Lipanjske zore“ Višići – otvaranje izložbe literarnih
i likovnih radova učenika O.Š. Vladmira Pavlovića Čapljina i O.Š. „Lipanjske
zore“ Višići
* 11. lipnja – U hodniku O.Š. Vladimira Pavlovića održan koncert učenika
Glazbene škole Osnovne škole Vladimira Pavlovića Čapljina
*22. lipnja – Održana kulturna manifestacija „Lijera diple nadigrala“
u antičkoj vili rustici „Mogorjelo“ (mimohod od zgrade gradske uprave do
Željezničke postaje). Nastup HKUD-a (Villa Rustica „Mogorjelo“)
18. lipnja – U galeriji Vjeko Božo Jarak, Jan Kerekeš odigrao predstavu
„Krtice“ – komedija Kerekesh teatra
10. srpnja – Održana kulturno-turistička manifestacija „Dani Trebižata“ u Čapljini
20.-28. srpnja – Održana Međunarodna kolonija Počitelj s 23 umjetnika
182
21. srpnja – HKUD „Sveti Ante“ iz Dretelja organizirao, 15. po redu,
kulturno-zabavnu manifestaciju „Zvona Dretelja 2019.“ Sudjelovali su: HKUD
„Sv. Ante“ iz Dretelja, HKUD „Seljačka sloga“ iz Trebižata, HKUD „Didak“ iz
Gradnića, HKUD „Napredak“ iz Busovače, HKUD „Sv. Leopold“ iz Grabovina,
KUD „Fra Petar Bakula“ iz Posušja, HKUD „Sv. Ante“ s Humca, KUU „Milan
Begović“ iz Vrlike te Čapljinske mažoretkinje.
23. srpnja – Komedija „Pod hitno na hitnu“, predstava Teatra Kerekesh
odigrana na ljetnoj pozornici na Matici uz rijeku Trebižat
30. srpnja – Odigrana predstava „Dame biraju“ u svečanoj dvorani Storija
3. kolovoza – Izložba polaznika škole crtanja i slikanja za mlade „MLAZ“ u
dvorištu galerije MLAZ u Počitelju
6. kolovoza – U galeriji „Tau“ otvorena četvrta samostalna izložba slikarice
Staze Rebac naziva „Govor moje duše“
8. kolovoza – U sklopu Trebižatskog kulturnog ljeta, održana književna večer
posvećena Vladimiru Pavloviću na Domu u Trebižatu.
9. kolovoza – Teatar „Exit“ odigrao je predstavu „Njuške“ u Parku prirode
Hutovo Blato u Čapljini.
10. kolovoza – Izložbom u galeriji „Vjeko Božo Jarak“ u Potkosi završena
likovna kolonija „Čapljina 2019“ održane u Parku prirode Hutovo blato
13. kolovoza – U organizaciji HKUD „Trebižat“ održana Trebižatska večer i
koncert puhačkog orkestra povodom blagdana Velike Gospe. Također je održan
koncert HKUD „Seljačka sloga“ Trebižat koji je ovom prilikom predstavio sve
sekcije društva.
16. kolovoza – Održan Jaz fest na Gradskom kupalištu Jaz u Strugama
16.-17. kolovoza – 21. Međunarodni ljetni karneval
18. kolovoza – HKUD „Šurmanci“ i mjesna zajednica Šurmanci održali petu
kulturnu manifestaciju „Šurmanci 2019.“
19. kolovoza – Susret klapa u Trebižatu kao završnica manifestacije
„Trebižatsko kulturno ljeto – 2019.“
20. kolovoza – Izložba Josipa Škerlja, dubrovačkog akademskog slikara u
motelu „Park“ na Karaotoku
25. kolovoza – Sjećanje na književnika „Noć Admirala Mahića“ održano
u prostoru Društva za promociju kulturnog stvaralaštva ‘Mlaz’ u Počitelju.
Događaj je upriličen izložbom mlade umjetnice Maje Skenderović, projekcijom
dokumentarnog filma o Admiralu ‘Posljednji boem’ slovenskog redatelja Toma
Novosela i pratećim poetskim performansom Admiralovih pjesama.
17. rujna – Održan 20. Čapljina fest na trgu svetog Franje, u dvorištu crkve
svetog Franje Asiškog u Čapljini
19. rujna – U organizaciji Umjetničke kolonije „Trebižat“ uz rijeku Trebižat,
183
održana je sedamnaesta po redu slikarska kolonija u pokroviteljstvu Založbe Kulturna događanja 2019. Ljubuški
kralja Tomislava iz Čapljine
21. rujna – Rarissima – izložba skulptura iz fundusa Moderne galerije u Zagrebu Siječanj
21. rujna – Otvoren prvi Dječji festival u Čapljini Besplatni tečaj slikanja/crtanja – Jure Paponja
27. rujna – Svečano otvaranje Mreže „I care for Europe“ i Međunarodni Veljača
susret pod nazivom „Od lokalnih identiteta do europskog identiteta“ Svečanost obilježavanja desete obljetnice od obnoviteljske skupštine podružnice
HKD Napredak
Dani svetog Franje Predstavljanje knjige Tvorci vremena snova
*29. rujna – U sklopu proslave Dana svetog Franje, održan Susret crkvenih Gradu za rođendan – izložba fotografija
zborova iz Hercegovine u crkvi svetog Franje Asiškog Ganga s izvora glas – predstavljanje knjige i nosača zvuka
*3. listopada – U sklopu manifestacije Dani svetog Franje, otvorena izložba Hardomilje od davnina – projekcija filma
fra Perice Vidića u galeriji „Tau“ Ljubuški, europski grad kulture – izložba poštanskih marki
*8. listopada – Osmi festival klapa „Svetom Franji u čast“ održan u crkvi Kazališna predstava Šmizle – Gradsko kazalište mladih Vitez
svetog Franje Asiškog. Koncert je otvorila klapa „Trebižat“, a nastupili su još Ljubuški karneval
klapa „Katarina“, klapa „Viola“ i klapa „Diva“. Hlebinska škola u Ljubuškom – izložba
Ljubuški u meni pjesma – IV. Pjesnička večer Ljubuških srednjoškolaca
29. rujna – Održana satirična predstava Onomatobleja u caffe baru Astorija Predstavljanje knjige Bližnji i ja
Posvećeno mome gradu – koncert na kojem nastupaju učenici, studenti i učitelji
5. listopada – Izložba radova nastalih na likovnoj koloniji „Gospa, majka glazbene škole
moja“ u novoj dvorani kod župne crkve u Čeljevu.
6. listopada – Branko Đurić-Đuro održao predstavu „Đurologija“ u svečanoj Ožujak
dvorani Storija Predstavljanje knjige Lipe Mostarske
12. listopada – 15. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret u Travanj
Osnovnoj školi Vladimira Pavlovića u Čapljini Književna večer s Davorom Domazetom
18. listopada – Izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ autora Kazališna predstava Mrginji su u glavi – Klub kulture Libuša
Ivice i Kristine Mareković u umjetničkoj galeriji ustanove „Založba Kralja
Tomislava“ u Čapljini Svibanj
23. listopada – Predstava Ero s onog svijeta u kinu Mogorjelo u izvedbi Radionica kreativnog pisanja
Željka Ninčića Književna večer s Božicom Jelušić
Predstavljanje knjige Mi Hrvati
30. studenoga – Koncert gitarista Natana Zlodre u Crkvi svetog Franje Asiškog Lipanj
30. studenoga – Predstava „Mrginji su u glavi“ koju izvode glumci amateri Defile – limena glazba sv. Ante Humac i mažoretkinje Ljubuški
Kluba kultura „Libuša“ iz Ljubuškog u kinu Mogorjelo. Dječji festival „Na jedrima glazbe“ Ljubuški 2019.
Književna večer s Dianom Burazer
Sve što je označeno zvjezdicom pripada prethodnom događanju koje je Koncert bendova Glazbene škole Ljubuški
označeno tako što je napisano kosim slovima. Zbog toga ne ide kronološkim Paragliding Ljubuški – dan otvorenih vrata
redoslijedom. Plesni klub Paganini – susret gradova
Priredila Mia Latinović (Čapljina, 1996.) Kazališna predstava „Snovopriča o životu Petra Barbarića“
Srpanj
Park pun priča
Amatersko kazalište Moreta iz Kaštela „Sve naše beside“

