Posvećeno prvim čitateljima Pada anđela.

Hvala vam što ste pali prvi!

1
Svi su mislili da sam mrtva.

Ležala sam s glavom u majčinu krilu, u otvorenom stražnjem dijelu kamiona. Svjetlost zore
ocrtala je majino lice borama tuge, dok je grmljavina motora vibrirala mojim mlitavim tijelom.
Bili smo u karavani Pokreta otpora. Pola tuceta vojnih kamiona, kombija i SUV-a provlačilo se
kroz gomile napuštenih automobila na cesti koja je vodila iz San Francisca. Na horizontu iza nas,
anđeosko leglo još uvijek se dimilo nakon napada Pokreta otpora.

Uz cestu, prozori dućana prekriveni su starim novinama, tvoreći koridor s uspomenama na Veliki
napad. Nisam morala čitati novine da bih znala što je pisalo. Svi smo netremice pratili vijesti kad
je tek počelo, dok su reporteri još izvještavali.

PARIZ U VATRI, NEW YORK POTOPLJEN, MOSKVA UNIŠTENA

TKO JE UBIO GABRIJELA, GLASNIKA BOŽJEG?

ANĐELI PREBRZI ZA RAKETE

VOĐE DRŽAVA U BIJEGU

KRAJ SVIJETA

Provezli smo se pored trojice ćelavaca, umotanih u sive pokrivače. Lijepili su zamrljane i
izgužvane letke jednog od apokaliptičnih kultova. Kad ubrojiš ulične bande, kultove i Pokret
otpora, pitala sam se koliko će još trebati prije no što svi budu dio jedne ili druge grupe. Čak ni
kraj svijeta ne može u nama uništiti potrebu za pripadnošću.

Članovi kulta zastali su na pločniku, promatrajući nas dok smo prolazili u pretrpanom kamionu.

Kao obitelj, vjerojatno smo djelovale beznačajno - samo prestrašena majka, tamnokosa kći
tinejdžerka i sedmogodišnja djevojčica, koje su sjedile u kamionu punom naoružanih muškaraca.
U bilo kojem drugom vremenu, bile bismo ovce u čoporu vukova. No, sad smo imale ono što bi
ljudi mogli nazvati »prisutnošću«.

Muškarci u našoj karavani nosili su kamuflažne odore i držali puške. Neki su rukovali
strojnicama koje su uperili u nebo. Neki su se tek pridružili, ravno iz neke od uličnih bandi, još
uvijek obilježeni tetovažama koje su si sami napravili, označavajući time koliko su ljudi ubili.

A ipak, svi su se ti muškarci držali podalje od nas.

Moja se majka i dalje njihala naprijed-natrag, kao i posljednjih sat vremena otkako smo pobjegli
iz legla, pjevušeći svoju vlastitu verziju govorenja u jezicima. Glas joj se pojačavao i stišavao,
kao da se svađa s Bogom. Ili možda s vragom.

Suza joj je kliznula niz bradu i pala mi na čelo, a ja sam znala da joj se srce lomi. Lomilo se zbog
mene, njezine sedamnaestogodišnje kćeri, čiji je zadatak bio da čuva obitelj.

Što se nje tiče, ja sam samo beživotno tijelo koje joj je donio vrag. Vjerojatno nikad neće moći
zaboraviti prizor kad me ugledala, mlitavu u Raffeovu naručju, čija su demonska krila bila
osvijetljena požarom u pozadini.

Što bi mislila da joj netko kaže kako je Raffe ustvari anđeo kojem su prevarom prisili demonska
krila. Bi li bilo išta čudnije od toga da joj netko kaže da nisam mrtva, već me samo paralizirao
otrov škorpionskog čudovišta? Vjerojatno bi pomislila da je ta osoba luđa i od nje same.

Moja je sestrica nepomično sjedila pod mojim nogama. Prazno je zurila ispred sebe, leđa
potpuno ravnih unatoč kretanju kamiona. Kao da se ugasila.

Opaki tipovi u kamionu neprestano su je potajice pogledavali, kao dječačići koji vire iznad svoje
dekice. Izgledala je poput natučene, šavovima sastavljene lutke iz noćne more. Nisam željela ni
razmišljati o tome što joj se događalo da je završila takva. Dio mene želio je znati više, no
drugom je dijelu bilo drago što nema pojma.

Duboko sam udahnula. Morat ću ustati, prije ili kasnije. Nisam imala izbora, morala sam se
suočiti sa svijetom. Potpuno sam se odledila. Mislim da se ne bih baš mogla boriti, no čini mi se
da bih se trebala moći pomaknuti.

Sjela sam.

Eh, da sam malo bolje razmislila, vjerojatno bih se pripremila na vrištanje.

Najglasnije je vrištala moja majka. Mišići su joj se ukočili od čistog užasa, a oči su joj gotovo
ispale iz duplji.

»U redu je«, rekla sam. »Sve je u redu.« Još uvijek sam malo fufljala, no bila sam sretna što ne
zvučim poput zombija.

Bilo bi mi smiješno da nije misli koja mi se pojavila u glavi i otrijeznila me: sada živimo u
svijetu u kojem bi nekoga kao što sam ja mogli ubiti samo zato jer je čudan.
Ispružila sam ruke, pokušavajući ih smiriti. Nešto sam rekla, no nitko me nije čuo od silnog
vrištanja. Izgleda da je panika zarazna u malim prostorima kao što je kamion.

Ostali su se izbjeglice stisnuli prema kraju kamiona. Neki su djelovali spremni da iskoče iz
vozila u pokretu.

Vojnik s masnim prištevima uperio je pušku prema meni, držeći je kao da se sprema ubiti svoje
prvo užasno čudovište.

Potpuno sam podcijenila razinu praiskonskog straha koji se kovitlao oko nas. Ovi su ljudi
izgubili sve: svoje obitelji, svoju sigurnost, svog Boga.

A sada je prema njima ruke pružao reanimirani leš.

»Dobro sam«, rekla sam polako, što sam jasnije mogla. Pogledala sam vojnika u oči,
pokušavajući ga uvjeriti da se ne događa ništa nadnaravno. »Živa sam.«

U jednom trenu nisam bila sigurna hoće li se opustiti ili će me izbaciti iz kamiona i ispratiti
kišom metaka. Još uvijek mi je na leđima bio Raffeov mač, skriven ispod jakne. To me malo
utješilo, iako neće moći zaustaviti metke.

»Hajde.« Glas mi je bio nježan dok sam se polako kretala. »Samo sam bila u nesvijesti. To je
sve.«

»Bila si mrtva«, rekao je blijedi vojnik, koji nije izgledao ni dana starije od mene.

Netko je tresnuo o krov kamiona.

Svi smo skočili, a ja sam imala sreće što vojnik nije slučajno pritisnuo okidač.

Stražnji se prozor otvorio i izvirila je Deejeva glava. Izgledao bi strogo, samo što ga je bilo teško
preozbiljno shvatiti s njegovom crvenom kosom i dječačkim pjegicama. »Hej! Maknite se od
mrtve cure! Ona pripada Pokretu otpora.«

»Aha«, rekao je njegov brat blizanac Dum iz kabine kamiona. »Treba nam za autopsiju i to.
Mislite da je lako naći cure koje je ubio demonski princ?« Kao i obično, nisam ih mogla
razlikovati, pa sam nasumce jednoga prozvala Deejem, a drugog Dumom.

»Nema ubijanja mrtve cure«, rekao je Dee. »Tebi govorim, vojniče.« Uperio je prst u tipa s
puškom i strogo se zapiljio u njega. Čovjek bi pomislio da im je činjenica što izgledaju kao
razvučeni Ronald McDonald, s nadimcima kao što su Tweedledee i Tweedledum, oduzela sav
autoritet. No, ti su se dečki nekako u jednom trenu mogli šaliti, a već u drugom djelovati smrtno
ozbiljno.

Barem sam se nadala da su se šalili u vezi s autopsijom.

Kamion je stao na parkiralištu. To je skrenulo pozornost s mene, jer su se svi počeli osvrtati oko
sebe.
Zgrada od opeke ispred nas djelovala mi je poznato. To nije bila moja škola, no puno sam je puta
vidjela. To je bila srednja škola Palo Alta, poznata kao Srednja Paly.

Na parkiralištu se zaustavilo pola tuceta kamiona i SUV-ova. Vojnik me još uvijek odmjeravao,
no spustio je pušku.

Kad se ostatak male karavane zaustavio na parkiralištu, većina se ljudi zapiljila u nas. Svi su me
vidjeli u naručju stvorenja s demonskim krilima, koje je zapravo bio Raffe, i svi su mislili da sam
mrtva. Bilo mi je neugodno pa sam sjela na klupu pored sestre.

Jedan od muškaraca posegnuo je prema meni da me dotakne. Možda je htio provjeriti jesam li
topla kao živo biće ili hladna kao mrtvac.

Lice moje sestre pretvorilo se od prazne ploče u režeću zvijer kad je škljocnula zubima prema
čovjeku. Njezini oštricama ojačani zubi bljesnuli su kad se pokrenula, naglašavajući prijetnju.

Čim se čovjek odmaknuo, njezino je lice ponovo bilo prazno, a tijelo ukočeno kao u lutke.

Čovjek je zurio u nas, pokušavajući shvatiti što se događa. Svi na parkiralištu vidjeli su što se
dogodilo, i svi su zurili u nas.

Dobrodošli u cirkus s nakazama.

2
Paige i ja smo navikle da zure u nas. Ja bih to uglavnom ignorirala, dok bi se Paige smiješila
publici iz svojih invalidskih kolica. Gotovo bi joj uvijek uzvratili osmijehom. Paigeinom je
šarmu bilo teško odoljeti.

Nekoć davno.

Naša je majka opet počela govoriti u jezicima. Ovog je puta gledala u mene dok je pjevušila, kao
da se moli meni. Guturalne gotovo-riječi koje su joj izlazile iz usta, dominirale su utihnutom
gomilom. Samo moja majka može bijeli dan pretvoriti u horor-šou.

»U redu, idemo«, glasno je rekao Obi. Bio je viši od 180 cm, širokih ramena i mišićava tijela, no
njegov zapovjednički stav i samopouzdanje označavali su ga kao vodu Pokreta otpora. Svi su ga
gledali i slušali dok je prolazio pored kamiona, djelujući kao pravi vojni zapovjednik u ratnoj
zoni. »Izađite iz kamiona i uputite se prema zgradi. Ne zadržavajte se na otvorenom.«

Njegove su riječi pokrenule gomilu i ljudi su počeli iskakati iz kamiona. Ljudi iz našeg kamiona
gurali su jedni druge, pokušavajući se što prije maknuti od nas.

»Vozači«, zazvao je Obi. »Kad se kamioni isprazne, raširite vozila i parkirajte ih unutar dometa.
Sakrijte ih među napuštenim automobilima ili pod nekim zaklonom, tako da se ne vide iz zraka.«
Hodao je kroz rijeku izbjeglica i vojnika, pružajući osjećaj svrhe i smjera ljudima koji bi bez
njega bili izgubljeni.

»Ne smije biti naznaka da je ovo područje nastanjeno. Nemojte ništa raščišćavati niti bacati
unutar kilometra od ove zgrade.« Obi je zastao kad je ugledao Deeja i Duma koji su stajali jedan
pored drugoga i zurili u nas.

»Gospodo«, reče Obi. Dee i Dum se prenuše i pogledaše ga. »Pokažite novacima gdje trebaju ići
i što trebaju raditi.«

»OKej«, rekao je Dee salutirajući Obiju uz dječački osmijeh.

»Novaci!« zazvao je Dum. »Tko ne zna što bi trebao raditi, neka krene za nama.«

»Idemo, narode«, rekao je Dee.

To se vjerojatno odnosilo i na nas. Ukočeno sam ustala i automatski posegnula za sestrom, no

zastala sam prije no što sam je dotakla, kao da je dio mene vjerovao da je to neka opasna
životinja. »Idemo, Paige.«

Nisam sigurna što ću napraviti ako se ne pomakne. No, ustala je i krenula za mnom. Ne znam
hoću li se ikad naviknuti da je vidim kako hoda na vlastitim nogama.

I majka je krenula za nama. No, nije prestala pjevušiti. Štoviše, postala je još glasnija i usrdnija
nego prije.

Uključile smo se u rijeku novopridošlica koja je slijedila blizance.

Dum je hodao natraške, obraćajući nam se. »Vraćamo se u srednju školu, gdje su naši instinkti za
preživljavanje bili najjači.«

»Ako dobijete potrebu da počnete crtati grafite ili da namlatite svog starog profesora iz
matematike«, dodao je Dee, »napravite to tamo gdje vas ptičice neće vidjeti.«

Prošli smo pored glavne ciglene zgrade. Sa ulice, škola je djelovala varljivo maleno. No, iza
glavne zgrade nalazio se cijeli kampus modernih zgrada, povezanih natkrivenim prolazima.

»Ako je netko od vas ozlijeđen, neka se smjesti u ovoj krasnoj učionici.« Dee je otvorio najbliža
vrata i zavirio unutra. U učionici se nalazio kostur u punoj veličini, viseći na stalku. »Kosturko
će vam praviti društvo dok čekate liječnika.«

»A ako je netko od vas liječnik«, reče Dum, »njegovi ga pacijenti čekaju.«

»Jesmo li ovdje svi?« upitala sam. »Samo smo mi preživjeli?« Dee je pogledao Duma. »Smiju li
zombi cure govoriti?«

»Samo ako su slatke i voljne za tučnjavu u blatu s drugim zombi curama.«

»Tako je majstore.«

»Odvratna ideja.« Postrance sam ih pogledala, no bilo mi je drago što nisu prestravljeni
činjenicom da sam se vratila iz mrtvih.

»Pa, mislim, nećemo ti odabrati one raspadnute, Penryn. Samo one kao što si ti, svježe mrtvace.«

»Samo, ono, s podrapanom odjećom.«

»I gladne za sisamaaaaa.«

»Mislio je na mozgove.«

»Točno sam to mislio.«

»Možete li, molim vas, odgovoriti na pitanje?« upitao je lik s naočalama bez ijedne pukotine.
Nije djelovao kao da mu je do šale.

»OKej«, rekao je Dee, uozbiljivši se. »Ovo je mjesto sastanka. I ostali će doći ovamo.«

Nastavili smo hodati pod slabim suncem, a lik s naočalama završio je na kraju kolone.

Dum se nagnuo prema Deeju i šapnuo mu, dovoljno glasno da ga i ja čujem, »Hoćeš se okladiti
da bi se taj tip prvi kladio na borbu zombi cura?«
Nacerili su se jedan drugom i promrdali obrvama.

Listopadski vjetar probijao mi se kroz košulju, a ja se nisam mogla spriječiti da ne pogledam u

oblačno nebo u potrazi za određenim anđelom s krilima šišmiša i šugavim smislom za humor.
Nogom sam šutnula busen trave i natjerala se da sklonim pogled.

Prozori učionica bili su puni postera i obavijesti o upisu na koledž. U drugim je prozorima stajao
niz učeničkih radova. Figurice od gline, drva i papira prekrivale su prozorske daske. Neke su bile
tako dobre da sam se rastužila pomislivši kako ti klinci više neće moći stvarati umjetnost.

Dok smo hodali kroz školu, blizanci su se držali iza moje obitelji. Malo sam zaostala, pomislivši
da bi bilo pametno da držim Paige ispred sebe, gdje je mogu imati na oku. Hodala je ukočeno,
kao da se još nije navikla na svoje noge. Ni ja se nisam navikla vidjeti je takvu, i nisam mogla ne
zuriti u grube šavove na njezinom tijelu, zbog kojih je izgledala kao nekakva vudu figurica.

»Dakle, to ti je sestra?« tiho je upitao Dee.

»Aha.«

»Za. nju si riskirala život?«

»Aha.«

Blizanci su uljudno kimnuli, na onaj automatski način koji ljudi upotrebljavaju kad ne žele reći
nešto uvredljivo.

»A vaša je obitelj bolja od moje?« upitala sam.

Dee i Dum su se pogledali.

»Nije«, reče Dee.

»Ne baš«, istovremeno će Dum.

Naš novi dom bila je učionica za povijest. Zidovi su bili prekriveni vremenskim pravcima i
posterima s ljudskom poviješću, Mezopotamija, Velika piramida u Gizi, Otomansko Carstvo,
Dinastija Ming. I Doba kuge.

Moj učitelj povijesti rekao nam je da je kuga pobila trideset do šezdeset posto europske
populacije. Rekao nam je da zamislimo kako bi bilo da šezdeset posto ljudi oko tebe umre. Tada
to nisam mogla zamisliti. Djelovalo je previše nestvarno.

Nad svim tim posterima drevne povijesti dominirala je slika astronauta na Mjesecu, s plavom
Zemljom koja se uzdizala iza njega. Kad god bih vidjela tu plavo-bijelu kuglu kako lebdi u
praznini, pomislila bih da je sigurno najljepši svijetu u svemiru.

No, i to mi je sada djelovalo nestvarno.

Izvana su se čuli motori kamiona koji su pristizali na parkiralište. Uputila sam se do prozora, dok
je majka počela naguravati stolove i stolce na jednu stranu učionice. Provirila sam van i ugledala
jednog od blizanaca, koji je, poput čarobnog frulaša, vodio zbunjene novopridošlice u školu.

Iza mene, moja je. sestra prozborila. »Gladna.« Ukočila sam se i utrpala gomilu ružnih misli u
onaj sef u mojoj glavi.

Vidjela sam Paigein odraz u prozoru. U mutnom drugom svijetu odraza, podigla je glavu prema
majci, kao bilo koje drugo dijete koje očekuje večeru. No, u iskrivljenom staklu, glava joj je bila
izobličena, s uvećanim šavovima i predugim oštricama na zubima.

Mama se sagnula i pomilovala svoje dijete po kosi. Počela je pjevušiti svoju jezovitu pjesmicu
isprike.
3
Smjestila sam se na ležaj u kutu. Dok sam ležala, leđima oslonjena o zid, mogla sam vidjeti
cijelu prostoriju pod mjesečinom.

Moja je sestrica ležala na ležaljci pored zida, nasuprot meni. Djelovala je sićušno ispod postera
značajnih povijesnih ličnosti. Konfucije, Florence Nightingale, Gandhi, Hellen Keller, Dalaj
lama.

Bi li ona postala nalik na njih da se nismo nalazili u Svijetu poslije?

Majka je sjedila prekriženih nogu pored Paigeine ležaljke, pjevušeći svoju melodiju. Pokušale
smo nahraniti Paige onim što smo uspjele nabaviti iz neorganiziranog nereda kantine, koja bi se
do jutra navodno trebala pretvoriti u kuhinju. No, povratila je i juhu iz limenke i proteinsku
pločicu.

Premjestila sam se na platnenoj ležaljci, pokušavajući pronaći položaj u kojem me držak mača
neće bosti u rebra. Nisam željela da ga netko pokuša podići i shvati da sam ja jedina koja ga
može držati. Samo bi mi još trebalo da moram objašnjavati otkud mi anđeoski mač.

Spavanje s oružjem nema nikakve veze s time što je moja sestra u prostoriji. Apsolutno nikakve.

A nema ni s Raffeom. Nije da je mač jedini podsjetnik na vrijeme provedeno s njim. Imala sam
dovoljno porezotina i masnica da me podsjećaju na dane koje sam provela sa svojim
neprijateljem anđelom.

Kojeg vjerojatno više nikad neću vidjeti.

Za sada, nitko se nije raspitivao o njemu. Vjerojatno je ovih dana bilo prilično uobičajeno
izgubiti članove svoje grupe.

Potisnula sam tu misao i zatvorila oči.

Moja je sestra ponovo zastenjala, prekinuvši majčino pjevušenje.

»Idi spavati, Paige«, rekla sam. Na moje iznenađenje, disanje joj se usporilo i smirila se. Duboko
sam udahnula i zatvorila oči.

Majčina pjesmica utihnula je kad sam utonula u san.

Sanjala sam da sam u šumi u kojoj se dogodio masakr. Nalazila sam se izvan starog logora
Pokreta otpora, na mjestu gdje su vojnici izginuli pokušavajući se obraniti od demona.

Krv je kapala s grana i padala po mrtvom lišću kao kapi kiše. U mom snu, nije bilo leševa ni
prestravljenih vojnika koji su se stisnuli jedan uz drugoga, s puškama uperenima prema van.

Tu je bila samo čistina puna krvi.

A u sredini je stajala Paige.

Nosila je staromodnu haljinicu s cvjetićima, nalik na one koje su nosile djevojčice što su visjele
sa stabla. Kosa i haljina bile su natopljene krvlju, Nisam sigurna što mi je bilo teže gledati, krv ih
ružne šavove na njezinu licu.

Podigla je ruke prema meni kao da čeka da je uzmem u naručje, iako je sad već
sedmogodišnjakinja.

Prilično sam sigurna da moja sestra nije sudjelovala u masakru, no evo je ovdje. Negdje iz šume
dopro je glas moje majke, »Pogledaj u njezine oči. Iste su kakve su oduvijek bile.«

No, nisam mogla. Nisam je uopće mogla pogledati. Njezine oči nisu iste. Ne mogu biti.

Okrenula sam se i pobjegla od nje.

Suze su mi curile niz lice i povikala sam u smjeru šume, dalje od djevojčice iza mene. »Paige!«
Glas mi je prepukao. »Dolazim. Drži se. Evo me.«

No, jedini trag moje sestre bilo je pucketanje mrtvog lišća, dok me nova Paige pratila kroz šumu.
4
Kad sam se probudila, moja je majka vadila nešto iz džepa svoje veste i stavljala to na prozorsku
dasku na koju je dopirala jutarnja svjetlost. To je žutosmeđa ljiga i slomljene ljuske jaja. Bila je
vrlo pažljiva, pokušavajući staviti na dasku svaku gnjusnu kapljicu.

Paige je disala ravnomjerno, zvučeći kao da će još neko vrijeme spavati. Pokušala sam se otresti
ostataka svog sna, no njegovi su me pramičci i dalje progonili.

Netko je pokucao na vrata.

Vrata su se otvorila i na njima se pojavilo pjegavo lice jednog od blizanaca. Nisam znala koji je,
pa sam ga prozvala Dee-Dumom. Namrštio je nos kad je osjetio smrad trulih jaja.

»Obi te želi vidjeti. Ima neka pitanja.«

»Odlično«, pospano sam rekla.

»Dođi. Bit će super.« Dobacio mi je preblistav osmijeh. »A što ako ne želim ići?«

»Svidaš mi se, mala«, rekao je. »Prava si buntovnica.« Naslonio se na dovratak i kimnuo,
odobravajući. »No, da budem iskren, nitko nema obvezu hraniti te, dati ti smještaj, zaštititi te,
biti ljubazan prema tebi, odnositi se prema tebi kao prema ljudskom biću...«

»OKej, OKej, jasno mi je.« Izvukla sam se iz kreveta, sretna što sam spavala u majici i kratkim
hlačicama. Moj je mač tresnuo o pod. Zaboravila sam da sam ga smjestila pored sebe, ispod
pokrivača.

»Ššš! Probudit ćeš Paige«, šapnula je moja majka.

Paige je istog trena otvorila oči, no ostala je ležati poput mrtvaca, zureći u strop.

»Zgodan mač«, rekao je Dee-Dum, previše opušteno.

U glavi mi je zazvonilo na uzbunu. »Skoro jednako dobar kao štap za stoku.« Gotovo sam
očekivala da će ga majka opaliti svojim štapom, no ostao je nevino visjeti na okviru njezine
ležaljke.

Preplavio me osjećaj krivnje kad sam shvatila koliko mi je drago što majka ima štap, za slučaj da
se mora obraniti od... ljudi.

Većina ljudi ovdje imala je neku vrstu improviziranog oružja. Moj je mač bio jedno od boljih
oružja, i bilo mi je drago što ne moram objašnjavati zašto ga imam. No, činilo mi se da iz nekog
razloga privlači pažnju. Podigla sam ga i prebacila preko ramena, da Dee-Dumu ni slučajno ne
padne na pamet da se pokuša igrati s njim.
»Ima li ime?« upitao je Dee-Dum. »Tko?«

»Tvoj mač.« Rekao je to kao da bi to trebalo biti očito.

»Daj, molim te.« Kopala sam po nasumičnoj gomili odjeće koju je majka prikupila prošle večeri.
Vratila se i s gomilom praznih boca za vodu i raznim drugim smećem koje je pronašla tko zna
gdje, no tu gomilu nisam dirala.

»Znao sam tipa koji je imao katunu.«

»Što je imao?«

»Japanski samurajski mač. Predivan je.« Uhvatio se za srce kao da se zaljubio. »Zvao ga je
Mačem svjetlosti. Bio bih prodao baku u roblje za taj mač.«

Kimnula sam kao da mi je sve jasno.

»Mogu li dati ime tvom maču?«

»Ne.« Izvukla sam traperice koje bi mi mogle pristajati i jednu čarapu.

»Zašto ne?«

»Već ima ime.« Nastavila sam kopati po gomili odjeće u potrazi za drugom čarapom. »Kako se
zove?«

»Beba medo.«

Njegovo prijateljsko lice odjednom se uozbiljilo. »Svoj fenomenalni mač za kojeg bi bilo koji
kolekcionar dao lijevo jaje, mač napravljen za to da kolje i sakati, pažljivo dizajniran da sruši
tvoje goleme neprijatelje na koljena i da slušaš plač njihovih žena, nazvala si Beba medo?«

»Aha, sviđa ti se?«

»To je zločin protiv prirode, jasno ti je, zar ne? Očajnički se trudim ne dobaciti ti neki
protuženski komentar, ali jako mi je teško.«

»Da, imaš pravo.« Slegnula sam ramenima. »Možda ću ga nazvati Toto ili Flossy. Kako ti se to
čini?«

Pogledao me kao da sam luda od moje majke. »Jesam li možda pogriješio? Imaš li, možda, psića
u tim koricama?«

»Oh, možda mogu pronaći ružičaste korice za Beba medu. Možda neke sa šljokicama? Što je?
Pretjerujem?«

Izašao je odmahujući glavom.

