Professional Documents
Culture Documents
Goran Tribuson - 2. Siva Zona (Banić)
Goran Tribuson - 2. Siva Zona (Banić)
Goran Tribuson - 2. Siva Zona (Banić)
Mali jednosobni stan nalazio se na samom uglu nepravilne i pomalo moderne trokatnice, tako da
je s kuhinjskog prozor a mog la vidjeti ulicu, a sa sobnog prozor a velik brežuljkast park, koji je opći-
na, unatoč mnog im prosvjedima građana, namjer avala urbanizir ati i pretvor iti u stambenu četvrt pri-
vileg ir anih. S kuhinjskog prozor a vidjela se vlažna pusta ulica i malo parkir alište za automobile sta-
nar a, a sa sobnog samo mag la i jata vrana što su s vremena na vrijeme prelijetala prema šumarku na
vrhu brežuljka. Bila je zima, kraj prosinca, o čemu je pjevao monoton i zag onetan Cohenov glas, čija
se ploča vrtjela na gramofonu u sobi, a Mateja je bila dozlabog a loše volje, čak i srdita, jer se tog
prijepodneva posvađala sa Santinijem. Skuhala je čaj od mente, usipala u šalicu žličicu vitamina, a
onda ubacila u video-rekorder kazetu i taknula senzor na kojem je pisalo Play. Na ekranu su se nizale
sladunjave, iritantne slike rođendana šestog odišnjeg sinčića njene sestre. Antipatičan balavac puše u
svjećice na torti, otvar a pakete s poklonima, ceri se u ekran, a svaku njeg ovu klinačku mudrost prate
salve smijeha razdrag ane rodbine. Baš kao u eng leskim televizijskim komedijama. Isključila je video
i prišla prozor u. Vani je već padao mrak pa se neon ulične rasvjete difuzno razlijevao kroz oblak sve
gušće mag le. Nekoć se mag la držala sentimentalnom i romantičnom scener ijom ljubavnih sastanaka
ili rastanaka, pomislila je, a danas je radijski spiker o njoj govor io kao o nekoj vrsti ekološkog uža-
sa. Sve to što je spiker pobrojao da gutamo, udišući mag lu, podsjetilo ju je na davno zabor avljen sa-
držaj udžbenika kemije, predmeta koji nikad nije voljela.
U šest je zazvonio telefon. Razmišljala je treba li podići slušalicu, a onda je ipak odustala. Pro-
našla je drug u kazetu i gurnula je u video. Utišala je ton i promatrala sliku jučer ašnjeg noćnog pro-
grama. U šest i petnaest telefon je ponovo zazvonio. Znala je da je to Santini; bio je to njeg ov ritam.
Kad mu ne bi odg ovar ala, uporno bi je nazivao svakih petnaest minuta.
Podig la je slušalicu.
– Ja sam – rekao je veselo kao da se prije podne nije ništa dog odilo.
– Jutros si rekao da sa mnom više ne razg ovar aš.
– Mateja, nemoj sad – nasmijao se, valjda sig ur an da će mu ona oprostiti. – Pa kako ne bih raz-
govar ao, bože moj!
– Dobro – otpovrnula je hladno – ako ti razg ovar aš sa mnom, ja ipak ne razg ovar am s tobom!
Spustila je slušalicu, otišla u kupao nicu i odvrnula ventil tople vode. Polako se svukla, opružila u
kadi, zatvor ila oči i ravnodušno slušala kako telefonski apar at u sobi ne prestaje zvoniti. Pomalo je
uživala u tome što muči Santinija, premda je znala da će se već sutra ili prekosutra pomir iti s njim.
Pola sata kasnije, još uvijek topla od kupke, sišla je niza stube i sjela u svoj sivi spaček, ne znaju-
ći ni sama kamo će večer as. Jedino što je pouzdano željela, bilo je da izbjegne susret sa Santinijem,
koji će, nepog rešivo je znala, dojur iti ovamo. Teškom je mukom upalila auto i odvezla se do Pantov-
čaka, a onda krenula uzbrdo prema Vili Vajs. Odjednom je poželjela večer u, dobru mirnu večer u za
jednu samotnu osobu u posljednjem separ eu tihog lokala. Časak kasnije zaustavila se na parkir alištu
Šestinskog lag vića, zaključala kola i pojur ila u topli restor an, iznenađena sljemenskom hladnoćom i
neugodnim dahom mag le koja je ovdje bila još gušća.
Mirna, tiha večer a za samotar a pokazala se pukom utopijom. Lag vić je bio pun, a nasred lokala
nekakva smiješna kapela pokušavala je zabaviti goste uglavnom demodir anim brojevima plesne glaz-
be. Ispred kapele motalo se nekoliko plesnih par ova, uglavnom ocvalih, od kojih je jedan bio trešten
pijan i začuđen činjenicom što se plesni kor ak valcer a teško usklađuje s ritmom tang a. Ipak je uspjela
pronaći prazan separ e, ali nije nar učila večer u nego butelju šipona, ne znajući ni sama hoće li uspjeti
popiti sedam decilitar a bijelog vina.
Poslije drug e čaše aromatična vina osjeti da joj je ugodno. Sjedila je tu u kutu, promatrala smi-
ješne i nespretne plesače i nije imala obavezu da razg ovar a, da bude dopadljiva, zanimljiva i šarmant-
na. I ono što joj se činilo najvažnijim: bila je bar em deset kilometar a daleko od svog a drag og Santi-
nija, koji je u posljednje vrijeme bivao sve nepodnošljiviji. Sve je češće pomišljala kako dvadesetpe-
tog odišnja emancipir ana djevojka, koja bi ovom kriznom, skroz zajebanom vremenu, htjela drpiti što
više trenutaka užitka i razonode, nema što raditi s ozbiljnim četrdesetog odišnjim novinar om, koji
osamdeset posto svojih intelektualnih sposobnosti troši na detekciju prikrivenih tokova naše društve-
ne i političke suvremenosti. Već joj je bio pun kufer partijskih raskola, političkog plur alizma kao
preduvjeta pravne države i tržišne ekonomije, principijelnih i neprincipijelnih koalicija, otuđenih
centar a političke moći i drug ih gnjavaža kojima ju je zasipao njen pretencio zni novinar. Pa i kad su
spavali, uistinu sad već rijetko i nevoljko, pomišljala je da njen poslovično neispavani novinar org a-
zam odg ađa upornim razmišljanjem o dnevnom redu i poslovniku neke od tekućih partijskih sjedni-
ca, propustima u prijedlog u kakvog novog zakona ili posljedicama pada vlade.
– Sranje! – promrsila je i popila treću čašu šipona, osjećajući da je već pomalo pijana.
– Oprostite – rekao je visok, crnomanjast muškar ac četrdesetih godina, koji je stajao pred nje-
nim stolom.
Pog ledala ga je, ne odmičući čašu od usta. Bio je vitak i sasvim dobro građen za svoju dob. Lice
mu je bilo prilično grubo, gorštačko, ali sasvim pristalo. Nosio je fino, vjer ojatno uvozno odijelo od
grube tkanine, koje je bilo izg užvano, a ispod veste nazir ala se svijetlozelena, ali sasvim prljava i ne-
izg lačana košulja. Izg ledao je kao čovjek koji se dobro i skupo obukao, a onda se, iz nekih svojih
razlog a, nije desetak dana uspio ni presvući ni oprati.
– Slobodno? – upita on, pokazujući rukom prema klupici, i to rukom u kojoj je držao bocu vina.
– Samo ako biste se suzdržali od udvar anja – nasmije se ona i istoči sebi ostatak šipona.
– To je posljednja stvar koju bih večer as pokušao... – reče on ozbiljnim glasom i sjedne nasuprot
njoj.
– Kao udvar ač sam kompletno hendikepir an. U posljednjih tjedan dana nisam se dospio ni oprati
ni presvući. Osim toga, apsolutno sam bez para. Bio sam slobodan, pa sam uzeo ovu bocu na šanku,
rekavši im da ćete vi platiti.
– Da ću ja platiti?! – zag rcne se Mateja i pog leda ga začuđeno. – Tako nešto nisam nikad doživje-
la!
– Nisam ni ja – nastavi on jednako mirno. – Vjer ujte da imam vrlo bog ata iskustva, ali ono što
mi se u posljednjih nekoliko dana dog odilo, nadilazi sva moja predviđanja.
Gledala ga je radoznalo, čekajući da nastavi. Imao je u sebi nešto drsko ali i zanimljivo. On izne-
vjer i njena očekivanja, jer, umjesto da nastavi, reče:
– Zovem se Keller. Malo čudno. Zvuči njemački, zar ne?
– Mateja – zbuni se ona. – Mateja Gašpar.
Pružila mu je ruku, baš onako kako se radi pri upoznavanju. On brzo sakrije ruku pod stol i nag-
ne se prema njoj:
– Nemojte! Ako me sad promatraju, ne bi bilo dobro da zaključe kako vas uopće ne poznajem.
– Kako... tko vas promatra?
On se nehajno osvrne, a onda ponovo približi glavu njenoj i prošapta:
– Ne vidim ih. Ali, možda oni vide mene... Znate, upravo sam pobjeg ao. Sumnjam da su me slije-
dili. Mislim da ih je mag la zavar ala. Ali, nikad se ne zna. Možda su ovdje.
– Milicija vas traži? – upita ona, osjećajući nelag odu, čak i lak strah. Gotovo da je požalila što i
večer as nije sa Santinijem. On mirno, kao da je previdio njen nemir, natoči čašu iz boce koju je do-
nio, otpije malo i zag leda se u nju. Bila je lijepa, a on baš kao da je to u ovom trenu otkrio.
– Ne bojte se, nije milicija – odmahne on rukom i otpije još malo vina. – Stvar je mnog o slože-
nija! Pobjeg ao sam iz ludnice i oni bi me rado vratili tamo.
– Iz ludnice!? – zine ona, sad još uplašenija.
– Smir ite se! – shvati on njenu strepnju. – Nisam lud, a nije ni posve sig urno da je to prava ludni-
ca. Držali su me tamo prisilno nekoliko dana, i više mi se ne vraća... ne biste li da nar učimo još jednu
bocu?
– O, mom trošku?
– Na žalost – nasmije se on. – Vidite, mog ao bih vam zauzvrat ponuditi ovaj sat.
Podig ao je ruku i povukao rukav, a onda je shvatio da oko zgloba uopće nema sata. Prvo se za-
čudio, a onda sleg ao ramenima i nasmijao.
– O kakvoj to ludnici pričate? – upita ga ona radoznalo. – Gdje vam je tu ludnica?
– Ovdje, u blizini.
– Ali, ovdje nema nikakve ludnice!
– Ima, ima! – reći će on. – Pazite, dolje od parkir ališta vodi puteljak u šumu. Otprilike kilometar
dalje odvaja se staza kojom se uspinjete gore, prema... e, vidite, kad dođete do izvor a okruženog bre-
zama, naići ćete na zar avanak gdje se nalazi napušten bunar s drvenom nadstrešnicom, a stotinjak me-
tar a istočno je bar aka koja je zapravo ludnica.
– Bože, o čemu vi to pričate! – oslobodi se ona, sad već sig urna da joj on, sve da je i lud, ovdje u
restor anu ne može baš ništa.
– A da niste vi ipak malo... onako?
– Mislite, lud? – nasmije se on.
– Da.
– A to, nikako! – priprijeti joj on prstom.
– I kažete, ludnica se nalazi tu u blizini? Pod Sljemenom? Kod izvor a s brezama?
– Tako nekako – zamisli se on, a onda doda: – Zapravo, otkako su me odveli, mag la se nije diza-
la. Možda sam malko pog riješio u opisu. To je uvijek mog uće.
– Slušajte, vi! – pobuni se ona. – Nikakve ludnice nema podno Sljemena! To što ste opisali mora
da je neka napuštena kuća ili bar aka. Nećemo više o tome, a što se tiče vina... što ste ono predložili?
– Da nar učimo još jednu bocu.
– E, to može – reče ona, osjećajući da joj se večer as baš pije. – I to na moj račun!
Pošto su nar učili i popili još jednu bocu, on joj predloži da zaplešu. Njoj se to učini skroz-nas-
kroz neumjesno, ali ipak pristane. Sada je u lokalu već bila sva sila svijeta i mnog o plesača, tako da ih
je gužva prisilila da plešu na sasvim malom razmaku. Da li zbog vina, neznančeve neobičnosti, ili
zbog nekog drug og stjecaja okolnosti, ona osjeti nešto kao tihu, skrivenu naklonost prema gospodinu
Keller u, pa mu dopusti da je privine bliže, svjesna da se upušta u zavodljivu ali i nepromišljenu avan-
tur u.
– Rekli ste da se zovete Keller? – šapne mu Mateja preko ramena.
– Bruno Keller. Imam relativno domaće ime i sasvim strano prezime.
– Otkuda vam strano prezime?
– Kako, otkuda? – začudi se on. – Ja sam slučajno njemački državljanin.
– Ah, uopće vas ne razumijem – rezignir ano će ona. – Sve mi se više čini da ste stvarno pobjeg li
iz ludnice. Je li, ako ste zbilja pobjeg li iz ludnice, hoćete li mi učiniti išta nažao?
On je sućutno pog leda, a onda je posve nenadano poljubi očinski blag o u čelo.
– Anđelima da napakostim? – prošapta jedva čujno čudni gospodin Keller. Premda joj se ta reče-
nica učinila sladunjavom, Mateja se raznježi i spusti čelo na njeg ovo rame. Bila je već dobrano pijana
i znala je da zapravo ne pleše, nego tetur a u njeg ovu nar učju.
– Mislim da mi je dosta plesa – reče ona. – Mor ala bih kući.
– Imate kola? – upita je on nekako povjerljivo i značajno.
– Imam – klimne ona glavom, sluteći da će joj se sad utrpati u auto i zaigrati joj flaster a. Ali,
znala je da neće imati petlje odbiti ga.
– Da li bih mog ao kod vas prenoćiti? Možda bi se našao negdje kakav kauč, ili... Slušajte, mog ao
bih i na podu. Samo da zametem trag. Slutim da su tu u blizini.
– Oni iz ludnice? – smješkala se ona pijano. – Pa, možete, možete. Evo, prespavat ćete u kuhinji.
– Slušajte me dobro – unese joj se Bruno u lice. – Vi ćete otići do kola... kakva su vam kola?
– Spaček. Sivi spaček.
– Otići ćete do kola i tamo me pričekati. Ja ću izaći kroz kuhinju i došuljati se do parkir ališta
odozdo, kroz šikar u... Važi?
Čim je klimnula glavom, on se izg ubi u gomili. Vratila se polako do stola, platila, obukla i izašla
napolje. Vani je bilo svježe i svejednako mag lovito. Ma koliko se osvrtala na sve strane, Brunu Kelle-
ra nije spazila. Sada bi mog la lijepo sjesti u auto i otići, i ništa joj se ne bi dog odilo. Da je smjer ao
nešto uraditi, zacijelo je ne bi pustio ovako samu da... Zakor ačila je niza stube i osjetila da je noge baš
ne slušaju najbolje. Sišla je nekako stubištem do parkir ališta, a onda je posrnula i pala u grmlje. Bila
je pijana i trebala je bilo čiju pomoć, pa makar i pomoć odbjeg la luđaka.
– Bruno! Bruno! – viknula je u noć, pokušavajući se pridići.
Uz lomljavu grančica on izr oni iz tmine, uhvati je oko pasa i uspravi.
– Tiho! Zar hoćete da nas čuju? – zabrinuto će on.
Ona se pijano nasmije njeg ovoj tlapnji i pokaže mu mjesto gdje se trebao nalaziti automobil.
Odveo ju je do kola, neprekidno se ogledajući na sve strane. Nitko ih nije slijedio. Parking je bio pust
i tih, pun mag lovitih sjenki praznih automobila. Pružila mu je ključeve i pustila ga da vozi, tumačeći
mu usput gdje mora skrenuti. Po njeg ovu ponašanju shvatila je da slabo poznaje ovaj dio grada. Na-
domak novog radnji u kojoj je stanovala, reče mu da uspor i i pripazi da se pred ulazom ne nalazi ze-
leni golf, auto njenog Santinija.
– Ima vas običaj uhoditi? – promrmlja on, pokušavajući pog ledom pretražiti parking ispred
zgrade.
– Samo kad se posvađamo. Izašla sam večer as bez njeg a, pa će ga zacijelo zanimati gdje sam
bila i kad sam se vratila.
– Ako mislite da bih vas mog ao uvaliti u nešto – oprezno će Bruno – mogu ovdje i izaći.
– Ne, ne! – odvraćala ga je Mateja. – Ako nema zelenog golfa, sve je u redu. Pa, obećala sam
vam ustupiti ležaj u kuhinji... da vas ne uhvate ti vaši...
Baš kad je on pokušavao uparkir ati njena kola, iza ograde parkir ališta izr oni zeleni golf na či-
jem se otvor enom prozor u cer ilo ljutito lice novinar a Santinija.
– Ukebao sam te, droco! – podvrisnuo je, dodao gas i nestao u mag li.
Sav zbunjen, Bruno pog leda Mateju, ali ona odmahne rukom:
– Govnar! Da nije kukavica, izašao bi iz auta i potukao se s vama. Ovako je zbrisao a već sutra
će me početi maltretir ati svojom pravedničkom ljubomor om.
Nakon toga se malo čega sjećala. Zna da su se uspeli u stan, nakon čega se on povukao u kupa-
onicu i počeo se dugo i temeljito tušir ati, baš poput čovjeka koji se nekoliko dana nije ni prao, ni pre-
svlačio. Ona mu je raspremila krevet u kuhinji, a onda se povukla u sobu, sjela u fotelju i pog asila
svjetla. Neko vrijeme je razmišljala hoće li on nakon tušir anja doći k njoj u sobu, i što će se tada do-
goditi, ali je, razmišljajući tako, izmor ena čudnim susretom, vinom i plesom, zaspala u naslonjaču.
Rano izjutra, kroz polusan je čula kako on hoda po stanu, razmiče stolice, škripi vratima i ulazi u ku-
pao nicu, baš kao da nešto traži. Svalila se iz fotelje na krevet, ogrnula se dekom i ponovo zaspala, na-
dajući se da će i on konačno leći. Čula je još samo kako je podig ao slušalicu, okrenuo nekoliko bro-
jeva i razg ovar ao kratko s nekim na perfektnom njemačkom.
Kada se u pola deset probudila, on je već bio otišao. Krevet na kojem je spavao bio je uredno
pospremljen, kupao nica u kojoj se tušir ao bila je obrisana, a svi ručnici uredno prebačeni preko stal-
ka. Taj čudan čovjek nije iza sebe ostavio baš nikakva trag a. Potom je, pomalo u panici, otvor ila ladi-
cu u kojoj je držala novac i ono malo nakita što ga je naslijedila od pokojne majke, ali je odmah
shvatila da te stvar i nitko nije ni taknuo.
Petnaestak minuta kasnije zazvonio je telefon i ona je bez razmišljanja podig la slušalicu.
– Ako mi sve priznaš i ispričaš, odlučio sam da ti oprostim – rekao je Santini, glasom u kojem
se ćutjelo zrnce pritajena bijesa. – Sutra je Star a godina i mor amo se dog ovor iti o dočeku.
Stvar i su ponovo krenule svojim tokom. Ona mu je ispričala, ali ne baš sve, on joj je oprostio,
ali ne baš potpuno. Novu su godinu dočekali u uobičajenom društvu i na uobičajenom mjestu, pretva-
rajući se da im je strašno ugodno i da se dobro zabavljaju.
Prvi dan nakon praznika on je otišao u redakciju na posao, a ona je kupila novine u kojima je on
radio. Na stranici »crne kronike« pronašla je tekst o nepoznatom čovjeku koji je pronađen mrtav po-
red željezničkog nasipa uz Aleju Bologne. Pri dnu teksta nalazila se zamolba svima koji bi mog li
znati nešto o pokojniku da se jave najbližoj stanici javne sig urnosti, a iznad teksta nalazila se prilično
velika pokojnikova fotog rafija.
Bila je to slika čudaka koji je tvrdio da se zove Bruno Keller!
2.
Inspektor Nikola Banić pog ledao je kroz prozor svog ureda i primijetio da su kroz gustu mag lu
počele propadati sitne pahuljice snijeg a. Ostavio je odg rnutu zavjesu, prišao radnom stolu i iz najdo-
nje ladice izvukao čutur icu uvoznog viskija. Piti na poslu bilo je zabranjeno, ali je on bio u tako ka-
tastrofalno lošoj formi da mu se o poslovnom kodeksu uopće nije dalo razmišljati. Otpio je nekoliko
gutljaja, zatvor io bocu i gurnuo je u ladicu, iza spisa star ih slučajeva. Nove mu u posljednje vrijeme
gotovo i nisu povjer avali. Razlog njeg ovoj osobnoj drami bio je ster eo tipan, ali kao i svi ster eo tipni
razlozi sasvim razumljiv i dojmljiv. Te jeseni rastavio se od žene i nakon petnaestak godina zajednič-
kog života spakir ao stvar i i preselio se u mali stan u Kosirnikovoj ulici. Njeg ova sudbina podudar ala
se sa sudbinama tolikih muškar aca, pa joj ni činjenica da se mor ao razdvojiti od četrnaestog odišnje
kćerke nije davala nikakvu izuzetnost. Ubrzo je naučio glačati košulje, kuhati kavu, prati rublje i upu-
tio se u tajne prir učne samačke kuhinje, ali se nikako nije uspio naviknuti na samoću. Prazan stan u
koji se svakog dana vraćao činio mu se poput gluhe, jezive klopke. Čini se da je zbog sveg a toga po-
čeo piti, što je vrlo brzo postalo okolnost koju je teško zatajiti, pog otovo na poslu. Imao je zbog toga
i nekoliko disciplinskih problema, koji su mu priskrbili loš glas i učinili ga nekom vrstom pomoćne
snag e za kriminalističke trivijalnosti. Umjesto da radi na homicidnoj problematici, sve više se mor ao
baviti bezizg lednim slučajevima krađa lisnica i obijanja šupa, pa je od perspektivnog kriminalista do-
gur ao do kadrovskog autsajder a. Najpesimističniji od njeg ovih koleg a predviđali su da bi ga uskor o
mog la snaći suspenzija ili prijevremena mir ovina.
Premda je predmnijevao da će stvar i krenuti drug im tokom, čini se, da se nikako nije mog ao
otresti sjenke propala braka i Lidije, koju je zacijelo još uvijek volio. A Lidija, Lidija je, čini se,
mnog o bolje prošla. Ona je pronašla novog muškarca spremna da se oženi njome. Zapravo, to i nije
bila neka nova veza, jer je Josip Tamar in, čovjek s kojim se sve češće viđala, bio njen star i znanac,
gimnazijski koleg a iz davnih, srednjoškolskih dana. Tamo u provinciji, u sretnim šezdesetim godina-
ma, Lidija, Tamar in i Nikola Banić bili su drug ovi iz istog razr eda, tako da se Baniću činilo da se
njeg ova bivša žena, odlazeći k Tamar inu, zapravo vraća u drag u, bezbrižnu srednjoškolsku prošlost.
Gledajući onako objektivno, Tamar in je bio sasvim dobra prilika. Kao i svi političar i, bio je dobro
situiran, i kao malo koji – prilično popular an. Zaigrao je na kartu novih demokratskih društvenih
preo brazbi, očijukao s ekološkim pokretom, zalag ao se za kompjuter izaciju, demokratizaciju i neke
drug e moderne burg ije, a bio je sklon evropocentričnim razmišljanjima i otvar anju političko-plur a-
lističkih perspektiva. Dakle, karta na koju je zaigrao bila je vrlo dopadljiva, ali se inspektor u Baniću
oduvijek činilo da je i ta karta izvučena iz rukava, jer su i iza Tamar inova blistava političkog uspona
ostale žrtve nokautir ane makijavelističkom rukavicom.
Inspektor Banić zapali cig ar etu i otvor i vrata svoje sobe baš u trenu kad su hodnikom pronijeli
pladanj s pečenim odojkom. Kao i svim ljudima koji pretjer ano puše i piju, mir is hrane mu izazove
gađenje i on se vrati u sobu. Nije dospio zatvor iti vrata jer se na njima pojavio inspektor Komar.
– Sindikalisti su poklali toliko prasadi i janjadi kao da je ovo posljednja Nova godina – reče Ko-
mar, uđe u sobu i zatraži cig ar etu. Banić mu pokaže kutiju što je ležala na stolu.
– Strašno! – promrmlja Banić. – Mislim da ni jedan režim nije poklao toliko janjaca i prasaca
kao ovaj naš. Moj pokojni star i bio je provincijski političar. On i njeg ovi nisu valjda donijeli nijednu
važnu odluku a da to nije glavom platilo kakvo janje ili prase.
– Prije desetak godina, mog ao sam te za takvo svetog rđe privesti – nasmije se Komar paleći ci-
gar etu.
– Kamo bi me privodio? – začudi se Banić i pog leda ga iskosa. – Pa ja sam ovamo već priveden!
– Ti si depresivan i ništa drug o. Iz tog začar anog krug a mor aš izići – potapše ga Komar po ra-
menu. – Hoćeš li sada sa mnom u sindikalnu dvor anu? Onaj tvoj Stipetić mora da je već raskomadao
svu mesinu.
– Ne mogu – otpovrne Banić i sjedne za stol gaseći opušak.
– Ne možeš na proslavu Nove godine? Kor istilo bi ti da se malo opustiš.
– Možda kasnije. U jedanaest se mor am naći s Lidijom i malom. Ako stignem, vratit ću se.
– Koliko je Niki godina?
– Četrnaest – odvrati Banić. – Završava osnovnu.
– Pa kako je ona prihvatila vašu rastavu? – upita ga Komar tiho, kao da mu je neugodno, premda
je kao Banićev prijatelj imao prava i na pitanja te vrste.
– Šta ja znam – uzdahne inspektor Banić. – Čini se da je sve u redu, premda... premda mi se čini
da nas pomalo prezir e...
– Koga?
– Pa, mene i Lidiju. Iz njene vizur e mi smo valjda star i, neodg ovorni klipani...
– A taj novi? Kakav je on? Mislim, prema maloj...
Inspektor Komar bio je jedan od rijetkih koji su znali za Lidijinu vezu s političar om.
– Misliš na Tamar ina?
– Nego na koga! – lecne se Komar otpuhujući kolutove dima. – Sinoć sam ga vidio na televiziji.
Optužio je za ovu mag lu nisku ekološku svijest naših gradskih otaca.
– Ekološka svijest – promrmlja sebi u bradu Banić. – To nije ekološka svijest nego ekološka ne-
svijest!
– Dolazite li na drug arsko veče u povodu Nove godine? – dovikne im Stipetić, čija se glava uka-
zala na odškrinutim vratima. Promatrao ih je radoznalo časak-dva, a onda se okrenuo, zalupio vrati-
ma i otišao.
– Drug arsko veče u deset prije podne – promrmlja ironično Banić. – Čisti idio t, s boljim šansa-
ma od mene.
– Za to si sam kriv! – slegne ramenima Komar. – Uistinu nećeš na drug arsko veče u deset prije
podne?
– Neću – otpovrne Banić, već umor an od ovog razg ovor a.
– Rekao sam ti da imam spoj s Lidijom i malom.
Nekoliko minuta prije jedanaest uspinjao se svojom privatnom »četvorkom« prema Cmroku,
razmišljajući o susretu koji mu predstoji. Viđao je kćerku jednom tjedno i u tim oficijelnim, zakaza-
nim susretima bio je još uvijek zbunjen i nevješt. Na Cmroku je mnog o jače sniježilo, a mag la nije
bila ništa rjeđa. Brežuljak na kojem se nalazilo tradicio nalno zag rebačko sanjkalište bio je već posve
bijel, ali se još nitko nije sanjkao. Bar koliko je kroz mag lu mog ao nazr eti. Zaustavio je kola ispred
Šumskog dvor a i zastao časkom na ulazu. Bio je to lokal u kojem je proveo mnog o vremena s Lidi-
jom, u onim danima kad su bili bezbrižni, zaljubljeni studenti prava. Stresao se malko, što od hladno-
će, što od neugodne pomisli, liznuo pahuljicu što mu je pala na brk i ušao unutra.
Lidija je sjedila sama za stolom u dnu sasvim prazne sale. Njena skupa bunda, zacijelo Tamar i-
nova investicija, bila je prebačena preko naslona stolice, a u krilu je držala torbicu po čijoj je unu-
trašnjosti nervoznim pokretima nešto tražila.
– Zdravo – reče on, trudeći se da mu glas ne zadrhti. Ona ga pog leda preko nao čala i pokaže slo-
bodnu stolicu, a onda nastavi tražiti po torbici.
– Nika nije došla? – upita je on.
Lidija ponovo ne odvrati ni riječi.
– Čekaj! – potiskivao je ljutnju. – Došao sam ovamo da se vidim s malom. A ti ovdje sjediš
sama, šutiš kao mumija, kopaš po torbi i odbijaš razg ovar ati sa mnom...
– Smir i se, Nikola! – prekine ga ona tihim, slabim glasom.
– Nika nije došla jer se ne osjeća dobro. Mor aš se pomir iti s tim da je neko vrijeme nećeš viđati.
Poslije Nove godine mor amo obaviti još neke pretrag e.
– Kakve pretrag e? – zabrine se on. Ni riječi mu nije bila rekla da se s malom nešto dog ađa.
– Bili smo kod internista i hematolog a. Krvna slika joj je loša i...
– I?
– Ma, bolje je ništa ne nag ađati – odmahne Lidija rukom, pokušavajući da ga smir i, premda je i
sama djelovala zabrinuto.
– Čekaj, Lidija! – uznemir i se on. – Ne može to tako bez mene! Obilazite liječnike, a meni ništa
ne govor ite! Što joj je?
– Što želite? – upita ih konobar koji se približio stolu.
Banić brzo nar uči piće ne bi li se konobar što prije maknuo.
Htio je čuti Lidijin odg ovor.
Ona zapali cig ar etu, i dalje šuteći.
– Što joj je? – ponovi on pitanje tako glasno da se konobar za šankom okrenuo.
– Ne deri se! Liječnik kaže da se stvar i za sada daju višestruko interpretir ati. Možda joj nije ništa,
možda je neka vrsta anemije, a možda je i...
– Možda je... zabog a, reci!
– U najg or em slučaju, mog la bi biti leukemija...
Gledao ju je nijem, zgrožen; osjećajući hladan pritisak na tjemenu. Ništa nije znao o leukemiji,
osim da je to stručan, medicinski naziv za nekakav užas koji buja u krvi. Zašto baš ona, sijevne mu
glavom pitanje kakva valjda postavljaju sebi svi ljudi suo čeni s takvom strahotom.
– I ti to... tako mimo... – ugrize se za usnu, strog o pog ledavši bivšu ženu.
Lidija pokrije lice rukama i zaplače.
– Valjda nije, valjda nije... – ponavljala je uporno, onako za sebe, baš kao da njeg a nema u blizi-
ni.
– Smir i se! – uhvati je Nikola za ruku, čudeći se i sam osjećaju što ga je prouzr očio ovaj već za-
bor avljeni dodir.
– Maloprije si mi zamjer io što sam mirna – odvrati ona brišući suze. – Ne treba misliti na to. Li-
ječnik je rekao da za sada na najg or u var ijantu ne treba misliti. Valjda će sve biti u redu...
– Valjda će sve biti u redu – ponovi on kao da moli, kao da se zavjetuje.
– Vaše piće – reče konobar i stavi čaše pred njih, premda su oni već bili zabor avili što su nar uči-
li.
Banić plati, pomogne Lidiji da se obuče i povede je prema izlazu. Piće nisu ni taknuli. Stajali su
još neko vrijeme vani, svejednako šuteći, baš kao da se boje prozbor iti o užasu koji ih je načas pono-
vo zbližio.
– Kako se to dobije? – prekine on tišinu.
– Pitaš kao klinac! – prekor i ga ona. – Tko to zna! Jedino što mi je poznato jest da može nastati
kao posljedica radijacije. Kad se dog odilo ono sa Černobilom, sjećam se da su rekli kako će u nar ed-
nim godinama u Sjevernoj i Srednjoj Evropi biti nekoliko tisuća više oboljelih od leukemije. Samo
što se ni za jedan pojedinačni slučaj ta veza ne može dokazati.
– Zašto bi se i dokazivala? – zamisli se on. – Kakva kor ist od toga? Dokazivati je trebalo prije.
– Kako prije?
– Prije no što su počeli graditi te nuklearne sablasti – ravnodušno će Nikola, tražeći nešto po
džepovima. – Izg leda da sam u lokalu zabor avio cig ar ete.
– Nikakva šteta! Mislim da u posljednje vrijeme ionako previše pušiš. A čula sam i da...
– Čula si valjda da pijem? – prekine je on.
– Pa, piješ li?
– Ne! – slaže on odlučno.
Ona ga zag onetno pog leda, a onda se okrene i lag ano pođe prema kolima. On krene za njom,
premda se njeg ova »četvorka« nalazila na drug om kraju parkir ališta.
– Poslije Nove godine preselit ćemo se k Josipu. To sam ti već rekla – reče ona, ne okrećući se.
Ćutjela je da je pošao za njom.
– To je u redu.
– A malu ćeš vidjeti čim joj bude bolje. Ili, ako želiš, navrati...
– Da navratim kod Tamar ina?! – začudi se Nikola i zastane načas.
– A zašto ne? Pa, poznaješ ga isto kao i ja. Igrali ste nog omet u školskom timu.
– Jesmo – zamisli se Nikola. – Ali on je bio čisti pacer. Zbog njeg ovog smo autog ola ispali iz
gradskog prvenstva.
Lidija se nasmije i zastane por ed crnog BMW-a.
– Vidiš, moj crveni buržuj ima pravi mali dvor ac na kotačima – reče ona blag o zločestim gla-
som i namigne mu. On se nasmije; znao je da njoj takva kola nikad nisu predstavljala ništa bitno u ži-
votu, te da je BMW zadnja stvar radi koje bi se udala za Tamar ina. I prije no što će zatvor iti vrata
automobila, on joj mahne i podigne uvis obje ruke sa stisnutim palčevima.
– Ta stvar s malom će biti u redu!
Ona mu odmahne i pokaže kako i sama stišće palčeve.
Nešto poslije dvanaest inspektor Banić uspinjao se stubištem prema svom uredu na drug om katu.
Bio je duboko onespokojen onim što mu je bivša žena kazala, tako da nije ni primijetio koleg u Ko-
mar a koji je stajao na odmor ištu prvog kata.
– Što je? Oslijepio si? – presretne ga Komar.
Banić zastane.
– Gotovo je drug arsko veče?
– Za tebe je gotovo prije no što je i počelo – reče Komar. – Možeš se slobodno vratiti dolje. Is-
pred ulaza te već čekaju dečki s kolima.
– Nekom je obijena špajza? – ironično će Banić.
– Samo se ti zajebavaj! Imaš zanimljivu izložbu na pruzi por ed Aleje Bologne. Dva lijepa leša na
pružnom nasipu. Maloprije nas je pozvao dežurni pozornik.
– Hoćeš reći da Delić šalje mene da...
– Kadrovska stiska, star i moj – nasmije se Komar i nemoćno rašir i ruke, kao da mu ni samom
nije jasno zbog kog vrag a Delić šalje u vatru čovjeka koji više ne uživa povjer enje.
3.
U jedan poslije podne, dan prije Star e godine, promet u Aleji Bologne bio je izuzetno gust. Ko-
lonu vozila, kojima su se ljudi, završivši posao toga dana po našem običaju mnog o ranije, vraćali u
prig radska naselja, uspor avala je gusta nezdrava mag la, kao i snijeg što je cestu učinio opasno skli-
skom. Sjedeći na stražnjem sjedalu službenog automobila, inspektor Banić slušao je kako spiker na
radiju govor i da je količina sumpornog dio ksida u zraku danas bila desetak puta veća od dopuštenog
maksimuma, te kako se o tome kada će se razići mag la ne može ništa pouzdano reći. Vozač je uklju-
čio sir enu i treptavo svjetlo, i sredinom ceste počeo zao bilaziti vozila što su se vukla i svaki čas zas-
tajkivala. Nakon nekog vremena skrenuli su na pločnik i zaustavili vozilo iza plavog milicijskog gol-
fa koji ih je tu čekao.
Misleći da se zacijelo radi o kakvoj rutinskoj nesreći, Banić je preko volje izašao iz automobila,
prešao cestu i zaputio se prema milicio ner u koji je otkrio leševe.
– Vjer ojatno su pali iz vlaka – rekao je milicio ner i rukom pokazao put zabjeljenog, niskog
pružnog nasipa.
Ne odg ovor ivši ništa, Banić polako krene prema nastradalima. Na nog ama je imao niske cipele,
a snijeg na nasipu bio je već toliko dubok da su mu se čar ape brzo ovlažile. Za Banićem je skakutao
Zor an, jedan od najmlađih ljudi u službi, a za Zor anom i milicio ner koji ih je dovezao do ovog mjes-
ta.
Prvi je čovjek ležao pola metra od prug e, lica okrenuta prema tlu, rašir enih ruku i nogu. Bio je
obučen u smeđi kožni kaput i smeđe hlače. Kosa mu je već bila vlažna od snijeg a, a desna noga bosa.
Nekoliko metar a dalje, prema cesti, ležao je njeg ov smeđi šešir, a odmah do šešir a i desna cipela
puna snijeg a.
– Gdje je drug i? – upita Banić, tražeći po džepu kutiju s cig ar etama. Sjeti se da ju je zabor avio u
Šumskom dvor u.
– Dolje, tridesetak metar a dalje. Ne vidi se od mag le – odvrati milicio ner i hukne u ruke, promr-
zao od čekanja.
Banić polako krene dok je Zor an trčkar ao oko prvog lesa, slikajući ga s različitih strana.
– Zor ane, pokupite sve iz džepova i stavite u koferčić – dobaci mu Banić, gubeći se u mag li.
Drug i leš ležao je mnog o dalje od prug e, bar em pet-šest metar a, a po položaju u kojem se nala-
zio dalo se naslutiti da se po padu iz vlaka kotrljao. Ležao je na leđima, jedna mu je ruka bila pod gla-
vom, drug a pod leđima, dok su mu noge bile čudno skvrčene. Lice mu je bilo zasuto pahuljicama sni-
jeg a, tako da Banić nije mog ao nazr eti kakav je izr az imao u času smrti.
– Sranje je ovo slikanje po mag li – gunđao je Zor an, namještajući blendu foto-apar ata.
– Jeste li pretražili džepove? – upita ga inspektor.
– Eno, Marko to radi. Nego, inspektor e, tri godine smo već u istom odjelu, a još smo uvijek na
»vi«...
– Zor ane, imate li možda cig ar etu? – prekine ga Banić.
Zor an izvadi kutiju Drine, a Banić izvuče dvije cig ar ete, jednu zapali, a drug u spremi u džep.
Iz mag le dotrči milicio ner Marko s kovčežićem u kojem se truckalo sve što je pronašao u mr-
tvačevim džepovima.
– Ovaj je imao dokumente. Zvao se Jur ag a... Jur ag a... čekajte da provjer im – dahtao je milici-
oner.
– Ništa ti ne provjer avaj! – zaustavi ga Banić, pa se sagne do leša koji je ležao podalje od prug e.
Dlanom mu lag ano obriše snijeg s lica, a onda zastane i dobro promotri mrtvaca. Bio je to pris-
tao, crnomanjast čovjek, grubih crta lica, zacijelo Banićevih godina.
– Čudno – promrmlja inspektor.
– Što je čudno? – približi se Zor an, misleći da je inspektor pronašao nešto važno i u istražnom
smislu kor isno.
– Čudno kako se hladno, mrtvo lice pod prstima uopće ne doima kao ljudska tvar – zamišljenim
će glasom Banić. – Zor ane, otkako radite, jeste li kad taknuli mrtvaca?
– Dva, ili tri puta – izusti Zor an, svladavajući gađenje. Spadao je u one mlade koji još mogu ga-
jiti iluziju o »ljepotama službe«.
– Ovaj nema ni lične ni pasoša – čudio se Marko, pretresajući mrtvaca.
– Pazi da ne pomiješaš stvar i! – upozor i ga inspektor.
– Pa, ovo od ovog a ide u drug u vrećicu – nije se dao milicio ner Marko, sig ur an u vlastitu
umješnost. – Ti vrag a, ovaj je fino pušio, a ne ko ja – doda milicio ner, trpajući u vrećicu uvozni pa-
ketić Marlbor oa.
– Bez subjektivnih opaski! – primijeti Banić, a Marko ga pog leda kao da mu nije jasno na šta bi
se trebala odnositi ta opaska o opaskama.
– Snijeg je pokrio sve trag ove, mora da su već dosta dugo ovdje. Ali, sva je prilika da su pali iz
vlaka.
– Vidim – promrmlja Banić, otpuhujući dim pomiješan s toplim dahom. – Čudno je što ih tako
dugo nitko nije primijetio. Ovuda prolazi dosta automobila.
– Valjda zbog mag le – reče Zor an, pocupkujući od hladnoće.
Banić se sagne prema svom mrtvom vršnjaku, otkopča mu kaput i pog leda podstavu. Zatim mu
pridigne glavu i pog leda okovratnik košulje, a na koncu mu izuje cipele i stane im razg ledati unutraš-
njost. Zor an priđe bliže, zainter esir an Banićevom pretrag om.
– Zor ane – reče mu inspektor, i ne pog ledavši ga. – Skoknite do onog prvog i provjer ite je li i na
njemu sve strano.
– Kako?
– Tako! Što se čudite? Provjer ite je li obučen u stranu robu. Ovaj ovdje ima njemački kaput, tali-
jansku košulju i cipele.
Zor an klimne glavom i vrati se niz prug u, nestajući u mag li. Iz nevidjelice, uz tutanj i šištanje,
projur i lokomotiva, vukući neveliku ter etnu kompoziciju. Na tren primijetiše začuđeno lice strojovo-
đe koji je promatrao što se to dog ađa uz prug u.
– Vi, vi! – vikne inspektor prema milicio ner u koji ih je obavijestio o dog ađaju.
– Molim – odvrati ovaj i priđe bliže.
– Tko ih je pronašao?
– Dva pružna radnika. Imam njihove podatke.
– A kada?
– Što, kada?
– Kad su ih pronašli?
– Oko pola jedanaest.
– A koliko je vlakova prošlo od... recimo... od jutra do pola jedanaest?
– A tko će to znati!– počeše se milicio ner po tjemenu.
– To valjda treba pitati one iz ŽTP-a.
– I onaj je u uvoznoj robi! – trčao je prema njima Zor an. – Uglavnom njemačkoj...
– Zor ane, a zašto mislite da je to uvozna roba? – zapita ga Banić.
– Pa, njemačka roba je uvozna roba!?
– Osim ako nije kupljena u Njemačkoj – primijeti Banić, tražeći po džepovima preo stalu cig ar e-
tu. – Zor ane, mislim da sam polomio vašu cig ar etu. Možete li mi ponuditi još jednu?
– Zašto me stalno oslovljavate sa Zor ane? Zor ane ovo, Zor ane ono... – upita Zor an, nudeći mu
cig ar etu. Banić ponovo uze dvije, jednu zapali, a drug u spremi za poslije.
– Pa, zovete se Zor an.
– Zovem se, ali... – zaustio je da kaže nešto, ali mu je inspektor već okrenuo leđa i krenuo natrag
prema prvom lešu. Zor an i oba milicio ner a krenuše za njim, ali se on izg ubi u mag li. Kad su ga susti-
gli, već je čučao por ed leša i podizao nešto iz snijeg a.
– Ovo ste previdjeli – rekao je, pružajući Marku plastičnu injekciju sa špricom. – Ležala je tu
por ed njeg a.
– To su sig urno bili narkomani – poduzetno će milicio ner. – Drog ir ali su se u vlaku, pa ispali.
Banić se nasmije i pog leda ga malo bolje. Sad je vidio da je mladić, gotovo dijete. Mog ao je
imati dvadesetak godina, možda i osamnaest. Još jučer mora da je sjedio u školskoj klupi i biflao
gradivo što će mu tako rijetko kor istiti.
– To ste učili u školi? – zag onetnim će glasom inspektor.
– Da. Učili smo sve o narkomanima. Ovi mora da su bili oni najg or i, koji se fiksaju jednom
špricom. A to je nezdravo jer se može dobiti sida...
– Da, da... – zamisli se Banić. – A što ako nisu bili narkomani, nego dijabetičar i? Sir omašni dija-
betičar i s jednom špricom?
Mladić se zbuni, vidjelo se da po glavi trag a za značenjem riječi »dijabetičar i«.
– Ima nešto u njoj – umiješa se Marko, podižući injekciju uvis i promatrajući je prema svjetlu.
– Ne igraj se time, nego je lijepo spremi. Ne znaš što držiš u ruci – prekor i ga Banić.
– Pa, injekciju?! – zbuni se Marko.
Banić se okrene i pođe prema cesti.
– Kamo ćete, inspektor e? – vikne za njim Zor an.
Inspektor zastane načas.
– Čekat ću vas u uredu. Pretražite još ter en, a leševe pošaljite u prosektur u. Neka liječnik odmah
utvrdi ima li kakvih povreda, kada i kako je nastupila smrt, i ostalo... Pa, znate što vam je posao! Pro-
nađene stvar i mi odmah donesite. Fotosi mogu i kasnije; to me za sada ne zanima...
– Ali, kako ćete natrag? Kola trebaju meni i Marku.
– Mali će me odvesti – odvrati Banić, a onda se okrene milicijskom brucošu: – Hajde, sine, od-
bacit ćeš me u grad!
U tri poslije podne sjedio je inspektor Banić za svojim radnim stolom, s čije je drug e strane sta-
jao Zor an koji je iz vrećice vadio stvar i pronađene kod pokojnika.
– Onom prvom u džepu je bio pasoš. Zove se Stanko Jur ag a.
– Zvao se! – ispravi ga Banić, a onda podigne slušalicu i okrene dva broja.
– Pronađite mi podatke o Stanku Jur ag i s prebivalištem u Zag rebu. Broj pasoša vam je...
Izdiktir a brzo adresu i sve što se dalo pročitati u dokumentu, a onda doda da mu podaci trebaju
istog časa.
Zor an je završio svoj posao; na stolu su bile dvije hrpice s raznor aznim osobnim predmetima i
drug im koještar ijama.
U Jur ag inoj odjeći, osim pasoša, pronađena je avio nska karta Zag reb-Frankfurt, s datumom šesti
siječnja, zatim nož čija je namjena bila dvojbena, jer nije podsjećao na noževe kakvi se kor iste u
obračunima, potom paketić prezervativa, žvakaće gume, mala bater ijska svjetiljka, ključevi od kola,
smotak sa tri tisuće njemačkih mar aka, papir ić s nekim računom na mali dinarski iznos i kemijska
olovka kakva se može kupiti na svakom kio sku. Jasno, uza sve ovo ležala je i injekcija koju je Banić
pronašao u snijeg u.
Hrpica stvar i što su pripadale onom drug om mrtvacu bila je još trivijalnija: paketić uvoznih ci-
gar eta, smotak papirnatih mar amica, uputa za rukovanje JVC video-kamer om i jeftin plinski upaljač s
log otipom PLIVA. Nikakvog osobnog dokumenta nije imao uza se, tako da mu se identitet nije mo-
gao utvrditi.
U razg ledanju mršava plijena prekine ih kucanje na vratima. U sobu uđe momak iz foto-labor a-
tor ija i pred Zor ana spusti fascikl s netom razvijenim fotosima.
– Rekli ste da nije hitno – tiho će Zor an.
Banić bez riječi uze fascikl i poče razg ledavati velike crno-bijele fotog rafije, a onda izdvoji dvi-
je. Zor an radoznalo zavir i i shvati da se radi o dva portreta nastradalih neznanaca.
– Koji je Jur ag a? – upita Banić.
– Ovaj desni.
Banić mu pruži lijevu fotog rafiju.
– Dobro. O ovom ne znamo baš ništa. Dajte odmah da mu se fotog rafija objavi u novinama.
Onaj uobičajen tekst: mole se svi oni koji nešto znaju... Neka izađe u sutrašnjem broju i prvog dana
nakon praznika.
– Bojim se da sutra neće stići. »Večernjak« je sig urno već u rotaciji.
– Dobro, onda u prva dva ili tri mog uća broja – reče inspektor, a Zor an uze fotos i brzo izađe.
Telefon na stolu zazvoni.
Inspektor podigne slušalicu i stane brzo zapisivati podatke o Stanku Jur ag i. Podataka je bilo
mnog o, uglavnom onih koji Banića uopće nisu zanimali. Nemajući živaca da sve to sluša, inspektor
prekine jednoličan, šuškav glas službenice i upita je da li su provjer ili ima li taj Jur ag a telefon. Služ-
benica mu izdiktir a telefonski broj, a Banić spusti slušalicu, premda je ona pokušavala još nešto reći.
Sada je trebalo nazvati rodbinu i upoznati je s tužnom činjenicom. Premišljao je časak-dva ne bi
li tu nezahvalnu dužnost prepustio Zor anu, a onda se ipak odluči, okrene tih šest brojeva i pričeka.
Na vratima se pojavi zajapur eno Zor anovo lice. Inspektor mu pokretom ruke pokaže kako treba
pospremiti tričar ije sa stola, što Zor an poče brže-bolje raditi.
Telefon je uporno zvonio, ali kod Jur ag inih, kako se činilo, nije bilo nikog kod kuće. Inspektor
spusti slušalicu na stol i pog leda Zor ana, koji je upravo dovršavao pospremanje:
– Zor ane, čeka vas mnog o posla. Podijelite ga sa Stipetićem. Nakon Nove godine hoću izvještaj,
liječničku ekspertizu, sadržaj injekcije, otiske prstiju, raspor ed prolaska vlakova, odaziv na novinsku
sliku, por ijeklo odjeće... znate već i sami što treba uraditi. Imate kompletan uvid. Krenite od pronađe-
nih činjenica i doznajte što više možete! Što se tiče Jur ag ine obitelji, ja ću ih osobno posjetiti.
Zor an je htio nešto reći, ali je inspektor uzeo slušalicu sa stola i prinio je uhu. Jur ag in telefon je
i dalje zvonio. S osjećajem olakšanja Banić spusti slušalicu, spremi papir ić s Jur ag inim brojem u
džep i krene prema vješalici na kojoj mu je visio kaput.
– Inspektor e! – zaustavi ga Zor an.
– Nešto nije jasno?
– Ne – nasmije se Zor an. – Htio sam vas ponuditi cig ar etom.
– Ah, da – rastreseno će inspektor. – Svakako! Potrošit ću vam još jednu.
Zor an mu uslužno pruži kutiju, a ovaj uze dvije cig ar ete i zamisli se malo, a potom mu drug u
vrati.
– To je valjda običan pad iz vlaka? – pog leda ga radoznalo Zor an, ali inspektor ništa ne odg ovo-
ri nego bez pozdrava napusti sobu.
Dvadesetak minuta kasnije, noseći bocu domaćeg vinjaka i šteku cig ar eta pod rukom, penjao se
stubama prema svom stanu koji se nalazio s dvor išne strane dvokatnice u Kosirnikovoj ulici. Otklju-
čao je elzet-bravu, ušao u hodnik, svukao cipele, a piće i cig ar ete ostavio na stolčiću pokraj telefona.