184 185
Dream team babe i gosti – večer tradicijskih pjesama i plesova Kulturna događanja u općini Neum 2019.
Duo prijatelji „ugodni zvuci melodija hercegovine, dalmacije i slavonije“
Monodrama „Samo jedna žena“ – Gala teatar Zagreb PASIJA
Streetball turnir 16. travnja 2019. uprizorena je Pasija, jedinstveni događaj u BiH koji
Književna večer s Miljenkom Mićom Stojićem se organizira već šest godina zaredom na blagdan Cvjetnice u Neumu. Ovoj
KUD Studenci i prijatelji – večer tradicijskih plesova i pjesama jedinstvenošću doprinosi i prostor Spomen obilježja – Križ, na kojem se prikazuje.
Izložba rukotvorina Ljubuških rukotvoraca Uprizorenje Isusove muke izgleda dojmljivo i stvarno, pa posjetitelji na platou
Klapa Concordia Međugorje – večer klapske i zabavne glazbe pored velikog križa u Neumu ostaju u pozitivnom šoku jer imaju prigodu vidjeti
Pjesnički maraton i one najsitnije detalje Isusove muke i svega onoga što je prethodilo njegovom
Opća opasnost razapinjanju na križ. Iza svega ovoga stoji Udruga „Zvijezda mora” Neum koja je
14. kolonija Hlebinske škole jednu davnu ideju pretvorila u jedinstveni događaj u BiH i u koji je uloženo jako
„Ljubuški čuvari svijetla“ – izložba fotografija članova Foto kluba Fokus puno truda i odricanja, kako članova same udruge, tako i mnogih Neumljana.
Klapa Grga Posušje – večer zabavne glazbe
Kolovoz Foto: Davorin Bulić
Promocija romana „Zemlja Hercegova“
Večer gimnazijalaca
Ženska klapa Lira i muška klapa Trebižat – večer klapske glazbe
Festival kreativaca „Živi i stvara u Ljubuškom“
Predstavljanje knjige Prekinuti let
Druženje iseljenika Ljubuškog
Likovna kolonija – Ljubuški i gostujući slikari (Ljubuške blagodati)
Jazz festival Makarska big band, Marko Tolja; Misty band
Izložba slika Ivane Ćavar
Izložba slika Svetislava Cvetkovića
Izložba slika Jure Paponje
Izložba slika i grafika Darke Dugandžića
Predstavljanje knjige Nebo boje potočnice
Izložba Ljubuških slikara
Jazz seminar; koncert polaznika i predavača seminara
Rujan
Predstavljanje knjige Moje ime je Duška Pasija prikaz Isusove muke - glumci amateri s lijeva na desno: Darko Džandara, Pero
Pavlović, Tomislav Mandurić, Antonio Tkalac pjevač duhovne glazbe u ulozi Isusa
Listopad
Predstavljanje knjige Iščekujući zoru
Besplatni tečaj slikanja/crtanja – Ivana Pavlović Organizacijski besprijekorna i jedinstvena, Pasija je već nadišla naše neumske
okvire. Na web stranicama susjednih općina i mjesta RH, označena je kao kulturni
Studeni događaj u blizini, koji treba posjetiti. Antonio Tkalec glumac koji već godinama
Predstavljanje knjige Metastaze jedne revolucije tako gorljivo i istinski proživljeno uprizoruje lik Isusa, na svom albumu „Zauvijek
Predstavljanje knjige U gradu narcisa tvoj“ izvodi pjesmu „Dolazim da ti služim“, a u pozadini spota su prizori iz Pasije
u Neumu iz 2014. godine.
Priredio Boris Brkić Cvjetnica je pomični blagdan koji 2020. godine pada na 5. travnja.

186 187
ORGANIZATOR: UDRUGA ZVIJEZDA MORA MANIFESTACIJA IVANJSKI KRIJESOVI
KONTAKT OSOBA: MARIO SOLDO 22. lipnja 2019. HKUD Hutovo je također organizator tradicionalne kulturne
mob: 00387/063 845-793 manifestacije Ivanjski krijesovi koja se kao folklorna večer održava već 10
web: www.zvijezdamora.com godina uoči blagdana Svetog Ivana Krstitelja (pomičan datum). Ivanjski krjesovi
Email: soldo.mario0@gmail.com kao manifestacija započeli su još 1999. godine u organizaciji Društva prijatelja
starina „Hutovo”.
UMJETNIČKA KOLONIJA NEUM
ORGANIZATOR: HKUD „HUTOVO”, HUTOVO
Od 5. do 9. lipnja održana je umjetnička kolonija, koja se već tradicionalno
KONTAKT/ODGOVORNA OSOBA: LUKA KONJEVOD
održava u Neumu te punih dvadeset i jednu godinu predstavlja pravo kulturno
mob: 00387/063 688 683
bogatstvo ovoga kraja. Umjetnički voditelj kolonije je prof. Stanko Špoljarić,
web: www.hkud-hutovo.com
inače povjesničar umjetnosti i likovni kritičar iz Zagreba. Kolonija pruža
Email: info@hkud-hutovo.com
mogućnost iskazivanja različitih umjetničkih svjetova, a ljepote slika koje ovdje
nastaju u Neumu o ovom razdoblju, često nadilaze one nastale u osami ateljea.
MEĐUNARODNI FESTIVAL ANIMIRANOG FILMA „NAFF“ NEUM
Tijekom prošla dva desetljeća u okviru Umjetničke kolonije Neum, stvorena su
29. lipnja - 5. srpnja u Neumu je danom otvaranja 29. srpnja započeo 14.
zavidna umjetnička djela koja se ističu različitošću i raznovrsnošću umjetničkih
međunarodni festival animiranog filma NAFF 2019. Na ovogodišnji festival
stilova. Djela se izlažu i čuvaju u Muzeju Galerija Neum.
prijavljeno je više od tisuću filmova iz 61 zemlje svijeta. U natjecateljskom dijelu
Datum održavanja je pomičan, ali se kolonija uglavnom održava u prvoj
prikazano je 58, a van konkurencije 18 filmova.
polovici mjeseca lipnja. NAFF je završio 4. srpnja 2019. godine dodjelom nagrada i prikazivanjem
ORGANIZATOR: MUZEJ GALERIJA NEUM pobjedničkih filmova. NAFF predstavlja jedan od najvažnijih festivala
ADRESA: TRG GOSPE OD ZDRAVLJA bb, NEUM animiranog filma u BiH i šire. Nakon 14 godina održavanja može se reći da
KONTAKT OSOBA: KRISTINA BEGUŠIĆ je brojem prikazanih filmova i nazočnošću velikih svjetskih autora, jedan od
mob: 00387/063 726-218 najvećih promotra Neuma, kao i cijele BiH.
Email: kristinabegusic73@gmail.com Nažalost, ovaj 14. NAFF upamtit ćemo i po odlasku Jurinka Rajiča,
utemeljitelja i umjetničkog direktora Međunarodnog festivala animiranog
Foto: Davorin Bulić filma koji je preminuo nakon kraće i teške bolesti. Njegovim odlaskom, ostao
je Neum pretvoren u mali Canes, ostala su njegova filmska ostvarenja: Emina,
Naša posla, Spomenik, Paparazzo, Naša mala vala, Jorgovan, Linđo, Mostarski
letači…
Za nadati je se da će Neum ili „mali Canes“ kako ga je Jurinko zamišljao
i stvorio, nastaviti prerano prekinutu stazu koju je gradio, tako da ćemo 2020.
godine imati 15. Međunarodni festival animiranog filma.
ORGANIZATOR: NAFF
KONTAKT/ODGOVORNA OSOBA: + Jurinko Rajič
(1954. – 14. rujna 2019.)
web: www.naff.ba
Email: naff.neum@gmail.com