Bilo ga je prelako zezati. Polako sam se presvukla i spremila, pa sam krenula za njim kroz vrata.
Na hodniku se okupila gomila ljudi.

Dvojica sredovječnih muškaraca trampili su pero za bočicu tableta. Drugi je pokazao nešto što je
nalikovalo malom prstu, pa ga hitro sakrio kad je tip posegnuo za njim. Počeli su se tiho svađati.
Tako valjda danas izgleda trgovina drogom.

Prošle su dvije žene, pognute nad nekoliko limenki juhe, kao da nose u rukama ćup sa zlatom.
Nervozno su odmjeravale gomilu, provlačeći se hodnikom. Pored ulaznih vrata, nekoliko ljudi
svježe obrijanih glava lijepili su letke nekog apokaliptičnog kuka.

A vani, livada prekrivena nepokošenom travom bila je jezivo je prazna. Samo se smeće kovitlalo
na vjetru. Ako netko pogleda s visine, pretpostavit će da je ova zgrada napuštena kao i sve ostale.

Dee-Dum mi je rekao da se svi već zezaju s činjenicom da su časnici Pokreta otpora preuzeli
zbornicu, te da se Obi smjestio u ured ravnatelja. Hodali smo kroz kampus prema glavnoj zgradi,
držeći se natkrivenih prolaza, iako je to značilo da moramo ići dužim putem.

Predvorje i hodnici glavne zgrade bili su još nakrcaniji nego oni u mojoj, no ovdje su se ljudi
kretali sa svrhom. Tip je trčao niz hodnik vukući kablove. Neki su prenosili stolove i stolce iz
jedne prostorije u drugu.

Tinejdžer je gurao kolica puna sendviča i vrčeva s vodom. Dok je prolazio, ljudi su dohvaćali
hranu i vodu, kao da imaju pravo na to samim time što rade u ovoj zgradi.

Dee-Dum je dohvatio nekoliko sendviča i dodao mi jedan. I samo tako, postala sam dio
prihvaćene gomile.

Progutala sam doručak prije nego netko shvati da ne pripadam ovamo. No, gotovo sam se
ugušila zalogaj em kad sam nešto primijetila.

Cijevi pištolja u ovoj zgradi posebno su dugačke. Izgledaju kao da imaju prigušivače kakve sam
vidjela u filmovima.

Ako nas napadnu anđeli, buka neće biti važna jer će anđeli već znati gdje smo. Ali ako zapucamo
jedni na druge...

Hrana u mojim ustima odjednom je imala okus hladne, ljigave prešane šunke i kruha tvrdog kao
kamen, umjesto fine poslastice kakva je bila maločas.

Dee-Dum se progurao kroz vrata.

»... zajeb«, iz prostorije se začuo muški glas.

Nekoliko redova ljudi sjedilo je ispred računala. Bili su potpuno usredotočeni na ekrane. Nisam
vidjela ništa slično još od prije napada. Neki su djelovah prilično živopisno, s naočalama koje
nisu bile nimalo u skladu s njihovim tetovažama bandi s đavoljim rogovima.

Drugi su postavljali računala u stražnjim redovima i donosili veliki TV ekran ispred ploče.
Djelovalo je kao da je Pokret otpora otkrio način da si osigura pouzdan izvor struje, barem za
jednu prostoriju.

U središtu aktivnosti nalazio se Obi. Gomila ga je pratila uokolo, čekajući njegova naređenja.
Nekolicina ga je ljudi neprestano pratila pogledom, kao da ga čuvaju.

Pored njega stajao je Boden. Nos mu je još uvijek bio natečen od naše tučnjave od prije nekoliko
dana. Možda će idući put razgovarati s pridošlicama kao da su ljudska bića, umjesto da ih gnjavi,
čak i s malim curicama kao što sam ja, koje djeluju kao laka meta.

»To je bila prilagodba plana, a ne zajeb«, rekao je Boden. »Ni slučajno ›izdaja ljudskog roda‹.
Koliko vam puta moram to objasniti?«

Činilo se nevjerojatnim, ali pored vrata se nalazila košara sa slatkišima. Dee-Dum je dohvatio
dvije pločice i dodao mi jednu. Kad sam osjetila pločicu Snickersa u ruci, znala sam da sam u
unutarnjem svetištu.

»Prenagljena akcija nije prilagodba plana, Bodene«, rekao je Obi, proučavajući dokument koji
mu je dodao jedan od vojnika. »Ne možemo provesti vojnu strategiju dopuštajući da običan
vojnik odlučuje o tajmingu, samo zato što ne zna šutjeti. Svaki ulični hodočasnik i hotelska
kurva znali su za plan.«

»Ali ja nisam...«

»Nisi ti kriv«, reče Obi. »Znam. To mi već izlazi na uši.« Obi me pogleda, slušajući iduću osobu
u redu.

Nakon trenutka fantaziranja o okusu slatkiša, gurnula sam ga u džep jakne. Možda uspijem
nagovoriti Paige da ga pojede.

»Zasad si slobodan, Bodene.« Obi mi da znak rukom.

Boden je zarežao na mene, prolazeći.

Obi mi se nacerio. Žena koja je bila iduća u redu, odmjerila me više nego profesionalnom
znatiželjom.

»Drago mi je što te vidim živu, Penryn«, reče Obi.

»I meni je drago što sam živa«, odvratila sam. »Spremamo li se za filmske večeri?«

»Postavljamo sustav daljinski upravljanih kamera oko područja Zaljeva«, reče Obi. »Isplati se
imati toliko genija u Dolini koji mogu od nemogućeg napraviti moguće.«

Netko iz zadnjeg reda vikne, »Kamera dvadeset i pet radi.« Drugi su programeri nastavili raditi
na svojim računalima, no osjetila sam njihovo uzbuđenje.

»Što tražite?« upitala sam.

»Bilo što zanimljivo«, odgovori Obi.

»Imam nešto!« povikao je programer. »Anđeli u Sunnyvaleu, na autocesti Lawrence.«

»Stavi na prednji ekran«, reče Obi.

Uključio se jedan od velikih TV ekrana u prednjem dijelu učionice.

5
Ekran je zasvijetlio.

Anđeo plavih krila lovio je nešto kroz krš, na napuštenoj cesti koja je po sredini imala golemu
pukotinu, a jedna strana nepravilne rupe bila je viša od druge.

Drugi je anđeo sletio pored prvoga, a zatim su se pojavila još dvojica. Osvrnuli su se oko sebe, a
onda nestali s ekrana.

»Možeš li okrenuti kameru?«

»Ovu ne mogu, žao mi je.«

»Imam još jednu!« rekao je programer meni zdesna. »Ova je na SFO-u.« Oduvijek sam se pitala
kako to da je kratica za Međunarodni aerodrom San Francisca samo SFO.

»Na ekran«, reče Obi.

Oživio je drugi TV ekran ispred školske ploče.

Preko asfalta šepao je anđeo. Jedno bijelo krilo čudno je visjelo, vukući se za njim.

»Imamo šepavu ptičicu«, rekao je netko iza mene, zvučeći uzbuđeno.

»Od čega to bježi?« promrmlja Obi sebi u bradu.

Kamera nije bila ispravna; prikazivala je sliku prvo presvijetlom, a zatim pretamnom. Na kraju
se odlučila za prikaz presvijetle pozadine, tako da je anđeo postao previše taman i bilo je teško
razaznati detalje.

Međutim, kad se približio, okrenuo se kako bi pogledao ono što ga je proganjalo, pokazujući
nam lice.

To je bio Belial, demon koji je ukrao Raffeova krila. Bio je u lošem stanju. Baš me zanima što
mu se dogodilo.

Samo jedno od ukradenih krila djelovalo je upotrebljivo. Neprestano se otvaralo i sklapalo, kao
da je refleksno pokušavalo poletjeti, dok se drugo vuklo po prašini. Užasavalo me gledati
Raffeova prekrasna krila tako izmučena, pa sam pokušala potisnuti sjećanje na mučenje koje sam
im i sama priuštila.

Nešto nije bilo u redu s Belialovim koljenom. Šepao je, trudeći se ne oslanjati na tu nogu, čak i
onda dok je pokušavao trčati. Kretao se brže nego što bi to moglo ozlijeđeno ljudsko biće, no
pretpostavila sam da je to još uvijek upola sporije od njegove normalne brzine.
Čak i iz ove udaljenosti, vidjela sam jarko crvenu mrlju koja se probijala kroz njegove bijele
hlače, odmah iznad čizama. Baš čudno kako je počeo nositi bijelo, valjda nakon što je dobio
nova krila.

Kad se približio kameri, ponovo je okrenuo glavu da pogleda iza sebe. Evo i one poznate
grimase. Arogantne, bijesne, no ovaj put i pune straha.

»Čega se boji?« Obi je postavio pitanje koje je bilo i u mojoj glavi.

Belial je odšepesao iz kadra, ostavivši za sobom samo praznu cestu.

»Možemo li vidjeti što je iza njega?« upita Obi. »Kamera se ne može dalje okretati.«

Prošlo je nekoliko sekundi, a cijela prostorija kao da je zadržavala dah.

Zatim se na ekranu pojavio Belialov progonitelj u svoj svojoj slavi.

Demonska krila širila su mu se iznad glave. Svjetlo je blistalo na zakrivljenim kukama i klizilo
niz rubove krila dok je progonio svoju lovinu.

»Isuse presveti Kriste«, rekao je netko iza mene.

Progonitelj djeluje kao da mu se ne žuri, gotovo kao da uživa u trenutku. Spustio je glavu, a krila
su mu zaklonila lice, tako da ga je bilo još teže vidjeti negoli Beliala. Ali, za razliku od Beliala,
nije okrenuo glavu da mu vidimo lice.

No, ja sam ga prepoznala. Čak i s njegovim novim, demonskim krilima, znala sam tko je to.

To je Raffe.

Njegov korak, njegova izvijena krila i zaklonjeno lice, sve djeluje kao savršena noćna mora o
vragu koji progoni svoju lovinu.

Iako sam znala da je to Raffe, srce mi je zatreperilo od straha kad sam ga ugledala.

To nije Raffe kojeg sam ja upoznala.

Hoće li Obi prepoznati tipa koji je bio sa mnom u logoru Pokreta otpora?

Mislim da neće. Nisam sigurna bih li i sama prepoznala Raffea da nisam znala za njegova nova
krila, iako se svaka crta njegova lica i tijela urezala u moje pamćenje.

Obi se okrenuo prema svojim ljudima. »Dobili smo jackpot. Šepavi anđeo i demon. Hoću da
ekipa istog trena krene prema aerodromu.«

Blizanci su se pokrenuli još dok je govorio. »Riješeno«, istovremeno su progovorili trčeći kroz
vrata.

»Idemo! Idemo!« Nikad nisam vidjela Obija ovako uzbuđenog.

Zastao je na vratima i rekao, »Penryn, pridruži nam se. Ti si jedina bila u blizini demona.« Svi
još uvijek misle da me demon odnio mojoj obitelji dok sam bila mrtva.

Začepila sam usta prije nego mi je izletjelo da nemam pojma ni o čemu. Potrčala sam da
sustignem grupu koja je jurila niz hodnik.
6
Međunarodni aerodrom San Francisco nalazio se kojih dvadesetak minuta vožnje sjeverno od
Palo Alta, kad promet nije bio gust. Naravno, autocesta je trenutačno bila začepljena i nije bilo
moguće (a nije bilo ni dobra ideja) voziti sto na sat. No, izgleda da Dee-Dumu to nitko nije
rekao. Vozio je naš SUV po otvorenim pokrajnjim cestama, zaobilazeći napuštena vozila i
skačući preko pločnika kao da je pijani vozač formule.

»Izbljuvat ću se«, rekla sam.

»Ne smiješ. To je zapovijed«, reče Obi.

»Nemoj joj to govoriti«, javi se Dee-Dum. »Ona je rođena buntovnica. Ispovraćat će se samo
tebi u inat.«

»Ovdje si iz određenog razloga, Penryn«, reče Obi. »A bljuvanje u mom automobilu nije dio
toga. Saberi se, vojniče.«

»Ja nisam tvoj vojnik.«

»Još nisi«, naceri se Obi. »Ispričaj nam sve što si vidjela i čula u leglu, čak i ako misliš da nije
važno.«

»A ako se baš moraš izbljuvati«, doda Dee-Dum, »ciljaj prema Obiju.«

Ispričala sam im gotovo sve što sam vidjela. Izostavila sam ono o Raffeu, no pričala sam im o
beskonačnoj anđeoskoj zabavi u leglu, sa šampanjcem i predjelima, kostimima, slugama i
totalnoj dekadenciji. Zatim sam im rekla za škorpionske fetuse u podzemnom laboratoriju i za
ljude kojima su hranili škorpione.

Nisam bila sigurna trebam li im reći za eksperimente na djeci. Hoće li zbrojiti dva i dva i
posumnjati da bi ta djeca mogla biti demoni koji žderu ljude na cestama? Hoće li posumnjati đa
bi Paige mogla biti jedna od njih? Nisam bila sigurna što da radim, pa sam im na kraju rekla
nešto neodređeno, o tome da su djecu operirali.

»Je li tvoja sestra dobro?« upita Obi.

»Da, sigurna sam da će uskoro biti svoja.« To sam rekla bez oklijevanja. Naravno da je dobro.
Kako bi inače mogla biti? Imam li izbora? Pokušala sam zračiti pouzdanjem, unatoč brizi koja
me izjedala.

»Pričaj mi još o onim škorpionskim anđelima«, rekao je naš drugi putnik. Imao je valovitu kosu,
naočale i čokoladno smeđu kožu. Zračio je oduševljenjem učenjaka koji je upravo čuo nešto o
svojoj omiljenoj temi.

Sretna što više ne razgovaramo o Paige, opisala sam im svaki detalj kojeg sam se mogla sjetiti. O
njihovoj veličini, krilima nalik na vilinske konjice te o njihovoj raznolikosti koja je bila potpuno
drugačija od laboratorijskih eksperimenata kakve vidiš u filmovima. Neki su djelovali kao fetusi,
dok su drugi bili gotovo potpuno oblikovani. Pričala sam im o ljudima zarobljenim u
spremnicima, opisujući kako su im sisali život.

Kad sam završila, nastupila je tišina dok su pokušavali probaviti moju priču.

Baš kad sam pomislila da će dio s pitanjima i odgovorima biti jednostavan, upitali su me za
demona koji me đonio i ostavio kod kamiona Pokreta otpora tijekom napada na leglo. Nisam
imala pojma što da kažem, pa sam im na sva pitanja odgovarala s, »Ne znam. Bila sam u
nesvijesti.«

Unatoč tome, nastavili su mi postavljati gomilu pitanja o »demonu«.

Je li to bio vrag? Je li rekao nešto o tome što radi ondje? Gdje si ga susrela? Znaš li kamo je
otišao? Zašto te ostavio kod nas?

»Ne znam«, rekla sam po enti put. »Bila sam u nesvijesti.«

»Možeš li opet nekako doći do njega?«

Posljednje me pitanje stegnulo oko srca. »Ne mogu.«

Dee-Dum se okrenuo za sto osamdeset, kako bi izbjegao zakrčenu pokrajnju ulicu.

»Imaš li nam još štogod reći?« upita Obi.

»Ne.«

»Hvala ti«, reče Obi i okrene se prema drugom putniku. »Sanjay, na tebi je red. Čuo sam da imaš
neku teoriju o anđelima koju bi htio podijeliti s nama?«

»Da«, rekao je učenjak, podigavši kartu svijeta. »Mislim da je većina smrti tijekom Velikog
napada bila slučajna. Nuspojava samog dolaska anđela. Moja je teorija da, kad nekoliko njih uđe
u naš svijet, to postane lokalni fenomen.«

Sanjay zabode pribadaču u kartu. »Nastane rupa u našem svijetu koja im dopušta da dođu.
Vjerojatno uzrokuje neku vrstu lokalnog poremećaja vremena, ništa previše dramatično. No, kad
uđe cijela legija, dogodi se ovo.«

Probio je papir odvijačem, zajedno s drškom i cijelom rukom, poderavši kartu.

»Moja je teorija da se svijet raspadne kad oni napadnu. To je pokrenulo zemljotrese, tsunamije,
poremećaje klime - sve one katastrofe što su uzrokovale najveći dio šteta i smrti.« Kao da se
slaže s njim, nebom je odjeknuo grom.

»Nisu anđeli ti koji su kontrolirali prirodu tijekom svog napada«, nastavi Sanjay. »Zato nisu
stvorili golemi tsunami da nas proguta kad smo napali leglo. Oni to ne mogu. Oni su živa bića
koja dišu, baš kao i mi. Možda imaju neke sposobnosti koje mi nemamo, no nisu bogovi.«
»Hoćeš reći da su pobili toliko ljudi a da se nisu ni trudili?«

Sanjay provuče prste kroz svoju gustu kosu. »Pa, pobili su gomilu ljudi nakon što smo im mi
ubili vođu. No možda nisu toliko moćni koliko smo mislili u početku. Naravno, nemam dokaza.
To je samo teorija koja odgovara onome što znamo. No, ako nam možete donijeti tijela, kako
bismo ih proučili, možda shvatimo više.«

»Hoćeš da konfisciramo komade anđela po hodnicima?« upita Dee-Dum.

Nisam se našalila da on i brat vjerojatno prodaju anđeoske dijelove, jer je to izgleda bilo istina.

»Nema garancije da su ti komadi pravi«, reče Sanjay. »Zapravo, iznenadio bih se da jesu. Osim
toga, više bi nam pomoglo da možemo proučiti cijelo tijelo.« Komadi papira koji su prikazivali
naš svijet ležali su razderani u Sanjayevu krilu.

»Drži nam fige«, reče Obi. »Ako budemo imali sreće, možda ti donesemo i žive primjerke.«

Protrnula sam od nelagode. No, rekla sam samoj sebi da neće zarobiti Raffea. Ne mogu. On će
biti dobro.

S upravljačke ploče začuo se radio, »Nešto se događa u starom leglu.«

Obi dohvati mikrofon i upita, »Što je to nešto?«

»Anđeli u zraku. Previše ih je za lov.«

Obi izvuče dalekozor iz pretinca i pogleda prema gradu. Inače ne bi imao čist pogled, no bili smo
blizu oceana pa možda nešto i ugleda.

»Što rade tamo?« upitao je Dee-Dum.

»Nemam pojma«, reče Obi, gledajući kroz dalekozor. »No, ima ih mnogo. Događa se nešto
zanimljivo.«

»Već smo na pola puta do grada«, reče Dee-Dum.

»Rekao je da ih ima previše za lov«, Sanjay je zvučao nervozno.

»Istina«, odvrati Obi. »No imamo priliku saznati što rade. A ti si htio anđeoska tijela za
proučavanje. Leglo je najbolje mjesto da ih nađemo.«

»Mislim da se moramo odlučiti, šefe«, reče Dee-Dum. »Ako odemo na aerodrom, trebat će nam
svi vojnici koje smo poveli da uhvatimo naše mete, pod pretpostavkom da su još ondje.«

Neodlučan, Obi je uzdahnuo, a onda progovorio u mikrofon. »Promjena plana. Sva vozila neka
krenu prema starom leglu. Priđite ekstremno oprezno. Ponavljam, priđite s ekstremnim oprezom.
Vidjeli smo neprijateljske snage. Ovo je sada promatračka misija. No, ako dobijete priliku,
donesite nam primjerak ptičice. Mrtve ili žive.«
7
Ledena mi je kiša udarala u lice dok smo jurili između napuštenih automobila u moru smeća. No,
jurnjava bi mogla biti prejaka riječ za SUV koji se kotrljao jedva pedeset na sat, iako je ovih
dana ta brzina suluda - pogotovo s obzirom na to da sjedim na prozoru automobila i držim se
svom snagom.

»Tenk na dva sata«, uzviknula sam.

»Tenk? Stvarno?« upita Dee-Dum. Izvio je vrat, pokušavajući vidjeti iznad smeća kojim je ulica
bila zatrpana. Zvučao je uzbuđeno, unatoč tome što smo oboje znali da bi anđeli čuli tenk s
goleme udaljenosti.

»Ne šalim se. Izgleda potrgano.« Kišom natopljena kosa cijedila mi se niz vrat, cureći u ledenom
potočiću niz moja leđa. Kiša je bila slaba, kao i inače u San Franciscu, no dovoljno jaka da
natopi sve živo. Mokra hladnoća smrznula mi je ruke i bilo mi je teško držati se za vrata.

»Autobus na dvanaest sati«, rekla sam.

»Da, to vidim.«

Autobus je ležao na boku. Upitala sam se je li ga prevrnuo jedan od zemljotresa koji su potresli
svijet kad su došli anđeli, ili su ga podigli i bacili osvetnički anđeli kad je Pokret otpora napao
njihovo leglo. Moja je pretpostavka da je bio bačen, budući da je na cesti pored autobusa bila
velika rupa u kojoj se nalazio Hummer, prevrnut na krov.

»Ovaj, golemi krater...« Prije nego sam završila rečenicu, Dee-Dum je skrenuo. Uhvatila sam se
za vrata svom snagom, poletjevši udesno. Na tren mi se učinilo da ću završiti licem u asfaltu.

Dee-Dum je izveo luđački cik-cak manevar prije nego je izravnao automobil.

»Malo ranije upozorenje bilo bi korisno«, zapjevušio je.

»Malo udobnije vožnje bilo bi zgodno«, rekla sam, oponašajući njegov ton. Tvrdi metal vrata
zabio mi se u bedra, udarivši me u mišiće kad smo skočili na pločnik.

Kao da to nije već dovoljno loše, nisam vidjela ni traga šišmišjim krilima, zakačenima na
savršeno tijelo. Nije da sam se nadala da ću ga vidjeti.

»Dosta mi je. Nosio naočale ili ne, vrijeme je za Sanjaya.« Spustila sam se sa svojeg podignutog
položaja i potonula u stražnje sjedalo, dok se Sanjay penjao na otvoreni prozor sa svoje strane.

Prilazili smo Financijskoj četvrti, iz suprotnog smjera od onog kojim smo došli Raffe i ja prije
nekoliko dana. Ovaj dio grada djelovao je kao da ni prije nije bio najreprezentativniji, no
nekoliko je zgrada ostalo stajati. Bile su samo osmuđene po rubovima.
Šarene perlice prosule su se po pločniku ispred trgovine s natpisom »Perle i perje«. No, na vidiku
nije bilo ni jednog pera. Očito je da netko još uvijek isplaćuje nagrade za dijelove anđela.
Vjerojatno su dosad svi pilići i golubovi očerupani. Njihovo perje moglo bi biti vrjednije od
mesa ako ih se uspije podvaliti pod anđeosko.

Želudac mi se stisnuo kad smo se približili zoni katastrofe koja je nekoć bila Financijska četvrt.
Područje je izgledalo napušteno, bez ijednog strvinara koji bi tražio korisne zalihe ili nešto hrane.

»Gdje su svi?«

Nekoliko blokova Financijske četvrti još uvijek je stajalo. U sredini se nalazila rupetina, na
mjestu gdje je nekoć bilo leglo. Prije nekoliko mjeseci bio je to luksuzni art deco hotel, no anđeli
su ga preuzeli i pretvorili u svoje leglo. Ođ hotela je ostala samo gomila krša, nakon što se Pokret
otpora zaletio u njega s kamionom punim eksploziva.

»Uh, ovo nije dobro«, rekao je Dee-Dum gledajući u nebo. I ja sam ih ugledala u isti tren.

Formacija anđela uzdizala se s mjesta na kom je nekoć bilo leglo.

»Što rade ovdje?« šapnula sam.

Dee-Dum zaustavi SUV i ugasi motor. Bez riječi, izvadio je dva dalekozora iz pretinca i dodao
mi jedan. Obi ima svoj, pa sam pretpostavila da ću dijeliti dalekozor sa Sanjayem.

Obi je dohvatio svoju pušku i krenuo van. Slijedila sam ga, dok mi je srce divlje udaralo u
grudima.

Brinula sam se da su anđeli čuli nas motor, no nastavili su letjeti, ne gledajući prema nama.
Skrivali smo se iza automobila, polako se krećući prema starom leglu. Ni Obiju ni Dee-Dumu
izgleda nije palo na pamet da pobjegnu.

Anđeo snježnobijelih krila uzletio je prema oblacima. Moje su ga oči pratile, iako sam znala da
Raffe više nema takva krila.

U blizini uništene zgrade koja je nekoć bila leglo, sve je prekriveno prašinom. Beton koji se
pretvorio u prah prekrio je automobile, ulice i mrtva tijela. Automobili su ležali prevrnuti po
pločnicima, preko drugih automobila, i djelomično zavučeni u obližnje zgrade.

Gazili smo preko polomljenih komada betona dok smo trčali između automobila i krša. Anđeli
nisu bih zadovoljni zbog napada usred njihove zabave, pa su otišli odade, poput djece koja bi
otišla iz Legograda nakon napada bijesa.

Po ulici su ležala tijela; sva su bila ljudska. Postalo mi je mučno kad sam pomislila da napad nije
napravio onoliko štete anđelima kao što smo mislili. Gdje su anđeoska tijela?

Pogledala sam Dee-Duma i vidjela u njegovim očima da se i sam pita. Zastali smo, dovoljno
blizu da bismo vidjeli što se događa.
Od starog legla ostala je samo gomila razlomljenih komada betona i iskrivljenog čelika. Čelični
stupovi koji su nekoć podupirali neboder, stajali su slomljeni i izloženi kao krvave kosti.

Očekivala sam da će leglo biti planina krša. No, krš je bio posvuda.

I sve je bilo puno anđela.

Krilata tijela ležala su usred tog krša, dok su neka bila složena na asfaltu. Anđeli su iskapali
goleme gromade betona i bacali ih iz sredine kratera. Nekolicina ih je vukla anđeoska tijela,
slažući ih u red na cesti.