Stan je bio nevelik, jednoiposoban, sve prije nego luksuzan, i poprilično zapušten. Namještaj je
bio dobar, zidovi svježe okrečeni, ali je sve odisalo samačkom tug om i poslovičnom neurednošću
rastavljena muškarca. Sobe su gledale na dvor ište, ali su kuhinjica i kupao nica bile okrenute prema
Jelenovcu, velikom, zelenom, brežuljkastom parku, oko čije se sulude urbanizacije vodio pravi mali
rat.
Uključio je gramofon i počeo prekopavati po nevelikoj kolekciji ploča, koje je rijetko imao vre-
mena slušati. Većinu ploča kupio je bio još u studentskim danima kad mu se džez činio nezao bilaznim
dodatkom pravom životu. Izvukao je jednu prastar u ploču Milesa Daviesa i Johna Coltranea, stavio je
na loš gramofon i stao slušati kako se kroz more šumova oštećena vinila probija zag onetan dijalog
Milesove trube i Coltraneo va tenor-saksofona. Sjeti se kako je u davnim studentskim danima, kada je
ploča bila luksuz i privileg ij, nabavio ovo izdanje baš radi Coltraneo va saksofona, visokoparno i po-
malo naduto tvrdeći kako je saksofon jedini instrument koji umije govor iti složenošću ljudskog jezi-
ka.
Pojača zvuk, a onda baci kaput preko fotelje, zavali se u trosjed, napipa na stolčiću neopranu
čašu i natoči je do vrha. Prvim vinjakom proprao je usta, u drug om je tek uživao. Potom zapali i, s ci-
gar etom u ustima, vrati se u predsoblje da nazove obitelj Jur ag u. Telefon je i dalje bio nijem. Vrati se
u sobu, natoči još jednu čašu, potraži u reg alu Klaićev Rječnik stranih riječi, pa se ponovo zavali. Pod
slovom »l« stajalo je da je leukemija bjelokrvnost, bolest krvi kod koje se stvar a vrlo mnog o bijelih
krvnih tjelešaca na štetu crvenih.
– Drek! – promrmlja polug lasno, čudeći se kako rječnici kor iste tek onda kad ti ne trebaju, a kad
ti stvarno trebaju, onda iz njih ništa ne možeš saznati.
Vrati se telefonu i nazove star og prijatelja Prpića, drug a iz školske klupe, koji je, unatoč lošim
prognozama okoline, uspio završiti medicinu i zaposliti se u nekom domu zdravlja.
Milesova truba imala je preciznost i dojmljivost pravog genija, ali joj je nedostajala tur obnost
jednog Cheta Baker a, pomisli, slušajući kako telefon u Prpićevom stanu ravnomjerno odzvanja.
– Star i, otkako se nismo čuli! – radovao se Prpić, ili je hinio da se raduje. A onda ga upozor i: –
Što ti to grmi u stanu? Jedva te čujem. Da ne slušaš opet džez?
– Tako nekako. Nakon mnog o vremena.
– Jebo te! Ti si jedini policajac koji uživa u Charlieu Parker u i Art Tatumu. Neki dan sam to pri-
čao u jednom društvu, pa mi nisu vjer ovali. Daj, stišaj to, da te bolje čujem!
Inspektor Banić opsuje u sebi, vrati se i ugasi gramofon. Taj Prpić zezao se s njeg ovim ukusom,
a sam je, upar ađen i sa čistim »untervešom«, odlazio na koncerte Ter eze Kesovije i Nede Ukraden.
– Sad je u redu – začuje se Prpićev glas. – Reci, zašto si me zvao?
– Trebam te... zbog... – zaplitao se Banić.
– No, zašto?
– Da mi nešto kažeš. Stručna informacija.
– Oho! Pucaj! – cokne jezikom Prpić, kao da ga baš veseli što može pomoći star om drug u iz
školske klupe.
– Što je to leukemija?
S drug e strane nastane tajac.
– Čemu ti takva informacija? Imaš leukemiju?
– Ma, ne, ne – zbuni se Banić, sig ur an da bi sam radije dobio deset leukemija no da se na ovakav
način mora brinuti za kćerku. – Samo me zanima.
– Dobro, star i, kakva sad jebena leukemija? Ima ti puno leukemija. Imaš akutnu i kroničnu limfa-
tičku leukemiju, zatim mijeloblastičnu, pa mijelocitnu leukemiju...
– Za boga milog a, reci mi što je leukemija i ne drži mi predavanje!
– Jebo te! Ti baš imaš ton policijskog inspektor a! Akutna leukemija je bolest hematopoetskih or-
gana s prolifer acijom abnormalnih leukocita... prir oda bolesti je neoplastička i...
Ostao je idio t, mislio je Banić, podbočivši se o okvir ulaznih vrata, slušajući kako ga Prpić zasi-
pa nejasnim latinskim terminima od kojih znaš samo sve manje i manje.
– Slušaj, ako se kod nekog od tvojih sumnja na to, mor aš mi kazati da li je ustanovljena normo-
citna normokromna anemija. Ako je nalaz dvojben, bilo bi dobro napraviti rendg enog rafiju da se
vidi ima li osteo por oze ili osteo lize...
– Može li se to izliječiti? – prekine ga Banić uzr ujanim glasom.
– Pa, liječi se... prognoze nisu baš... slušaj, u jednoj sam amer ičkoj knjizi pronašao da kod poje-
dinih bolesnika nije bilo remisije deset ili čak petnaest godina...
– Remisije?! – začudi se Banić.
– Pa, bog amu, znaš valjda što je remisija... ovako, traži da se svakako napravi punktat koštane
srži...
– Punktat – reče Banić onako za sebe, rastreseno, pa spusti slušalicu i vrati se u sobu kako bi po-
pio još malo vinjaka. Ne razumiješ se ti u remisije i punktate, govor io je samom sebi, zato što si pos-
tao solo-trinker! Otpije malo, a onda krene u kuhinju ne bi li si spravio kakvu prir učnu večer icu. Od
kuhinjskih mu se mir isa podigne nešto u želucu i on se vrati do telefona. Začudo, papir ić s Jur ag inim
brojem nije mor ao vaditi iz džepa jer ga je bio upamtio.
Nazove i pričeka. S drug e strane javi se ženski glas, priprost, seljački, pomalo nazalan:
– Izvol’te.
– Molim vas, je li to stan Stanka Jur ag e, rođenog 1944. s bor avištem u Zag rebu neprekidno od
1966..?
Zastane, pokušavajući se prisjetiti ostalih podataka.
– Neg’ šta da je – odvrati žena.
– Vi ste mu žena... suprug a?
– Bila sam.
– Znači, razveli ste se?
– Nismo! Slušajte, ko ste vi i šta ‘oćete?
– Inspektor Banić – zbuni se on ženinim odg ovor ima i po sjećanju još jednom pretrese sve što
mu je službenica javila o Jur ag i. – Oprostite, gospođo, htio sam vas obavijestiti da je vaš muž, to jest
Stanko Jur ag a, da je stradao... da je mrtav...
– Koji vam je vrag? – začudi se žena, koju Jur ag ina smrt očito nije dirnula. – Zašto se šalite na
takav način?
– Ne šalim se. Stanko Jur ag a je stvarno stradao...
– Pa to znam! – izder e se žena.
– Kako znate? – začudi se Banić, razmišljajući nije li možda preuzetni Zor an nešto uradio.
– Kako ne bih znala, budalo! Moj muž je stradao prije osam godina. To je valjda dosta vremena
da se sazna – vikne ženska i ljutito tresne slušalicom.
4.
Prvog radnog dana nakon novog odišnjih blagdana, u jedanaest prije podne, na vratima Banićeva
ureda pojavili su se povisok četrdesetg odišnjak u dug om crnom kaputu i sasvim mlada djevojka,
sportski odjevena, sa smiješnom skijaškom kapom na glavi. U muškarcu je Banić ubrzo prepoznao
novinarskog lisca Santinija, neugodnog tipa, koji je volio kopkati po tuđem prljavom rublju, čiji su
članci i polemike počesto prer astali u prave afer e. Te afer e završavale bi dvojako; ili bi prozvana
osoba doživjela naprasan prekid kar ijer e, ili bi Santini bivao kratkor očno suspendir an. Dakle, spadao
je u ljude spram kakvih je stav redakcije podijeljen, jer donose isto onoliko kor isti koliko i štete.
Premda je to bilo suvišno, Santini se predstavi, a predstavi i svoju djevojku Mateju Gašpar, dvadeset-
petg odišnju apsolventicu arheo log ije.
– Došli smo zbog toga što je moja djevojka u današnjim novinama prepoznala sliku stanovitog
muškarca s kojim je...
– S kojim sam provela večer – objasni Mateja.
– I noć – ljutitim će glasom Santini, pog ledavši je pog ledom punim ljubomorne srdžbe.
Banić ih začuđeno pog leda, a onda iz ladice stola izvuče fotos kakav je objavljen u novinama.
– Mislite li na ovog? – upita.
Mateja uze sliku, dobro je pog leda i načas žmirne, a onda vrati sliku na inspektor ov stol.
– Da. On se zove... zvao se Keller. Bruno Keller. Tvrdio je da je por ijeklom odavde, ali da je nje-
mački državljanin.
– Mislite li da je uistinu bio njemački državljanin?
– Ne znam. Mog uće je. Prije no što je otišao, nazvao je nekog i govor io perfektnim njemačkim.
– Kako znaš da je govor io perfektnim njemačkim kad ti ne govor iš njemački? – umiješa se San-
tini.
– Znam valjda kako zvuči perfektan njemački! – razljuti se djevojka. – To nije stvar poznavanja
jezika nego sluha. Misliš, ako ti govor iš njemački, da nitko drug i...
– Dobro, dobro! – pokušavao ih je umir iti inspektor, usput zapisujući Keller ovo ime na čist list
papir a što ga je istrg ao iz bloka. – Ispričajte mi polako sve što se zbilo. Od trena kad ste ga upoznali,
pa sve do...
– I ništa nemoj preskočiti! – obratio joj se pomalo zlobnim glasom Santini.
– Neću pred tobom! – odbrusi Mateja.
– Pa, rekla si da se nije zbilo ništa što ja ne bih smio znati – reče novinar.
Shvativši da ovako od razg ovor a neće biti ništa, Banić zamoli Santinija da pričeka vani. On se
začudi, stade oklijevati, ali naposljetku namrg ođena lica izađe napolje.
– Ljubomor an je? – priupita Banić, a ona klimne glavom.
I onda mu, dok je on nastojao pribilježiti sve što je držao važnim, ispriča kako je u Šestinskom
lag viću upoznala neobičnog, pomalo šašavog tipa, koji je tvrdio da je pobjeg ao iz ludnice, i koji se
bojao da ga prog one. Ispriča potom kako mu je sasvim nesmotreno dopustila da joj uđe u kuću i pre-
noći u kuhinji, te kako je ujutro za sobom sve pospremio i netrag om nestao. Na koncu izjavi kako se
strašno iznenadila i nasmrt preplašila kad je u jutrošnjim novinama vidjela sliku i doznala da je čudni
neznanac mrtav.
– Da li ga je tko ubio? – upita ona, premda je znala da je u ovakvim razg ovor ima inspektor taj
koji postavlja pitanja.
– Nema pouzdanih indicija – reče Banić rastreseno, zamišljeno. Matejina izjava djelovala mu je
strašno čudno, a od sveg najčudnija mu je bila priča o bijeg u iz ludnice. Potom zamoli djevojku da
mu još jednom opiše kako je izg ledalo mjesto što ga je pokojni Keller držao ludnicom. Ona je priča-
la, a on podvlačio ono što je već bio zapisao: putić što vodi u šumu, staza što se uspinje uz brdo, iz-
vor okružen brezama, zar avanak s napuštenim bunar om drvene nadstrešnice, stotinjak metar a istočno
– bar aka!
Zatim izvadi iz ladice fotog rafiju čovjeka uz čiji je leš pronađen pasoš na ime Jur ag a i stavi je
pred djevojku.
– Da li vam je poznato ovo lice?
– Ne! – odvrati ona nakon što je pažljivo preg ledala fotos. – Tko je to?
– Mislili smo da se zove Jur ag a, ali se izg leda tako ne zove – slegne Banić ramenima. – Nije
spominjao nikakvog Jur ag u?
– Nije spominjao nikog. Zapravo, govor ili smo nevezane gluposti i pili vino... i plesali... a onda
smo...
– Nije potrebno – reče Banić, osjećajući da će ona sada početi s istom pričom. Za razliku od ve-
ćine svojih koleg a, držao je da uporno ispitivanje o jednim te istim stvar ima ne vodi nikamo.
– I što vi mislite o svemu? – upita ga Mateja i radoznalo pog leda.
– Za sada ništa – tiho će on. Uistinu, u svemu što se zbilo nije se uopće snalazio. Dva leša, vjer o-
jatno lažan pasoš, bijeg iz ludnice, injekcija, njemačko državljanstvo... Stvar i se uopće nisu dale uslo-
žiti u suvisao niz, ali ga to nije previše zabrinjavalo. Spadao je u istražitelje koji rade polako i strplji-
vo, znajući da se s vremenom uspostavlja log ika i među prividno nespojivim činjenicama.
– Mog li biste mi pomoći – reče iznenada inspektor, značajno je pog ledavši.
Ona se razvedri, vjer ojatno joj je godilo što Banić drži da bi mog la biti od kor isti.
– Kako?
– Lijepo – nastavi on mirnim glasom. – Otiđite kući i detaljno preg ledajte čitav stan. Kutak po
kutak, stvarčicu po stvarčicu. Izdvojite sve ono čemu ne možete utvrditi por ijeklo...
– Mislite, ono što je Keller mog ao izg ubiti? – snađe se ona.
– Tako je! – Evo vam moja posjetnica. Pronađete li štog od, odmah me nazovite.
– Znači li to da sada mogu ići? – upita ga ustajući.
– Znači! Dajte mi još vašu adresu i telefonski broj. Nije isključeno da ću vam nar ednih dana mo-
rati postaviti još po koje pitanje.
Mateja uze komadić papir a i olovku, napiše svoje podatke i pruži to inspektor u.
– Zgodno – nasmije se on. – Pa mi smo gotovo susjedi. Vi ste u Herceg ovačkoj, a ja u Kosirni-
kovoj.
Ona navuče smiješnu kapicu, nasmije se i izađe napolje, a inspektor se vrati do stola i zapali ci-
gar etu. Lidija je imala pravo, stvarno pretjer uje s cig ar etama.
Nalakti se, čela oslonjena o dlanove; činilo mu se da će mu glava prsnuti. Novog odišnje je blag-
dane proveo kod kuće, sasvim sam, ali je, čini se, previše pio. Samačke cuge, tumačio mu je svoje-
dobno Komar, djeluju dvostruko pog ubnije na org anizam od onih veseljačkih, društvenih.
Popije plivadon, a onda nazove bivšu ženu. Na Britancu nije bilo nikog; telefon je zvonio dugo,
otegnuto, nekako šuplje, a slušalicu nitko nije podizao. Možda su se već preselili k Tamar inu, pomisli
i još se više oner aspoloži. Znao je da Tamar in ima stančug u u Kamaufovoj ulici, u takozvanim »ka-
drovskim stambenim interpolacijama«, ali mu se nije dalo tražiti njeg ov broj i provjer avati kako je
mala. Ponajviše se bojao da bi Tamar in mog ao podići slušalicu, prepoznati mu glas i srdačno reći:
»Zdravo, star a lafčino!« U tom slučaju uzmaka ne bi bilo: mor ao bi uljudno razg ovar ati s novim oda-
branikom bivše žene.
Na vratima ureda pojavi se raspoloženi Stipetić.
– Ti boga! Da ste samo vidjeli, inspektor e! Ovo dvoje su se tu na hodniku tako isposvađali da mu
je mala opalila takvu šamarčinu da mu je pala ona pederska francuska kapica.
– Zašto su se svađali?
– Ne znam – zbuni se Stipetić. – Učinilo mi se da je on zajebava da je s nekim provela noć... Valj-
da je ljubomor an. Bedak! Pa svakom se može dog oditi da ga ženska izg ustir a i zamijeni s drug im...
Banić ga značajno pog leda, gotovo sig ur an da je primjedba bila sračunata. Stipetić zastane, a
onda odmah prijeđe na drug u temu:
– Provjer io sam Jur ag in pasoš. Pasoš je orig inalan, ali je slika zamijenjena, a žig krivotvor en.
Dosta slab rad, već se pod povećalom sve otkrije. Pravi Stanko Jur ag a stvarno je stradao prije osam
godina u sudar u kamio na i osobnog automobila. Jur ag ina žena nema pojma kako je nestao njeg ov
pasoš, ali se kune da ga nakon muževe smrti nije vidjela. No, dakle, stvar je jasna. Netko se dokopao
pasoša i unutra ubacio sliku. Odnio sam pasoš Jur ag inoj ženi i pokazao joj ga. Nema pojma čija je
slika u njemu. Zna samo da to nije njen muž. Uostalom...
– Što uostalom? – upita Banić, vidjevši da je Stipetić malo zastao.
– Zdenka vam je htjela reći da je Jur ag a stradao prije osam godina, ali vi niste imali strpljenja
slušati. Spustili ste slušalicu. Da ste bili pažljiviji...
– Nije na tebi da procjenjuješ stupanj moje pažnje! – prekine ga Banić ljutito. – Evo ti novi po-
sao! Provjer i nije li u kojem od zag rebačkih hotela odsjeo njemački državljanin Bruno Keller.
– Dakle, više nije Jur ag a nego Keller?
– Ne! – ispravi ga inspektor. – Keller je ovaj čiju smo sliku objavili u novinama, a o identitetu
onog koji je trebao biti Jur ag a sam ćeš se pobrinuti.
– Kako?
– Ponovit ćeš čitavu stvar. Dat ćeš da se objavi slika u novinama.
– A što ako ni ovaj nije Keller, kao što onaj nije Jur ag a? Hoćemo li rezervir ati po četvrt stranice
u novinama i objavljivati fotose dok se netko ne javi?
Inspektor ga ljutito pog leda, a Stipetić se brzo izg ubi. Bio je to njeg ov tradicio nalni stil zbog ko-
jeg ga nitko na odjelu nije previše volio. Podići prašinu, a onda podviti rep i nestati.
U dva poslije podne Banić je zaustavio svoja privatna kola pred ulazom u Esplanadu, jer je Sti-
petić brzo otkrio da je baš ovdje odsjeo gost Bruno Keller. Inspektor ova neugledna »četvorka« tužno
je djelovala ispred velebnog hotela pred čijim su se ulazom zaustavljala razvikana, eleg antna čudesa
automobilske industrije. Jedan od recepcio ner a nevoljko je pristao otvor iti Keller ovu sobu, unatoč
tome što mu je Banić pokazao službenu iskaznicu. Čini se da je presudno bilo to što je gost stradao,
pa se njeg ovo dalje uzurpir anje sobe u profesio nalnom smislu držalo neopravdanim.
Hotelski službenik je bez riječi otvor io vrata sobe i pustio inspektor a da uđe, a onda i sam ušao,
stao metar-dva iza inspektor a, kao da će pomno nadg ledati njeg ov rad. Banić zabije ruke u džepove,
zastane časak-dva, premišljajući da li da udalji radoznala recepcio ner a ili da se uopće ne obazir e na
njeg ovu nazočnost. Tko zna koliko bi tako premišljao da se na vratima nije pojavio trbušast mladić u
skupoj, ali pomalo smiješnoj bundi, s cig ar om u ustima. Debeljko se prvo iznenadio, a onda, shvativ-
ši valjda što se dog ađa, ljutito viknuo:
– Was heisst das?1
– Der Herr kommt von der Polizei2 – tiho će recepcio ner, sav crven u licu.
– Verdammter Polizeistaat! Man kann sich nicht aus dem Zimmer rühren, ohne dass das Zimmer
durchsucht wird!3
– Što kaže? – okrene se Banić recepcio ner u. Nije razumio njemački ali je razumio strančevu
ljutnju.
– Gospodin se jako ljuti što mu upadate u sobu. Kaže da to dolikuje jug oslavenskom policijskom
režimu.
– A tko je on?
– Kako tko? Valjda gospodin Keller! Ah, kako vas nije stid, druže inspektor e, tvrdili ste da je
mrtav i tako me obmanuli!
Debeljko priđe Baniću i unese mu se u lice. Imao je nadutu sig urnost bog ata zapadnjaka, koji se
ne da zezati od balkanskih primitivaca i sir omaha. Gotovo da se der ao:
– Haben Sie einen Durchsuchungsbefehl? Wissen Sie, dass Sie nicht das Recht haben, mein Zim-
mer zu durchsuchen, ohne dass ein Beamter des deutschen Konsulats anwesend ist? Ich werde mich
beim deutschen Konsulat und ihrem Innenministerium beschweren.4
– Gospodin će se požaliti njemačkom konzulatu – reče tiho recepcio ner, ne čekajući da ga Banić
zamoli da prevede.
– A, budite uvjer eni, i hotel će uložiti prig ovor kod vaših pretpostavljenih.
– Ich bin ein angesehener deutscher Geschäftsmann5
– On je ugledni njemački trg ovac!
– Banić shvati što se zbilo. U Njemačkoj zacijelo ima mnog o ljudi koji se zovu Bruno Keller, a
za nevolju, u Zag rebu su se ovih dana zadesila dva. U govnima do vrata, pomisli Banić, ne znajući
kako da se izvuče iz nevolje.
– Enšuldig en – reče, ljut na vlastitu nesmotrenost i Stipetićevu površnost.
– Was »enšuldigen«! Das ist ein internationaler Skandal!6
Ne želeći više slušati dernjavu debelog napuhanka, koji je, na žalost, bio u pravu, Banić se okre-
ne i izađe napolje. Dok je sjedao u kola, bio je još uvijek uzbuđen i zajapur en, razmišljajući o tome
što ga čeka sutra, kad švapski idio t stvarno zatraži zaštitu od svog konzulata. A što će tek Delić reći!
Znao je da je u situaciji u kojoj si »gafove« poput ovog a ne može priuštiti.
Odlučio je da se ne vraća u ured. Krenuo je kući, ponadavši se da će se uz vinjak-dva smir iti. Za-
pravo, šta mi mogu, mislio je, zaustavljajući se u Kosirnikovoj – budu li me i dalje zezali, sam ću im
dati otkaz i otići u nekakve drug e poslovne vode. Već na stubištu je čuo kako mu telefon u stanu zvo-
ni. Otključao je vrata, ušao u predsoblje i podig ao slušalicu. S drug e strane bila je Mateja Gašpar.
– Vi ste, inspektor e Baniću?
Glas joj je djelovao nesig urno i uzr ujano.
– Da – odvrati on, pitajući se zbog čega ga zove.
– Zovem vas čitavu vječnost. Danas prije podne netko mi je upao u stan i sve ispretur ao. Nešto je
tražio.
– Odmah dolazim! – iznenadi se on. – Ništa ne dir ajte!
– Kako!? Ali, sve sam već pospremila.
– K vrag u! – razljuti se on. – Zar niste mog li pričekati?
– Pa, bio je strašan ner ed! Osim toga, zanimalo me da li je što nestalo, a to sam mog la utvrditi
tek ako sve stavim na svoje mjesto.
– Dobro, dobro, odmah ću skoknuti do vas – reče on, sjetivši se da ona stanuje tu u blizini.
Nije mu trebalo ni pet minuta, a već je zvonio na njenim vratima. Ona mu otvor i, lijepa i dotjer a-
na, utegnuta u laku svilenu kućnu haljinu. Dakle, pomisli on, ne samo da je stig la pospremiti stan
nego se uspjela i dotjer ati!
Inspektor skine kaput i uđe u sobu. Premda je i ona bila samac, za razliku od njeg ovog, njen je
stan odisao smir enim redom.
– Hoćete li što popiti? – upita ga ona nakon što je sjeo.
– Uopće ne pijem! – odmahne on rukom i poče se igrati praznom pepeljar om što je ležala na
staklenoj površini niskog stolića. Ona mu okrene leđa i natoči sebi čašu vina.
– Možda samo malo... prst... – tiho će on, očiju uprtih u njenu čašu. – Ali, ako biste imali nešto
jače...
Mateja se nasmije i iz kuhinje donese bocu prozirne finske votke.
– Kako je ušao? – upita inspektor, promatrajući kako kristalna tekućina ispunjava čašu.
– Ne znam. Kad sam se vratila, na vratima nisam ništa primijetila. Bila su zaključana. Nikakvih
trag ova nasilna otvar anja.
– Kakvu bravu imate?
– Dvije. Elzet i običnu. Pa zar niste i sami vidjeli kad ste ulazili? Mislila sam da vama kriminalis-
tima ništa ne može promaknuti.
On se gorko nasmije i otpije malo votke. Ovih mu je dana toliko toga promaklo da je po tome
znao da je u dozlabog a lošoj formi. Zreo za suspenziju!
– Osim vas, ima li još tko ključeve stana?
Ona malo por azmisli, a onda odmahne glavom.
– Čak ni Santini?
– On najmanje! – gotovo se naljuti Mateja. – Ljubomorni idio t!
– Vaša veza nije baš najsjajnija?
Ona prečuje njeg ovo pitanje, a on zao kruži prstom po rubu čaše. Onda se i sam postidi što je
postavio tako osobno pitanje. Pokuša popraviti dojam:
– Je li baš sve bilo ispretur ano?
– Zapravo, da... sve je bilo...
– Mislim – pokuša on objasniti zašto je to pitao – ako je samo određeni dio stana bio ispretur an,
možda bismo mog li zaključiti što je provalnik tražio. Gledajte, ako vam je ispretur ana kupao nica,
onda provalnik zacijelo nije tražio nikakve dokumente...
– Zašto?
– Pa, zato što – nasmije se on kao da se čudi što njoj to nije jasno – nitko ne drži dokumente u
kupao nici.
– A, tako! – shvati ona. – Ali, ne, meni je baš sve bilo ispretur ano. Čak i kupao nica. Zacijelo je
tražio još nešto osim onog a što je uzeo.
– Nešto je uzeo! – poskoči inspektor Banić.
– Da. Dođite da vidite – reče ona, ustajući od stola i prilazeći reg alu. – Gledajte, ovdje držim vi-
deo-rekorder i kazete. Trideset pet kazeta s filmovima. Uglavnom melodrame i jurnjave s nasiljem.
Uz njih je bila i jedna mala polusatna VHS kazeta. Znate, jedna od onih što se snimaju video-kame-
rom, a mogu se gledati tek kad se ulože u poseban uložak.
– Da, i... što se dog odilo? – nagne se nad policu gdje su stajale kazete.
– Sve su tu, osim te male. Nju je provalnik ukrao.
– A što je bilo na njoj? – nestrpljivo će inspektor.
– E, to je čudno – zamisli se ona. – Nikako mi nije jasno zbog čega bi nekom to trebalo. Na ka-
zeti je bila tridesetminutna gnjavaža... rođendan moga šestog odišnjeg nećaka.. .Bez veze!
5.
Inspektor Banić probudio se s teškim i neugodnim okusom duhana u ustima. Tek što je ustao, po-
čeo je razmišljati o neshvatljivim profesio nalnim pog reškama što ih je proteklih dana uradio. Nije do
kraja saslušao informacije radnice u administraciji, uznemir ivao je krivu osobu, nije provjer io po-
datke poslovično nepouzdanog Stipetića i upleo se u neovlašten pretres hotelske sobe stranog držav-
ljanina. Ipak, premda o njima nije rado razmišljao, nazir ao je uzr oke svojih propusta: od osobnog
nezadovoljstva svim i svačim pa do alkohola što ga je sve češće opominjao jutarnjim glavoboljama.
Nastavi li ovako, predmnijevao je, na nekom od nar ednih poslova skrhat će vrat. Jasno, ukoliko ga i u
tome ne spriječi suspenzija. Učini mu se da bi trebao nešto uraditi sa sobom, nešto radikalno... Možda
bi prvo trebao prekinuti s alkoholom. Oper e se i obuče tako hitro da se uspuhao i odluči izvesti jedan
prastar i pokus. Natoči čašu vinjaka, a onda je prinese ustima, zastane časkom, da bi na koncu netaknu-
to piće izlio u slivnik. Ponovi potom vježbu još nekoliko puta. Bio je dječački zadovoljan ishodom
vježbe, ali daleko od pomisli da se odvikao od pića. Izlije ostatak boce u čašu i pog leda je prema
svjetlu. Bila je ispunjena do polovice. Odluči još jednom iskušati vlastitu volju, ali onda shvati da za
takvo iskušenje nema dovoljno živaca. Ispije vinjak, a nakon toga ljutito tresne čašom o slivnik.
Čim se pojavio u uredu, rekoše mu da ga traži »gazda«. Gazda je bio familijar an naziv za pret-
postavljenog – drug a Delića. Jedva susprežući bijes, Delić mu spočitne da se od dobrog istražitelja
pretvor io u zadnjeg pacer a. U dug om solilokviju spominjao je razne neugodne stvar i poput disciplin-
ske komisije, suspenzije, otkaza, raspor eđivanja na drug e poslove i slično. Ono što ga je najviše rasr-
dilo bila je Banićeva nesmotrena akcija u Esplanadi, zbog koje je rano ujutro prosvjedovao Njemački
gener alni konzulat. Na koncu je tek nešto smir enijim glasom zatražio od Banića da mu objasni o
čemu se radi.
– Vjer ojatno rutinska stvar – preko volje će inspektor. – Pokušavao sam utvrditi identitet nastra-
dale osobe. Čini se da se radi o padu iz vlaka, ili o smrti prouzr očenoj udarcem vlaka.
– Ima li indicija za nešto teže? – upita ga Delić.
– Mislim da nema – polako će Banić, odlučivši prešutjeti provalu u stan Mateje Gašpar, provalu
koja je na slučaj bacala sasvim čudnu sjenku.
– Pa kog vrag a si onda upadao u hotelsku sobu? – ražesti se Delić. – Znaš kakvog ćemo sada
imati okapanja s tim konzulatom, a bogme i s našim sekretar ijatom. A ako stvar dopre do javnosti,
onda i ne znam... Pa, tebi je poznato da čitav niz publicista, demokrata i kojekakvih piskar ala jedva
čeka da nas raspali po novinama... Baniću, ozbiljno ću por azmisliti što ću s tobom uraditi, i hoćeš li
uopće raditi na toj stvar i...
– To ste i prošli put kazali – reče Banić, i sam se začudivši drskom tonu vlastite primjedbe.
– I jesam! Ali, vjer uj mi, ovaj put ću stvarno razmisliti hoćeš li mi se uopće muvati u ovoj služ-
bi!
Nakon »rifljanja«, kroz kakva je u posljednje vrijeme već nekoliko puta prošao, Banić se, umo-
ran, slomljen i bezvoljan, vrati u svoju sobu. Na stolu ga je čekao fascikl s izvještajem i Zor anovom
samodopadnom napomenom kako se u tekstu nalaze neke važne stvar i koje je uočio. Izvještaj je bio
napisan savjesno, ali s obiljem sasvim suvišnih zaključaka i detalja. Prvi čovjek, navodni Jur ag a, stra-
dao je od posljedica udar aca, koji su mog li proizići od pada iz jur ećeg vlaka, ali i od udarca vlaka,
dok je drug i, onaj koji se navodno zvao Bruno Keller, umro od kljenuti srca. Obdukcijom je ustanov-
ljeno da je u krvi imao visok postotak kloral hidrata, koji je u org anizam mor ao biti unijet par ente-
ralnim putem. Na leđima mu je pronađen indikativan trag uboda, zasig urno od injekcijske igle. Inače,
kloral hidrat, kako se navodilo u izvještaju, jest prepar at poznat svakom veter inar u, jer se kor isti za
eutanaziju životinja. Mali ostatak kloral hidrata nalazio se u injekciji što je pronađena por ed tijela na-
vodnog Jur ag e. Kako je bilo jasno da navodni Jur ag a nije mog ao pasti iz vlaka, i u padu sprašiti Kel-
ler u eutanazijsku dozu, Banić zaključi da je ubojica, nakon što je usmrtio Keller a, jednostavno previ-
dio nailazak vlaka koji ga je udar io. Prema priloženoj satnici vlakova, dalo se zaključiti da ga je tres-
nuo brzi »ljubljanski« u 9.45 sati, ali se nitko od preslušanih strojovođa nije mog ao sjetiti da je na
tom dijelu prug e primijetio nešto neobično ili sumnjivo. Jasno, to se dalo protumačiti i gustom ma-
glom što se prostir ala duž čitava puta. Ono što se Baniću učinilo važno, bila je činjenica da je dva
dana kasnije, u blizini mjesta nesreće, pronađeno vozilo rent-a-cara, što je tri dana ranije bilo unajm-
ljeno na ime Stanka Jur ag e. U vozilu su pronađene neke zanemar ive sitnice, ali i jedan Smith and We-
sson 44 Magnum, iz kojeg, kako je utvrđeno ekspertizom, nije pucano. Sad, ako je to što je navodni
Jur ag a ubio Keller a kloral hidratom, a ne revolver om, bilo nejasno, jedna je drug a stvar bila sasvim
jasna: to da je tip s magnumom u pretincu automobila svakako opasna i na sve spremna osoba. Inspek-
tor dočita izvještaj, a onda zgrabi telefon i nazove Zor ana.
– Zor ane, dobar vam je izvještaj – reče mu glasom kojem nije nedostajala dvosmislenost.
– Je l’ te da u njemu ima kor isnih opservacija?
– Nar avno – složi se inspektor. – Mnog o mi je kor istilo to šte ste napisali da su prezervativi pro-
nađeni u Jur ag inom džepu bili ner abljeni.
Prije no što je zatečeni Zor an uspio nešto reći, Banić spusti slušalicu i krene napolje. Od višed-
nevne, uporne mag le, kapa razvodnika mora da je bila strašno vlažna, tako da je jedva upalio kola.
Petnaestak minuta kasnije bio je već na Matejinim vratima. Zamolio ju je da krene s njim. Ona se
obukla i sišla, spremna da mu pomogne, premda nije znala kako. Dok su se kolima polako uspinjali
prema vrhu Pantovčaka, ona ga bojažljivo priupita:
– Kamo me to vodite, inspektor e?
– Pokušat ćemo pronaći tu Keller ovu ludnicu – nasmije se on, kao da ni sam ne vjer uje u svrho-
vitost takva plana. Por ed Vile Vajs mor ali su uspor iti, jer je na ovom mjestu mag la bila najg ušća. Da
bi prekratio vrijeme i prekinuo neugodnu tišinu u kolima,
Banić uključi radio, na kojem je umor an i hrapav glas tumačio kako je ova mag la neka vrsta
ekološke katastrofe. Mag lu nije pospješila samo temper aturna inverzija, tvrdio je stručnjak, već joj je
pripomog ao i strahovito visok stupanj različitih zag ađivala, što ih je uspjela ispustiti ni od koga kon-
trolir ana okolna industrija. Stručnjakov glas bivao je sve glasniji i sve ogorčeniji. Sad više nije pri-
čao samo o mag li i sumpornom dio ksidu, nego o ekološkoj apokalipsi uopće. Okomio se na nuklear-
nu elektranu Krško u čiji rad nitko nema pravi uvid, a nastavio s deponijima nuklearnog otpada i pos-
ljedicama eventualnog nuklearnog rata. Završio je uistinu dojmljivom rečenicom, rekavši da će sve
veće opasnosti ekološke katastrofe preživjeti samo niži oblici životinjskog svijeta, kao što su štakor i
i škorpio ni.
– »Dan poslije« – okončao je stručnjak zlokobno izlag anje – neće izg ledati onako kao što izg le-
da u filmu. »Dana poslije« neće ni biti. Jedino za škorpio ne!
Inspektor ova »četvorka« zakašljuca, poskoči i smir i se na platou parkir ališta Šestinskog lag vića.
– Sad ćete vi voditi – reče Banić, pridržavajući joj vrata automobila.
– Mislim da bismo mor ali krenuti ovuda – pokaže ona prema puteljku što je vodio prema jedva
vidljivom šumskom obronku.
– Pokušajmo – složi se on.
Hodali su kroz mag lu i spoticali se o kamenje. Svud oko njih šir ile su se bijele krošnje, oteščale
od snijeg a. Vukući se spor o kroz mag lu, učini im se da su izg ubili orijentaciju, tako da nisu znali jesu
li prošli kilometar ili dva. Zatim su naišli na stazu kojom se mog lo skrenuti gore, prema brdu. Odlu-
čiše krenuti njome. Penjali su se možda dvije-tri stotine metar a, a onda, na najvećoj strmini, ona izja-
vi da ne može dalje.
– Izdržite! – hrabrio ju je Banić.
– A što ako je luđak lag ao? – dahtala je umorno. – Što ako je sve izmislio?
Prešli su još stotinjak metar a, a onda je i staze nestalo.
– Vidite inspektor e – osloni se ona o drvo i skine kapu. – Što ćemo sada?
U hladnom, mag lovitom prijepodnevu topla joj se kosa pušila.
– Vratit ćemo se i pokušati pronaći novi put.
Ona zakoluta očima. Ljutito nabije kapu na glavu i krene nizbrdo. Spuštajući se za njom, čuo ju
je kako psuje i izg ovar a riječi neprimjer ene djevojci uglednog novinar a. Reče joj to ne bi li je malko
razljutio, a ona glasno opsuje i njeg a i novinar a.
Vratiše se do glavnog puta i nastaviše dalje prema šumi. Kad su naišli na novu stazu, što se odva-
jala prema brdu, nisu bili uopće zadovoljni, jer su znali da ih ponovo čeka mučno i neizvjesno pen-
tranje.
– Inspektor e, ovo se zove policijska brutalnost – reče ona, zastavši nakon što su se uspeli gotovo
kilometar u brdo. Budite uvjer eni da ću se požaliti Odbor u za zaštitu građanskih prava.
– A što bih ja trebao reći! – dahtao je on, umor an i beznadan, jer mu je neuredan život, čini se,
odnio i ono malo kondicije koju je imao.
– Šta biste to vi trebali reći? – ljutila se djevojka.
– Vi bar em imate čizme, a ja sam u niskim cipelama. Noge su mi skroz-naskroz mokre.
Uistinu, snijeg je ovdje bio toliko dubok da se u niskim cipelama mor ao osjećati kao da je bos.
– Pog ledajte – iznenada će ona. – Ovo drvo o koje sam se naslonila, nije li to breza?
– Tu je još jedna! – uzvikne on i krene kroz snijeg.
U tom času noga mu se posklizne i on se stropošta preko nečeg glatkog i tvrdog. Mateja mu htje-
de pružiti ruku, ali on, onako ležećki, poče rukom razg rtati snijeg. Ispod snijeg a ukaže se ravna lede-
na površina.
– Zaleđeni izvor – prošapće ona i pokrije rukama usta.
Banić osjeti čudno uzbuđenje, ustane i protegne bolne udove.
Ispruživši se na ledu natukao je desno koljeno, ali mu se bol u tom času učinila nevažnom.
– Ako se ne var am – reći će djevojka – sada treba pronaći zar avanak s drvenim bunar om. Zar je
mog uće da je govor io istinu?
– Mog uće je – odvrati on – ali je nemog uće da se ovdje nalazi bilo kakva ludnica.
Zar avanak s bunar om tražili su čitav sat, ali su ga na koncu ipak pronašli. A stotinjak metar a da-
lje, više sjeverno nego istočno, nabasaše na drvenu bar aku.
Bar aka je bila šir oka četir i-pet metar a, dug ačka desetak. Krov joj je bio napravljen od valovitih
ploča, koje su bile u lošem stanju. Na pročelju je imala tri prozor a, dva zastakljena, jedan razbijen. Is-
pred ulaznih vrata nalazio se nagnut betonski prag, a iznad njih je netko crvenim auto-sprejom napi-
sao LUDNICA.
Tako nešto Keller nije mog ao držati pravom ludnicom, pomisli Banić. Zacijelo je govor io o
ludnici samo stog a što je situacija u kojoj se našao djelovala suludo.
Inspektor krene kroz dubok snijeg prema ulazu. Mateja se ne pomakne s mjesta.
– No, što je? – zastane i on, čudeći se njenoj neodlučnosti.
– Bojim se. Ako Keller nije lag ao, onda bi oni što su ga tražili mog li biti još unutra.
– Ne bi mog li biti – mirno će on.
– Zašto?
– Zato što u snijeg u nema nikakvih trag ova. Mora da su otišli odavde još prije Nove godine.
Ona je neko vrijeme premišljala, a onda se uputi za njim.
Unutrašnjost bar ake činila je jedna jedina velika prostor ija. U kutovima su bili smješteni bijeli,
metalni, vjer ojatno bolnički kreveti, tako da je u prostor iji mog lo spavati četvor o ljudi. Pod je bio na-
činjen od loših dasaka, djelomično istrunulih. Nasuprot ulazu nalazila se velika peć na drva s gor-
njom površinom na kojoj se mog lo kuhati, do nje je bio metalni umivao nik s lavor om, a por ed umi-
vao nika raskliman ormar otvor enih vratnica. Ispred jednog prozor a stajao je drven stol oko kojeg su
bile četir i stolice. Pod stolom su ležale dvije vreće skamenjenog cementa i nešto građevinskog alata.
– Pog ledajte ovo – preplašenim će glasom djevojka, koja je razg ledala jedan od kreveta. – Šta
ovo treba značiti?
Inspektor priđe i sâm se nemalo iznenadi. Oko okomite šipke metalnog kreveta bila je stisnuta
kar ika policijskih lisica; drug a kar ika slobodno je ležala na grubom jutenom uzg lavlju ispunjenom
slamom.
– Izg leda da je govor io istinu – gotovo će šaptom djevojka.
Banić priđe ormar u. Rašir i do kraja škripava vrata i pog leda unutra. Na policama su se vidjeli
jasni trag ovi nečijeg ne tako davnog bor avka. Dva tvrda kruha koji zbog hladnoće još nisu počeli
pljesniviti, smrdljiv komadić pečena mesa, poluprazna vrećica riže, gomila neotvor enih konzervi go-
tovih jela, desetak praznih boca pića i dvije još pune boce, sol, prekrenuta boca ulja, nešto medicinske
opreme i tri ampule. Inspektor uze jednu i približi je svjetlu. Na etiketi ampule pisalo je: kloral hidrat.
Banić se okrene Mateji i važno je pog leda:
– Još sam vas prije htio upozor iti – reče, stavljajući ampule u džep. – Onom vašem Santiniju o
svemu ovom ne bi trebalo ništa pričati.
– Zato što je novinar?
– I zato što je novinar, i zato što je ljubomor an. Ali, jasno, najviše zato što je novinar! Odavanje
tajni njihova je profesija!
Inspektor krene prema peći, hladnoj baš kao da nikad nije ni ložena. Sagne se i otvor i vratašca.
Osim pepela i poluizg or jela panja, unutri nije bilo ničeg. A onda primijeti nešto neobično što je leža-
lo por ed peći, sagne se i podigne. Na dlanu mu je ležalo metalno dugme prišiveno uz komadić zelen-
kaste tkanine. Reklo bi se da je netko zgrabio to dugme i istrg ao ga zajedno s tkaninom.
– Ovo ćemo uzeti pa idemo natrag.
– Zar nećete malo bolje preg ledati? Mislila sam... – čudila se ona.
– Poslat ću odmah ekipu. Nemate pojma kako će to oni temeljito ispreg ledati, isprepipati i is-
preslikati... – govor io je inspektor, a onda je iznenada zastao, uočivši valjda još nešto važno.
Desno od peći nalazila se duboka, okrug la posuda od tamnog metala u koju se očito baca pepeo
iz peći. Iz pepela je vir io ugao nečeg što je podsjećalo na knjižicu. Vršcima prstiju Banić uhvati ugao
te stvar i, izvuče je i otrese pepeo s nje. Prvo se činilo da je siva, ali nakon što ju je otresao, ustanovio
je da je djelomično zelena. Bio je to izg užvan i dobrano nag or io njemački pasoš. Banić ga otvor i i
odmah u mislima poče graditi čudnu konstrukciju: »Ako su momka držali ovdje, onda su za to mog li
imati mnog e razlog e. Međutim, ako su nakon njeg ova bijeg a i smrti provalili u stan u kojem je on
proveo noć, onda su to uradili zbog toga što su tražili nešto što je on posjedovao. Dakle, ovdje su ga
držali zato da ga prisile da im to nešto dade. Još jedna stvar postaje očig ledna. Ono što su tražili on
nije imao uza se. Da je imao, uzeli bi mu. I ne samo što nije imao uza se, nego im nije htio ni dati. Da
je htio dati, zacijelo bi bili otišli tamo gdje je to krio, dakle – momak ne bi bježao! A to što je bježao,
može biti i stog a što su mu oni ‘dopustili’ da pobjegne. Vjer ojatno su ga slijedili, nadajući se da će ih
odvesti do mjesta gdje je sakrio to neznano nešto. Slijedili su ga i tako došli do stana Mateje Gašpar.
Pričekali su zgodnu priliku i pretresli stan, i... i... odnijeli video-kazetu. Je li video-kazeta bila ono što
su tražili, ili je ona bila samo dio onog a što su tražili? Ali, na video-kazeti je bio snimak dječjeg ro-
đendana, a to ih nije mog lo zanimati.«
– Što ste to našli? – prekine ga Mateja u razmišljanju.
On se trgne, kao da ga je iznenadila njena nazočnost, a onda joj pruži nag or jeli pasoš.
Ona ga otvor i i pog leda.
Lice s fotog rafije odmah je prepoznala.
Ispod fotosa bilo je otkucano pisaćim strojem BRUNO KELLER.
6.
– Onog našeg, znate, onog za kog smo mislili da se zove Jur ag a, nitko nije prepoznao. Objavili
smo mu sliku u novinama, ali se nitko nije javio – govor io je Stipetić, oslonjen o dovratak Banićeve
sobe. – Ali nam se javio jedan koji je prepoznao Keller ovu sliku, premda je više ne objavljujemo.
Banić podigne glavu sa spisa što ga je proučavao i upitno pog leda Stipetića.
– Javio se od kuće. Star je i nepokretan, vezan uz invalidska kolica... Mislili smo ga dovesti, ali
je on zamolio da dođemo k njemu. Mislim da je tako...
– Jest, pametnije je – preduhitri ga Banić. – Kako to da se nije odmah javio... onda kad je slika
objavljena?
– Kaže da je novine dobio kasnije. Pretplaćen je. Neka zbrka s poštom. Znate da pred novog odiš-
nje praznike redovito kasne. Evo vam adresa ako ćete vi... ili mislite da je bolje ako ja odem?
– Taman posla! – reče inspektor, pospremajući spis. – Sam ću.
Žigmund Nagy živio je u dvor išnom stanu u Ilici, u zgradi što je inspektor a Banića podsjetila na
onu veselu kuću iz filma Tko pjeva zlo ne misli. Kad prođu ova mag la i snijeg, ovdje zacijelo sve buja
od veselog susjedskog života, mislio je inspektor, zvoneći na vratima s pločicom ŽIGMUND NAGY.
S drug e strane začuo je škripu invalidskih kolica, a onda su se vrata otvor ila i on je ugledao starca
koji je prepoznao Keller ovu sliku.
Gospodin Nagy imao je na sebi pletenu vestu, a preko koljena kar ir anu dekicu. Lice mu je bilo
star ačko, ali nekako profinjeno, izduženo i uokvir eno podug om sijedom kosom i rijetkom bradicom.
– Vi ste kupac za vio linu ili policijski inspektor? – upita ga star i i dobro promotri, a onda nado-
da: – Ah, da, po vašim se rukama vidi da nikad u životu niste držali vio linu. Vi ste, dakle, inspektor?
– Jesam – tiho će Banić, čekajući da ga star i pozove unutra.
Star i ga uvede u stan i ponudi mu da sjedne u fotelju, a sam se namjesti por ed velikog trokrilnog
prozor a, uz koji je, zacijelo, u proljetnim i ljetnim danima uživao u toplim sunčevim zrakama.
– On je moj nećak – reče gospodin Nagy, nag lo se uozbilji, izvadi iz džepa bijelu mar amicu i
obriše okrajak oka. – Ja sam mu bio jedini živi rod. Nikog više nije imao. Mislio sam kako uskor o
neće imati ni mene, a, eto, dog odilo se da ja više nemam njeg a. Što se to s njim dog odilo?
– Teško je reći – reče inspektor, vadeći kutiju cig ar eta. – Postoje indicije da je ubijen. Trudimo
se da saznamo što i kako se zbilo.
– Molio bih vas da ne pušite ovdje. Znate, imam kronični bronhitis već trideset godina.
Kako bi pokazao da se ne pretvar a, star ac se nakašlje, a Banić nevoljko spremi cig ar ete u džep.
– Pretpostavljamo da je vaš nećak njemački državljanin? – reče inspektor.
– Silom prilika.
– Kako to mislite?
– Slušajte, inspektor e – mirnim, uspor enim, star ačkim glasom govor io je gospodin Nagy – da
biste razumjeli, mor am vam ispričati sve što znam o svom nećaku, premda, zapravo, znam vrlo malo.
– Pažljivo ću vas saslušati – reče Banić, vadeći blok i olovku. – Nemate ništa protiv toga da zabi-
lježim ono što mi se učini važno?
Prečuvši njeg ovo pitanje, star ac poče polako pričati:
– Mali je sin moje sestre. Rodio se 1944. tamo dolje na Trešnjevci. Otac mu je pog inuo 1945, os-
lobađajući Zag reb, pa ga je othranila i odg ojila majka. Ona je, jadnica, čitav dan radila, tako da je on
uglavnom bio prepušten ulici, ali je svejedno bio jako fin dečko. Okolnosti ga nisu uspjele pokvar iti.
A onda je, tko zna zašto, 1959. ili 1960, pobjeg ao u inozemstvo. Nikom se nije javljao. Eržika, moja
sestra, umrla je od plućne embolije 1961. a da nije ni saznala da joj je sin živ. Poslije se počeo javljati
meni, ali rijetko, i na neki čudan način...
– Kakav čudan način?
– Pa, tako – gestikulir ao je star i – u roku od desetak dana napisao bi tri pisma, a onda tri-četir i
godine ni slovca!
– Gdje je bio? Čime se bavio?
– Puno pitate! – uzdahne Nagy. – Tko zna čime se sve nije bavio, i gdje sve nije bio! Izg leda da je
neko vrijeme bio u Leg iji stranaca, zatim je otputovao u Amer iku, pa se onda javljao iz Njemačke,
Švedske... Mislim da sam dobio i jedno pismo iz Arg entine. Imalo je žig Buenos Airesa. Otprije dese-
tak godina uglavnom bor avi u Njemačkoj i Švicarskoj.
– Onda je on bio neka vrsta skitnice i internacio nalnog lumpenproleter a? – upita inspektor nag-
nut nad svoj blok.
– Var ate se – odmahne rukom star ac. – Možda je u početku to i bio, ali posljednjih godina on
vam je bio ugledan, profinjen i vrlo bog at čovjek. Letio je samo poslovnom klasom avio na, vozio
najskuplja kola, odsjedao u najo tmjenijim hotelima... Pokazat ću vam samo njeg ovu garder obu, tu u
ormar u...
– Za to je mor ao imati neke mater ijalne pretpostavke?
– Kako to mislite?
– Pa, mor ao je dobro zar ađivati.