VEČER KLAPSKIH PJESAMA

27. srpnja U samom srcu turističke sezone u Neumu se već 11 godina zaredom
24. Hrvatski glazbeni festival Etnofest Neum 2019. nastup klape Nostalgija održava manifestacija pod nazivom Večer klapskih pjesama. Ova večer svakako
je obogaćena drugačijim notama, jer u mješavini svakojakih zvukova i nota koje

188 189
se u špici sezone razliježu neumskom rivom, ova večer razgali dušu, dotakne HRVATSKI GLAZBENI FESTIVAL – HGF „ETNOFEST NEUM“
srce, izmami suzu. 18. kolovoza 24. Hrvatski glazbeni festival Etnofest Neum održao se 18.
Pod otvorenim nebom, u sklopu prostora hotela Zenit, posjetitelji uživaju u kolovoza 2019. na sunčanoj obali hotela Zenit. Riječ je o festivalu koji se već
moru, maslini zemlji, domoljublju, bezvremenskoj ljubavi, kamenu i soli koji tradicionalno održava u kolovozu, u sklopu obilježavanja Dana Općine Neum i
se većinom opjevani u dalmatinskim notama. U ovom prirodnom okruženju proslave blagdana zaštitnice neumske župe Gospe od Zdravlja, a njeguje hrvatski
kršnog nam kraja, kamena i drače, gange i vinove loze ali i mora, masline i škoja, tradicionalni izričaj i nema natjecateljski karakter.
dalmatinska „pisma“ dođe za mnogobrojne ljubitelje kao lijek za dušu. Prvi put se održao 1996. godine, i od tada okuplja različite glazbene izvođače
ORGANIZATOR: UDRUGA ZVIJEZDA MORA iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovaj glazbeni spektakl na najbolji mogući
KONTAKT OSOBA: MARIO SOLDO način pomogao je da se Neum postavio i prepoznao kao turistički, festivalski i
mob: 00387/63 845 793 kulturni grad.
web: www.zvijezdamora.com ORGANIZATOR: UO „HIPI HOP“ ZAGREB I OPĆINA NEUM
Email: soldo.mario0@gmail.com KONTAKT OSOBA: VICKO JOGUNICA
mob: 00387/63 325-583
MANIFESTACIJA: „OJ KAMENU RODNI MOJ“ Web: https://neum.ba
17. kolovoza 2019. Manifestacija se održava 12 godina zaredom sredinom Email: načelnik@neum.ba
kolovoza (pomični datum) na prostoru obale hotela „Zenit“ a okuplja brojna
kulturno –umjetnička društva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i ostalih susjednih PROMOCIJA KNJIGE: SJAHALI KIĆENI SVATOVI
zemalja kao i zemalja cijele Europe. 21. kolovoza U sklopu obilježavanja Dana Općine Neum i proslave blagdana
ORGANIZATOR: HKUD“LINDŽO“ NEUM neumske župe Gospe od Zdravlja, u Neumu je 21. kolovoza održana promocija
KONTAKT/ODGOVORNA OSOBA: ZLATKO GLAVINIĆ knjige Sjahali kićeni svatovi, autora Stanislava Vukorepa. Uz autora, knjigu
mob: 00387/063 350-242 su predstavili akademik Mladen Bevanda i dipl. iur Željko Raguž, zastupnik
web: https://lindzo-neum.com/ u saboru Republike Hrvatske, pod palicom moderatora gđe Vesne Slobođan.
Email: lindzoneum@gmail.com
Foto: Davorin Bulić
Foto: Davorin Bulić

Večer hrvatskog folklora Oj kamenu rodni moj Promocija knjige Sjahali kićeni svatovi Stanislava Vukorepa.
Folklorni ansambl Lisinski iz Vinkovaca S lijeva: Mladen Bevanda, Željko Raguž, Stanislav Vukorep

190 191
Stanislav Vukorep, neumorni tragač i skupljač prošlosti, dugogodišnji čuvar
baštine, tradicije i povijesti u knjizi opisuje običaje pučkih svadbi starih i do 150
godina. Uvidjevši ono najdragocjenije, kako sačuvati segmente nematerijalne
kulturne baštine, knjiga Sjahali kićeni svatovi ima i veliku emocionalnu važnost,
kroz evociranje uspomena, brojnih naraštaja neumskog kraja, kao da vraća
u gotovo zauvijek napuštene prostore i poluprazne domove, pjesmu, napjeve,
mlade djevojke u kolu i sve to prožeto topotom kopita iz daljine.
PROMOCIJA KNJIGE „NA IZVORU LIJEKA“
23. listopada u multimedijalnoj dvorani nove neumske župne crkve, održana
je promocija knjige Na izvoru lijeka autorice Vesne Papac Slobođan.
Knjiga je oblikovana kao zbirka anegdota, šaljivih dosjetki, viceva i šala
nastalih u potrebi žitelja našeg rodnog kraja da svojoj često sivoj i teškoj stvarnosti
dodaju malo boje.
Ovom našem svijetu točno je trebala knjiga Na izvoru lijeka, jer rijetki su
ostali imuni na virtualnost i svakodnevni stres, tako da svaki povratak u vremena
bez virtualnog svijeta, ili njegovog samog početka, poput telefonske žice, prava
je okrjepa za dušu i tijelo.
U predgovoru knjige, koja pred čitatelja donosi obilje usmenog i nikad
zapisanog bogatstva jugoistoka Hercegovine, doktor znanosti Domagoj Vidović
napisao je kako se Vesna odvažila ući u „muški svijet“ jer je dosad područje
sakupljanja i zapisivanja facenda, gončica i viceva nekako bilo rezervirano za
muški svijet.
Predstavljači knjiga Na izvoru lijeka u Neumu bili su istraživač i publicist
Stanislav Vukorep, te novinar i pisac Dušan Musa dok je moderator promocije
bio Božimir Previšić.
Vesna spada u onu malu skupinu ljudi (tzv. „tragači”), ljudi koji svojim radom,
traže, sakupljaju i bilježe povijest i tradiciju, prije svega malog običnog puka, kao
i povijest nas Hrvata katolika.
Da nije naših „tragača”, da nema sačuvanog traga vremena prošlosti, u ovoj
današnjoj vjetrometini na kojoj trenutno kao narod mi Hrvati stojimo, tko zna
kakvu bi povijest netko pisao!
Mihaela Koncul
192
„TRAG U BESKRAJU“
Za svoga života ne ostavimo baš svi „trag u beskraju“ onu jednu nit života
koja ostane i kad mi odemo.
Jednu takvu niti ostavio je pok. Ivica Bačić, najveći zaljubljenik vaterpolo
športa Neuma i cijele regije. Nekada šport nije samo šport, a vaterpolo u Neumu
i Ivica su bili jedna kategorija iznad.
Zbog načina kako je doživljavao šport, neumske dječake i mladiće, kako ih
je skupio i podržavao toliko godina u jednom zdravom smjeru, odgajajući ih,
usuđujem se reći, s većim uspjehom ponekad i od samih roditelja i pedagoškog
kadra. Smjer koji je zadao za 60-ak dječaka i mladića, tek s odmakom vremena
dobiva na punoj važnosti, u vremenu beznađa, nesadržajnosti, prepuštenosti uli-
čarenju, dobiva i puno priznanje, i možda dobru lekciju-primjer drugima kako
mladost odgojiti s entuzijazmom, ciljevima i težnjom za uspjesima.
Kako to obično biva, preranom smrću Ivice Bačića, zatečeni, nismo na do-
stojanstven način zahvalili se u ime svih roditelja, ljubitelja športa te u ime svih
neumljana. Nakon Ivičine smrti svake godine u mjesecu kolovozu organizira se
Memorijalni turnir „Ivica Bačić“
O povijesti vaterpolo športa u BiH nemoguće je pisati a da se ne spomene pok.
Ivica Bačić, veliki zaljubljenik športa, a vaterpola posebno. U mjesecu kolovozu
2019. godine organiziran je X. memorijalni turnir Ivica Bačić.
Sada već davne 1994. godine Ivica je osnovao Vaterpolo klub „Jadran“ Neum
i do svoje smrti, 9. rujna 2009. godine, koja ga je prerano prekinula u plivačkom
pohodu, trajno je zapisao povijest ovog športa u Neumu i u BiH. Netom prije nje-
gove smrti, u svibnju 2009. je formiran Vaterpolo savez Federacije BiH za čijeg
je predsjednika izabran. Ivica je vaterpolo zavolio kao srednjoškolac u Dubrovni-
ku, kada je počeo trenirati u VK Jug.
Njegov odlazak ostavio je mnoge praznine za sve ljubitelje športa, vaterpola,
možda najveću prazninu ostavio je u životima i srcima dječaka, koji još nisu ni
shvaćali, koliko su oni izgubili. U njihovim životima Ivica nije bio sam trener,
bio je mnogo više, možemo reći trenar života. Dio najljepših sjećanja ostao je na
plivalištu Sunčane obale, uz velikog čovjeka, borca i fanatičnog zaljubljenika.
Mihaela Koncul
193
 Rarissima iz zbirke kiparstva Moderne galerije Knjige iz Hercegovine
i o Hercegovini 2019.
Moderna galerija je nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu već 114
godina. Ravnateljica Biserka Rauter Plančić u predstavljanju Moderne galerije
kaže kako fundus danas obaseže više od 11.000 umjetnina katalogiziranih u devet
muzejskih zbirki. To je, među muzejsko-galerijskim ustanovama, najcjelovitiji
muzej hrvatske umjetnosti od 19. do 20. stoljeća. Stalni postav od 800 eksponata,
raspoređenih na dva kata, je nepresušni izvor o vrhunskim dostignućima hrvatskih “Budući da sam imao uvid u dokumentaciju, koja svakome nije bila
dostupna, došao sam do nepobitnog zaključka da su Hrvati bili najbroj-