Srce mi je tako lupalo da sam morala progutati slinu, kako mi ne bi izletjelo iz usta.

Ratnik šarenih krila izašao je iz jedne od obližnjih zgrada, s kantom u svakoj ruci, prolijevajući
vodu sa svakim korakom. Šutnuo je obližnje tijelo.

Navodno mrtvi anđeo zastenjao je i počeo se micati.

Ratnik je počeo polijevati vodom tijela na cesti. Bila su vlažna od slabe kiše, no sad su bila
mokra.

Čim bi ih polio vodom, počeli bi se kretati.

8
»Koji k...« rekao je Sanjay, previše zapanjen da bi se sjetio biti tiho.

Nekoliko anđela koji su ležali na asfaltu istog je trena uskrsnulo, energično stresajući vodu s
kose, kao što rade psi. Drugi su stenjali i polako se micali, kao da je budilica zazvonila ranije no
što su očekivali.

Neki od njih očito su bili pogođeni mecima. Rane od metaka imale su ružne točke ulaska i još
ružnije točke izlaska, koje su izgledale kao cvjetovi od sirovog hamburgera.

Ratnik šarenih krila dohvatio je drugu kantu i polio ostatak »tijela«, šutajući usput neke od
ranjenika koji su još uvijek ležali.

»Ustajte, crvi! Što mislite, što je ovo? Odmor? Sramota!«

Sanjay, očito, nije bio jedini koji je zaboravio biti tiho, jer je jedan od anđela dohvatio komad
betona i bacio ga na auto, kao što bi čovjek bacio kamen na štakora, I baš poput štakora, dvojica
naših ljudi šmugnuli su s puta, kad se pogođeno vozilo zabilo u auto iza kojeg su se skrivali.

Druga dvojica anđela dohvatila su komade potrganih cijevi i bacila ih na nas. Jedva sam se stigla
baciti ustranu kad su se razbila stakla na automobilu.

Skočila sam na noge i potrčala svom snagom, ostavši bez daha kad sam se napokon sakrila u
ulazu zgrade. Virnula sam prema anđelima. Nisu nas ganjali, kao što ni mi ne bismo ganjali
štakore na smetlištu.

Obi i Dee-Dum ugledali su me iz svog skrovišta iza kamiona i jurnuli su prema mom ulazu.
Stisnuli smo se tamo, gledajući kroz dalekozore.

Grupa anđela prekapala je sredinu gomile, bacajući krš na sve strane. Kako su pronalazili tijela,
ostavljali su mrtve ljude i izvlačili anđele koji su se mogli svakog trena probuditi.

Anđeli koji su kopali bili su veći od onih koje su iskapali. Veliki su nosili mačeve oko pasa, što
vjerojatno znači da su ratnici. Prema onome što sam mogla vidjeti, sve su žrtve bile manje i nisu
nosile mačeve.

Počela sam razmišljati o tome koliko je, zapravo, bilo ratnika u leglu, dok smo Raffe i ja hodali
kroz hotel. Bilo je dosta stražara. Nekoliko ih je bilo na hodnicima. A bio je ondje i stol oko
kojeg je sjedilo puno ratnika, i pored kojeg je stajao onaj govnar od Josiaha. Osim njih, nitko
drugi nije nosio mač. Jesu li doveli u naš svijet administratore i druge neborce? Kuhare?
Liječnike? Ako jesu, gdje su bili ratnici kad je leglo napadnuto?

Glasno sam zastenjala.

»Što je?« Obi je ustima oblikovao pitanje.

Pokušala sam smisliti kako da im kažem a da me nitko ne čuje. Dee-Dum je shvatio što želim jer
je izvukao blok papira i olovku i pružio mi.

Napisala sam, »Koliko ste anđela-ratnika vidjeli u leglu prošle noći?«

Dee-Dum odmahne glavom i stisne palac i kažiprst, pokazujući mi da ih je bilo malo.

Bacio je pogled prema anđelima, a na licu mu se pokazalo da shvaća. Napisao je, »Više ih je
sada ovdje negoli tijekom napada.«

»Možda su bili u misiji?«

Kimnuo je.

Izgleda da je Pokret otpora, čistom srećom, napao leglo kad gotovo i nije bilo ratnika u njemu.
Nikakvo čudo da je toliko anđela palo bez borbe. Sjetila sam se kaosa u predvorju, dok su ljudi i
anđeli bježali na sve strane na početku napada. Neki od anđela istrčali su ravno pred strojnice,
pokušavajući poletjeti. Mislila sam da je to hrabrost, no možda se radilo o panici i manjku
iskustva.

Ipak, čak su i anđeli-civili bili opasni dok su razbacivali kamione i vojnike i gazili uspaničenu
gomilu.

Neki od anđela koji su ležali na asfaltu, izgledali su ozbiljno ozlijeđeni. Nekima je bilo toliko
loše da nisu mogli uzletjeti. Ratnici bi ih povukli za ruke, kao da ih to ljuti, i odletjeli zajedno s
njima.

No nijedan od njih nije bio mrtav.

Obijev izraz lica pokazivao je da je počeo shvaćati njihovu moć zacjeljivanja. Tijekom
ispitivanja, rekla sam mu da anđeli mogu ozdraviti nakon ozljeda koje bi ubile svako ljudsko
biće, no čini se da je Obi tek sad počeo vjerovati u to.

Kad su ratnici prokopali put do prizemlja, vodeći je anđeo dao signal i više od pola preostalih
anđela pokupilo je ozlijeđene i odletjelo s njima. Oni koji su ostali, djelovali su kivno dok su
kopah. Izgleda da se ratnici baš ne vole služiti rukama.

Iako nisam mogla vidjeti unutrašnjost rupe koju su iskapali, čula sam kričanje. Prepoznala sam
zvukove kakve je proizvodilo ono stvorenje koje me napalo i paraliziralo u podrumu. Dolje još
ima živih škorpionskih fetusa.

Glavni je ratnik izvukao mač i uskočio unutra.

Škorpion je zakričao. Prema zvukovima, čini se da ga je probo mačem.

9
Uskoro je sve utihnulo. Nije bilo mnogo preživjelih škorpiona, no kladim se da ih sada više
uopće nema.

Muška su tijela izletjela iz rupe i nestala među oblacima. Jedan od njih nosio je mlitavog anđela,
jedinog koji je stvarno izgledao mrtvo.

Iz daljine se začula grmljavina. Vjetar je zviždao među zgradama.

Čekali smo dok se nije učinilo sigurnim izaći i pogledati. Kladim se da nam nisu ostavili ni
uzorak kože koji bismo mogli ponijeti sa sobom.

Prišli smo kršu, skrivajući se što smo bolje mogli, iako je izgledalo kao da su svi otišli.

Bili smo u blizini zadimljene ruševine kad se niz gomilu krša srušila betonska gromada. Zaledila
sam se, oprezno promatrajući.

Još je jedan komad otpao i otkotrljao se, izazivajući omanju lavinu.

Nešto se probijalo iz urušenog podruma. Sakrili smo se iza automobila, čekajući.

Još se nekoliko komada krša otkotrljalo prije no što se na vrhu gomile ukazala ruka, a zatim i
glava. Prvo sam pomislila da je to nekakav demon koji se probio iz pakla. No, stvorenje se tad
izvuklo dokraja, drhteći i stenjući. Bila je to starica.

Nikad nisam vidjela ništa nalik na nju. Usukana, krhka i koščata, s kožom tako suhom da je
izgledala kao sušena govedina.

Dee-Dum i ja smo se pogledali, pitajući se što radi ovdje. Popela se na vrh gomile krša i počela
nesigurno spuštati dolje, krećući se kao da ima artritis.

Nosila je poderanu laboratorijsku kutu, pet brojeva preveliku i tako zaprljanu zemljom i mrljama
boje krvi, da je bilo teško povjerovati da je ikad bila bijela. Držala ju je zatvorenom dok je
oprezno silazila, djelujući kao da zajedno s njom pokušava zadržati i sebe u jednom komadu.

Vjetar joj je bacio kosu na lice, a ona je zabacila glavu da je odmakne. Nešto je bilo čudno kod te
guste kose i staričine geste. Trebao mi je trenutak da shvatim o čemu se radi.

Kad sam posljednji put vidjela staricu da tako zabacuje glavu kako bi maknula kosu? Ali njezina
je kosa bila tamna, sve do korijena, iako je posljednja postapokaliptična moda za starije žene
barem pet centimetara sijedog korijena.

Zaledila se kao uplašena životinja i pogledala nas kad smo izronili iza automobila. Unatoč
ispijenom licu, nešto mi je bilo poznato.
A tad mi se u glavi pojavi sjećanje.

Prizor dvoje male djece koji se drže za ogradu i promatraju majku kako hoda prema leglu.
Njihova se majka okreće i dobacuje im poljubac.

Završila je kao večera u jednom od škorpionskih spremnika. Njezin sam spremnik slomila
svojim mačem i ostavila je da se pobrine sama za sebe, jer je nisam mogla izvući.

Živa je.

Samo, sada djeluje kao da je ostarjela pedeset godina. Nekoć prekrasne oči utonule su u lice.
Obrazi su joj toliko mršavi da gotovo mogu vidjeti oblik kostiju ispod njih. Ruke su joj poput
pandži, prekrivenih tankom kožom.

Prestravljena, pokušala je pobjeći kad nas je ugledala. Bježeći, gotovo je bila na sve četiri, a
meni se slomilo srce kad sam se sjetila njezina zdravlja i ljepote prije nego su je se dočepala
čudovišta. Nije mogla daleko stići, onako slaba kakva je bila, pa se drhteći sakrila iza poštanskog
sandučića.

Onako ispijena i nikakva uspjela je preživjeti, i to sam morala poštovati. Zaslužila je bijeg iz
groba u kojem je bila živa zakopana, a za to će joj trebati energije. Prekopala sam džepove i
pronašla Snickers. Pokušala sam pronaći nešto manje vrijedno, no nisam našla ništa.

Zakoračila sam prema jadnici, a ona se stisnula u svom skrovištu.

Moja je sestra imala više iskustva s ovakvim situacijama nego ja. No, izgleda da sam ipak nešto
naučila, promatrajući Paige kako se sprijateljuje sa svim onim napuštenim mačkama i bolesnim
klincima. Spustila sam čokoladicu na cestu, tako da je može vidjeti, a zatim se odmaknula
nekoliko koraka, dajući joj prostora.

Jedan me trenutak promatrala poput pretučene životinje, a onda je dohvatila čokoladicu brže no
što sam mogla očekivati. U sekundi je poderala omot i ugurala slatkiš u usta. Napeto joj se lice
opustilo kad je okusila slatkoću Svijeta prije.

»Moja djeca, moj muž«, rekla je hrapavim glasom. »Kamo su svi nestali?«

»Ne znam«, odgovorila sam. »No, mnogo je ljudi završilo u logoru Pokreta otpora. Možda su
tamo.«

»Kakvom logoru Pokreta otpora?«

»Pokret otpora napao je anđele. Ljudi se okupljaju i pridružuju mu se.«

Trepnula je prema meni, »Sjećam te se. Umrla si.«

»Ni ti ni ja nismo umrle«, rekla sam.

»Ja jesam«, rekla je. »I otišla sam u pakao.« Obgrlila se mršavim rukama.
Nisam znala što reći. Kakve veze ima je li stvarno umrla ili nije? Svakako je prošla kroz pakao, a
tako je i izgledala.

Sanjay joj je prišao kao da se približava divljoj mački. »Kako se zoveš?«

Bacila je pogled prema meni, tražeći potvrdu. Kimnula sam. »Clara.«

»Ja sam Sanjay. Što ti se dogodilo?«

Pogledala je svoje sasušene ruke. »Posisalo me čudovište.«

»Kakvo čudovište?« upita Sanjay.

»Škorpionski anđeli o kojima sam ti pričala«, odvratila sam.

»Pakleni je doktor rekao da će me pustiti ako ga odvedem do svojih curica«, rekla je hrapavim
glasom. »No, nisam ih htjela dati. Rekao mi je da će mi čudovište rastopiti unutarnje organe i
posisati ih. Rekao je da me odrasli neće odmah ubiti, ali bi mogli oni koji se još razvijaju.«

Počela je drhtati. »Rekao je da će to biti najužasniji bol koji mogu zamisliti.« Zatvorila je oči kao
da pokušava suspregnuti suze. »Bogu hvala što mu nisam povjerovala.« Jedva je govorila. »Bogu
hvala što nisam znala što me čeka.« Počela je plakati suhim jecajima, kao da je stvarno sva
tekućina isisana iz nje.

»Nisi im dala svoju djecu i živa si«, rekla sam. »To je jedino važno.«

Spustila je drhtavi dlan na moju ruku i okrenula se prema Sanjayu. »Čudovište me polako
ubijalo. A onda se pojavila ona i spasila me.«

Sanjay me pogledao s neočekivanim poštovanjem u očima. Zabrinula sam se da će mu reći za

Raffea, no ona se onesvijestila u podrumu kad je vidjela kako me uboo škorpion, pa se nije
sjećala ostalog. Clarina me nevolja izjedala poput kiseline dok smo kopali po ruševinama. Sanjay
je sjedio na pločniku pored nje, razgovarajući s njom i zapisujući. U Svijetu prije, moja bi sestra
tješila nekoga kao što je Clara.

Pronašli smo nekoliko zgnječenih škorpiona, no ništa anđeoskoga. Ni kapi krvi, ni komadića
kože, koji bi nam mogli pomoći da saznamo nešto o njima.

»Jedna mala nuklearka«, rekao je Dum, kopajući kroz krš. »Samo to tražim. Nisam pohlepan.«

»Da, to i ključeve za detonaciju«, dodao je Dee, šutnuvši komad betona. Zvučao je zgađeno.
»Ozbiljno, zar su stvarno morali sakriti nuklearne bombe od nas? Nije da smo se namjeravali
igrati s njima i bacati ih na livadu punu krava ili nešto takvo.«

»Čovječe«, reče Dum. »To bi bilo mrak. Zamisli! Buum!« Rukama je oblikovao oblak u obliku
gljive. »Muuu!«

Dee ga je patnički pogledao. »Pravo si dijete. Ne možeš samo tako uništiti nuklearku. Moraš
smisliti način da kontroliraš putanju, tako da bomba svojom eksplozijom baci ozračene krave
ravno na tvoje neprijatelje.«

»Tako je«, reče Dum. »Neke zgnječiš, a neke ozračiš.«

»Naravno, morao bi smjestiti krave uz rub eksplozije, dovoljno blizu da odlete, a opet, dovoljno
daleko da se ne pretvore u radioaktivnu prašinu«, objasnio je Dee. »Siguran sam da bismo uz
malo vježbe mogli usmjeriti krave tamo kamo treba.«

»Čuo sam da su Izraelci bacili nuklearnu bombu na anđele. Raznijeli su ih«, reče Dum.

»To je laž«, odvrati Dee. »Nitko ne bi raznio vlastitu zemlju u nadi da će u zraku biti nekoliko
anđela kad to naprave. To nije odgovorno ponašanje s nuklearkama.«

»Za razliku od nuklearnih kravljih raketa«, reče Dum.

»Točno.«

»Osim toga«, doda Dum, »mogli bi se pretvoriti u radioaktivne superheroje. Možda bi samo
apsorbirali radijaciju i ispucali je natrag na nas.«

»Oni nisu superheroji, idiote jedan«, reče Dee. »Oni su samo ekipa koja može, ono, letjeti.
Razlete se u komadiće kao i svi drugi.«

»A kako to da onda ovdje nema nijednog anđeoskog leša?« upita Dum. Stajali smo usred krša,
promatrajući rupu koja je vodila dolje, u ono što je nekad bio podrum.

Po kršu su ležala razbacana i slomljena ljudska tijela, no nijedno od njih nije imalo krila.

Vjetar je ojačao, udarajući nas hladnom kišom.

»Nisu mogli biti samo ozlijeđeni, uz onoliko metaka i zgradu koja se srušila na njih«, rekao je
jedan od tipova koji su došli u drugom automobilu. »Zar ne?«

Pogledali smo se, ne želeći izgovoriti ono što smo mislili.

»Odnijeli su neka tijela«, reče Dee.

»Da«, odvrati Dum, »ali možda su samo bili u nesvijesti.«

»Ovdje mora biti barem jedan mrtvi anđeo«, rekao je Dee, podigavši komad betona i pogledavši
ispod njega.

»Slažem se. Mora biti barem nečega.« No, nije bilo ničeg.
10
Na kraju smo ponijeli sa sobom samo ostatke nekolicine mrtvih škorpiona koje smo pronašli
ispod krša i poveli njihovu jedinu preživjelu žrtvu, Claru.

Parkirali smo ispred škole, a Sanjay je otpratio Claru, usput je tiho ispitujući. Ja je nisam morala
ništa pitati da bih znala kako samo želi pronaći svog muža i djecu. Svi koji su je ugledali
odmicali su se od nje, kao da je zarazna.

Kad sam se vratila u našu učionicu, smrad trulih jaja pogodio me čim sam otvorila vrata.
Prozorske su daske bile prekrivene kartonima punim trulih jaja. Moja je majka nekako pronašla
čitavo skladište jaja.

Majke nije bilo. Nisam znala što radi ni gdje je, no to je uobičajeno za nas dvije.

Paige je sjedila na svojoj ležaljci, glave spuštene tako da joj je kosa pokrivala šavove, a ja sam se
gotovo mogla praviti da ih ne vidim. Kosa joj je bila sjajna i zdrava, kao u bilo koje
sedmogodišnjakinje. Nosila je haljinicu s cvjetićima, tajice i ružičaste teniske koje su visjele s
ruba ležaljke.

»Gdje je mama?«

Paige je odmahnula glavom. Nije mnogo govorila otkako smo je pronašli.

Na stolcu pored njezine ležaljke nalazila se zdjela puna pileće juhe, sa žlicom pored. Izgleda da
majka nije imala sreće s hranjenjem. Kad je Paige posljednji put jela? Uzela sam zdjelu i sjela na
stolac.

Podigla sam žlicu punu juhe i ponudila joj. No, Paige nije htjela otvoriti usta.

»Iiii, vlak ide u tunel.« Podarila sam joj klaunski osmijeh, gurajući žlicu prema njenim ustima.
»Ču-čuu!« Ovo bi uvijek upalilo dok je bila mala.

Povirila je prema meni i pokušala se nasmiješiti. Zastala je kad su joj se zategnuli šavovi.

»Hajde, izvrsno je.« U juhi je bilo mesa. Nakon što je pronalaženje hrane postalo problematično,
rekla sam Paige da više ne može biti vegetarijanka. Možda zbog mesa ne želi probati juhu?

A možda i ne.

Paige je odmahnula glavom. Više nije povraćala, no nije ni pokušavala jesti.

Spustila sam žlicu u zdjelu. »Što se dogodilo kad si bila s anđelima?« upitala sam što sam mogla
nježnije. »Možeš li pričati o tome?«

Zagledala se u pod, a na trepavicama joj je zablistala suza.

Znala sam da može govoriti jer me nazvala »Ryn-Ryn«, kao kad je bila mala, i zazvala je mamu.
I rekla je »gladna«. To je rekla nekoliko puta.

»Sami smo ovdje. Nitko nas drugi ne sluša. Želiš li mi reći što se dogodilo?«

Polako je odmahnula glavom, zureći u svoje noge. Suza joj je kapnula na haljinu.

»U redu, ne moramo sad razgovarati o tome. Ne moramo nikad, ako ne želiš.« Spustila sam
zdjelu na pod. »No, znaš li što možeš jesti?«

Opet je odmahnula glavom. »Gladna.« Šapat je bio tako tih da sam ga jedva čula. Rastvorila je
usne tek toliko kako bi progovorila, no ipak sam ugledala tračak bljeska oštrica na njezinim
zubima.

Želudac mi se okrenuo. »Možeš li mi reći za čime si gladna?« Dio mene očajnički je želio znati
odgovor. No, drugi je dio bio prestravljen zbog onog što bi mogla reći.

Oklijevala je prije nego je ponovo odmahnula glavom.

Ruka mi se podigla bez razmišljanja, da je pomilujem po kosi kao nekad. Ona je podigla pogled,
a kosa joj se razmaknula, otkrivajući šavove.

Grubi, neravni šavovi išarali su joj lice. Šavovi koji su se protezali od njezinih usana do ušiju,
davali su joj usiljen osmijeh koji joj je prepolovio lice. Crveni, crni i modri, vrištali su za
pažnjom. Pružali su se niz njezin vrat i nestajali pod haljinom. Željela sam da nema onog koji joj
je prešao preko vrata, izgledajući kao da su joj glavu prišili natrag na tijelo.

Ruka mi je zastala iznad njezine glave, gotovo joj dotičući kosu.

Spustila sam ruku natrag na bok. Okrenula sam se od Paige.

Na majčinoj ležaljci nalazila se gomila odjeće. Prekopala sam je u potrazi za trapericama i

majicom. Majka se nije potrudila skinuti etikete, no već je prišila žute zvjezdice na dno nogavica,
za zaštitu od čudovišta. Nije me bilo briga, samo da je suho i da ne smrdi toliko po trulim jajima.

Presvukla sam se iz mokre odjeće. »Idem pronaći nešto drugo za jelo. Brzo se vraćam, u redu?«

Paige je kimnula, ponovo gledajući u pod.

Otišla sam, želeći da imam suhu jaknu kako bih pokrila mač. Mislila sam čak navući mokru
jaknu, no predomislila sam se.

Škola je bila smještena na odličnoj lokaciji. S jedne se strane nalazio šumarak u vlasništvu
Stanfordskog sveučilišta, a s druge luksuzni šoping centar. Uputila sam se do trgovina.

Moj je tata uvijek govorio da u tom području ima mnogo novca, i da se to vidi čak i u šoping
centrima. Nekoć, u Svijetu prije, Steve Jobs, osnivač Applea, uživao je ovdje u svom doručku,
dok je još bio živi stanovnik Silicijske doline. Moglo se vidjeti i Marka Zuckerberga, osnivača
Facebooka, kako objeduje sa svojim prijateljima.
Meni su svi oni izgledali kao srednji menadžment, no moj je tata bio lud za cijelom tom pričom.
Nazivao ih je tehnokratima. Prilično sam sigurna da sam vidjela Zuckerberga kako kopa jarak za
zahod pored Raffea prije nekoliko dana, u logoru Pokreta otpora. Izgleda da milijarde dolara ne
mogu kupiti mnogo poštovanja u Svijetu poslije.

Skrivala sam se od automobila do automobila, kao da sam samo još jedna preživjela na cesti.
Parkiralište je bilo prazno, no u trgovinama je bilo ljudi. Neki su birali odjeću. Ovo je vjerojatno
dobro mjesto da nađem jaknu, no prije toga treba potražiti hranu.

Zbog natpisa nad praznim zalogajnicama, prekrivenima slikama hamburgera, burritosa i sokova,
curila mi je slina na usta. Nekoć sam mogla ući u bilo koju od njih i naručiti jelo. Sad je to bilo
teško i zamisliti.

Krenula sam prema supermarketu. Unutra je bio red. Nisam bila u dućanu još od prvih dana
nakon napada.

Ljudi su u panici ispraznili neke od trgovina, dok su se druge zatvorile kako nitko ne bi mogao
ući. Stare bande iz Svijeta prije preuzele su trgovine, dan poslije Velikog napada, kad je postalo
jasno da više ništa nije sigurno.

Krvavo pero na vratima obavijestilo me da je ova trgovina u vlasništvu bande. No, prema gomili
ljudi unutra, ova je banda bila ili dovoljno darežljiva da podijeli s ostalima, ili je izgubila bitku s
Pokretom otpora.

Zbog krvavih otisaka dlanova na staklu prednjih vrata, nekako mi se učinilo da banda nije bila
spremna samo tako prepustiti svoje blago.

Osoblje Pokreta otpora dijelilo je male količine hrane. Šaka krekera, šalica oraščića, instant
tjestenina. Unutra je bilo gotovo jednako toliko vojnika kao u napadu na leglo. Stajali su na straži
pored stolova s hranom, s uperenim puškama.

»To je sve što možete dobiti, narode«, rekao je jedan od hranitelja. »Držite se, uskoro ćemo
početi kuhati. Ovo je samo da prezalogajite dok ne pokrenemo kuhinju.«

Vojnik je uzviknuo, »Jedan paket po obitelji! Nema iznimaka!«

Izgleda da nitko nije rekao ljudima za dostavu hrane u Obijevom stožeru. Osvrnula sam se oko
sebe, procjenjujući situaciju.

Bilo je klinaca moje dobi, no nisam nikoga prepoznala. Iako ih je bilo mnogo koji djeluju
dovoljno odraslo, nisu se udaljavali od svojih roditelja. Neke od djevojaka zavukle su se
majkama ili očevima pod ruku, kao da su djeca. Djelovale su zaštićeno, sigurno i voljeno, kao da
tu pripadaju.

Pitala sam se kakav je to osjećaj. Je li jednako dobar kao što izgleda izvana?

Shvatila sam da sam se obgrlila rukama. Spustila sam ruke i uspravila se. Govor tijela puno
govori o tome kamo pripadaš, a meni stvarno nije trebalo da djelujem ranjivo.
Još sam nešto primijetila. Mnogi su me promatrali. Usamljena tinejdžerica u redu za hranu.
Nekoć su mi govorili da djelujem još mlade, vjerojatno zato što sam niska.

Ovdje je bilo golemih tipova koji su nosili čekiće i palice i za koje sam bila sigurna da bi radije
nosili mač, kao što je onaj na mojim leđima. Pištolj bi bio još bolji, no njih je bilo teže ukrasti, a
trenutačno su ih ionako nosili samo mišićavi tipovi.

Promatrala sam muškarce koji su promatrali mene, i znala sam da u Svijetu poslije ne postoji
sigurna luka.