– Svakako, svakako – reče star ac, zadovoljan što je shvatio pitanje. – Bruno vam je bio nekakva
zvjerka u međunar odnoj trg ovini. Radio je za jednu međunar odnu firmu, mislim kao konzultant za
poslove s Istokom.
– Za koju firmu?
– To vam ne mogu kazati jer ne znam. Bruno je ner ado govor io o svojim poslovima. Ali, ta vam
firma sada nešto financir a tu kod nas u Jug oslaviji. Možda bi vam to mog la reći Privredna komor a,
ili, šta ja znam, netko u tim nadležnim org anima...
– Ovo je vaš nećak, Bruno Keller? – pruži mu inspektor fotos koji je izvadio iz džepa.
Star i pog leda sliku, ponovo izvuče mar amicu i obriše suze, a onda fotos vrati inspektor u.
– A ovaj? – dometne inspektor, pružajući mu fotos drug og mrtvaca s Aleje Bologne.
Star i je Nagy dugo proučavao fizio nomiju na slici.
– Tko vam je taj? – odmakne sliku i radoznalo pog leda inspektor a. – Podsjeća me na pokojnog
vio linista Balokovića.
– Imao je uza se pasoš na ime Stanka Jur ag e. Njeg ov je leš pronađen por ed lesa vašeg nećaka.
– Nikad čuo, ni vidio! – odsječe star ac.
– Da li je Bruno odsjedao kod vas? Mislim, kad bi došao u Zag reb – nastavi inspektor s pitanji-
ma.
Star ac ga pog leda začuđeno; inspektor je kuckao olovkom o blok i treskao nog om.
– Slušajte, inspektor e, ako ste nervozni bez cig ar eta, možete tamo u hodniku popušiti pa ćemo
nakon toga nastaviti razg ovor. Znam što je to. I ja sam sâm nekoć bio strastven pušač. Ma šta stras-
tven! Bio sam sulud obožavalac nikotina!
– Nije važno.
– Ili biste možda nešto popili? Tamo je...
– Hvala, uopće ne pijem – slaže Banić, nastojeći obuzdati ruku u kojoj je držao olovku.
– No, gdje smo ono stali? – popravi Nagy dekicu, koja mu je grijala koljena, pa nastavi: – Kad bi
došao, redovito bi se javio. Neki bi put i prenoćio, ali je radije ostajao u hotelu. Eto, javio se nekoliko
dana prije Nove godine, prenoćio, ostavio neke stvar i i onda otišao.
– Nemate pojma gdje je bio?
– Ne, stvarno ne znam.
– Nije li u Zag rebu imao kakve prijatelje ili znance kod kojih je mog ao odsjesti?
– Koliko se sjećam, o takvom nečem nikad mi nije pričao. Možda je i imao, a možda i nije...
– A kako je došao? Doletio je avio nom?
Gospodin Nagy se zamisli, a onda mu se lice ozar i. Čini se da je spadao u starce koji su veseli i
ponosni kad se nečeg sjete.
– Nije doletio! Došao je svojim bijelim Mercedesom. Možda bi vam bilo od kor isti da pronađete
ta kola? Obično ih je parkir ao u... u...
Kao što se maloprije ozar io, tako se sad rastužio. Očito se nije mog ao sjetiti gdje mu je nećak
parkir ao kola.
– Bilo bi dobro da se sjetite.
– Ne mogu sada! Ali, past će mi već na pamet. To ću vam javiti. Imate telefon?
– Imam.
– Ah, pa da! Glupo pitam – ispričavao se Nagy. – Jasno je da na policiji mor ate imati telefon!
Kako biste inače radili?
Banić mu pruži posjetnicu, a star i je pog leda kroz debele nao čale što ih je izvadio iz futrole na
stolu.
– Nikola Banić! Zgodno! Vi Banići ste iz Primorja?
– Nismo – otpovrne inspektor.
– Znate – iznenada će star i, kao da se netom sjetio. – Bruno vam je zbrisao u inozemstvo kao di-
jete... bez dokumenata. U toku vremena kor istio je razna imena, a sada se vratio onom star om. Bruno
Keller. Samo si je dodao još jedno »l«, valjda da zvuči više njemački. Inspektor e, zbog čega mu je to
bilo potrebno?
– Ne znam – otpovrne Banić, zbunjen ovakvim pitanjem. – Možda biste mi pomog li kad biste mi
rekli adresu njeg ove rodne kuće. Tamo na Trešnjevci...
– To je negdje u Grebeng radskoj – brzo će Nagy. – Ali, što će vam to? Tamo sig urno više nema
nikog tko bi ga pamtio. Prošlo je gotovo trideset godina.
– Nikad se ne zna. Kućnog broja se ne možete sjetiti?
– Ne. Ako se dobro sjećam, kuća im je bila negdje oko sredine ulice, na južnoj strani.
– Biste li dozvolili da bacim oko na njeg ove stvar i? Ako se ne var am, rekli ste da je nešto osta-
vio kod vas. Znate, samo ja nemam nikakvog nalog a da bih preg ledavao...
– Ma, kakav nalog, inspektor e! Pa, svoji smo! – nasmije se star i i pljesne po koljenima. – Slo-
bodno pog ledajte, ali ćete mi zauzvrat učiniti jednu uslug u.
Banić ga upitno pog leda, ne znajući na što cilja.
– Vidite, ja sam star i vezan uz kolica. Nikog više nemam, a sa susjedima uopće ne razg ovar am.
Kad bude sprovod, biste li mi mog li osig ur ati kola i nekog da me odveze?
– Kako da ne! – snađe se inspektor. – Imamo jednog čovjeka koji je baš zadužen za takve stvar i.
Zove se Stipetić.
– Baš vam hvala! A sad pog ledajte, sve je u ovom ormar u.
Banić priđe star om stilskom ormar u, koji je za ljubitelje otmjenih enter ijer a mor ao predstavljati
pravu drag ocjenost, okrene ključić i otvor i vrata, koja neugodno zaškripaše.
Na vješalici ormar a bila su nanizana skupa odijela s amblemima poznatih stranih proizvođača,
dva kožnata kaputa, jakna od meke jelenske kože i skijaška jakna, zacijelo ispunjena guščjim pape-
rjem.
– To je garder oba koju je stalno držao ovdje, kako je ne bi mor ao seljakati ovamo i onamo. Do-
lje su vam cipele. Imao je čudan običaj; nosio bi ih dva-tri puta, a onda bi kupovao nove.
Banić se nasmije u sebi, shvativši da su pedesetih godina tamo na Trešnjevci cipele mor ale biti
statusni simbol. To je bio kompleks iz dječaštva, pomisli, pa se sagne i pog leda pet pari uistinu novih
i skupih cipela.
– Gore na polici su stvar i što ih je ostavio kad je posljednji put navratio.
Banić pog leda prema polici. Primijeti skupi mali Samsonite kovčeg i tri kutije s bočicama Paco
Rabannea. Odmakne kutije i pokuša otvor iti kovčežić. Bio je zaključan. Okrene se i nemoćno pog le-
da u star og.
– Znam! – reče star i. – Vi ste radoznali i najr adije biste taj fini Samsonite razvalili škar ama ili
nožem. Pog ledajte, mislim da je ključ držao u unutarnjem džepu jednog od odijela.
Dok je pretraživao džepove, Baniću iznenada pade nešto na pamet pa upita star og ujaka:
– Nije li vam ovih dana netko provaljivao, pretur ao po stanu ili slično?
– Ne! – odlučno će Nagy. – Tko bi?
– Ne znam! Možda neki od Bruninih znanaca?
– Koliko ja znam, Bruno nikom nije govor io da ima ujaka u Zag rebu. A kako bi mi i pretur ali
kad sam stalno kod kuće, zaštićen sa tri komplicir ane uvozne brave?
– Kakve brave? – začudi se inspektor.
– Bruno mi ih je donio iz Švicarske. To je radi mojih vio lina. Posjedujem skupocjenu kolekciju
vio lina. Ali, vas to ne može zanimati. Vidim vam po prstima.
– Po prstima?!
– Imate nesenzibilnu ruku! – reći će star i Nagy, kao da se ljuti zbog toga. – Vas zvuk vio line za-
cijelo ne može nagnati na dublje emocije. Sig urno imate populistički ukus. Novokomponir ana nazal-
na arlaukanja, domaći šlag er i... Ne, vio lina ne! Možda još ona u rukama raspomamljenih Cig ana, ali
ozbiljan gudački koncert, to ne...
– Imate pravo, ali nemam baš populistički ukus.
– Pa šta onda volite? – radoznalo ga pog leda star ac.
– Džez. Charlie Parker i slično. Ali, nemam baš mnog o vremena za...
– Ma, znao sam! – odmahne rukom star i. – Sve je to isto!
Puštajući star og da priča o glazbi, inspektor zadovoljno napipa ključić u unutarnjem džepu pos-
ljednjeg odijela i otvor i kovčežić. Prvo što je spazio bio je isti onakav Magnum kakav je posjedovao i
lažni Jur ag a. Por ed revolver a bila je smeđa, kožom presvučena kutija s posjetnicama. Izvadi jednu i
pog leda što na njoj piše. Bila je otisnuta na finom, bezdrvnom papir u i moderno dizajnir ana. Tekst je
glasio:
Mr BRUN O KELLER
»ITER«
Ispod toga bile su sitno otisnute neke adrese i telefonski brojevi u Zürichu i Frankfurtu. Vjer ojatno
sjedišta korpor acijskih podružnica. Uza sve ovo, na neskriven Banićev ushit, u kovčežiću su bile i
dvije JVC video-kazete, te žuta kuverta zalijepljena selotejpom. Vidjevši kazete, shvati da je pretekao
Keller ove prog onitelje, koji zacijelo nisu imali pojma o star om ujaku, pa je tako drag ocjeni plijen
pao njemu u ruke.
– Gospodine Nagy – reče oklijevajući – bojim se da ću ovaj kovčežić mor ati uzeti. Jasno, napisat
ću vam potvrdu i poslije će vam sve biti vraćeno. Jedino... revolver... pretpostavljam da za nj nemate
dozvole.
– Kako bih imao! Pa, to je valjda Brunov revolver? Ma, uzmite sve, inspektor e! Samo ako još
uvijek vrijedi naša pog odba.
– To je u redu – promrmlja Banić, a onda rastrgne selotejp i iz kuverte izvuče šest polar oidnih
fotog rafija u kolor u. Tek to mu se učini pravim istražnim plijenom. Svih šest fotosa pokazivalo je
dva muškarca u različitim položajima i odnosima. Jedan je bio debeo, sijed i ćelav. Nosio je bijelu
potkošulju, napetu preko trbuha i smiješne ljubičaste gaćice kakve se mogu vidjeti u pornićima. Na
nekima od fotosa debeljko je sjedio na kauču, na nekima je ležao, a na jednom je klečao pred drug im
muškarcem. Drug i je muškar ac bio mlad, lijepe, vitke građe i rutavih prsa. Na sebi je imao samo žen-
ski steznik, ukrašen crnom čipkom i ženske čar ape. Odnos snimljenih muškar aca bio je sasvim ne-
dvosmislen, ponajprije zbog toga što je spolovilo mladića u ženskom stezniku sasvim nedvojbeno
bilo u erekciji.
Inspektor okrene jednu od fotog rafija i spazi flomaster om ispisanu rečenicu:
»DIE GRAUZONE«, was ist das?7
7.
Ponovo je sniježilo. Gusto i, kako je u jednoj knjizi pročitao – neutješno! Nije imao nekih osobi-
tih sklonosti spram književnosti, ali bi tu i tamo pročitao po koju knjig u. Začudo, nikad ga se ne bi
dojmio sadržaj, problem ili por uka što ju je knjig a trebala došapnuti čitao cu, ali bi ga katkad potresla
neka rečenica. Jedna jedina rečenica unutar kakvih par stotina stranica teksta. Tako je bilo i s rečeni-
com: sniježilo je gusto i neutješno. Kod star og, ishlapjelog, ali čudnog i zanimljivog gospodina
Nagya ostao je manje od sat vremena, a napolju se već bio nakupio popriličan pokrov svježeg snije-
ga. Nuklearni će rat preživjeti samo škorpio ni, usiječe mu se u glavu rečenica što ju je jučer čuo na
radiju, pa pomisli kako i ta rečenica zvuči kao da je iz nekog mračnog, apokaliptičnog književnog
djela. Ili, možda ne »mračnog«? Možda bolje »mag lovitog«, poput ove mag le što se već danima ne
diže sa zag rebačkih ulica.
Parkir ao je kola, uzeo Samsonite i krenuo prema uredu. Kroz izlog kafića u kojem se počesto
ćaskalo, spazi Komar a i sjeti se da mu je on u ovom trenu najpotrebniji. Jer, inspektor Komar pos-
ljednjih je desetak godina proveo čačkajući po privrednom kriminalu, tako da je bio pravi živi reg is-
tar podataka o privrednim poduzećima, osobito o onima gdje je »smrdjelo«. Čak su govorkali da po-
sjeduje prir ođeno čulo za otkrivanje malverzacija i u sredinama gdje su stvar i prividno išle kao po
loju, i gdje su se svi kleli da je zakonitost prvi i osnovni sveti princip poslovanja.
Komar je stajao sam, oslonjen o pult, ispred njeg a pušila se kava, a pog led je upro nekamo van,
kao da pokušava prebrojiti pahuljice što su prijetile da zatrpaju ulicu.
– Star i moj – obraduje se Komar čim ga je spazio. – Slutim da si se neleg alno obog atio. Ovaj
Samsonite predstavlja pravo malo bog atstvo. Mor at ću zavir iti u tvoje knjig ovodstvo.
– Imaš pravo – reče Banić, stavljajući kovčežić na pult. – Možda i jest pravo malo bog atstvo.
Kao što bi prezr eni pisci krimića rekli: »U njemu bi se mog ao nalaziti ključ odg onetke jednog sluča-
ja.«
– Ključ odg onetke! Ha, ha, ha – nasmije se Komar. – Ne bi li bilo log ičnije kazati »ključ zag o-
netke«? Hoćeš li nešto popiti? Vinjačić?
Banić osjeti kako mu je nešto gorko kliznulo jednjakom; od jutra nije ništa popio, ali je bio si-
gur an da je Komar ova ponuda čista koleg ijalna provokacija.
– Znaš da više ne pijem – odvrati on i izvadi cig ar etu. Mor ao je nadoknaditi sat prisilne apstinen-
cije na koju ga je primor ao bronhitis star og kolekcio nar a vio lina. – Trebam tvoju pomoć. Informaci-
ja iz tvog resor a.
Komar ga upitno pog leda.
– Ne znam koliko si upoznat s postojanjem stanovite firme ITER, trebalo bi mi nekoliko podata-
ka o njoj. Čini se da se radi o stranom ulag aču koji podiže nekakav objekt kod nas.
Inspektor Komar ga je i dalje gledao s dozom nevjer ice.
– Ti nisi čuo za ITER? – upita, srknuvši vruću kavu. – Prije nekoliko godina o tome se dosta pi-
salo, a onda kao da je palo u zabor av.
– Promaknulo mi je – pomalo će skrušenim glasom Banić.
– ITER, ili »aj-ti-er« je transnacio nalna agencija, koja akumulir a kapital zainter esir anih zapad-
nih firmi i usmjer ava ga u zajedničke poslove s trećim zemljama. Koliko ja znam, sam ITER ništa ne
proizvodi, te je neka vrsta poduzetničko-financijske transmisije.
– Radi nešto kod nas?
– Koliko se sjećam – nastavi Komar i napravi lice kao da se pokušava prisjetiti, premda je to bila
retor ička poza – novine su pisale o nekoliko projekata, ali mislim da se sve svelo na Multikem. Stvar
je u početku šepala ali se sada brže krenulo.
– Multikem?
– Što se čudiš? – prekor i ga Komar. – I o Multikemu se pisalo! Multikem je naziv tvornice, djelo
domaćeg ulag ača i ITER-ove zdrave devizne injekcije. To je kemijsko-industrijski objekt negdje na
hrvatsko-slovenskoj granici. Mislim da će proizvoditi nekakva veziva i komponente za boje, kao i
nova univerzalna ljepila. Ali, ne kužim ti se ja u tehnolog iju.
– Stvar je već pror adila? – zanimao se Banić.
– Ma, drek! – odmahne rukom Komar. – Koliko znam, još su na temeljima. Čeka ih još dovrše-
nje objekta i montaža proizvodnih lanaca. Mislim da se radi o francuskoj... ili japanskoj tehnolog iji...
vrag će ga znati! Što ne odeš tamo i ne raspitaš se?
– Kako? Rekao si da su podig li tek temelje?
– Isuse, pa ti si klinac, a ne inspektor! Pa, nećeš šalabazati po temeljima! Kao i svaka prava firma
u osnivanju, i Multikem ima već odavno poslovne prostor ije, dir ektor a, inženjer e... Zahuktali pog on
koji troši, a još uvijek ništa ne proizvodi.
– Gdje su im prostor ije?
– Otkupili su i adaptir ali dva stana u Gundulićevoj ulici. Strašna stvar, čuo sam. Izvana, podrtina
od zgrade, a iznutra, supermoderna, kompjuter izir ana poslovnica iz amer ičkih filmova. Dvadeset
prvo stoljeće! Ne znam točnu adresu, ali ćeš je naći u telefonskom imeniku.
– Tko im je dir ektor?
– Čuo si za Sinišu Kostelca?
– Onog bivšeg političar a?
– Da! – potvrdi Komar i ispije ostatak kave. – Star a priča. Slovio je kao autor itarna faca, pa su
valjda smatrali kako je bolje da u ovom per io du demokratizacije svoju autor itativnost upotrijebi u
poslovima managementa. Jesam li dobro rekao? Hajde, ti znaš eng leski.
Banić se zamisli.
– Siniša Kostelac – sjeti se konačno – nije li to onaj što je na televiziji...
– Jest, jest – prekine ga Komar. – Po tome je i poznat! Imao je na nekakvom »okrug lom stolu«
srčani napad pred TV-kamer ama. Propala im emisija. Ali, to je bilo prije sedam-osam godina.
Banić zgrabi Samsonite, pozdravi na brzinu i krene prema izlazu.
– Star i, čekaj! Pa nećeš valjda iz ovih stopa Kostelcu? Dir ektor i takvih firmi više su ti u inozem-
stvu, nego ovdje! Mor aš se najaviti. I pazi šta radiš!
– Zašto? – zastane Banić, prije no što će izići.
– To su osjetljive firme! Da ne napraviš pizdar iju poput one u Esplanadi.
– Znači, Delić ti je rekao? – namršti se Banić.
– Jasno. Zbog te nesmotrenosti kod njeg a si potrošio posljednji kredit. Razmišlja što će s tobom.
– Može me... – promrmlja Banić za sebe i izađe napolje.
Ušao je u ured i pohranio kovčežić na sig urno mjesto, a onda naletio na nezao bilaznog Stipetića.
– Inspektor e, ispitao sam onaj komadić tkanine s metalnim dugmetom. Kaličanin ima reg istar s
uzorcima tkanina i dugmeta svih poznatih uniformi koje se kor iste na ter itor iju SFRJ. To što ste našli
ne pripada ni jednom od poznatih uzor aka.
– Kaličanin ima baš sve uzorke uniformi? – rastresenim će glasom inspektor, tražeći usput u te-
lefonskom imeniku Multikemovu adresu.
– Baš sve! Znate kako je on sistematičan.
– A ima li uzor ak uniforme iz Verdijeve Aide? I to se kor isti na ter itor iju SFRJ, osobito u HNK!
Ostavljajući ljutitog i uvrijeđenog Stipetića, inspektor Banić pohita prema Multikemu, nadajući
se da će zateći dir ektor a Kostelca.
Poslovnicu Multikema pronašao je vrlo lako. Na ulazu der utne četver okatnice pročitao je naziv
izveden modernim log otipom, ali na pločici što se doimala neadekvatno malom za tako važan objekt.
Popeo se na prvi kat i ušao u hodnik na čijoj se lijevoj strani nalazio niz ulaza u uredske prostor ije, a
na desnoj – prozor i što su gledali na dvor ište. Priđe prozor u i pog leda napolje. Otprilike metar ispod
prozor a, nalazio se dug ačak balkon što se pružao duž cijele zgrade i završavao stubišnim vratima po-
bočne zgrade, koja je očito bila neumjesna nadog radnja izmakla strog oj urbanističkoj kontroli.
Inače, sam hodnik Multikema stvarno je podsjećao na enter ijer e iz amer ičkih filmova. Na stropu
se nalazila futur istička metalno-neonska konstrukcija, koja je bacala difuzno svjetlo na debeo sag sa
živahnim mir oo vskim ornamentom. Uz vrata od neprozirna stakla, što su se otvar ala uz pomoć ne-
kog elektronskog mehanizma, nalazile su se romboidne površine interfona s displejima kojima ins-
pektor nije mog ao odg onetnuti funkciju.
Banić pokuca na prva vrata, ah se ne dog odi ništa. Potom pritisne jedno od dugmeta ispod dis-
pleja i odmah začuje ženski glas, koji se kajkavski razvučenim vokalima uopće nije uklapao u high-
tech ambijent.
Kad je rekao tko je i što je, vrata se otvor e i on uđe u prostor iju. Ljepuškasta tajnica u plavom
kostimu podsjeti ga na stjuardesu. Tek po nar ančastom inicijalu Mch shvati da se radi o nekoj vrsti
službene uniforme, pa se upita ima li pedantni Kaličanin i nju u svojoj kolekciji uzor aka.
– Imate sreću, stig li ste u posljednji čas. Dir ektor upravo leti za Zürich, ali će vas načas primiti.
Izvolite!
Tajnica mu otvor i vrata i pusti ga u dir ektor ovu sobu.
Dir ektor Kostelac bio je čovjek šezdesetih godina, okrug la lica, punih, ovalnih obraza, dobro
očuvane i vjer ojatno obojene kestenjaste kose, te silno debela tijela, čije su se brojne obline jasno
ocrtavale ispod skupog svijetloplavog odijela. Na lijevom obrazu imao je tamnu bradavicu, a iz nos-
nica mu je stršilo nekoliko dlačica. Sjedio je za modernim staklenim stolom u udobnoj kožnoj fotelji
s anatomskim podloškom. Iza njeg a je bila zastakljena polica s knjig ama, a na polici čudan mobil od
kromir anog metala, koji se okretao i izg ledao poput dosanjanog perpetuum mobila. Lijevo od dir ek-
tor ova stola nalazio se metalni pult sa dva kompjutor a, dok je na desnoj strani bila vitrina sa spisima i
knjig ama. Velik dio stražnjeg zida bio je zastrt modernističkom apstrakcijom kojoj Banić ne bi ni u
snu pog odio autor a.
Inspektor sjedne nasuprot Kostelcu i osjeti nelag odu. Nalazio se u svijetu kojem ni po čemu nije
pripadao. U oči su mu udar ali odbljesci ovalnih pločica mobila pa na tren žmirne. Kostelac se nasmi-
je shvativši njeg ovu zbunjenost.
– To je zgodna igračka! Najnoviji amer ički mehanički mobil. Ima zgodno raspor eđene mase i
ležaje minimalnog otpor a. Kad ga pokrenete, može se tjednima okretati. Stavio sam ga ovamo, jer na
zgodan način simbolizir a naš pothvat. Uz minimum potroška izazvati apsolutno kor isno, isplativo
proizvodno kretanje. Moderna tehnolog ija jest uvijek to, i samo to! Kapir ate, inspektor e? – izdekla-
mir ao je dir ektor Kostelac svoju tir adu, glasom punim sig urnosti i samodopadnosti. Vjer ojatno mu je
njeg ov visokotehnološki bastio n ulijevao osjećaj nadmoćnosti pred običnim policijskim inspekto-
rom. – Drag i moj inspektor e – nastavi dir ektor – ušli ste u embrij budućeg visokotehnološkog sna, a
tamo gdje se ostvar uju snovi malo je slobodnog vremena, pa vas mor am upozor iti da za vas imam tri
do pet minuta vremena jer upravo letim za Zürich, Par iz i Frankfurt. Budite lapidarni i egzekutivni, i
dajte mi vaše refer ence.
– Refer ence?! – začudi se Banić.
– Svakako! Došli ste po poslu čiju mi leg itimnost mor ate dokazati refer encama. Ukratko, koji
vas je društveni autor itet usmjer io ovamo? Zabog a, pa nećete mi valjda reći da ste došli zbog toga što
sam krivo parkir ao auto!
– Nemam refer enci – tiho će Banić, svejednako promatrajući hipnotičke obrtaje mobila.
– U tom slučaju...
– U bilo kom slučaju, vi ćete me saslušati tih tri do pet minuta – raskur aži se Banić. – Vi ste gra-
đanin ove zemlje i dužni ste pomoći u istrazi koja ima zakonski leg itimitet bez društvenih i političkih
refer enci.
– Oho! – trgne se Kostelac i sam iznenađen odr ješitošću inspektor a. – Pazite, iza Multikema stoji
društveni inter es i određeni autor iteti. Ako vi nemate refer ence, Multikem ih ima. Stog a, ako ste došli
njuškati po Multikemu, mor am vam odmah reći...
– Ne mor ate se truditi, nisam došao njuškati po Multikemu. Radim na slučaju u kojem biste mi vi
kao dir ektor mog li pomoći.
– A kakav je to slučaj?
– Ubojstvo. I to s predumišljajem.
Kostelac se uozbilji i nakašlje, a onda poče lupkati kažiprstom po staklenoj površini stola.
– Tko je ubijen?
– Bruno Keller.
Dir ektor prestane lupkati, stisne šaku i ustane:
– Nemog uće!
Činilo se da ga je vijest uzbudila; bilo je očig ledno da zna tko je Bruno Keller.
– Kad je ubijen?
– Dva dana prije Nove godine.
– No, no, dalje! Zašto je ubijen, i kako? – uzr ujanim će glasom Kostelac.
– Dir ektor e! – odlučno će inspektor. – Rekli ste da imate maksimalno pet minuta vremena, od
kojih smo već potrošili četir i. Dopustite da u ovoj preo staloj minuti ja postavljam pitanja, a ne vi...
Kostelac zašuti. Sada je odavao mnog o krotkijeg čovjeka.
– Održavali ste kontakte s pokojnim Keller om? – upita Banić.
– Poslovne. Ali rijetke. U svim relevantnijim kontaktima s ITER-om, gener alni konzultant i pos-
lovni emisar je gospodin Gerhard Schulz, dok je Keller bio od drug ostepene važnosti. No, i sam gos-
podin Schulz je spor adičan kontakt po drug oj liniji. Ovu poslovnu koo rdinaciju obavljam dir ektnim
susretima s ITER-ovim ljudima u Zürichu, Frankfurtu i Par izu. Tamo su mi refer ence gospodin gene-
ralni rukovodilac istočnog sektor a Stiegler, gospoda Franju i Gardiner, dir ektor investicija Bromba-
uer...
Omiljena riječ dir ektor a Kostelca bila je »refer enca«, shvati Banić, trudeći se da ga ne prekida.
– Kao što valjda znate, ITER je strani sufinancijer ovog kemijskog kompleksa, koji će proizvo-
dima ljepila nove tehnolog ije opskrbljivati dobar dio Evrope i Azije... Krucijalna važnost buduće vi-
soke ser ije proizvoda nalaže perpetuirani i pouzdani kontakt...
– Dir ektor e! – umolnim ga glasom prekine inspektor. – Ostavite te lijepe riječi za kakvu buduću
promotivnu konfer enciju za štampu... Recite mi, molim vas, što sve znate o Bruni Keller u?
Kostelac se prvo zamisli, a onda poče:
– Dolazio je ovamo tri-četir i puta s dijelovima projektne dokumentacije u svojstvu stručno upu-
ćena kur ir a. Imao je i stanovite kredencijale... ovlasti u interpretaciji pojedinih projektnih segmenata...
– Keller je bio ITER-ov radnik?
– Jest – brzo će Kostelac – premda je to pozicija koju termin »radnik« slabo pokriva. On je bio
ITER-ov agent u sektor u Istočne Evrope, sa stanovitim iskustvima u Mađarskoj i Poljskoj. Ono što je
on donosio, predstavlja poslovnu tajnu o kojoj vam ja...
– Ne zanimaju me vaše poslovne tajne. Recite mi samo da li je Keller imao uvida u sve te pos-
lovne tajne?
Kostelac se načas zbuni, ali onda kao da se dosjeti:
– Samo do određenog prag a tajnosti. Za viši stupanj bio je ovlašten gospodin Gerhard Schulz.
– Schulz je također dolazio ovamo?
– Pa, rekao sam vam da su Keller i Schulz bili jedini ITER-ovi kontaktmeni koji su dolazili ova-
mo.
– Pretpostavljam da su se Keller i Schulz poznavali?
– Razumljivo! – reče Kostelac. – Kako se ne bi poznavali!
– A gdje bih mog ao pronaći gospodina Schulza?
– Slušajte! – uper i Kostelac prst u Banića. – Izbijte sebi iz glave to da ćete sa Schulzom moći tek
tako razg ovar ati! On je strani državljanin, ugledan poslovni partner, i tu ćete svakako mor ati ang aži-
rati konzulat. Ali, sumnjam da će pristati na razg ovor. Zacijelo će vam poslati advokata...
– Kad dođe poslom u Zag reb, gdje odsjeda?
– Zanima vas njeg ova zag rebačka adresa?
– Upravo to.
– E, vidite – Kostelac cer emonijalno rašir i ruke – ona je krajnje promjenljiva!
– Dobro – složi se Banić, znajući da će do Schulza mor ati doprijeti na drug i, lukaviji način. – Je
li vam poznato da li je Keller u Zag rebu imao kakvih prijatelja, znanaca...
– To ne znam – odlučno će Kostelac.
– Druže dir ektor e, šofer vas čeka. Zakasnit ćete na checking! – začuje se glas tajnice iz interfona
što je stajao na stolu.
– Neka još malko pričeka! – odvrati Kostelac, a onda se okrene Baniću. – Ubojstvo gospodina
Keller a – nastavi – zacijelo spada u domenu njeg ovih privatnih relacija, a prir oda mog odnosa s njim
bila je strog o poslovna. Bojim se, inspektor e, da vam neću moći pružiti valjanih informacija. Njeg o-
va smrt me kosnula, jer mi se dopadao, budući je bio našijenac, ali smrt je činjenica koja ne odg ađa
poslove. ITER će imenovati novog kontaktmena, a do tada će poslovna tranzicija pasti na leđa gospo-
dina Schulza. Inspektor e, to je sve! Mor am ići, avio n za Zürich zacijelo neće promijeniti svoj depar-
ture zbog vaših istražnih poslova.
Kostelac nervozno ustane, a Banić izvuče sliku lažnog Jur ag e i stavi je pred dir ektor a.
– Poznajete li ovog?
– Tko vam je taj? – upita Kostelac, jedva i pog ledavši sliku.
– Neki pop-pjevač?
– Mog ući ubojica.
– Nikad vidio – reče dir ektor, a onda se nagne nad interfon.
– Moj kaput i kofer! – zapovjedi.
– Kada bih mog ao vidjeti vašu lokaciju? – iznenada će Banić, tek toliko da vidi Kostelčevu reak-
ciju.
– Kakvu lokaciju?
– Pa, to, gdje podižete taj tehnološki san. Volio bih baciti pog led.
– Zar ste poludjeli? – iznenadi se dir ektor. – Kakve veze ima ta lokacija s Keller ovom smrću? –
Osim toga – nastavi mirnijim tonom – nema se tu šta vidjeti. To su tek temelji. A i nije dopušteno!
Kompletan projekt je pod nekom vrstom embarg a. Štitimo ekskluzivitet...
– Kakav ekskluzivitet mogu imati temelji?
– Onakav kakav vi ne biste mog li razumjeti! – odbrusi Kostelac i krene prema izlazu, koji je sve
više zaklanjao svojom tjelesinom. – Vrlo ste znatiželjni! Svakako ću javiti vašem pretpostavljenom da
ovakve razg ovor e ubuduće najavi... i, uopće, da ispita njihov oportunitet.
»Samo mi to treba«, pomisli Banić, izlazeći za Kostelcem. Ali, kako mu vrag nije dao mira, pos-
tavi još jedno pitanje:
– Nije li vam možda poznato značenje termina »Die Grauzone«?
– Nije! – odbrusi Kostelac, i ne okrenuvši se.
Tajnica pomogne dir ektor u da obuče kaput, i doda mu kofer, a potom ga uljudno i servilno is-
prati na hodnik.
U tom kratkom trenu radoznali Banić iskor isti priliku što je ostao sam u sobi, pa zavir i u papir
što je ležao na njenom stolu. Bila je to karta specijalka s točno ucrtanom lokacijom Multikemova gra-
dilišta.
8.
Pošto se kasno poslije podne vratio s posla, odložio je tašku, izvadio iz nje dvije kazete što ih je
tog dopodneva pronašao kod Keller ova ujaka, i pokušao spraviti nešto za jelo. Skuhao je špag ete,
prelio ih umakom od rajčice, posipao parmezanom i, ponosan na djelo vlastitih ruku, kušao svoj kas-
ni popodnevni ručak. Tijesto je bilo gnjecavo, prekuhano, a umak neukusan. Lupi ljutito šakom po
stolu, pa istrese sve u slivnik, odlučivši da će kasnije pojesti nešto vani. U taj čas oglasi se telefon u
predvorju.
Bila je Lidija.
– Zvala sam te nekoliko puta u ured, ali su mi rekli da si izašao.
Glas joj je bio mir an, dapače vedar.
– Kako je mala?
– Radi toga te i zovem. Prilično je dobro i rekla je da bi danas rado večer ala s tobom. Hoćeš li je
izvesti? Čekat će te u sedam.
– Smije napolje? – upita on, i sam primijetivši da u posljednje vrijeme s bivšom ženom razg ova-
ra sve u nekim minimalnim rečenicama.
– Nar avno.
– A, što je s njenim nalazima? – upita, sa strahom iščekujući odg ovor.
– Još mor amo obaviti neke stvar i, ali ono o čemu smo pripovijedali izg leda otpada. Josip ju je
odveo k onom Lipovšeku... znaš, onom što uživa međunar odni autor itet...
– I što je taj rekao... mislim u vezi s leukem...
– Rekao je doslovno ovako: »Koji vam je to jebivjetar rekao?« Tip je strašno simpatičan ali
prost. Čak ni pred malom nije bir ao riječi.
Banić osjeti kako mu se sa srca otkida ogromna, neizmjerna kamenčina, koja se kotrlja i nestaje
negdje dolje, u neprozirnoj dubini. Gotovo da je zavolio Tamar ina, zato što je malu odveo tom sim-
patičnom prostaku internacio nalnog glasa.
– Svakako ću doći! – reče radosno. – Neka me mala pričeka, potrubit ću dolje točno u sedam...
– Nikola – prekine ga ona. – Samo... mor aš znati... mor aš doći u Kamaufovu... nismo više na Bri-
tancu.
Zbuni se i zakašlje, ali shvati da je to ipak samo gorka kap u moru radosti. Ono što je najvažnije
jest to da mala nema taj užas, ponavljao je u sebi, šuteći s telefonskom slušalicom u ruci.
– Nikola, slušaš me?
– Da! Sve je u redu. Zatrubit ću pod Tamar inovim prozor om u sedam. Objasnila si mi gdje sta-
nuje...
– Gdje stanujemo! – ispravi ga Lidija.
Spustio je slušalicu i stao neodlučan nasred predvorja, a onda mu je na pamet pala jedna smiješ-
na, pomalo šašava zamisao. Brzo se istušir ao, presvukao, stavio u džep kaputa one dvije kazete i
odvezao se gore, u Herceg ovačku, do stana Mateje Gašpar.
Otvor ila mu je i uistinu se iznenadila kad ga je ugledala.
– Smetao bih vam nekoliko trenutaka – reče on i sâm zbunjen i iznenađen.
Mateja ga uvede u sobu, u onaj isti tihi, smir eni ambijent.
– Jeste li u međuvremenu uspjeli pronaći nešto što bi pripadalo onom što je prespavao kod vas?
– upita on, tek tako, valjda da nečim opravda svoj nenadani dolazak.
Mateja zaniječe pokretom glave.
– Još uvijek ne pijete? – upita ga djevojka, otvar ajući vrata bifea.
– Najviše čašicu-dvije – nasmije se on i prekriži nogu preko noge.
Promatrao ju je dok je natakala piće. Nije bio osobit psiholog, ni fizio nomist, ali mu se ipak uči-
ni da ona spada u ona mlada nezadovoljna bića, kojima se čini da im život iz dana u dan nepovratno
izmiče iz ruku. Ta zar bi inače pustila u stan nepoznata čovjeka koji tvrdi da je pobjeg ao iz ludnice?
Kazala je da joj se učinio zanimljiv i neobičan. Ili, možda je ona samo lovac na čudne, nesvakidašnje
tipove, upravo na onakve kakav Santini nije i nikad neće biti.
Ster eo tipno se kucnuše. Osjetivši kako ga alkohol u grlu ugodno pecka, inspektor se prepusti i
ispije sadržaj svoje čaše naiskap. Povučena njeg ovim primjer om, ona uradi isto tako. Pričala je da je
one neobične noći i s Keller om mnog o pila.
A Keller? Keller je sada mir an i hladan poput kamena krajputaša zavijenog snijeg om. Učini mu
se da i ta rečenica pripada nekoj od davno pročitanih knjig a.
– Santini vas i dalje prog oni ljubomornim ispadima? – upita on, premda je slutio da je takvo pi-
tanje pretjer ano i neprilično.
– Santini je zvjerka koju treba ukebati kad se lovac izdovolji drug e lovine – reče Mateja, pa se
zag onetno nasmiješi.
Baniću se učini da je ta rečenica bar okno pretjer ana, ali sasvim ugodna zbog diskretnog poziva
koji je podrazumijevala. Sad on uze bocu i natoči čaše, čemu se ona nije usprotivila.
– Iz vašeg su stana odnijeli krivu kazetu – reče Banić, vadeći iz džepa dvije male VHS-kazete. –
Možda su ove prave. Ne bismo li ih mog li časkom preg ledati?
Ona se iznenadi i pog leda ga kao da joj nešto nije jasno.
– Kako? Dopustit ćete mi da gledam nešto što je dio istražne tajne?
– Ako imam povjer enja u vas, zašto ne?
– Sjest ćemo onda ovamo, na trosjed – predloži ona. – Odavde se bolje vidi.
Banić prenese bocu i čaše i zavali se u udoban trosjed, dok je ona prišla reg alu, uključila televi-
zor, namjestila prvu kazetu u kućište i ubacila je u video-rekorder.
Zatim se vrati i sjede do njeg a tako blizu da im se noge dotakoše. Banić osjeti lag an strujni udar
ali ne uzmakne. I dok je još na ekranu sniježilo, ona lag ano spusti papuče na pod i podigne noge na
trosjed. Baniću se učini da je to uradila kako bi izbjeg la dodir njeg ove noge, ali se ona namjesti tako
da mu je sada bila još bliže.
– Ne smeta vas? – reče i pog leda ga preko čaše, jer je upravo pila. – To je zato što je trosjed pre-
malen.
– Da, to je zapravo više dvosjed – nasmije se on. Bio je zadovoljan njenom primjedbom, jer je
bila potpuno neistinita. Trosjed je bio tako prostran da bi uz njih dvoje mog ao komotno sjesti još i
Oliver Hardy.
Bilo je krajnje vrijeme da uradi nešto. Ali što? Razne su opcije dolazile u obzir. Mog ao ju je za-
grliti, staviti svoj dlan preko njenog, pomilovati je po koljenima. Iz tog premišljanja prene ga njen
glas:
– Ova vam je kazeta prazna.
Banić slegne ramenima, a Mateja priđe rekorder u i promijeni vrpcu. Vraćajući se trosjedu, iro-
nično ga upita:
– Nisu li ove prazne kazete samo dio vaše taktike?
To ga zbuni i već mu se učini da će zbog toga ona uzmaknuti. Ali, naprotiv, ona se uvali u tro-
sjed i uradi ono što je i sam namjer avao. Nasloni glavu na njeg ovo rame i iskosa ga pog leda. Ispija-
jući treću votku, on pomisli kako ne smije zabor aviti na večer ašnji izlazak s kćerkom. Nika mu to ne
bi oprostila. Bila je uvredljiva, hir ovita, pravo malo zlopamtilo.
Na ekranu zatitra slika i inspektor istog časa zabor avi na toplu blizinu Matejina tijela.
Kamer a, zasig urno u drhtavoj i nepreciznoj ruci amater a, kružila je po šumskom, crnog or ičnom
krajoliku, probijajući se između debala prema proplanku. Na čistini, krčevini vjer ojatno, čudno su se
razvlačile koprene mag le, što se povlačila ili bila nošena vjetrom. A onda se vizur a usmjer i spram
sredine proplanka gdje se dizala visoka žičana ograda, onakva kakve se podižu oko teniskih igrališta.
Kamer a krene smjer om ograde i Baniću se učini da ta panor ama uopće nema kraja. Ograda mora da
je opasivala velik zemljišni kompleks. Nakon reza, u središtu kadra ponovo se vidjela ta ista ograda,
ali je slika bila mnog o mutnija. A onda se sve, pokretom elektronskog zuma, poče polako i ravno-
mjerno približavati. Iza ograde nalazilo se rijetko, suho grmlje, a između grmlja nešto sivo. Slika se
još malo izo štri i Banić shvati da je to sivo zapravo beton. Betonska konstrukcija bila je različite visi-
ne, negdje se jedva uzdizala iznad razine tla, a negdje je mog la biti visoka i metar, metar i pol, ukoli-
ko je uopće na televizijskoj slici mog ao pravilno razabrati razmjer e. Mora da se radilo o nekakvom
objektu, zacijelo temeljima. Kamer a krene udesno, snimatelj je očito pokušavao dočar ati konfig ur a-
ciju i dimenzije temelja. Kadar je dugo trajao, po čemu se dalo razabrati da su i temelji ogromnih di-
menzija. Sliku prekinu smetnje, sve se zatamni, a onda se u kadru ukaže dio niske betonske zgrade
natkrivene ravnim krovom. Za razliku od temelja, zgrada je bila izg rađena izvan žičane ograde, a po
izg ledu joj se nije dala naslutiti namjena. Za čuvarsku kuću bila je ner azmjerno velika, a za spremište
alata previše luksuzna. Nakon reza, pog led kamer e vrati se na dio žičane ograde na kojoj se iskupilo
čitavo jato vrana. Vrane iznenada prhnuše u zrak, slika se zaljulja, a u središtu kadra pojavi se čovjek
u debelom zelenom kaputu, podstavljenom bundom, koji se brzo približavao snimatelju. Ubrzo po-
tom ekran preplave smetnje, a nakon smetnji izr oni slika nečeg a što je mog lo predstavljati kontrolnu
prostor iju nuklearne elektrane. Prostor ija je bila ispunjena gomilom kontrolnih ploča na kojima su
poigravali displeji, palucala svjetla, drhtale kazaljke brojčanika. Ispred jednog od pultova stajao je si-
jed muškar ac šezdesetih godina. Inspektor u se učini da je tu facu već negdje vidio.
– Ovaj mi je odnekuda poznat – reče.
– Kako i ne bi, to je Jack Lemmon – nasmije se Mateja. – Ovo je presnimka onog poznatog filma
o incidentu u nuklearnoj elektrani. Kako li se ono zove... aha... Kineski sindrom!
– A, tako! Znači, ovo što smo upravo vidjeli snimljeno je na kazetu na kojoj je već bila snimka
Kineskog sindroma – zaključi Banić.
– Najvjer ojatnije – reče Mateja. – Ali, ono prije... koji je bog ono?
– Nemam pojma!
– Mislite li da su to tražili oni što su mi provalili u stan?
Inspektor je šutio kao da razmišlja.
– Odnijeli su kazetu s rođendanom vašeg nećaka i žestoko popušili. A možda... možda se i meni
dog odilo isto? Ovo naprosto nema nikakva smisla. Ne bismo li to mog li još jednom preg ledati?
– A ne bismo li to ipak pog ledali malo kasnije? – upita ona, a njemu se učini da joj je glas zadrh-
tao.
Nije odg ovor io. Ispio je još jednu čašicu, a ona je krenula da ugasi video. Ugasila je video, uga-
sila je televizor, ugasila je i svjetlo. Vratila se na trosjed i pog ledala ga. Nazir ao je kontur e njena tije-
la, snažno osjećao njenu blizinu, a u njenim velikim zelenim očima vidio je odsjaj ulične rasvjete.
Bojažljivo joj je položio ruku na struk, ona se stresla, uzdahnula i privinula uz njeg a. Dopustila
mu je da je takne po obrazu, dopustila mu je da je poljubi, dopustila mu je da joj lag ano zavuče ruku
pod suknju, činilo se da će mu baš sve dopustiti.
On se trgne, čuvši kako je zazvonio telefon. Bio je zbunjen i spreman na uzmak.
– Redovna provjer a piskar ala u večernjoj službi – šapne mu ona i poljubi ga u ušku. On osjeti
pod rukom glatku površinu čar ape i krene nag or e, pokušavajući ne misliti na ljubomornog novinar a
koji tamo negdje u redakciji grozničavo okreće brojčanik telefona.
Spuznula je ispod njeg a na pod i povukla ga za sobom, zavlačeći mu ruku pod košulju. Prepušta
li se to ona meni, ili ja njoj, mislio je, svlačeći još gaćice, dok je telefon na stolu uporno i nesnosno
zvonio.
Poslije, kad su umjesto poslovične postkoitalne cig ar ete popili postkoitalnu votku, njemu pog led
pade na sat što je fosfor escir ao u dnu reg ala. S užasom shvati da je sedam i petnaest. Skoči, ne znajući
treba li prije navući hlače ili spremiti drag ocjenu kazetu, pa prevrne bocu votke na pod.
– Što je? – začudi se Mateja njeg ovoj žurbi.
– Trebao sam u sedam izvesti kćerku na večer u.
– Oho! Drug inspektor je oženjen! – pripomene ona zajedljivo.
– Skroz krivo! – promrmlja on, tražeći po podu cipele.
9.
Jur eći prema Kamaufovoj ulici, uključio je radio da čuje vijesti, ne nadajući se ni najmanje da će
mu to uljepšati večer. Anarhična gibanja ogromnih razmjer a tamo u, za sada, dalekoj Crnoj Gori,
međusobna optuživanja i razr ačunavanja pojedinih rukovodstava, štrajkovi i demonstracije, začinjeni
poskupljenjima, nestašicom i strmog lavim padom standarda u mračno bespuće sir omaštva. Pitao se
da li je to još uvijek ona ista njeg ova arkadijska domovina o kojoj su ga učili u maloj ruševnoj pro-
vincijskoj školi, gdje su žvakali »Unr in« žuti sir i pili amer ičko mlijeko u prahu čudnog okusa, sluša-
jući istodobno dojmljiva predavanja o prednostima života u socijalističkim zajednicama. Sve što se
tada činilo nemog ućim, postalo je danas ne samo mog uće nego i svakodnevno. Umjesto u komunis-
tički raj, činilo mu se, svi skupa stig li smo u purg ator ij, s dobrim šansama da se survamo u kao tični
balkanski inferno. Ipak, zahvaljivao je usudu što mu je dopustio poslove na kriminalnim, a ne politič-
kim deliktima, jer su u kriminalnim sfer ama bar postojale čvrste koo rdinate unutar kojih je jedan sa-
moupitni pojedinac mog ao pronaći motive vlastita rada.
Prevrtio je skalu radio-apar ata ne bi li pronašao kakvu umir ujuću glazbu, i zaustavio se na emi-
siji u kojoj su najavili preg led prošlog odišnjih zbivanja u svijetu domaće pop-glazbe. Ugasi radio jer
su to bile stvar i u koje se još manje razumio neg oli u dnevnopolitički kaos.
Kad je zakočio pred zgradom u Kamaufovoj, Nika ga je već čekala vani. Mora da je, nestrpljiva
kao i uvijek, sišla da ga dočeka, nadajući se da će svaki čas stići. Stajala je na rubu pločnika i u ruci
držala zâmotak veličine bloka za likovni odg oj.
Pog leda na sat, bilo je petnaest do osam. Otvor i prozorčić i vikne Niki neka uđe, pravdajući za-
kašnjenje poslovima, baš kao što je uvijek činio.
– Klipane, zar nisi mog ao doći na vrijeme? – čuo je kako Lidija viče odozg o s prozor a, ali nije
izašao napolje da bi se pravdao. Držao je da nije u redu što ga tako naziva, ponajviše stog a što je za-
pazio i Tamar inovu sjenku na osvijetljenom prozor u, ali je znao da je kriv, i da nije smio dopustiti da
se mala vani smrzava.
Nika je ušla, poljubila ga u obraz i, osjetivši mir is alkohola, odmah ga prekor ila:
– Tata, opet si pio!
– Ne! – reče on odlučno. – To je zbog brijanja. Nisam više imao after-shavea, pa sam se dezinfi-
cir ao votkom. To je zdravo. Rusi to redovito čine.
Znala je da laže, ali se samo dobrodušno nasmijala. Voljela je očeve smiješne laži i pretvar anja.
– Pa, kako ti je sad? – upita je on pomalo sračunato. – Mislim, s ovim maminim momkom?
– Tako – odvrati ona. – Čini se da je u redu, ali mi nije baš simpatičan. Postupa sa mnom kao da
imam dvanaest godina...
– Pa imaš četrnaest! – napomene on.
– Ali, tata – gotovo da se uvrijedi Nika. – To ti je ogromna razlika! Idem u osmi razr ed i nisam
više dijete.
– Svakako! – povlađivao je, premda ne odviše uvjer eno.
Stali su na parkir alištu ispred Okrugljaka i začudili se kako je u Mlinovima mag la još neprozir-
nija.
– To je zbog blizine Sljemena! – objasni mu mala.
Da se na ovom mjestu mag la razišla, ona bi zacijelo rekla istu rečenicu: »To je zbog blizine
Sljemena«, pomisli on, ali ne reče ništa. Znao je da je ona sada u dobi kad joj se čini da sve pod mi-
lim bog om zna, i kad je pokušaj suprotstavljanja puko razbacivanje rečenica.
– Što ćemo večer ati? – upita on kad su se smjestili za stol por ed visoke kaljeve peći. – Nekad si
voljela pur icu s mlincima?
– To je klinačka klopa! – podsmjehne se Nika. – Mislim da bih nar učila teleći steak Holstein.
On zakoluta očima i nar uči dva steaka, premda nije bio sig ur an da li je dobro ponovio čudnu
njemačku riječ, što je trebala ukrasiti običan, nag lo pečeni teleći šnicl.
– Sada se dobro osjećaš?
– Da. Uglavnom – veselo će ona. – Mama je rekla da ćemo mor ati obaviti još neke pretrag e, a
onda će valjda sve biti dobro.
On se nag lo rastuži, shvativši da stvar još uvijek nije razr iješena, ali se onda dosjeti da pred ma-
lom mora biti pribran i opušten.
– Evo, kupila sam ti poklon – reče ona i pruži mu onaj zamotak.
– A ja tebi... – zbuni se on, shvativši da je zabor avio razveseliti je kakvom sitnicom. – Što je to,
pobog u?
– Ploča. Razmotaj je! Mama mi je rekla da si volio takve stvar i kad si bio mlad.
– Hopa! Kad sam bio mlad! Zar sam već toliko star?
– Zabog a, tata! – poskoči ona. – Pa valjda si star kad imaš tako odraslu i ozbiljnu kćerku!