umjetnika i zbivanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni od pojave modernog

nija etnička radna snaga na Snježnim planinama. Hrvatska zastupljenost
na tim radilištima, između 1960. i 1974. godine, varirala je između 40 i
60 posto od cjelokupne radne snage. Govorimo li o vremenskome raz-

Drago Šaravanja,
doblju od 1949. do 1974. godine, onda se taj postotak hrvatske zastuplje-
nosti spušta na minimalnih 35 posto od cjelokupne radne snage. Ovo su
činjenične, ne izmišljene brojke.

građanstva do prvog desetljeća 21. stoljeća.

Dozvolite mi da nabrojim stanje naše hrvatske zastupljenosti na ne-
koliko radilišta. Hrvati su sačinjavali 40 posto od cjelokupne radne snage
u Island Bendu. Hrvatska zastupljenost u Twins Campu bila je promi-

Hrvati sa snježnih planina,

jenjive naravi i kretala se između stalnih 40 i 60 posto. U Khancobanu
se hrvatska zastupljenost kretala oko stalnih 50 posto za cijelo vrijeme
radnih odnosa. Hrvatska zastupljenost u Talbingu varirala je između 55

Za četvrto gostovanje Moderne galerije u Umjetničkoj galeriji Hrvatskog

i 66 posto od sveukupne radne snage. Na Mitta-Mitta brani, jednom od
posljednjih radova na Snježnim planinama, Hrvati su, od početka do
kraja radova, predstavljali oko 60 posto radne snage. To je bilanca naše
stvarnosti na Snježnim planinama koja se ne može dovoditi pod upitnik

Matica hrvatska, Čitluk, 2019.

bilo koje naravi”, kaže Mirko Marijan.

drugo izdanje

kulturnog središta Založbe kralja Tomislava, ravnateljica Rauter Plančić kaže

kako su pripremljene i dostavljene umjetnine koje pripadaju sjajnom razdoblju
hrvatske likovne moderne od kraja 19. stoljeća do 30-ih godina 20. stoljeća. To
…“Knjiga „Od tada do sada“ (čiji rukopis imam
zadovoljstvo recenzirati) sadržajno se nadogra-
đuje na autorova prethodna djela. Razlika je u
tome što on u ovoj knjizi poseže za vlastitim
životopisom kao isključivim sadržajem djela, ali
mu pristupa na literaran način. To znači da re-
čenice kojima opisuje događaje nemaju histo-
…“Šaravanja je do sada objavio nekoliko knji-
ga među kojima se ističu monografija Hrvati
sa Snježnih planina objavljena i na englskom
jeziku, romani Idemo kući, Gelipter i Uspored-
be, satira Novo odijelo, te trilogija Na drugoj
strani vremena. Sada je pred nama novo dje-
lo ovoga autora naslovljeno Od tada do sada,

su 22 skulpture s prvog kata galerijskog stalnog postava, kojima su pridružene i

riografsku suhoću ili memorabilijsku sentimen-
talnost, već literarnu širinu, gipkost rečeničnih
sklopova i jezičnu virtuoznost. Šaravanja je
iskoristio prednost svoga zavičaja u kojemu se
odnosno njegova romansirana biografija. U toj
knjizi autor nastavlja svoje uspješno bavljenje
uglavnom iseljeničkom tematikom. Primjerice,
knjiga Hrvati sa Snježnih planina posvećena je
Drago Šaravanja

Drago Šaravanja
govori lijepim i bogatim narodnim štokavskim našim zemljacima koji su radili na Snježnim pla-

OD TADA
izričajem, da bi ga obogatio dosezima hrvat- ninama i predstavljali oko 30% tamošnje radne
skoga književnoga standarda i jezikom iz djela snage; nagrađivana trilogija Na drugoj strani

četiri skulpture koje je donirala gospođa Elizabete Rybak. Ona je tom donacijom
domaće i svjetske literature. Knjiga Od tada do vremena je autobiografski pisano djelo u ko-
sada podijeljena je u četiri poglavlja: Djetinjstvo jemu se ne može zaobići hrvatsk iseljeništvo u

i rana mladost; Apolit na meti događaja; U ze-
mlji dolje ispod i Opet dio svoga plemena. Prvo
poglavlje opisuje autorovo djetinjstvo, drugo
poglavlje opisuje odlazak u emigraciju, treće
život u novoj domovini Australiji, dok se četvrto
veže uz zavičaj i Hrvatsku nakon povratka 2001.
DO SADA
Australiji, dok u romanu Gelipter Šaravanja ta-
kođer piše Hrvatima u toj zemlji jer je glavni lik
čovjek koji putuje Australijom i živi od pomoći
žena. Najnoviji rukopis sastoji se od četiri dijela
i romansirani je autorov životopis započet 23.
veljače 2015. u 15 sati 29 minuta i 51 sekundu,

fundus obogatila s više desetina slikarskih, kiparskih i grafičkih djela. Sve u

i smrt autorove supruge Erike 2015. Šaravanja nekoliko dana prije nego što je umrla autorova
je rođen, kako je sam naveo 1940. u selu Lipnu, voljena supruga Erika koja mu je, osim u životu,

OD TADA DO SADA
općina Ljubuški, u kako sam piše „kršnoj, ali bila velika potpora i u pisanju“…
zato prelijepoj hrvatskoj zemlji Hercegovini.“

Drago Šaravanja,
Povijest Hrvata u ovoj pokrajini planuti će snaž- Dr. sc. Željka Lovrenčić, književnica
no i dramatično i u njegovome životu. Drugi
svjestski rat krvavim je plamenom…“

svemu izložba se sastoji od 26 eksponata.