Bez razloga, u glavi mi se pojavila slika Raffeova isklesanog lica. Imao je naviku pojaviti se kad
mi je to najmanje trebalo.

Kad sam stigla na početak reda, bila sam prilično gladna. Nisam smjela ni pomisliti kako se
osjećala Paige. Stigla sam do stola za podjelu hrane i ispružila ruku, no tip me samo pogledao i
odmahnuo glavom.

»Jedan paket po obitelji, oprosti. Tvoja je majka već bila.«

»Oh.« Kako li je lijepo biti slavan i nesretan. Mi smo vjerojatno jedina obitelj koju prepoznaje
većina ljudi u logoru.

Tip me pogledao kao da je sve to već čuo - sve moguće izgovore da se dobije više hrane.
»Imamo trulih jaja otraga, ako želiš još koji paket.«

Super.

»Je li uzela samo trula jaja ili je ponijela i nešto prave hrane?«

»Pobrinuo sam se da uzme i normalnu hranu.«

»Hvala ti. Cijenim to.« Okrenula sam se. Na leđima sam osjećala težinu pogleda koji su me
pratili dok sam hodala sama prema sve mračnijem parkiralištu. Nisam shvatila koliko je kasno.

Krajičkom oka vidjela sam tipa koji je kimnuo drugom, a ovaj trećem.

Bili su golemi i nosili su oružje. Jedan je zabacio palicu na rame. Drugome su iz džepova jakne
virile drške čekića. Treći je zataknuo za pojas veliki kuhinjski nož.

Kao slučajno, nemarno su krenuli za mnom.

11
Planirala sam potražiti jaknu, no nije bilo šanse da uđem u zatvoreni prostor u sumrak, s
huliganima iza sebe.

Krenula sam prema otvorenom parkiralištu, skrivajući se iza automobila kao što nam je rečeno.

Tipovi iza mene napravili su isto.

Moji instinkti iz Svijeta poslije vrište na mene da potrčim. Moje iskonsko ja zna da me love.

No, moj mozak iz Svijeta prije govori mi da nisu napravili ništa prijeteće. Samo hodaju iza
mene. A kamo bi drugdje mogli otići osim u školu preko puta?

Nalazila sam se u poluorganiziranoj grupi ljudi. Nisam se mogla ponašati poput divljaka, kao da
sam paranoidni šizofreničar.

Naravno da nisam.

Potrčala sam.

To su napravili i tipovi iza mene.

Njihova su stopala udarala brže i bliže sa svakim mojim korakom.

Noge su im duže i jače od mojih. Bit će na meni za koju sekundu. Moj je centar ravnoteže niži od
njihovih, pa mogu cik-cakari puno bolje od njih, no to će mi kupiti svega nekoliko sekundi.

Protrčala sam pored nekolicine ljudi, skrivenih iza automobila, koji su se vraćali prema školi.
Nisu djelovali spremno da mi pomognu.

Standardni savjeti za borbu protiv pljačkaša kažu da treba baciti ono što žele i pobjeći glavom
bez obzira, jer je tvoja sigurnost mnogo vrjednija od tvoje torbice. To je jasno. Samo, oni žele ili
mene ili Raffeov mač, a ja se nisam spremna odreći ni jednog.

Adrenalin mi je jurnuo žilama, a strah je vrištao na mene. No, uključio se moj trening i
automatski sam razmotrila sve opcije.

Mogla bih vrištati. Obijevi bi se ljudi stvorili isti tren. No, možda bi se pojavili i anđeli, pod
pretpostavkom da ih ima u dometu zvuka. Postoji razlog zbog kojeg moramo biti tihi i držati se
izvan dometa pogleda. Sve bih ugrozila vrištanjem i vojnici bi nas mogli pobiti svojim pištoljima
s prigušivačima.

Mogla bih odjuriti u Obijevu zgradu. Ali predaleko je.

Mogla bih stati i boriti se, no nisam imala mnogo šanse protiv trojice muškaraca s oružjem.
Nisu mi se sviđale moje opcije.

Trčala sam što sam brže i dalje mogla. Pluća su mi gorjela i zaboljelo me pod rebrima, no ako se
približim Obijevoj zgradi, veća je šansa da će nas vidjeti njegovi ljudi i zaustaviti napadače.

Kad su mi leđima prošli žmarci, govoreći mi da su preblizu, okrenula sam se i izvukla mač.

Prokletstvo, da ga barem znam koristiti.

Jedan je podigao palicu. Drugi je izvukao iz jakne dva čekića. Treći je izvukao kuhinjski nož iza
pojasa.

Gotova sam.

Ljudi su zastali i promatrali - nekoliko lica na prozorima, majka i dijete na otvorenim vratima,
stariji par ispod nadstrešnice.

»Idite po Obijeve ljude«, šaptom sam doviknula paru.

Čvrsto su se zagrlili i sakrili iza stupa.

Ispružila sam mač kao svjetlosnu sablju. To je jedino što znam o mačevima. Trenirala sam s
noževima, no mačevi su skroz drugačiji. Pretpostavljam da bih mogla udarati njime kao palicom.
Ili bih možda, ako ga bacim na njih, mogla pobjeći.

No, u njihovim sam očima vidjela sjaj koji mi je govorio da se ovdje ne radi samo o tome da
oduzmu zgodno oružje slabijem protivniku.

Počela sam se pomicati ustranu, kako bih ih poredala, tako da budu jedan drugome na putu, ako
me odluče zaskočiti. No, prije nego sam se stigla postaviti, jedan od njih bacio je čekić na mene.

Sagnula sam se.

Oni su skočili.

Nakon toga, sve se odvijalo takvom brzinom da sam jedva mogla shvatiti što se događa.

Nisam imala mjesta za zamah, pa sam zabila držak mača u jednog od njih. Osjetila sam kako mu
pucaju rebra dok je padao.

Pokušala sam zamahnuti oštricom na drugu dvojicu, no dohvatile su me ruke i izbacile iz

ravnoteže. Uspjela sam se uspraviti, čekajući udarac, i nadajući se da će me pogoditi palica a ne
čekić.

Kakve sam sreće, oba su se oružja podigla zajedno, po jedno u ruci svakog od napadača. Palica i
čekić, kao crne mrlje nasuprot sumračnom nebu, u onom kratkom trenutku prije nego su krenuli
na mene.

No režeća mrlja zaletjela se u njih, srušivši ih na pod.

Jedan od njih zapanjeno je zurio u samog sebe. Kroz košulju mu se probijala krv. Zbunjeno se
osvrtao.

Svi smo se zagledali u stvorenje koje je režalo u sjenama, djelujući kao da će opet skočiti.

Kad je stvorenje izašlo iz mraka, ugledala sam poznatu haljinicu s cvjetićima, tajice i ružičaste
tenisice moje sestre.

S ramena joj je visjela majica s kapuljačom, a kosa joj se spuštala niz lice, napola skrivajući
grube šavove i oštre zube. Paige ih je obilazila poput hijene, spustivši se gotovo na sve četiri.

»Koji je ovo vrag«, progovorio je jedan od napadača, vukući se na rukama po tlu.

Užasavalo me vidjeti je ovakvu. Zbog razrezanog lica i metala koji joj je blistao u ustima,
izgledala je kao oživjela noćna mora, od kakve bih trebala pobjeći. Jasno mi je da i ostali misle
isto.

»Ššš«, rekla sam i oklijevajući ispružila ruku prema Paige. »U redu je.«

Ispustila je dubok, režeći zvuk, spremajući se skočiti na jednog od tipova.

»Polako, mala«, rekla sam. »Dobro sam. Idemo odavde, u redu?«

Nije me ni pogledala. Usnica joj se trzala dok je odmjeravala svoju lovinu.

Previše nas ljudi gleda.

»Paige, podigni kapuljaču«, šapnula sam. Nije me bilo briga što misle napadači, no brinule su me
priče koje bi mogli proširiti gledatelji.

Na moje iznenađenje, Paige je podigla kapuljaču. Malo sam se opustila. Svjesna je i sluša me.

»U redu je«, šapnula sam, polako joj se primičući dok sam se borila s vlastitom potrebom da
pobjegnem od nje. »Ovi zločesti stričeki će otići i ostaviti nas na miru.«

Tipovi su ustali, ne skidajući pogled s Paige. »Miči to čudovište od mene«, rekao je jedan od
njih. »To stvorenje nije čovjek.«

Moja se majka prišuljala napadačima, a da je nitko nije primijetio. »Više je čovjek nego što ćeš ti
ikad biti.«

Zabila mu je štap za stoku pod rebra. Odskočio je od nje, prigušeno jauknuvši.

»Više je čovjek od svih nas.« Moja je majka mogla šaptati na način koji je djelovao poput vriska.

»Tog stvora treba ubiti«, rekao je tip s palicom.

»Tebe treba ubiti«, majka mu se približavala sa svojim štapom.

»Goni se od mene.« Bez svoje palice i svojih kompića, djelovao je kao tip normalne veličine, s
manje nego normalnom količinom hrabrosti.

Majka je zamahnula štapom prema njemu, ispalivši naboj u zrak.

Odskočio je, jedva izbjegavši udarac. »Sve tri ste totalne luđakinje.« Okrenuo se i pobjegao.

Majka je potrčala za njim kad je šmugnuo u zgradu. Tip se večeras neće dobro provesti.

Vratila sam mač u korice rukama koje su drhtale od viška adrenalina. »Idemo unutra, Paige.«

Paige je hodala ispred mene. S podignutom kapuljačom djelovala je kao poslušna djevojčica. No,
par ispod nadstrešnice nije se dao zavarati. Vidjeli su što se dogodilo i zurili su u Paige
razrogačenim očima, prestravljeni. Pitala sam se koliko još ljudi radi isto to.

Gotovo sam joj spustila ruku na rame, no nisam se mogla natjerati. Odmaknula sam ruku, ne
dotaknuvši je.

Ušle smo u našu zgradu, osjećajući na leđima težinu pogleda radoznalih očiju.
12
Te sam noći sanjala bizaran san.

Bila sam u selu punom glinenih koliba sa slamnatim krovovima. U sredini se nalazio krijes koji
je obasjavao noć, a svi su jeli, pili i trčali uokolo u kostimima. Glazba je treštala, a ljudi su se
okretali oko krijesa, bacajući stvari u vatru.

Sve izgleda kao proslava, no ljudi su previše oprezni. Dok pogledavaju u mrak iza sebe, smijeh
im je rijedak i oštar. Golemi krijes bacao je duge sjene preko obronka, koje su se izvijale i
pomicale kao nekakva zloćudna bića.

Možda sam se uplašila jer su ljudi u kostimima čudovišta, koja djeluju malo previše organski za
moj ukus. Nema gume i plastike koja bi me podsjetila da su to samo kostimi. Ovi su ljudi nosili
krzna, životinjske glave i imali pandže koje su djelovale previše stvarno.

U sjenama je bio Raffe, stojeći sa svojim napola rastvorenim snježnobijelim krilima. Ostala sam
bez daha, ugledavši njegova široka ramena i mišićave ruke obrubljene krilima. Rastužila sam se
shvativši da ih više nema izvan ovog sna.

Seljani su ga pogledavah, pogotovo kad bi prošli pored njega, no njihovi pogledi nisu bili
šokirani i puni straha kao što sam očekivala. Ponašali su se kao da su navikli vidjeti anđele i nisu
obraćali posebnu pozornost na njega. Barem ne muškarci.

S druge strane, žene su se okupljale oko njega. Nekako nisam bila iznenađena.

Žene su nosile tamne haljine koje su djelovale kao zavjese. Lica su im bila našminkana, s crnim
krugovima oko očiju i krvavo-crvenim usnama. Jedna je nosila đavolje rogove. Druge su na
rukama imale pričvršćene pandže. Neke su nosile kozje kože, s kopitima i rogovima, i
odgovarajuću šminku.

Djelovale su bizarno barbarski, a nestalna svjetlost vatre naglašavala je njihov divlji izgled.
Unatoč krilima, Raffe je jedini djelovao »normalno«.

Iz nekog čudnog razloga, u snu sam čula Raffeove misli. Vidjela sam ljude onako kako ih je on
vidio, kao strane i divlje. U usporedbi sa savršenstvom anđelâ. Kćeri ljudske su ružne i smrde
poput svinja. Pokušavao je zamisliti što su njegovi Promatrači vidjeli u njima. On nije vidio ništa
vrijedno, da se riskira čak ni prijekor, a kamoli vječnost u Jami.

Kad bi se i moglo zanemariti njihov izgled i ponašanje, nisu imale krila. Kako su njegovi anđeli
to mogli provariti?

»Gdje su naši muževi?« upitala je jedna od žena. Govorila je nekim guturalnim jezikom koji ne
bih mogla razumjeti da ne sanjam.

»Osuđeni su na Jamu zbog braka s Kćerima ljudskim.« Glas mu je bio smiren, no u njemu se
mogao čuti bijes. To su bili njegovi najbolji ratnici i dobri prijatelji.

Žene su počele plakati. »Na koliko dugo?«

»Do Sudnjeg dana, kad će napokon stati pred sud. Više ih nećete vidjeti.«

Žene su plakale jedne drugima u naručju.

»A što je s našom djecom?«

Raffe je šutio. Kako reći majci da on mora uloviti i pobiti njezinu djecu? Došao je na zemlju
poštedjeti svoje Promatrače od boli da moraju sami loviti vlastitu djecu. Iako su bili nefili -
čudovišta koja su jela ljudsko meso - za očeve bi to bila previše okrutna kazna. Nije to mogao
dopustiti, ne za svoje ratnike. »Jesi li ovdje da bi nas kaznio?«

»Ovdje sam da bih vas zaštitio.« Nije planirao štititi žene, ali Promatrači su ga preklinjali.
Preklinjali su. Nije mogao zamisliti da će ga njegovi najžešći ratnici preklinjati za bilo što, a
kamoli za Kćeri ljudske.

»Od čega?«

»Žene Promatrača dane su vražićcima. Večeras dolaze po vas. Moram vas odvesti na sigurno.
Idemo.«

Pogledala sam kostime i krijes i shvatila da je ovo neka drevna verzija Noći vještica, kad su
čudovišta i demoni navodno lutali ulicama. Večeras će se pojaviti u punoj snazi.

Žene su se prestrašeno držale jedna uz drugu.

»Rekla sam ti da se držiš podalje od poslova bogova i anđela«, rekla je sjedokosa žena koja je
zaštitnički grlila djevojku. Bila je odjevena u kožu janjeta, zajedno s glavom koja joj je
prekrivala čelo. Na nju je pričvrstila očnjake, nalikujući na neku sabljozubu zvijer.

Raffe se počeo udaljavati od sela. »Dođite ili ostanite. Mogu pomoći samo onima koje to žele.«

Starija je žena gurnula svoju kćer prema Raffeu. Druge su krenule za njom, držeći se zajedno i
žureći, poput neke čudne menažerije.

Pored krijesa, glazba se pojačala dok smo se udaljavali. Ritam se ubrzao, a bubnjevi su udarali,
dok se disanje žena nije uskladilo s njima.

U trenutku kad sam pomislila da će stići krešendo, glazba je stala.

Dijete je vrisnulo u noć.

Odjednom je ušutjelo usred plača. Prestalo je previše naglo da bi bilo prirodno, a od čudne tišine
naježile su mi se dlake na rukama.

Žena je slomljeno zaplakala. Nije bilo iznenađenja u tom plaču, samo boli i tuge.
Poželjela sam istovremeno odjuriti do vatre i vidjeti je li dijete živo te pobjeći od tih barbara.
Djelovali su nedirnuto onime što se događalo pored vatre, kao da je to dio njihovog normalnog
rituala.

Željela sam reći Raffeu da mi nismo kao ti ljudi. Da ja nisam kao oni. No, bila sam samo duh u
vlastitom snu.

Raffe je tiho izvukao mač, potpuno usredotočen.

Dolaze.

U trenutku kad je glazba ponovo počela, praćena ritualnim pjevanjem, Raffe se okrenuo na peti i
pogledao iza sebe.

Obronkom su klizile sjene.

13
Pognuti u trku. Zakržljala crna krila. Obličja izgladnjelih stvorenja.

Nisam znala što su, no moj ih je iskonski mozak prepoznao jer mi je čak i u snu srce ubrzalo, a
instinkti vrisnuli da bježim.

Sjene su skočile prema nama.

Dvojica su sletjela na ženu, srušivši je i zagrebavši pandžama. Preklinjala je Raffea

prestravljenim očima.

Jedan od njegovih ratnika volio je ovu Kćer ljudsku. Odrekao se života zbog nje. Brinuo je o njoj
čak i kad su ga bacali u Jamu. Zašto je tome tako, Raffe nije mogao shvatiti, no to nije ubilo
njegovo suosjećanje.

Raffe je šutnuo vražićka koji je sletio na njega i zamahnuo mačem na demone koji su napadali
ženu.

Tad se dogodilo nešto čudno.

Čudno čak i za san.

Raffe je usporio.

I sve ostalo je usporilo - osini mene.

Nikad prije nisam doživjela san u slow-motionu. Mogla sam vidjeti gotovo svaki mišić kad je
Raffe podigao mač i zarezao vražićka koji je derao palu ženu.

Kad je vrisnuo svoj umirući krik, dobro sam ga vidjela. Imao je lice šišmiša, stisnuto i naborano,
s oštrim očnjacima. Prilično ružan, ako se mene pita.

Upravo sam se spremala instinktivno podići ruku da blokiram krv koja je usporeno letjela prema
meni, kad sam shvatila da je Raffeov mač u mojoj ruci, iako ga je on istovremeno koristio.

Svaki detalj Raffeovog napada potpuno je jasan. U usporenom kretanju mogla sam upiti njegov
stav, premještanje težine, način na koji je držao mač.

Kad se probio kroz navalu čudovišta, taj dio sna je stao, pa se sekvenca ponovila.

Ovo je bilo kao video za trening.

Očito me ozbiljno frustrirao manjak mačevalačkih vještina kad sam ovo izmislila. Glava me
zaboljela u snu kad sam pomislila na to.
Podigla sam mač, oponašajući Raffeov položaj tijela. Zašto ne bih? On je majstor, i moguće je da
je moj nesvjesni um primijetio detalje dok sam ga gledala kako se bori, detalje koje moj svjesni
um nije vidio. Pokušala sam zamahnuti, oponašajući Raffea. No, izgleda da sam pogriješila, jer
se njegov zamah ponovio.

Pokušala sam opet. Raffe je dovršio zamah, okrenuo mač i zamahnuo unatrag, kako bi opisao
osmicu. Ponovila sam isto.

Zareži lijevo, zamahni gore pa okolo, zareži desno, opet gore i okolo. Napravio je to nekoliko
puta, a onda je promijenio taktiku i počeo ubadati. To je bila vjerojatno dobra ideja, jer moraš
paziti da ti pokreti ne budu predvidljivi.

Mač se povremeno pomicao u mojim rukama da bi mi popravio tehniku. Maltene se sam kretao,
dopuštajući mi da se usredotočim na Raffeova stopala. Tijekom godina treninga raznih
borilačkih vještina, naučila sam da su stopala i njihovo kretanje jednako važni kao i ono što čine
ruke.

Kliznuo je naprijed, pa natrag, poput plesača, ne križajući stopala. Oponašala sam njegov ples.

Žilave su se ruke probile kroz tlo, rasipajući zemlju u usporenom filmu, da bi dohvatile žene.
Izvukli su se iz zemlje, razdirući je i pljujući iz usta.

Nekoliko se žena uspaničilo i pobjeglo u noć.

»Ostanite sa mnom«, povikao je Raffe.

No, prekasno. Vražićci su skočili na njih i prolomilo se vrištanje.

Raffe je dohvatio najbližu ženu koju su demonske ruke povlačile pod zemlju. Oštre pandže
zabile su joj se u meso dok se usporeno koprcala preplavljena panikom.

Raffe ju je izvukao iz zemlje, istovremeno zamahujući mačem, režući i šutajući čudovišta. Tako
se bore heroji.

Kopirala sam ga, kretnju po kretnju, želeći da mogu pomoći. Borili smo se tako, Raffe i ja, cijelu
noć.
14
Nije jela već tri dana.

Moja je sestra popila samo malo vode, i to je bilo jedino što je uspjela zadržati u sebi. Mama i ja
smo je nagovorile da proguta nekoliko zalogaja gulaša, no istog ga je trena povratila. Probale
smo i s ostalim, od kaše do povrća. Ništa nije uspjela progutati.

Majka je zabrinuta. Toliko zabrinuta da se gotovo ne odmiče od Paige otkako smo je pronašle u
podrumu legla. Paigeina koža blijeda je kao u leša. Kao da joj je sva krv iscurila pod crvene
rupice neravnih šavova.

»Pogledaj je u oči«, rekla je majka, kao da razumije da je više ne mogu doživjeti kao moju Paige
kad je pogledam.

No, nisam mogla. Uporno sam zurila u njezine šavove dok sam joj nudila komad kruha.
Porezotina na njezinu obrazu bila je neravna, kao da se kirurg nije ni potrudio obratiti pozornost
na svoj posao.

»Pogledaj je u oči«, ponovila je majka.

Natjerala sam se podići pogled. Sestra mi se smilovala i skrenula svoj.

To nije bio životinjski pokret. Bilo bi previše lako. Bile su to spuštene oči djevojčice iz drugog
razreda, koja je previše navikla na odbacivanje. Takav je izraz imala na licu kad bi joj se druga
djeca rugala, dok bi prolazila u svojim invalidskim kolicima.

Mogla bih samu sebe tresnuti. Natjerala sam se da je pogledam, no ona nije željela susresti moj
pogled. »Hoćeš malo kukuruznog kruha? Svjež je, upravo iz pećnice.«

Gotovo neprimjetno odmahnula je glavom. Nije djelovala nadureno, već samo tužno, kao da se
pita ljutim li se na nju ili mislim loše o njoj. Negdje iza šavova i ožiljaka naslutila sam
izgubljenu, usamljenu dušu moje sestre.

»Umire od gladi«, rekla je majka. Sjedila je pogrbljenih ramena, izgubljena. Moja majka ni inače
nije naročiti optimist. No, ovako beznadnu nisam je vidjela još od Paigeine nesreće, kad je
završila u kolicima.

»Misliš li da bi mogla pojesti malo sirovog mesa?« Mrzila sam samu sebe što to moram pitati.
Toliko sam navikla da je vegetarijanka, da mi se čini kao da odustajem od ideje da je Paige
naprosto Paige.

Dobacila mi je pogled, u kojem sam vidjela krivnju i stidljivost. No, bilo je i želje. Ponovo je
spustila glavu kao da se stidi, no glasno je gurnula. Procurile su joj sline kad je pomislila na
sirovo meso.
»Idem pokušati pronaći nešto mesa.« Zabacila sam mač preko leđa.

»Idi«, rekla je majka mrtvim, ravnim glasom.

Izašla sam, odlučna u namjeri da pronađem hranu za Paige.

U kantini je bio red kao i obično. Moram smisliti neku priču kojom ću uvjeriti osoblje u kuhinji
da mi daju komad sirovog mesa. No, nisam se mogla ničeg sjetiti. Čak će i pas radije pojesti
kuhano meso.

Zato sam se nevoljko okrenula od reda u kantini i krenula u šumarak s druge strane ceste El
Camino. Pripremila sam se da se moram pretvoriti u pećinsku ženu i pokušati uloviti vjevericu ili
zeca. Naravno, nemam pojma što bih trebala napraviti s njima ako ih ulovim.

U mojem još uvijek civiliziranom umu, meso se nalazi u pakiranjima iz hladnjaka. No, ako
budem imala sreće, iskusit ću na vlastitoj koži zašto se Paige odlučila za vegetarijanstvo kad je
imala samo tri godine.

Putem prema šumarku, odlučila sam prvo navratiti u šoping centar. Ono zezanje s Dee-Dumom
od neki dan natjeralo me da se zamislim. Muškarci žele oružje. Opaki stroj za ubijanje čiji je
najvažniji posao da zastrašuje protivnike. No, ako se taj isti oštri mač zakamuflira u slatku
igračku, onda će veliki zločesti dečki potražiti neku drugu žrtvu od koje mogu ukrasti konkretno
oružje.

Imala sam sreće. U šoping centru je postojala trgovina igračkama. Čim sam ušla u šareni dućan
pun golemih kocaka i zmajeva u svim duginim bojama, preplavila me nostalgija. Samo sam se
željela sakriti u kut za igranje, okružiti se, mekanim plišanim igračkama i čitati slikovnice.

Moja majka nikad nije bila normalna, no bilo joj je bolje dok sam bila mala. Sjećam se kako sam
trčkarala po ovakvim kutcima za igranje, pjevala s njom ili joj sjedila u krilu dok bi mi ona
čitala. Prošla sam dlanom preko mekog krzna plišane pande i glatke plastike vlakića, sjećajući se
kako je bilo kad su medvjedi, vlakovi i majke pružali osjećaj sigurnosti.

Trebalo mi je vremena da prokljuvim što bih mogla napraviti. Na kraju sam se odlučila da
razrežem medvjedića i nataknem ga na držak mača. Ako ga budem koristila, samo ću skinuti
medu.

»Priznaj, Beba medo«, rekla sam maču. »Sviđa ti se tvoj novi izgled. Svi će drugi mačevi biti
ljubomorni.«

Kad sam prešla cestu prema šumarku, moj je medo nosio haljinicu od slojeva šifona, koju sam
napravila od vjenčanog vela, pronađenog u jednom butiku. Namočila sam veo u prljavu vodu,
tako da ne bude blistavo bijel. Haljinica se spuštala do kraja korica, potpuno ih skrivajući.
Razrezala sam je po dužini, tako da mogu brzo maknuti i medvjedića i haljinicu, a da se ne
moram petljati s njima.

