Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv covida-19 Kongregacije za nauk

vjere od 21. prosinca 2020.

Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv covida-19

Pitanje korištenja cjepiva općenito je često u središtu kontroverzi u javnosti. Posljednjih je mjeseci
ova Kongregacija primila nekoliko zahtjeva za smjernicama u vezi s korištenjem cjepiva protiv
virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje covid-19, a u tijeku čijeg su se procesa istraživanja i proizvodnje
koristile stanične linije izdvojene iz tkiva dobivenoga iz dva pobačaja iz prošlog stoljeća. U isto
vrijeme su različite, a nekada i proturječne izjave biskupa, katoličkih udruženja i stručnjaka u
masovnim medijima pokrenule pitanja o moralnosti korištenja tih cjepiva.

O tom pitanju već postoji važna izjava Papinske akademije za život, naslovljena Moralna pitanja o
cjepivima pripremljenima od stanica izdvojenih iz pobačenih ljudskih fetusa (5. lipnja 2005.).
Nadalje, ova se Kongregacija izrazila o toj temi Uputom Dignitas Personae (8. rujna 2008., usp. br.
34 i 35). Papinska akademija za život u 2017. godini vratila se na tu temu jednom Bilješkom. Ti
dokumenti već nude neke općenite kriterije i smjernice.

Budući da su prva cjepiva protiv covida-19 u raznim zemljama već dostupna za distribuciju i
primjenu, ova Kongregacija želi ponuditi neke naznake koje pojašnjavaju ovo pitanje. Iako etički
bitno i nužno, nije nam namjera prosuđivati sigurnost i učinkovitost ovih cjepiva jer odgovornost za
procjenu leži na biomedicinskim istraživačima i agencijama za lijekove. Naš je cilj promisliti o
moralnom vidu upotrebe cjepiva protiv covida-19 razvijenih od staničnih linija iz tkiva izdvojenih
od dva fetusa koja nisu spontano pobačena.

1. Kao što je navedeno u Uputi Dignitas Personae, u slučajevima korištenja stanica pobačenih
fetusa kako bi se stvorile stanične linije u znanstvenom istraživanju, „postoje različiti stupnjevi
odgovornosti“[1] u suradnji sa zlom. Na primjer, „u organizacijama koje koriste stanične linije
nedopuštenoga podrijetla, nije jednaka odgovornost onih koji odlučuju o smjeru proizvodnje i onih
koji nemaju moć odlučivanja“[2].

2. U tom smislu, kad etički nesporna cjepiva protiv covid-19 nisu dostupna (npr. u zemljama gdje
etički nesporna cjepiva nisu dostupna liječnicima i pacijentima, ili gdje je njihova distribucija
otežana zbog posebnih uvjeta skladištenja i prijevoza, ili kada se u istoj zemlji distribuiraju različiti
tipovi cjepiva, a zdravstvene vlasti ne dozvoljavaju građanima da izaberu kojim će se cjepivom
cijepiti), moralno je prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i
proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa

3. Temeljni razlog zašto se uporaba ovih cjepiva smatra moralno prihvatljivom je u tome što je vrsta
sudjelovanja u zlu (pasivna materijalna suradnja) pobačaja, iz kojega potječu te stanične linije, od
strane onih koji koriste tako dobivena cjepiva, daleka. Moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne
materijalne suradnje nije obvezujuća postoji li ozbiljna opasnost, poput širenja opasnoga patogena
koji se ne može suzbiti na drugi način,[3] u ovome slučaju virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje
covid-19. Stoga se u tom slučaju, mora smatrati da se sva cjepiva, koja su prepoznata kao klinički
sigurna i učinkovita, mogu koristiti čiste savjesti, sa sigurnim znanjem da upotreba takvih cjepiva
ne predstavlja formalnu suradnju s pobačajem od kojega potječu stanice korištene za proizvodnju
cjepiva. Međutim, treba naglasiti da moralno dopuštena uporaba ovih vrsta cjepiva, zbog određenih
uvjeta koji ga takvim čine, sama po sebi ne daje legitimitet, pa čak ni neizravan, praksi pobačaja i
nužno pretpostavlja protivljenje praksi pobačaja od strane onih koji ova cjepiva koriste.