književnik Đuro Vidmarović,
predsjednik Društva hrvatskih književnika

OD TADA DO SADA,
„Broj se može nekome činiti i nereprezentativan, no kada se udaljimo od
Matica hrvatska, Čitluk, 2019.
brojnog stanja i pogledamo selekciju kiparskih osobnosti i djela koje prezentira
9 789926 447373

ova izložba postaje jasno da se riječ o najreprezentativnijoj izložbi kiparskog

umijeća, dosad priređenoj u ovoj galeriji, pa čak i u Bosni i Hercegovini. – kazala
je ravnateljica Rauter Plančić.
Važno je spomenuti da su među ovim umjetninama djela brojnih velikana
Anita Martinac,
poput Ivana Meštrovića, kipara svjetske recepcije umjetničkog opusa i
Grad bez ptica,
najeksponiranijeg hrvatskog umjetnika 20. st., Frane Kršinića četrnaest godina
Udruga Središte HSK za istraživanje posljedica
stariji par excellence klasik hrvatskog kiparstva modernog doba.
totalitarizama u BiH, Mostar, 2019.
Uz spomenutu dvojicu velikana, vrijedi navesti i ostale eminentne autore. Na
izložbi su zastupljeni još Branislav Dešković (Bosanac na konju…), pa Anton
Dominik Fernkorn (Ban Josip Jelačić, Sveti Juraj ubija zmaja), Robert Frangeš
Mihanović (Filozof, Bacač kamena…), Petar Pallavicini (Don Kihot), Vanja
Radauš, Ivan Rendić, Marin Studin, Juraj Škarpa i Rudolf Valdec. LIDIJA PEHAR,
Ravnateljica Rauter Plančić kazala je kako je izložba nazvana rarrisima ČOVJEK - TIJELO, DUH I DUŠA,
jer sadržava kiparske umjetnosti najviše razine u povijesnom i umjetničkom vlastita naklada, Čitluk, 2019.
kontekstu.
Mia Latinović

LIDIJA PEHAR,
METODE I POSTUPCI U ISCJELJIVANJU,
vlastita naklada, Čitluk, 2019.

194 195
 DŽEPNI KALENDAR 2020.,
KRŠNI ZAVIČAJ, NAŠA OGNJIŠTA,
HUMAC, TOMISLAVGRAD, 2019. MaRIJAN MANDIĆ,
LIPE MOSTARSKE,
DhK Herceg Bosne, Mostar, 2019.
Mate Grbavac,
Zemlja Hercegova,
Ogranak Matice hrvatske Čitluk; DhK Herceg
Bosne; HKD Napredak Ljubuški, čITLUK, Mostar,
lJUBUŠKI 2019. VLADO LONČAR,
O MORU I VODAMA,
VLASTITA NAKLADA, ZAGREB/Humac, 2019.
JASENKA POŽEGA SREMAC,
U KAMENU RIJEČ ZAPELA,
2019. ivan dugandžić,
PAVLOVA TEOLOŠKA BAŠTINA,
vlastita naklada, 2019.
BOŽIMIR PREVIŠIĆ,
RAVNO MALO, U DJEČJE SRCE STALO,
OPĆINA RAVNO, RAVNO, 2019. ZBORNIK RADOVA S MEĐUNARODNOGA ZNANSTVE-
NO-STRUČNOG SKUPA U POVODU 100. OBLJETNICE
FRANJEVAČKE KLASIČNE GIMNAZIJE S PRAVOM JAV-
NOSTI NA ŠIROKOM BRIJEGU,
STANISLAV VUKOREP, FRAM-ZIRAL, ŽZH..., ŠIROKI BRIJEG - MOSTAR, 2019.
SJAHALI KIĆENI SVATOVI,
MUZEJ I GALERIJA NEUM, NEUM, 2019.

ZVONIMIR MIKULIĆ,
NEBO BOJE POTOČNICE,
HKD NAPREDAK PODRUŽNICA LJUBUŠKI; NAPREDAK
FUTURA, LJUBUŠKI - ZAGREB 2019.
IVO LUČIĆ,
OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA,
HRVATSKA LIJEČNIČKA KOMORA; HRVATSKI
INSTITUT ZA POVIJEST, ZAGREB, 2019.

MaRIJAN MANDIĆ, DUŠAN MUSA,

PRIČE IZ BETANIJE, HERCEGOVAČKI USTANAK 1875. - 1878., 2. dop. izd.
CARITAS, Mostar, 2019. RABIC, SARAJEVO, 2019.

196 197
 KUD-ovi s područja općine Ljubuški* 5. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO SV.
MARKO KLOBUK
1.Naziv KUD-a : HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO Kratki naziv KUD: HKUD SV MARKO KLOBUK
HARDOMILJE Grad: Ljubuški
Kratki naziv KUD: HKUD HARDOMILJE Adresa: Klobuk bb, 88324 Klobuk
Grad: Ljubuški Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija
Adresa: Hardomilje bb, 88320 Ljubuški Država djelovanja: Bosna i Hercegovina
Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija Predsjednik: Jure Barbarić
Država djelovanja: Bosna i Hercegovina Telefon: +387 39 845181
Predsjednik: Jadranka Grbavac
Telefon : +387 63 159403 6. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO SV.ANTE
E-mail: hkudhardomilje@gmail.com HUMAC
Kratki naziv KUD: HKUD SV. ANTE HUMAC
2. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO IVAN IZ Grad: Ljubuški
GRABA Adresa: Trg Sv.Ante Humac bb, 88320 Ljubuški
Kratki naziv KUD: HKUD IVAN IZ GRABA Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija
Grad: Ljubuški Država djelovanja: Bosna i Hercegovina
Adresa: Grab bb, 88326 Vitina Predsjednik: Milenko Bandur
Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija
Država djelovanja: Bosna i Hercegovina 7. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO VELJACI
Predsjednik: Nenad Hrstić Kratki naziv KUD: HKUD VELJACI
Telefon: +387 63 565098 Grad: Ljubuški
E-mail: hkudgrab@gmail.com Adresa:Veljaci bb, 88326 Vitina
Regija djelovanja:Zapadnohercegovačka Županija
3. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO Država djelovanja: Bosna i Hercegovina
RADIŠIĆI Predsjednik:Dragan Matić
Kratki naziv KUD: HKUD RADIŠIĆI E-mail: drago@kocusa.info
Grad: Ljubuški
Adresa: OŠ Marka Marulića, područna škola Donji Radišići bb, 88325 Donji 8. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO
Radišići VRIOŠTICA VITINA
Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija Kratki naziv KUD: HKUD VRIOŠTICA VITINA
Država djelovanja: Bosna i Hercegovina Grad: Ljubuški
Predsjednik: Zdravka Primorac Adresa: Vitina bb, 88326 Vitina
Telefon: +387 63 890541 Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija
E-mail: hkud@radisici.ba Država djelovanja: Bosna i Hercegovina
Predsjednik: Ilkan Babić
4. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO Telefon : +387 63 994036
STUDENČICA STUDENCI E-mail: ilkan.babic@vriostica.com
Kratki naziv KUD: HKUD STUDENČICA STUDENCI
Grad: Ljubuški 9. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNOUMJETNIČKO DRUŠTVO PROBOJ
Adresa: Studenci bb, 88323 Studenci Kratki naziv KUD: HKUD PROBOJ
Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija Grad: Ljubuški
Država djelovanja: Bosna i Hercegovina Adresa: Proboj bb, 88325 Radišići
Predsjednik: Rade Luburić Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija
Telefon: +387 39 844261 Država djelovanja: Bosna i Hercegovina
E-mail: zdenko.pavlovic@tel.net.ba Predsjednik: Anđelko Zlopaša
Telefon: +387 63 408111
* Neki od KUD-ova možda i nisu više djelatni. E-mail: hkud@proboj.ba