– Pa jest... – promrmlja on, skidajući papirnati omot s poklona. A onda se uistinu iznenadi: –
Charlie Parker! Koncert u Švedskoj! Zar tako nešto postoji?
Nika je bila zadovoljna očevim oduševljenjem.
– Znaš što je Tamar in rekao?
On je upitno pog leda.
– Da si ti jedini cajkan koji voli Charliea Parker a.
– A što on voli?
– Ma, pusti ga! Što se tiče muzike, on ti je posljednji vezist! Raspoznaje jedino muzičku špicu
Dnevnika i himnu.
– Hoćete li, molim vas, pomaknuti tu ploču da vam servir am večer u? – upozor i ga konobar, koji
je upravo dog ur ao kolica s tanjur ima i pladnjevima.
Banić brzo spremi ploču na stolicu, a onda se zag leda u kćerku.
– Reci, ti si preslušala ploču?
– Jesam – tiho će i bojažljivo mala.
– I?
– Ma, šta ja znam, tata! – postidi se ona. – Ja ti nemam feelinga za te stvar i. Meni je to pomalo
grozno. Svir aju tko šta hoće i imaju nekakav zeznut, krivudav ritam...
– Krivudav ritam! – ponovi on, pa se tiho nasmije. – Znaš – reče joj on nešto kasnije, dok je re-
zao svoj teleći odrezak – razmišljao sam o tome ne bi li bilo dobro da se preseliš k meni. Vodili bi-
smo jedno neobavezno, zafrkantsko kućanstvo...
– Tata – upozor i ga ona, kao da nije čula pitanje. – Jedeš kao Amer ikanci. Oni prvo sve izr ežu,
pa onda jedu...
– Da! I?
– Mnog o je otmjenije rezati komadić po komadić.
On podboči bradu dlanom i pog leda je tobože ljutito.
– A sjećaš li se ti, gospođice, kad sam ti stavljao knjig e pod ruku ne bih li te naučio jesti?
– Sjećam – nasmije se Nika. – Pod lijevu si mi stavljao Andersenove Bajke, a pod desnu... zbilja,
što si mi stavljao pod desnu? Pa, da! Šegrta Hlapića!
– Maloprije sam te nešto pitao... nisi mi odg ovor ila.
– Nisam jer se ne govor i punim ustima! – reče ona punim ustima. – Hoćeš li da ti kažem kako bi
izg ledalo naše zafrkantsko kućanstvo? Prvo, ja bih gubila vrijeme potrebno za učenje, jer bih ti mo-
rala kuhati, prati, peg lati...
– Čekaj, čekaj! – prosvjedovao je on, prijeteći joj prstom. –
– Peg lati znam!
– Tata, znaš peg lati mar amice i čar ape! Slušaj me dalje! Zatim bih samovala u tvom podstanar-
skom ner edu i čekala da se ti vratiš iz svojih detektivskih pothvata. Kad bi te u tri noću pozvali telefo-
nom da hitno odjur iš u Kustošiju, jer je tamo netko preklao trojicu, ja bih ostala sama, i vjer ojatno
više ne bih mog la zaspati od straha. Tvoj bi užasan posao neprekidno stajao između nas...
Govor ila je tako pametno da se njemu učinilo da je između dvanaest i četrnaest godina uistinu
velika razlika, premda je u njenim rečenicama nazir ao tihi odjek sveg a onog što mu je toliko puta
spočitnula njena majka.
– U posljednje vrijeme najo zbiljnije razmišljam o tome da napustim posao. Tad bismo mog li ži-
vjeti zajedno!
– Od čega? – pokaže ona ponovo svoju zrelost i razbor itost.
– Pa, upustio bih se u nekakve privatne inicijative – nastojao je pronaći prikladan i uvjerljiv od-
govor, iako je bio svjestan da Nika više nije klinka kojoj može prodati bilo kakvu opsjenu. – Na pri-
mjer, kažu da je sad strašno unosan taj posao s kalifornijskim glistama. Ili kunićarstvo... pa onda
uramljivanje slika.
– Ne mogu te uopće zamisliti kako uramljuješ slike, ili hraniš kuniće. Tata, nemojmo sada o
tome!
– Dobro – skrušeno će on. – Nećeš mami pričati o ovom? Ne bih htio da misli da te njoj iza leđa
nag ovar am da...
– Ali me ipak nag ovar aš – nasmije se mala, zatim doda: – Nar avno da joj neću pričati. Pa, mi
smo oduvijek znali čuvati naše male tajne.
On je poželi poljubiti, ali se između njih nalazila gomila stolnog pribor a, pa je bilo krajnje nes-
pretno to učiniti.
– Mor amo i nešto popiti – reče zadovoljno.
– Ja ću Coca-Colu!
– A ja ću... – premišljao je on.
– I ti ćeš Coca-Colu! – odlučno će ona.
– Zašto?
– Zato što je mama rekla da ti ne dam da piješ, jer me poslije večer e mor aš dovesti kući.
– I ja ću Coca-Colu – preda se on teška srca.
– A na čemu sad radiš? – iznenada će Nika. Nju su oduvijek zanimali njeg ovi slučajevi, jasno,
ako su sadržavali dovoljno zavodljivih i zag onetnih elemenata.
Trudeći se da bude zanimljiv, nagne se prema njoj i poče pričati:
– Strašno zag onetna stvar koja se iz dana u dan komplicir a. Pojavljuju se sve nove i nove činje-
nice, ali jedna drug u ne objašnjava. Pronašli smo dva leša por ed prug e. Jednog je udar io vlak, drug i
je ubijen veter inarskim prepar atom za usmrćivanje životinja. Obojica su, čini se, stranci, ali istovre-
meno i naši. Zvuči čudno? E, pa da čuješ dalje! Onaj koji je ubijen injekcijom nešto je znao, ili posje-
dovao. Nešto važno i zag onetno, što je trebalo nekim ljudima. Tajanstvenim i zlim. Nakon njeg ove
smrti, oni nastavljaju potrag u ali ne nalaze ono što im treba.
– Nag ađaš li što je to što im treba?
– Nag ađam ali nisam sig ur an – tihim, tajanstvenim glasom će on. – Čini se da se ne radi o jed-
noj, nego o više stvar i. Najvjer ojatnije o video-kazeti i kuverti s polar oidnim fotog rafijama. Trag aju-
ći, i sam sâm naišao na kazete i fotog rafije, ali ne znam jesu li pravi, ili su čisti mućak.
– Stvarno? – njoj zaigraju oči, a on joj šapne da se nagne bliže njemu. Ona se pridigne, a on iz
džepa malko izvuče dvije male video-kazete.
– Vidiš, tu su.
– A što je na njima?
– Na prvoj je nešto što uopće ne razumijem, i snimka filma Kineski sindrom...
– A na drug oj?
– Na drug oj nije ništa! Prazna!
Ona prasne u smijeh i uhvati ga za ruku.
– Tata, pa ti si poslije brijanja izg leda potrošio svu silu votke!
– Jesam.
– A, bi li htio upoznati mog dečka? – upita ga ona, svejednako se smijući.
On se uozbilji.
– Nije li prer ano?
– Misliš, prer ano za upoznavanje? Ne znam. Zapravo, o tome nitko ništa ne zna. Čak ni mama.
Htjela sam da ga ti prvi upoznaš.
– Mislio sam, nije li prer ano da imaš dečka? – objasni joj on.
Ona se gradila da ga ne razumije.
– On bi to jako volio, premda se stidi. Znaš, rekla sam mu da si ti najbolji zag rebački detektiv.
»Što bi Delić rekao na takvu procjenu?« pomisli Banić, gledajući razdrag ano u svoju četrnaesto-
godišnju mudricu.
– Ne znam. Daj nam malo vremena.
– Kome?
– Obojici. I meni, i njemu. I ja imam malu tremu... Malo se i stidim.
– Ali, ti se nemaš čega stidjeti! Ja se ponosim tobom! Samo mor aš manje piti!
– Jasno! – namigne on i ispije svoju Colu, jedva susprežući gađenje.
Kasno navečer, pošto je Niku odvezao kući, zastane ispred Matejine zgrade. Na njenom je prozo-
ru bio mrak i on odluči da je neće uznemir avati.
Stig avši kući, oper e suđe i uspije razbiti jedan tanjur, a nakon toga skupi prljavo rublje, koje je
sutradan namjer avao odnijeti u prao nicu. Upali potom televizor. Na Prvom su prog ramu veleučeno
razg ovar ali o industrijskoj poluciji čovjekove sredine, na drug om su pokazivali dramatične slike po-
tresom razr ušene Armenije, a na trećem je išao satelitski prijenos neke diskusije na talijanskom jezi-
ku, dok je TV-Ljubljana davala obrnutu var ijantu beo gradskog Dnevnika. Ugasi televizor i podigne
slušalicu telefona koji je upravo zazvonio.
– Molim vas lijepo inspektor a Bunića – začuje poznat glas.
– Valjda Banića!
– Može biti! Dopuštam – nakašlje se netko s drug e strane, a onda nastavi: Žigmund Nagy ovdje.
Sjećate se, ja sam ujak pokojnog Brune Keller a.
– Sjetili ste se gdje mu je parkir an automobil? – živne Banić, ponadavši se dobrim vijestima.
Ah, ne, ne! Sasvim sam zabor avio da bih se toga trebao prisjetiti.
Zbog čega me onda zovete? I kako to da ste uopće budni u ovo doba? Mislio sam da star i ljudi...
Ja uopće ne spavam. Patim od kronične insomnije. Ali, to nije loše. Na taj način udvostručujem
ovo malo vremena što mi je preo stalo...
Oprostite, zbog čega me zovete? prekine ga Banić, pobojavši se da bi star i sad mog ao zagnjaviti
pričama o svojoj nesanici.
Eto, vidite, sad sam zabor avio... pričekajte...
U slušalici zavlada muk.
Ah, da! – reče kao da se snašao. – Prvo sam vam htio zahvaliti za prijevoz.
Kakav prijevoz?
Pa danas je bio Brunin ukop. Onaj vaš Stipetić me prevezao. Jako fin dečko, premda ne djeluje
baš intelig entno... A drug o... da... sjetio sam se da je Bruno imao na Trešnjevki prijatelja kome se jav-
ljao.
Kako se zove? nestrpljivo će inspektor.
– E, to ne znam. Znam samo da su zajedno odrasli i da su iz iste ulice. Grebeng radske. Taj je nje-
gov prijatelj, ako se ne var am, nekakav lumpenproleter. Radnik u nekoj velikoj zag rebačkoj tvornici.
Čekajte, znao sam u kojoj! Bruno mi je uvijek govor io: »Onaj moj prijatelj iz Plive.« Ali, vidite, sad
se kao za vrag a ne mogu sjetiti gdje je radio.
– Šteta! – nasmije se Banić. – Ali, i ovako ste mi puno pomog li.
Potom uljudno pozdravi star og gospodina, spusti slušalicu i zamisli se. Da, stvar se potpuno
poklapala. U Keller ovom džepu pronađen je plinski upaljač s log otipom tvornice lijekova Pliva.
10.
Tiha, mag lovita i snijeg om zasuta trešnjevačka uličica niskih kućer aka, okruženih skromnim
okućnicama, vjer ojatno se nije mnog o promijenila od onih dana kad ju je Bruno Keller pokušao za-
navijek napustiti. U dvor ištima su lajali psi, s jednog prozor a se čulo treštanje La Bambe i inspektor u
Baniću se učini da će se dolje na uglu, za koji čas, pojaviti momci u kožnim vjetrovkama i briljanti-
nom zag lađene kose, kako bi cjelovit ugođaj »pedesetih« bio tu, nadohvat ruke. Pozvoni na dvor iš-
nim vratima, na kojima su bile pribijene dvije plave metalne ploče, jedna osig ur avajućeg zavoda, a
drug a s natpisom »Oštar pas«. Na kućnim vratima pojavi se ljudeskar a u izbljedjelom krombi kaputu,
nevoljko se dovuče do dvor išna ulaza i upita bezazlenim glasom:
– Kaj je?
– Nešto sam vas htio pitati. Živite li dugo ovdje?
– Je, kak se zeme.
– Sjećate li se obitelji Keller, koja je ovdje živjela negdje do šezdesetih godina?
– Ne sečam. A gde su živeli?
– Pa, tu, u nekoj od ovih kuća. A ima li ovdje netko tko radi u Plivi?
Grdosija je razmišljao. Vratima se približi pog rbljena baba u crnini, s debelim cviker om na
krumpir astom nosu. Podsjećala je na vješticu iz Snjeguljice, samo što joj je u ruci nedostajala sjajna
crvena jabuka.
– Kaj tražite?
– Kaj vas brig a! – izder e se ljudeskar a. – Navek zabadate svoj nos...
– Tu bi negdje trebao živjeti jedan radnik iz Plive. Ne znam kako se zove, ali mora imati oko če-
trdeset i nešto godina.
– Iz Plive? – upita baba.
– Vrag te gluvi! – reče ljudeskar a. – Pustite ju, ona vam nema pojma.
– Je, pa kaj to ni morti Mrkša? – reče baba, ne obazir ući se na neuljudnog tipa u krombi kaputu.
– Samo više vam ne dela. Su ga hitili van! Il je pil, il je nekaj vkral!
– A kaj bi vkral! – izder e se tip. – Valjda plivadone, ili tablete protiv sranja?
– A gdje stanuje? – umiješa se inspektor u neobičnu uličnu prepirku.
– Tam! – reče star a i pokaže na prizemnicu naher ena krova.
– A znate li možda gdje su stanovali Keller ovi?
– Kak to ne bi znala! – spremno će baba. – Tam prek puta. Samo sad vam je tam onaj obrtnik kaj
dela panoe i štantove. Gospon Breg eš.
– Štandove! – ispravi je muškar ac.
– A kaj to ni sejene? – reče star a i krene za svojim poslom, ukoliko ovo što je sad radila nije bio
njen jedini posao.
Ponavljajući u sebi pitanja koja bi mog ao postaviti, inspektor Banić pozvoni na vratima Zvonka
Mrkše, iznog ir ana Plivina radnika.
Mrkša je bio nizak, nabijen, krivonog vršnjak Brune Keller a, obučen u istrošene traper ice i ma-
jicu na kojoj je pisalo: REWARD 1000 DOLARS. Po tome što je dolar u nedostajalo jedno »l«, dalo se
naslutiti da je majica modni izum neke od naših konfekcijskih kuća. Na to nabijeno tijelo bila je naka-
lemljena velika četvrtasta glava sa spljoštenim, boksačkim nosom, koji mora da je stradao još u onim
davnim pedesetim godinama, u uličnim sukobima maloljetničkih trešnjevačkih bandi.
Kuća u koju ga je uveo Mrkša bila je oskudno namještena, ali prilično uredna. Mrkša je živio
sam jer ga je žena napustila. A kako je živio, to nitko osim njeg a nije mog ao znati. Velika je tajna bila
kako uspijevaju živjeti oni koji imaju plaću, a pravi mister ij kako preživljavaju oni koji su poput Mr-
kše i tu sitnu plaću izg ubili.
– Vi poznajete Brunu Keller a? – odluči inspektor prijeći na stvar radi koje je i došao na Treš-
njevku.
– Zajedno smo odrasli.
– A nakon toga? Pretpostavljam da se vaše prijateljstvo nastavilo i dalje?
– Pa, jest. Ali, prije smo bili ner azdruživi. Prije skor o trideset godina zajedno smo bježali preko
granice. To je onda bilo u modi.
– Sjećam se.
– I vi ste bježali?
– Ne. Nikad u inozemstvo. Ali, bježao sam od kuće. Vječito sam mislio da su prave stvar i negdje
drugdje...
– Bog ami, i jesu!... No, zbrisali smo preko negdje kod Ankar ana, a onda su mene ćopili. Znate,
on je oduvijek bio srećković, a ja čisti pehist. Ućorkir ali su me, a onda vratili natrag. Pričao sam im
da sam politički izbjeg lica, ali im nisam znao objasniti iz kojih razlog a. Jebi ga! Nikad se nisam ku-
žio u politiku. Sad se kužim, i sad bih najr adije ponovo prešao preko crte, ali s kojim kurcem! Bacili
su me iz firme i sasvim sam švorc.
– Dobro, i što je bilo dalje?
– No, kao što sam rekao, mene su sproveli natrag, a on je prešao u Francusku, stupio u Legiju
stranaca i tamo proveo pet godina. Kasnije je lutao posvuda, čak je i u Amer ici bio. Rekao mi je da se
oženio nekakvim bog atim bapcem, koji ga je nakon godinu dana ostavio u tužnom, ali bog atom udo-
vištvu. Zezo sam ga da je zag utio star u...
– Mislite li da bi on to mog ao?
– Ma kakvi! – nasmije se Mrkša. – On nije bio takav čovjek. Samo je bio strašno sretan i spretan,
ali dušu nije nikad prodao vrag u. Čujte, ne znam kog boga milicija njuška za njim, ali on je bio jedini
tip na ovom blesavom svijetu kome bih mirne duše povjer io svoje dijete. Samo da ga imam, da ga
ona kurva nije odvela sa sobom... Znate, prije šest mjeseci Ruža me napustila i odvela malog. Nije
više mog la živjeti na ovakav način... stalno bez para. Otišla je kod mame na selo. Kad bih odnekud
spuknuo kakvu lovu, možda bi se vratila. Bruno bi mi pomog ao, ali nemam petlje da ga pitam...
Tu Mrkša načas zastane, a onda posegne za čašom, nudeći i inspektor a.
– Hvala, ne! – nesig urnim će glasom Banić.
– Pa jednu uvijek možete. Niste valjda pop!
Banić popusti.
– Poslije vam je pisao?
– Je, je – reče Mrkša, pa u ustima promućka rakiju. – Nije baš često pisao, ali mi je tu i tamo slao
lovu. I to baš kad sam bio u najvećim gabulama! Zbilja, a zašto vas zanima Bruno?
– Ne znate?
– Pa, otkud bih znao? – pog leda ga Mrkša tako iskrenim pog ledom da Banić požali što mu od-
mah nije sve rekao.
– Ubijen je prije Nove godine.
Mrkša ga pog leda kao da mu ne vjer uje, a onda tiho i metodično istrusi dvije rakije.
– A, u pizdu mater inu i takav život! Sve bu otišlo u kur ac!
– Biste li mog li zatomiti osjećaje i ispričati mi sve što znate o Keller u? – pokuša ga umir iti ins-
pektor.
– A tko ga je ubio? Ako saznam, sam ću mu kožu oder ati. Vi supovci tu nećete imati što raditi.
Tko ga je ubio?
– Ne uzbuđujte se! Lako je mog uće da je i ubojica mrtav – reče inspektor i izvadi fotog rafiju
lažnog Jur ag e.
– A, to je taj kurvin sin! – ražesti se Mrkša i poder e fotog rafiju.
– Poznajete ga?
– Nikad ga nisam vidio. Ali, sreća njeg ova ako je mrtav. Čujte, ja sam inače dobar i mekan ko
kruh, ali kad me netko raspizdi...
– Kad ste posljednji put vidjeli Brunu?
Mrkša se zamisli. Kao da je računao i pobrojavao dane.
– Jesenas je nekoliko puta navraćao. Rekao je da tu šljaka, da zastupa neku međunar odnu firmu
koja ima neki važan biznis u Jugi.
– Nije li vam rekao o kakvom se poslu radi?
– Tvornica. Neka ljepila, neke kemikalije, koji li bog!
– Je li koji put ovdje noćio?
– Ma, kakvi! – nasmije se Mrkša. – Čujte, ne znate vi Brunu Keller a! Pa, on je bio gospon u odi-
jelima po soma-dva mar aka. Vozio se u merđi i spavao u najboljim hotelima. Šta bi on ovdje spavao!
Navraćao je da pričamo o star im danima, kad smo španali hakl, tukli se s drug im klapama i brisali u
inozemstvo. Davao mi je tu i tamo neku lovu, a znao mi je donijeti i neke tehničke stvar i. Telku i slič-
no. Ali, to sam redovito mor ao prodati. Čitav život mi je falila lova. Jebeš ga, kad sam takve sreće!
– Niste mi rekli kada je posljednji put bio ovdje? – ponovi pitanje inspektor, odlučivši da tu
groznu rakiju neće više piti.
– Par dana prije Nove godine.
– Nije li možda nešto ostavio kod vas?
– Nije – začudi se Mrkša, kao da ne razumije razlog ovakvu pitanju.
– Je li vam ikad pričao nešto o nekim drug im ljudima? Mislim, je li poznavao još koga u Zag re-
bu?
– Samo o... samo o ujaku!
– To znam! – reče inspektor. – Pazite sad! Da li se nakon što ste Keller a posljednji put vidjeli do-
godilo nešto neobično?
– Je, bio je potres u Armeniji – ironično će Mrkša, a onda doda: – Ne znam na šta mislite.
– Niste li primijetili nešto neobično u stanu?
Mrkša je šutio. Vidjelo se da mu nešto leži na srcu.
– Poslije Nove godine netko mi je upao u stan i sve raskopao – reče konačno. – Kao da je nešto
tražio.
– Niste to prijavili miliciji?
– Čujte – reče Mrkša, trudeći se da bude ljubazan. – Ne dopada mi se milicija i ne volim uopće
imati posla s njima. Vi ste čovjek u redu! Šljokate tu sa mnom rakiju i vama svaka čast! Ali, da bih ja
išao na miliciju nešto prijaviti, to brus! Osim toga, ništa mi nije nestalo. A da je i nestalo, jebi ga, opet
nikakva šteta!
Pošto ga je Mrkša prog lasio »čovjekom u redu«, Banić shvati da mora popiti još jednu rakiju.
Takav je red! Natoči si sam i naježi se, osjetivši razor an užas u jednjaku. Takva se rakija valjda pro-
izvodila destilacijom šljivovice uz ravnomjerno dodavanje nitrog licer ina.
– Ako bi vam to mog lo pomoći – nastavi Mrkša – mor am vam priznati da sam Brunu nekoliko
puta vozio po Zag rebu, jer se on više nije dobro snalazio u gradu.
Inspektor živne, osjećajući da bi mu ova informacija mog la biti od kor isti.
– Bili ste mu neka vrsta osobnog šofer a?
– Točno tako! Znate, ja vam imam sve kateg or ije i u Plivi sam radio ko vozač. Samo što sam
stumbao kamio n pun dječje hrane.
– A zašto?
– Jebi ga! Bilo je više stvar i u igri. Prvo kiša, pa onda neki bedak bez žmig avaca ispred mene, i
kao treće, malo sam popio...
– No, dobro, a kamo ste vozili Keller a?
– Je, to je teško objasniti. Ali, ako imate auto, mog ao bih vas odvesti da i sami vidite.
Inspektor shvati da je Mrkšin prijedlog sasvim razuman, premda mu nije bilo drag o voziti se s
čovjekom koji je nabacao u sebe toliku rakijetinu.
– Da vidimo i to – reče inspektor ustajući.
Izašli su napolje i sjeli u Banićevu četvorku. Desetak metar a dalje stajala je baba u crnom i ra-
doznalo ih promatrala. Ona je valjda bila neka vrsta dobrog duha Grebeng radske ulice, ili samo zla
vrana mag lovite zime. Mrkša je pokušavao pokrenuti auto.
– Fertajler mora da vam je vlažan, svjećice loše, a cijeli auto presaugan. Vozite se stalno po gra-
du, mor ali biste ga malo razlaufat po auto-putu.
Banić nemoćno slegne ramenima; bolesti svog automobila držao je prstom sudbine, nečim oko
čega ne vrijedi voditi brig u, razmišljati i uzbuđivati se.
Izašli su iz Grebeng radske i krenuli prema Trešnjevačkom placu.
– Ugodno se vozit kad znaš da ti plavci ne mogu ništa – reče Mrkša i pritisne jače papučicu gasa.
– Nemojte biti previše sig urni. Do sada sam već tri puta bio kod suca za prekršaje.
– Ma, nemojte mi folir ati! – nacer i se Mrkša. – Vrana vrani oči ne vadi.
– Znate šta? – dosjeti se Banić. – Vozili ste često Keller a. Ako se ne var am u Mercedesu...
– Da.
– Kakav je to Mercedes bio?
– Bijeli 220 D.
– Sjećate li se možda reg istracije?
– Bila je frankfurtska, i ono »D« za Deutschland... ali broja... tko bi se, k vrag u, sjetio broja!
– A znate li možda upita ga Banić, mnog o očekujući od njeg ova odg ovor a – gdje je taj bijeli
Mercedes?
Pojma nemam! – odlučno će Mrkša.
Na raskršću kod Trešnjevačkog placa bila je takva gužva da su mor ali zastati.
– Pričajte mi još nešto o Keller u – prekine inspektor muk koji je nastao na raskršću. – Kakav je
to bio čovjek?
– Pa, rekao sam vam. Dobar ko kruh!
– Je li nešto volio, da li se zbog nečeg ljutio, imao nekakav hobi?
Mrkša je šutio kao da ne voli pričati o pokojnom prijatelju, a onda preko volje ipak promrmlja:
– Volio je snimati. Imao je video-kamer u.
– Vidjeli ste što je snimao? – zainter esir a se inspektor.
– Nikad.
– Je li vam ikad pričao o Multikemu?
– O čemu?
– O firmi za koju je radio.
Mrkša se okrene njemu i ljutito ga pog leda:
– Zašto tražite da vam pokazujem kud sam vozio Brunu kad sve znate? Vi cajkani ste čudni ljudi.
Upravo sam vas mislio odvesti u Gundulićevu, do te... do tog Multikema, jer sam i njeg a nekoliko
puta tamo vozio...
– Ne mor ate voziti u Gundulićevu! – prekine ga Banić. – Preskočite Multikem! To mi je poznato.
– Dobro, idemo onda na drug o mjesto – složi se Mrkša i krene polako za kolonom vozila što se
probijala prema raskršću. Miljeli su kroz snijeg om zasut grad u kojem je, po običaju, vladao potpun
prometni ner ed. Za onu količinu alkohola koju je popio. Mrkša je vozio sasvim dobro, ali je Banić
bio do kraja nezadovoljan rezultatima razg ovor a od kojeg je toliko očekivao.
– Nikakva vam imena nije spominjao? – upita inspektor. Nikad niste čuli za gospodina Schulza,
Jur ag u, dir ektor a Kostelca?
– Jebi ga! – opsuje vozač. – Ja mu nisam bio velečasni pa da mi se ispovijeda. Pričali smo samo
o našim slavnim trešnjevačkim danima i brisanju preko granice.
– Volio je svoju prošlost?
– Bio je već bolestan od tog velikog stranog svijeta – mirnijim će glasom Mrkša. – U zadnje vri-
jeme pričao je kako će se definitivno vratiti, i eto... vratio se da umre. To ti je tako, baš kad se namje-
ravaš vratiti i smir iti, smir iš se zauvijek!
Uspinjali su se prema sjevernom, otmjenom dijelu grada. Na sreću, strma je ulica bila posipana
solju tako da je auto dobro vukao.
– Evo, tu je! – reče Mrkša i zaustavi kola. Potom prstom pokaže dvokatnu vilu pomalo nalik na
dvor ac.
Inspektor Banić pog leda otmjeno zdanje, a zatim se nakašlje, ne znajući što da kaže Mrkši. Kuće-
rina pred kojom su zastali pripadala je poznatom političar u, koga je bio glas rezolutna i demokrat-
skim opcijama nesklona čovjeka. Nekada nezao bilazan, sada se u »kadrovskim križaljkama« nalazio
na marg inama, ali je unatoč tome mor ao biti vrlo utjecajan.
– Nećete unutra?
– Samo bi mi još to trebalo – promrmlja inspektor. – Ne znate kojim je poslom dolazio ovamo?
– Slušajte, inspektor e, ja uopće ne znam kojim je poslom dolazio u Zag reb, a kako bih...
– Dobro, idemo dalje!
– No, odvest ću vas još na jedno mjesto, sve ostalo su bezvezar ije...
– Kako to mislite »bezvezar ije«? – začudi se Banić.
– Pa, neću vas sada voziti baš na svako mjesto kamo sam vozio njeg a. Znao sam ga voziti na ve-
čer u u Tiffany, mami na grob, gore na Mir og oj, na aerodrom i slično... To vam neće pomoći u istra-
zi.
Inspektor zašuti, puštajući Mrkšu da ga odveze do tog, još jednog navodno zanimljivog mjesta.
Prošli su Cmrokom i krenuli prema nizu tuškanačkih zgrada. Za manje od deset minuta stali su ispred
velike bijele katnice, baš onakve kakve podižu uspješni obrtnici koji su se vještim por eznim slalo-
mom uspjeli dovesti do pozamašna imutka.
– Tko tu stanuje? – pog leda inspektor Mrkšu, koji je šutke sjedio, sve manje oran da ga vozika
po Zag rebu.
– Tu na ulazu vam piše. Zašto sami ne pog ledate?
Inspektor uzdahne, a onda, nemajući kud, izađe iz auta i krene prema ulazu tuškanačkog divot-
zdanja.
Na dvor išnim vratima uistinu je bilo zvonce, ali je pločica ispod njeg a bila prazna. Pozvoni dva
puta i pričeka. Nakon nekoliko minuta spazi kako su se kućna vrata otvor ila i na njima se ukazala sit-
na ženska prilika zao grnuta sivim kaputom.
– Kaj hoćete? – vikala je brzajući prema dvor išnim vratima. – Tko ste vi?
Neki unutarnji glas govor io mu je da bi bilo najpametnije zatajiti identitet.
– Ja sam iz Komisije za popis građanstva! – reče, čudeći se i sam kako mu je takav blesav naziv
mog ao pasti na pamet. No, kako su komisije u današnjem vremenu nešto sveprisutno i autor itativno,
ženska ništa nije posumnjala.
– A kaj hoćete? – upita ga radoznalo.
Inspektor izvadi olovku i blok, pa sig urnim glasom člana komisije upita:
– Tko živi ovdje?
– Kuća je iznajmljena jednom njemačkom poslovnom čovjeku.
– A gdje je on?
– On vam je više u Njemačkoj neg tu. Uopće ne znam kak mu se isplati davat tolke pare, kad ga
skor om nikad nema.
– A vi ste?
– Ja sam Zdenka Knapec! Mene plaća da mu držim stan u redu.
– Dobro. Mor am zapisati kako se on zove – reče Banić, vadeći olovku i blok.
– Zove se Gerhard Schulz. Mislim da je iz Frankfurta.
– A kad će se vratiti?
– Mislite, gospon Schulz? Joj, pa to se ne zna! Možda sutra, a možda i drug i tjedan. On vam
samo bane i ljuti se ak sve sobe nisu zgrijane.
Poput pravog člana važne komisije, Banić službeno i pomalo osorno pozdravi Schulzovu dvor-
kinju i vrati se u kola.
– Koliko ste ga puta ovamo vozili? – upita Mrkšu koji je pokušavao upaliti auto.
– Ne znam. Pet-šest puta.
Mrkša upali motor i nepropisno okrene kola, tako da umalo nije naletio na crnu limuzinu što je
strelomice projur ila, a onda krene dolje, prema centru grada.
– Nikad niste bili u ovoj kući?
– Zašto bih bio? – začudi se Mrkša.
– Ne znam. Možda vas je koji put poslao da odnesete nešto, ili da javite...
– Nije – odlučno će Mrkša. – Ali, jednom me slao u onaj... kako ste rekli da se zove?
– Multikem.
– Da. Tamo me slao prije otprilike mjesec dana. Dao mi je slijepljenu kuvertu... onako veću... i
rekao da je unutri nešto važno što nikako ne smijem izg ubiti. Trebao sam to predati sekretar ici.
– I predali ste?
– Svakako.
– Slutite li bar em što je mog lo biti u kuverti?
– Pa, zapravo... ne... ali, mor am vam priznati – okolišao je Mrkša. – Mor am vam priznati da sam
bio strašno radoznao. Otvor io sam kuvertu, jednostavno nisam mog ao izdržati.
– I što je bilo unutri? – nestrpljivo će inspektor.
– Ništa važno! Bezvezar ija! Mora da je sve skupa bila nekakva zafrkancija. Možda je htio iskuša-
ti koliko povjer enja može imati u mene.
– Zabog a, hoćete li mi reći što je bilo u kuverti?
– Bila je jedna star a njemačka knjig a s kar ikatur om na naslovnoj strani. Zbirka viceva o Bobiju i
Rudiju!
11.
Vrativši se u ured, izvadio je zamotak s polar oidnim fotog rafijama i ponovo ih stao razg ledati.
Bile bi prava poslastica za neki pornog rafski časopis homoseksualna usmjer enja. Iznova se pitao jesu
li te fotose neznanci tražili od Keller a. Kad čovjek malo bolje promisli, takvi su fotosi mog li biti
funkcio nalni u mnog im mračnim igrama. Njima se mog lo nekog a kompromitir ati ili ucijeniti. Ali,
ako su tražili fotose, zašto su iz Matejina stana odnijeli video-kazetu? Možda je i na video-kazeti sli-
čan lascivan, kompromitantan sadržaj?
Uze fotose i izađe na hodnik. Do sobe inspektor a Kesića bilo je tek dvadesetak kor aka i on ih od-
luči prevaliti, premda mu Kesić nikad nije bio osobito simpatičan.
Inspektor Kesić bio je vrstan stručnjak za podzemne gradske labir inte prostitucije, podvođenja,
narkomanije i peder astije. On je slomio neke narkomanske klanove, razvlastio svu silu makroa, ot-
krio homoseksualne afer e u kojima se manipulir alo maloljetnicima, a u službi se pričalo kako među
protag onistima ovih nečasnih rabota posjeduje prave doušničke i dostavljačke mreže, pa bi za mnog e
stvar i doznao čak i prije no što su se zbile. Dakle, Kesić je bio prvi koji bi mog ao identificir ati nekog
s Banićeve fotog rafije.
– Bok! – rekao je Banić, ušavši u Kesićevu sobu.
– Baš bedast zag rebački pozdrav – namrg odi se Kesić, koji se nikako nije mog ao sroditi sa Za-
grebom, premda je u njemu živio više od dvadeset godina. Zapravo, Banića nije ni pog ledao jer se
zadubio u sadržaj staklene bočice što je stajala na stolu.
– Znaš li što je ovo? – upita svejednako buljeći u bočicu.
– Štaubcukor! – reče Banić, pokušavajući ga naljutiti tipičnim agramerskim izr azom..
– Koji vrag? – podigne Kesić pog led.
– Šećer u prahu!
– Isuse, pa kako si znao! – iznenadi se Kesić.
– Odmah se vidi.
– Da. Možda ti vidiš, ali oni koji su kupovali nisu vidjeli. Uhvatili smo tipa koji je ovo prodavao
pod kokain. Na tom tvom »štaubcukor u« zar adio je skor o četristo milijuna.
Ne zanimajući se za kokain, Banić izvadi iz zamotka jednu polar oidnu fotog rafiju i stavi je pred
Kesića.
– Pomozi mi! Poznaješ li ovu dvojicu?
Kesić uze fotog rafiju i pog leda je. Potom iz ladice izvadi povećalo i poče proučavati polar oid.
– Peder i, ha? Ulaziš u moj resor?
– Ne. Stvar je posrednog kar akter a. No, prepoznaješ li ih?
– Ovog debelog ne – polako će Kesić – ali mi je klinac poznat. Našminkan je, a ni fotog rafija
baš nije osobita.
– Možeš li to provjer iti?
– Za dan-dva ću ti reći, ali mor aš mi ostaviti sliku.
– Nar avno – složi se Banić, spremajući zamotak s ostalim fotosima u džep.
Ostavio je Kesića, pozdravivši ga sa »servus«, i vratio se u svoju sobu kako bi prekopao karte
specijalke što ih je držao u dnu ormar a i kor istio ih toliko rijetko da se već nekoliko puta pitao kog
vrag a ih uopće čuva. Nakon dug otrajnog prekopavanja pronađe onu pravu, presavije je nekoliko puta
i strpa u džep do zamotka s polar oidima. Onda obuče kaput i izađe napolje. Bilo je već vrijeme da po-
sjeti Multikemovo gradilište.
Po ljubljanskom auto-putu jur io je onoliko koliko su mu to dozvoljavali mag la i jadno stanje
automobila. Kad je »četvorka« počela ružiti i ispadati iz brzine, požalio je što nije krenuo službenim
kolima. Pošto je prošao Samobor, skrenuo je prema Breg ani. Ovdje je cesta bila uža, lošija i krivuda-
va, a snijeg nije bio raščišćen nego utaban kotačima vozila što su ovuda prošla prije njeg a. Nakon ne-
kog vremena cesta se poče provlačiti kroz usjeke između niskih, kupastih brežuljaka. Desno od ceste
nalazio se zaleđen potok skriven ogoljenim vrbama. Zastane načas kako bi na karti provjer io ide li
dobrim putem. Ubrzo utvrdi da bi uskor o mor ao skrenuti udesno. Vozio se još dobrih dvadesetak mi-
nuta, ali ni na kakvo skretište nije naišao. Onda izađe na nešto širu cestu i ubrzo uspije skrenuti nades-
no. Učini mu se da ceste kojima je vozio tvor e čudan labir int, te da bi velika tvornica koju ovdje gra-
de mor ala imati bolje prometne veze, jasno, ukoliko ne leži na željezničkoj pruzi. Kad se našao na
boljem i čistijem dijelu ceste, iznenada poče sniježiti. Zaustavi se, jer je uz cestu stajao seljak u kož-
nom kaputu zacijelo čekajući lokalni autobus.
– Znate li možda gdje se gradi ona velika kemijska tvornica? – upita, izašavši načas iz automobi-
la.
Pokretima ruku seljak mu objasni da je gluhonijem.
Inspektor opsuje, uđe u kola, provjer i kartu i nastavi vožnju. Iza dva-tri kilometra skrene ulijevo
jer je tako nalag ala karta. Sada se vozio kroz snježan krajolik u kojem nije mog ao nazr eti ni sela ni
kuće; por ed njeg a promicali su brežuljci, šume, ogoljeno nisko grmlje, ali trag ova ljudskog života
kao da nije bilo, osim ako se nisu nalazili tamo daleko u mag li.
Iznenada iz mag le izr oni jednokatnica na kojoj se kočio velik natpis MOT EL. Skrene i zaustavi
se ispred zastakljenog pročelja na kojem je bio ulaz.
U prizemlju motela nalazio se skroman restor ančić sa stolovima bez stolnjaka i visokim drve-
nim šankom. U dnu prostor ije stajao je novog odišnji bor, skromno okićen i već gotovo otpalih igli-
ca. Čuvši škripu vrata, na spor ednom se ulazu pojavi konobar u prilično uprljanoj kuti. Mora da je
imao dva metra, jer se, ulazeći, mor ao malko prignuti.
– Izvolite – ravnodušnim će glasom konobar.
Banić nar uči vinjak, potom još jedan. Konobar poče brisati površinu šanka pomno motreći doš-
ljaka. Vidjelo se da je ovdje gost rijetka zvijerka.
– Slabo ide posao? – upita Banić reda radi.
– Nikako! U proljeće nešto bolje, ali sad... pustinja... Tu i tamo stane po koje vozilo ili se spuste
oni odozg o. Ali, oni ne piju ovdje. Uzmu nekoliko boca pa se vrate.
– Koji oni? – zainter esir a se inspektor.
– Oni s gradilišta. Gore je Multikemovo gradilište. Grade nekakvu tvornicu, kojeg li vrag a!
– Sada grade?! – začudi se inspektor.
– Ne sada – nasmije se konobar. – Tko bi sada betonir ao! To nisu radnici, nego čuvar i. Ima ih...
ja mislim da ih ima više od deset. A zašto, vrag će ga znati! Kao da će im tko pokrasti lopate i kram-
pove.
– Kako bih došao do gradilišta? – upita Banić.
– Ne možete kolima – objašnjavao mu je konobar. – Pristupna cesta je s drug e strane brijeg a.
Ali, možete onuda puteljkom do vrha brijeg a. Kad dođete do proplanka, spazit ćete visoku žičanu
ogradu. Čekajte, pokazat ću vam!
Konobar ga povede do prozor a i još jednom mu sve detaljno objasni.
– Ali, jako su neljubazni. Mislim da je pristup zabranjen. Da biste prišli, mor ate imati valjane
razlog e.
– Imam ih! – slaže Banić. – Ja sam predstavnik izvođača radova.
– To znatno mijenja stvar – s olakšanjem će konobar.
Pošto se pozdravio s konobar om, krenuo je puteljkom gore, u brdo, gonjen sve većom radozna-
lošću. Slutio je da mister ij Keller ima razr ješenje ner azumljivo bez osnovnih spoznaja o ITER-ovu i
Multikemovu industrijskom pothvatu. Gazeći kroz visok snijeg, još je jednom proklinjao svoju ne-
smotrenost: ponovo je bio u niskim cipelama. Nakon dvadesetak minuta penjanja osjeti da su mu sto-
pala poput leda, tako hladna da se mirne duše mog ao izuti i nastaviti dalje bosonog. Nakon nekog
vremena primijeti da je nag ib ter ena sve blaži, a ubrzo zađe u šumar ak gdje je snijeg bio mnog o niži.
Zatim, pošto je prošao stotinjak metar a, srce mu snažno zaigra. Pred njim se ukazala visoka žičana
ograda, a iza nje, kroz mag lu, spazi sivu konfig ur aciju nepravilnih betonskih temelja. Bio je to prizor
koji je vidio na video-kazeti pokojnog Brune Keller a. Znači, put kojim je vodio istrag u bio je dobar
put!
Polako priđe onom dijelu ograde gdje su se nalazila ogromna dvokrilna žičana vrata. Bila su za-
tvor ena i čak na tri mjesta obavijena lancima, na čijim su se krajevima nalazili teški lokoti.
U snijeg u, odmah do vrata, ležalo je nešto nalik na drvenu ploču. Podigne to i rukom prebriše
snijeg. Bio je to odlomljen komad bijele drvene ploče na kojoj je uspio pročitati gotovo oljušten nat-
pis:
Sjedište i adresa firme mora da su bili na drug om dijelu ploče, koju nije uspio pronaći.
Onda mu pog led pade na nisku betonsku zgradu što se nalazila s ove strane ograde, i koju je ta-
kođer vidio na Keller ovu snimku. Odande su nailazila dva čuvar a u toplo podstavljenim kaputima i u
čizmama. Drug a dvojica ostala su ispred zgrade.
– Što tražite? – reče jedan od čuvar a kad su mu se približili na nekoliko metar a.
Banić ih promotri. Obojica su bili povisoki, atletske građe i fizio nomije za koje bi se mirne duše
mog lo reći da su odbojne.
– Htio bih pog ledati malo unutra – reče, gradeći se naivan. – Možete li mi časkom otvor iti sve te
lokote?
– Zabranjeno je!
– Zašto? Pa, što ima unutra?
– Zabranjeno je! Gubite se odavde ili ćemo pozvati miliciju – reče drug i čuvar, očito odlučniji
od svog koleg e.
– Pa ja sam milicija! – reče inspektor, sad mnog o odr ješitiji, pa izvadi svoju službenu iskaznicu.
Prvi čuvar je uze i pog leda, a potom je ravnodušno vrati. Dok je gledao iskaznicu, Banićev po-
gled odluta do njeg ovih nogu. Strese se kad shvati da su čuvar eve hlače iste one zelene boje kakve je
bio komadić tkanine što ga je našao u bar aci u kojoj je bio zatočen Bruno Keller.
– Onda? – upita inspektor.
– Svejedno, ne možete! Ne smijemo pustiti nikog a. Mor ali biste imati sudski nalog, a mor ao bi
biti prisutan i predstavnik Multikema.
– Ali, čekajte ljudi! – nije se dao inspektor. – Ušao bih samo načas. Pa ja radim na slučaju »siva
zona«!
Pog leda ih letimice, ali na njihovim licima nije bilo nikakve reakcije.
– Na kom vrag u radite?
Banić ne odg ovor i nego im drsko okrene leđa i krene prema ogradi, spreman da se popne i tako
dođe bliže temeljima.
Onaj drug i čuvar zgrabi ga za rame i povuče tako snažno da je pao nauznak u snijeg. Ljudeskar e
se nisu šalile.
– Dajte da još jednom vidim vašu leg itimaciju!
Ležeći u snijeg u, Banić izvadi karticu i pruži mu je.
– Inspektor Nikola Banić – pročita čuvar glasno, pa se nasmije. A potom razder e karticu i baci je
preko ramena. – Eto vidite, više niste inspektor! Sada ste samo obično njuškalo koje se mota po za-
branjenoj zoni. Mog li bismo vam svašta uraditi.
Banić ljutito skoči na noge i krene prema drzniku, ali odmah zastane. Tip je zavukao ruku pod
kaput i tamo nešto napipao. Bio je to pokret kojim se vadi revolver.
– E, da vidimo – reče cinično čuvar – hoćete li i dalje njuškati, ili ćete se lijepo vratiti i zabor avi-
ti na sve.
– Vratit ću se – pomirljivim će glasom inspektor dok je otresao snijeg s kaputa.
Nakon dvadesetak minuta ponovo je stajao za šankom malog motela. Noge su mu bile toliko
promrzle da se pitao hoće li se njima uopće moći služiti. Nar uči čaj ne bi li se bar malo zag rijao, a
kad se vruća šalica stala pušiti ispred njeg a, nar uči još i dupli rum pa ga izlije u toplu tekućinu.
– Onda, jeste li obavili posao? – upita ga konobar, koji se valjda čitave dane dosađivao pa se ra-
dovao svakom novom gostu.
– Išlo je kao po loju! – promrmlja Banić. – Ti čuvar i su sasvim zgodni dečki!
– Kako se uzme – slegne konobar ramenima, a Banić kihne.
– Mora da ste se prehladili. Ovo uopće nije ter en, a ni vrijeme za niske cipele.
– Mora da se strašno dosađujete ovdje? – upita ga inspektor.
– Pa jest – konobar će. – Ali, i to će proći. Radimo samo do ožujka. Nakon toga zatvar amo.
– Zatvar ate?
– Jest. Multikem je otkupio motel. Preuredit će ga u nešto drug o. Tko zna što! Ali, nema veze,
platili su kraljevski.
– Koliko?
– Šta ja znam. Nisam gazda. Da li biste popili još jedan rum? To će vam pokrenuti cirkulaciju u
nog ama.
Banić se složi i ispije još jedan rum, premda je to bilo piće koje jedva da je podnosio i u kolači-
ma. Nakon toga plati i izađe napolje. U međuvremenu, dok je pio čaj i ćaskao s visokim konobar om,
vani je počela prava mećava. Krenuo je prema kolima osjećajući kako ga grlo već počinje peckati.
Sutra ću zacijelo biti bolestan, pomisli ulazeći u kola.
I onda, dok je pokušavao pronaći ključić automobila, u retrovizor u spazi kako se nešto tamno
brzo podig lo sa stražnjeg sjedala i okomilo se na njeg a. Pokušao se baciti u stranu, ali je, prije no što
mu je to uspjelo, osjetio tup udar ac na potiljku, nakon čega mu se učinilo da su sva svjetla na kontrol-
noj ploči automobila zasvijetlila. U jednom trenu još se zanosio time kako će uspjeti pronaći kvaku
na vratima i izaći napolje, ali mu se onda iz daljine počela približavati nekakva crna izmag lica, nešto
poput dima iz ispušne cijevi zauljenog motor a, nakon čega je lako položio čelo na upravljač i zaspao.
Kad se probudio i podig ao glavu s upravljača, osjetio je nepodnošljivu bol. Stavio je ruku na po-
tiljak i napipao kvrg u. Zatim je dva-tri puta kihnuo i bol se pojačala. Pog leda na sat i shvati da je u ne-
svijesti bio nešto manje od pola sata. Izađe iz auta i ogleda se nao kolo. Snijeg je bio tako gust da se
motel jedva nazir ao. A onda mu nešto pade na pamet i on u strahu poče opipavati džepove. U početku
mu se učini kako je sve na svom mjestu, a onda s užasom shvati da se prevar io. Nestao je zamotak s
polar oidnim fotog rafijama zanimljive homoseksualne seanse.
12.
Kada je prije dvadesetak godina počeo raditi ovaj posao, došao je kao pripravnik inspektor u
Olujiću, star om liscu koji je tada imao samo godinu dana do mir ovine. Olujić mu je rekao rečenicu
koju nikad nije zabor avio: »Istrag a počiva na tri načela, na načelu istine, načelu log ike i načelu mor a-
la. Načelo istine tiče se predmeta koji se istražuje, načelo log ike tiče se načina kojim se istražuje, a
načelo mor ala tiče se motiva u ime kojih se uopće istražuje. Želiš li brzo napredovati, mor aš dati
prednost ovom prvom načelu«, govor io je Olujić. »Želiš li pak da te poštuju, osloni se na načelo lo-
gike, i na koncu, želiš li da sam sebe poštuješ, drži se samo načela mor ala!»
Ono što je u posljednje vrijeme, vodeći traljav i neuredan samački život, ponajviše izg ubio, bilo
je načelo mor ala. Što je više pio, to je više gubio samopoštovanje, što je manje pio, to su mu se ruke
više tresle.
Probudio se u vrućici i s glavoboljom. Grlo ga je peklo, iz nosa mu cur ilo, a prvi dim koji je
ujutro povukao natjer ao ga je na strašan kašalj. Nazvao je ured i rekao Zor anu da danas neće dolaziti,
jer se užasno prehladio. Jasno, Zor an mu je rekao da je za takve stvar i najbolja kuhana rakija. Spustio
je slušalicu i odmah krenuo da ga posluša. Nešto kasnije ipak se predomisli i izlije već kipući sadržaj
džezve u sudoper. Bilo je krajnje vrijeme da povrati samopouzdanje i samopoštovanje. Jer bez toga,
učini mu se, ne samo što neće moći biti inspektor nego neće moći biti baš ništa. Umjesto rakije, popio
je dva andola i odspavao još sat vremena. Kad se probudio, osjetio je da mu je temper atur a spala.
Obukao se, pazeći da ne zabor avi visoke cipele, i krenuo na posao premda je javio da danas neće
doći.
– E, bog ami, ti si skroz-naskroz podivljao! – der ao se na njeg a Delić, nemajući nimalo razumi-
jevanja za stanje u kojem se nalazio. – Odlaziš u taj Multikem a da nikog nisi konzultir ao! Znaš li ti
tko mi je obrisao nos zbog toga, znaš li?
– Valjda dir ektor Kostelac! – reče Banić, gušeći se od kašlja.
– Da je bar Kostelac! Ne mogu ti ni reći tko! Ne možeš samo tako prčkati po tako osjetljivim
stvar ima. Tu je strani kapital, tu je društveni inter es, tu je moćno zaleđe...
Banić ne reče ništa nego izvuče mar amicu i nekoliko se puta tako glasno usekne da se Delić stre-
se.
– Već sutra ću pokrenuti pitanje disciplinskog postupka protiv tebe! – der ao se Delić. – A nakon
toga do suspenzije su dva-tri kor aka! Odmah ćeš napisati izvještaj o tom slučaju i donijeti mi ga na
stol. Pa, bog ati, ti si se zbog jednog ili dva mrtvaca por ed prug e toliko razmahao da ćeš mi ubrzo po-
četi njuškati po SIV-u ili Centralnom komitetu! Pa, kamo to vodi?
– Neću vam moći napisati izvještaj – reče Banić, ponovo se useknuvši.
– A zašto? – isprsi se Delić.
