Socijalna distanca – Koliko smo spremni biti bliski s nekim?

Fran Tomić

Smatram da se socijalna distanca nastaje na temelju predrasuda, osobe ni ne poznajemo a već

znamo da ne želimo stupiti u kontakt s njima to jest znamo već u koliko smo blizak kontakt spremni
stupiti sa tim osobama.

Da bi se ovaj nepotrebni problem riješio potrebno je tijekom upoznavanja novih osoba imati otvoren
um i tek nakon duljeg i boljeg upoznavanja stvarati mišljenje o nekome. Na taj način ćemo stvarno
znati tko nam se sviđa i s kime smo komatibilni te i za koliku smo bliskost spremni.

Danas je u društvu jako izražena socijala distanca prema osobama sa bolesti npr. autizam ili Downov
sindrom. Osobe bez bilokakvih sličnih poteškoća smatraju da su osobe sa ovim tipom invaliditeta
nesposobne te zapravo ih izbacuju iz društva i nažalost često ismijavaju.

Također je izražena socijalna distanca sa pripadnicima muslimanske vjere. Te osobe su zbog, meni
potpuno nejasnog razloga, smatrane manje važnima te su stereotipizirane kao nekakvi teroristi i
slično.

Primjer socijalne distance, meni vrlo blizak , je situacija sa Romima. Iako tamo gdje ja živim više nema
Roma, zapravo razlog tome je što su protjerani no ja sam osobno poznavao par Roma i svi su bili vrlo
pametni, kreativni, zabavni i druželjubivi te ne bi ti nikad htjeli nauditi.

U svijetu gdje se većina komunikacije odvija bez da vidimo osobu s kojom pričamo, i kasnije
sprijateljimo dolazi do gubljenja tih nekakvih prekomjernih socijalni distanci te zapravo nas uopće ne
zanima kako ta osoba izgleda, kojoj vjeri ili rasi pripada. Važno je onda postaviti pitanje zašto nam to
onda postaje važno kada se komunikacija događa uživo, i najčešće je razlog tome što su se nekad te
grupe ljudi mrzile te drugi kako bi se uklopili sa većinom se onda slažu sa većinom i šire nepotrebnu
mržnju.