198 199
10. Naziv KUD-a: KULTURNO UMJETNIČKO DRUŠTVO VAŠAROVIĆI - HRVATSKI CHEERLEADING KLUB PARAGLIDING KLUB
LJUBUŠKI LJUBUŠKI USL OBALE RADIŠIĆI LJUBUŠKI
Kratki naziv KUD: KUD VAŠAROVIĆI Adresa: Teskera bb Tel.: +387 63 132 321
Grad: Ljubuški 88320 Ljubuški
Tel.: + 387 63 311 410 KARATE KLUB GRUDE
Adresa: Vašarovići bb, 88326 Vitina e-mail: hck.ljubuski@gmail.com Adresa: Stjepana Radića 2
Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija 88340 Grude
Država djelovanja: Bosna i Hercegovina MOTO KLUB BIGESTE LJUBUŠKI Tel.: + 387 63 325 219
Predsjednik: Vlatko Granić Adresa: Teskera bb e-mail: petar.barbir@hotmail.com
Telefon: +387 63 147192 88320 Ljubuški
Tel.: + 387 63 320 638 KOŠARKAŠKI KLUB GRUDE
Adresa: Fra Gabre Grubišića bb
11. Naziv KUD-a: HRVATSKO KULTURNOUMJETNIČKO DRUŠTVO BICIKLISTIČKI KLUB LJUBUŠKI 88340 Grude
HERCEG STJEPAN LJUBUŠKI Adresa: Zrinsko-Frankopanska bb e-mail: kkgrude@tel.net.ba
Kratki naziv KUD: HKUD HERCEG STJEPAN LJUBUŠKI 88320 Ljubuški
Grad: Ljubuški e-mail: bkljubuski@gmail.com HRVATSKI CHEERLEADING KLUB
Adresa: Crnopod (Hrvoje Mucić) bb, 88320 Ljubuški GRUDE
Regija djelovanja: Zapadnohercegovačka Županija ODBOJKAŠKI KLUB „LIBERO“ Tel.: + 387 63 093 300
Država djelovanja:Bosna i Hercegovina LJUBUŠKI e-mail: hck.grude@gmail.com
Tel.: + 387 63 854555
Predsjednik: Hrvoje Mucić e-mail: zok.libero@gmail.com TAEKWONDO KLUB GRUDE
Telefon : +387 63 320965 Adresa: Bostan 1
E-mail: hrvoje.mucic@croatiaosiguranje.com MALONOGOMETNI KLUB FUTSAL 88343 Donji Mamići
LJUBUŠKI Tel.: + 387 63 859 977
Priredio Marko Bunoza Adresa: Cerno bb e-mail: taekeondogrude@gmail.com
88320 Ljubuški
Tel.: + 387 63 957005 HRVATSKI NOGOMETNI KLUB
ADRESAR ŠPORTSKIH KLUBOVA U HERCEGOVINI GRUDE
UDRUGA ŠPORSTKIH Adresa: Bili brig bb
RIBOLOVACA „KRAVICA“ 88340 Grude
RUKOMETNI KLUB IZVIĐAČ SPORTSKI KLUB LJUBUŠKI Tel.: + 387 39 661503
CENTRAL OSIGURANJE LJUBUŠKI CROSSFIT9MM LJUBUŠKI Adresa: Vitina bb e-mail: alen.kondza@tel.net.ba
RUKOMETNI KLUB IZVIĐAČ MALA ŠPORTSKA ŠKOLA „Play4Fit“ 88326 Vitina
CENTRAL OSIGURANJE LJUBUŠKI Adresa: Pregrađe bb STOLNOTENISKI KLUB GRUDE
II 88320 LJUBUŠKI TAEKWONDO KLUB BREŽAN- Adresa: Hrvoje VukčićaHrvatinića bb
ŽENSKI RUKOMETNI KLUB e-mail: rossfit9mm@gmail.com NIŽIĆ 1976 LJUBUŠKI 88340 Grude
IZVIĐAČ CENTRAL OSIGURANJE Tel.: + 387 63 792 676 HRVATSKI NOG. KLUB DRINOVCI
LJUBUŠKI NOGOMETNI KLUB LJUBUŠKI Adresa: Boljava bb
Adresa: Gradska športska dvorana Adresa: Ulica IV. Brigade HVO Stjepana BOĆARSKI KLUB RASTOK 88334 Drinovci
Stjepana Radića bb Radića 5 PROLOG LJUBUŠKI
88320 Ljubuški 88320 Ljubuški Adresa: Prolog bb KRENICA ŠPORTSKO RIBOLOVNO
Tel.: + 387 39 830 552 Tel.: + 387 39 833505 88320 Ljubuški DRUŠTVO GRUDE
+ 387 39 830 553 e-mail: nkljubuski@gmail.com Adresa: Drinovci bb
Fax.: + 387 39 830 552 HRV. ŽEN. RUK. KLUB GRUDE 88340 Grude
+ 387 39 830 553 BOKSAČKI KUB LJUBUŠKI Adresa: Gradska sportska dvorana “Bili
e-mail: izvidjac@izvidjac.com Adresa: Metkovska 3 Brig” (suteren) BOĆARSKI KLUB USKOK SOVIĆI
88320 Ljubuški Bili Brig bb Adresa: Sovići bb
KARATE KLUB LJUBUŠKI Tel: + 387 63 250 915 / + 387 63 890 596 88340 Grude 88340 Grude
Adresa: Fra Lovre Šitovića 15 Tel./Fax: +387 39 661 312
88320 Ljubuški HRVATSKI KOŠARKAŠKI KLUB e-mail: hzrkgrude@hzrk-grude.com TENISKI KLUB “M.A.L. GRIZELJ”
Tel.: + 387 39 830 099 LJUBUŠKI Adresa: Sovići bb
+ 387 63 321 320 ŽENSKI KOŠ. KLUB LJUBUŠKI PARAGLIDING KLUB LJUBUŠKI 88340 Grude
Fax.: + 387 39 830 098 Adresa: Sestre Silvije Antić bb Tel.: +385 91 121 5186 Tel.: + 387 63 329 504
e-mail: karateljubuski@gmail.com 88320 Ljubuški
Tel: + 387 63 795 693