Djelovalo je smiješno i djetinjasto, no više nije izgledalo kao da na leđima nosim ubojiti
anđeoski mač. A to mi je i bio cilj.
Pažljivo sam prešla cestu i prebacila se preko ograde koja je okruživala šumarak. Ovo je
područje djelovalo otvoreno, no bilo je dovoljno stabala koja su pružala prošaranu sjenu pod
zrakama kasnopopodnevnog sunca. Savršeno mjesto za zečeve.

Skinula sam medvjedića s mača, zadovoljno primijetivši da nigdje nije zapinjalo. Stala sam na
nepokošenu travu, držeći anđeoski mač kao rašlje za traženje vode. Određeni anđeo, kojeg neću
imenovati jer pokušavam prestati razmišljati o njemu, rekao mi je da ovaj mali mač nije običan.
U mom životu bilo je već i previše čudnog, no ponekad se jednostavno treba prepustiti.

»Nađi zeca.«

Vjeverica, koja se držala za deblo, nasmijala se zvukom poput niza cvrkuta.

»Nije smiješno.« Zapravo, nije moglo biti ozbiljnije. Sirovo životinjsko meso najbolje je čemu se
mogu nadati za Paige. Nisam željela ni pomisliti što će se dogoditi ako ne bude mogla ni to jesti.

Zaletjela sam se na vjevericu, ruku opuštenih i spremnih da ih mač pomakne. Vjeverica počne
bježati.

»Oprosti, vjeverice. I za ovo možemo okriviti anđele.« U glavi mi se pojavila slika Raffeova lica
- plamena aureola oko njegove kose isticala je bore tuge na njegovu zasjenjenom licu. Pitala sam
se gdje je. Pitala sam se pati li. Prilagođavanje na nova krila vjerojatno je kao prilagođavanje na
nove noge - bolno, usamljeno i, tijekom rata, opasno.

Podigla sam mač iznad glave. Nisam mogla ni gledati, niti ne gledati, pa sam nekako okrenula
glavu i zaškiljila, tako da vidim dovoljno da mogu naciljati.

Zamahnula sam mačem prema dolje.

Svijet se odjednom nagnuo, a meni se zavrtjelo u glavi.

Želudac mi se okrenuo.

Pred očima mi je zasvijetlilo.

U jednom trenu, mač se spuštao na vjevericu.

A već u drugom, mač je bio uperen prema azurnome nebu.

Šaka koja ga je držala pripadala je Raffeu. A nebo nije bilo moje nebo.

Lebdio je na čelu vojske anđela koji su u formaciji stajali ispod njega. Njegova veličanstvena
krila, bijela i čitava, okruživala su mu tijelo, pa je izgledao kao kip nekog grčkog ratničkog boga.
15
Raffe je podigao mač u zrak. Legija anđela odgovorila je dižući svoje mačeve. Razlegnuo se
ratnički poklič dok su redovi krilatih muškaraca uzlijetali put neba.

Prizor je bio veličanstven - toliko anđela koji su uzlijetali u formaciji. Legija je kretala u bitku,
vođena Raffeom.

U mojoj se glavi pojavila ideja.

Slava.

A tada, hitro kao otkucaj srca, nestalo je plavog neba i krilatih muškaraca.

Našli smo se na polju i bila je noć.

Horda jezivih demona šišmišjih lica jurila je na mene poput lavine, vrišteći đavolskim pokličima.
Raffe je zakoračio prema naprijed i počeo zamahivati mačem sa savršenom preciznošću, baš kao
u mojim snovima.

Pored njega su se borili i štitili mu leđa anđeli-ratnici. Neki su mi bili poznati iz starog legla.
Zezali su se i dobacivali uvrede jedan drugome, dok su se borili i branili od noćnih čudovišta.

U glavi mi je odjeknula druga ideja.

Pobjeda.

Prizor se ponovo promijenio i našli smo se na nebu, no ovaj put bili smo usred grmljavinske
oluje. Gromovi su odjekivali kroz tamne oblake, a munje su obasjavale scenu oštrim kontrastima.
Raffe i mala grupa ratnika lebdjeli su na kiši, promatrajući drugu grupu anđela koju su odvlačili
u lancima.

Zarobljenici su letjeli s nazubljenim okovima oko zglobova na rukama, gležnjevima, vratu i

glavi. Šiljci su bili s unutarnje strane, pa su im se zabijali u meso. Krv se zajedno s kišom
slijevala u iskrzanim potočićima niz njihova lica, ruke i noge.

Na ramenima svakog zarobljenika jahati su zdepasti demoni šišmišjih lica. Demoni su držali
lance pričvršćene za okove oko vrata, koristeći ih kao ormu. Povukli bi lance u jednom, pa onda
u drugom smjeru, okrutno zabijajući šiljke i tjerajući ih da lete kao pijanci. Još je vražićaka
visjelo na okovima oko ručnih zglobova i gležnjeva, kojim su zarobljenici bili privezani jedni za
druge.

Neki od tih anđela borili su se pored Raffea na polju. Smijali su se s njim i štitili mu leđa. Sad su
ga promatrali s mučnom boli u očima dok su ih tjerali kao izmučenu stoku.

Drugi su anđeli promatrali prizor s neizmjernom tugom, pognutih glava. No, Raffe je jedini
izletio iz grupe, dotičući ruke zarobljenika na njihovu putu prema zemlji.

Kako je scena blijedjela, u mojoj se glavi oblikovala još jedna riječ.

Čast.

A tad sam ponovo stajala pod stablima u Standfordovu šumarku.

Želudac mi se okrenuo kad sam dovršila zamah i zabila oštricu u tlo, gdje je sekundu prije stajala
vjeverica. Šake sam tako čvrsto stisnula oko drška da sam imala osjećaj kako će mi se koža
raspuknuti na zglavcima.

Vjeverica je šmugnula na drvo i promatrala me odozgo. Djelovala je nevažno i sitno nakon svega
što sam upravo vidjela.

Ispustila sam mač i tresnula na stražnjicu.

Ne znam koliko sam dugo tako sjedila, teško dišući, no činilo mi se kao da je prošlo dosta
vremena. Nije bilo ničega do plavog listopadskog neba, mirisa trave i neuobičajene tišine koja se
razlijegala posvuda, otkako su ljudi napustili svoje automobile.

Je li moguće da mač komunicira sa mnom? Da mi šalje poruku kako je stvoren za epske bitke i
slavu, a ne za ganjanje vjeverica i odjeću sastavljenu od plišanog medvjedića i šifonske
haljinice?

Naravno, to je ludost.

No, ništa lude od onoga što sam upravo vidjela.

Željela sam zaustaviti te misli. Sve što miriše na ludost, miris je koji ne želim slijediti. No, samo
ovaj put, dopustila sam si da to učinim.

Raffe je rekao da mač posjeduje neku vrstu svijesti. Ako je to, nekim bizarnim slučajem, istina,
možda ima i osjećaje. Možda ima sjećanja koja može podijeliti sa mnom.

One večeri, kad su me napali oni tipovi, je li postao frustriran činjenicom da ga nisam znala
koristiti? Srami li se mač kad ga nosi netko tko zamahuje njime kao palicom? Je li me kroz snove
pokušao naučiti kako da ga koristim?

Ta me stvarca počela užasavati. Trebala bih se prebaciti na pištolj ili na nešto drugo, nešto manje
napadno i s manje vlastitih mišljenja. Ustala sam, okrenula mu leđa i počela se udaljavati.

No, naravno, nisam ga mogla napustiti.

To je Raffeov mač. Jednog će ga dana poželjeti natrag.

Putem nazad, zastala sam pored reda za hranu. Ljudi su se izmijenili, no red je bio otprilike iste
dužine. Pokret otpora postavljao je sustav koji je uključivao ograničavanje hrane na dva obroka
dnevno. No, dok to ne krene, pridošlice su još uvijek gomilale zalihe i provodile veći dio
vremena stojeći u redu za hranu. Uzdahnula sam i stala na kraj reda.

Kad sam se vratila u našu sobu, bila je prazna. Nisam bila sigurna da je dobro za Paige da se
mota u javnosti, no pretpostavila sam da će se ubrzo vratiti. Spustila sam tri hamburgera na
učiteljski stol. Nisam pitala od kakvog su mesa, no nekako sam sumnjala da se radi o govedini.

Tražila sam da pljeskavice budu slabo pečene, naglašavajući riječ »krvave«, jer sam mislila da je
to najbliže što mogu doći sirovome mesu a da ne pobudim sumnju. No, razočarano sam shvatila
da je meso bilo jedva malo ružičasto u sredini.

Obrezala sam pečeni dio od ono malo ružičastog mesa u sredini koje sam ostavila za Paige.
Vidjet ćemo hoće li moći pojesti slabo pečeno meso, no nisam željela previše razmišljati o tome.

Mislim da nije bila izašla iz laboratorija u svom novom obličju prije nego smo je našle, jer bi
inače znala što može jesti. Da sam je pronašla dan ranije, bih li je spasila od ovoga?

Zatvorila sam te misli u moj stari sef u glavi i metodički pojela hamburger. Salata i rajčica nisu
baš bile onakve kakve znam, no podsjećale su na povrće pa je već to bilo dovoljno dobro. No,
kruh je bio svjež i izvrstan. Imali smo sreće što smo u logoru imali nekoga tko je znao pripremiti
i ispeći kruh.

Izvukla sam Raffeov mač i spustila golu oštricu u krilo, milujući metal. Svjetlost se odražavala o
tekuće nabore na čeliku, pokazujući plavkasto-srebrne valove kojima je bio ukrašen.

Ako se opustim, mogu osjetiti blagu tugu koja je dopirala od njega. Mač je žalovao. Nisam
morala biti genije da bih shvatila za kime.

»Pokaži mi još nešto«, rekla sam, iako nisam bila sigurna da se trenutačno mogu nositi s time.
Koljena su mi bila slaba i osjećala sam se iscijeđeno. Čak i u svijetu u kojem postoje anđeli, još
uvijek je bilo šokantno kad bi neka stvar podijelila s tobom svoja sjećanja.

»Pričaj mi o Raffeu.« Ništa.

»U redu. Idemo vježbati za borbu«, rekla sam entuzijastičnim glasom, kao da razgovaram s
djetetom. »Dobro bi mi došla još koja lekcija.«

Duboko sam udahnula i zatvorila oči. Ništa.

»Dobro. Onda pretpostavljam da nemam pametnijeg posla nego da ukrasim medvjedića

trakicama i masnicama. Kako ti se čini prljavo-ružičasta?«

Prostorija je zalelujala i preoblikovala se.

16
U snovima vrijeme se ponaša čudno, a pretpostavljam da je tako i sa sjećanjima. Činilo mi se da
već čitavo desetljeće vježbam s mačem, boreći se s valovima neprijatelja pored Raffea.

Vražićci su sigurno bili bijesni što je oteo nekoliko žena iz njihovih ralja i odnio ono što im je
pripadalo. Otad su ga pratili, loveći sve koji su mu mogli biti sudruzi. Izgleda da demoni nisu od
onih koji zaborave i oproste.

Vijek za vijekom, po cijelom svijetu, svuda je bilo isto. Srednjovjekovna sela, bojna polja 1.
svjetskog rata, budistički samostani na Tibetu, ilegalne točionice u Chicagu. Raffe bi slijedio
glasine o nefilima, ubijao vražićke i uništavao sve drugo što je teroriziralo lokalno stanovništvo,
pa bi nestajao u noći. Pobjegao bi od svake osobe s kojom se putem povezao, kako ne bi skrivio
njihovu smrt.

Sâm.

Samo Raffe i njegov mač. A sad više ni njega nije imao.

U trenutku kad sam pomislila da je lekcija gotova, mač je izvukao sjećanje koje me gotovo
slomilo.

Čim sam stigla, intenzitet me umalo pokosio. Raffe je urlao od bijesa i agonije.

Bio je u opakoj nevolji. Bol je bila nepodnošljiva, a šok još gori.

Moje se fantomsko tijelo zaljuljalo, gubeći svoje granice. Raffeovo iskustvo bilo je tako
intenzivno da su moje vlastite misli i osjećaji nestali pred njegovima.

Njegovo teško disanje bilo je sve što sam mogla čuti. Sve što je on mogao čuti.

Ruke i koljena držali su ga pribijenog, no krvavi dlanovi klizili su po njegovoj koži. Raffe je bio
natopljen vlastitom krvlju.

Bol se širio iz njegovih leđa po cijelome tijelu. Lomio mu kosti. Probijao oči. Pritiskao mu pluća.

Krv se širila po asfaltu.

Velike ruke pomaknule su nešto bijelo u rubu njegova vidokruga. Od očaja nije želio ni
pogledati, no morao je. Krila.

Snježnobijela krila.

Odrezana, ležala su na prljavoj cesti.

Disanje mu je postalo teže, a sve što je mogao vidjeti bila su ona bijela pera, opuštena na crnom
asfaltu.

Kap krvi s nečije ruke pala je na pero. Demon Belial stajao je nad Raffeovim krilima kao da su
njegova.

Jedva je zamijetio kad je netko povikao »Hej!«

Natjerao se da podigne pogled.

Vid mu je bio zamagljen bolom i znojem. Trepnuo je nekoliko puta, pokušavajući se usredotočiti
na bilo što, osim na vrišteći bol u svojim leđima.

Tu je bila mršava Kćer ljudska, djelujući sitno pored jednog od njegovih napadača. Bila je
napola skrivena iza narančastih krila anđela, no Raffe ju je vidio i znao da je ona povikala.

To sam ja. Zar zaista djelujem toliko beznačajno pored anđela?

Dobacila mu je nešto svom svojom sitnom snagom.

Njegov mač? Je li moguće?

Nije se stigao začuditi. Njegov bi mač napravio sve za njega, čak bi dopustio da se ljudsko biće
poveže s njom da mu pomogne.

Nalet bijesa dao mu je snage. Izvukao se iz šaka napadača i podigao ruku, drhteći od napora.

Svijet se sveo na mač, Beliala i anđele pred njim.

Uhvatio je mač i istim pokretom zamahnuo njime preko Belialova trbuha, gotovo izgubivši
ravnotežu.

Nekako je uspio iskoristiti zalet da udari anđela pored sebe.

Scena se nije usporila kao druge. Nije ni trebala, Osjećala sam svaki drhtavi mišić, svaki
nesigurni korak, svaki teški uzdah.

Vrtjelo mu se u glavi i jedva je stajao na nogama. Dok su napadači bježali, vidio je onoga
narančastih krila kako udara djevojku. Tresnula je o cestu i Raffe je pomislio da je mrtva.

Kroz izmaglicu agonije, pitao se tko je ona i zašto bi se Kćer ljudska žrtvovala da ga spasi.

Prisilio se da ostane na nogama. Jedva je nekako držao mač uzdignutim dok ga je Narančasti
odmjeravao. Noge su mu se tresle i gubio je svijest, no ostao je na njima uz pomoć čiste
tvrdoglavosti i bijesa.

Narančasti, očito previše kukavan da bi se sam suočio s njim, odustao je i pobjegao. Raffe se
srušio na asfalt čim je Narančasti poletio.

Dok je ležao na cesti, svijet je potamnio, tek povremeno bljesnuvši bojom. Dah mu je odjekivao
u ušima, no usredotočio se na zvukove u okolici.

Stopala su strugala iza zatvorenih vrata. U zgradama, ljudi su šaptali i svađali se oko toga je li
sigurno izaći. Pričali su o tome koliko bi Raffe vrijedio kad ga raskomadaju.

No, oni ga nisu brinuli. Čuli su se tiši zvukovi. Tiho šuškanje, poput žohara u zidovima.

Dolaze po njega. Vražićci su ga pronašli. Na kraju ga uvijek pronađu.

No, ovaj su put imali sreće. Ovaj je put potpuno bespomoćan. Moći će ga odvući u pakao i
polako mučiti tijekom vjekova, dok leži bespomoćan, bez krila.

Očajnički je pokušavao ostati budan, no svijet se rastopio u tamu.

Netko je vikao zazivajući majku. Glas je bio jak i odlučan.

Sigurno je u bunilu, jer nitko ne bi bio toliko glup na mjestu punom ljudskih bandi. No, koraci u
zgradama su utihnuli. Ljudski su štakori šaptali, sigurni da cura koja zove majku ima u blizini
vlastitu bandu. Kako bi inače bila tako hrabra?

I vražićci su prestali prilaziti. Nisu baš pametni, jer bi ga već odavno dohvatili koordinirajući
pravi napad, umjesto da ga povremeno pokušavaju nasumce dohvatiti. Zbunjeni su. Napasti ili
pobjeći?

Pokušao se odvući s izložene ceste, no pogled su mu zastrle crne mrlje i opet se onesvijestio.

Netko ga je prebacio na leđa. Bol je vrisnula i zabila mu se u leđa.

Maleni ga je dlan pljusnuo. Na tren je otvorio oči.

Nasuprot nebu, tamna je kosa lepršala na povjetarcu. Intenzivne oči obrubljene su dugim
trepavicama, a usne tako crvene da ih je sigurno grizla.

Trebao mu je tren da shvati kako je to Kćer ljudska koja je riskirala život da ga spasi. Nešto ga je
pitala. Glas joj je bio ustrajan, no melodičan. Lijep zvuk uz koji može umrijeti.

Dok ga je pomicala, na mahove je gubio svijest. Očekivao je da će ga svaki čas razrezati na

komade, ili da će je zaskočiti vražićci. Umjesto toga, omotala ga je zavojima i podigla u
premalena invalidska kolica.

Kad je zastenjala, praveći se da joj je težak - vjerojatno da pokaže koliko je snažna - nije si
mogao pomoći da se ne nasmiješi, čak i kroz maglicu bola. Bila je grozno loša glumica. Kćeri
ljudske bile su poznate po tome da su teške u usporedbi s anđelima, a njezina mu je gluma iz
nekog razloga bila strašno smiješna.

Možda su njegovi Promatrači oženili svoje žene jer su ih zabavljale. Nije neki razlog, ako je
posljedica boravak u Jami, no to je bio prvi koji mu je ikad pao na pamet.

Cipele su udarale o pločnik dok su ljudski štakori trčali prema Raffeu. Ohrabreni štakorima, i
vražićci su krenuli k njemu.

Pokušao ju je upozoriti.

No, nije bilo potrebe. Već je jurila u sjene, gurajući ga što je brže mogla. Ako može dovoljno
dugo ostati ispred njih, vražićke će omesti sočni ljudski štakori.

Njegova posljednja pomisao, prije nego se onesvijestio, bila je da bi se njegovim Promatračima

svidjela ova cura.
17
Sjene na prozorima produžile su se kad sam se napokon probudila. Još uvijek sam drhtala zbog
Raffeova doživljaja. Nisam samo znala što je mislio; osjetila sam i ono što je on osjećao, mislila
njegove misli.

Je li mu mač bio toliko blizak? Možda samo kad je bilo jako napeto. Cijeli je doživljaj bio
bizarno čudan, na svim razinama.

Drhtavim sam dlanom pomilovala toplu oštricu, govoreći svom tijelu da je sve u redu.

Počela sam sklapati dijelove slagalice. Neki od Raffeovih postupaka sad imaju više smisla.

Nije mi mogao priskočiti u pomoć tijekom moje javne tučnjave u logoru Pokreta otpora, jer bi o
nama počele kolati glasine. Vražićci bi ga uvijek nekako pronašli, a za to je vjerojatno bila
zaslužna kombinacija sreće, praćenja i slušanja ljudskih tračeva. Priča o takvoj tučnjavi sigurno
bi se proširila. Kladio se protiv mene kako bi svima objavio da nismo prijatelji, i da ga nije briga
što će mi se dogoditi.

One demone u šumi progonio je čak i nakon što su pobjegli, jer su djelovali kao da su došli iz
pakla, zar ne? Da je bilo koji od njih preživio kako bi pričao da je Raffe došao u pomoć Kćeri
ljudskoj, bilo bi samo pitanje vremena dok me ne bi počeli ganjati.

No, zar je stvarno morao ići tako daleko da mi kaže kako mu se uopće ne sviđam nakon našeg
poljupca? To je bilo potpuno nepotrebno, po mom mišljenju.

Poljubac.

Kao sjeme koje klija, impuls da pitam mač o tome, sve je više jačao.

Bilo je blesavo i sramotno, a možda čak i plitko nakon svega što sam upravo vidjela. No, baš
zbog onog što sam vidjela, željela sam ga doživjeti u drugačijem trenutku. U trenutku kad je pun
sebe i kontrolira situaciju. Kad osjeća nešto drugo osim prijetnje i bola, barem na dvije sekunde.

Osim toga, umirem od želje da saznam kako se osjećao tijekom poljupca.

Znala sam da to nije važno. Znala sam da to neće ništa promijeniti. Znala sam da je to djetinjasto.

Kako god.

Zar ne mogu biti samo cura na, ono, pet minuta?

»Pokaži mi svoje sjećanje na poljubac.« Zatvorila sam oči. Vrućina mi je pojurila u obraze, što je
bilo blesavo jer je mač bio ondje i sve je vidio. Pa što ako me zanima što je osjećao?

»Ma daj, molim te. Zar se opet moramo natezati?«

Ništa.

»Ono zadnje je bilo totalno grozno. Treba mi malo utjehe. To je samo sitna usluga. Molim te?«

Ništa.

»Nabavit ću još mašnica«, pokušala sam zvučati kao da to ozbiljno mislim. »Možda čak i
šljokice za medu.«

I dalje ništa.

»Izdajico.« Znala sam da moja izjava nema smisla jer je mač, zapravo, bio lojalan Raffeu, no nije
me bilo briga.

Zataknula sam ga natrag u korice koje su stajale oslonjene o stolac i nabila medvjeda preko
drške.

Prebacila sam remen korica preko ramena i izasla u potragu za majkom i Paige.

Hodnik je, kao i obično, bio krcat. Dva identična tipa plave kose probijala su se kroz gomilu,
usput pozdravljajući ljude. Činilo se kao da ih svi vole. Trebao mi je trenutak da shvatim kako su
to Dee i Dum. Kosa im je sada imala boju pijeska.

Dee je diskretno pokazao Dumu nešto na svom dlanu, a Dum je jedva suspregao smijeh.
Pretpostavljam da je Dee upravo ukrao nešto od nekoga tko im je već rekao da im to ne želi dati.

Mahnuli su mi, pa sam ih pričekala.

»Što vam se dogodilo s kosom?« upitala sam.

»Mi smo majstori-špijuni, sjećaš se?« reče Dee.

»Kao ono, majstori maskiranja«, doda Dum.

»Pa«, reče Dee, trljajući ostatke boje s ruba kose, »majstor je možda prejaka riječ.«

»A i maskiranje«, rekla sam, napola se nacerivši. »Buraz, izgledaš odlično«, rekao je Dum
Deeju, »Zgodan si kao i uvijek.«

»Što ste ukrali?« tiho sam upitala, za slučaj da vlasnik nema smisla za humor.

»Ooo, nisi baš dobar, buraz. Vidjela te.« Dum se osvrnuo oko sebe, provjeravajući da li tko
sluša.

»Nema šanse. Najbolji sam.« Dee rastvori svoj trenutačno prazan dlan i zamigolji prstima.
»Samo je pametna. Može skužiti.«

»Da, i zato se osjećamo tako loše kad razmišljamo o tebi kao o kandidatu za borbe, Penryn. Kad
sam već spomenuo, kako bi ti se svidjelo odjenuti halju časne sestre?«
»Ili još bolje, naočale seksi knjižničarke.« Dee mi je kimnuo kao da sam na instrukcijama.
»Ispada da ovdje imamo i knjižničarke i časne sestre.«

»Može li bolje od toga?« Dum je zadivljeno raširio oči.

Pogledali su se i istovremeno uzviknuli, »Borbe u blatu s knjižničarkama!« Zamahnuli su

rukama po zraku kao uzbuđeni dječaci.

Svi su nas pogledali.

»Vidiš? Ima interesa«, reče Dee.

No, u tom se trenu hodnik počeo prazniti, jer su ljudi nagrnuli kroz vrata. Nešto se događalo.

»Što se događa?« upitala sam prolaznika koji je virio van.

»Nemam pojma«, odvratio je. Djelovao je prestrašeno, no uzbuđeno. »Samo slijedim gomilu da
vidim. Kao i ti, ha?«

Žena se probila pored nas. »Nekoga su pronašli mrtvog ili raskomadanog, ili nešto takvo.«
Progurala se kroz vrata, puštajući hladan zrak unutra.

Mrtvog ili raskomadanog.

Krenula sam za njom.

Napeta gomila zadržavala se vani pod nadstrešnicama prolaza ispred glavne zgrade. Sunce je još
bilo nisko na horizontu, no oblačno je nebo upilo ostale boje, bojeći svijet nijansama sive.

Ljudi su gledali preko El Camina. S druge je strane bio ograđeni šumarak po kom sam naganjala
vjevericu. Tijekom dana je prekrasan i miran, a stabla su dovoljno razmaknuta da pružaju sjenu
bez tame. No, kako se svjetlost gasila, šumarak je počeo djelovati zlokobno.

Nekoliko ljudi otrčalo je ravno od zgrade prema šumarku, dok su drugi oklijevali prije no što su
se uputili onamo. Neki su se zadržali u blizini zgrade, nadajući se zaštiti, i škiljili pokušavajući
vidjeti što se događa u sjenama pod drvećem.

Zastala sam i promotrila situaciju, pa se pridružila onima koji su trčali prema šumarku. Morala
sam se pitati što ih je potaknulo da odu tamo u sve slabijoj svjetlosti dana. Saznala sam slušajući
odlomke razgovora putem prema šumarku.

Nisam jedina koja je zabrinuta za svoje voljene. Mnoge su se obitelji razdvojile tijekom kaosa
anđeoske invazije ili prilikom napada na leglo. Sad su bili u očajničkom strahu da će izgubiti i
ono malo što im je ostalo od obitelji. Drugi su samo znatiželjniji negoli pametniji, ohrabreni time
što su dio organizacije pune ljudi sa svrhom, za što su mislili da se više nikad neće dogoditi.