– Zato što je za izvještaj potrebna koncentracija koju ne mogu postići s temper atur om od trideset
devet stupnjeva. Osim toga, iz ovih stopa idem liječniku i odlazim na bolovanje.
– To je sretan dog ađaj za čitavu službu! – povišenim će glasom Delić. – Zamolit ću liječnika da
te zadrži na bolovanju bar mjesec dana, a na tvom će slučaju raditi Stipetić ili Zor an.
– Neće biti potrebno da ga molite za tako dugo bolovanje – pripomene Banić.
– Zašto?
– Zato što ću vam i prije mjesec dana dati zahtjev za spor azumni raskid radnog odnosa – reče
mimo Banić i izađe napolje.
Pola sata kasnije već je bio u liječničkoj ordinaciji doktor a Ivice Šar ića, koga je tako dobro poz-
navao da je mog ao dobiti i godinu dana bolovanja. Šar ić je šmrcao i kašljao, tako da se Baniću od-
mah učinilo da je u gor em stanju od njeg a.
– Mislim da sam navukao nekakvu vir ozu – reče Banić, pa se zakašlje.
Čuvši ga kako kašlje, doktor Šar ić i sam poče hroptati, tako da dugo nije mog ao prozbor iti.
– Jebi ga! – I ja sam! Star i, tu ti nema pomoći. Legni, ispavaj se, loči puno čaja, aspir ina i C-vita-
mina. Nađi kakvu pičku pa se dobro preznoji. I to ti je sve!
– Otvor i mi bolovanje! Zajebavaju me na poslu, pa bih se htio skloniti u zavjetrinu, da na miru
posvršavam neke stvar i.
– Isuse, tako nešto nisam još čuo! – reče Šar ić i šmrcne. – Htio bi na bolovanje da bi mog ao na
miru raditi?
– Upravo tako.
– Slušaj ti mene, Nikola! – upre doktor prst u nj. – Te vir oze su obične pizdar ije. Ali, ako ih ne
preležiš, možeš zar aditi upalu pluća, ang inu, sinusitis i kojekakva drug a sranja...
– Dobro, dobro – prekine ga Banić. – Znaš da sam tvrdog lav i da te neću poslušati. Možeš li mi
dati kakav lijek da to presiječem?
– Slušaj ga što govor i! Kad bih imao takav lijek, bio bih nobelovac, a ne liječnik područne am-
bulante. Nego, znaš šta! Sprašit ćemo ti jedan ekstencilin da spriječimo eventualne bakter ijske kom-
plikacije. To nije baš pametno, ali za takve tvrdog lave mag arce kakav si ti, to je jedino... Vlasta!
Sestra Vlasta provir i iza par avana, a Šar ić zapovjedi Baniću:
– Dupe van, da ti Vlasta spraši ekstencilin!
Pola sata kasnije izašao je iz kola i krenuo prema kavani Korzo, gdje se po dog ovor u imao naći
s bivšom ženom. Nadao se da će mu reći nešto novo o Niki. Ispred kavane spazio je parkir an bijeli
Mercedes 220 D. Priđe mu, gonjen znatiželjom. Kola su bila sasvim nova, čista upravo su bliještala.
Samo što nisu imala frankfurtsku, nego koprivničku reg istraciju. Dakle, to mora da su bila kola kak-
vog podravskog obrtnika, a ne Brune Keller a!
Lidiju je našao kako sjedi do prozor a, pije kavu i gleda napolje na Gundulićevu, valjda očekuju-
ći da on naiđe. Sjeo je, ali kaput nije skinuo; tresao se koliko mu je bilo hladno.
– Dupli vinjak! – dobaci konobar u koji je upravo prolazio, a onda se okrene Lidiji: – Ne znam
zapravo smijem li vinjak, jer mi je Šar ić upravo sprašio ekstencilin. Ide li to skupa?
– Ne znam – odvrati ona. – Ali, bez obzir a na ekstencilin, vinjak ne bi trebao piti. Grozno izg le-
daš.
– Malo me zgrabilo – reče on ravnodušno i poče se poigravati s čašicom koju mu je konobar
upravo donio. – Kako je mala?
– Jutros je ponovo imala temper atur u.
– Ali, rekla si mi da je ona grozna stvar otpala kao mog ućnost! – reče, gotovo protestir ajući. Zi-
mica ga je tresla, ali se vinjak još uvijek nije odlučivao popiti.
– Ma, više ni sama ništa ne znam. Ovaj je sad smislio još neke preg lede... nekakve punkcije... pa
rendg en...
Osjećajući se gotovo prevar en, Banića ponovo obuzmu tamne slutnje.
– Nikola! Dog ovor ili smo se da ćemo biti optimisti, zar ne? Nadam se da će do kraja idućeg
tjedna sve biti izvjesno. Zbog drug e sam te stvar i zvala. Htjela sam da govor imo otvor eno. Kao što
znaš, mi smo se preselile k Josipu, stan na Britancu bismo trebali prodati. Hoćeš li ti...
– Ti to preuzmi! U ovom času nisam sposoban voditi takvu stvar.
– Misliš da ja jesam?
– Josip će ti pomoći. Vas je sad troje pa ćete lakše – reče on s trunkom zajedljivosti, koju je ona
shvatila. Ipak, kao što se i prije dog ađalo, ona se povuče, prividno por ažena.
– Ponekad mi se učini – reći će ona nakon nekoliko časaka suzdržanim glasom – da ti još uvijek
nisi prihvatio činjenicu naše rastave.
– Ma nemoj! – odmahne on rukom.
– Vidiš, htjela sam ti reći da ćemo se Josip i ja vrlo brzo vjenčati. Nika je to prihvatila. Htjela bih
da i ti...
– Lidija! – prekine je on. – Ne znam što hoćeš od mene. Blag oslov? Hoćeš li možda da ti budem
vjenčani kum?
– Ne budi ironičan! – reče ona. – Želim samo da por azg ovar aš s Josipom. Zapravo, on želi po-
razg ovar ati s tobom.
– A o čemu to?
– O svemu! – razljuti se ona. – Nužno je da vas dvojica budete u normalnim odnosima. Radi
male. Ne želim da joj on govor i protiv tebe, a ti protiv njeg a. Ili da se pred njom ponašate kao da onaj
drug i ne postoji.
– Želiš li da Josip i ja odvedemo malu na more, kako bismo uspostavili što bolje međusobne od-
nose? Ili da za nju uvježbamo kakav zgodan skeč?
– Ah, ti i tvoja policijska ironija! – prekor i ga Lidija. – Sve što hoću, to je da por azg ovar aš s Jo-
sipom.
– S Josipom neću razg ovar ati! Antipatičan mi je još od gimnazijskih dana.
Baš kad je to rekao, pog led mu odluta napolje na ulicu, gdje spazi Josipa Tamar ina kako im raz-
drag ano maše, dajući im znak da ostanu na mjestu i da će odmah ući.
– Joj! Kojeg li slučaja! Evo, Josip je baš naišao! – pomalo će afektir anim glasom Lidija.
Banić odmah shvati namještaljku i poželi zbrisati, ali onda shvati da nema kamo.
– Lijepo si mi ovo namjestila! – reče ljutito pog ledavši Lidiju.
– Kad nisi sam htio! – reče ona glasom nedužna djeteta.
Josip Tamar in bio je Banićeva rasta, dobre građe, uznosita i pomalo teatralna držanja, prilično
mladolika lica, ali toliko pror ijeđene kose da je ćelavost mor ao skrivati loše urađenim, uočljivim tu-
peo m. Kako je bio poznat političar, koji se počesto pojavljivao na televiziji, o tom tupeu kružio je cio
niz zlonamjernih viceva. Ušao je cer emonijalno, razdrag an što je naletio na buduću suprug u, ali i na
star og drug a iz gimnazijskih dana, koga dugo nije vidio.
– Nik, star i druže, pa gdje si ti sve ovo vrijeme? Skrivaš se! Pa, ni na posljednjoj godišnjici ma-
tur e nisi bio – veselo će Tamar in, pružajući mu ruku.
Pola svog a radnog vijeka političar i provode u rukovanju, pomisli Banić i nevoljko mu pruži
opušten dlan, kao da mu nudi mrtvu ribu.
Pošto su se rukovali, Tamar in sjede do Lidije i poljubi je u obraz, a onda se okrene Baniću:
– Nik, eto kakva se čudna priča ispreplela između nas troje. Mislio sam da bismo o tome trebali
pametno i zrelo popričati i...
– Zauzeti stavove po tom pitanju – ironično će i bezvoljno Banić. Otkako je Tamar in ušao, osje-
ćao se sve lošije i lošije.
Gledali su se nekoliko časaka bez riječi, a onda je inspektor nervozno istrusio svoj dupli vinjak i
nar učio novi.
– Djeluješ mi bolesno – polako će Tamar in, shvativši valjda da u ovom razg ovor u nema mjesta
pretjer anoj srdačnosti i nostalg ičnim uspomenama. – Lidija ti je rekla da ćemo se vjenčati? – nadoda.
– Jest. I?
– Ti zacijelo nemaš ništa protiv?
– Ma, kakvi! – reče Banić, zag ledan u svjetlucanje novog vinjaka. – U tom pog ledu imamo pot-
pun konsenzus. Neće trebati ići na posebno usug lašavanje.
Ponovo nastane neugodna tišina. Lidija ga je gledala prijekorno, a Tamar in zbunjeno.
– Društvo, e pa, ja bih sad krenuo!
– Kamo? – vikne Lidija, znajući da razg ovor koji su ona i Tamar in smislili još nije završen.
– U krevet. Mislim da sad već kur im preko trideset devet. Ostavimo ovaj razg ovor za neka bolja
vremena.
Onda mu u jednom trenu bude žao, jer mu se učinilo da su Tamar inove pobude bile poštene.
– Slušaj, Josipe, ne zamjer i mi na zlovolji. Jasno je da nemam ništa protiv tvoje i Lidijine veze.
U ofsajdu sam zbog drug ih stvar i. Kompletno sam rastrojen, temeljito vir ozan, jebu me neke stvar i
na poslu, a imam i neugodan osjećaj da sam sve u životu uradio nao pako. Kao što vidite, to nema
veze s vašim budućim brakom.
Zastao je, primijetivši da su pog ledi ljudi sa susjednih stolova uprti u Tamar ina. Jasno, spadao je
u ljude koje prepoznaju na cesti, za kojima se okreću i došaptavaju: »Znaš, to ti je onaj iz Republič-
kog...«
– Mogu li ti kako pomoći? – upita ga Tamar in.
– Ne – otpovrne Banić, ustajući. Znao je na kakvu pomoć misli Tamar in. On bi valjda nekog
ukor io, premjestio, smijenio... sve je to mog ao autor itetom svog a položaja. A onda, prije no što će
otići, odluči još malo biti zajedljiv.
– Radije misli na sebe i svoj položaj. Ovo ti je tek početak mandata.
Ne čekajući da mu Tamar in otpovrne, izađe u snack-bar i popije još jedan vinjak, a onda napusti
lokal. Pred Korzom spazi crna luksuzna kola sa četver ocifrenom reg istracijom u kojima je sjedio šo-
fer i čitao Sprint. Ni sto metar a ne mogu pješice, pomisli Banić ljutito, a onda stane razmišljati gdje je
ostavio svoju star udiju od kola.
Sada je bio sig ur an da će otići kući, nalokati se čaja, leći, dobro se preznojiti i tako sanir ati ovu
odurnu vir ozu, za koju je optuživao ITER-ov mister io zni projekt. Ali, prije će ipak smoći toliko sna-
ge da provjer i nije li se možda gospodin Schulz vratio.
Zvonio je uporno na vratima tuškanačke vile, nadajući se da je netko ipak kod kuće. Nakon po-
duže zvonjave iz kuće istrči Schulzova gazdar ica i otvor i mu vrata.
– Ah, to ste vi! Gospon iz komisije.
– Je li gospodin Schulz došao?
– Jest. Jutros.
– Mor ao bih s njim razg ovar ati.
– Prvo ga mor am pitati.
– Nećete ga ništa pitati! – reče Banić, šmrcne i prođe por ed nje, dok se ona bunila kao da će zbog
toga izg ubiti posao.
Bez kucanja je otvor io vrata i ušao u veliko predvor je, naletjevši na proćelavog, sijedog debelj-
ka koji je upravo vezao kravatu.
– Was ist los? Wer sind Sie?8 – začudi se debeljko.
Bio je to gospodin Gerhard Schulz, ITER-ov konzultant za Jug oslaviju, kontaktmen za probleme
izg radnje Multikema. Ali, to nije bio samo gospodin Schulz, shvati iznenađeni inspektor, bio je to
ujedno i debeli gospodin iz homoseksualne idile zabilježene na polar oidnim fotog rafijama, koje mu
je sinoć netko uspio drpiti.
– Niks feršten – spetlja se Banić, a onda se odluči poslužiti svojim ne osobito sjajnim eng leskim.
– Do you speak English?9
– Yes, a little bit10 – odvrati Schulz, dikcijom ne boljom od Banićeve.
– My name is Banić. I’m doing an investigation about Mr Keller’s death. May I ask you a few qu-
estions? Your name is Schulz, is that correct11
– Mr Keller is dead?!12 – zaprepasti se Schulz, ili je samo hinio zaprepaštenje. Dir ektor Multike-
ma već mu je mor ao sao pćiti tako važnu novost, nag ađao je Banić. Pošto se dovoljno iščudio, mrm-
ljajući nešto na njemačkom, Schulz dovrši vezanje kravate, obuče sako i odlučno reče:
– I will not answer you without my lawyer and an official of the German consulate. I must warn
you that I know my right?13
Banić shvati da je Kostelac bio u pravu. Schulz mora da je lukavac, koji neće dopustiti sebi da se
razlaje nadug ačko i našir oko pred jug oslavenskim vlastima. Tražit će da sve bude protokolarno i u
skladu sa zamršenim propisima. Odluči se stog a poslužiti lukavstvom:
– Besides all, we should speak about some interesting and delicate polaroid shots.14
Schulz iznenada problijedi i poče okretati pečatnjak na prstu lijeve ruke. Vidjelo se da je iznena-
đen i da premišlja.
– But only a few questions. I got no time.15
– The man who killed Mr Keller looked for a certain misterious thing. It could be some sort of bu-
siness discretion. Do you suppose what was all about?16 – brzo će Banić, bojeći se da bi se Schulz
mog ao predomisliti.
– Unmöglich! That’s impossible! Keller wasn’t in possesion of any business discretion! He was
just an agent, little more than a clerc.17
– Did he have any video-tape related with the ITER-s business?18
Schulz malo zastane, a onda priđe stolu i natoči sebi piće, a da ne ponudi gosta. Premišljao je ča-
sak-dva i ispio piće, a onda prilično nesig urnim glasom rekao:
– The nature of our involvement in Yugoslavia doesn’t require any video-recordings,19
– What about private gay sessions?20
– What do you mean?21
– Hard-core movies.22
– I don’t care for hard-cores.23
Banić shvati da od Schulza na ovaj način neće ništa izvući. Ipak je dobro što ga je posjetio, po-
misli, jer je doznao tko je snimljen na onim polar oidima, od kojih je, na sreću, ipak jedan ostao kod
inspektor a Kesića.
– Did he have any enemies in ITER or Multikem?24
– No! – energ ično će Schulz, hoteći valjda pokazati da je tako nešto nemog uće. – We are just like
a big, good and happy family?25
Inspektor mu na kraju htjede uvaliti sliku lažnog Jur ag e, koji je mor ao pripadati toj velikoj, do-
broj i sretnoj por odici, ali onda, razočar an, shvati da je nema uza se.
– Finally, maybe you know where Mr Keller used to park his car?26
– What car?27 – začudi se Schulz.
– His white 220 D Mercedes?28
– I wasn’t interested in such details29 – prezirno će njemački poslovni čovjek.
Premda je Banić htio još nešto upitati, Schulz mu je okrenuo leđa i otputio se prema telefonu.
Okrenuo je desetak brojeva, po čemu je inspektor shvatio da zove nekog u inozemstvu, a onda je po-
dug o razg ovar ao na njemačkom. Banić ga je pažljivo slušao, ali kako nije znao njemački, od toga
nije bilo neke kor isti. Završivši razg ovor, Herr Schulz izvadi cig ar u, upali je i okrene se inspektor u:
– Didn’t you mention some polaroid shots? They might be about ten or fifteen thousand Marks
worth. I’ve heard that average salary in Yugoslavia is less than three hundred Marks.30
Ponuda je bila nedvojbena. Banić na tren pomisli što se sve u ovim okolnostima može uraditi sa
petnaest tisuća mar aka, ali da je i imao što prodavati, bio je sig ur an da to ne bi uradio.
– Or twenty thousand31 – povisi ponudu gospodin Schulz, ravnomjerno otpuhujući dimove i
mjerkajući inspektor a.
– That’s enough! – ironično će Banić. – We will do it! But not without your lawyer and the official
of the German consulate.32.
Schulz napravi kiselo lice i ljutito baci zapaljenu cig ar u na pod, a Banić se okrene i izađe napo-
lje. Premda ga je mučila temper atur a, kašalj i ostale neugode vir oze, bio je zadovoljan; upoznao je
Schulza i od čitava telefonskog razg ovor a, što ga je Schulz obavio na njemačkom jeziku, razumio
samo jednu riječ. Jednu ali važnu: Die Grauzone!
13.
Došavši kući, odmah je skuhao litru čaja, popio tri andola i zavukao se pod debeo poplun. Uspio
je usnuti. Sanjao je Lidiju i Tamar ina kako mu se smiju i odlaze u sobu. Pojur io je za njima, otvor io
vrata, ali soba je bila prazna. Zatim je pojur io prema drug im vratima i ponovo se našao u praznoj
sobi. Trčao je sve brže i brže, otvar ajući sve nova i nova vrata, prolazeći kroz same prazne sobe. A
onda je zastao pred vratima iza kojih je jasno i nedvojbeno čuo njihove ljubavne uzdahe. Posegnuo je
za kvakom, ali su ta vrata bila zaključana. A onda na vratima primijeti metalnu pločicu, pa se približi
da vidi što na njoj piše. Pisalo je: Die Grauzone.
Probudio se kasno uvečer sav mokar. Ustao je, presvukao se i promijenio posteljinu, a onda iz-
mjer io temper atur u. Toplomjer je pokazivao trideset sedam sa pet. Bio je zadovoljan, zavar avajući se
kako je jednim znojenjem uspio suzbiti bolest. Ustao je, prišao telefonu i nazvao Mateju.
– Ah, ti si! – rekla je tiho, mazno. – Ništa se ne javljaš.
On se isprva začudi što ga oslovljava sa »ti«, ali onda shvati da je to zapravo prir odno. Kako os-
tati na »vi« s nekim s kim si se poševio?
– Htio sam te nešto zamoliti – prijeđe i on na »ti«.
– Što?
– Možeš li mi dog ovor iti razg ovor s tvojim Santinijem? Posjetio bih ga u redakciji.
– Kako to govor iš? – reče ona kao da je prečula njeg ovo pitanje.
– Prehlađen sam. Možeš li mi to srediti?
– Zašto ga ne pozoveš k sebi u ured?
– Ne bih htio! – okolišao je on. – Razg ovor je takve nar avi da bi njeg ov ured bio prikladniji am-
bijent.
– Dobro, sredit ću ti – reče ona nakon kraće šutnje. – Samo, mislim da mu neće biti drag o.
– Zašto?
– Pa, sve sam mu rekla.
– Što si mu rekla? – inspektor u zadrhti glas.
– To, da sam spavala s tobom.
Banić osjeti kako mu temper atur a ponovo raste. Ostavi slušalicu por ed telefona i obriše nos, a
onda je ponovo uze.
– Zašto si mu rekla?
– Tako... uvijek mu kažem. To je radi toga da si ne umisli da je moj vlasnik.
– Čudan razlog! Neće te ostaviti?
Ona se nasmije, veselo i neobuzdano.
– On da me ostavi! Pa, on je ovisnik! No dobro, sredit ću da te čeka sutra oko podne.
Inspektor se vrati u krevet, legne nauznak i upita se u kakvom to svijetu živi i kakvim je to ljudi-
ma okružen. Ta mala ludica požur ila je da se pohvali svom dečku kako se potucala s policajcem!
Kako će mu sutra izaći na oči? A onda, preumor an da se i dalje bavi takvim mislima, popije još dva
andola i ostatak čaja, pa lako i zadovoljno zaspi.
Santini ga je čekao u svojoj sobi punoj novina, žurnala, snopova papir a, por azbacanih izr ezaka i
drug og redakcijskog smeća. Na stolu ispred njeg a nalazila se star a reming tonka, a iza njeg a ormar s
velikim brojem ladica. Na stropu je bljeskala pokvar ena neonska plafonjer a.
– Dolazite li kao policijski inspektor ili kao Matejin... prijatelj? – rekao je novinar, prije no što
ga je Banić dospio pozdraviti. To »prijatelj« izg ovor io je tako zajedljivo da je bilo nedvojbeno da
mu je Mateja stvarno sve ispričala.
– Kao njen prijatelj – reče Banić i prelomi se od kašlja. Temper atur e više nije imao, ali ga je ka-
šalj mučio više no jučer.
– Što vas to zanima? – službenim će glasom Santini. – O onom Keller u vam ništa ne znam, osim
da je zašao u stan moje ženske... kao što si mnog i dopuštaju, dok jednom ne popizdim i nekog ne za-
davim!
– To bi vas poprilično koštalo! A u svoje biste novine ušli ovaj put ne kao autor, nego kao tema
– otpovrne mu Banić.
– Dobro, što vas zanima?
– Da ne duljim, treba mi vaša pomoć. Pretpostavljam da ovdje imate mnog o strane štampe, sre-
đenu arhivu, kartoteke i šta ja znam... Trebaju mi informacije o...
Tu inspektor a ponovo prekine kašalj i on uljudno zamoli čašu vode ili bar vinjak. Santini mu po-
nudi pepermint bombon.
– Zatim, imate veze s dopisništvima u inozemstvu, izvještaje stranih agencija... jednostavno, ov-
dje se sabir u sve informacije.
– Držite li mi to predavanje iz osnova novinarstva?
– Ne držim. Trebaju mi podaci o ITER-u.
– O ITER-u?! – začudi se Santini. – Nisu li to oni što sufinancir aju Multikem?
– Jesu – reče Banić. – Koliko znam, ITER je transnacio nalna kompanija koja objedinjuje kapital
raznih partner a i usmjer ava ga uglavnom u zemlje u razvoju.
– I što vas zanima u vezi s ITER-om? – upita ga novinar, sada i sam vidno zainter esir an.
– Zapravo – nakašlje se Banić – zanima me, ako to glupo ne zvuči, mor alni profil te kompanije...
– To uistinu glupo zvuči – prekine ga Santini. – Biznis ne poznaje kateg or iju mor ala.
– Znam, ali mislim da ste me shvatili. Možda se i var am, ali iz tog ITER-a i Multikema nešto
smrdi. Zanima me kakve je projekte ITER do sada financir ao i da li je oko njih bilo kakvih afer a. Ili
bar em optužbi, sumnji, ospor avanja...
– Drug im riječima – zaključi novinar – zanima vas bavi li se ITER pravim biznisom, ili kojeka-
vim mutljavinama?
– Tako je.
– Znate, inspektor e – reći će Santini tonom čovjeka koji podučava – kad jaka transnacio nalna
kompanija radi nešto sa zemljama Trećeg svijeta, onda je tako nešto uvijek mog uće. No, dobro, pos-
toji nekoliko načina da to provjer im. Ali, recite mi, pa vi biste sve to mog li ispitati službenim kanali-
ma. Zašto ne uradite tako?
Banić se zamisli i pošuti malo, a onda reče:
– Ako tu ima nekih, kako vi kažete, mutljavina, onda bi službeni kanali mog li biti »inficir ani«.
– Inficir ani! Zgodan izr az! – nasmije se Santini. – U redu, mislim da znam na koji ću način doz-
nati nešto o ITER-u. Ali, to košta...
– Koliko?
– Ne radi se o novcu! – uozbilji se novinar. – Cijena koju ćete platiti drug ačije je nar avi.
– A kakve to?
– Držat ćete se podalje od onog jednosobnog stana u Herceg ovačkoj. To je djevojka kojom se
namjer avam oženiti, pa bih htio smanjiti broj svojih »kumova«. Razumijete me? U redu?
Banić se nasmije, a onda klimne glavom, pokazujući da pristaje na Santinijevu »cijenu«.
Ostavljajući Santinija njeg ovom redakcijskom ner edu, Banić siđe u prizemlje, napusti zgradu i
pohita do obližnje apoteke. Gospođa mag istra mu je prepor učila sinecod kao dobar antitusik koji se
može dobiti bez recepta. Još tamo u ljekarnici, Banić raspakir a kutijicu i popije dvije tablete.
Potom je svrnuo do ugla ulice i ušao u telefonsku kabinu kako bi nazvao Kesića.
– Kesić ovdje! – javio se stručnjak za prostituciju i narkomaniju.
– Jesi li identificir ao one homiće sa slike?
– Ah, ti si, Nikola! Zar nisi na bolovanju?
– Jesam, ali još nisam umro – uzr ujanim će glasom Banić. – Možeš mi valjda reći?
– Dobro, dobro, ne ljuti se! – smir ivao ga je Kesić. – Onog debelog nisam uspio otkriti, ali onaj
mlađi je stanoviti Ivan Pavlek. Zovu ga Jean-Paul. Znaš, ti homići imaju neobičan stil u davanju nadi-
maka. Živi u stančug i na Zrinjevcu i do sada nije imao problema s vlastima. Osim toga, ne spada baš
u promiskuitetne tipove, pa ga tek manji broj njeg ovih koleg a poznaje. Jedva sam mu otkrio identitet.
– Daj mi brzo njeg ovu adresu!
– Čekaj malo! – strog o će Kesić. – Ne ide to tako! Ti nemaš iskustva s njima. Ja mor am poći s to-
bom!
– No, dobro – nevoljko će Banić. – Ali, odmah! – Možeš li odmah?
– Kad navaljuješ... – preda se Kesić. – Čekat ću te za pola sata ispred Splendida.
Kesić, poslovično točan, došao je na vrijeme. Predložio je Baniću da prije popiju kavu u Splen-
didu, ali ovaj nije htio ni da čuje. Želio je što prije por azg ovar ati s tim Jean-Paulom, a onda kući u
krevet. Osjećao je da mu je do pravog ozdravljenja ipak potreban još dan liječenja.
Ušli su u lijepu zgradu obnovljene fasade i počeli se uspinjati stubištem, čiji je katastrofalni iz-
gled bio u pravoj suprotnosti s vanjskim sjajem. Banić se ćutio nelag odno jer nije volio Kesićevo
društvo. Osim toga, ambijenti u kojima se kretao inspektor Kesić, naučili su ga na sasvim drug e is-
tražne metode, one koje Banić nikad nije odobravao.
– Tu je! – reče Kesić, zastavši pred dvokrilnim vratima na drug om katu. Na metalnoj pločici is-
pod staklena prozorčića, zastrtog metalnom rešetkom, pisalo je »Ivan Pavlek«.
Kesić pozvoni, a Banić mu prišapne:
– Ja ću ga ispitivati, a ti se ne miješaj!
Mladić s homo-polar oida živio je sâm u ogromnom četver osobnom stanu u kojem jedva da je
bilo namještaja. Tek tu i tamo po koji vredniji stilski komad, a na zidu čevrtasti trag ovi nekad povje-
šanih slika. Parket je bio gol, bez ikakvih sag ova, tako da je stan djelovao kao da se netko iz njeg a
upravo iseljava. Mladić je vjer ojatno bio sretan nasljednik koji je s vremenom uspio por asprodati sve
što je bilo vrednije. Kad je otvor io vrata i ugledao dva civila, koji su mu odmah otkrili svoj identitet,
vidno se preplašio. Vidjelo se da s vlastima nema iskustva.
– Vi ste Ivan Pavlek? – upita ga rutinski grubim glasom Kesić, odmakne ga od vrata i uđe.
– Zaš... zašto me trebate? – zadrhta mu glas.
– Postavili bismo ti nekoliko zgodnih pitanja – reče Kesić, odmah prelazeći na »ti«.
Inspektor Banić uđe za Kesićem i poče šutke razg ledati stan. Ubrzo prepozna ambijent u kojem
su snimljeni oni polar oidi.
– Sjedni tu! – zgrabi Kesić mladića i posjede ga u fotelju, koja mora da je bila ostatak rasproda-
ne Biedermeier garnitur e.
– Jesi li ti, sinko, homić? – sasvim dir ektno će Kesić.
– Čekajte! K... kako to mislite? – zbuni se mladić.
– Čuo si pitanje! Odg ovor i!
– Nisam.
Kesić krene prema njemu kao da će ga udar iti.
– Čekaj malo! – zaustavi ga Banić, zatim priđe bliže i sjede nasuprot preplašenom mladiću.
Izvadi cig ar ete i zapali jednu, a onda izvadi iz džepa fotog rafiju koju mu je Kesić vratio kad su
se našli ispred Splendida.
Kao da ne vjer uje rođenim očima, mladić je buljio čas u fotos, čas u Banića, koji se razdir ao od
kašlja.
– Zašto ne ugasiš tu jebenu cig ar etu? – prekor i ga Kesić.
Banić ga posluša i ugasi cig ar etu u metalnoj secesijskoj posudi što je stajala na stolu.
– To je posuda za slatkiše! – prekor i ga mladić.
– Oprostite! – ispriča se Banić, a onda doda: – No, što kažete na sliku?
– To je neka foto-montaža! – drskim će tonom mladić, a inspektor ga Kesić iznenada ošamar i
tako da zamalo nije pao sa stolice.
– Molim te, pričekaj u drug oj sobi! – reče mu Banić – dok obavim razg ovor s gospodinom Pav-
lekom.
– Gospodinom! – nar ug a se Kesić, ali ipak krene prema drug oj sobi. – Pazi, Nikola, ne bude li
taj tvoj pederski gospodin Pavlek htio sur ađivati, odmah da si me pozvao!
– Čuli ste ga? – mirno će Banić dok je Kesić odlazio. – No, je li foto-montaža ili nije? Koliko se
ja razumijem, vrlo je teško napraviti dobru foto-montažu na polar oidnoj fotog rafiji.
– Nije foto-montaža – prizna mladić skrušenim glasom, pa prinese mar amicu bolno oteklom
obrazu.
– Znači, poznajete ovog debeljka na fotosu?
– Ne! – odlučno će mladić.
– Kako? Pa, tu ste u prilično intimnoj pozi. Razmislite malo, ili biste da pozovem koleg u Kesi-
ća?
Klinac je bio mekan; čim je inspektor spomenuo koleg u, on spremno prizna:
– To je gospodin Gerhard Schulz.
– Suvišno je da vas pitam da li je i gospodin Schulz homoseksualac.
– Suvišno je...
– E, dobro – protrlja ruke Banić, a onda izvadi mar amicu pa se nekoliko puta usekne. – Strašno
sam prehlađen, budite podalje, da ne prijeđe na vas.
– Nastojat ću da vam ne budem nadohvat ruke! – reče mladić, ne bez prizvuka ironije u glasu.
– Što se toga tiče, ne mor ate se bojati – nasmije se Banić. – Znate, to nije moj stil. Biste li mi do-
nijeli čašu vode? Htio bih popiti još jedan sine... sinekod. Mislim da se tako zove.
Mladić odjur i u kuhinju po vodu, a Banić ugleda zapanjen izr az inspektor a Kesića koji je stajao
na vratima susjedne sobe.
– Jebo te, pa ti si školski pedag og, a ne inspektor!
– To je fino prilag ođavanje taktike duhu ispitanika – reče Banić, koga je zabavljala Kesićeva ne-
vjer ica.
Mladić se vrati s čašom vode, a Kesić se, odmahnuvši rukom, ponovo povuče u drug u sobu.
– Mogu li vas zvati Jean-Paul? – reče Banić prije no što će prog utati crvenu tabletu.
– Dakle, i nadimak mi znate! Zašto ste uopće došli? Ako sam i homoseksualac, zar je to zabra-
njeno? Eto, lani su naši održali čak i međunar odni kong res u Ljubljani.
– To je pohvalno! – napomene Banić – ali ne spada u domenu našeg razg ovor a. Radije mi ispri-
čajte kako ste se upoznali s Gerhardom Schulzom. I znate li tko je on uopće?
– On je predstavnik jedne strane firme. Doveo mi ga je gospodin Nardelli.
– Tko je to? – začudi se inspektor, tražeći po džepovima olovku i blok.
– Carlo Nardelli. Ja mislim da je on tajnik gospodina Schulza...
– Dobro – prekine ga Banić. – Schulza ste upoznali preko tog Nardellija, a kako ste upoznali
Nardellija?
Mladić je šutio, vidjelo se da je zbunjen i uplašen.
– Prepor učili su me... – prozbor i nakon podužeg vremena.
– Ne razumijem.
– Pa, kako da vam kažem... uvijek postoje ljudi koji vas mogu prepor učiti. Nardelli je za gospo-
dina Schulza trebao nekog kao što sam ja i obratio se krug ovima koji su me prepor učili...
– Ah, tako! – shvati Banić. – Vi to, znači, za novac?
Mladić silno pocrveni, ali nije imao kud. Spadao je valjda u one koji pred vlastima odmah otpje-
vaju čitavu pjesmicu.
– Ma, ne baš dir ektno za novac – pokušavao je objasniti Baniću i tako ublažiti vlastiti položaj. –
Pa, znate da smo mi skloni poznanstvima...
– Je li taj vaš znanac Schulz bar em bio šir oke ruke?
– Jest – kratko će Jean-Paul.
– A kakva je bila nar av... da tako kažem... uslug a za koje vam je Schulz plaćao?
– Baš ste indiskretni! – naljuti se mladić, pritjer an uza zid. Ali, negdje pri dnu svijesti mora da je
znao kako mu samo iskrenost može olakšati situaciju.
– Pa, ovaj – poče ustručavajući se – taj postar iji gospodin volio je gledati. Postoje vam ljudi
koji... Naime, ja ni na šta drug o ne bih pristao. Meni je to odg ovar alo... sve bez fizičkog kontakta, a
ipak se plaća...
Mladić se iznenada ugrize za usnu, svjestan da je brzopleto otkrio svoju iskaznicu muške prosti-
tutke.
– A kako su onda snimljene te snimke? – prijeđe Banić na još škakljivije područje. – Sumnjam
da je gospodin Schulz inzistir ao na nečem takvom?
– To nikako! – odvrati Jean-Paul. – Bio je strašno bojažljiv, mislim, u strahu da se ne otkrije nje-
gova nastra... taj njeg ov inter es. Koliko znam, sretno je oženjen, otac dvoje djece, ugledan poslovni
čovjek... Takve bi slike mog le upropastiti njeg ov kompletni život. I javni, i privatni!
– Pretpostavljam da su ti fotosi baš iz takvog razlog a i snimljeni – nakašlje se Banić.
Jean-Paul zastane i pog leda ispod oka Banića, a onda će:
– Ne biste li još malo vode? Ili da skuham čaj?
– Radije bih da mi pričate o fotosima.
– Mor ao sam na to pristati! – mladić pokrije lice rukama i zaplače. – Natjer ao me na to! Mor ao
sam mu reći kada će doći Schulz i dopustiti mu da to snimi iz drug e sobe. Namjestio je nekakvo po-
sebno staklo koje propušta svjetlo jednostrano, i iza njeg a je snimao. Eno, vidite tamo!
Banić pog leda prema vratima drug e sobe. Na njima je uistinu bilo nekakvo smeđe staklo.
– Ali, tko vas je natjer ao?
– Onaj drug i! Drug i tajnik. Valjda je imao nešto protiv Schulza.
Banić izvadi iz džepa Keller ovu sliku i pokaže je Jean-Paulu. Mladić obriše suze, baci letimičan
pog led i klimne glavom, a zatim doda:
– Ne znam ni kako se zvao.
– Keller! – reče inspektor hladno. – Bruno Keller. Mislim da je zbog tih slika izg ubio glavu. Re-
cite mi, kada su snimljene te fotog rafije?
– Negdje na početku prosinca.
– Otada niste vidjeli ni Schulza, ni Keller a, ni Nardellija?
Mladić je šutio kao da razmišlja.
– Vidio sam samo Nardellija.
– Došao je ovamo?
– Da. Došao je i prebio me. Zato što sam dopustio da se tako nešto uradi. Osim toga, uzeo mi je i
deset tisuća mar aka što sam ih bio dobio od tog... Keller a...
Jean-Paul i ovdje zastane, valjda stog a što se izlanuo. Banić ga je ispitivački promatrao, pitajući
se govor i li istinu. Onaj trun sažaljenja što ga je gajio spram njeg a, sada je iščeznuo. Pred sobom je
vidio samo beskrupuloznog ljig avca koji će za novac uraditi sve: od prostituiranja do trg ovine tuđim
životom. Poželi ga tresnuti, kao što je uradio Kesić, ali onda odustane gušeći se od kašlja.
– Kada je Keller snimao te fotose – reče Banić, susprežući kašalj, ali i gađenje – nije li možda
imao i video-kamer u?
– Zašto?
– Mislim, mog ao je sve snimiti i na kazetu...
– To ne znam – spremno će mladić. – Ali, nije isključeno.
– Nije li vam možda rekao što namjer ava uraditi s tim fotosima?
– Ništa mi nije rekao! Ali, to je više nego jasno – začudi se mladić inspektor ovu pitanju. – Zaci-
jelo je fotosima namjer avao diskreditir ati Schulza. Mene se to ne tiče! Ja ni u šta nisam upetljan! Sve
sam uradio pod prisilom!
– Pod prisilom od deset tisuća mar aka – gotovo šaptom će inspektor.
– Da, ali sam ih svejedno izg ubio. Nardelli mi ih je oteo! – branio se Jean-Paul, kao da takva
obrana može imati ikakvo značenje.
– Gdje bih mog ao pronaći tog gospodina Nardellija?
– Ne znam – nemoćno je šir io ruke mladić. – Vidio sam ga dva-tri puta u životu. Uopće nije dje-
lovao kao čovjek koji bi pričao o sebi. Mor ali biste pitati gospodina Schulza. Rekao je da je on nje-
gov tajnik.
– Nikola – pojavi se na vratima Kesić. – Treba li ti moja pomoć?
– Ne treba! – umjesto Banića javi se Jean-Paul. – Sve sam već rekao. Kunem se!
– Momak je u pravu – reče Banić i ustane, uhvativši na tren zahvalan pog led mladog homoseksu-
alca.
– A vi – obrati se Banić mladiću – mor at ćete ostati ovdje. Ne gar antir am da nećete biti uhapšeni.
Rekli ste mnog e stvar i koje vas ter ete. Prostitucija, pomoć pri ucjenjivanju, neovlašteno posjedovanje
deviza...
– I ja sam sve čuo – reći će Kesić, ulazeći u sobu. – Ja bih ga odmah priveo.
– Ali, zašto? – prosvjedovao je umolnim glasom Jean-Paul.
– Uradi kako hoćeš! – odmahne rukom Banić, pa krene napolje, ostavljajući uplašena mladića i
srdita Kesića.
Dok je silazio trošnim stubištem, učini mu se da je enigma gotovo u potpunosti riješena. Bruno
Keller znao je za homoseksualno-voajerske por ive svog a pretpostavljenog. Uspio ga je snimiti, tako
rekavši, in flagranti. Potom ga je ucijenio povelikom svotom, koju Schulz nije bio voljan platiti, pa
je poslao svoje ljude da raščiste tu stvar s drskim ucjenjivačem. Oni su pak ubili ucjenjivača. No, jed-
na je stvar pomalo stršila iz ove pravilne istražne konstrukcije. Zašto su ga ubili prije no što su usta-
novili gdje se nalaze slike? Možda je odg ovor u tome što su mislili da nitko drug i neće moći iskor is-
titi fotose na način kako ih je mislio iskor istiti Bruno Keller.
Ali, shvati na kraju, zašto su onda provaljivali u Matejin i Mrkšin stan? Zašto su odnijeli krivu
kazetu? Možda ipak bit tajne nije u fotosima nego u kazeti? Ali, gdje je k vrag u ta kazeta?
Banić osjeti kako ponovo, polako i sig urno, dobiva temper atur u. Sjede u kola, odlučan da će os-
tatak dana, i noć, provesti u krevetu. Krene polako, a onda odluči poći kući dužim, zao bilaznim pu-
tem, preko Tuškanca i Vile Vajs. Kad je već bio na Tuškancu, pomisli kako je red da se javi svom no-
vom znancu – gospodinu Gerhardu Schulzu i obavi s njim još jednu konverzacio nu vježbu eng leskog
jezika.
– Gospodin Schulz je jutros otputovao u Zürich, a nakon toga leti za Frankfurt – rekla mu je Sc-
hulzova kućepaziteljica, pošto je dobrih dvadesetak minuta zvonio na ulaznim vratima.
– A gospodin Carlo Nardelli? – upita tako sig urnim glasom kao da Nardellija poznaje još iz đač-
kih dana.
– Postavljate čudna pitanja! – zbuni se kućepaziteljica, pog ledavši ga ravno u oči. – Recite, vi ste
stvarno iz one komisije?
– Nisam – reče on, odlučivši da se više neće pretvar ati. – Iz policije sam. Pitao sam vas za Nar-
dellija.
– Pa, gospodina Nardellija je gospodin Schulz otpustio još tamo prije Nove godine.
14.
Nakon mirna sna ustao je prividno zdrav; mučila ga je još samo hunjavica i neugodno grebucka-
nje u grlu, ali je odlučio da tome neće pridavati značaja. Unatoč bolesničkoj nedisciplini, Šar ićev eks-
tencilin očito ga je zaštitio od ozbiljnih komplikacija. Popio je, reda radi, čaj i dva andola, a onda je
odlučio još jednom posjetiti dir ektor a Multikema.
Vani je i dalje bila mag la, a temper atur a je toliko pala da se razg aženi snijeg posve zaledio.
Svjestan da je i ove zime propustio nabaviti nove zimske gume, ušao je u kola i upalio radio. Zbog
uporne mag le i katastrofalno zag ađena zraka, radio-emisije bile su pune dežurnih ekolog a koji su
uporno i zaludno pokušavali alarmir ati odg ovorne, ukoliko je odg ovornih uopće bilo.
Neka, sudeći po glasu, mlada genetičarka govor ila je nešto o genetskom aspektu posljedica stal-
nog zag ađivanja atmosfer e. S kemijskih zag ađivala prešla je na nuklearna, ustvrdivši da se genetsko
djelovanje očituje na budućim gener acijama, te da će ljudska vrsta čitav slijedeći milenij osjećati pos-
ljedice današnjeg igranja atomima.
Inspektor ugasi radio i provjer i jesu li prozor i dobro zatvor eni, a onda stade polako silaziti pre-
ma Ilici. Milenij je, ako se nije var ao, per io d duži od onog što dijeli naše vrijeme od prvog križar-
skog rata.
Ušavši u hodnik Multikema, još jednom priđe prozor u i začudi se kako bi se tu s vanjske ter ase
dalo lako provaliti u poslovne prostor ije. Tajnica mu je rekla da ga dir ektor Kostelac ne može primi-
ti, a on je mirno sjeo na kožni trosjed i rekao da će čekati sve dok dir ektor ne nađe vremena za njeg a.
– Mor ate znati da ću se ponovo žaliti – rekao mu je Kostelac, ne skrivajući ljutnju, kad ga je na
koncu ipak primio.
Banić sjede i promotri sobu. Ništa se nije promijenilo. Stol staklene površine, terminali, vitrina i
mehanički mobil što se ne zaustavlja u svom monotonom cikličkom kretanju. Da, sve je bilo isto, je-
dino je dir ektor djelovao nešto umornije i zabrinutije.
– Nikom se nećete žaliti! – odlučno će Banić, promatrajući kakav će efekt izazvati njeg ove riječi.
– Vi ćete mi zabraniti! – vidno se trgne Kostelac, ali se odmah smir i i klone u fotelju.
– Postoji nekoliko razlog a zbog kojih to nećete uraditi – objašnjavao je inspektor. – Prvo, ukoli-
ko to uradite, ja ću prijaviti fizički nasrtaj na službeno lice od strane vaših čuvar a na gradilištu, kao i
krađu dokaznog mater ijala.
– To službeno lice trebali biste biti vi?
– Vi to i predobro znate, druže Kostelac! Nego, nastavimo dalje. Drug i razlog zbog kojeg se ne-
ćete žaliti, jest to što sam ovdje kod vas u, da tako kažem, privatnom svojstvu. Nalazim se na bolova-
nju, a možda sam već i pod suspenzijom. Istrag a koju vodim sada je na neki način stvar moje osobne
radoznalosti. I treće: nećete se žaliti jer se već i sami bojite. U Multikemu nešto smrdi i taj se smrad
već osjeti vani.
– Ma, nemojte! – nasmije se Kostelac, ali je taj smijeh više podsjećao na grimasu.
A onda, hoteći valjda biti prijazan, ponudi Banića pićem.
– Niste na poslu. Sada valjda možete trgnuti jednu.
– Uopće ne pijem – odbije ga inspektor. – Pog otovo ne s onima čiji me ljudi lupaju po glavi i
prevrću mi džepove. Ali, budimo egzekutivni, druže dir ektor e! Nikakvih čvrstih dokaza protiv vas
nemam i došao sam samo radi jedne stvar i.
– A ta je? – zag onetno ga pog leda Kostelac.
Inspektor izvadi polar oidnu fotog rafiju, onu jedinu što mu je preo stala, i bez riječi je stavi na
Kostelčev stakleni stol. Dir ektor stavi nao čale i stade proučavati fotos. Na licu mu je igrao čudan iz-
raz, nešto između ljutnje i iznenađenja.
– Čitav set ovakvih fotosa ukraden mi je prije nekoliko dana kod motela nedaleko od vašeg gra-
dilišta – reče Banić, iznervir an Kostelčevom zag onetnom šutnjom.
– Ništa ja o tome ne znam – reče Kostelac, ne skidajući pog leda s fotosa. – Što ste uopće radili
tamo? To je zabranjena zona.
– Zašto? – usprotivi se inspektor. – Bojite se da će netko preko konfig ur acije ter ena i temelja ot-
kriti formulu vašeg ljepila nove gener acije?
– Ne želim s vama o tome razg ovar ati. Vi ste nekompetentan tehnološki laik, čija se tehnička kul-
tur a nije izdig la iznad tehnolog ije brave, lokota i lisičina...
– Dobro – svladavajući se reče Banić. – Onda mi recite nešto o ovom fotosu. Za pederske finese
nije potrebno predznanje iz visoke tehnolog ije.
– Što da vam kažem? – opusti se Kostelac i konačno mu vrati fotos.
– Znali ste da je Schulz homoseksualac?
Kostelac pošuti kao da razmišlja kakav obrambeni stav da zauzme.
– Mi ne zavir ujemo u spavaće sobe naših poslovnih partner a. Osim toga, ta stvar nije zabranje-
na...
– Dir ektor e! Nemojte mi sada samo o pravima homoseksualaca! O tome mi je dosta napričao
partner vašeg partner a, stanoviti Jean-Paul. Ali, jasno, ni njeg a vi ne poznajete! Postavio sam vam jas-
no pitanje: jeste li znali da je gospodin Gerhard Schulz homoseksualac?
– Recimo da sam nag ađao...
– Dobro – mimo će inspektor. – Sad ću vam reći što ja nag ađam. Ove slike, sasvim nedvojbeno,
bez Schulzova znanja, snimio je Bruno Keller. Pretpostavljam da je njima htio ucijeniti ili kompromi-
tir ati Schulza. Ucijeni li ga, mog ao je zar aditi dosta para... Kompromitir a li ga, mog ao je upropastiti
njeg ove pozicije u ITER-u i možda se dokopati njeg ova mjesta. Niste li mi vi rekli da je u toj vašoj,
ili njihovoj hijer arhiji Schulz bio na višem položaju?
– Jest. Ima nešto u tim vašim pretpostavkama... ali dajte da čujem do kraja.
– Ovako – nastavi inspektor, osjećajući kako mu sve više nedostaje čašica, bar kapljica alkohola.
– Schulzu se nije dopala nijedna od tih var ijanti. Nije htio biti ni ucijenjen ni kompromitir an. Kako bi
izbjeg ao i jedno i drug o, nije mu preo stalo drug o do da...
– Nemojte biti smiješni! – lupi se Kostelac po koljenima i nasmije. – Ne mislite valjda da bi Ger-
hard Schulz mog ao nekog a ubiti? Pa, to je nepojmljiva, notorna glupost! On je humanist, član dobro-
tvornih društava, ljubitelj lijepe umjetnosti... On je bio i kandidat za nag radu... ne mogu se ovaj čas
sjetiti koju...
– Nisam ni pomišljao da bi Schulz išao nekog a... onako vlastor učno... Za ljude kakav je on, to je
u prvom redu financijski problem. Platiš nekog da on...
– Ma, čekajte! – zaustavi ga Kostelac. – Gar antir am vam da gospodin Schulz spada u ljude za
koje je takvo šta u prvom redu mor alan, a ne financijski problem!
– Dobro. Ako je i tako, tko je onda ubio Brunu Keller a i poslije uporno tražio dokaze koji mogu
štetiti samo Schulzu? Postoji li neka drug a log ika, neki drug i sustav činjenica?
Kostelac je razmišljao kao da traži drug o valjano objašnjenje. Njeg ova šutnja trajala je podug o,
a jasno se vidjelo da su mu i drug e ideje u glavi.
– Ima jedno objašnjenje – konačno će.
– A to je?
– Samo, inspektor e, mor am vas prvo nešto upitati. Znate li vi što radite? U šta se pačate? Koje će
i kakve biti konzekvence vašeg njuškanja?
– Ne razumijem vas...
– Schulz je ključni čovjek ovog projekta. Blamir ati Schulza, čak i činjenicom ovog fotosa, a o
sumnji za ubojstvo da i ne govor im, znači dovesti cijeli ovaj gig antski projekt u pitanje.
Kostelčeva brig a bila je dojmljiva; Banić shvati da se ne pretvar a. Gotovo da je i sam zažalio što
je bio toliko radoznao.
– Rekao sam vam da sam ovdje neslužbeno. Zar jedan mali policijski službenik može upropastiti
međunar odni projekt? Dir ektor e, dobio sam po glavi, ponizili su me i isprevrtali mi džepove. Vjer uj-
te mi da me na sve goni samo osobna radoznalost. Ako je Bruno Keller bio običan ucjenjivač, onda
je ubijen zapravo običan gad. Budite uvjer eni da ću umjeti odvagnuti i da ću, treba li, znati šutjeti u
ime općedruštvenog dobra.
– Gotovo da ste me uvjer ili – uzdahne Kostelac, spreman da nastavi. – Pazite ovako, gospodin
Schulz je imao tajnika.
– Carla Nardellija?
– I za njeg a znate?! – začudi se Kostelac.
– Znam! Naime, potrudio sam se da doznam. Ali, to ste mi već ranije trebali reći.
– Jesam, i nisam. Kad ste me prvi put posjetili, Schulz je već bio najur io Nardellija.
– Otkuda je Nardelli? Talijan?
– Ni govor a! – zaniječe Kostelac. – Naš čovjek. Zag repčanin, Istranin tek podrijetlom, ali trenut-
no bor avi negdje u Njemačkoj. Mislim da ga je Schulz upoznao i uposlio u Njemačkoj, i da nema baš
briljantnu prošlost...