200 201
MALONOGOMETNI KLUB AUTO-MOTO KLUB GRUDE BOĆARSKI KLUB „BURA“ POSUŠJE BOĆARSKI KLUB ŠIROKI
“FENIKS” GRUDE Adresa: Franje Tuđmana 85 Adresa: Obilaznica bb e-mail: bksiroki98@gmail.com
Adresa: Antuna Branka Šimića 9A 88340 Grude 88240 Posušje
88340 Grude Tel.: +387 39 662 380 TENISKI KLUB SET
HRVATSKI CHEERLEADING KLUB Adresa: Brijeg bb
DRUŠTVO GRUDSKE TENISKI KLUB GRUDE POSUŠJE 88220 Široki Brijeg
MAŽORETKINJE Adresa: Franje Tuđmana 124 Tel.: + 387 63093300 Tel.: + 387 39 700600, + 387 63 353008
Adresa: Športska dvorana bb 88340 Grude e-mail: hck.posusje@gmail.com Fax: +387 39 700601
88340 Grude Tel.: + 387 63 485 824 e-mail: info@tk-set.net
Tel.: + 387 63 522 878 KUGLAČKI KLUB POSUŠJE
e-mail: vmgrude@gmail.com HRVATSKI BICIKLISTIČKI KLUB Adresa: Kardinala Stepinca TAEKWONDO KLUB ŠIROKI
DRINOVCI 88240 Posušje BRIJEG
SKIJAŠKI KLUB GORICA Adresa: Središte bb Tel.: + 387 63 381 122 Adresa: Matije Gupca bb
Adresa: Stubli 130b 88340 Grude 88220 Široki Brijeg
88345 Gorica e-mail: hbkdrinovci@hotmail.com KARATE KLUB ŠIROKI Tel.: + 387 63 345 968
Adresa: Josipa Bana 5 e-mail: tkdsirokibrijeg@gmail.com
HRVATSKI ŠAHOVSKI KLUB HRVATSKI ŠPORTSKI KLUB 88220 Široki Brijeg
GRUDE POSUŠJE Tel.: + 387 63 693 333 BICIKLISTIČKI KLUB ŠIROKI
Adresa. Športska dvorana bb Adresa: Fra Petra Bakule 12 e-mail: karateklubsiroki@gmail.com e-mail: bk.siroki@gmail.com
88340 Grude 88240 Posušje
Tel.: + 387 39 661 927 Tel.: + 387 39 682 199 KARATE KLUB ŠIROKI BRIJEG
e-mail: hsk.posusje@gmail.com Adresa: Trnska cesta bb AUTO-MOTO KLUB „AC“
BOĆARSKI DOM GRUPOS GRUDE 88220 Široki Brijeg Adresa: Fra Didaka Buntića 77
Adresa: Boćarski dom bb TAEKWONDO KLUB „POSKOK“ Tel.: + 387 63 327 327 88220 Široki Brijeg
88340 Grude POSUŠJE e-mail: kksirokibrijeg@gmail.com Tel.: +387 39 704 720
Adresa: Hrvatske republike Herceg Bosne
STRELJAČKI KLUB GRUDE 88240 Posušje NOGOMETNI KLUB ŠIROKI AUTOMOTO KLUB ŠIROKI BRIJEG
Adresa: Hrvoje Vukčića Hrvatinića 24 Tel.: + 387 63 428 470 BRIJEG Adresa: Turčinovići BB,
88340 Grude ŽENSKI NOGOMETNI KLUB 88220 Široki Brijeg
ŽENSKI NOGOMETNI KLUB INTER ŠIROKI BRIJEG Tel.: +387 63 448 635 / +387 63 328 283
BOĆARSKI KLUB SV. STIPAN POSUŠJE Adresa: Fra Didaka Buntića 72 Fax: + 387 39 708 574
SOVIĆI-GORICA Adresa: Fra Petra Bakule 12 88220 Široki Brijeg
Adresa: Sovići 135 88240 Posušje Tel.: +387 39 705095 / + 387 39 704535 HRV. Ž. ODBOJKAŠKI KLUB SMEČ
88340 Grude Tel.: + 387 63 465 408 Fax: +387 39 705095 Adresa: Štrosmajerova br. 15
e-mail: nkinter1@gmail.com e-mail: info@nk-sirokibrijeg.com 88220 Široki Brijeg
BOĆARSKI KLUB SOVIĆI Tel.: + 387 63 806 798
Adresa: Sovići bb KOŠARKAŠKI KLUB POSUŠJE STRELJAČKI KLUB “ALFA” e-mail: hzok.smec@gmail.com
88340 Grude Adresa: Bartola Kašića 2 ŠIROKI BRIJEG
88240 Posušje Adresa: Trn, Visoka Glavica HRV. Ž. ODBOJKAŠKI KLUB BLATO
ŠPORTSKO DRUŠTVO «REAL» e-mail: kkposusje@gmail.com 88220 Široki Brijeg e-mail: hzokblato@gmail.com
Adresa: Ružići bb Tel.: + 387 63 368 299
88340 Grude ŽENSKI KOŠARKAŠKI KLUB HRVATSKI RUKOMETNI KLUB
POSUŠJE HRVATSKI CHEERLEADING KLUB ŠIROKI
SPORTSKI KLUB UZGAJIVAČA Adresa: Kralja Tomislava 9 ŠIROKI BRIJEG Adresa: Fra Didaka Buntića bb
GOLUBOVA PISMONOŠA 88240 Posušje Adresa: Dubravska 14b 88220 Široki Brijeg
ZAPADNA HERCEGOVINA 88220 Široki Brijeg Tel.: + 387 63 286 636
Adresa: Rašići 221a KARATE KLUB POSUŠJE Tel.: + 387 63 093 300
88348 Tihaljina e-mail: ivan.milicevic@posusje.nat HRVATSKI KOŠ. KLUB ŠIROKI
e-mail: vlado2707@gmail.co, MALONOGOMETNI KLUB Adresa: Fra Didaka Buntića 74
KICKBOXING KLUB VITEZ MILE HERCEGOVINA ŠIROI BRIJEG 88 220 Široki Brijeg
EAGLE MOTO KLUB GRUDE BOŠNJAK POSUŠJE Adresa: fra Didaka Buntića bb, Tel.: + 387 39 705 – 672
Adresa: Drinovci središte 192 Adresa: Viteza Mile Bošnjaka bb 88220 Široki Brijeg + 387 39 706 602
88340 Grude 88240 Posušje e-mail: mnkhercegovina19@gmail.com Fax: + 387 39 705 672
e-mail: hkk.siroki@tel.net.ba

