Sobna kala

Zima nije godišnje doba omiljeno među slikarima cvijeća. No, zimi cvijeća
ipak ima, a ovdje ne mislim na proljetnice koje izbiju prije nego što je
proljeće i došlo, nego na sobno cvijeće. Kod moje mame dobro uspijevaju
orhideje, afričke ljubičice i kale, a sva sam ta tri cvijeta slikao ove zime. U
ovom ću postu prikazati nekoliko skica/slika sobne kale.

Sobna kala (Zantedeschia aethiopica) vrlo je elegantan cvijet, nježne, ali i

oštre forme čiji cvijet podsjeća na ilustracije iz udžbenika diferencijalne
geometrije. Vidi se to lijepo i na slici iznad ( >> kliknite na sliku da je
prikažete u dvostrukoj rezoluciji) koju sam naslikao 15. siječnja ove godine.
Kale sam slikao u vazi, obično nekoliko cvjetova kombiniranih s nekoliko
listova koji su se tako održavali dugo, ali ipak polako propadali i trunuli, što
se i vidi na nekima od ilustracija, npr. na ovoj iznad naslikanoj 31. siječnja (
>> kliknite na sliku da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Na bijelim se
"cvjetovima" (zapravo spatama - posebnim modifikacijama pricvjetnih
listva - vidi post o >> anturiju) vidi tada sve više smeđe, ali i sivo-plave
boje. Moram ovdje pripomenuti da su originali slika ljepši od skenova u
ovom postu jer moj starinski skener slabo lovi vrlo blage nijanse sive, skoro
bijele, koje daju oblik i boju naslikanom cvijetu.
Rod Zantedeschia potječe iz Afrike, a biljka pripada obitelji Araceae kao i
>> anturij, o kojem sam već pisao. Kod nas se ta obitelj naziva kozlaci i
skoro svima im je zajednički karakteristični "klipni" cvijet - spadiks. Iz
cvijeta na klipu nastaju bobičasti plodovi koji su redovito otrovni - kod nas
su prepoznatljiv obični i pjegavi kozlac s grozdom bobica (zapravo klipom
prekrivenim bobicama), a spata se često ne opaža jer se osuši kad se
bobice zacrvene i narastu.
U Sungeru kod Mrkoplja (ako niste bili, obavezno posjetite!), u maloj
močvarnoj depresiji, krajem osamdesetih dokumentirano je nalazište Calle
palustris u divljini [1], a nađena je i u Crnoj Mlaki i Varaždinskim Toplicama
- kod nas se ova biljka zove močvarni zmijanac (zmijinac). Ima je izgleda i
u Ljubljanskom Barju, barem se tamo mogla naći krajem osamdesetih [1].
Calla palustris malo je dalja rođakinja sobne kale - sobna kala zapravo i
nije kala, ali to je jedan od uobičajnih problema s klasifikacijama koje su
nekad bile drukčije, a kasnije su se neki rodovi odvajali. Močvarni zmijanac
kod nas se vodi kao kritično ugrožena biljka i strogo je zaštićena biljka, a
zadnjih nekoliko godina ima napora da se sungerski lokalitet registrira kao
zaštićeni prirodni spomenik.
Sobna kala klasificira se kao umjereno toksična biljka i to uglavnom zbog
oksalatnih kristala koje sadrži. Oni mogu izazvati iritaciju kože, oticanje
usta, jezika i grla što može dovesti i do poteškoća u disanju. Bubrežni
kamenci građeni su najčešće upravo od kalcijevog oksalata, a on se u
većoj mjeri nalazi, zanimljivo, i u špinatu.
Povijesna botanička ilustracija (ispod) preuzeta je iz botaničkog časopisa
Addisonia (vol. 12) koji je izdavao njujorški botanički vrt od 1916. do 1964.
godine. Addisonia je bio jednostavan časopis - uz lijepu ilustraciju išao bi
jednostavan i čitljiv opis biljke o koje se radi. Uz ilustraciju sobne kale
između ostalog piše:
[Biljka] je česta u močvarama i vlažnim mjestima u području oko Rta dobre
nade, a njeno korijenje jedu svinje. [] I dok je široki krajolik obasjan
voštanim bijelim cvatom tamo posve poznat prizor, Amerikancima je ovaj
cvijet uobičajena sobna biljka ili cvjećarski proizvod. U Kaliforniji je to lijep i
koristan vrtni dodatak. Kultivira se već dvjesto godina.
Ispod ilustracije može se pročitati potpis M. E. Eaton. Radi se o Mary Emily
Eaton (1873 - 1961), engleskoj botaničkoj ilustratorici koja je bila glavna
ilustratorica Addisonije u njene tri prve dekade i koja je za taj časopis, kao
uposlenica botaničkog vrta, načinila više od 800 lijepih ilustracija. Eatonica
je bila dobro obrazovana slikarica, a jedno je vrijeme izrađivala i ilustracije
na poznatom worcesterskom porculanu. 1909. posjetila je brata u Jamajci i
tamo se posvetila slikanju kukaca i cvijeća. Iz tog perioda ostalo je i
nekoliko njenih lijepih akvarela jamajčanskih prizoza, mora, obale i
kokosovih palmi.

Njena je kala lijepa, ali mnogo su spektakularnije njene ilustracije kaktusa u

monografiji The Cactaceae koje je radila za autore, američke botaničare
Brittona i Rosea. Oni su kaktuse skupljali po cijelom svijetu, a na neke su
čekali godinama da procvatu. Kad bi procvali, hitno su ih nosili Eatonici da
ih ona ilustrira. U to je doba Eatonica imala i svoj ured u njujorškom
botaničkom vrtu i po pričama suradnika mogla je te prekrasne ilustracije
načiniti vodenim bojama u jedno prijepodne (!). Izradila je i uistinu sjajne
ilustracije gljiva za priručnik Field book of common gilled mushrooms :
with a key to their identification and directions for cooking those that are
edible Thomasa Williama Sturgisa iz 1928. godine.

U doba Velike depresije, 1932. godine, dobila je otkaz u njujorškom

botaničkom vrtu, nakon čega je teško nalazila posao u SADu. 1947. godine
se vratila u Englesku gdje je i umrla 1961. godine. Tužna priča zapravo. I
danas u njujorškom botaničkom vrtu vole pričati o Eatonici, ali obično
izostavljaju činjenicu da su joj dali nogu kad je bilo gusto.

[1] J. Topić and Lj. Ilijanić, Calla palustris L. (Araceae) in Croatia, Acta Bot.
Croat. 48, 189 (1989).

<< Htio sam sinoć zapisati pjesmu Prisjećanje dvoje u izolaciji >>

Zadnji put osvježeno: 31. ožujka 2020. godine.