– Kakav je to onda bio tajnik? – prekine ga inspektor. – Oko vas su inače sve nekakvi humanisti s
visokom tehnološkom kultur om.
– I nije baš pravi tajnik – napravi Kostelac čudnu grimasu. – Možda vam to nije poznato, ali ljudi
poput gospodina Schulza mor aju se suo čiti sa stanovitim rizicima. Čak i s onima što dovode u pitanje
njihov fizički integ ritet. U tom poslu javljaju se rivaliteti, pa i pokušaji industrijske špijunaže, pa
onda...
– Želite li reći da je Nardelli bio Schulzov gor ila?
Kostelac se jedva primjetno nasmiješi.
– Vašim jezikom rečeno – jest! Bio je njeg ov bodyguard.
– Bodyguard! – ironično će Banić. – I kakva je onda ulog a tog Nardellija u svemu?
– Ne znam! Nag ađam kao i vi. Znam da se Nardelli i Keller nisu podnosili. Nardelli je mog ao
ubiti Keller a i na svoju ruku. Zbog privatnih razmir ica i nesug lasica. Pazite, osobno sumnjam da bi
ITER ikad Keller u ponudio Schulzovo mjesto. Keller je naprosto bio ispod prag a kvalitete potrebne
za tehnološki kontakt te vrste. Zato mislim da Keller nije ni pokušavao diskreditir ati Schulza, već ga
samo ucijeniti. U tom slučaju, Schulz bi svakako prije platio ucjenu neg oli nar učivao ubojstvo. Vje-
rojatnije je da je to Nardelli uradio na svoju ruku.
– Ali, tko je onda Jur ag a? – zdvojno će inspektor.
– Kakav Jur ag a?
– Čovjek čije je tijelo pronađeno por ed Keller ovog. Imao je lažni pasoš na ime Jur ag a.
– Ne znam – tiho će Kostelac. – Možda je taj Jur ag a... možda je to slučajan leš... Mog ao ga je
vlak udar iti baš na tom mjestu.
Baniću se ova pretpostavka učinila malo vjer ojatna, ali ju je ipak namjer io ispitati. Razlog zbog
kojeg je ova dva leša dovodio u vezu, nije bila samo činjenica prostorne blizine, već i injekcija ko-
jom je eutanazir an Keller i koja je pronađena por ed lažnog Jur ag e. Ali, nije li ubojica namjerno tako
postupio da zavar a istražitelja? Mog ao je ubiti obojicu i ostaviti injekciju por ed jednog od leševa.
– A ti vaši čuvar i? – prisjeti se Banić pitanja što ga je svakako namjer avao postaviti. – Kakvi su
to ljudi?
– Zašto mi postavljate takvo pitanje? Niste li rekli da vas je netko onesvijestio por ed motela?
– Jest.
– Kako onda možete biti sig urni da su to uradili čuvar i? Činjenica jest da su oni pomalo grubi
ljudi, ali je sig urnost nalag ala da upravo takve zaposlimo. Raspisali smo natječaj i odabrali ih uz sufi-
nancijer ovu sug lasnost. Njima je naloženo da budno paze. Znate, na projekt postoji službeni embarg o
i čak ni policija bez prethodnih konzultacija s odg ovornima ne bi smjela tamo...
– U to sam se uvjer io! – reče Banić, pipajući se po tjemenu, gdje je još uvijek mog ao napipati
kvrg u. – Možete li mi dati njihove osobne podatke?
– To nikako! – odlučno će Kostelac. – Pog otovo kad ste u ovako privatnom posjetu.
– Druže dir ektor e! – začuje se glas tajnice iz interfona. – Stig li su ljudi iz Republičkog savjeta...
– Oprostite! – reče Kostelac ustajući. – Mor amo se rastati. I poslušajte moj savjet: ako već ne
možete sve zabor aviti, nastojte se bar konzultir ati. Stvar je više nego delikatna!
Pomalo smušen i zbunjen, Banić krene napolje, iznenadivši se kako nigdje nije vidio nikakve
drug ove iz Republičkog savjeta. Bila je to očito bir okratska smicalica, sračunata na to da ga što prije
otprave.
U ured mu se nije vraćalo. Bio je službeno na bolovanju i nije htio izlaziti Deliću na oči. Ali,
ured mu je trebao. Jedna čudna ideja pala mu je na pamet, i znao je da je još večer as mora provjer iti.
Na Britancu je zastao, pojeo hamburg er i popio pivo, a onda pohitao kući. Kod kuće je odlučio
još jednom izvesti onaj star i pokus odvikavanja od pića, ali pića u kući uopće nije bilo. Držao je to
tužnom, ali i funkcio nalnom činjenicom. Tri puta je nazvao Lidiju, ali se u Kamaufovoj nitko nije
javljao. Možda su na preg ledima, sijevne mu glavom neugodna pomisao. Zatim legne i pokuša malo
odspavati. Kad se probudio, iznenadi se jer je sat pokazivao deset do sedam.
U sedam i trideset ušao je u poslovnu zgradu, u sobu s evidencijom, i s olakšanjem ustanovio da
je dežurna Petra, ženska u koju se mog ao pouzdati. Rekao joj je da mora nešto važno provjer iti i za-
molio je da sjedne za terminal.
Po njeg ovoj uputi ukucala je ime CARLO NARDELI.
– Što kaže kompjutor? – rekao je, strpljivo čekajući i gledajući van, na mračnu ulicu.
– Nema takvog!
– Onda pokušaj sa dva »l«.
Petra otkuca CARLO NARDELLI.
Nakon nekoliko časaka na ekranu se pojave zelena slova. Službenica uključi printer i nakon ne-
koliko minuta preda inspektor u otkucani arak.
Podaci o Carlu Nardelliju bili su vrlo zanimljivi. Bio je rođen 1940. u Lovreču, dakle za talijan-
ske okupacije Istre. Završio je osnovnu školu i gimnaziju u Puli. Od 1960. do 1962. živi ileg alno u
Italiji, odakle biva protjer an. Seli se u Zag reb i hrva u podsaveznom klubu. Kažnjavan zbog šverca i
trg ovine pornog rafijom. Optuživan zbog podvođenja. Godina dana zatvor a zbog premlaćivanja i na-
nošenja teških tjelesnih ozljeda. 1971. osuđen na sedam godina zbog pljačke srebra u firmi koja se
bavila izr adom nakita i preciznih mjernih instrumenata. S njim su suđeni Ivan Lovinac, Jure Krtela i
Ištvan Sabadoš. 1976. izlazi prijevremeno na slobodu, zbog dobrog vladanja, a 1978. odlazi u Švicar-
sku. Nakon toga, podataka u dosjeu više nema, što je i razumljivo.
– Petra, daj mi otvor i kartoteku! – reče Banić, još jednom prelijećući pog ledom po dosjeu.
Službenica ga povede u jednu od susjednih soba i tamo ga ostavi. Banić skine kaput i stavi na stol
cig ar ete i šibice, a onda poče kopati po pretincima. Nakon desetak minuta pronađe karton s Nardelli-
jevim podacima. Izvadi ga i stavi na stol. Sjede, pripali cig ar etu i nadnese se nad dvadesetak godina
star e fotose, pričvršćene uz gornji lijevi ugao požutjela kartona. Ono što je vidio bilo je jasno kao
dan.
Carlo Nardelli nije bio nitko drug i nego Stanko Jur ag a, čovjek čiji je leš pronađen uz leš Brune
Keller a, uz prug u por ed Aleje Bologne.
U tom slučaju, više je nego vjer ojatno da je Schulz poslao svog »tajnika« Nardellija da se obra-
čuna s Keller om. I još je imao toliko sreće da obojica stradaju, tako da nitko ništa neće moći dokazati.
Kasnija izjava o tom kako je otpustio »tajnika«, nije bila ništa drug o nego sarkazam, neprimjer en hu-
manistu i ljubitelju lijepih umjetnosti, kakav je bio gospodin Gerhard Schulz.
Inspektor ugasi dog or jelu cig ar etu i ponovo pog leda Nardellijev dosje. Uz pljačku srebra iz
1971. navodila su se i imena njeg ovih ortaka. Nadajući se u dobru sreću, pokuša pronaći prvog među
njima. Kad je drhtavim prstima izvukao karton s imenom IVAN LOVINAC, osjeti kako mu je srce za-
igralo. Sudeći po jasnim fotosima, Lovinac je bio jedan od Multikemovih čuvar a, onaj koji je razde-
rao Banićevu službenu iskaznicu.
Dalje trag anje nije bilo tako uspješno. Kartelov fotos nije mu kazao ništa, a Sabadoša nije čak ni
pronašao.
Ipak, ono što je pronašao držao je dovoljnim, možda ne za odg ovor, ali svakako dovoljnim za
pitanje: skuplja li to Multikem oko sebe ljude najsumnjivije prošlosti, ljude kojima ništa nije strano,
ljude spremne na sve? I kakva ih to tajanstvena log ika tjer a na takvu, kako bi to Kostelac zacijelo re-
kao – kadrovsku politiku? Multikem očito nije samo privredni projekt, ili to uopće nije; Multikem je
nekakav plan, sistem okrenut unutra, u sebe i za sebe. Ali i sistem koji netko, ako drug dir ektor ne
laže, zacijelo podržava, koji ima, kao što je već nag lašeno – moćne refer ence!
Popušio je još jednu cig ar etu, prozr ačio sobu i izašao napolje. Da li zbog radosti što je pronašao
nešto upor abljivo, ili zbog popuštene samokontrole, nije ušao u kola nego je produžio do obližnje
gostio nice i nar učio vinjak.
Sjedio je sam za stolom, zadovoljan zbog toga što je neke stvar i razmrsio, ali ujedno i zabrinut
jer je ono što je razmrsio djelovalo pomalo opasno. Nije bio sig ur an posjeduje li još dovoljno snag e
i ovlasti da se upusti u ono što je opasno i neizvjesno. Bor io se neko vrijeme s vinjakom što je stajao
na stolu, smišljajući dobre razlog e zbog kojih ga ne bi trebalo popiti, a onda je samo uzdahnuo, uzeo
čašu i istrusio je naiskap. Stresao se, ustao, pošao napolje i, onako usput, za šankom popio još jedan.
Sjeo je u kola i ubrzo shvatio da ih ne može upaliti. Odlučio je upotrijebiti ono malo znanja što
ga je u tim stvar ima imao, podig ao je haubu i pokušao odviti svjećice. Dobro ih je obrisao mar ami-
com i vratio na mjesto. Ruke su mu bile strašno prljave od prašine, ulja i čađi, izg ubio je čitav sat
vremena, ali je »četvorku« ipak uspio upaliti.
Krenuo je i na prvom semafor u shvatio da mu noćas kočnice neće mnog o kor istiti. Cesta je bila
toliko skliska da je jedva uspio stati ispred crvenog svjetla. Nastavio je dalje podržavan lažnom si-
gurnošću koju su mu dala dva vinjaka. Na zelenom je valu još vozio oprezno, ali je skrenuvši u Gun-
dulićevu ubrzao, jer je ulica ionako bila prazna. I tada, kad je kod Medulićeve skrenuo udesno, shvati
da nije dovoljno uspor io i da će ga zaleđena cesta baciti ulijevo. Refleksno je stisnuo kočnicu i lije-
vom stranom automobila opalio u kola parkir ana na pločniku. Sraz nije bio osobito jak, ali je udar eni
lim tako glasno odjeknuo da se na okolnim prozor ima pojavilo nekoliko radoznalih glava.
Izašao je iz kola i protrnuo. Udar eni automobil bio je bijeli Mercedes, a na Mercedesu nema šte-
te koja bi bila mala. Čitava ti plaća ode na jedan žmig avac! Sjede u »četvorku« i parkir a je dvadesetak
metar a dalje, a onda se vrati. Mercedes je bio izg uljen, udubljenih vrata i razbijena prozor a.
– Što je bilo, druže? – upita ga dežurni milicio ner koji se odnekud stvor io, spreman da ga izg rdi.
– Molim vas vašu vozačku i sao braćajnu!
Umjesto toga, Banić mu uvali svoju službenu iskaznicu. Milicio ner shvati s kim ima pošla.
– Kako se to dog odilo, druže inspektor e?
Inspektor mu ne odg ovor i. Razg ledao je Mercedes na koji je upravo naletio, sve više se čudeći.
Kola su imala njemačku, dapače frankfurtsku reg istraciju, jedna guma im je bila gotovo prazna, a po
snijeg u na krovu i prljavštini na staklu dalo se zaključiti da ovdje već dugo stoje.
– Imate li toki-voki? – upita Banić.
– Tu mi je u kolima – odvrati milicio ner.
– Uzmite ovu reg istraciju i odmah provjer ite nije li tko prijavio nestanak!
Milicio ner se udalji, a Banić zavuče ruku kroz razbijeni prozor i otvor i vrata. U kolima su bile
sve nekakve sitnice, ni od kakva značenja. Ali, kad je otvor io pretinac do upravljača, iz njeg a ispade
nekakav presavijen papir. Podigne ga i pri slabom svjetlu shvati da se radi o karti specijalki na kojoj
je flomaster om ucrtan križić. Taj križić označavao je položaj Multikemova gradilišta. U tom trenu in-
spektor shvati da je igrom slučaja pronašao dugo traženi automobil Brune Keller a. Osjećajući da je
danas njeg ov dan, u istom pretincu napipa nekoliko puta presavijenu kuvertu. Uze je i, prije no što se
milicio ner vratio, strpa je u džep.
– Onda? – okrene se milicio ner u.
– Imali ste pravo! Automobil je ukraden. Nestanak je prijavljen odmah poslije Nove godine, ali
nam se do sada nitko nije javio da ga je vidio...
– A tko je prijavio nestanak?
– Nekakav Multikem! To je vozilo njihova službenika.
Zašto je Multikem prijavio nestanak Keller ova automobila, pitao se Banić. Odg ovor mu se ubrzo
nadao. Pretpostavljali su da bi u kolima mog lo biti ono što ih zanima.
– Vlasnik će se radovati – reče milicio ner, trljajući promrzle ruke. – Sutra ćemo im javiti. Samo,
mor am sastaviti izvještaj... kola su oštećena.
– Nećete obavještavati Multikem! Nisu oni vlasnici! Sredit ćete da se kola odmah odšlepaju i de-
taljno preg ledaju. Šleper ćete zvati toki-vokijem i ni trena se nećete odvajati od kola! Kad ih odšlepa-
te, imate ih detaljno preg ledati, a sve što nađete, želim da me sutra čeka na stolu. Pazite, ta kola su
važnija no što možete i zamisliti!
– Ali... izvještaj... – zbuni se milicio ner ovim nizom nar edbi. Međutim inspektor je bio neumo-
ljiv.
– Dajte mi broj telefona stanice. Zvat ću vas možda još noćas, da čujem što ste pronašli.
Milicio ner mu napiše broj, a inspektor mu lag ano mahne rukom i krene prema svojoj »četvor-
ki«, koja nije osobito lijepo izg ledala, ali je još uvijek bila u voznom stanju.
Stig avši kući i ne odloživši kaput, upali svjetlo i sjede za kuhinjski stol. Razmota kuvertu i iz nje
izvadi žuti papir ić na kojem je bio strojno ispisan tekst:
KASETU CCETE URUCCITI GOSP ODIN U RUDIGERU FROEBEU KOJI JE ZBOG TOGA SIN OCC DOP UTOVAO I
ODSJEO U HOTELU INTERCONTIN ENTAL. NAKN ADA CCE BITI IZN AD VASSIH OCCEKIVAN JA. ZA TRECCA
LICA KASETA NEMA VRIJEDN OSTI JER JE DOM ACCI PARTN ER VECC OBAVIJESSTEN O NJEN OM POSTO-
JAN JU. PROTAGON IST IZJAVE BIT CCE USKORO POVUCCEN I PROGLASSEN NEVALIDN IM. U PROTIV-
NOM NEMA GARANCIJA ZA VASSU SIGURN OST.
Banić odmah nazr e senzacio nalnu važnost žutog papir ića, premda u njeg ov smisao nije mog ao
do kraja proniknuti. Međutim, jednu je stvar slutio, a u drug u bio sasvim sig ur an. Slutio je da fotosi
što ih je snimio Keller, nisu bih krajnji cilj nego sredstvo. Njima je Bruno Keller od snimljenog, dak-
le od Gerharda Schulza, pokušao i vjer ojatno uspio izvući nešto mnog o važnije. A to važnije, to što
su svi tražili i u Mrkšinu stanu, i u stanu Mateje Gašpar, i u Keller ovu autu, dakako – i u drvenoj bar a-
ci podno Sljemena, gdje je bio zatočen Keller, to važnije bila je sasvim sig urno video-kazeta!
15.
Ujutro ga je na radnom stolu dočekala metalna kutija s »blag om« otkrivenim u bijelom Merce-
desu. Ne skidajući kaput, sjeo je za stol i navalio na njen sadržaj. Ubrzo je, razočar an, shvatio da u
njoj nema ničeg što bi bilo nalik na malu video-kazetu, ako se izuzmu tri audio-kazete sa song ovima
Roya Orbisona, Elvisa Presleya i Richieja Valensa. Inspektor a nešto stegne oko srca, bila je to muzika
iz njeg ove mladosti: eksplozivne note triju drag ih mrtvaca! Zatim je iz kutije izvadio dvije načete ku-
tije Wrig leyjevih guma za žvakanje, tablete protiv mučnine, kutiju netrošena valiuma, kutiju polar oid-
na papir a, žensku mar amicu s inicijalima, dvije alkaloidne bater ije, sprej za dezinfekciju i neotvor en
paketić ILFORD-ova crno-bijelog filma. Na dnu kutije bila su i dva paketića Marlbor oa 100s, jedan
otvor en, drug i zapakir an. Inspektor izvadi jedan uvozni Marlbor o, koji je inače bio njeg ova omiljena
cig ar eta. Zapalivši ga, shvati da se na dnu kutije nešto nalazi. Istrese ostatak cig ar eta s kojima ispade
bijel, izg užvan papir ić. Por avna ga i shvati da je to potvrda o predaji prepor učene pošiljke. Imala je
oznaku hitnosti, predana je na jednoj od zag rebačkih pošta, a adresa je glasila:
IVAN KOVAČEVIĆ
Ilica 56/IV
41000 ZAGREB
Lijevi ugao potvrde bio je izg užvan i izder an, tako da se otisnuti poštanski broj prepor uke nije dao
razaznati.
Inspektor spremi papir ić u džep i podigne slušalicu telefona koji je upravo zvonio. Javi se Zo-
ran.
– Inspektor e, vratili ste se s bolovanja?
– U slučaju da nisam?
– U slučaju da niste, ništa! – odreže Zor an. – Ali, u slučaju da jeste, smjesta se javite Deliću!
Banić spremi metalnu kutiju u ormar i krene k Deliću. Dakle, i taj je čas kucnuo, mislio je, uspi-
njući se stubištem. U prvi čas pokušavao je smisliti kakvu dobru obrambenu taktiku, ali onda rezigni-
rano odluči pustiti da se stvar i odvijaju kako se odvijaju. »Ionako sam odlučio dati otkaz i pronaći
prikladniji posao«, ponavljao je u sebi, kao što se ponavljaju riječi kakve mag ijske formule.
Delić ga neobično uljudno pozdravi i ponudi mu da sjedne u fotelju, a sam nastavi šetkati uzduž
sobe. Vidjelo se da je uzr ujan, ali da se pokušava svladati i ostaviti dojam staložena čovjeka koji uvi-
jek kontrolir a situaciju. Banić zapali, strpljivo čekajući što će »gazda« reći. Tad spazi da za Deliće-
vim stolom sjedi mršav muškar ac sedamdesetih godina, sitnih nemirnih očiju i kovrčave sijede kose.
Tip ih je mimo promatrao i otpuhivao dimove debele, uvozne cig ar e. Baniću je trebalo nekoliko ča-
saka da ga prepozna, a onda gotovo da mu se dig la kosa na glavi. Što ovaj radi tu u Delićevoj sobi?
Inspektor Banić znao je tog tipa s televizijskog ekrana, valjda otkad prati zbivanja na toj smiješnoj
svjetlucavoj napravi. Tip je oduvijek bio moćan i autor itativan; njeg a se slušalo i njeg ove su se izjave
u novinama često otiskivale masnim slovima. Pojavljivao bi se na nekakvoj visokoj funkciji, zatim u
izbornim per io dima nestajao, da bi nakon toga, poput feniksa, iskrsnuo na nekoj novoj političkoj po-
ziciji. Iza njeg a mora da su ostala silna nadleštva, savjeti i komiteti kroz koje je protutnjao, a sada se,
ukoliko se Banić nije var ao, nalazio u mir ovini, ili neposredno pred njom. Ali, ono što je bilo naj-
čudnije, to je da je stanovao u vili u sjevernom dijelu grada, i to upravo u onoj pred koju je inspekto-
ra svojedobno dovezao Keller ov prijatelj – Zvonko Mrkša.
Banića iznenada napusti letarg ija i on odluči paziti na sve što će slijediti.
– Pazite, Nikola – poče Delić vrlo mirnim, čak i prijaznim glasom – u slučaju koji vodite kriju
se neke sasvim nezg odne implikacije o kojima ćemo... zbog šir eg inter esa... mor ati voditi računa.
Banić je šutio, tip isto tako. Delić je govor io, ali se činilo da bi i on najr adije zašutio, koliko su
stvar i bile neugodne.
– Ne znam dokle ste u istrazi došli, ali čini mi se da u ovom času imamo cjelovitu sliku sveg a
što se dog odilo.
– Otkuda? – tiho će Banić.
– Dobili smo određeno tumačenje od Multikema i ITER-a, a to smo uklopili u istražne nalaze
koleg e Stipetića. Vi znate da je za vrijeme vašeg dopusta... zapravo bolovanja... koleg a Stipetić radio
na tim stvar ima...
– I on je u dva dana došao do »cjelovite slike«! No, nazdravlje! – ironično će Banić.
– Ne prekidajte me! – podigne glas Delić, pa nešto nervoznijim kor acima nastavi premjer avati
sobu. Tip koji je sjedio za stolom napravi kiselo lice, a potom se zakašlje od dima što ga je prenag lo
bio uvukao.
– Naime, ona dva leša por ed prug e rezultat su internog obračuna ITER-ovih ljudi. ITER izr ažava
duboko žaljenje i traži od nas da postupimo po zakonu, ali izr ažava i bojazan da bi i najmanji publici-
tet mog ao ugroziti njeg ovu reputaciju i budućnost poslova koje treba realizir ati s našim Multikemom.
Ne mor am vam objašnjavati koliku bi to štetu predstavljalo za sve nas. Dakle, mor amo dobro odvag-
nuti! S jedne strane imamo međusobni obračun stranaca gdje su, nag lašavam, obojica mrtva, a s dru-
ge važan međunar odni projekt u oblasti kemijske industrije. Mislim da su stvar i toliko očig ledne da
vam i ne mor am objašnjavati kako biste trebali postupiti.
Tip je zadovoljno klimao glavom, pokazujući kako bezr ezervno podržava Delićevu sug estiju.
– Znači, stvar bi trebalo zataškati? – upita Banić.
– Nemojte tako, koleg a – nasmije se Delić. – Ne zataškati! Jednostavno, privedite stvar što prije
kraju bez publiciteta. Jedan ubio drug og, a potom pao pod vlak! Tu se više nema šta istraživati i mu-
drovati! Osim toga, ITER i Multikem nam daju gar ancije da će obojica biti zamijenjena novim eks-
pertima, uz prethodnu detaljnu provjer u.
Eksperti poput Keller a i Nardellija, pomisli Banić i tiho se nacer i. A s njima i eksperti koji čuva-
ju gradilište, provaljuju u stanove, nasrću na policijske službenike!
– Što se pak gospodina Schulza tiče – nastavi Delić, gledajući čas u inspektor a, čas u tipa – znam
da ste i tu uočili neke stvar i...
Tip pripali cig ar u koja mu se bila ugasila. Pozorno je slušao, vidjelo se da mnog o očekuje od
ovog razg ovor a.
– ITER također duboko žali zbog otkrivene devijantnosti njeg ovih mor alnih... odnosno seksual-
nih... Dobro, Baniću, pa saznao si da je peder!
Banić se nasmije. Delić je nehotice prekinuo svoj cer emonijalni ton, prouzr očen nazočnošću ko-
vrčave političke ikone, i prešao na »ti«, kako mu se i inače obraćao.
– Saznao sam.
– E, pa onda – nastavi pretpostavljeni – ITER će i njeg a povući i zamijeniti ga prikladnijim pred-
stavnikom.
Baniću pred očima zatitra rečenica sa žutog papir ića, što ga je pronašao u Keller ovim kolima:
PROTAGONIST IZJAVE BIT CCE UBRZO POVUCCEN I PROGLASSEN NEVALIDNIM. Nije li
onda Schulz protag onist izjave snimljene na video-kazeti, protag onist koji će biti povučen, usiječe
mu se u glavu iznenadno, ali nadasve razložno pitanje.
– Kao što vidite, inspektor e, čelni ljudi ITER-a i Multikema svjesni su delikatnosti situacije i ka-
drovski se prestrojavaju u hodu, jer je uspjeh zajedničkog projekta obostrana brig a i obostrani pri-
oritet.
Zacijelo zadovoljan razg ovor om, tip ustane, priđe Deliću, pruži mu ruku na pozdrav i reče:
– Marko, mor am te sada napustiti. Stvarno si me uvjer io u ozbiljnost, dobru volju i dobre kadro-
ve. Ako ti to nešto znači, mor am nag lasiti da ćemo i tebe držati osobom zaslužnom za uspjeh projek-
ta.
Banić se strese od tog hrapavog glasa, zbog kojeg je tako često stišavao televizor, ali se i ne po-
makne kad je tip izlazio. Delić ga isprati, a onda se hitro vrati.
Sada je opet bio onaj star i:
– Vrši pritisak na mene! U pravu je, ali ne volim kad vrše pritisak. Slušaj, jasno ti je da trebaš
postupiti onako kako sam ti rekao! U stolu već imam rješenje o tvojoj suspenziji i ovo ti je posljednja
šansa...
– Ne vršite li sada i vi pritisak? – mirno će i razložno inspektor.
– I vršim! Da znaš da vršim! – zajapur io se Delić. – Ali s razlog om, u ime nečeg što je važno!
– I što da uradim? Da sve te leševe, sve te sumnjive tipove, sve te ucjenjivače, u nastupu nekak-
vog istražnog ekumenizma, sahranim u mirni zabor av adaktir anih spisa?
– Ekumenizma?! – začudi se Delić. – O kakvom to ucjenjivanju govor iš? Stipetić mi je rekao da
je stvar krajnje jednostavna...
– Stipetić je medio kritet koga netko protežir a...
– Čekaj, čekaj! – uzbudi se Delić. – Kažeš da je Stipetić medio kritet, a Stipetić za tebe kaže da si
alkoholičar... E, jebem mu, pa što ja treba da radim? Da se opredjeljujem između medio kriteta i alko-
holičar a?
– U redu, u redu! – smir ivao ga je Banić. – Sve ćemo srediti po vašem i Stipetićevom receptu, a
na zadovoljstvo drug a s cig ar om... Ali, što će biti ako nakon nekog vremena u tom Multikemu nešto
pukne? Onda nam obojici ode skalp!
– Zašto bi nešto puklo? Pa, to je velik međunar odni projekt! Zašto misliš da bi nešto mog lo
pući?
– Zato što Multikem – unese mu se u lice Banić, odlučan da ide do kraja – na hrvatsko-sloven-
skoj granici podiže sve prije nego tvornicu ljepila.
Grčevitim pokretom ruke Delić obriše znoj s lica, a onda umorno prozbor i:
– Ti si jedan od onih koji će me strpati u grob a da ja neću ni prstom maknuti da te u tome sprije-
čim.
Ne znajući da je li mu time odriješene ruke, Banić se okrene i bez riječi napusti Banićev ured.
Pa, ako i ima odriješene ruke, razmišljao je silazeći niza stube, pitanje je dokad će ostati odriješene.
Neće li već sutra ili prekosutra u Delićevu uredu sjediti ne jedan, nego tri kovrčava autor iteta, koji će
od njeg a tražiti da zabije glavu u pijesak i pokopa sav onaj prljavi veš što je tako nezg odno izvir io?
Ovdje se, sve je jasnije nazir ao, ne radi o pojedinačnim ekscesima nego o sustavu, o brižljivo tkanoj
mreži u koju je sasvim lako zaplesti nekog poput njeg a, malog policijskog inspektor a. Što će uraditi
bude li na koji od bezbrojnih administrativnih načina blokir an? U tom slučaju, postoji samo još jedno
pribježište. Moćno ali ne tako dostupno! Postoji javnost! Ali, ni do javnosti se ne dolazi tek tako. Ne
možeš banuti u redakciju i reći: »Dečki, imam senzacio nalnu vijest kojom ćemo uzdrmati bar em po-
lovicu zemlje!« Oni su i te kako oprezni. Iza njihove demokratičnosti i otvor enosti postoji čitav labi-
rint telefonskih linija kojima se provjer ava istinitost, važnost i funkcio nalnost vijesti. Šta onda? Uko-
liko iza Multikema stoje autor iteti, najbolje ih je udar iti istim oružjem – autor itetima! Ali, koje auto-
ritete on poznaje? Jednog jedinog! Josipa Tamar ina. Zar ne bi bilo neukusno, nedostojno, čak i per-
verzno, tražiti pomoć od novog muža bivše žene? Ali, dođe li voda do grla, Tamar in bi ipak mog ao
biti ona posljednja slamka nesig urna spasa!
Kad se vratio u svoju sobu, čekalo ga je još jedno nemalo iznenađenje. Na drvenoj, neudobnoj
stolici, por ed prozor a, sjedio je novinar Santini i grickao pepermint bombone. Čim je spazio Banića,
ustao je, ali potom odmah sjeo i promrmljao nešto što je valjda trebalo biti pozdrav.
– Inspektor e, vama je valjda jasno da sam vrlo ner ado došao ovamo.
– Znam – otpovrne Banić i sjede za stol. – To je zbog poslovičnog gađenja vas liber alnih novi-
nar a spram policije, vlasti, pendreka...
– Ne, ne! Razlozi su intimnije nar avi.
Baniću bje odmah jasno. Nikada mu neće oprostiti Mateju. Ali, to je razumljivo, pomisli inspek-
tor, sig ur an da ni on neće nikad oprostiti Tamar inu Lidiju.
– Jebi ga, takav je život! – promrmlja Banić, misleći više na svoj nego na Santinijev jad. – Došli
ste zacijelo zato što ste nešto doznali?
– Nar avno! – reče Santini, a onda napravi značajnu retor ičku pauzu. – Doznao sam nešto senza-
cio nalno!
– Pričajte!
Santini ga pog leda, čudeći se valjda njeg ovoj ravnodušnosti, a onda ipak poče:
– ITER je transnacio nalna kompanija čiji poslovi ne izazivaju baš veliko divljenje u poslovnim
sfer ama Zapada. Sve je to zapravo nekakav nekomercijalan sitnež. Podignu u nekakvoj afričkoj zem-
lji bolnicu, a onda nekoliko godina eksploatir aju banane, kivi i nekakve pizdar ije. Malo kar ikir am, ali
to je to! Na nekim su poslovima, izg leda, i žestoko popušili, financir ajući objekte za prer adu sir ovine
koje u toj reg iji nema u dostatnim količinama. Imaju i oni svoje Obrovce, ha, ha, ha! Ali, ono što je
najzanimljivije, to je što su se nekoliko puta našli u fokusu zapadne štampe kao protag onisti neugod-
nih afer a. Jasno, takve su stvar i teško dokazive, a i kad te načne štampa, uvijek postoji i put uzmaka...
– Ne razumijem – reče inspektor, vidno zainter esir an.
– Tako... ako si vješt, smeće što ti se rasulo, možeš brzo pomesti i zbrisati. Godine 1980. bili su
ozbiljno napadani zbog posredovanja u pranju mafijaškog novca na liniji SAD – Švicarska. Bilo je i
nekih hapšenja, ali na koncu ništa nije dokazano.
– Time se bave transnacio nalne kompanije?! – začudi se inspektor.
– Pa, dakako da se ne bave! Ali, koliko je taj ITER transnacio nalna kompanija, a koliko transna-
cio nalna mutljavina, teško je utvrditi...
– Imaju li još kakvog prljavog rublja?
– I te koliko – reći će Santini, hrskajući pepermint. – Godine 1982. su s jednom afričkom zem-
ljom ušli u agrarni projekt navodnjavanja nekakve pustinjske reg ije. Org anizir an je consulting, obra-
zovanje afričkih stručnjaka, ali...
– Ali?
Santini se zadovoljno nasmije. Bilo mu je drag o što je uspio pobuditi policajčevu pozornost.
– Tamo je i dan-danas pustinja... Zli novinarski jezici tvrde da je projekt zapravo završio proda-
jom ogromnog konting enta oružja i pomag ala za policijsku tortur u. Znate, tom afričkom diktator u
valjda su haubice, tenkovi i električni pendreci bili važniji od krumpir a i pšenice. A stručnjaci agro-
nomi, koji su se u okvir u projekta školovali na Zapadu, zacijelo su bili njeg ovi sinovi i nećaci...
– Ali, ni tu nije ništa dokazano?
– Nije – otpovrne novinar. – U toj sfer i izg leda da i ne postoje prevar antske firme, nego samo
firme koje bije loš glas. Slušajte dalje! Godine 1984. neki njemački i eng leski listovi optužuju ih da
su par ama, prikupljenim od pomoći za gladne što su ih skupile međunar odne fondacije, lifrali jednoj
azijskoj zemlji prehrambene artikle kojima je prošao rok upor abe. U takvim stvar ima računica mora
da je krajnje jednostavna...
– A kaže li što strana štampa o njihovom investir anju u Multikem? – upita Banić i pažljivo ga po-
gleda.
Santini se strese; bio je to ipak pog led čovjeka koji mu je tucao žensku.
– Ništa! – odvrati. – To je čudno! Oko toga nije bilo nikakvog marketing a, nikakvih promotivnih
aktivnosti. I sada, kad nude sur adnju, ovo što rade kod nas ne spominju kao refer encu.
– Što znači... – reče Banić.
– Što znači da Multikem skrivaju kao zmija noge!
16.
U džep je stavio džepnu svjetiljku, nož, dijamantni rezač, plastičnu traku, set otpir ača i minijatur-
ni foto-apar at s blicom u kojem je bio film za slajdove. Tako »obor užan«, ušao je u dvor ište Multike-
move zgrade u Gundulićevoj ulici. Otvor io je otpir ačem vrata spor ednog stubišta i pog ledao na sat s
fosfor escentnim brojčanikom. Bilo je dva i deset po ponoći. Suspregnuo je dah i na prstima krenuo
drvenim stubištem, koje je pri neopreznijem kor aku mog lo zaškripati i probuditi koga od stanar a.
Vrata, kojima se izlazilo na dug ačku ter asu što je opasivala pobočnu i glavnu zgradu, bila su začudo
otključana. Izađe na ter asu i približi se ogradi. Bio je zadovoljan; zbog mraka i guste mag le, dvor ište,
kojih pet metar a niže od njeg a, uopće se nije vidjelo. Znao je da je i on isto tako nevidljiv za nekog
tko bi se slučajno zatekao dolje. Polako je išao naprijed brojeći prozor e, sve dok se nije našao pred
onim iza kojeg se nalazio Multikemov hodnik.
Pomisli što bi sad kazao Delić, da samo zna za ovu noćnu pustolovinu! Zacijelo bi ga istog časa
pog odila kap. Jasno, u ovom trenu više nije bio inspektor nego običan tat. Ali, što je mog ao? Nije
bilo drug og načina da uđe u Multikem, a da oni prethodno ne pospreme sve što bi ih mog lo odati i
kompromitir ati.
Premišljao je časak-dva da li da uopće uđe i uradi nešto što još nikad nije uradio, a onda odlučno
iz džepa izvadi dijamantni rezač i na staklu prozor a čvrstim potezima nacrta nešto nalik na pravokut-
nik. Zatim ga premreži plastičnom ljepljivom trakom, a onda ga lakim udarcem lakta izbije. Premda
je staklo osig ur ao trakom, nešto se krhotina prosulo i po podu. Znao je da će iza sebe zacijelo ostaviti
gomilu trag ova, po kojima će Kostelac već sutra shvatiti da je netko njuškao po Multikemovim tajna-
ma, ali to nije držao važnijim od onog što je mog ao pronaći unutri.
Zavukao je ruku kroz rupu na staklu i otvor io prozor, ušao u hodnik i brižno zatvor io okno.
Vrata tajničine sobe otvor io je otpir ačem i odahnuo kad je vidio da nemaju alarmni sistem. Objasni to
njihovom pretjer anom sig urnošću ili tipičnim domaćim šlamper ajem. Soba dir ektor a Kostelca bila je
otključana i on se brzo uvuče u nju. Svjetlo se nije usudio paliti; mor ao se osloniti na uski snop svoje
bater ijske svjetiljke. Prišao je slici što je visila iznad vitrine, nadajući se da je iza nje sef. Odmaknuo
ju je, ali ispod nje nije bilo nikakvog sefa. Vraćajući sliku na mjesto, osjeti kako je nešto tresnulo na
pod. Posvijetli i shvati da je srušio Kostelčev mobil. Hitro ga podigne i postavi natrag, na vitrinu. Me-
đutim, na spravici se nešto svinulo i ona se više nije okretala. Pokuša je zavrtjeti, ali unutri nešto zaš-
kripi i mobil ostane nepomičan. Odluči da se više ne gnjavi tom kromir anom tričar ijom, nego krene
da zavir i u Kostelčev stol. Začudo, bio je otključan. Zašto, to je odmah shvatio. Osim pribor a za pisa-
nje, nešto strane štampe i Nestle čokolade, u ladicama nije bilo ničeg što bi mu mog lo kor istiti.
Shvati da bi sve što je od kakva značenja trebalo biti u kompjutor ima štosu se nalazili na pultu
por ed dir ektor ova stolca. Osvijetli ih bater ijskim snopom, pribir ući u sebi sve svoje skromno infor-
matičko znanje.
Priđe prvom kompjutor u i uključi ga. Na ekranu se pokaže raspor ed igar a. Kako nije imao ni
najmanje namjer e da odig ra Barbariana ili Invaderse, isključi kompjutor i priđe drug om, na kojem
je pisalo Apple Macintosh.
Uključi ga i na monitor u se ukaže startna slika. Osjeti zadovoljstvo, prvi kor ak već je uradio.
Međutim, čekao ga je još pravi kompjutorski labir int, kroz koji je sumnjao da će se znati probiti. Stis-
ne dugme OPEN kako bi otvor io mapu koja ga je zanimala, i koja je nosila naziv PROJECTS.
Na ekranu bljesne riječ PASSWORD.
Banić prokune nag las, premda je mor ao znati da će sve važne stvar i biti »zaključane«. Sjeti se
kako mu je kćerka, oduševljena kompjutor ašica, pričala kako hobisti za password počesto uzimaju
palindrom vlastita imena.
Nemajući kud, pokuša upisati palindrom dir ektor ova imena. Na ekranu su iskakala zelena slova:
CALETSOK ASIN IS
Kompjutor prog uta lozinku i izbaci odg ovor:
NOT CORRECT YOR SUCKER
Inspektor ljutito lupi dlanom po monitor u, bijesan što ga glupa sprava još i zeza. Onda, znajući
da neće moći do besvijesti ubacivati passwords, drhtavim prstima otkuca nov tekst:
ITER MULTIKEM
NOT CORRECT YOU BLOODY BASTARD bljesne na zelenkastom monitor u.
A onda mu, kad je već htio odustati, pade na pamet suluda ideja i on ubaci u uređaj nov ključ:
SIVA ZONA
Mapa se iznenada otvor i i pred njim se ukažu osnovne jedinice uistinu zanimljivih naslova:
Nemajući strpljenja za daljnja iščitavanja, Banić otkuca šifru prve jedinice A 001 X.
Na ekranu ponovo osvane ukleta zelenkasta riječ: PASSWORD
I osnovna jedinica bila je »zaključana«, a on nije pojma imao o lozinkama. Sad, možda se lozin-
ke nalaze negdje u Kostelčevu uredu, ali tko bi ih mog ao pronaći!
Otkuca šifru drug e jedinice i ponovo naleti na PASSWORD koji nije znao. Zatim otkuca B 001 Y, što
je bila šifra jedinice čudna naziva PRAVN I POVRAT. Što bi to trebalo značiti, upita se, očekujući da će je-
beni stroj ponovo zatražiti lozinku. Ali, umjesto PASSWORDA, na monitor u se pojavi tekst:
NOT YET IN FILE
SEE BOBY UND RUDY
Stvar mu se učini potpuno blesavom, ali se onda prisjeti onog što mu je svojedobno pričao
Zvonko Mrkša. Rekao je da ga je pokojni Keller jednom prilikom slao u Multikem da odnese važnu
pošiljku. Kad je radoznalo otvor io kovertu, unutra je pronašao knjižicu sa šalama o Bobiju i Rudiju.
Nije li u toj knjižici bio tekst koji se odnosio na dokument PRAVN I POVRAT? Možda ga zbog nekog raz-
log a još uvijek nisu ubacili u projekt SIVA ZONA? Možda baš zbog toga na ekranu piše NOT YET IN FILE?
Ugasi kompjutor i sagne se prema vitrini na kojoj je mir ovao kromir ani mobil. Posvijetli kroz
staklena vratašca i stane razg ledati hrptove knjig a. Sve su to bili nekakvi strani godišnjaci, zbirke
pravnih propisa, prospekti bivših ITER-ovih projekata i koješta drug o.
A onda mu se pog led zaustavi na tankoj crnoj knjižici, na čijem je hrptu zlatnim slovima pisalo
BOBBY UND RUDY. Pomisli kako bi najr adije zapjevao od sreće. Izvadi svežanj otpir ača i pokuša ot-
ključati bravicu. Na nesreću, ni jedan od otpir ača nije odg ovar ao. Posluži se nožem, ali ubrzo shvati
da ni od toga neće biti ništa. Na pamet mu pade čudna misao kako je Aleksandar Makedonski presje-
kao gordijski čvor, nemajući volje gnjaviti se s labir intom čvor ova.
Opali nog om po vitrini i staklo se saspe na komadiće. Pričeka neko vrijeme da vidi hoće li se
išta dog oditi, jer je zvuk lomljave stakla uistinu bio jak. Zatim uze knjižicu i postavi je na stol. Ruke
su mu drhtale dok ju je otvar ao. Nar avno, u knjižici uopće nije bilo viceva, najmanje onih o poznatim
junacima njeg ove mladosti – Bobiju i Rudiju. U kor icama se nalazilo tridesetak stranica pisanih pisa-
ćim strojem, ali na njemačkom jeziku. Za prvu stranicu bio je prikopčan žuti papir ić na kojem je pi-
salo:
PO MISSLJEN JU STRAN OG EKSP ERTA PRAVN O OSN OVAN O ALI U REALIZACIJI PROBLEM ATICCN O I RIZICCN O. OD-
BACITI I SVESSCCICC RECIKLIRATI.
Pa, zašto ga onda idio ti nisu uništili, pitao se Banić, razg ledajući stranice pisane na njemu ner a-
zumljivu jeziku. Valjda opet šlamper aj?
U prvi mah odluči ukrasti sveščić, ali se predomisli. Sutra će svakako otkriti da je noćas netko
bio ovdje, ali ne bi bilo dobro da otkriju da je nešto nestalo. Izvadi foto-apar at kako bi presnimio
tekst, a onda se zamisli. U naznaci stoji da se tekst odbacuje i da je za reciklažu. Treba li ga onda uop-
će preslikavati? Ali, ako je za reciklažu, mora sadržavati i dozu tajnosti uz pomoć koje se može nešto
i doznati.
Otvor i prvu stranicu i pritisne prekidač foto-apar ata. Potom snimi drug u, treću i četvrtu stranicu,
a na petoj ustanovi da mu se blic pokvar io. Opsuje sebi nešto u bradu, pomislivši kako bi najr adije
razbio taj prokleti apar at, a onda se predomisli. Za ovog a noćnog posjeta ionako je previše toga raz-
bio. Valjda će i ove četir i stranice biti dovoljne!
Spremi foto-apar at u džep, a onda spazi policu s kartotečnim ladicama. Bile su zaključane, a on
se ipak nije smio predug o zadržavati ovdje. Ipak, brzo izvadi otpir ače i teškom mukom otključa naj-
donju ladicu. U njoj su bili perfor ir ani kartoni s osobnim podacima i slikama nekih ljudi. Spazivši na
jednom kartonu Kostelčevu sliku i ime, shvati da je to neka vrsta Multikemova personalnog dosjea.
Stavio je bater ijsku svjetiljku u zube i počeo brzo prebir ati po kartončićima. U njima je bilo sve-
ga i svačeg a. I Bruno Keller, i Gerhard Schulz, i onaj Lovinac što je čuvao Multikemove temelje, i
neki ljudi koje nikad nije vidio i za koje nikad nije čuo. Ali, jedan od kartona bio je posebno zanim-
ljiv. Fotos u kutu pokazivao je lice koje je inspektor Banić već negdje imao priliku vidjeti. Prinese ba-
ter ijsku svjetiljku bliže, a onda se sjeti. Fotog rafija je nedvojbeno pokazivala debeljuškastog mladića
koji je dig ao uzbunu kad mu je Banić upao u sobu u hotelu Esplanade, i koji se predstavio kao Bruno
Keller. Čak se požalio i njemačkom konzulatu, premda to nije bila njeg ova soba. Inspektor shvati
kako je tada nasjeo na jeftin štos. Soba u koju je ušao uistinu je bila soba Brune Keller a. Tip se tu na-
šao i zacijelo mu nije odg ovar alo da netko njuška po pokojnikovoj sobi, nar avno, stog a što ju je i
sam htio preg ledati.
Ispod fotosa na kartončiću pisalo je i ime RUDIGER FROEBE. Dakle, to je čovjek kome je Kel-
ler trebao uručiti važnu video-kazetu i tako spasiti goli život!
Zadovoljan svojim noćnim aktivnostima, inspektor se Banić tiho i oprezno vrati putem kojim je
i došao.
Jasno, ostatak noći je probdio. Ni oka nije mog ao sklopiti. Ponukan čudnim oprezom, tuljčić s
ner azvijenim filmom stavio je pod jastuk. Osjećao je da će tajna uskor o biti otkrivena, razjašnjena...
Ujutro se ovlaš umio, sjeo u izg reban automobil i odjur io na posao. Još snenog labor anta natjer ao je
da mu odmah razvije film i stavi ga u dija-ramice. Dok se film sušio, odjur io je do Zor ana i dao mu
da provjer i adresu Ivana Kovačevića u Ilici 56/IV, adresu na koju je glasila potvrda o predanoj pošilj-
ci, pronađena u kolima Brune Keller a.
– Kakva je to adresa? – čudio se Zor an. – Zašto mi dajete dostavljačke, a ne kriminalističke pos-
love?
– Samo vi provjer ite! Pronađite tog čovjeka, pa makar mor ali pretresti čitavu državu.
Zor an slegne ramenima i otputi se svojim poslom.
U devet i trideset na stolu su mu ležale četir i plastične ramice sa slajdovima, što ih je noćas bio
snimio u Multikemu.
– Dvojbene su oštrine, ali se nadam da će se dati pročitati – rekao mu je foto-labor ant.
Inspektor ne reče ništa, nego uzme jedan od slajdova i pog leda ga spram svjetla. Na bijelom
fonu nazir ali su se točkasti redovi njemačkog teksta. Odmah odluči pozvati prevodio ca za njemački
jezik, ali se onda predomisli. Tekst se mor ao ticati dijela poslovanja ITER-a i Multikema. Neupućeni
prevodilac tu mu možda ne bi kor istio. Ne bi li bilo bolje por azg ovar ati sa Santinijem, koji se, kako
se čini, razumije u tu vrstu poslovanja? Samo, zna li Santini tako dobro njemački?
Otpravi foto-labor anta i strpa slajdove u džep, a onda nazove Mateju.
– To si ti! Gnjaviš li se još s onim...
Nije joj dao da govor i.
– Zna li Santini njemački? – prekine je nimalo uljudno.
– Čemu sad to?
– Zna li?
– Perfektno! – otpovrne Mateja, još uvijek zbunjena. – Proveo je čak dva semestra u Heidelber-
gu.
– Možeš li srediti da se nađemo kod tebe za sat vremena... ili bolje odmah! Stvar je strašno važ-
na...
– Ali... ne razumijem?!
– Santini će razumjeti. Molim te da ga odmah pozoveš. I imaš li dija-projektor, ili da ga ja pone-
sem?
– Bože drag i! – usklikne ona. – Ti si naskroz pošašavio. Imam li dija-projektor!
Zapravo, ona je imala dva dija-projektor a, jedan mali, s manuelnim uređajem, i veliki Liese-
gang, s daljinskim upravljačem. Kad se uzme u obzir da je imala i video-rekorder, dalo se zaključiti
da je pravi fanatik vizualnih medija.
Kad je Banić ušao u Matejin stan, novinar Santini bio je već tamo, sjedio je do Mateje i pio pivo
iz limenke. Inspektor se pitao kako je samo uspio tako hitro stići iz redakcije, a onda se nasmije,
shvativši da se novinar bojao da inspektor ne dođe prije njeg a i bude u stanu sam s Matejom, koja
valjda nije navikla braniti se od raznih muških nasrtaja.
Projektor je već stajao spreman na stoliću, usmjer en prema čistom bijelom dijelu zida. Banić
sjede uz projektor tražeći po džepu slajdove, a Mateja ustane, spusti roletu, vrati se i sjede do njeg a.
Santini se zgrcne pijući pivo. Kako je znao da mu uzbuđeni i uzr ujani Santini neće biti od kor isti, ins-
pektor ubaci prvi slajd u dija-projektor i okrene se djevojci:
– Mateja, biste li nam skuhali jednu dobru, onako jaku kavu?
Ona nevoljko, ali bez pog ovor a, ustane i ode u kuhinju, a
Santini zadovoljno odahne, shvativši da se inspektor drži njihova džentlmenskog spor azuma.
– No, što vam je na tim slajdovima? – upita ga Santini.
– Tekst na njemačkom... radi toga sam vas molio...
– A zašto na slajdovima?
– Zato što je orig inal na dobro čuvanom mjestu... ili bi bar trebao biti!
– To valjda ima veze s ITER-om? – upita ga Santini.
– Nadajmo se! – reče Banić i izo štri sliku. Na zidu se pojavi velika projekcija prve stranice iz
knjižice o Bobiju i Rudiju.
– Pokušajte mi prevesti...
– Pustite da prvo pročitam – reče novinar i zadubi se u tekst. Šutio je i čitao, žmirkajući s vreme-
na na vrijeme, kao da ga zamar a blještavilo projekcije.
– Čudno, strašno čudno! – promrmlja Santini više za sebe, a onda se okrene inspektor u: – Do-
bro, dajte drug i slajd!
– Nećete mi prevesti?
– Nema smisla. To je čudan, apstraktan, pravni tekst. Pustite me da sve pročitam, pa ću vam po-
kušati prepričati suštinu.