202 203
SKIJAŠKI KLUB ŠIROKI BRIJEG
Adresa: Kralja Tvrtka 2
88220 Široki Brijeg
MARATON KLUB ŠIROKI BRIJEG
Adresa: Matije Gupca 8
88220 Široki Brijeg
HRVATSKI ŠPORTSKI KLUB
ZRINJSKI MOSTAR
Adresa: Stjepana Radića 45
88000 Mostar
Tel./Fax: + 387 36 321 507
Fax: +387 36 320 222
e-mail: hsk.zrinjski@tel.net.ba
HRVATSKI NOGOMETNI KLUB
BRANITELJ MOSTAR
HRVATSKI MUŠKI RUKOMETNI
KLUB ZRINJSKI MOSTAR
Adresa: Zagrebačka 2
88000 Mostar
Tel.: + 387 36 323280 / + 387 63 318844
Fax: + 387 35 323280
e-mail: mrkzrinjski@yahoo.com
HRVATSKI RUKOMETNI KLUB
„KOSAČA“ MOSTAR
Adresa:Kralja Tomislava 105
88000 Mostar
Tel.: + 387 63 425 894
Fax: + 387 36 328 121
e-mail: hrkkosaca@hotmail.com
FUDBALSKI KLUB VELEŽ MOSTAR
Adresa: Adema Buća 6
88 104 Mostar
Tel.: +387 36 555 400
e-mail: kontakt@fkvelez.ba
FUDBALSKI KLUB BJELOPOLJAC
Adresa: Potoci b.b. Zeljusa
88000 Mostar
Tel.: + 387 36 574043
e-mail: omanovic.ibrahim@gmail.com
HRVATSKI MALONOGOMETNI
KLUB RUDNIK MOSTAR
e-mail:hmnk.rudnik@gmail.com
MALONOGOMETNI KLUB
MOSTARSKE KIŠE MOSTAR
204
ŠAHOVSKI KLUB MOSTAR
Adresa: Maršala Tita
88000 Mostar
Tel.: + 387 61558059
e-mail: skmostar1953@gmail.com
TAEKWONDO KLUB CRO STAR
MOSTAR
Adresa: Bleiburških žrtava 23A
88000 Mostar
Tel.: + 387 63 345 968
e-mail: crostar_tkd@yahoo.com
KARATE KLUB BJELOPOLJAC
Adresa: Humi-Lišani 135
88000 Mostar
Tel.: + 387 61 371 023
e-mail:
karateklubbjelopoljac@hotmail.com
adnan_zukic95@hotmail.com
KARATE KLUB BLAGAJ
Adresa: Blagaj bb
88000 Mostar
Tel.: + 387 62 241 736 / + 387 61 548 027
/+ 387 36 572 222
e-mail: karateklubblagaj@hotmail.com
vahida.mustafic@outlook.com;
zlata.mustafic@bih.net.ba
KARATE KLUB GAZIJA
Adresa: Sefuća br. 2
88000 Mostar
Tel.: + 387 61 542 734
e-mail: emirbegicgazija@hotmail.com
KARATE KLUB KS HERCEGOVINA
Adresa: dr.Ante Starčevića 42
88000 Mostar
Tel.: + 387 63 441 166
e-mail: ksrhercegovina@gmail.com
HRVATSKI KOŠARKAŠKI KLUB
ZRINJSKI MOSTAR
Adresa: Bleiburških žrtava 160A
88000 Mostar
Tel.: + 387 36 328208
STUDENTSKI ODB. KLUB MOSTAR
Adresa: Stjepana Radića 84A
88 000 Mostar
Tel.: + 387 36337204
Fax: + 387 36315364
e-mail: sokmostar@gmail.com
BOĆARSKI KLUB ANTE ROZIĆ
Adresa: Kneza Višeslava 77A
88000 Mostar
KARATE KLUB NERA
Adresa: Kočine Gorica bb
88000 Mostar
Tel.: + 387 61 536 247
e-mail: cusicmuamer@hotmail.com
KARATE KLUB NERETVA
Adresa: Blajburških žrtava bb
88000 Mostar
Tel.: + 387 63 320 421 / + 387 63 372 252
e-mail: zdenko.klepic@gmail.com
KARATE KLUB STUDENT MOSTAR
Adresa: Sjeverni Logor bb
88000 Mostar
Tel.: + 387 62 558 130
e-mail: klub.student@hotmail.com
MOTO KLUB TEAM MOSTAR
Adresa: Fra Didaka Buntića 121
88000 Mostar
Tel.: + 387 65 383 618 / + 387 63 183 266
AUTOMOTO KLUB MOSTAR
Adresa: Dubrovačka bb
88000 Mostar
Tel.: + 387 36323245
Fax: + 387 36324645
e-mail: sanja_amk@hotmail.com
Foto: Matej Tomić / USL Obale Radišići
BICIKLISTIČKI KLUB MOSTAR
Adresa: Milana Šuflaja 58
88000 Mostar
Tel.: + 387 63 700 904
e-mail: info@bkmostar.ba
KARATE KLUB ČAPLJINA
Adresa: Mate Bobana bb
88300 Čapljina
HRVATSKI ODBOJKAŠKI KLUB
ČAPLJINA
Adresa: Grabovina 10
88300 Čapljina
Tel./Fax: + 387 36 806 376
TAEKWONDO KLUB ČAPLJINA
Adresa: Zrinkofrankopanska 11
88300 Čapljina
BOĆARSKI KLUB DRAČEVO
Adresa: Dračevo bb Visići
88307 Čapljina
HRVATSKI NOG. KLUB ČAPLJINA
Adresa: Tina Ujevića bb
88300 Čaplina
Tel./Fax: + 387 36807450
e-mail: hnk.capljina@tel.net.ba
HRVATSKI KOŠ. KLUB ČAPLJINA
Adresa: Gradska sportska dvorana
88300 Čapljina
Tel.: + 387 36 805041
e-mail: info@hkk-capljina.com
205
HRVATSKI RUK. KLUB ČAPLJINA
BOĆARSKI KLUB ČAPLJINA
Adresa: Trg bana Jelavića bb
88300 Čapljina
HRVATSKI NOGOMETNI KLUB
BROTNJO ČITLUK
Adresa: Bare bb
88260 Čitluk
e-mail:
skolanogometa.hnkbrotnjo@gmail.com
KARATE KLUB BROTNJO
Adresa: Kralja Tomislava 94 A
88260 Čitluk
Tel.: + 387 63 321 801
e-mail: brotnjohercegovina@gmail.com
KRAV MAGA HERCEGOVINA
Adresa: Neretvanska 33
88260 Čitluk
Tel.: +387 63 032032
e-mail: info@krav-maga.ba
ŠAHOVSKI KLUB BROTNJO
Tel.: + 387 63 461 714
KARATE KLUB MEĐUGORJE
Adresa: Trg Pape Ivana Pavla II br. 15
88266 Međugorje
Tel.: + 387 63 323 931
e-mail: kkmedjugorje1@gmail.com
HRVATSKI RUKOMETNI KLUB
MEĐUGORJE
Adresa: Krstine bb
88266 Međugorje
e-mail: info@hrk-medjugorje.com
TURBINA FUDBALSKI KLUB
JABLANICA
Adresa: Željeznička bb
88420 Jablanica
MALONOGOMETNI KLUB FUTSAL
NERETVA JABLANICA
Adresa: Proleterskih brigada 13A
88420 Jablanica
KOŠARKAŠKI KLUB TURBINA
JABLANICA
Adresa: Rasadnik bb
88420 Jablanica
206
KARATE KLUB GAZIJA HRVATSKI NOGOMETNI KLUB RAMA
Adresa: Poštanski fah br. 162 Adresa: Kralja Tomislava bb
88420 Jablanica 88440 Prozor
Tel.: + 387 61 542 734 e-mail: info@hnk-rama.com
e-mail: bkk.gazija@gmail.com
KARATE KLUB EMPI
AUTO-MOTO KLUB „SUNCE“ Adresa: ul. Zagrebačka bb
Adresa: Proleterskih brigada 2 88440 Prozor Rama
88420 Jablanica Tel.: + 387 36 771 527 / + 387 63 981 284
Tel./Fax: + 387 36752 479 e-mail: kkempipr@outlook.com
FUDBALSKI KLUB KLIS HRVATSKI NOGOMETNI KLUB NEUM
BUTOROVIĆ Adresa: Sunčana obala bb
Adresa: Kolonija br 15 88390 Neum
88400 Konjic Tel.: + 387 63 299 129
Tel.: + 387 62 407 541 e-mail: noname0108@gmail.com
e-mail: kontakt@fkklis.ba HRVATSKI RUKOMETNI KLUB NEUM
Tel.: + 385 91 516 87 17
KARATE KLUB BOŠNJAK KONJIC Fax: + 387 36 880 065
Adresa: Sarajevska bb e-mail: zlovric5@gmail.com
88400 Konjic
Tel.: + 387 61 719 679 HRVATSKI BOĆARSKI KLUB NEUM
e-mail: velija.h@hotmail.com Adresa: Zagrebačka bb
88390 Neum
KOŠARKAŠKI KLUB KONJIC
Tel.: + 387 61 227 726 Priredio Nikola Dedić (Humac, 1998.)
e-mail: konjic68@gmail.com
KARATE KLUB IGMAN
Adresa: ul. Donje Polje br. 42
88400 Konjic
Tel.: + 387 61 233 294
e-mail: kkigman@gmail.com
ŠAHOVSKI KLUB IGMAN KONJIC
Adresa: Maršala Tita bb
88400 Konjic
HRVATSKI NOGOMETNI KLUB
STOLAC
KARATE KLUB BREGAVA
Adresa: Kneza Domagoja bb
88360 Stolac
Tel.: + 387 61 929 796 /+ 387 63 486 074
e-mail: karate.bregava@gmail.com
HRVATSKI ODBOJKAŠKI KLUB
STOLAC
Adresa: Novo Naselje 2
88367 Crnići Stolac
Tel.: + 387 63832379
Fax: + 387 36853404
e-mail: hokstolac@hotmail.com
Foto: Toni Herceg / Paragliding Ljubuški
207
Darovatelji

Zahvaljujemo od srca svima koji su na bilo koji način pomogli oko

pripreme i tiskanje ovoga godišnjaka. Do zaključenja ovoga godišnjaka
svojim novčanim uplatama pomogli su:
Džajić Commerce
JP “Parkovi” d.o.o. Ljubuški
Central osiguranje dd Ljubuški
Grad Ljubuški
fra Ante Medić
Ante i Ikica Čuvalo
Božo i Stoja Kosir (Chicago)
Marko i Theresa Puljić (St. Louis)
Prijatelj iz Chicaga

Imena darovatelja koji svoje priloge pošalju naknadno, objaviti ćemo u

sljedećem broju.

Svi oni koji žele financijski pomoći radu udruge HKB-Bilig mogu to učiniti
preko bankovnog računa:

Hercegovačka kulturna baština - Bilig

Ljubuški

Raiffeisen Bank dd Bosna i Hercegovina

br. računa: 1610000233040086

Za uplate iz inozemstva:
SWIFT CODE: RZBABA2S
IBAN CODE: BA391610000233040086

Tekstove i fotografije možete slati na email adresu

udrugabilig@gmail.com

208