4. Zapravo, dopuštena uporaba takvih cjepiva ne podrazumijeva niti bi trebala na bilo koji način
podrazumijevati moralno odobravanje uporabe staničnih linija pobačenih fetusa.[4] Stoga se
farmaceutske tvrtke i vladine zdravstvene agencije potiče da proizvode, odobravaju, distribuiraju i
nude etički prihvatljiva cjepiva, koja ne stvaraju konflikt u savjesti ni kod zdravstvenih djelatnika ni
kod onih koji će se cijepiti.

5. Istodobno je iz praktičnog razloga jasno da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i stoga ono
mora biti dobrovoljno. U svakome slučaju, s etičkoga gledišta, moralnost cijepljenja ne ovisi samo
o dužnosti zaštite vlastitog zdravlja, već i o dužnosti težnje k općem dobru. U nedostatku drugih
sredstava koja bi zaustavila ili čak spriječila epidemiju, cijepljenje se može preporučiti, osobito
zbog zaštite najslabijih i najizloženijih. Međutim, oni koji zbog savjesti odbacuju cjepiva
proizvedena od staničnih linija pobačenih fetusa, moraju poduzeti mjere da drugim zaštitnim
sredstvima i odgovornim ponašanjem izbjegnu postati nositeljima prijenosa zaraznog agensa.
Osobito moraju izbjegavati svaki rizik opasan po zdravlje onih koji se iz medicinskih ili drugih
razloga ne mogu cijepiti, a koji su najranjiviji.

6. Napokon, postoji i moralni imperativ za farmaceutsku industriju, vlade i međunarodne

organizacije, da osiguraju da cjepiva koja su s medicinskog gledišta učinkovita i sigurna, ali i etički
prihvatljiva, budu dostupna i najsiromašnijim zemljama, i to na način koji im neće biti preskup.
Nedostatak pristupa cjepivima u protivnom bi postao još jedan oblik diskriminacije i nepravde koji
osuđuje siromašne zemlje da nastave živjeti u zdravstvenom, ekonomskom i socijalnom siromaštvu.
[5]

Vrhovni svećenik Franjo, na audijenciji održanoj 17. prosinca 2020. s potpisanim prefektom
Kongregacije za nauk vjere, proučio je ovu Bilješku i odobrio objavu.

Dano u Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 21. prosinca 2020., na spomendan sv. Petra
Kanizija.
Luis F. Kard. Ladaria, DI
prefekt

✠ Mons. Giacomo Morandi

naslovni nadbiskup Cerveterija
tajnik

[1] Kongregacija za nauk vjere, Uputa Dignitas Personae (8. prosinca 2008.), br. 35, AAS (100),
884.

[2] Isto, 885.

[3] Usp. Papinska akademija za život, „Moralna promišljanja o cjepivima pripremljenima od stanica
dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa“, 5. lipnja 2005.

[4] Kongregacija za nauk vjere, Uputa Dignitas Personae, br. 35: „Kada se nedopušten čin promiče
zakonima koji reguliraju zdravstvo i znanstvena istraživanja, nužno se udaljiti od zlih vidova toga
sustava kako se ne bi ostavio dojam jedne vrste toleriranja ili prešutnoga prihvaćanja činova koji su
veoma nepravedni. Svaki privid prihvaćanja zapravo bi doprinio rastućoj ravnodušnosti, ako ne i
odobravanju, takvih činova u određenim medicinskim i političkim krugovima.“

[5] Usp. FRANJO, Obraćanje članovima zaklade ‚Banco Farmaceutico‘, 19. rujna 2020.