Banić slegne ramenima i ubaci novi slajd. Santini je čitao u sebi, neprekidno se iščuđavajući i
cokćući jezikom. A onda se, kao da je u tom času nešto shvatio, okrene inspektor u i reče:
– To je najvjer ojatnije pisao naš čovjek. Gotovo sig urno pravnik. Tekst sadrži refer ence na naše
zamršene zakone i propise, a na nekoliko mjesta sasvim neumjesno rabi konjunktiv. Naime, konjunk-
tiv se...
– Ne trebate mi sad o konjunktivu... – promrsi Banić i ubaci treći slajd.
Santini pog leda dija-pozitiv, a onda svrne pog led na Mateju koja je upravo unijela pladanj s ka-
vom. Stavila je kavu na stolčić por ed projektor a, a zatim sjela do svog ljubomornog novinar a. On je
zag rli, a onda utone u tekst.
– Inspektor e, koliko imate tih slajdova?
– Ovo je posljednji – reče Banić i ubaci četvrti slajd.
Nakon desetak minuta Santini izjavi da je dosta i da se projektor može ugasiti. Mateja ustane i
podigne roletu, a danje svjetlo sune u sobu.
– Ovako nešto još nisam vidio – izjavi Santini, češkajući se po zatiljku. – Ozbiljan pravni tekst u
službi besmislice!
– Nemojte biti tako tajnoviti! – obrati mu se Banić, i sâm sve radoznaliji.
– Tekst je strašno apstraktan i govor i o pravnim načelima po kojima bi se nekakav novi privred-
ni objekt mog ao najlakše i najbezbolnije odvesti u likvidaciju.
– Ne razumijem! – zbuni se Banić.
– Ni ja! – uzdahne novinar, pa nastavi: – Objekt je rezultat obostranog ulag anja, stranog i doma-
ćeg. Nakon otvar anja i početka rada trebalo bi u dog ledno vrijeme započeti pravne postupke za nje-
govu hitnu likvidaciju. Spominju se pravni propusti, financijske nepravilnosti i tehnološke neadekvat-
nosti zbog kojih bi daljnji rad objekta trebao postati besmislen i neodrživ. Navedena je pravna proce-
dur a po kojoj bi glavni krivac za nemog ućnost daljnjeg rada trebao biti strani investitor, tako da...
tako da – zbuni se Santini – arbitraža, ne znam doduše kakva, dosudi plaćanje sveukupne štete njemu,
to jest stranom investitor u... Domaći partner izlazi iz sveg a čist kao suza, dobiva povrat svih utrošenih
sredstava i enormno visoku deviznu kompenzaciju...
– A što onda dobiva inozemni investitor?
– To je ono najčudnije – tiho će Santini. – Strani partner gubi ogromna sredstva, ali zadržava
određenu vrstu kontrole nad izg rađenim i neupotrebljivim objektom, sve do njeg ove potpune likvida-
cije... i rashoda ugrađene opreme... a to treba uraditi, kako u tekstu piše, da taj vremenski per io d ne
bude sudski i zakonski limitir an... zapravo, da bude praktički neog raničen...
– Kog to vrag a grade? – skoči inspektor kao opar en i ushoda se po sobi.
– Vi pouzdano znate na što se odnosi tekst? – znatiželjno će Santini.
– Nag ađam – odvrati Banić. – Po svemu sudeći, strani bi partner trebao biti ITER, a objekt, valj-
da, Multikem... Drug og rješenja ne vidim.
– I šta to onda znači? – prošapće novinar, i sâm u nedoumici.
– To znači – još tiše će Banić – da ITER gradi nešto što odmah po dovršenju namjer ava likvidi-
rati.
17.
– Inspektor e, to je da pošiziš! – žalio se Zor an, češkajući se iza uha. – Izg ubili smo čitav dan na
provjer avanju adrese koju ste mi dali. Znate li vi koliko ima Ivana Kovačevića u Zag rebu? Četrdeset
tri! A razbacani su od Gornje Dubrave, preko Kozar i Boka, pa sve do Kustošije i Mikulića. Obišli
smo ih sve, ali ni jedan nam nije mog ao ništa reći o Keller u, ni o bilo kakvoj pošiljci. Jedan od njih
faktički nije mog ao reći ni riječi, jer je bio gluhonijem!
– A zašto ste krstar ili po čitavom Zag rebu? – strog o će Banić, kuckajući olovkom po fasciklu što
je ležao na stolu. – Dao sam vam lijepo napisanu adresu. Ako se ne var am, Ilica 56, kroz četir i.
– Dali ste nam, inspektor e, jasno da ste dali – obranaški će Zor an. – Ali, u Ilici 56 nema nikakvih
Kovačevića... A da stvar bude još blesavija, zgrada na tom broju čak nema ni četir i kata! Ja si mislim
ovako: kad ljudi pišu u žurbi, često znaju napisati krivu adresu. Moja pokojna baka mnog o puta je
slala poštu na svoju vlastitu adresu...
– Bruno Keller nije bio star kao vaša baka! – prekor i ga inspektor.
– Ne razumijem.
– Hoću reći da nije bio senilan.
– Svejedno je mog ao napisati Kovačević umjesto Kovačić, ili Kovač. Isto tako je mog ao napisati
krivu ulicu, ili broj, što je još vjer ojatnije...
– I vi biste sad – pog leda ga Banić značajno – obišli sve Kovačiće i Kovače u Zag rebu, od Koza-
ri Boka do Kustošije?
– Mog ao je napisati Kovačević umjesto Novačević, ili Rovačević – dosjeti se Zor an, ne odg ovo-
rivši na Banićevo pitanje.
– Dobro! Provjer ite! – pomirljivo će Banić, mir eći se sa spoznajom da se istina pokatkad krije
iza najneo bičnijih pretpostavki. – Premda, mor am priznati – doda – da mi se čini kako je namjerno
napisao izmišljenu adresu e da bi se pošiljka vratila.
– Zašto bi to uradio?
– Pošiljka je mog la biti »vruća«. Neka stvar koju nije smio imati uza se, jer je to bilo preo pasno.
Poslao ju je na izmišljenu adresu i tako je se na desetak dana riješio. Umjesto adrese na koju je naslo-
vio pošiljku, bilo bi nam mnog o kor isnije da imamo ono što piše na poleđini.
– Mislite na adresu pošiljao ca?
– Tako je, Zor ane! Ali, vi svejedno provjer ite i Kovačiće i Kovače. Ali, samo ako koji od njih
živi u Ilici. Nemojte mi lutati čitavim gradom! Naime, strašno je i to što ono što je napisao na pošilj-
ku ne mora imati ni najmanje veze s onim što je napisao na potvrdu. Sve mi se više čini da nas taj pa-
pir ić neće nikamo dovesti. Kad još pomislim da u pošiljci može biti i nešto posve nevažno...
Pošto je otpravio Zor ana, siđe niza stube i krene prema izlazu. Dok je napuštao zgradu, začuje
portir a kako viče za njim:
– Baniću! Delić vas zove da se odmah javite!
– Nisi me vidio! – otpovrne Banić i hitro izađe.
Ovaj je put uzeo službena kola, jer se u svoju oštećenu »četvorku« nije mog ao pouzdati. Ne ma-
reći mnog o za mag lu, brzo je krenuo prema zapadnom dijelu grada. Upalio je radio da prekrati vrije-
me. Apar at je bio podešen na stanicu na kojoj je neki nazalni primitivac arlaukao novokomponir ani
napjev. Pomakne bir ač stanica i začuje glas koji je govor io o tome kako bi čovjek predindustrijske
ere u današnjoj zag ađenoj atmosfer i izdržao godinu-dvije. Nije mu se slušalo dežurne ekolog e, pa je
okrenuo indikator do frekvencije na kojoj je radio Omladinski radio. Nasmijao se, klinci su ispalji-
vali štosove do prije nekoliko godina utužive i kažnjive.
Zaustavio je kola na Samoborskoj cesti ispred dvor išta, opasanog žičanom ogradom, istom
onakvom kakvu je vidio na Multikemovom gradilištu. Iznad kolskog ulaza stajao je velik pano s nazi-
vom firme:
A • B • C PROJEKT
Iza ograde vidjele su se naslag ane betonske ploče, armirna žica, rovokopači, miješalice i drug i
građevinski pribor.
Ušao je i prvog od radnika upitao:
– Gdje bih mog ao naći gazdu?
– Kojeg? – odvrati radnik, žvačući velik sendvič iz kojeg je vir io komadić jeftine salame. – Ima-
mo tri gazde. Aškerca, Butur u i Crkvenca! Zato se i zovemo ABC Projekt.
– Bilo kojeg – odvrati Banić.
– Crkvenac vam je tamo u bar aci – pokaže radnik prema drvenom krovu što se vidio iza visokog
niza naslag anih građevnih blokova. – Eno, upravo izlazi! Gazda, gazda!
Gazda Crkvenac se okrene, a radnik se izder e tako glasno da su ga svi mog li čuti:
– Gazda, treba vas čovjek s policije!
– Kako znate? – zbuni se Banić, jer se uopće nije predstavio.
– Kola! – upre radnik prstom u službeno vozilo parkir ano ispred ulaza.
Crkvenac je bio visok čovjek u zelenoj tanker ici, s kožnim rukavicama na rukama. Premda uop-
će nije imao kose, lice mu je imalo izg led čovjeka ne star ijeg od pedeset godina. U hodu je malo še-
pao i trudio se da se to ne primijeti.
Ušli su u bar aku koja je bila neka vrsta upravne zgrade. Unutarnji su joj zidovi bili presvučeni
bijelim tapetama, a na podu je bio dobro očuvan zeleni tapison. Bio je to ambijent koji je odisao re-
dom i čistoćom, neuobičajenom za takvu poslovnicu.
Banić sjede na ponuđeno mu mjesto, a Crkvenac ga radoznalo pog leda:
– Mi smo privatna firma, ali djelujemo sasvim u skladu sa zakonskim propisima. Iznenađuje me
vaš dolazak.
– Ne uzbuđujte se! – smir i ga inspektor. – Nisam došao zbog toga. Htio bih vam samo postaviti
nekoliko pitanja.
– Oprostite – nasmiješi se gazda. – Vidio sam vani vaša službena kola, ali... ne biste li svejedno...
Shvativši što želi, Banić mu pruži svoju službenu iskaznicu.
– Što vas zanima? – upita Crkvenac, pomno gladeći ćelu.
– Vi ste izvođači radova na Multikemovom objektu?
– Bili smo! Ali samo djelomično. Radove su izvodile tri firme u fazama. Mi smo bili drug i, ili
treći...
– Zanima me što ste tamo radili? Kakav je to objekt?
– Pa, što ne odete u Multikem i ne pitate? – nasmije se Crkvenac. – Oni će vam to najbolje znati.
– Želite li reći da vi ne znate?
– Ne znam – reče Crkvenac, pa se protegne na neudobnoj stolici. – Mi smo radili samo jednu
fazu i dobili projektnu dokumentaciju samo za tu fazu. Ništa više! Rekli su nam da će to biti nekakav
objekt kemijske industrije. Bojila, ljepila, što li... To što smo mi radili samo je građevinska predrad-
nja za složenu tehnolog iju koja dolazi kompletno iz inozemstva...
– Nemate li dojam da je taj posao obavijen velom tajne? – upita ga Banić.
– Imam! Ali, mi smo obavili svoje, pokupili pare i otišli.
– Znate li možda tko je radio na objektu prije vas?
– Nemam pojma. O tome nisu ništa... Znate, bili su vrlo tajanstveni. Kad smo postavili iznad ula-
za pano naše firme, to su smjesta skinuli i slomili.
– Tko to?
– Njihovi čuvar i! – reče Crkvenac, pa provir i kroz okno kao da ga zanima što se zbiva vani. A
onda se ponovo usredotoči na inspektor a: – Grozni neki ljudi! Preg ledavali su sve radnike i na dola-
sku i na odlasku... Znate li možda vi što se tamo radi?
– To pokušavam saznati – promrmlja inspektor, nemajući volje da mu nešto pobliže objasni. –
Vi ste ipak bili tamo – nastavi Banić. – Možete li mi opisati kako to izg leda iznutra?
– Pa, ovako – nakon kraćeg će premišljanja Crkvenac. – To vam je neka vrsta užasno masivnih
temelja. Po količini utrošenog betona čini vam se da bi zgrada mor ala imati bar sto katova, što je kao
pretpostavka skroz blesavo. Sami temelji idu vrlo duboko, mislim tri etaže. U najdonju nisu nikog pu-
štali. Ipak, primijetio sam da su na dnu najniže etaže nešto kao duboki betonski bunar i... nešto nalik...
nalik na raketne silose...
Banić ga je pomno slušao. Po onom što je Crkvenac pričao, sve mu se više činilo da se neoprez-
no upetljao u nešto preo pasno, nešto što sam neće moći razmrsiti.
– Najčudnije je ono što sam poslije doznao – nastavi Crkvenac, pomalo neodlučnim glasom.
– Šta to?
– To da se, ako dobro procjenjujem, desetak metar a ispod dna temelja nalaze hodnici napuštenog
rudnika ugljena...
– Pa, dobro, imate li bar kakve predodžbe o tome što bi to trebalo biti?
– Čujte, ja sam do sada radio svašta – slegne ramenima Crkvenac – ali tako nešto još nisam vi-
dio. U građevnom smislu sve djeluje kao besmislica koja neće ničemu poslužiti. Osim ako se ne radi
o kakvom vojnom objektu... a u toj domeni nemam nikakvih iskustava.
– Hvala vam – reče inspektor pošto je nekoliko minuta pošutio i pokušao srediti sve što je doz-
nao. – Mislim da ste mi ipak pomog li, premda još ne znam na koji način.
Ustane i krene napolje. Crkvenac ga je bez riječi pratio.
– Ako vam to može pomoći – iznenada će Crkvenac – vi niste prvi koji je došao ovamo zbog
Multikemovog gradilišta.
Inspektor ga pog leda upitno i iznenađeno.
– Negdje na početku prosinca dovezao se ovamo u krasnom bijelom Mercedesu neki tip koga su
zanimale iste stvar i.
– Zvao se?
– Čekajte da se sjetim – reče Crkvenac, navlačeći vunenu kapicu. – Mislim da se zvao Kaler... ili
Keler... tako nekako... Njemu sam rekao mnog o manje, premda je nudio pare.
– Zapamtit ću to ime – promrmlja Banić i pođe prema kolima.
Dakle, premda je radio u ITER-u, pomisli Banić, ni Bruno Keller nije znao pravu namjenu Mul-
tikemova objekta. Njuškao je nao kolo, a onda je, valjda, nemajući drug e, ucijenio Schulza i doznao
sve od njeg a.
Ako je uopće i on nešto doznao!
Vratio se u ured, gdje su ga izvijestili da Zor an još ništa ne zna, ali uvelike radi. Nemajući drug e,
otišao je kući.
Preskočio je ručak, kupio bocu vinjaka i popodne proveo suo čen s izazovnim žutim sjajem vin-
skog destilata. Bila je to još jedna borba u kojoj nije izvojevao pobjedu. Popio je dvije čašice, a onda
se srušio u fotelju, prezir ući i sebe i svoj posao. Osjeti prvo nesig urnost, zatim očaj, a onda i strah.
Što ako je to jebeno gradilište kakav tajni vojni objekt? Što ako je Keller bio pripadnik kakve strane
obavještajne službe? Što ako se vozi po kolosijeku uspor ednim s kolosijekom kakve tajne službe?
Zajebava se tu i igra nadobudnog detektiva, i ne sluteći da će zag laviti u tamnoj mišolovci spremlje-
noj za budalu kakav je on sam.
Nazvao je Kamaufovu da vidi što je s Nikom, osjećajući potrebu za glasom nekog drag og i poz-
natog. Nitko se nije odazvao. Potom je nazvao Mateju ali je rezultat bio isti. Vratio se boci i popio još
jedan vinjak, a zatim je ljutito otvor io prozor i bacio bocu napolje. Tresnula je i razbila se negdje u
mraku.
Prišao je gramofonu i stavio ploču Charlieja Ming usa i Rolanda Kirka. Oh Lord, dont let them
drop that atomic bomb on me, vrištao je cmi Ming us svoj samrtni lament, koji su odmah zao kružili tu-
robni tonovi puhačkih naprava Rolanda Kirka. S nekoliko vinjaka u dupetu, takvu bezizlaznu stvar ne
možeš slušati a da se ne baciš kroz prozor, pomisli, a onda isključi gramofon, gledajući kako se plas-
tični disk polako zaustavlja.
Bilo je već osam kad je osjetio strašan por iv za izlaskom. Mor ao je biti negdje gdje ima svijeta,
gdje se kreće, razg ovar a, pjeva, svađa ili plače. Odluči otići u kakav restor an, ili u kino, ili u kazali-
šte...
Uzeo je tranzistor i pošao u kupao nicu, stavio ga na stroj za pranje rublja i uključio. Pronašao je
stanicu s pristojnim džezom i stavio reg ulator glasnoće na maksimum, a onda se uz zvuke alt-sakso-
fona što je zavijao počeo brijati.
Prasak stakla koji je začuo bio je jedva čujan, ali mu je fijuk iznad glave bio gotovo zag lušan.
Odmah za njim, negdje s Jelenovca, razlegne se pucanj.
Ispustio je apar at za brijanje u lavabo i pog ledao na prozor, na čijem se staklu vidjela okrug la
rupica. Na zidu, nasuprot rupici, bila je razbijena ker amička pločica. Shvativši da se radi o metku koji
je došao izvana, baci se prema prekidaču i ugasi svjetlo, baš u trenu kad je drug i metak probio okno i
metalno odjeknuo, zabivši se vjer ojatno u bojler.
Pojur i u predsoblje, zgrabi revolver što je ležao u ladici sandučića za cipele i strmog lavi se niza
stube. U nekoliko kor aka projur io je kroz dvor ište, prebacio se preko drvene ograde i potrčao uzbr-
do prema jelenovačkoj šumi. Prokleta mag la bila je tako gusta da nije ništa vidio. Zastane i osluhne.
Gore, pri vrhu brijeg a, začuje dahtanje i lomljavu grančica. Zabor avljajući na opasnost, potrči prema
mjestu otkuda je dopir ao zvuk, proklinjući nemar za vlastitu fizičku kondiciju. Kad se našao na vrhu
Jelenovca, činilo mu se da će dušu ispustiti. Jedva je dolazio do zraka, srce mu je kucalo nesnošljivo
brzim ritmom, a kosa bila mokra od znoja. Pedesetak metar a dalje, na cesti što je vodila kroz park,
začuo je kako se upalio automobilski motor i zacviljele gume.
Opsuje i pljune, znajući da mu je gad umakao, a onda, onda se dosjeti da još uvijek može pre-
sresti auto ako se dovoljno brzo spusti niz padinu obraslu grmljem, do onog mjesta gdje se nalazi iz-
laz iz parka. Potrči kao lud nizbrdo, jedva zadržavajući ravnotežu i osluškujući zvuk automobila koji
se odnekud odozg o približavao. Dokopao se ceste, stao nasred nje i uper io revolver u automobilske
far ove, koji su ga gotovo zaslijepili. Ali, vozač nije imao namjer u stati, dapače, stisnuo je gas i poju-
rio da ga preg azi.
Imao je tek toliko vremena da opali prema vjetrobranu automobila i baci se u stranu. Skotrljao
se u jar ak, osjetivši snažnu bol u lijevoj nozi.
Pog ledao je za automobilom što se udaljavao, žalosno svjestan da ga nije uspio zaustaviti. Ustao
je i zakor ačio; noga ga je boljela, ali je mog ao hodati. Baš kad je htio krenuti kući, spazi kako crvena
svjetla automobila krivudaju, kao da je vozač izg ubio kontrolu nad vozilom. Nekako je prošao kroz
izlaz iz parka, okrznuvši malo betonski stup, a onda je prešao preko ceste i zaletio se u obližnju zgra-
du. Začuo se snažan prasak stakla i lomljava lima, a nakon toga ponovo je zavladao mir mag lovite
zimske noći.
Trudeći se da zabor avi na bol u nozi, Banić potrči, a kad se našao na cesti, prigne se i oprezno
prišulja automobilu. Osim mlaza vode što je prštao iz hladnjaka, ništa nije čuo. Ohrabren tišinom,
priđe razbijenim kolima.
U taj čas se gore, na prozor u, iznad mjesta gdje je udar io automobil, upali svjetlo, otvor e okna i
ukaže ženska glava. Pog ledala je što se zbilo, a onda se uplašila i zavrištala.
– Sklonite se! – vikne Banić iz sveg a glasa, pa s uper enim revolver om priđe razbijenom vjetro-
branu. Tisuće staklenih komadića što su se rasuli svud nao kolo, svjetlucali su na svjetlu obližnje ulič-
ne svjetiljke. Za upravljačem, pognute glave, sjedio je čovjek i tiho stenjao. Vidjelo se da je u polu-
svijesti. Na sjedalu do njeg a ležala je puška iz koje je pucao.
– Zovite hitnu! – dobaci ženi koja je pog asila svjetla, ali se nije micala s prozor a. – Ili bolnicu!
Blizu je, možda će stići prije hitne. A pozovite odmah i miliciju!
Ženu su zbunile tolike zapovijedi tako da se neko vrijeme nije ni pomaknula. A onda, kao da je
napokon shvatila, okrene se i nestane s prozor a.
Banić brzo izvuče ranjenog vozača i položi ga na pločnik. Raskopča mu kaput da vidi gdje je ra-
njen i kako da mu zaustavi krv. Košulja ispod sakoa bila mu je krvava, a metak je ušao negdje u pre-
djelu ključne kosti. Inspektor odahne; rana je bila prilično teška, ali, koliko on zna, nije bila smrto-
nosna. Krvar enje je bilo takvo da je ranjenik mog ao pričekati dolazak ambulantnih kola.
Inspektor pog leda svoje ruke i shvati da su posve krvave. Osjeti kako mu se nešto diže u želucu,
a onda se presamiti i poče glasno povraćati. Tolike godine radi taj mučan posao, a nikad dosad nije
došao u priliku da puca u čovjeka. Ostat će živ, ostat će živ, ponavljao je u sebi, zabor avljajući da ga
je taj tip htio ubiti.
Konačno se sagne i unese u lice čovjeku koji je pod njim stenjao. Blijeda lica, zatvor enih očiju i
raskuštrane kose, pred njim je ležao trešnjevački besposličar – Zvonko Mrkša!
Inspektor se začudi, a zatim mu, susprežući gađenje, pretraži džepove. U jednom od njih nalazila
se plastična kutija s video-kazetom!
18.
Začudo, policijska i ambulantna kola Vinog radske bolnice došla su istodobno i toliko brzo da se
zamalo nisu sudar ila. Iz plavog golfa izjur ila su dva milicio ner a i Zor an.
– Inspektor e, što se dog odilo? – vikne Zor an, uistinu začuđen prizor om: razbijen automobil iz
čijeg hladnjaka pršti voda, oštećena fasada kuće, nepomično tijelo na pločniku i inspektor Banić s kr-
vavim rukama i revolver om, odjeven u traper ice i tanak pulover.
– Tko ga je upucao? – upita, spazivši krv na ranjenikovoj košulji.
– Ja – potiho će Banić, pokušavajući mar amicom obrisati krvavi dlan. – Pucao je na mene dok
sam se brijao u kupao nici. Trčao sam za njim... sutra ću vam sve ispričati.
– Maknite se da ga pokupimo! – vikao je jedan od bolničar a, treskajući sklopivim nosilima.
– Hoće li preživjeti? – upita Banić liječnika koji je kleknuo ponad Mrkše.
– Okanite se sad nag ađanja! – otrese se liječnik nervozno, a potom se i sam skloni kako bi na-
pravio mjesta bolničar ima.
Inspektor htjede još jednom postaviti isto pitanje, ali su liječnik i bolničar tako brzo obavili po-
sao da za pitanja više nije bilo vremena. Uskočili su u kola, uključili sir enu i odjur ili prema bolnici.
– Tko je to bio? – upita Zor an.
– Zove se Zvonko Mrkša. Zor ane, još večer as provjer ite ima li dosje kod nas – reče inspektor,
prekor avajući sama sebe što nije provjer io Mrkšinu prošlost. – Uz to, otiđite k meni i provjer ite ku-
pao nicu – nastavi. – Prozor je razbijen, a naći ćete i dva puščana metka, jedan u zidu, drug i vjer ojatno
u bojler u. To će vam trebati radi uviđaja, zar ne? Stan vam je otključan.
– U redu! Ali, zar vi nećete ostati?
– Ne. Imam jedan hitan posao.
– Mogu li vam još kako pomoći?
– Možete – reče Banić, cvokoćući zubima. – Imate li ispod tog kaputa nešto što biste mi mog li
posuditi... da obučem. Izjur io sam iz kuće, ponijevši samo revolver.
– Imam sako – zbuni se Zor an. – Nije baš osobito topao, ali...
Zor an brzo svuče kaput, otkopča sako i pruži ga Baniću; ovaj se ogrne, promrmlja nešto što je
trebala biti zahvala, uskoči brzo u kola kojima su bili došli milicio ner i, i kroz poluo tvor eni prozor-
čić im dovikne:
– Dečki, nar učite drug a kola, ja nemam više ni sekunde vremena.
I dok su ga oni začuđeno gledali, on pritisne papučicu gasa i uz resku škripu guma nestane u ma-
gli. Konačno je odlučio otići tamo kamo se nadao da neće mor ati.
Nakon desetak minuta pozvonio je u Kamaufovoj na vratima s natpisom:
Hodao je dug im, neugodnim bolničkim hodnikom što je zaudar ao po lijekovima, eter u i alkoho-
lu, slijedeći u stopu bradatog doktor a Jelačića, koji je nevoljko pristao da ga povede u sobu intenziv-
ne njeg e gdje je ležao Zvonko Mrkša.
– Sreća je što je metak mimoišao pluća. Unutarnja krvar enja su neznatna, a mog ućnost infekcije
je otklonjena. Prostrijelne rane su uvijek lakše... Slušajte, taj gad koji ga je pog odio, mora da je pucao
iz velike blizine.
– Ja sam ga pog odio – reče Banić, pa zastane i pog leda starca u bolničkoj pidžami koji je stajao
do prozor a i potajice pušio.
Doktor Jelačić se nakostriješi i okrene inspektor u. Banić shvati da liječnik spada u one koji ne
vole policajce.
– Zar vi policajci pucate tek tako po ljudima? Zar nije bilo drug og načina?
– Drug i način je bio taj da me preg azi – umorno će i bezvoljno Banić. – A što, vi biste radije
imali preg aženog inspektor a... po mog ućnosti u mrtvačnici?
Jelačić se nakašlje i prostrijeli inspektor a strog im pog ledom, a onda pripali cig ar etu. Po tome
kako ju je držao, vidjelo se da nije pravi pušač, već da puši tek kad je uzr ujan.
– On je pri svijesti – reče nakon što je nekoliko trenutaka premišljao – ali nije uputno da ga sada
preslušavate!
– Zabog a, doktor e – reći će Banić kao da se čudi doktor ovu ner azumijevanju – pa ne mislite
valjda da ću mu sada uper iti reflektor u lice i šamar ati ga sve dok ne prizna. Samo nekoliko pitanja,
bude li uopće htio razg ovar ati.
Jelačić baci cig ar etu na pod, zgazi je petom i opsuje kratko, a onda otvor i sobu intenzivne njeg e
i pusti inspektor a da uđe.
Na bijelom metalnom krevetu, pokriven čistom plahtom, ležao je trešnjevački proleter Zvonko
Mrkša. Imao je gola prsa, omotana zavojima, koji su mu prelazili i preko lijevog ramena, a na lijevoj
ruci imao je pribodenu iglu, koja se nastavljala cjevčicom što je vodila do boce obješene o pomični
stalak. U boci je bila bezbojna tekućina i Banić se sjeti da se to zove infuzija.
Čim je spazio Banića, Mrkša se trgne, okrene glavu i pog led upre u strop.
Neodlučna kor aka, prekor avajući pomalo sama sebe zbog bezdušnosti, Banić priđe krevetu i po-
gleda bolesnika niz čije su se obraze slijevale suze.
– Otkad se ujutro probudio, neprekidno plače – reče doktor Jelačić. – Mislim da ću mor ati po-
zvati i psihijatra. Čini se da je uradio nešto što nadilazi njeg ove mog ućnosti.
Inspektor u se stisne u grlu; ni on u Mrkši nije mog ao vidjeti čovjeka kadrog da ubije, još k tome
za novac.
– Platili su vam da me ubijete? – upita Banić tihim, obzirnim glasom.
Mrkša desnom rukom pokrije oči i glasno zaplače.
– Nemojte ga previše uzbuđivati! Pazite što ga pitate – upozor i Jelačić inspektor a.
– Želite li da ga pitam za koga navija, ili kad mu je rođendan? – uzr ujanim ali i dalje tihim gla-
som odvrati Banić. – Doktor e, molim vas, pričekajte vani! Razg ovar at ću s njime krajnje obzirno i ne
duže od pet minuta.
– Baš nemate samilosti prema jadniku – reče Jelačić i krene prema vratima.
– Da je taj vaš »jadnik« uspio uraditi ono za što je plaćen, ja bih sada bio u vašoj bolničkoj mr-
tvačnici – otpovrne Banić, gledajući kako liječnik napušta sobu.
A onda se okrene Mrkši. Bili su sami u sobi.
– Platili su mi da vas zaplašim – spor o će Mrkša, svladavajući plač. – Ali, vi to nikad nećete
shvatiti. Vi imate posao, auto, ženu, dijete, društveni ugled... vi ne možete shvatiti što znači biti jebeni
trešnjevački autsajder bez prebijene pare u džepu.
– Tolike godine radim ovaj posao i uvijek se suo čavam s istim slučajevima. Kriminal uz pomoć
bijede reg rutir a svoje najbolje podanike. Ako vam to ne zvuči previše patetično.
Mrkša ga pog leda začuđeno; vidjelo se da mu je »patetika« nepoznata riječ.
– Mene je i žena napustila zbog toga, zbog vječite bespar ice. Rekla je: što će mi švorc muž! Vidi-
te, da sam uspio, možda bi mi se i vratila. Trebao sam i nju, i dijete, bio sam tamo na Trešnjevci neka
vrsta napuštena pseta.
– Koliko su vam platili?
Mrkša je šutio, vidjelo se da je shvatio pitanje, ali i da se još koleba.
– Pedeset tisuća mar aka. Sklonio sam ih kod rođaka. Uradio sam to jer sam mislio da će se ona
vratiti... Osim toga, rekli su mi da je Brunu ubila policija i da ste vi osobno umiješani u to ubojstvo.
– Glupost – promrmlja inspektor. – Tko vam je platio da me ubijete?
– Da vas uplašim! – reče Mrkša odlučno. – Trebao sam vam samo pucati kroz prozor. Slušajte, ja
sam bio republički reprezentativac u malokalibarskoj... da sam vas htio pog oditi, pog odio bih vas!
– Dobro, tko vam je platio?
– Ne znam. Nikad ga prije nisam vidio. Rekao je da je iz firme u kojoj je radio Bruno.
– Dali su vam pedeset tisuća samo da biste dva puta pucali u moj prozor?
– Ne – reći će on, vidno zamor en razg ovor om. – Trebao sam obaviti još jednu stvar. Dali su mi
video-kazetu koju sam vam danas trebao odnijeti i reći da ju je pokojni Bruno zabor avio kod mene...
Inspektor se zamisli. Stvar i su mu djelovale prilično log ično, ali u nekim dijelovima čudno. Za-
što su plaćali Mrkšu da puca, kad su to mog li i sami uraditi? Mrkša ga je mog ao i pog oditi; možda
nisu htjeli imati ništa s ubojstvom policijskog službenika? Ili su se bojali da bi stvar mog la završiti
onako kako je i završila – hvatanjem strijelca!
Pog leda u ranjenika koji je ležao i mirno ga promatrao. Nije više imao volje ispitivati ga; odluči
tu mučnu gnjavažu prepustiti sucu istražitelju.
– Inspektor e, mislite li da bi se Ruža vratila... da je sve bilo u redu?
– Ne znam – uzdahne Banić sve više razumijevajući nesretnog i neodg ovornog Mrkšu. – Nisam
vam baš neki stručnjak za žene. I mene je moja ostavila... zajedno s djetetom. Ali je ja i ne pokušavam
vratiti pucajući po tuđim prozor ima. Slušajte, Mrkša, što se mene tiče, možete istražnom sucu reći da
ste sve uradili i za deset tisuća mar aka. Kad odležite, ostat će vam dosta love. Ali, želim da znate da
ste sve definitivno upropastili. To što ste uradili zbog love čini vas bezvrijednim. A ako se ta vaša
Ruža zbog love i vrati, ni ona neće vrijediti mnog o više od vas. Sad idem! Zbog om i oprostite na us-
pomeni, premda ste je zaslužili!
– Kakvoj uspomeni?! – začudi se Mrkša.
Umjesto da mu odg ovor i, Banić upre prstom u ranu iznad njeg ove ključne kosti, a onda ga još
jednom pog leda i izađe.
– Jeste li ga dobro ugnjavili? – presretne ga doktor Jelačić.
– A, ne nikako! – nasmije se Banić. – Ovim razg ovor om on je mnog o zar adio. Uđite pa ga po-
gledajte, vidjet ćete da se čovjek prepor odio!
Liječnik ga je gledao kao da ništa ne razumije, a inspektor polako upali cig ar etu i krene prema
izlazu na drug oj strani bolničkog hodnika. Htio je još upitati liječnika ima li kakve rodbinske veze s
onim Jelačićem, čiji je spomenik nekoć stajao na Trgu Republike, ali se na koncu predomisli i brzo
napusti Vinog radsku bolnicu.
Dok je, uspinjući se stubištem zgrade u kojoj je radio, pokušavao razvezati šal, naleti na Zor ana.
– Imam Mrkšin dosje. Neki sitni delikti, tučnjave i tako... Lako plane, još lakše se potuče...
– Zajebite dosje! – promrmlja Banić i mimoiđe Zor ana. – Upravo dolazim iz bolnice.
– Što, zar je umro?
– Još gore! – nevoljko će inspektor. – Zacijelo će odležati par godina, a dotle će mu se žena tri
do četir i puta preudati.
Nakon Zor ana, naleti na Stipetića. Prokune u sebi; kao da je osuđen na ta dva čovjeka, koji mu
se, premda bliski sur adnici, nikad nisu previše dopadali.
– Delić vas je do sada zvao ravno jedanaest puta! – reče Stipetić, zadovoljan kao i uvijek kad Ba-
niću može sao pćiti lošu vijest.
Okrenuo se, vratio do glavnog stubišta i krenuo »gazdi«.
Delić je bio blijed, uzr ujan i zaplašen, kao da je netom nešto vrlo neugodno doživio.
– Nikola – reče drhtavim glasom – u onu stvar s onim Keller om, Multikemom i ITER-om mor aš
krenuti odlučno i energ ično! Želim detaljne rezultate već po podne na stolu!
– Otkuda sad ta žurba? – ironično će Banić. – Zar nije bilo dog ovor eno da sve adaktir amo u cilju
općedruštvena dobra?
– Ne zajebavaj se! – prekine ga uzr ujani Delić. – U jednom času nasjeo sam nag ovar anjima
onog... ali kad si mi rekao da su stvar i mutne, dao sam ti odriješene ruke.
– Dali ste mi odriješene ruke?! – začudi se Banić. – Nije baš tako izg ledalo!
– Dobro, dobro! – lupao je Delić šakom po stolu. – Priznajem da nisam baš bio fer prema tebi.
Želiš li da ti se ispričam? Ako brzo ne razmrsimo tu stvar, obojica smo na ulici! – A potom tiho doda:
– Prokletnik! Nije otišao sekretar u ili načelniku, nego baš meni! Dao sam se impresio nir ati! Tako mi
i treba... tko mi je kriv!
Banić shvati da se Delićeva ljutnja odnosi na utjecajnog tipa, koji je još prije nekoliko dana sje-
dio tu u sobi i razmetao se općedruštvenim dobrom koje zavisi od... od čega... od ljepila u koje su se
svi trebali ulijepiti!
– Danas kad sam ga zvao... žena mu kaže da je mor ao hitno otputovati.
– Što se zapravo dog odilo? – upita ga Banić.
Delić zastane i pog leda Banića, a onda izvadi papirnatu mar amicu i obriše znojno čelo. Djelovao
je poput čovjeka uhvaćenog u klopku. Prije no što će prog ovor iti, otvor i ladicu, izvadi dvije kutijice i
iz svake prog uta po jednu tabletu.
– Prvo to što su pucali na tebe... Kad sam to čuo, shvatio sam da su tvoje crne slutnje opravdane.
A zatim ovo... ovo što se dog odilo u Multikemu!
– Što se dog odilo? – poskoči inspektor.
– Noćas je u Multikemu buknuo požar, i to samo u prostor ijama u kojima se nalazila dokumenta-
cija. Pozvani su vatrog asci, koji su brzo ugasili vatru. Ali, strašno zvuči, na ter itor iju čitave zemlje
danas ne postoji ni jedan jedini dokument o projektu ITER-Multikem...
Osim video-kazete, pomisli Banić, a onda se ozbiljno zapita: postoji li uopće i video-kazeta?
– Nakon požar a, danas do podne, oko devet, stig ao je i teleks iz Züricha po kojem se radovi
obustavljaju, a ITER-ovo partnerstvo se do daljnjeg stavlja u fazu mir ovanja... što znači...
– Što znači – nadoveže se Banić – da si nitkovi osig ur avaju uzmak. Novinar Santini mi je rekao
da je ITER-ova poslovna povijest puna ovakvih afer a. Po svoj prilici će ih štampa sada optuživati za
sve i sva, a oni će mimo sve demantir ati i tražiti nove partner e u Centralnoj Africi ili Jug oistočnoj
Aziji... Naši su ljudi bili u Multikemu?
– Jesu! Nar avno! – odvrati Delić. – Ali, bez ikakvih vrednijih rezultata. Kao da sam ih poslao na
tržnicu Dolac. Sve je nestalo u pepelu. Jedino što će se valjda dati utvrditi bit će uzr ok požar a. Ali, što
da radimo s tim?
– A dir ektor?
– Kostelac je netrag om nestao. Ono malo Multikemova osoblja ni o čemu nema pojma osim da
se gradila kemijska tvornica. A pog ledaj, molim te, ovo! – Delić mu pruži tri foto-kopije, a onda nas-
tavi: – To su foto-kopije JAT-ove liste za jutrošnji avio n za Par iz. Pog ledaj samo! Multikem je nar u-
čio četir i karte za Par iz na imena Gerhard Schulz, Rudig er Froebe, Ivan Lovinac i Bruno Keller.
– Bruno Keller je mrtav! – ubaci Banić.
– Tko zna tko putuje pod tim imenom! Ta je cijela zajebancija, čini se, igra u kojoj nitko nema
svoje pravo ime!
– Možda, možda – zamisli se Banić, a onda ponovo pog leda Delića. – Ali, Kostelca nema na lis-
ti!
– U ovom trenu – reći će Delić – osam naših ljudi traži Sinišu Kostelca. Ali, na žalost, bez uspje-
ha!
– Štakor i napuštaju brod koji tone.
– Jest, a mi ne znamo ni ime brodu! – zavapi Delić.
– I što ćete sad?
– Što ću sad? Što ću sad? – der ao se »gazda«. – Nemoj me izazivati! Što ću sad! Dođe mi da na-
pišem ostavku, a onda odmah i opor uku.
– Imamo još jednu šansu – smir ivao ga je Banić.
– Kakvu šansu?
– U svemu, jedna je stvar sig urna! To da nemaju kazetu na kojoj je ključni dokaz protiv njih.
– A gdje je kazeta?
– To upravo pokušavam saznati.
– Dobro! Ja te molim... ne... ja ti nar eđujem da radiš na tome dvadeset četir i sata dnevno... ako
treba, i više!
– Na žalost, to neće ići tako – prekine ga Banić. – Iz ovih stopa idem kući da se naspavam. Imate
dovoljno ljudi koji će dvadeset četir i sata dnevno prčkati po Multikemovu zgar ištu i jurcati za debe-
lim Kostelcem. A traženje kazete nije kuluk nego intelektualna zag onetka.
Rekavši to, Banić, praćen iznenađenim pog ledom svog a pretpostavljenog, zaveže šal i izađe.
Stig ao je kući i zavir io u kupao nicu. Netko je promijenio staklo na prozor u i zag ipsao rupu u
zidu. Shvativši da je to zacijelo bio Zor an, zapeče ga savjest što prema tom čovjeku nije nikad poka-
zao ni najmanju naklonost. Zatim krene u kuhinju, u kojoj je netko sredio već poslovični ner ed. Na-
zove ured i zatraži Zor ana.
– Zor ane, hvala ti! Sutra ću ti vratiti sako. Spasio si me od upale pluća, ili bar prehlade.
– Nema veze – reče Zor an. Po glasu se činilo da mu je drag o što ga je Banić prvi put u životu os-
lovio sa »ti«.
Pošto je spustio telefonsku slušalicu, strovali se na kauč i pokrije dekom, koju je već na nekoli-
ko mjesta prog or io opušcima cig ar eta, a onda usne. Spavao je do šest i deset, kad ga je probudio tele-
fon.
Bila je Lidija.
– Nikola, jesi li u redu?
– Jesam.
– Htjela sam ti reći da će sutra ujutro konačno biti gotovi i posljednji nalazi... javit ću ti u ured.
Ako je s Nikom sve u redu, onda sutra po podne Josip, ja i ona putujemo na tjedan dana u Brunico na
skijanje.
Bračno putovanje, pomisli Banić, i sjeti se kako su nakon vjenčanja on i Lidija sa sitnom lovom
otputovali njenoj tetki u Veli Lošinj.
– A kako je sad? – upita bojažljivo.
– Nika?
– Da.
– Sasvim dobro. Ide u školu i nema više nikakvih problema. Zamisli, danas me upoznala s deč-
kom. Neki smiješan i stidljiv klinac, lud za njom i kompjutor ima...
– Valjda će biti sve u redu – reče on i dalje se bor eći s tjeskobom. – Slušaj, oprosti zbog onog
jučer. Čak sam vam zabor avio čestitati...
Ona je šutjela. On nakon kraćeg vremena razaber e da ona plače uz telefonsku slušalicu.
– Meteo rolozi su javili da bi se sutra mag la mor ala konačno povući – izr eče sasvim bezveznu
rečenicu, samo da olakša nesnosnu šutnju.
– To je valjda u vezi s anticiklonom – promuca ona, a onda ga pozdravi i, ne čekajući da on od-
govor i, brzo spusti slušalicu.
Spustio je slušalicu, otišao u kuhinju, uzeo bocu vinjaka i otvor io je, por azmislio malo, a onda
je ipak bacio kroz prozor.
Zatim se vratio u sobu, uključio televizor i zavukao se pod deku.
Bilo mu je sasvim jasno da je pokojni Keller napisao pog rešnu adresu primao ca, kako bi se ta-
janstvena pošiljka vratila na adresu pošiljao ca. Ali, koju je adresu mog ao napisati na poleđini kad je u
Zag rebu bio pravi beskućnik, lutalica u prolazu?... Zor an i Stipetić su provjer ili sve što im je palo na
pamet. Bili su kod ujaka, kod Mrkše, u Esplanadi, čak i kod ljudi s kojima je Keller nekoć davno išao
u školu. Mislili su da je možda napisao adresu nekog davnog drug a, namjer avajući poslije, kad se
prašina slegne, otići i uzeti prepor uku.
Ali, ništa! Ni jedna od pretpostavki nije funkcio nir ala!
Pritiskom dugmeta daljinskog upravljača, Banić se prebaci s gnjavaže, u kojoj su dva tipa od de-
vet zbrkanih slova pokušavali sastaviti suvislu riječ, na Treći prog ram gdje je tekla neka interna za-
grebačka emisija.
Bila je to reportaža o prijepodnevnoj licitaciji sadržaja davno zag ubljenih paketa što se održava-
la u zag rebačkoj Glavnoj pošti. Bili su to paketi koji su imali pog rešno napisane adrese primao ca, pa-
keti koji se zbog primao čeve smrti nisu mog li uručiti, a ni vratiti jer nije bila naznačena adresa poši-
ljao ca, zatim paketi na kojima su se adrese prilikom transporta nepopravljivo oštetile, a nitko za nji-
ma nije poslao takozvanu »poštansku potjernicu«. Zatim je tu bilo nekoliko paketa bez adrese prima-
oca, s naznakom »Poste restante«...
Kad je čuo izr az »Poste restante«, Banić skoči kao opar en i lupi se dlanom po čelu. Kao i toliko
puta, sijevne mu glavom, iza najtežih pitanja kriju se najjednostavniji odg ovor i. Pomisli nazvati Zo-
rana, Delića, ili možda Tamar ina, pomisli da pripali cig ar etu ili popije nešto, a onda jurne prema ci-
pelama, obuje ih, prebaci kaput preko ramena i izjur i napolje.
Prokleti automobil, koji nikako da odveze auto-mehaničar u i limar u, nikako da ga upali. Neki je
vrag u njemu definitivno krepao. Ljutito raspali po volanu, a onda nog om tresne po papučicama, vrati
se u stan i nar uči taksi.
– Izvolite! – reče mu ljubazno taksist, koji se pojavio već nakon tri-četir i minute.
– Na poštu u Branimir ovoj! – nar edi inspektor, dršćući od radoznalosti.
Kad se pojavio ispred šalter a, na kojem su se preuzimale pošiljke s naznakom »Poste restante«,
učini mu se da polako dobiva temper atur u. Nije znao da li je to rezultat jučer ašnje jurnjave po Jele-
novcu ili trenutnog uzbuđenja. Pred njim se pojavi krupna poštar ica s napolitankom u ruci.
– Poslao sam prije više od mjesec dana pismo na koje sam zabunom napisao krivu adresu. Mora
da se vratilo...
– Pa, valjda vam se vratilo kući – reče službenica, hrskajući keks.
– Ne, ne! – objašnjavao je on. – Na poleđini sam napisao svoje ime i »Poste restante«.
– Kakvih sve čudaka ima! – razljuti se poštar ica. – A zašto niste napisali svoju adresu?
– Selio sam se... znate... pa... sam... – zbuni se on, a onda se rasrdi i povikne: – Hoćete li potražiti
tu prepor uku, ili nećete?
Ona prog uta ostatak napolitanke, pog leda ga ravnodušno i reče:
– Dajte mi adresu primao ca i pošiljao ca, pa ću pog ledati.
Banić napiše onu nepostojeću adresu u Ilici, a kao adresu pošiljao ca naznači: BRUNO KELLER,
Zag reb, Poste restante.
Poštar ica se odg eg a nekamo iza par avana, gdje je valjda pretur ala po pošti.
– Koliko je to veliko? – viknula je zaklonjena par avanom.
– Pa, tako... kao špil igraćih kar ata.
– Nema vam toga – nezainter esir ano će ona, a onda, kad ga je već obuzelo razočar anje još jed-
nog neuspjeha, dovikne mu: – Imate sreću! Evo, tu je!
Vratila se s pošiljkom u ruci. Pošiljka je bila umotana u plavi papir i bila veličine video-kazete.
– Dajte mi brzo!
Ona ga prijekorno pog leda i zatraži osobnu kartu.
Sasvim zbunjen svime što se dog odilo, on joj, ne razmišljajući, pruži svoju osobnu kartu.
– Čekajte! To neće ići! – pog leda ga poštar ica strog o. – Vi ste Nikola Banić, a pošiljka pripada
Bruni Keller u.
– Oprostite! – nasmije se on i izvadi svoju službenu iskaznicu.
– Inspektor Banić! – pog leda ga poštar ica radoznalo.
– Da. Ta je pošiljka od neprocjenjive važnosti.
– Vjer ujem, ali to ne mogu bez šefa! – reče ona, uze njeg ovu službenu iskaznicu i pođe, valjda
da potraži šefa, neoprezno ostavivši Keller ovu pošiljku na pultu.
– Oprostite! – reče on i zgrabi pošiljku. – Stvar je toliko hitna da nemam vremena objašnjavati
se s vašim šefom. Zadržite moju iskaznicu, sutra ću doći da sve sredimo. Ako treba, vaš će šef dobiti
kilu nalog a, potvrda, reversa i sličnih koještar ija.
– Ne može to tako! – usprotivi se ona, ali je inspektor nije imao vremena slušati. Strpao je po-
šiljku u džep i istrčao napolje.
Uskočio je u prvi slobodan taksi, zabor avljajući da ga čekaju kola kojima je došao.
– U Kamaufovu! – reče vozaču, nadajući se da je Tamar in kod kuće.
– Vozili su se spor o kroz mrak i mag lu, zastajkujući na semafor ima, gdje su se stvar ali pravi
prometni čepovi.
– Kažu da će se sutra mag la dići – reče taksist, kao da mu je do razg ovor a.
Inspektor Banić ne prihvati razg ovor o mag li. Izvadi cig ar etu namjer avajući zapaliti, ali ga tak-
sist prijekorno pog leda. Kao i ostali, imao je na prednjoj armatur i naljepnicu »Hvala što ne pušite!»
Stali su u Kamaufovoj, ali su Tamar inovi prozor i bili mračni.
– Vozite u Kosirnikovu! – reče inspektor, misleći kako će poslije nazvati Tamar ina i obavijestiti
ga o velikoj novosti.
Ako ga ne uspije naći, kazetu bi mog ao pog ledati i kod Mateje. U ured nije htio ići, jer je pret-
postavljao da se Delić noćas neće micati s posla. Kazetu je htio najprije pog ledati sam i utvrditi ima li
na njoj uopće nešto važno. Nakon tolikih »mućaka«, ni u šta više nije bio sig ur an.
Taksi je stao ispred Banićeva stana u Kosirnikovoj. Inspektor plati, još jednom provjer i ima li
pošiljku uza se, a onda, preskačući po pet stepenica, pojur i u stan. Otvor io je vrata, skinuo cipele,
ušao u sobu i upalio svjetlo.
– Dobar večer! – začuje poznat glas, a onda zastane, sleđen od iznenađenja.
U njeg ovoj fotelji, s revolver om u ruci, sjedio je Siniša Kostelac, debeli dir ektor ITER-ovog
projekta zvanog Multikem.
20.
– Samo se vi raskomotite, inspektor e – reče Kostelac glasom koji je htio zvučati ljubazno. –
Priznajte da sam ja gost koga ste ponajmanje očekivali.
– Svaki je gost uvijek dobro došao u ovaj dom – preko volje će Banić, pa se, ne skidajući kaput,
sruči na trosjed nasuprot Kostelcu, pog ledajući u revolver što mu je bio uper en u trbuh.
Kostelac se u posljednje vrijeme strašno promijenio, postar ao, zapravo – posve se por ušio. Kosa
mu je bila sijeda i još pror ijeđenija, bore na licu nekako uočljivije i dublje, a oči upijene, gotovo po-
sve nestale u modrim, umornim dupljama. Odmah se vidjelo da proživljava najlošiju sezonu života.
– Pretpostavljao sam da ste i vi već daleko onkraj granice.
Kostelac ne odg ovor i. Drhtavom rukom poigravao se revolver om, kao da po Banićevom trbuhu
crta neke zamišljene šare.
– Svi su izvukli dupe iz ove kaše – tihim i pokunjenim glasom će on – a mene ostavili u govnima
do vrata...
– Zašto ste se uopće pačali u sve to? – upita ga Banić.
Kostelac se strese, kao da ga je to pitanje bocnulo.