U svakom slučaju, bilo nas je dovoljno da zaglavimo na ogradi. To je bila ograda od čelične žice
koja mi je dosezala do prsa, i trebalo se popeti preko nje. Budući da se protezala nekoliko
blokova u oba smjera, nije bilo izbora osim da se uzveremo.
Ispod stabala okupila se omanja grupica. Osjećala sam njihov nemir i čula napetost u njihovim
glasovima. Prožeo me osjećaj hitnosti. Nešto se gadno dogodilo, a ja sam bila uvjerena da ima
veze s mojom obitelji.

Potrčala sam do njih, proguravši se kroz ljude.

I ugledala nešto što neću moći izbaciti iz glave dok god sam živa.
18
Moja se sestrica koprcala u sjenama.

Od nje se širila užad koju su vukli muškarci. Jedno joj je uže bilo privezano oko vrata, dva oko
zglobova, a još dva oko članaka.

Borili su se s užadi kao da drže divljeg konja.

Paigeina je kosa zapetljana i u njoj ima krvi. Krv joj je zamrljala i lice i pošpricala haljinicu.
Zbog kontrasta tamne krvi i šavova na blijedoj koži, izgledala je kao da je ustala od mrtvih.

Borila se protiv užadi kao opsjednuta. Zateturala je kad su je povukli, pokušavajući se

kontrolirati. Čak i pod ovim svjetlom, vidjela sam krvave tragove koje je užad ostavila na
njezinu vratu i udovima, dok su ju navlačili kao vudu lutkicu.

Prvi mi je poriv bio da vrisnem poput utvare i izvučem mač.

No, nešto je ležalo ispred Paige.

Zbog šoka kad sam je ugledala, tako okrutno vezanu kao životinju, nisam vidjela ostatak prizora.
No, sad sam uočila zasjenjenu hrpu, mirnu poput kamena, te oblikovanu kao nešto što nisam
željela razaznati.

To je bilo nečije tijelo.

To je tip koji je nosio palicu kad me napao sa svojim kompićima.

Odvratila sam pogled. Nisam željela shvatiti ono što su moje oči upravo vidjele. Nisam željela
primijetiti komade koji su mu nedostajali.

Nisam željela razmišljati o tome što je to značilo. Nisam mogla.

Paigein jezik zapaluca i obliže krv s njezinih usana. Zatvorila je oči i progutala, a lice joj se na
tren opustilo. Mir.

Otvorila je oči i pogledala tijelo pod svojim nogama, kao da si ne može pomoći.

Dio mene još uvijek je očekivao da će se zgađeno povući kad vidi tijelo. Bilo je gađenja, da. Ali
bilo je i čežnje. I gladi.

Dobacila mi je pogled. Vidjela sam sram.

Prestala se otimati i pogledala ravno u mene.

Vidjela je moje oklijevanje. Vidjela je da sam joj prestala trčati u pomoć. Vidjela je osudu u
mojim očima.

»Ryn-Ryn«, uzviknula je, glasom punim žaljenja. Suze su se slijevale niz krvlju prekrivene
obraze, ostavljajući za sobom pruge. Lice joj više nije bilo kao u divljeg čudovišta, i sad je
djelovala samo kao uplašena djevojčica.

Ponovo se počela otimati, a kad joj se užad zategnula preko krvave kože, od suosjećanja su me
zaboljeli udovi.

Muškarci su potezali užad, tako da nisam mogla razaznati drže li oni nju ili ona njih. Vidjela sam
koliko njezino novo tijelo može biti snažno. Dovoljno je jaka da ih ugrozi. Na ovom neravnom
terenu, mogla bi ih izbaciti iz ravnoteže i porazbacati po tlu.

Umjesto toga, bespomoćno se batrgala.

To je bilo dovoljno da joj se užad ureže u kožu. Samo toliko da kazni samu sebe. Samo toliko da
nitko drugi ne bude povrijeđen.

Moja je sestrica plakala, jecajući slomljena srca.

Ponovo sam potrčala. Što god se dogodilo, ona ovo nije zaslužila. Nijedno živo biće to ne
zaslužuje.

Vojnik meni zdesna podigao je pušku i uperio je u mene. Bio je tako blizu da sam mogla gledati
ravno u mračnu rupu prigušivača.

Stala sam, umalo se poskliznuvši.

Drugi je stao pored njega, uperivši pušku u Paige.

Podigla sam raširene ruke.

Uhvatili su me i znala sam, zbog njihove grubosti, da su očekivali otpor. Cure Young počele su
stjecati gadnu reputaciju.

Opustili su se kad su vidjeli da se ne namjeravam otimati. Mogla sam se boriti, no nisam mogla
ništa protiv pušaka. Trebala sam ostati živa dok ne dobijem priliku nešto poduzeti.

No, moja je majka postupala po vlastitoj logici.

Istrčala je iz sjena, tiha poput duha.

Skočila je na vojnika čija je puška bila uperena u Paige.

Drugi je vojnik podigao kundak i tresnuo majku u lice.

»Ne!« Nogom sam šutnula tipa koji me držao za ruku. No, prije nego je pao i prije nego sam
uspjela skinuti sa sebe drugog tipa, zaskočila su me još trojica. Bacili su me na pod kao iskusni
članovi band, prije nego sam se stigla stabilizirati.
Majka je podigla ruku, braneći se od ponovnog udarca kundakom.

Sestra se počela žešće otimati, panično i bijesno. Vrisnula je u zrak kao da zove nebo da joj dođe
u pomoć.

»Ušutkajte je! Ušutkajte je!« netko je tiho doviknuo.

»Ne pucajte!« šaptom je doviknuo Sanjay. »Treba nam živa, za proučavanje.« Imao je dovoljno
pristojnosti da mi dobaci pogled pun krivnje. Nisam znala da li da se ljutim ili da mu budem
zahvalna.

Moram pomoći svojoj obitelji. Mozak me vrišteći upozoravao na puške, no što da radim? Da
samo ležim tu, dok muče i ubijaju moju sestricu i majku?

Trojica su me držala. Jedan mi je povukao ruke iznad glave, drugi me držao za gležnjeve, a treći
mi je sjedio na trbuhu. Više me nisu podcjenjivali. No, dobro.

Uhvatila sam zglobove tipa koji me držao za ruke i iskoristila ga kao polugu, ne dajući mu da
pobjegne.

Izmaknula sam noge i napola otresla, a napola zderala s gležnjeva dlanove drugog tipa. Bio velik
ili ne, teško se oduprijeti snazi noge nasuprot dlanovima.

Povukla sam slobodnu nogu i tresnula ga svom snagom u lice.

Oslobodivši noge, stegnula sam ih oko vrata tipu koji mi je sjedio na trbuhu.

Naglo sam pomaknula noge prema dolje i povukla ga natraške, pa izvukla nogu ispod njega i
tresnula ga u međunožje.

Tako sam ga jako odvalila da se otklizao po travi, vrišteći bez glasa. Neko me vrijeme neće
uznemiravati.

Sad se počeo otimati i tip koji me držao za zglobove ruku, pokušavajući pobjeći. Bila bih ga
pustila da sam vjerovala da će samo bježati.

No, bila je prevelika šansa da će mu pasti na pamet da skoči na mene dok sam još na tlu. Tipovi
ponekad dobiju takve ideje, pogotovo kad počnu gubiti u borbi od žena. Pomisle da se radi samo
o sreći, ili tako nešto.

Čvrsto sam ga držala i, koristeći ga kao polugu, okrenula sam se na bok, pokretom koji je
djelovao kao da trčim po zidu, samo što sam ga napravila ležeći na tlu.

Zamahnula sam nogom, okrećući se na bok, i tresnula ga u glavu.

Kladim se da nije očekivao taj potez.

Skočila sam na noge i promotrila prizor oko sebe, spremna za sljedeći napad.
Majka je bila na tlu, vukući vojnika za pušku. Držala je cijev uperenu u samu sebe; ili nije
shvaćala da on samo treba povući okidač da je se riješi, ih je nije bilo briga.

Sestra je vrištala u nebo poput čudovišta, za kakvo su je i držali. Žile na čelu i vratu iskočile su
joj kao da će se rasprsnuti.

Dvojica muškaraca koji su držali njezinu užad bila su na podu, a treći im se pridružio dok sam ih
promatrala.

Skočila sam prema majci, nadajući se da vojnik neće pucati prije negoli uspijem nešto poduzeti.

Srećom, ovi su vojnici još jučer bili civili, neiskusni i neiskušani. Nadam se da ovaj još nikad
nije pucao u čovjeka, i da nije voljan da moja očajna majka bude njegova prva žrtva.
19
Ne razmišljajući, svi smo podigli pogled. U prvom trenu nisam bila sigurna zašto to činim.

A onda sam shvatila da se iz visine začulo zujanje, tako tiho da je bilo jedva čujno.

No, postajalo je sve glasnije.

Kroz stabla, vidjela sam tamnu mrlju na sumračnom nebu, koja je opasno brzo rasla.

Zujanje je ostalo tiho, ali dovoljno jako da ga osjetiš u kostima, umjesto u ušima. Zvuk je bio
zlokoban, kao nešto što možeš prepoznati na praiskonskom nivou - duboko zakopan, nesvjestan
strah, pretvoren u zvuk.

Prije nego sam ga stigla identificirati, ljudi su se okrenuli i počeli bježati.

Nitko nije vrištao ni vikao ni pozivao. Samo su tiho, očajnički bježali.

Panika je bila zarazna. Muškarci koji su držali majku, pustili su je i pridružili se stampedu.
Gotovo istog trena i tipovi koji su držali užad, bacili su ga iz ruku i pobjegli.

Paige je teško disala, zureći u nebo. Djelovala je hipnotizirano.

»Bježi!« povikala sam. To ju je prenulo.

Okrenula se i pobjegla u drugom smjeru, dalje od logora Pokreta otpora. Potrčala je dublje u
šumarak, dok se užad vukla za njom, vijugajući kao zmije u sjenama.

Majka me pogledala. Iz porezotine pored oka curila joj je krv. Čak i pod ovim svjetlom, vidjela
sam modricu.

Nakon kraćeg oklijevanja, majka je potrčala za sestrom među stabla.

Stajala sam zaleđena dok je zujanje jačalo. Da li da krenem za njima ili da pobjegnem na
sigurno?

Odluka se sama nametnula kad se tamni oblak dovoljno približio da razaznam o čemu se radi.

Muškarci s krilima i škorpionskim repovima.

Desetine njih zamračile su nebo. Letjeli su nisko i spuštali se sve niže.

Bilo je laboratorija i izvan legla.

Potrčala sam.

Odjurila sam što dalje od njih i krenula prema školi kao i svi drugi. Bila sam posljednja od
gomile, pa sam postala laka meta.

Škorpion se obrušio prema dolje i sletio preda me.

Za razliku od onih koje sam vidjela u leglu, ovaj je bio dokraja pečen, zajedno s čupavom kosom
i zubima koji su mu izrasli u lavlje očnjake. Ruke i noge djelovale su uznemirujući ljudski, osim
što su bile posebno mišićave. I tijelo mu je na prvi pogled djelovalo ljudski, no trbuh i prsa
izgledali su kao mješavina definiranih trbušnih mišića i segmentiranih trbuha skakavaca.

Zubi su bili tako veliki da zvijer nije mogla zatvoriti usta, pa mu se niz bradu slijevala slina.
Zarežao je na mene i podigao iznad glave debeli škorpionski rep.

Strah me obuzeo kao nikad prije.

Činilo mi se kao da ponovo proživljavam napad škorpiona u podrumu. Vrat mi je postao

preosjetljiv, trzajući se u očekivanju bodlje koja će se zabiti u njega.

I drugi je škorpion sletio blizu mene. Taj je imao zube nalik na igle koje je iskezio, psičući na
mene. Našla sam se u zamci.

Strgnula sam medvjedića i izvukla mač. Nisam se više onako nespretno osjećala, držeći ga kao
prije, no nisam imala ni previše samopouzdanja.

Začuli su se pucnjevi, a kroz noć je odjekivalo gromko udaranje krila i vrištanje ljudi.

Uspjela sam zauzeti obrambeni stav koji sam naučila u snu, prije no što je jedno od čudovišta
skočilo na mene.

Zamahnula sam oštricom pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva, namjeravajući zarezati spoj
između vrata i ramena. Umjesto toga prerezala sam mu rep kojim je šibnuo prema meni.

Čudovište je vrisnulo uznemirujuće ljudskim glasom koji je izlazio iz očnjacima ispunjenih usta.

Nisam ga stigla dokrajčiti jer je drugi već šibnuo repom prema meni.

Zatvorila sam oči i panično zamahnula. Jedva sam se oduprla sjećanju na ubod, koje je prijetilo
da će me onesposobiti.

Srećom, moj mač nije imao takvih problema. Iz njega je izbijala radost. Prilagodio se na desni
kut, lagan poput perca dok se dizao, i težak poput olova kad se spuštao.

Kad sam otvorila oči, drugi je škorpion krvario na tlu, a rep mu se trzao. Prvi je nestao,
vjerojatno odletjevši da se pobrine za svoju ranu ili da umre na miru.

Bila sam jedino živo biće u svom dijelu šumarka. Kliznula sam u sjenu najbližeg stabla,
pokušavajući smiriti disanje.

Škorpioni su još uvijek slijetali, no dalje od mene. Privlačila ih je gomila ljudi koji su zaglavili
kod ograde.
Grabili su ljude, neprestano ih ubadajući iz različitih smjerova, gotovo kao da vježbaju, ili su
možda samo uživali u tome. Čak i kad bi se ustima prikvačili za žrtve da ih posišu, prilazili bi
drugi škorpioni i boli iste žrtve.

Ljudi su vrištali i gurali se uz ogradu, u pokušaju da prijeđu preko nje. Raširili su se,
pokušavajući doći do mjesta gdje će moći skočiti preko ograde, no škorpioni su ih svejedno
dohvaćali.

Nekolicina onih koji su se uspjeli probiti na drugu stranu bila je, izgleda, na sigurnom. Škorpioni
su bili zaposleni, bodući one u šumarku, poput nekakvih lijenih predatora, i nisu obraćali
pozornost na one koji su pobjegli.

Kako su žrtve padale na tlo, tako su ih škorpioni počinjali sisati. Do trenutka kad su svi mlitavo
ležali na tlu, ili u blizini školske zgrade preko puta, škorpioni su izgubili interes. Poletjeli su,
zakovitlavši se poput oblaka insekata, i nestali u sve mračnijem nebu.

Nešto je šušnulo iza mene. Okrenula sam se na peti sa spremnim mačem.

Majka se vukla prema meni.

Bile smo jedina ljudska bića koja su se kretala s ove strane ograde. Svi su drugi izgledali mrtvo.
Nastavila sam se skrivati u sjenama, za slučaj da se škorpioni vrate, no sve je bilo mirno i tiho.

Majka je prošla pored mene, teturajući. »Otišla je. Izgubila sam je.« Suze su blistale na njezinu
krvavom licu. Spoticala se prema ogradi, zanemarujući žrtve,

»Dobro sam, mama. Hvala što pitaš.« Dohvatila sam medvjedića i obrisala krv s mača njegovom
šifonskom haljinicom. »Jesi li ti dobro? Kako si preživjela?«

»Naravno da si dobro.« Nastavila je hodati. »Ti si đavolja nevjesta, a ono su njegova stvorenja.«

Ugurala sam mač u korice i nataknula medvjedića na držak. »Nisam đavolja nevjesta.«

»Iznio te iz vatre i dopustio ti da se vratiš iz mrtvih. Tko bi drugi imao takve privilegije osim
njegove nevjeste?«

Jednom me vidjela u naručju nekog tipa i već nas je vjenčala. Baš se pitam kako bi Raffe
prihvatio moju majku kao punicu. »Jesi li vidjela kamo je otišla Paige?«

»Otišla je.« Glas joj je prepukao. »Izgubila sam je u šumi.« Prošlog tjedna, moja bi reakcija na te
riječi bila tako jednostavna. No, večeras ne znam jesam li u panici ili mi je laknulo. Možda
oboje.

»Jesi li se sakrila od škorpiona?« upitala sam. »Kako si preživjela?« Nije bilo odgovora.

Da mi je netko rekao da majke imaju čarobne moći, lako bih povjerovala u to. Nije me previše
iznenadila ni činjenica da je nekako preživjela.

Slijedila sam je do ograde. Usput sam prošla pored žrtava koje su ležale u neugodnim,
neprirodnim položajima. Iako ih više nisu sisali, i dalje su venuli i usukivali se kao sušeno meso.
Šumarak je izgledao poput bojnog polja.

Željela sam ih uvjeriti da će se osvijestiti, da će biti dobro. No, s obzirom na žestinu napada,
nisam bila sigurna hoće li biti tako.

Nekoliko škorpionskih tijela ležalo je među ljudskim žrtvama na polju. Jedan je bio pogođen u
trbuh, a jedan u glavu.

Majka je pregledavala žrtve kao da nekoga traži. Odabrala je onoga s najužasnutijim,

iskrivljenim izrazom lica i odvukla ga do pregaženog dijela ograde.

»Što radiš?« upitala sam.

»Ovo je žrtva«, rekla je, s naporom vukući jadnika. »Moramo pronaći Paige i moramo ponuditi
žrtvu.«

»Ježim se od tebe, mama.« Uzalud mi trud.

Kao da je znala da ne mora ni pokušati tražiti moju pomoć, odvukla je tipa i naslonila ga na stup
od ograde. Kliznuo je na do, sručivši se na hrpu.

Željela sam je zaustaviti, no kad ona krene u neki od svojih suludih pothvata, ništa na svijetu ne
može je spriječiti.

Noć se počela spuštati. Oblak škorpiona bio je sve udaljeniji, a na nebu nije bilo ni jednog
zaostalog.

Pomisao da bih trebala lutati šumarkom noću, u potrazi za svojom demonskom sestrom, nije mi
se naročito svidjela. No, nisam je mogla ostaviti da bude sama, iz više razloga. Osim toga,
mnogo je bolje da je pronađem ja, umjesto prestravljenih članova Pokreta otpora.

Pa sam ostavila majku njezinom poslu i vratila se u sjene šumarka.

20
Mrak se gotovo spustio kad sam se vratila do pokolja kod ograde. Oko žrtava omamljeno su se
motali ljudi. Neki su čučali pored svojih voljenih, a neki lutali uokolo plačući i djelujući
prestravljeno. Drugi su iskapali plitke grobove.

Majka je dovršila svoj projekt, no nije je bilo na vidiku. Čovjek kojeg je dovukla, sjedio je na
gomili tijela, ruku ispruženih preko ograde, izgledajući kao prestravljeno i grozno strašilo.
Privezala ga je komadima užeta koje je vjerojatno pronašla na jednom od tipova koji su zarobili
Paige.

Iskrivljene usne naglašene su crvenim ružem. Njegova je košulja razderana, otkrivajući gotovo
bezdlaka prsa. Na njima, poruka ispisana ružem govorila je:

Ako me dotakneš, naći ćeš se na mom mjestu.

Jeza koja se širila od majčine žrtve bila je prilično žestoka. Svi su ga naširoko zaobilazili.

Dok sam prolazila pored tijela, jedan se muškarac sagnuo da provjeri puls žene koja je ležala
pored njega.

»Slušaj«, rekla sam. »Ovi ljudi možda nisu mrtvi.«

»Ova jest.« Pomaknuo se do druge žrtve.

»Možda djeluju mrtvo, ali mogli bi biti samo paralizirani. Za to služe bodlje. Paraliziraju žrtvu,
tako da djeluje mrtvo.«

»Možda, ali kad nemaš otkucaje srca, ostavljaš isti dojam.« Odmahnuo je glavom, ispustio ruku
tipa kojeg je provjeravao i pošao do iduće žrtve.

Slijedila sam ga dok su vojnici upirali puške u nebo, pazeći da ih ne zatekne novi napad. »Možda
im nećeš moći osjetiti otkucaje srca. Mislim da otrov sve usporava. Mislim...«

»Jesi li ti liječnica?« upitao me, ne zastajući.

»Nisam, ali...«

»Pa, ja jesam i mogu ti reći, ako nema otkucaja srca, onda nema ni šanse da je osoba živa, osim
pod vrlo neuobičajenim okolnostima, kao na primjer kad dijete padne u zamrznuto jezero. Ovdje
ne vidim djecu koja su popadala u ledenu vodu. A ti?«
»Znam da zvuči suludo, ali...«

Dvojica su umorno podigla ženu i odvukla je do plitkog groba.

»Ne!« povikala sam. To sam mogla biti ja. Svi su mislili da sam mrtva i, da su okolnosti bile
drugačije, vjerojatno bi me bacili u rupu i živu zakopali, dok bih ja samo promatrala,
paralizirana, ali potpuno svjesna.

Potrčala sam i stala između muškaraca i rupe. »Nemojte to raditi.«

»Ostavi nas na miru.« Stariji me nije ni pogledao, natmureno noseći žrtvu.

»Možda je živa.«

»Moja žena je mrtva.« Glas mu je pukao.

»Slušajte me. Postoji šansa da je živa.«

»Zar nas ne možeš ostaviti na miru?« Bijesno me pogledao. »Moja je žena mrtva.« Suze su
kapale iz njegovih zakrvavljenih očiju. »I ostat će mrtva.«

»Vjerojatno te može čuti.«

Lice mu je pocrvenjelo i bilo ga je teško gledati. »Nikad se neće vratiti. A ako se i vrati, to više
neće biti naša Mary. Bit će neka grozota.« Pokazao je ženu koja je stajala sama pored stabla.
»Poput one.«

Žena je djelovala krhko, izgubljeno i usamljeno. Čak i uz smeđi šal kojim je omotala glavu i
rukavice na rukama, prepoznala sam ispijeno lice Clare, žene koja se izvukla iz ruševina legla.
Nosila je smeđi kaput koji je šaptao njezinu želju da prođe neprimijećeno. Izgleda da je drugi
nisu dočekali s dobrodošlicom.

Obgrlila se rukama, kao da se drži za muža i djecu za kojom je čeznula. Samo je željela pronaći
svoju obitelj.

Maryna je obitelj vukla njezino paralizirano tijelo u plitak grob.

»Ne možete to napraviti«, rekla sam. »Potpuno je svjesna. Zna da je živu zakapate.«

Mlađi je tip upitao, »Tata, zar ne misliš...«

»Tvoja je majka mrtva, sine. Bila je pristojno ljudsko biće i imat će pristojan pogreb.« Podigao je
lopatu. Zgrabila sam ga za ruku.

»Gubi se od mene!« Otresao me, drhteći od bijesa. »Samo zato što ti nemaš dovoljno pristojnosti
da napraviš ono što je ispravno za tvoju obitelj, ne znači da imaš pravo spriječiti druge da
naprave ono što je ispravno za njihove.«

»Što bi to trebalo značiti?«

»Trebala si ubiti svoju sestru, humano i s ljubavlju, prije nego su to morali pokušati stranci
umjesto tebe.«

Stariji je muškarac podigao lopatu punu zemlje i bacio je u rupu preko svoje žene.

Sletjela joj je na lice, prekrivajući ga.

21
U sve mračnijem šumarku. Obi je pozvao jednog od svojih ljudi. »Molim te, smjesti gospođicu
Young s njezinom majkom i pripazi da budu na sigurnom tijekom noći.«

»Hapsiš me?« upitala sam. »Zbog čega?«

»Zbog tvoje vlastite zaštite«, odvrati Obi.

»Zaštite od čega?« upitala sam. »Od Ustava SAD-a?«

Obi uzdahne. »Tvoja obitelj više ne smije hodati okolo i uzrokovati paniku. Moram održavati
kontrolu.«

Obijev je čovjek uperio pištolj s prigušivačem u moje grudi. »Hodaj prema cesti i nemoj raditi
probleme.«

»Ona pokušava spasiti ljudske živote«, rekao je drhtavi glas. To je bila Clara, omotana
prevelikim kaputom, kao da želi nestati.

Nitko nije obratio pozornost na nju.

Dobacila sam Obiju pogled koji je pitao, Jesi li ti normalan? No, on je bio zaposlen mašući
drugom vojniku.

Pokazao je majčin projekt. »Zašto je ta užasna hrpa tijela još uvijek ovdje? Rekao sam ti da ih
makneš.«

Obijev je čovjek naredio drugoj dvojici da raspetljaju tijela. Očito to nije želio sam napraviti.

Oni su odmahnuli glavom i ustuknuli. Jedan se prekrižio, a onda su se okrenuli i otrčali prema
školi, što dalje od tijela.

Dok me moj čuvar vodio kroz pokolj, čula sam kako Sanjay govori ljudima da smjeste
neidentificirana tijela u kombi, zbog autopsije.

Ostavila sam ih tamo. Nisam to mogla gledati. Možda su ti ljudi stvarno mrtvi. Barem sam se
nadala.

Ubacili su me na stražnje sjedalo policijskog automobila, parkiranog na cesti. Majka je već bila
unutra.

Policijsko je vozilo imalo metalnu pregradu između prednjih i stražnjih sjedala. Na stražnjim su
prozorima bile rešetke. Ispod njih su se nalazili pokrivači i nekoliko boca vode. Nogom sam
prevrnula kantu s poklopcem, pored koje je stajao paket vlažnih toaletnih maramica.
Trebao mi je trenutak da shvatim da nas nikamo ne vode. Ovo je bila naša ćelija. Baš krasno.

No, barem mi nije uzeo mač. Nije me čak ni pretražio, pa sam pretpostavila da nije bio policajac
u Svijetu prije. Ipak, vjerojatno bi mi oduzeo mač da nije izgledao kao postapokaliptični
medvjedić.

Otpila sam malo vode, dovoljno da utažim žeđ, no ne toliko da bih uskoro morala piškiti.

Ljudi su panično žurili, pokušavajući dovršiti posao prije mraka, bilo da su vukli tijela u kombi
za autopsije ili zakapali svoje voljene. Svaki su čas bacali pogled prema nebu, no kako je rama
klizila preko njih, počeli su se osvrtati iza sebe, kao da brinu da će im se nešto prišuljati.

Razumjela sam to. Nešto je užasavajuće u tome kad si sam u mraku, posebno kad si pored
nekoga za koga misliš da je mrtav.

Pokušavala sam ne razmišljati kako je žrtvama. Paralizirani su, no svjesni, i ostavljeni

bespomoćni u mraku s čudovištima i obiteljima.

Nakon što su posljednje neidentificirano tijelo ubacili u kombi, radnici su zalupili vratima i
odvezli se.

Oni koji nisu ušli u kombi, otrčali su preko ceste, u školu. Zatim su i članovi obitelji, bilo da su
dovršili zakapanje svojih voljenih ili ne, pobacali lopate i potrčali za radnicima, ne želeći ostati
sami u mraku.

Majka je počela ispuštati životinjske zvukove, dok je gledala kako svi odlaze. Kad si paranoičan,
nikako ne želiš ostati zarobljen u automobilu iz kojeg ne možeš pobjeći, i u kojem se ne možeš
sakriti.

»U redu je«, rekla sam. »Vratit će se i pustit će nas van kad se malo ohlade. A onda ćemo otići i
potražiti Paige.«

Ona je povukla ručku na vratima, pa preskočila na moju stranu i probala s drugom. Udarala je po
prozorima. Tresla je rešetku između prednjih i stražnjih sjedala. Počela je teško disati.

Spuštala se u totalno ludilo.

A posljednje što mi je trebalo bio je njezin histerični napad, u prostoru manjem od kauča.

Dok su zadnji radnici trčali pored mog prozora, povikala sam, »Stavite me u drugi auto!«

Nisu me ni pogledali, jureći preko ceste u mrak.

Ostala sam zaglavljena s majkom u vrlo malom prostoru.

22
Razne su mi se brige motale po glavi.

Duboko sam udahnula, pokušavajući zaboraviti na brige i usredotočiti se na to da ostanem mirna.

»Mama?« Pazila sam da mi glas bude miran i tih. Najviše od svega željela sam se zavući pod
sjedalo i maknuti joj se s puta kad eksplodira. No, to nije bila opcija.

Pružila sam joj bocu s vodom. »Hoćeš malo vode?«

Pogledala me kao da sam poludjela. »Prestani to piti!« Zgrabila je bocu iz moje ruke i spremila
je ispod prozora. »Moramo je čuvati.«

Pogled joj je letio na sve strane našeg zatvora. Očajnička briga ocrtava se u svakoj bori na
njezinu licu. Činilo mi se kao da se između njezinih obrva i oko usta svakog dana pojavljivalo
sve više bora. Stres ju je ubijao.

Kopala je po džepovima. Sa svakim zdrobljenim jajetom koje je pronašla u džepovima, postajala

je sve luđa. Srećom, netko joj je oduzeo štap za stoku. Nisam željela ni pomisliti koliku su snagu
morali upotrijebiti za to.

»Mama?«

»Šuti-šuti-šuti. Šuti! Dopustila si onim ljudima da je odvedu!« Jednom je rukom zgrabila

metalnu rešetku, a drugom naslon sjedala. Vukla je dok joj sva krv nije istekla iz ruku,
pretvorivši ih u blijede pandže.

»Dopustila si da joj ona čudovišta rade grozne stvari! Prodala si se onom đavlu, a nisi mogla ni
sestru spasiti!« Skupila je obrve, nabravši bore tako žestoko da je izgledala kao čudovište iz
noćne more. »Nisi je mogla ni pogledati u oči kad te najviše trebala. Otišla si je loviti, nisi li?
Tako da je ubiješ! Nisi li!?« Suze su se slijevale niz izmučenu masku njezina lica.

»Čemu tebe?« Vrištala mi je u lice takvim intenzitetom da su joj obrazi pocrvenjeli kao da će
eksplodirati. »Nemaš srca! Koliko sam ti puta rekla da paziš na Paige?! Beskorisna si!«

Rukom je neprestano udarala o rešetku, dok joj nije prokrvarila.

Pokušala sam ignorirati njezino ludovanje. No, koliko god puta čula kako divlja na mene, njezine
su se riječi ipak probijale.

Stisnula sam se u svoj kut, pokušavajući se što više odmaknuti od nje. Što god da kažem, ona će
to iskriviti svojom luđačkom logikom i napasti me time.

Pripremila sam se na jednu od njezinih oluja. To nije nešto što sam željela doživjeti u zatvoru,
tako tijesnom da se ne možemo ni ispružiti. To nije nešto što sam željela doživjeti bilo gdje i bilo
kada.

Ako dođe do toga, sad sam dovoljno odrasla da je potučem u borbi, no ona neće prestati dok je
ozbiljno ne povrijedim. Bilo bi najbolje kad bih je mogla smiriti.

No, nisam se mogla sjetiti riječi koje bi je smirile. To je znala samo Paige. Pa sam zato napravila
jedino što mi je palo na pamet.

Počela sam pjevušiti.

To je bila pjesmica koju bi nam majka pjevušila kad bi se vratila iz nekoga gadnog ludila. To je
ono što sam uvijek pamtila kao njezinu pjesmu isprike. Zalasci sunca, dvorci, plaže, modrice.

Možda će me ignorirati, a možda će podivljat! Moglo bi je smiriti, ili razbjesniti više no ikad,
kad me čuje kako pjevušim njezinu pjesmu. Ako se kod moje majke može na išta računati, to je
činjenica da je nepredvidljiva.

Zamahnula je rukom i pljusnula me.

Tako me snažno udarila da vjerujem da će mi na licu zauvijek ostati otisak njezina dlana. Ponovo
me pljusnula.

Kad je zamahnula i treći put, uhvatila sam je za ručni zglob prije no što me dotakla.

Tijekom mog treninga udarali su me, šutali, gurali, bacali i davili raznorazni protivnici. No ništa
me nije tako zaboljelo kao majčina pljuska.

Podsjetila sam se da već nekoliko tjedana ne uzima lijekove, no to mi nije umanjilo bol.

Pripremila sam se na to da ću je morati nekako savladati, a da je ne povrijedim, nadajući se da

situacija neće eskalirati. No, ispalo je da neću morati.

Izraz lica pretvorio joj se iz bijesnog u bijedni. Prsti su joj pustili metalnu rešetku. Ramena su joj
se opustila, a ona se stisnula u loptu pored vrata.

Drhtala je kad su je preplavile suze. Plakala je dječjim, glasnim jecajima.

Kao da ju je muž napustio i ostavio čudovištima. Kao da su joj demoni oteli djecu. Kao da je
svijet došao svome kraju. A nitko to ne razumije.

Da je Paige bila ovdje, zagrlila bi majku i milovala je po kosi. Paige bi je tješila dok ne bi
zaspala. Napravila je to bezbroj puta, čak i nakon što bi je majka povrijedila.

No, ja nisam Paige.

Stisnula sam se u svoj kut i zagrlila meko krzno mog medvjedića.

23
Opet sam sanjala da sam s Raffeom.

Okolina mi je djelovala poznato. Nalazili smo se u gostinskoj kućici, u kojoj smo spavali one
noći nakon što smo otišli iz ureda. Te sam mu noći saznala ime, te se noći iz zarobljenika
pretvorio u partnera, i te me noći držao u naručju dok sam drhtala u noćnoj mori.

Lupkanje kiše po prozorima ispunjavalo je kućicu.

Spustila sam pogled, prisjećajući se kako sam spavala na kauču pod tankim pokrivačem.

Raffe je ležao na drugom kauču, promatrajući me. Mišićavo mu se tijelo lijeno rastegnulo preko
kauča. Tamnoplave oči bile su pune misli koje nisam mogla čuti. Činilo se kao da je mač požalio
što mi je toliko otkrio o Raffeu, pa mu je sada sakrio misli. Možda sam bila previše znatiželjna
kad sam pitala za onaj poljubac.

Na Raffeovu licu bilo je nježnosti kakvu nikad nisam vidjela. Nisam vidjela golu žudnju ili
nježnu ljubav ili nešto takvo. I da jesam, to bi bila samo moja zeznuta mašta.

A nije da maštam o njemu.

Više je kao da neki opaki tip, koji ne voli mačke, ugleda malo mače i prvi put primijeti da je
zapravo slatko. Kao neko nevoljko, osobno priznanje da mačke možda i nisu toliko loše.

Trenutak ranjivosti nestao je brzinom munje. Raffeov je pogled skrenuo prema hodniku. Nešto je
čuo.

Napeo se.

Čekala sam, pokušavajući vidjeti.

Dva para crvenih očiju postajala su sve veća dok su se šuljali sve bliže, tihi kao smrt. Zavirili su
u dnevnu sobu iz tame hodnika, promatrajući me.

Ideš! Zašto ja nisam znala za ovo?

Raffe je skočio na noge i potrčao, zgrabivši mač putem prema hodniku.

Sjene vražićaka odskočile su i jurnule natrag prema spavaćoj sobi, crne nasuprot sivilu. Skočili
su kroz otvorena vrata koja su propuštala hladni zrak, kao rijeku.

Raffe i stvorenja počeli su se kretati kao u usporenom filmu, jureći prema razbijenom prozoru
pored kreveta. Kiša se slijevala kroz prozor, a zavjese su se lagano kovitlale.

Znala sam da bih trebala kopirati Raffeove pokrete dok napada, no imala sam previše posla
promatrajući što se događa. Stvorenja su bježala, ne napadajući.

Jesu li ga špijunirali? Idu li po pojačanje?

Vražićci bi bili pobjegli kroz prozor da prvi nije gurnuo drugoga s puta, ravno u zavjese, zbog
čega ga je drugi panično zgrabio.

Dok su se oni naguravali, Raffe je prerezao prvog gotovo popola, a drugom je razrezao vrat.

Pogledao je kroz prozor, provjeravajući da u okolici nema drugih vražićaka.

Onda je oteturao do kreveta i trgnuo se od bola, presavinuvši se u struku. Kroza zavoje na leđima
probila se tamna krv, na mjestima gdje su mu nekoć bila krik.

Prije svega nekoliko sati probudio se iz svog iscjeljujućeg sna i već se triput morao boriti.
Jednom sa mnom, jednom s uličnom bandom koja je provalila u uredsku zgradu, a sada i s ovim
jezivim stvorenjima. Nisam mogla ni zamisliti koliko mu je bilo teško. Jedno je kad ostaneš bez
svog jata, okružen neprijateljima, no ovako teško ozlijeđen... To je vjerojatno bio najgori osjećaj
na svijetu.

Obrisao je oštricu o posteljinu, s ljubavlju je polirajući. Stvorenja su se napokon prestala trzati i

krepala su kad je odlazio.

Nevjerojatno, no ja sam i dalje spavala u dnevnoj sobi. Naravno, danima prije toga nisam se
pošteno naspavala, i gotovo sam se onesvijestila od iscrpljenosti. Tijelo mi je drhtalo na kauču.
Hladnoća se probijala kroz otvorena vrata spavaće sobe.

Raffe je zastao i oslonio se na kauč, hvatajući zrak.

Zacviljela sam u snu, drhteći.

O čemu je razmišljao?

Ako nas vražićci i promatraju, kakve veze ima što smo na istom kauču? Ili je možda razmišljao o
tome da sam već osuđena jer smo proveli previše vremena zajedno?

Ponovo sam zacviljela i privila koljena uz prsa ispod tankog pokrivača.

Sagnuo se iznad mene i šapnuo, »Šššš.«

Možda je samo trebao osjetiti toplinu drugog živog bića pored sebe, nakon što je doživio tako
traumatičnu amputaciju. A možda je previše iscrpljen da bi ga bilo briga što sam Kćer ljudska,
čudna i barbarska kao i žene Promatrača.

Koji god razlog bio, nevoljko je sklonio jastuke s mojeg kauča. Zastao je, djelujući kao da će se
predomisliti.

A zatim se uvukao iza mene.

U početku, njegov je zagrljaj bio ukočen i neudoban. No, kad se počeo opuštati, s lica mu je
nestalo napetosti.

Pomilovao me po kosi i opet šapnuo, »Ššš.«

Koliko god me tješio, vjerujem da sam mu vratila barem time što sam bila toplo tijelo koje je
mogao zagrliti, u trenutku kad mu je najviše trebalo.

Priljubila sam se uz njega, a moje se cviljenje pretvorilo u zadovoljan uzdah. Gotovo me boljelo
gledati ga kako zatvara oči i drži me uza se, kao dijete koje grli plišanu igračku.

Ispružila sam svoju fantomsku ruku da ga pomilujem po licu. Naravno, nisam ga mogla osjetiti.
Mogla sam osjetiti samo ono čega se mač sjećao.

Unatoč tome, prešla sam rukom preko njegova vrata i ramena.

Zamišljajući njegovu glatku toplinu.

Sjećajući se njegova zagrljaja.

24
Kad sam se probudila, bila je noć. Polako sam se vraćala u stvarnost, još uvijek uronjena u san.

Pomilovala sam meko krzno medvjedića. U mom je snu bilo više utjehe nego što bi je trebalo biti
u lekciji o mačevanju. Činilo se kao da je mač namjerno odabrao utješno sjećanje, i bila sam mu
zahvalna.

Trebao mi je trenutak da se sjetim zašto spavam na stražnjem sjedalu automobila.

Tako je. Zarobljenice smo u policijskom autu.

A onda sam se sjetila i ostalog i poželjela da se mogu vratiti svome snu.

Vani, ljušture automobila istočkale su cestu, a sjene grana pod mjesečinom pomicale su se na
vjetru. Kao i obično, ulice su se noću pretvarale u nešto nadnaravno i jezivo.

Nešto se pomaknulo ispod prozora.

Prije nego sam uspjela identificirati sjenu, pokucala je na prozor. Vrisnula sam.

Majka me u tišini zgrabila za ruku i povukla na pod automobila.

»To sam ja, Clara«, šapnula je sjena.

Ključ se okrenuo i otvorila su se vozačka vrata. Srećom, netko je isključio unutarnje svjetlo, pa
se nismo pretvorile u svjetionik.

Njezina premršava pojava uvukla se na vozačko sjedalo.

»Ti si mrtva žena«, rekla je majka. »Sva si osušena, izgledaš kao da si ispuzala iz groba.«

»Nije mrtva, mama.« Digla sam se s poda i sjela natrag na sjedalo.

»Ponekad poželim da jesam«, rekla je Clara i upalila motor, koji je glasno zagrmio.

»Što radiš?« upitala sam.

»Mičem vas odavde, dalje od ovih groznih ljudi.« Skrenula je u širokom luku, da izbjegne druga
vozila.

»Ugasi prednja svjetla«, rekla sam. »Privlače previše pozornosti.«

»To su dnevna svjetla, ne mogu ih isključiti.«

Dok je vozila oko prepreka, naša su svjetla pogodila majčinu gomilu tijela. Izgleda da ih nitko
nije htio ni pipnuti, unatoč Obijevim zapovijedima.
Sablasno tijelo koje je sjedilo na vrhu gomile, mlitavo je pokušalo podići ruku da zaštiti oči od
svjetla.

»Mrtvi se vraćaju u život«, rekla je moja majka. Zvučala je uzbuđeno, kao da je znala da će se to
dogoditi.

»Nije bio mrtav, mama.«

»Ti si se prva vratila«, rekla je majka. »Prva od umrlih.«

»Ni ja nisam bila mrtva«, odvratila sam.

»Nadam se da će pronaći svoju obitelj i da će ga primiti natrag«, rekla je Clara, no u njezinom se

glasu čula sumnja.

Pokušala sam ne razmišljati o drugim žrtvama.

Ironična je činjenica da je moja majka vjerojatno spasila jedine žrtve škorpiona koje će preživjeti
ovu noć.

Kad smo se donekle udaljile od logora Pokreta otpora, Clara je zaustavila auto tako da mogu
prijeći na prednje sjedalo. Budući da ni moja majka više nije željela biti u zatvoru na stražnjem
sjedalu, sve tri smo se nagurale naprijed, sa mnom u sredini.

»Hvala ti, Clara«, rekla sam. »Kako si se dočepala ključa?«

»Glupom srećom«, odgovorila je. »Oni blizanci smiješnih imena ispustili su ga ravno preda me.«

»Ovaj... ispustili su ga?« Ti su dečki najspretniji šibicari koje sam ikad vidjela. Teško mi je
zamisliti da bi nešto slučajno ispustili.

»Da, žonglirali su gomilom sitnica dok su hodali. Ključ im je ispao, a oni to nisu primijetili.«

»Ali ti jesi.«

»Naravno.«

»Kako si znala da je to ključ od našeg auta?«

Podigla je privjesak za ključeve i pokazala mi ga. Bio je to prozirni, plastični omot, vjerojatno
namijenjen za fotografije. U njemu se nalazio komad papira na kojem je dječjim kockastim
slovima pisalo: »Penrynin policijski automobil - SUPER TAJNO.«

Ako ih ikad opet vidim, izgleda da ću im dugovati borbu u blatu.

»Nadam se da neće upasti u nevolje«, rekla je Clara. »Djelovali su kao dobri dečki.«
»Čudilo bi me da itko zna da je ključ kod njih. Ne brini, neće upasti u nevolje.« No, pretpostavila
sam da bi jedan od njihovih neprijatelja mogao nadrapati.

Majka je histerično šaptala u mobitel, razgovarajući s nekim koga nije bilo.

»Kamo ćemo?« upitala je Clara.

Raspoloženje mi se pokvarilo. Takvo jednostavno pitanje. Nisam znala otkud početi. I majka i
Clara su starije od mene, no nekako su očekivale da ću ja nešto smisliti.

Paige je nestala. A ono mrtvo tijelo iznad kojeg je stajala...

Zatvorila sam oči, pokušavajući otjerati prizor, ali je postalo još gore. Krv na njezinu licu nije
bila njezina, bila sam sigurna u to. Ili će ona loviti ljude, ili će ljudi loviti nju. Možda oboje.

Nisam mogla podnijeti ni jednu od tih pomisli. Ako je uhvate, tretirat će je kao i ostale članove
Pokreta otpora - zavezat će je kao životinju ili će je ubiti. A ako ona uhvati njih...

Nemoj ni razmišljati o tome.

No, morala sam razmišljati o tome, zar ne? Ne mogu je ostaviti samu, onako očajnu i preplašenu.

Pokret otpora vjerojatno će je ujutro početi tražiti. Ako je mi nađemo prve, možda uspijemo
smisliti neki način da riješimo njezin problem. No, kako ćemo je pronaći?

Duboko sam udahnula i polako izdahnula, »Idemo se odmaknuti nekoliko gradova dalje od
Pokreta, pa ćemo se sakriti i smisliti nešto.«

»Dobra ideja«, rekla je Clara, promatrajući čas nebo, čas cestu pred sobom.

»Ne«, rekla je majka, jednom rukom pokazujući ispred nas, a drugom držeći mobitel. »Idemo
dalje. Paige je otišla u ovom smjeru.« Zvučala je sigurna u sebe.

Njezin je mobitel izgledao nekako neobično. Veći je i glomazniji od normalnih i djelovao mi je

poznato.

»Je li to telefon?« Posegnula sam za njim.

»Ne!« Majka ga je naglo povukla s uha i zaštitnički stisnula uz tijelo. »Nije za tebe, Penryn. Ni
sada, ni ikada.«

Moja je majka imala drugačiji odnos prema neživim predmetima nego mi ostali. Ponekad bi
prekidač za svjetlo bio samo prekidač za svjetlo. Dok to ne bi prestao biti.

Iznebuha, nakon što je godinama koristila isti prekidač za paljenje svjetla, postala je uvjerena da
ga mora neprekidno paliti i gasiti, kako bi spasila Chicago. Nakon toga, opet se pretvorio u
običan prekidač. Do dana kad ga je morala opet neprestano paliti i gasiti, kako bi spasila New
York.
»Što je to?« upitala sam.

»To je vrag.«

»Vrag je mala crna kutija?« Naravno, nije bilo bitno. Nikad nije bilo bitno. No, iz nekog sam
razloga željela čuti njezino objašnjenje. Možda ću se tako sjetiti što je to i gdje sam to prije
vidjela.

»Vrag razgovara sa mnom kroz malu crnu kutiju.«

»Aha.« Kimnula sam, pokušavajući se sjetiti što da kažem. »A kako bi bilo da je bacimo?« Kad
bi samo moglo biti tako jednostavno.

»A kako ćemo onda pronaći tvoju sestru?«

Gubim vrijeme, razgovor će se ionako vrtjeti ukrug.

Majka se premjestila, a ja sam krajičkom oka ugledala ekran telefona. Na njemu se nalazila karta
Zaljeva sa žutim strelicama koje su pokazivale dvije točke.

Znala sam taj ekran. Otac ga je nekoć donio kući. »To je tatin prototip.«

Majka ga je gurnula iza leđa, kao da se boji da ću ga uzeti.

»Ne mogu vjerovati da si ga ukrala i dopustila da tata dobije otkaz zbog toga.« Nije ni čudo da
nas je ostavio. »Ionako nije volio taj posao.«

»Obožavao je taj posao. Bio je slomljen kad ga je izgubio. Zar se ne sjećaš da je posvuda tražio
taj prototip?«

»Njegova ga tvrtka nije trebala kao ja. Vrag je htio da ga uzmem. Nije bio namijenjen njima.«

»Mama...« Ah, čemu trud?

Da nije dobio otkaz zato što je izgubio prototip, dobio bi otkaz zbog nečega drugog što bi majka
napravila. Teško je biti inženjer kad te tvoja žena zove svake dvije minute. A ako se ne bi javio,
nazvala bi tajnicu ili njegovog šefa ili nekog suradnika, da sazna je li sve u redu. Ako se nitko ne
bi javio, tad bi ga posjetila policija, želeći razgovarati s njime o tome kako je njegova žena
poludjela u javnosti, vrišteći da su se oni dočepali njezina muža.

»Što je to?« upitala je Clara.

»Prototip naprave za praćenje ljubimaca«, odgovorila sam.

»Koristi mali čip, otporan je na vodu i udarce. Otac ga je jednom donio kući, da nam ga pokaže.
A majci se očito jako svidio.«

»Bio je inženjer?«
»Nekoć«, odgovorila sam. Nisam joj rekla da je radio noćne smjene u obližnjem dućanu, prije no
što nas je ostavio, da bi majka mogla sjediti u kutu dok je on radio na blagajni.

»Moj muž Brad također je bio inženjer«, čeznutljivo je rekla Clara, govoreći sebi u bradu.

Na majčinoj napravi trepnula je strelica i počela se micati. Meta je u pokretu.

»Što slijedimo?« upitala sam.

»Paige«, rekla je mama.

»Kako znaš da je to Paige?« upitala sam, prilično sigurna da se radi o još jednoj fantaziji. Jedno
je imati tatinu napravu za praćenje, a posve drugo stvarno pratiti Paige, s obzirom na to da bi
trebala kod sebe imati odašiljač.

»Vrag mi govori.« Spustila je glavu, djelujući uznemireno. »Ako mu obećam neke stvari«,
promrmljala je.

»U redu.« Protrljala sam čelo, pokušavajući biti strpljiva. Potrebno je određeno umijeće da bi se
od moje majke izvukle informacije. Moraš jednom nogom biti u stvarnosti, a drugom u njezinu
svijetu, da bi shvatio o čemu priča. »A kako vrag zna gdje je Paige?«

Pogledala me kao da sam postavila najgluplje pitanje na svijetu.

»Preko odašiljača, naravno.«

25
Ponekad čak i ja pogriješim i podcijenim majku. Lako je pretpostaviti da nije pametna i lukava
samo zato što vjeruje u nelogične stvari i donosi loše odluke. No, njezino stanje nema nikakve
veze s njezinom inteligencijom. To povremeno zaboravljam.

»Paige ima odašiljač?« Prestala sam disati.

»Da.«

»Gdje je? Kako...?« Da je mama stavila odašiljač u torbu ili u nešto drugo, misleći da će Paige to
nositi sa sobom, onda možda pratimo kamion pun smeća iz logora Pokreta otpora, a ne Paige.

»Tamo.« Mama je pokazala prema mojoj cipeli.

Spustila sam pogled i u prvom trenu nisam ništa vidjela. Onda sam shvatila da ne pokazuje moju
cipelu, već žutu zvjezdicu prišivenu na dnu nogavice mojih traperica. Bila sam tako navikla na te
zvjezdice da ih više nisam ni primjećivala.

Sagnula sam se i prvi put pažljivo pogledala zvjezdicu. U palac mi se zabio tvrdi kut ispod žute
tkanine. Malen je i teško ga je primijetiti, ili ga barem ja nikad nisam primijetila.

»Ovdje si ti«, rekla je, prstom pokazujući nižu strelicu u Redwoodu. »A ovdje Paige.« Pokazala
je gornju strelicu u San Franciscu.

Je li mogla stići tako daleko toliko brzo?

Duboko sam udahnula. Tko zna za što je sve sada sposobna?

Sjetila sam se kako nam je tata pokazao sićušni čip na vrhu prsta. Imao ih je gomile u kutiji s
napravom za praćenje. Čip je bio obložen plastikom, zbog čega je bio otporan na vodu i
prljavštinu, pa su se psi mogli valjati u blatu ili otići na kupanje a da ne unište odašiljač.

Tako se majka pojavljivala dok smo Raffe i ja bili na putu. Tako je završila u leglu.

»Mama, ti si genijalna.«

Majka je djelovala iznenađeno, a onda se oduševljeno nasmijala. Nisam je vidjela ovako sretnu
ne znam otkad. Lice joj je blistalo radošću kao u djevojčice koja je saznala da je prvi put u životu
napravila nešto kako valja.

Kimnula sam. »Bravo, mama.« Pomalo me uznemirila spoznaja da je mojoj majci trebalo moje
odobravanje.
Ostavile smo bučni policijski automobil i zamijenile ga za tiho električno vozilo s ključem u
bravi.