– Zar mislite da bih se pačao da sam znao o čemu se radi? Ušao sam u to poletno i naivno, sa-
svim neprimjer eno čovjeku moje dobi i iskustva. A kad sam doznao o čemu se radi, sva su vrata već
bila zatvor ena. Nije bilo uzmaka; našao sam se u poslovno-mor alnoj mišolovci, koja mi je trebala
donijeti veliku financijsku kompenzaciju za dokraja ukaljan obraz.
– A o čemu se radilo? – radoznalo ga pog leda inspektor.
Kostelac se prvo iznenadi, a onda se grohotom nasmije.
– Dakle, vi ste toliko njuškali, a još uvijek niste uspjeli prokljuviti svu istinu! Ha, ha, ha! Pa da,
nedostajali su vam passwordi. Kad sam pronašao onaj darmar u svom uredu, bio sam sig ur an da ste
to bili vi, ali sam se smir io, nag ađajući da vam kompjutorska nao brazba nije velika.
– Imate pravo – reče Banić. – Jedino što sam vam uspio snimiti prve stranice Bobija i Rudija.
– To vam nije mnog o kor istilo. Unutri je ionako bio nesig ur an plan naknadne likvidacije pro-
izvodnje, neusvojen i spreman za reciklažu. Ali, sekretar ica je propustila da to uradi. Znate, često po-
mislim da je Multikem, zanemar e li se mor alne konzekvence, mog ao biti sasvim pristojan projekt.
Ali je njeg ova provedba bila opasno ugrožena autohtonim domaćim šlamper ajem!
– A što je to trebalo likvidir ati?
– Niste baš osobito lukavi – napomene Kostelac. – Zar mislite da ću se neoprezno zaletjeti i izla-
jati? Postoje još uvijek dobre šanse da nitko ne zna, nitko od onih koji bi mog li stvar provaliti...
– A što ako ja već znam? – prekine ga Banić upadicom koja će se pokazati sasvim neumjesnom.
– Što ako vi znate! – nasmije se Kostelac. – Zbog toga sam i ovdje! Stvar se dade jednostavno
srediti; mor am vas samo dovesti u stanje u kojem više ništa ne znate.
Inspektor osjeti kako se znoji, ali to nije bilo zbog toga što je sjedio u pretoplom kaputu. Koste-
lac se i dalje poigravao revolver om, nedvojbeno uper enim u inspektor ov trbuh.
– Pazite malo s tim revolver om! Ne znam koliko uopće imate iskustva s njim...
Kostelac pog leda na revolver kao da se i sam čudi što mu je ta opasna naprava u ruci, a onda se
obrati Baniću:
– Ili... ili ćete mi konačno dati tu video-kazetu...
– Nemam je.
– Nemojte biti zločesti – pokudi ga dir ektor Multikema. – Znam da je imate. Mi smo vas u pos-
ljednje vrijeme mor ali... tako... malo... kontrolir ati. Taksist koji vas je odvezao na poštu nije bio onaj
isti kojeg ste nar učili telefonom. Dapače, nije uopće bio taksist! Hajde, budite razumni. Ako mi preda-
te kazetu, vaše »burzovne akcije« iznenada rastu. Nema razlog a ubijati radoznalog cajkana koji ipak
još uvijek ništa važno ne zna!
Banić posegne rukom u džep, izvadi zamotak u plavom papir u i baci ga Kostelcu u krilo. Koste-
lac pak, ne skidajući pog leda s inspektor a, slobodnom rukom poder e papir i izvuče plastičnu kazetu s
video-vrpcom.
– Dobar posao, inspektor e! Ipak ste vi bili taj koji ju je našao, ali nećete biti taj koji će je gledati.
I oprostite na ironiji. Da ste u mojoj koži, znali biste da se nalazim u situaciji koja ne nudi osobito ši-
rok izbor. Taj prokleti Multikem upropastio mi je obraz i samopoštovanje, vaše uporno njuškanje
upropastilo mi je posao, kar ijer u, ugled, a ova kazeta... ona bi mi svakako upropastila i život.
– K vrag u, koji je kur ac na toj kazeti? – uzbudi se inspektor, zabor avljajući na tren na revolver
uper en u sebe.
Kostelac ga odmjer i od glave do pete, čvršće stežući kromir ani metal revolver a.
– Vi ste zbilja upor an pas trag ač! Čitao sam svojedobno kako u Meksiku postoji indijansko ple-
me koje lovi jelene na osobit način. Uporno trče za jelenom nekoliko dana, sve dok jadnoj životinji
ne pukne srce od umor a. Zatim naprte jelena i trče natrag u selo. Meksikanci su ih htjeli ang ažir ati za
olimpijski mar aton, ali jadnici nisu znali trčati bez jelena. U vama ima nečeg od takve indijanske krvi.
Kad ste došli prvi put u Multikem, ja sam odmah znao da će sve propasti, otići k vrag u. Bili ste upor-
niji i opasniji od Brune Keller a.
– Ne razumijem.
– E pa, to vam baš i mogu objasniti. Keller je nanjušio da Multikem nije ono za što se izdaje.
Ucijenio je Schulza onim glupim fotosima, a ta mu je debela homoseksualna budala lijepo sve otpje-
vala. I to pred kamer om! Samo da Keller ne otkrije njeg ovu pravu nar av i ne upropasti mu posao,
brak, ugled... Čitava je ta blesava »emisija« tu, na kazeti. Čak mu je odao i listu ovdašnjih ljudi koji su
primili debelu lovu da bi šutjeli i podupir ali stvar kao općedruštveno dobro. Općedruštveno dobro!
Ha, ha, ha...
– Keller je tom kazetom namjer avao ucjenjivati ITER?
– Ma kakvi! – razmaše se Kostelac rukama.
– Ne biste li ipak malo pripazili na taj revolver? – uplaši se Banić, svjestan da opasna igračka
može i slučajno opaliti, pog otovo u ruci amater a.
Kostelac se smir i, pa nastavi:
– Suludi patrio t! To ne možete shvatiti! Čitav je život proskitao po stranom svijetu, a onda se u
njemu probudio patrio tski duh. Htio je učiniti uslug u svojoj sir otoj, nekonvertibilnoj i do grla zadu-
ženoj domovini i dostaviti kazetu jug oslavenskim vlastima. – Uostalom – smir i se iznenada i uozbilji
Kostelac – kad malo bolje por azmislim, mislim da ga razumijem. Da sam mog ao, možda bih i ja uči-
nio isto. Ali, nisam mog ao! Nisam mog ao! Kad sam doznao, bio sam tako duboko upetljan da bih tak-
vim činom iskopao sebi grob.
– Kad je vidio da mu Keller ne vraća fotose, Schulz je poslao Nardellija da ga sredi?
Kostelac se zabulji u inspektor a, kao da ga je takva tvrdnja iznenadila, a onda ga podrugljivo
upita:
– To je dakle rezultat vaše istražne dedukcije? Ma, nemojte me nasmijavati! Tko šiša Schulza!
Tko je taj Schulz? Kad je ITER doznao što se dog odilo, podig la se hajka za Keller om. Jasno, ne zbog
slika nego zbog kazete. Schulza je ITER ionako namjer avao povući i zamijeniti pouzdanijim čovje-
kom. Keller je bježao pred sveo pćom hajkom, tako da jednostavno i nije dospio vratiti fotose Schul-
zu.
– Nije li Nardelli bio Schulzov tajnik?
– Jest, ali ne onakav kakav vi mislite. ITER je kor istio Nardellija kao neku vrstu kontrole nad Sc-
hulzom. Nardelli je trebao biti svom šefu Schulzu na usluzi, ali je istovremeno mor ao dojaviti ITER-
u primijeti li na Schulzu nešto sumnjivo. I što je mog ao primijetiti Nardelli? Mora da vam je jasno!
Primijetio je njeg ove homoseksualne sklonosti. Da bi se pouzdano uvjer io u opravdanost svoje sum-
nje, namjestio je Schulzu onog mladog homića, inače narkomana kome je lova bila prijeko potrebna.
Kad se uvjer io u Schulzove nastrane sklonosti, odmah je obavijestio ITER o tome da je Schulz nepo-
uzdan, sasvim nepouzdan. Znate, u ovakvim poslovima, svaka osoba koju je mog uće kompromitir ati
i ucijeniti, sasvim je nepouzdana. Dakle, Nardelli je sve izveo briljantno, sve osim nekoliko sitnica.
– Pretpostavljam da me nećete mučiti radoznalošću – pripomene Banić.
– Jedna od tih sitnica – nastavi Kostelac – jest to što je dopustio da za Schulzov homoseksuali-
zam dozna i Keller. I ne samo što je to dopustio, nego je dopustio da se i snime oni blesavi polar oidi.
I na koncu, dopustio je da se snimi video-kazeta...
– Ali, Nardelli je ipak ubio Keller a! Zašto je to uradio prije no što je pronašao video-kazetu?
– Zato što je bio idio t! – ogorčeno će Kostelac. – Da nije bio idio t, ne bi se sve ovo dog odilo!
Keller ga je nasamar io takvim dječačkim štosom da se čini nevjer ojatnim da profesio nalac može na-
sjesti na takvo šta. Znate, prvo su ga obrađivali u nekakvoj bar aci podno Sljemena...
– Znam – mirno će inspektor.
– Pa jasno! Nisam li rekao da ste pravi uporni pas trag ač? – nasmiješi se Kostelac. – Kako nije
htio ništa kazati, pustili su ga da tobože pobjegne, a potom su ga slijedili. Nakon toga ga je Nardelli
ponovo uhvatio, pronašao kazetu i likvidir ao ga. Idio t!
– Priznajem da mi nije baš jasno.
– Keller ov bijeg bio je pod kontrolom, što će reći da su ga pustili da pobjegne, nadajući se da će
ih tako odvesti do kazete. Nakon što je pobjeg ao, naletio je na nekakvu žensku, smotao je svojim
mang upskim šarmom i uspio prenoćiti kod nje. U njenom je stanu uspio ukrasti video-kazetu s rođen-
danom nekakvog balavca. Uvalio je kazetu Nardelliju, a ovaj ga je, brz kakav je, smaknuo a da nije
provjer io sadržaj vrpce. Zatim je odvezao Keller ovo tijelo da ga baci pod vlak. I što se dog odilo?
Čini se da ga je vlak zahvatio i usmrtio.
– Vi ste vodili sve te grozne oper acije? Sve te otmice, provale u stanove, ubojstva?
– Ja da sam ih vodio? – zgrozi se Kostelac. – Slušajte, meni je jednom pozlilo u ribarnici kad
sam vidio kako odsijecaju glavu živom šar anu. Nisam vam ja za to, sve mi je to odurno! Ali, šta sam
mog ao? O toj kazeti ovisila je moja sudbina.
– A tko je onda vodio?
– Der Scharfrichter je vodio.
– Tko?
– To vam na njemačkom znači »krvnik«. Gospodin Rudig er Froebe. Kad god ITER upadne u
slične nezg ode, na lice mjesta dolazi gospodin Froebe, egzekutorski um kompanije.
– I njeg a sam imao čast upoznati. U Esplanadi je odg lumio Keller a, samo da me spriječi u pre-
gledavanju sobe.
– Inspektor e, niste li svjesni da svaka nova činjenica koju doznate smanjuje vaše šanse? Povijest
inkvizicije uči nas da je znanje oduvijek bilo opasno i subverzivno. Politička povijest također nam
nudi nebrojene slične primjer e – zag onetno ga odmjer i Kostelac pog ledom.
– U pravu ste – mirno će Banić. – Ali kako ćete me ubiti vi kome pozlije kad šar anu odsijeku...
– Pustite vi sad šar ane! – čudesno će mirno Kostelac. – Nužda tjer a čovjeka na svašta! Ubijem li
vas, možda ću tu neko vrijeme bljuvati, možda ću se onesvijestiti, ali ću se nakon toga srediti, umiti i
otići s kazetom... – Mor ate znati – nastavi dir ektor Multikema – da su se s ovom kazetom moje šanse
znatno poboljšale. ITER je izg radio dobar i pouzdan put za uzmak. Kompletna dokumentacija je uni-
štena, a po temeljima se neće moći pouzdano zaključiti o čemu se radi... Kad se tome doda da će i vi-
deo-kazeta biti uništena...
– Neće li vas odati ovi domaći? Mislim, ovi koji su primili mito.
– Jeste li ludi?! – začudi se Kostelac. – Ne bude li dokaza, tko će se uopće usuditi pitati ih? A da
sami sebi kopaju jamu pod nog ama?
Shvativši da je Kostelčevo strpljenje pri kraju, Banić poče žustro razmišljati kako da se izvuče.
Sve što bi mu palo na pamet činilo mu se nedovoljno uvjerljivim. Kostelčev revolver bio je dva-tri
metra udaljen od njeg ova trbuha, i na svaki inspektor ov pokret mog ao je opaliti. Premda je dir ektor
zacijelo bio čovjek bez pucačkih iskustava, mala udaljenost činila je promašaj gotovo nevjer ojatnim.
Kad bi bar ponestalo struje, pomisli Banić, ali je ta stvar bila u božjim rukama, a on se mor ao izbaviti
vlastitim rukama.
– Ne biste li malo otvor ili prozor? – prekine ga u razmišljanju Kostelac. – Ovdje je poprilično
zag ušljivo i vruće.
To je možda ta stvar, pomisli Banić prilazeći prozor u. Treba samo rašir iti okna i skočiti dolje.
– Niste mi još rekli što znači »siva zona« – reče ne bi li uljuljkao Kostelčevu pažnju.
Ali, Kostelac kao da je čitao njeg ove misli.
– Skočite li kroz prozor – reče dašćući – neću se mor ati žur iti da opalim. Zacijelo ćete slomiti
nogu, pa ćete biti lijepa, nepokretna meta.
– Zar vam je zlo? – upita ga inspektor kad se okrenuo i vidio ga kako teško diše.
– Samo mi je malo zag ušljivo... i... vruće – otpovrne Kostelac otir ući znoj s lica.
Nije bilo uopće vruće. Hladan zrak što je nahrupio kroz otvor ena okna, rashladio je ionako ne-
zag rijanu sobu. Banić htjede nešto reći, a onda primijeti kako je Kostelac nag lo problijedio a oči mu
se zamutile. Da nije pri sebi, shvatio je kad mu se dir ektor Multikema obratio na čistom njemačkom
jeziku:
– Haben Sie vielleicht eine Nitroglyzerintablette, bitte?33
Nakon toga se nagnuo naprijed, nesvjesno povukao obar ač i ispalio hitac u skupi tepih, a onda se
strovalio potrbuške na pod. Što treba uraditi kod srčanog napada, pitao se Banić, pretur ajući po sjeća-
nju davno zabor avljeno gradivo prve pomoći. Voda? Umjetno disanje? Masaža srca? Umjesto sveg a,
priskoči telefonu i nazove hitnu pomoć. A onda, čudeći se i sam vlastitoj bešćutnosti, mirno priđe ne-
pomičnom Kostelcu, obrne ga na leđa i iz džepa mu izvadi video-kazetu.
Ne premišljajući mnog o, vrati se telefonu i nazove stan u Kamaufovoj. Javi mu se Tamar in.
– Kod kuće si? – upita ga inspektor, ne primijetivši koliko je takvo pitanje besmisleno.
– Nego gdje?
– Dolazim odmah! Otkaži skijanje! Ovih ćeš dana imati pune ruke posla!
21.
Inspektor Banić u zimskom kaputu i Josip Tamar in u pidžami, bivši i sadašnji muž Lidije Kru-
hak, sjedili su ispred televizijskog ekrana u stanu u Kamaufovoj ulici. Nakon uobičajenih smetnji na
početnom dijelu vrpce, izr oni jasna, oštra, ali pomalo drhtava slika. Odmah su prepoznali Schulza,
koji je na ovom snimku djelovao mnog o nepribranije i uplašenije. Vrpca je bila snimljena u Baniću
nepoznatom ambijentu, možda baš u onoj vili na Tuškancu, a po Schulzovu ponašanju i pog ledima
jasno se osjećala nazočnost drug e osobe, koja nije bila tek običan snimatelj. Kamer a je zacijelo mo-
rala biti u ruci Brune Keller a, pomisli inspektor, naježivši se od »žive« prisutnosti čovjeka za čijim je
»djelom« tako dugo i naporno trag ao.
– Nadam se da ovaj put nije obična namještaljka – reče Tamar in, usredotočen na ekran.
– Bilo bi to pretjer ano – uzdahne Banić.
Schulz se zapilji u objektiv i na nevidljiv znak snimatelja poče govor iti:
– Die Grauzone ist..34
– Würden sie sich vorstellen, bitte35 – prekine ga glas koji je mor ao pripadati Keller u.
– Ich heisse Gerhard Schulz. Ich bin Bevollmächtigter von ITER fùr das Projekt Multichem. Was
ich nun sage, ist reine Wahrheit, und das kann in der Multichem-Dokumentation Überprüft werden...36
– Zašto ne prevodiš? – pobuni se Banić i gurne Tamar ina laktom pod rebra. Reklo bi se da više
nisu suparnici, nego drug ovi iz klupe provincijske gimnazije.
– Nije bilo ništa važno. Čovjek se predstavio.
Schulz zanijemi i pog leda još jednom u snimatelja, a onda sasvim tiho prozbor i:
– Sind Sie sich der Gefährlichkeit ihres Unternehmens bewusst?37
Činilo se da čeka odg ovor, a onda, kad ga nije dobio, sasvim nevoljko nastavi:
– Na gut. Sie schaufeln uns beiden das Grab! Der Plan »Grauzone« ist der Code für das Projekt,
das durch die Errichtung Multichemwerks realisert wird...38
Tamar in poče prevoditi:
– Plan SIVA ZONA je kodni naziv za projekt koji se treba realizir ati izg radnjom kemijske tvor-
nice Multikem. SIVA ZONA je zapravo oper acija odlag anja i pohranjivanja dijela zapadnoevropskog
nuklearnog otpada u Jug oslaviji... i to onog a visoke radio-aktivnosti... A objekt Multikem nije ništa
drug o nego deponij, skladište nuklearnog otpada...
Tamar in zaustavi projekciju i pog leda Banića, koji je, blijed i nepomičan, šutio s ugašenom ci-
gar etom u ustima.
– Sve vrijeme sam mislio da se radi o nekakvoj privrednoj mutljavini – reče inspektor, još uvi-
jek pod dojmom onog što je čuo.
Tamar in ga mune šakom po nadlaktici, a onda oduševljeno vrisne:
– Star i moj Nik! Znaš li što imamo u rukama! Znaš li što imamo u rukama!
Zatim pusti projekciju i nastavi prevoditi Schulzove riječi:
– Oper acija je dog ovor ena s jednom neformalnom domaćom skupinom, koja ima autor itet dos-
tatan da se projekt izvede... Jebo te, pa tu je netko upetljan do grla... Slušaj dalje: količinu deklar ir anih
kemijskih proizvoda Multikem bi proizvodio na pomoćnoj proizvodnoj liniji u ograničenoj kvoti,
sve dok otpad ne bi bio uskladišten u dog ovor enoj količini. Nakon toga proizvodnja bi bila obustav-
ljena, a Multikem likvidir an zbog pravnih, tehnoloških i financijskih propusta u projektu... ali tako da
krivnja padne na ITER.
– To su zvali PRAVNI POVRAT – napomene Banić.
Tamar in načas zaustavi vrpcu i pog leda ga bezizr ažajno, a onda pusti Schulza da dalje govor i:
– ... u postupku likvidacije domaći bi partner dobio ogromnu deviznu rekompenzaciju, a ITER bi
zadržao kontrolu nad objektom još duže vrijeme. O tome kako bi se to izvelo, postoji niz različitih
planova, ali još ni jedan nije u potpunosti usvojen. Po jednome, naknadno bi čitavo područje trebalo
zatvor iti zbog opasnosti od kemijske polucije, ali se čak ni to ne čini prihvatljivim, jer kemijska za-
gađenja u situaciji probuđene ekološke svijesti podižu tek nešto manje prašine od nuklearnih. Na tom
dijelu projekta još uvijek se radi...
– Kome je tako nešto mog lo pasti na pamet? Gadovi! – mrmljao je za sebe Tamar in.
– Ali, dobar su kodni naziv smislili – napomene Banić. – Siva zona. Čitav je kraj mog ao postati
opasno, sivo, beživotno područje.
– Wie beabsichtigten Sie den Abfalltransport zu organisieren? – začuje se glas Brune Keller a.
– Pita ga na koji su način namjer avali dopremati otpad – objasni Tamar in, a onda odmah nastavi
prevoditi Schulzovo objašnjenje: – I za to postoje razni planovi. Najboljim se čini prijevoz posebnim
kamio nima, ili brodom... u metalnim bačvama kao uvozna sir ovina za Multikemovu redovitu pro-
izvodnju. Jasno, bez konvencio nalizir anih znakova opasnosti od ionizir ajućih zračenja...
– Zar bi se tako nešto uopće mog lo realizir ati? – u nevjer ici će Banić.
– Valjda bi – zamisli se Tamar in. – Ako se ulože velike pare u šutnju, ako se sve umota u šar enu
ambalažu uvođenja nove tehnolog ije, ako je kontrola slaba ili nikakva... Što misliš, koliko je takva ot-
pada »prodano« ner azvijenim zemljama bez demokracije, javnosti i bez ekološke svijesti i osnovne
pojmljivosti o opasnostima i posljedicama takva importa? Ako dobro platiš, ljudi su spremni prig rliti
i vlastitu smrt!
Schulz je još nešto govor io o detaljima izvedbe, o nadzornoj ekipi i mehanizmu dotoka sredsta-
va, ali je na tom dijelu snimka imala jake tonske smetnje, pa su se tek neke riječi razumjele. Nakon
toga je tona posve nestalo, ali je slika još uvijek bila sasvim raspoznatljiva.
– Jebem mu! – opsuje inspektor. – Da li ti je rekorder u redu?
– To je zbog vrpce – prog unđa Tamar in.
Gledali su sliku i pratili Schulza kako prilazi kućnom sefu i iz njeg a vadi komad kompjutorskog
papir a. Kamer a polako priđe papir u i na ekranu se ukaže nekakva lista.
– Zaustavi sliku! – upozor i ga Banić.
Projekcija se zaustavi; bio je to dobar, skup video-rekorder koji je imao savršenu stop-snimku.
Na lijevoj strani liste bilo je otkucano sedam imena, a na desnoj su bili brojevi sa mnog o nula, a
na kraju svake cifre znak za amer ičke dolar e. Banić prepozna dva-tri imena. Među njima bilo je ime
glavonje koga je sreo u Delićevu uredu. A Tamar in kao da je znao sva imena. Zvizne zadovoljno i
klopi se dlanovima po koljenima, a onda se okrene inspektor u:
– Ti bokca! Znaš li ti što je to?
– Mislim da znam...
– To je senzacija koja će eksplodir ati kao bomba i raznijeti mnog e guzice! To ti je popis imena
onih koji su primili lovu da podrže projekt. Sve ih znam! Na raznim su se mjestima zalag ali kako bi
olakšali i ubrzali realizaciju. To ti je, star i moj, ako ne zvuči blesavo, nuklearni smetlarski lobby!
Smetlar i s abnormalnim, vrtog lavim kontima u stranim bankama...
Zatim isključi rekorder i prinese dlan čelu. Premda je čas kasnije bio radostan, gotovo eufor ičan
zbog nenadanog otkrića, sad kao da su ga ščepali bezvoljnost, umor i strepnja.
– Kakvi su to ljudi? Kakvi su to ljudi? – ponavljao je više za sebe. – Takvi se poslovi, prema me-
đunar odnim procjenama, iskazuju milijardama mar aka. Možda su na taj način htjeli zemlji osig ur ati
prijeko potrebne devize... Slušaj, Nik, jesu li ti ljudi suludi patrio ti, ili obični nitkovi?
Banić je i sam razmišljao o Tamar inovim pretpostavkama, a zatim je ustao, prošao nekoliko ko-
raka po sobi i razočar anim glasom rekao:
– Prosudi sâm! Što se pak mene tiče... ja sve manje vjer ujem u patrio te, čak i sulude, a sve više u
nitkove. To ti raščisti, moje je bilo da pronađem video-kazetu. Eto, imaš priliku da skor o pedeset go-
dina poslije rata postaneš nar odni her oj!
Tamar in se gorko nasmije, priđe bifeu, izvadi bocu i dvije čašice. Na boci je bila Martellova eti-
keta. Natoči piće i ispije jednu od čašica naiskap. Banić ga je gledao, oslonivši se o kaljevu peć, koju
je političar zacijelo dao sam ugraditi u novi stan. Sjeti se konačno skinuti kaput.
– Zar ti nećeš? – pokaže Tamar in na punu čašicu.
Banić mu ne odg ovor i, nego, kao da se u taj čas nečeg sjetio, reče:
– Valjda su radi toga gradili tvornicu iznad napuštenog rudnika...
– Gradili su je iznad rudnika? – začudi se Tamar in.
– Jest. Davno napušten rudnik lignita.
– Možda su namjer avali najvrući dio otpada stavljati u beton, kojim bi injektir ali hodnike rudni-
ka.
– Kako se uopće uskladištava nuklearni otpad? – iznenada će inspektor, koji je o svemu tome
imao tek nejasne pojmove.
– Nikako! – reče Tamar in, natočivši sebi još pola čašice Martella. – To je najveći problem da-
našnjih posjednika nuklearne tehnolog ije. Kolaju i smjenjuju se različite tehnološke ideje, od kojih ni
jedna nije dovoljno prihvatljiva. Prvo su namjer avali pakir ati otpad u posebne kontejner e i potapati
ga u oceanske dubine. Zatim su smjer ali lansir ati ga u svemir; ostakljivati ga u velike blokove i odla-
gati u seizmički stabilno podzemlje. Amer ikanci su ga pokušavali ubacivati u podzemne formacije
soli, ali i to je pokazalo velik niz nedostataka... Ovo s Multikemom podsjeća me na švedski projekt
trajnog skladišta, nesavršenog, kao što su i sva ostala. Znaš u čemu je osnovni problem?
– U čemu?
– U »ambalaži«. Nema na svijetu takvog mater ijala čiji bi vijek trajanja bio duži od vremena po-
trebnog da radio-aktivnost odloženog otpada padne na prihvatljivu mjer u. Znači, ambalaža i stabil-
nost mjesta mor ali bi trajati na tisuće godina. A što se sve može dog oditi u nekoliko tisuća godina? U
posljednjih nekoliko milenija propale su mnog e civilizacije, rijeke su skrenule svoje tokove, potresi i
drug e kataklizme promijenili izg led krajeva. O tome što sve mogu učiniti ratna razar anja, da i ne go-
vor im. Kakvu šansu imaju metalna bačvica i betonski blok suo čeni s neizvjesnošću nar ednih mileni-
ja? A da i ne govor imo o tome da bi taj ITER-ov deponij mog ao netko sprčkati već danas ili sutra...
– Otkud sve to znaš? – iskreno se začudi Banić.
– Pa, poznato ti je da sam u posljednje vrijeme podosta igrao na ekološku kartu!
Da, u pravu je, pomisli Banić, on je oduvijek igrao na neku kartu, koja je u danom trenu pred-
stavljala vrijednost. On je uvijek bio nešto ispred ostalih, makar za pola kor aka, tek toliko da bude
nov i napredan a da istodobno ne bude her etik.
Banić priđe svojoj čašici, podigne je i kroz nju pog leda Tamar ina. U žutom sjaju francuskog ko-
njaka, Tamar in je izg ledao sićušan i dubio je na glavi. Inspektor vrati nedirnuto piće na stol i uzdah-
ne.
– Dobro, i kakve su tu onda konkretne opasnosti po okolinu?
– Opasnosti su latentne. Nastaju kad se radio-aktivnost oslobodi, odnosno kad deponij »procur i«.
Šezdesetih godina jedan je naš onkološki labor ator ij na krajnje neodg ovor an način pohranio ozr ače-
ni otpad u blizini naseljena mjesta. U posljednjih nekoliko decenija u mjestu je drastično por astao
broj malignih oboljenja, osobito leukemije...
– Leukemije?! – značajno će Banić, pa ponovo prihvati čašu, zavrti je na površini stola i uzr uja-
no je još jednom odloži.
– Da, baš leukemije! – potvrdi Tamar in, a onda zastane, shvativši koji su razlozi uznemir ili nje-
gova školskog drug a.
– Valjda će sutra s malom biti sve u redu – reče Banić, natmur en i zabrinut.
– Hoće, hoće – umir ivao ga je Tamar in, iako se vidjelo da misli na nešto drug o. Zacijelo se već
vidio kako na sutrašnjem sastanku, okružen zapanjenim licima i novinar ima, čiji fleševi bljeskaju, si-
ječe glave nuklearnog lobbyja i razotkriva sramnu rabotu, čije je grozne posljedice upravo on sprije-
čio.
– Slušaj, Nik – iznenada će. – Ovih ću dana stvarno imati posla. Zašto ne bi ti odveo malu na ski-
janje? Dobro će ti doći odmor. Nar avno, budu li joj nalazi u redu.
– Ja ne skijam – gorko se nasmiješi inspektor. – I ne igram tenis.
Tamar in ga pog leda kao da je rekao nešto posve glupo, a onda pomirljivim glasom reče:
– Možete se i grudati.
– Možda ćemo se i grudati – reče Banić, navlačeći kaput. – Uzet ću kazetu da je još noćas iskopi-
ram. Sutra ujutro ćeš dobiti kopiju. I doći ću... doći ću da te vidim kakav si...
– Što, kakav sam?
– Pa, sutra na tom sastanku. Mor aš ih raspaliti pravo u glavu.
Tamar in se samodopadno nasmijao; on je dobro znao kako se to radi, tu za njeg a nije bilo tajni.
– Pozdravi Niku, kad se vrati – reče otvar ajući vrata stubišta. – Možeš i... i Lidiju.
A onda polako siđe na ulicu. Na lijevoj strani vidio je kako Vlaškom ulicom jure automobili, a
na desnoj osvijetljene prozor e rodilišta u Petrovoj ulici sa sjenkama novopečenih majki. Iznad njeg a
bio je vedar svod, osut dalekim, žmirkavim, zimskim zvijezdama. Bilo je hladno, ali se duga, dosad-
na, nezdrava mag la dig la i nestala.
Znao je da noćas mora napisati izvještaj, koji će sutra rano izjutra ostaviti na Delićevu stolu.
Premda ga je to u posljednje vrijeme mučilo, ipak se nadao da je Delić »čist«, da je samo nasjeo na
uvjer avanja autor iteta. Kao što je i sam rekao, dao se impresio nir ati, i to mu možda ne treba zamjer i-
ti, tâ tko od nas nije bar jednom žmirnuo pred sjajnim svjetlom kojeg od mnog ih političkih autor ite-
ta? Dakle, ipak će mu dati taj izvještaj, a s njim i dio slave, doduše – manji dio, jer vrhnje će ionako
obrati Tamar in.
Zastane na uglu i pripali cig ar etu. Velika crna mačka šmugne mu por ed noge, pojur i bezg lavo na
cestu i nestane pod kotačima jur ećeg automobila. Inspektor u se načas učini da je smrt zapravo sasvim
obična, sveprisutna okolnost svagdašnjeg života.
22.
Tu noć probdio je inspektor Banić nad svojom portabl pisaćom mašinom, kuckajući izvještaj za
pretpostavljenog. Mnog o, zapravo neumjer eno je pušio, ali alkohol nije ni taknuo. U jednom času,
zadubljen u šest otkucanih stranica izvještaja, učini mu se da zapravo piše uzbudljiv kriminalistički
roman, ali se onda nasmije takvoj djetinjastoj pretpostavci – nije to bio krimić nego suh, nenašmin-
kan, sur ov život!
U tri je nazvao bolnicu da se raspita o Kostelčevoj sudbini.
Siniša Kostelac nije izdržao novi srčani napad. Umro je, ali, nije li to bio ishod koji bi možda i
on sam odabrao, suo čen sa sramnom propašću Multikema? Shvativši da je Kostelčevom smrću pro-
pao i stanovit niz dokaza, Banić se vrati već ispisanim stranicama i unese nekoliko izmjena i isprava-
ka. Unatoč svemu, bit je ostala ista, a o pravednoj raspodjeli krivnje neka brinu sud i por ota! O prav-
nim konzekvencama nikada nije volio razmišljati, jer je znao da pod kapom nebeskom nema krivnje
koja ne bi imala i svoje intimno, bolno opravdanje.
U četir i ujutro otvor io je prozor kako bi oblaci nikotinskog dima mog li izaći napolje. A onda je
načas zastao i pog ledao dolje, u dvor ište. Na užetu, na kojem je susjeda vješala čisto rublje, sjedile su
četir i crne, tuste vrane i kao da su ga motrile.
Stavio je izvještaj u fascikl i zatvor io prozor, a nakon toga, onako obučen, pokušao zaspati. Us-
pio je tek zadrijemati pola sata, ili čak manje, a onda je otvor io oči i zag ledao se u rupu koju je na-
pravio Kostelčev metak. Hitac je upropastio skupocjeni perzijski sag, jedinu uspomenu na pokojnu
majku.
U šest ujutro, prije svih, bio je već u uredu. Dežurni ga je odveo do sobe gdje su bili video-re-
korder i i on odmah napravi tri kopije, a kutije zalijepi vrpcom na kojoj je pisalo »Strog o povjerlji-
vo«. Zatim jednoj kopiji priloži izvještaj, jednu stavi u džep za Tamar ina, a orig inal i treću kopiju za-
ključa u ladicu. Prije no što se Delić pojavio, ostavi izvještaj i kazetu njeg ovom pomoćniku, a potom
izađe na ulicu.
Mag le više nije bilo, ali se ponovo nao blačilo. Iz tmastih oblaka koji su odg odili svitanje, poku-
ljale su guste pahulje snijeg a. Pravo romantično jutro za one kojima su okolnosti dopuštale da se
osjećaju romantično. On se pak osjećao mučno i tjeskobno. Popio je kavu u susjednom kafiću, a onda
se sjetio da već dugo nije ništa jeo. Nar učio je toast, ali ga je već nakon dva-tri zalog aja mor ao odlo-
žiti. Izađe na ulicu i otputi se pješice prema Gornjem gradu; sjednica Tamar inova »komiteta« ili »sa-
vjeta« bila je zakazana za osam i trideset. Na Trgu je kupio novine i preletio po naslovima iz vanjske
i domaće politike, shvativši da su se stvar i sasvim promijenile. Nekoć su naslovi iz vanjske politike
bili prepuni raznih strahota, dok je u domaćoj sfer i vladao trajan i nepromjenljiv mir balkanske idile.
Sad je bilo obratno. Izg užva novine i baci ih u košar u za smeće, pa krene prema stubama što su vodile
na Gornji grad.
Sjednica samo što nije počela. Po žamor u sudio nika i trčkar anju novinar a dalo se naslutiti da se
sprema nešto nesvakidašnje. Da se sve zbilo prije pet ili deset godina, pomisli inspektor, stvar bi bila
riješena iza zatvor enih vrata i od sveg a bi ostao tek po koji iskrivljeni trač, koji se poziva na navodne
autor itete. A danas će novinar i nag lavačke jur iti do prvog telefona da što prije izvijeste redakciju o
senzacio nalnoj novosti.
Tamar ina je sreo na samom ulazu u dvor anu kako nervozno puši i pog léda prema drug om kraju
hodnika. Brzo je shvatio da Tamar in čeka upravo njeg a.
Pozdravio ga je i pružio mu video-kazetu, a onda je i sam zapalio cig ar etu. Pog ledajući na sato-
ve i gaseći cig ar ete ljudi su polako počeli ulaziti u dvor anu; činilo se da Tamar in namjer ava ući pos-
ljednji.
– Nik, bilo bi dobro da i ti sudjeluješ... ili bar prisustvuješ – gotovo će umolnim glasom Tama-
rin. – Pomalo me strah pitanja koja će mi postavljati... a ti si bolje upoznat sa svime...
– Ti si kao političar bio prisiljen odg ovar ati i na kudikamo teža pitanja, pa si se uvijek znao sna-
ći – odvrati inspektor.
– Znači, nećeš?
Sada su već bili sami na hodniku. Tada se na onom dijelu hodnika, gdje se nalazilo stubište, po-
javi usopljena prilika drug a Delića.
Tamar in ga pog leda, brzo ugasi cig ar etu i uđe u dvor anu, gdje se žamor brzo stišao.
– Nikola, pročitao sam izvještaj i preg ledao kazetu. Tvoj sam dužnik. Premda sam te šikanir ao,
oduvijek sam znao da si ti moj najbolji kadar – govor io je Delić, još uvijek dašćući.
– Kadar! – posprdno će inspektor, a onda stavi prst na usta pokazujući Deliću da zašuti. – Slušaj-
te, sada će bomba eksplodir ati!
Kroz poluo tvor ena vrata čuo je ravan, monoton, ali autor itativan glas Josipa Tamar ina:
– Drug ar ice i drug ovi! Iznenadne, novonastale okolnosti tjer aju me da današnji dnevni red pot-
puno suspendir am i predložim vam novi, koji ima jednu jedinu točku koja glasi: »Siva zona«...
Nastao je tajac, vjer ojatno prouzr očen neobičnim nazivom točke koja je zapremala čitav dnevni
red.
Tamar in nastavi:
– Molim vas da ovu izmjenu odmah usvojite, zbog njene prio ritetnosti, koju ću vam za nekoliko
trenutaka učiniti očig lednom...
Shvativši da ovdje više nema što tražiti, Banić se okrene i pođe polako prema stubištu. Delić je
skakutao za njim, trudeći se da ga rastreseni Banić bar primijeti. Prvi put u životu bio je primor an na
ulog u podređenog. Sišli su niza stube i izašli napolje a da Banić ni jednom gestom nije pokazao da je
Delića primijetio.
– Sada ćemo tu dolje istrusiti po jednu, govor io je Delić – da se malo priber emo. Bog ami, hoće-
mo!
Banić je šutke kor ačao prema uspinjači kojom se spuštalo u Donji grad.
– Čuo si što sam rekao?
– Pa, znate da uopće ne pijem – promrmlja inspektor, ne znajući da li ga je »gazda« uopće čuo.
– Dobro! Onda nećemo! Idemo sada natrag u ured da ovu stvar zajedno privedemo kraju – reče
Delić kad su se našli ispred ulaza u uspinjaču.
– Imate izvještaj i kazetu, pa sredite sve sami – reče Banić, propuštajući Delića da uđe u kabinu
uspinjače. – Onesvještavali su me, pucali po meni, pokušali me ubiti, zamalo da nisam navukao upalu
pluća i ništa me više u vezi s tom jebenom stvar i ne zanima! Vi budite egzekutor, ja sam preumor an!
Rekavši to zastane propuštajući ZET-ovog službenika da zatvor i vrata kabine. Kabina se zatrese i
lag ano krene dolje, odnoseći Delića, nosa pripijena uz staklo i pog leda uprtog u svog a najboljeg čo-
vjeka, koji ga ni ovaj put nije poslušao.
Inspektor Banić se okrene i izađe iz ZET-ove kućice.
Kula Lotrščak, pod zastor om od snježnih pahuljica, podsjećala je na čar obno-kičast sadržaj stak-
lenih kug li što su se nekoć davno prodavale kao suvenir i. Stane na raskrižju i pog leda prema Marko-
vu trgu; sred gusta snijeg a crkva se jedva nazir ala. A onda, kad je već htio krenuti dolje, prema stuba-
ma, na njeg a naleti sva zadihana i uzbuđena Lidija. Stala je, predišući.
– Tražila sam te gore, kod Josipa... rekli su mi da si ovaj čas otišao... a imam tako važne stvar i...
Banić je pog leda; zar je mog uće da je i nju propast Multikema toliko uzbudila?
– Nalazi su u redu! – govor ila je brzim, razdrag anim glasom. – Čuješ li, Nikola, Nika je sasvim
zdrava! Sve je u redu!
– Zbilja! – poskoči on. – Pa što su onda...
– Ne znam! Nešto su krivo interpretir ali... objašnjavali su mi, ali ih nisam razumjela. Nakon le-
ukemije, pomišljali su na nekakvu mononukleo zu... ali... nema veze... Nika je sasvim zdrava!
Oduševljen, ćuteći kako mu nekakav težak ter et pada s pleća, on je zag rli, a potom se nakašlje i
brzo povuče, svjestan da na tu vrstu intimnosti više nema prava.
Njen pog led kao da mu je govor io: »Nema veze, stvar i su bar na tren kao što su nekoć bile!»
– Kamo si krenuo? – upita ona i dalje nasmijana, radosna.
– Kući – slegne on ramenima, kao da mu je neugodno. – Krajnje je vrijeme da se naspavam.
– Nemaš kola?
– Ponovo sam ih upropastio.
– Hajde! – uhvati ga ona pod ruku. – Tu je Josipov BMW. Ja ću te odvesti. Ti si bio kod mene,
red je da i ja vidim gdje ti stanuješ.
Nemajući snag e da je odbije, on se pokor i i krene s njom.
Skupi BMW je tiho preo, lag ano klizeći niz Mesničku ulicu, a brisači su kupili gusti snijeg, kvr-
ckajući ravnomjernim, uspavljujućim ritmom. Nekoliko puta mu je glava klonula od umor a. Ona se,
vidjevši ga kako drijema, tiho nasmijala.
– Umor an sam – pravdao se on. – A mislim da imam i temper atur u.
– Nemaš! – reče ona, položivši mu dlan na čelo. – To ti se čini, od umor a. Josip je jutros rekao
Niki da ima sjajnog tatu, i ona je bila tako ponosna... Rekao joj je da ćeš je povesti na skijanje...
– To joj je rekao? – začudi se Banić.
– Zar nije istina?
– Pa, valjda jest – preda se on. – Političar ima treba koji put i vjer ovati!
Stali su pred njeg ovim stanom u Kosirnikovoj. On izađe iz kola, a onda, kolebajući se nekoliko
časaka, reče:
– Hoćeš li možda na kavu?
Lidija hitro iskoči iz kola, zalupi vratima i zaključa ih.
Ušli su u stan i on se načas postidi općeg rasula i ner eda u njemu. U posljednje vrijeme nije uop-
će imao vremena da pospremi stan, ali je znao da to ne bi bio nikakav izg ovor. Jer, da je i imao vre-
mena, teško da bi stanje bilo bitno drug ačije.
– Ti prilegni, a ja ću skuhati kavu – reče ona, praveći se da nije primijetila ner ed.
Izvalio se u fotelju, osjećajući kako se od sna neće moći dugo braniti. Kad se vratila s posudom
iz koje je mir isala i pušila se kava, i sa dvije prazne šalice što ih je zacijelo mor ala na brzinu oprati,
on ju je jedva primijetio.
Pijuckala je kavu, brbljala o nevažnim stvar ima, i dalje sretna što se podug a mora Nikine bolesti
tako povoljno razr iješila. On nije ni pričao ni pio, nego ju je gledao kroz polusklopljene kapke, tek tu
i tamo odg ovar ajući sa »da« ili »ne«.
– Ti si mrtav umor an! – na koncu će ona, shvativši valjda da od razg ovor a neće biti ništa. –
Idem! Sutra ću te nazvati da se dog ovor imo o skijanju.
– Tiho zatvor i vrata! – reče joj on gotovo u snu; reče joj baš onako kao što joj je nekoć govor io,
kad bi došao ujutro, nakon noći provedene na poslu.
Čuvši to, ona se strese od nelag ode, ili od uspomena koje nikad neće moći zabor aviti, pog leda
ga načas, pa kad shvati da je zaspao, pog ladi ga po kosi, izađe i tiho za sobom zatvor i vrata.
Probudio se tek pred večer. Osjećao se sasvim dobro i prvi put nakon toliko vremena bio je gla-
dan. Otišao je u kuhinju, u hladnjaku pronašao komadić sira, stavio ga između dva komada dvopeka i
vratio se u sobu. Razmišljao je o slučaju koji je upravo razr iješio. Sve se uklapalo, sve je bilo jasno,
ali mu se činilo da mu ipak jedna bitna stvar nedostaje. Nedostajala mu je prava slika Brune Keller a,
ono što se ticalo njeg ova ljudskog, mor alnog profila, dakle ono što log ici zločina nije mog lo ništa
dodati i ništa oduzeti, ali bez čega se sav smisao doimao nekako okrnjen, nedor ečen...
Tko je zapravo bio Bruno Keller, i koji su ga to unutarnji motivi nagnali da pokrene mehanizam
koji će ga i samog smrviti? Jer, ako je u ovom slučaju bilo mjesta za hrabre, onda ono nije pripadalo
ni njemu – Baniću, ni službi, ni Tamar inu... Dakle, ako je postojalo makar jedno mjesto za her oje,
onda je ono pripadalo samo Bruni Keller u. Apatrid, leg io nar, mućkar oš, skitnica i osamljenik, u jed-
nom času mora da se sjetio svoje davne trešnjevačke ulice, svog bosonog og djetinjstva, per ifer ijske
idile sačinjene od tučnjava rivalskih družina, prvih amer ičkih filmova, kose namazane briljantinom i
lošeg prijema stranih stanica na kojima se vrtjela glazba Elvisa Presleyja. Sjetio se toga i čvrsto odlu-
čio da taj jedini nepatvor eni suvenir ne proda za šaku transnacio nalnih novčanica. Sa sumanutom
upornošću uspio je iznutra razjesti taj trust zla, da bi kao nag radu dobio tek anonimnost i klor alhi-
dratnu eutanaziju kakva se daje onemoćalim psima.
Osjeti kako ga ponovo obuzima zlovolja. Upalio je cig ar etu i uključio televizor. Još nije bilo
vrijeme Dnevnika, ali su na Prvom prog ramu neprekidno emitir ali vijesti o senzaciji koju je jutros
lansir ao Josip Tamar in. Na ekranu se vidjela snimka Multikemova gradilišta punog milicije i civila
koji su nešto snimali i premjer avali. Tko zna jesu li čuvar i uhapšeni, ili su uspjeli na vrijeme zbrisati,
pitao se inspektor, o tome u vijestima nije bilo ništa rečeno. Zatim je mlad, zajedljiv spiker govor io o
katastrofalnoj nebrizi, nedostatku kontrole i propustima činjenim pri ugovar anju posla s ITER-om.
Otišao je u kuhinju kako bi spravio još jedan sendvič. Tražeći čitave komade dvopeka, čuo je
spiker a kako navodi imena osumnjičenih i pritvor enih pojedinaca. Zatim su naizmjence govor ili Ta-
mar in i Delić, nijednom ne spomenuvši njeg a, inspektor a. Ali, nije im to zamjer io; radilo se o publi-
citetu kojeg se on oduvijek brižno klonio. Zatim je, uz sasvim nepovoljan komentar, pokazana slika
pokojnog Kostelca, da bi nakon toga kamer a nekoliko trenutaka kružila po unutrašnjosti nag or jelih
prostor ija Multikema. Potom su, agilni kao i uvijek, pokazali nekoliko inser ata iz stranog TV-prog ra-
ma. Jedan mršav, simpatičan tip pedesetih godina, ispod čijeg se lica mog ao pročitati titl po kojem se
vidjelo da je predstavnik ITER-a, svečano je izjavio da je transnacio nalna agencija ITER vodila s
Multikemom samo načelne preg ovor e o ulag anju u objekte kemijske industrije. To se zove »put uz-
maka«, nasmije se u sebi Banić. Nakon toga je francuski nazalni glas govor io nešto o tome kako se
očekuje nag li pad ITER-ovih akcija, koje su ionako u stanju permanentna pada.
Usred nove vijesti prekine ga zvonjava telefona i on se otputi u predsoblje.
– Nije li Mateja možda kod vas? – začuje Santinijev glas, ljutit i uzbuđen. Ponovo je imao pro-
blema sa svojom neuviđavnom i neukrotivom mačkom.
– Nije – odvrati Banić. – Držim se našeg dog ovor a!
– Slušajte, inspektor e – nastavi Santini. – Gledam na televiziji onaj užas koji ste očito vi iskopali,
i namjer avam vas već danas intervjuirati. Nar avno, ako se slažete.
– Ne slažem se!
– Ali, zašto? – čudio se novinar.
– Ja sam svoje obavio; Intervjue će davati Tamar in i moji pretpostavljeni.
Ne dopuštajući Santiniju da ga dalje gnjavi, spusti telefonsku slušalicu i vrati se televizor u.
Na redu su bile izjave pojedinih zapadnih nuklearnih agencija, koje su demantir ale da su s ITER-
om bile u bilo kakvim preg ovor ima o odlag anju otpada u navodnom jug oslavenskom deponiju.
Prosudivši da mu je ITER-a i Multikema dostatno za čitav život, Banić se prebaci na Drug i pro-
gram, gdje se davala neka prastar a emisija o džezu. To ga nije uopće začudilo; džez je bio prog ram-
ska zakrpa za termine u kojima su se na Prvom prog ramu davali najatraktivniji sadržaji.
Ubrzo prepozna Charlieja Parker a i njeg ov standard iz pedesetih godina. – Autumn in New York.
Stvar je bila puna umorne jesenske mag le i beznađa velikog grada. Lupkajući prstima po naslonu fo-
telje u lakom, krivudavom ritmu »njujorške jeseni«, bio je zadovoljan spoznajom da pokojni Bird
sada svir a samo za njeg a. Svi ostali mora da ovog časa bulje u senzacio nalne vijesti Prvog prog rama.
Po mišljenju mnog ih zlur adih znanaca, bio je jedini policijski inspektor na svijetu zaljubljen u Char-
lieja Parker a. Bila je to spoznaja koja mu je u ovom času uistinu godila!
A onda ga iz ponovo zadobivena mira još jednom prene telefon i on nevoljko ustane.
Začuje tih, zag onetan glas Mateje Gašpar, šaputav poput televizijskih spotova za domaće parfe-
me.
– Gledam cirkus koji si napravio – reče – pa sam mislila dotrčati do tebe...
U njenoj je ponudi bilo nečeg nedvojbeno lascivnog, i on se u prvi mah zbuni.
– Maloprije je zvao Santini. Čini se da te posvuda traži – reče nevoljko i pomalo službeno.
– Onda? – prošapće ona, kao da nije čula što joj je rekao.
On se zamisli, tražeći pravi izg ovor, a onda, bir ajući riječi, odvrati:
– Oprosti, nikako ne mogu! Spremam se. Noćas putujem s kćerkom na skijanje.
Spusti slušalicu i vrati se glazbi, što je već zamir ala u tonskom pretapanju novog broja. Jasno,
nije mu bilo osobito stalo do ljubomornog novinar a, ali mu je ipak bilo stalo do vlastita obećanja. I
premda, možda, na takve misli nije imao velikih prava, učini mu se da je svijet u kojem živi već otpo-
čeo prig odnu rasprodaju vlastita mor ala, rasprodaju kakvoj se pojedinac teško može suprotstaviti.
Kako uopće? Žmir enjem, odustajanjem, prosvjedom, glazbom Charlieja Parker a ili nečim desetim?
Koja bi se individualna gesta uopće čula u ovoj sveo pćoj neartikulir anoj galami? Danas je propalo
nuklearno smetlište, ali neće li već sutra proći nešto još strašnije? Nešto što će čitavu zemlju pretvor i-
ti u veliku, sumornu »sivu zonu«? Jedino što je mog ao u ovom trenu uraditi bilo je to da sve većoj
prljavoj plimi ne dodaje još i svoje pog aženo obećanje.
Napomene