Prekopala sam policijski automobil u potrazi za nečim korisnim, što bismo mogle prenijeti u
novi auto. Našla sam dalekozor i vreću punu zaliha za hitne slučajeve. Ako su Obijevi ljudi u
nečemu dobri, to je svakako preživljavanje u pokretu. Pretpostavila sam da sva vozila Pokreta
imaju takve vreće.

Clara me povukla ustranu kad smo krenule prema novom automobilu. »Nemoj se previše
nadati«, šapnula je.

»Ne brini. Znam da su šanse da pronađem Paige prilično male.«

»Nisam mislila na to. Mislila sam na tvoju majku.«

»Vjeruj mi, kad je ona u pitanju, ničem se ne nadam.«

»To nije točno. Vidim to. Izreka kaže, ›To što si paranoičan ne znači da te ne progone‹. No, važi
i obrnuto. Samo zato što te netko progoni, ne znači da nisi paranoičan.«

»Ne razumijem.«

»To što je svijet poludio ne znači da je tvoja majka prestala biti luda.«

Odmaknula sam se od nje. Nisam razmišljala o tom. Ne zaozbiljno.

No, zar mi je morala ukrasti tu mogućnost?

»Nekoć sam bila medicinska sestra. Znam koliko ovakva stanja mogu biti teška za obitelj. Može
pomoći ako razgovaraš o tome. Samo ne želim da budeš povrijeđena misleći da bi tvoja majka
mogla...«

Razbila sam svjetla na novom automobilu da ne izgleda poput svjetionika. Tako sam ih tresnula
da su se lampe raspale.

Ne trebaju nam ta svjetla. Bilo je dovoljno mjesečine da vidimo ljušture automobila na cesti, čak
i ako ne budemo mogle vidjeti sve detalje.

Sjela sam na suvozačko mjesto.

»Oprosti«, rekla je Clara sjedajući na vozačko sjedalo. Kimnula sam.

I to je bio kraj te gadne teme.

Upalila je motor i polako smo krenule na sjever, prema San Franciscu.

»Zašto si ovdje, Clara? Mama i ja nismo baš najbolje suputnice.«

Neko je vrijeme vozila u tišini. »Možda sam izgubila vjeru u ljude. Možda nas i trebaju
istrijebiti.«

»Kakve to veze ima s putovanjem s nama?«

»Ti si heroina. Nadam se da ćeš mi vratiti vjeru i pokazati da smo vrijedni spasa.«

»Ja uopće nisam heroina. Ni slučajno.«

»Spasila si mi život u leglu. Po definiciji, ti si moja heroina.«

»Ostavila sam te u podrumu da umreš.«

»Oslobodila si me iz pandži živog užasa kad sam mislila da više nema nade. Dala si mi priliku da
otpužem natrag u život.«

Pogledala me, očiju blistavih u tami. »Ti si heroina, Penryn, sviđalo se to tebi ili ne.«
26
Majka je bez prestanka mrmljala u prijamnik. Glas joj se pretvorio u bajanje, i ježila sam se od
činjenice da je bajala istim ritmom kao kad se molila. Zato što je sada razgovarala s vragom.

Bilo je naporno probijati se između napuštenih automobila, no uspijevale smo. Slijedile smo put
kojim smo se kretali Raffe i ja, vozeći se u grad. Samo, ovaj put nikog nije bilo na cesti. Nije bilo
izbjeglica, nije bilo dvanaestogodišnjaka za volanom automobila, nije bilo gradova od šatora.
Samo kilometar za kilometrom praznih ulica, novine koje su lepršale po pločnicima i odbačeni
mobiteli koji su nam krčkali pod gumama.

Gdje su ljudi? Skrivaju li se iza mračnih prozora zgrada? Čak i nakon napada na leglo, nisam
mogla zamisliti da su baš svi otišli iz grada.

Zatekla sam se kako milujem meko krzno plišanog medvjedića. Bilo je nečega posve jezivog u
napuštenim ulicama, ali i nečeg posebno umirujućeg u tome što mi je preko ramena visio opaki
mač, iako je bio skriven u plišanoj igrački.

Za nekoliko sati našle smo se na putu prema dokovima.

Popele smo se na vrh brda usred noći. San Francisco bi trebao biti grad pun blistavih svjetala,
života i buke. Nekoć bih se istovremeno radovala i bojala dolaska ovamo, zbog gomile osjetilnih
podražaja. Gotovo bih se uvijek izgubila na njegovim vjetrovitim ulicama, kad bih dolazila
ovamo s prijateljima ili tatom.

Sad je u gradu bila pustoš.

Mjesec na zalasku bacao je slabo svjetlo po prevrnutim kantama za smeće i štakorima oko njih,
no grad je bio toliko čađav od divljih požara nakon Velikog napada, da je apsorbirao više
svjetlosti no što se činilo mogućim. Nekoć prekrasan grad postao je krajolik iz noćnih mora.

Majka je otupjelim pogledom promatrala okolicu. Kao da je oduvijek znala da će biti ovako. Kao
da je ovakve stvari gledala cijelog života.

No, zapanjeno je uzdahnula ugledavši otok Alcatraz.

Alcatraz je poznat i kao zatvor u kojem su bili smješteni najokorjeliji kriminalci. Nalazeći se
usred zaljeva, mutno je svijetlio pod mjesečinom koja se odražavala od vode.

Vjerojatno je imao vlastiti generator koji je netko uključio. Svjetla Alcatraza nisu blistave točke
pune dobrodošlice. Umjesto toga, bio je to mutan, težak sjaj, koji je prošarao otok, dovoljno da
ga se vidi usred mračnog zaljeva.

I dovoljno sjajan da smo mogle vidjeti roj neprirodno oblikovanih stvorenja koja su se kovitlala
u zraku iznad njega.
Majka je pogledala treptanje na prijamniku. Pokazala je prema Alcatrazu.

»Tamo«, rekla je. »Paige je tamo.«

Super. Kako je stigla dotamo u ovako kratkom vremenu? Može li stvarno tako brzo trčati, ili ju
je netko prevezao ili odnio na krilima?

Duboko sam udahnula.

Ako ništa drugo, anđeli nisu imali dovoljno smisla za humor da preuzmu susjedni, Anđeoski
otok. Raffe bi to vjerojatno napravio, da je bio na čelu.

Clara je zaustavila automobil pod nasumičnim kutom na cesti, pokušavajući se uklopiti. Izlazeći,
dohvatila sam dalekozor. Nalazile smo se na Doku 39, pored Ribarskog pristaništa. U Svijetu
prije, to je bila turistička atrakcija, puna dućana s majicama i slatkišima i tržnica s ribom.

»Moje cure su nekoć obožavale ovo mjesto«, rekla je Clara. »Svake nedjelje dolazili smo ovamo
na ručak. Cure su uživale u juhi od školjaka u posudi od kruha, i u promatranju morskih lavova.
Ovo je mjesto za njih bila sreća u boci.« Zurila je prema moru s gorko-slatkim pogledom u
očima.

Barem su morski lavovi još uvijek bili ovdje. Čula sam njihovo glasanje s obale. Međutim,
jedino su oni bili nešto prepoznatljivo.

Dokovi su bili iskrivljeni i slomljeni, kao strukture od čačkalica, a većina se zgrada urušila. Vatra
nije stigla do ovog područja, no bijesna voda sigurno jest.

Podivljali valovi tsunamija donekle su se ublažili dok su stigli do zaljeva, no to nije bilo
dovoljno. Ipak, zahvaljujući tome, ovaj dio grada nije bio poplavljen i uništen.

Na ulici se nalazio brod, izvrnut na bok. Još je jedan virio ispod krova srušene zgrade.

Komadi drva veličine stabala razbacani su posvuda. Šteta što se anđele ne može ubiti kao
vampire. Mogli bismo ih navući ovamo i dobro se zabaviti.

U vođi se nalazila krstarica u iznenađujuće dobrom stanju. Željela sam otrčati do nje, preploviti
do otoka i potražiti Paige. Umjesto toga, stisnula sam se iza gomile polomljenih kutija, odakle
sam mogla promatrati a da me nitko ne vidi.

Pogledala sam kroz dalekozor prema Alcatrazu.

Stvorenja koja su se kovitlala na noćnom nebu iznad otoka, bila su previše tamna da bih vidjela
detalje, no mogla sam razaznati siluete.

Ljudska obličja.

Krila.

Debeli škorpionski repovi.

27
Ono što je na prvi pogled djelovalo kao kaotično rojenje, ispalo je uredna formacija leta.

Otprilike.

Većina škorpiona slijedili su anđela koji se uzdizao, skretao i spuštao. Škorpioni su ga slijedili
kao ptičice. Barem većina njih.

Neki su toliko zaostajali da su se gotovo našli anđelu na putu dok je prolazio kroz njihovu
formaciju. A to je očito bio obrazac leta koji se ponavljao, pokazujući im kako ostati u blizini
otoka. Ponešto bi varirao, no bio je prilično predvidljiv.

Da nisam znala bolje, pretpostavila bih da ih uči kako letjeti.

Mlade ptice moraju naučiti kako letjeti, isto kao što mladi delfini moraju naučiti kako udisati
zrak. Možda je mladunčad čudovišta potrebno naučiti kako da budu čudovišta. Mladunčad inače
podučavaju njihove majke, ali ova stvorenja nemaju majke.

No, anđelova poduka nije bila baš uspješna. Neki su se škorpioni prilično mučili. Čak sam i ja
mogla vidjeti da su neki od njih prejako lamatali krilima. Oni nisu kolibrići, pa će se vjerojatno
brzo iscrpiti, ili će dobiti srčani udar, pod pretpostavkom da uopće imaju srce.

Jedan od škorpiona pao je u vodu i počeo panično pljuskati oko sebe, vrišteći.

Drugi se spustio preblizu palom. Nisam mogla vidjeti koji je od njih dohvatio kojega - je li onaj
u zraku pokušao pomoći palom prijatelju, ili je onaj u vodi zgrabio onog u zraku - no bilo kako
bilo, i drugi je pljusnuo u vodu.

Lamatali su udovima pokušavajući se popeti jedan na drugog. Borili su se za još nekoliko

sekundi zraka, pokušavajući biti na vrhu, no pobjednik je uspio udahnuti samo toliko da još
jednom zavrišti prije nego su obojica potonula.

Prvi sam put vidjela ta stvorenja u podrumu legla, kako plutaju u spremnicima punim tekućine.
No, izgleda da su imali neku vrstu pupčane vrpce, ili su se promijenili kad su se »rodili«, jer su
se sada očito utapali.

Zvuk koraka natjerao me da se okrenem i čučnem još niže. Majka i Clara stisnule su se pored
mene iza slomljenog sanduka.

Preko nekadašnjih trgovina na doku spustilo se toliko sjena da bi prema nama mogla marširati
vojska, a ja je ne bih vidjela. Stisnule smo se dublje u mrak.

Još koraka u trku.

Među sjenama pojavljivali su se ljudi, trčeći preko otvorenog prostora, gdje ih je otkrivala
mjesečina. Mali stampedo ljudi bjesomučno je bježao od nečega.

Nekoliko ih se osvrtalo za sobom, užasnutih lica.

Osim udaranja stopala po iskrivljenim daskama mola, nisu ispuštali drugih zvukova. Nije bilo
vrištanja, nije bilo zazivanja voljenih.

Čak i kad je žena pala, očito izvrnuvši gležanj, nije ispustila ni glasa, osim mekog udara njezina
tijela o tlo. Lice joj se iskrivilo od bola i užasa, no iz usta joj nije izašao ni cvilež. Ustala je,
šepajući, što je brže mogla, očajnički pokušavajući pratiti ostatak stampeda.

Njihova mi je panika odjeknula u grudima. Imala sam potrebu pobjeći, iako nisam imala pojma
od čega bježe.

Noge su mi se neodlučno trznule, kad su iza ugla izronila stvorenja koja su proganjala gomilu.

Bila su trojica. Dva su škorpiona lebdjela nisko iznad tla, zujeći svojim insektskim krilima. U
sredini je šepesao anđeo koji je izgledao kao da je bio na steroidima.

Golemi je anđeo imao bijela krila.

Raffeova krila.

Belial.
28
Čak i u ovako opasnoj situaciji, srce mi se bolno stisnulo kad sam ugledala Raffeova prekrasna
krila na demonu Belialu.

Posljednji put kad sam vidjela Beliala, šepao je, a jedno je krilo bilo gotovo otrgnuto. Netko mu
je izgleda prišio natrag krilo koje je Raffe gotovo otkinuo. Mora da je jako lijepo imati pri ruci
zle liječnike. Belialovo je šepanje bilo primjetno, no ni blizu onako naglašeno kao kad ga je
Raffe ganjao po aerodromu.

Oko trbuha, gdje ga je Raffe razrezao mačem kad smo se prvi put sreli, omotao je svježe zavoje.
To je bio dodatan dokaz da rane od anđeoskih mačeva ne mogu zarasti onako brzo kao ostale,
baš kako je Raffe rekao.

Škorpioni su lijeno letjeli, prelazeći s jedne na drugu stranu i spuštajući se dovoljno nisko da
mogu pogledati kroz prozore. Jedan od njih razbio je prozor - vjerojatno posljednji netaknuti
prozor na dokovima.

Lomljavu je popratio paničan vrisak. Obitelj s djecom izletjela je kroz vrata dućana i pridružila
se grupi koja je bježala od čudovišta.

Način na koji su se škorpioni kretali, upalio je alarm u mojoj glavi. Nisu ih pokušavali uloviti,
već su tjerali plijen iz skrovišta.

Prije nego mi se u glavi stigla pojaviti riječ »zamka«, bijesnula su svjetla, a s neba se srušila
ribarska mreža. Tad je počelo vrištanje.

Jedna, dvije, pet mreža, veličine teniskih igrališta, pale su iz tamnog neba.

Tamnije sjene obrušile su se odozgo. Sletjele su na sve četiri, vukući se po tlu kao pravi
škorpioni prije nego su ustale na dvije noge.

Dvojica su tresnula licem o slomljeni dok, kao da još nisu potpuno shvatili kako se slijeće. Jedan
od njih vrisnuo je, usmjerujući svoj bijes na zarobljene ljude i pokazujući usta puna lavljih zuba.
Divljački je povukao rub mreže, zaplićući je ljudima oko gležnjeva.

Pod mrežama zarobljeno je nekoliko desetaka ljudi koji su se borili, pokušavajući pronaći rubove
kako bi pobjegli. Nekoliko uboda škorpionskih repova natjeralo ih je da se stisnu u sredini svojih
zamki. Plakali su i vrištali, a njihova prethodna smirenost je nestala.

Iz jedne od zarobljenih grupa začuli su se pucnjevi. Obližnji je škorpion kričeći pao.

Kao da je zazvonilo školsko zvono, gomila škorpiona obrušila se na zarobljenu grupu iz koje je
dopro pucanj. Žalci su se uzdizali i spuštali, neprestano bodući, sve dok im s vrhova nije počela
teći krv. Glave čudovišta prilijepile su se na žrtve, sišući.
Nakon nekoliko minuta, vrištanje i otimanje je prestalo, ostavivši samo gomilu isušenih tijela
koja su se trzala pod pokrovom mreže.

Nisam znala je li još tko imao pištolj, no nakon toga nitko se više nije usudio pucati.

Osmogodišnji dječak našao se odvojen od oca. Posezali su jedan za drugim ispod različitih
mreža. Dječak je plakao za ocem, a očevo pepeljastosivo lice bilo je prestravljeno zbog
razdvajanja.

Škorpioni su ih tjerali, napola vukući mreže, a napola ih ganjajući prijetnjom svojih žalaca.

Stisnule smo se još dublje u sjene, jedva se usuđujući disati.

Čudovišta su otjerala zarobljenike do golemog metalnog brodskog kontejnera. Nije bio daleko,
no nisam ga ni primijetila zbog gomile krša koji nas je okruživao.

Otvorili su vrata kontejnera, iza kojih se nalazila rešetka.

A iza rešetke stisnula se grupa ljudi, što dalje od ulaza.

Pola kontejnera bilo je puno muškaraca i žena, a bilo je i nekoliko djece. Prestravljeno su se
stiskali jedni uz druge, kao bespomoćne žrtve.

Škorpioni su podigli metalnu rešetku i povukli mreže. Novi zarobljenici pobjegli su od čudovišta
ravno u kontejner.
29
Nakon toga škorpioni su odletjeli u noćno nebo, ostavivši Beliala samog da spusti rešetku i
zaključa zarobljenike.

Nije se žurio, naizgled izazivajući zarobljenike. Završivši posao, objesio je ključ na jedan od
stupova pored kontejnera.

Metalne šipke rešetke bile su dovoljno razmaknute da se kroz otvore moglo gurnuti ruku ili
nogu, no čak se ni dijete ne bi moglo provući.

Stari su zarobljenici šutjeli, a novi su proizveli prilično buke svojim plačem i paničnim
pitanjima. »Što se događa?«

»Što će nam napraviti?«

Belial je šepao uokolo, gaseći pomoćne reflektore na doku. Činilo se da ga koljeno boli jače no
prije. Ostavio je upaljene reflektore pored kontejnera. Osvijetljeni je krug blistao, a meni je bilo
drago što smo ostale skrivene u sjenama.

Kao da mu strah i histerija zarobljenika nisu dovoljni, Belial je zatresao vrata kontejnera, pa
udario otvorenim dlanom po metalu. Dokom je odjeknuo glasan zveket.

Svi su se preplašili i plač se pojačao. Strah i beznađe širili su se u golemim valovima,

preplavljujući me.

Belial progura lice kroz rešetke, a zarobljenici se povuku još dalje u dubinu kontejnera. Zarežao
je na njih, a zatim dohvatio rub kontejnera i protresao ga.

Sad su počeli vrištati čak i stari zarobljenici.

Zašto je to radio?

Vidjela sam ga bijesnog i potpuno izvan kontrole, no ovo je bilo drugačije. U ovome nije bilo
strasti. Samo je obavljao svoj posao.

No, bio je nervozan, neprestano bacajući pogled prema nebu.

Promatra li ga netko? Možda je ovo dodatna pouka za škorpione? Možda su još u blizini i
gledaju ga? No, zašto?

Pogledala sam gore prema tami i preostalim krovovima, odjednom se osjećajući izloženom.

Vidjela sam samo trake svjetlosti blizu kontejnera. Svjetla su djelovala kao svjetionik u tmurnom
okolišu iskrivljenih građevina i beživotne noći.
I dalje mi ništa nije bilo jasno.

No, tada se na nebu pojavila tamnija silueta.

Prijeteća demonska krila.

Široka ramena.

Obličje grčkog boga klizilo je nebom. Raffe.

Svaki živac u mom tijelu oživio je i počeo pulsirati, a mozak mi je vrištao Zamka, zamka, zamka!

Zato je Belial bio sam i bučio. Buka će istovremeno privući pozornost i prikriti zvukove koje bi
mogli ispuštati škorpioni. Škorpioni su tamo negdje, skrivaju se i čekaju.

Ne razmišljajući, instinktivno sam skočila na noge i otvorila usta da vrisnem upozorenje Raffeu.

Dohvatile su me nečije ruke, stisnuvši me poput škripca i srušivši me na tlo. Prekrile su mi usta i
sve što sam vidjela bile su goleme, prestravljene majčine oči. Gledala me kao da sam poludjela.

Moj se mozak napokon osvijestio.

Bila je u pravu.

Naravno da je bila u pravu. Situacija je stvarno bila grozna kad je moja klinički luda majka
racionalnija od mene.

Raffe.

Kimnula sam, pokazujući da sam došla k sebi i premjestila se tako da vidim što se događa.
Majka me pustila.

Raffe je tiho sletio, ne sklopivši krila dokraja. S njihovih rubova izletjele su kuke, razvivši se u
oštre kose. Mogao ih je uvlačiti i izvlačiti, što prije nisam primijetila.

Panično sam razmišljala o opcijama. Što mogu učiniti? Ako povičem, svi ćemo se naći u
problemima. Osim toga, Raffe misli da sam mrtva. Ako ga zazovem, mogla bih ga dodatno
ugroziti.

Zarobljenici su počeli vrištati ugledavši Raffea s njegovim demonskim krilima. Bilo je bolno
vidjeti kako je ljudima bio draži zlikovac koji je djelovao kao anđeo, od pozitivca koji je
izgledao kao demon.

Belial je odglumio zaprepaštenje, ponašajući se kao klaun. »Gle, evo Raphaela! Oh, kako ću se
obraniti od Bijesa koji je samo odjek onoga što je nekad bio?« Odustao je od glume. »Stvarno,
Raphaele, nema ničeg tužnijeg od slomljene ruševine, opsjednute pokušajima da obnovi svoju
nekadašnju slavu. Imaj malo ponosa. Sramotiš se.«

»Hoću li ti prvo istrgnuti ruke i noge, a onda otrgnuti krila? Ili obrnuto?« Raffeov je glas bio pun
čistog nasilja kakvo nikad prije nisam čula. Zvučao je kao da želi da može istovremeno napraviti
i jedno i drugo.

»Zašto se tako žestoko želiš vratiti, Raphaele? Što je to tako krasno u anđeoskom društvu?
Toliko. Mnogo. Pravila. Zaboravio sam koliko. Možda si i ti zaboravio.«

Belial je otezao, zadržavajući Raffea dok se škorpioni ne obruše na njega. Umirala sam od želje
da ga upozorim. Jedva sam se sprečavala da ne vrisnem.

»Sve te teorije o tome kako ratnička rasa može preživjeti samo ako se svako, pa i najmanje
kršenje pravila kazni do ekstrema.«

Belial je odmahnuo rukom kao da želi reći da ga nije briga. »To je možda imalo smisla nekoć,
dok je bilo svega nekoliko pravila. No, sad se situacija otela kontroli, zar ne? S druge strane, mi
Pali smo dokazali da ratnička rasa može čisto fino preživjeti s upravo suprotnim pravilom. Bez
pravila. Radiš što hoćeš i kome hoćeš.«

Raffe mu se približavao, a blistava svjetlost naglašavala je sjene na njegovu licu. Izgledao je kao
Anđeo Smrti. Ili možda Anđeo Osvete. Netko koga nisam mogla ni zamisliti.

»Prištedio bi si toliko muka da si samo bio razuman i pridružio nam se«, rekao je Belial. »Ona
mala Kćer ljudska koja ti je umrla na rukama? Mogla je biti tvoja. Nitko ti ne bi zabranio. Nitko
se ne bi usudio da ti je oduzme.«

Divlje zarežavši, Raffe je napao.

30
Skočio je na Beliala i zamahnuo krilima prema njemu, očito ga namjeravajući zarezati.

Belial se uspio djelomično izmaknuti. Bacio je reflektor prema Raffeu.

Reflektor je tresnuo o dok, bljeskajući nasumično zbog napola iščupane žice.

Niz Belialovo iscereno lice kapala je krv. »Priznaj. Sviđaju ti se nova krila. Zašto se gnjaviti s
percima kad možeš imati slobodu i moć?«

»Ja bih mogao postaviti tebi isto pitanje.« Raffe se prijeteći kretao prema Belialu.

»Proživio sam život pun slobode i ludosti. Vrijeme je za promjenu. Za malo ugleda. Za malo
zasluženog divljenja, ne čini ti se?« Kružili su jedan oko drugoga, kao morski psi koji se
spremaju za napad. Belial je prestao šepati, nakon što je namamio Raffea.

»Ne možeš se ni nadati ugledu i divljenju«, rekao je Raffe. »Ti si samo bijedni podanik anđela.«

»Ja nisam podanik!« Lice mu je pocrvenjelo od bijesa. »Nikad nisam bio podanik. Ni đavlima, ni
anđelima, niti ikome!«

Nasumični bljeskovi svjetla naglašavali su oštre sjene na njegovu krvlju prekrivenom licu.

Raffe je ponovo skočio na Beliala, no zalet mu je zaustavila mreža koja je pala na njega iz
noćnog neba.

Zakotrljao se po doku, zapetljan u mrežu.

Ustani. Ustani!

Ludilo bitke kolalo mi je venama. Mogu li gledati kako Raffea pogubljuju? Svaki atom mog
tijela vrištao je, Ne, ne, ne.

Ali što mogu napraviti? Što mogu napraviti?

Raffe se nije otimao u mreži kao što sam očekivala. Umjesto toga, naglo je rastvorio krila. Kuke,
oštre kao kose, zakvačile su se o mrežu.

A zatim su se krila probila prema gore, režući mrežu.

Pala je oko njega kao ispušteni veo, kad je skočio na noge, spreman za bitku.

S neba su se obrušavali škorpioni i nekolicina ih je sletjela na Raffea. Izmaknuo se, no okrznuli

su ga, dovoljno da je izgubio ravnotežu.
Raffeove ruke, noge i krila uskovitlali su se oko njega. Tri su se škorpiona srušila, izvijajući se u
agoniji. No, ostalo ih je šest, zajedno s Belilalom. Kao da to nije bilo dovoljno, još su tri sletjela
na rub bitke.

Iščupala sam medvjedića i izvukla mač, spremajući se da uskočim.

Majka me uhvatila za majicu i povukla, tako žestoko da sam sletjela na stražnjicu kao malo
dijete.

Na sreću, Raffe se naizgled dobro držao. Sumnjala sam da se pomirio sa svojim novim krilima,
no barem ih je naučio koristiti, mnogo bolje negoli posljednji put kad sam ga vidjela.

Također, borio se bez straha. Nisam prije shvaćala koliko je žestok, no sad sam ga prvi put
vidjela kako se bori a da nije gadno ranjen. Sjećanja iz mača prikazivala su ga samo dok se borio
njime, što je bio fantastičan prizor, no ovo je bio puno žešći ples.

Bila sam sigurna da se nije dokraja oporavio, no bilo ga je čudesno gledati. Bio je brz. Brži od
škorpiona koji su ga uporno pokušavali ubosti. Jedan po jedan, nisu se mogli mjeriti s njim, kao
što se ni mravi ne mogu mjeriti s čovjekom.

Ipak, bio je brojčano nadjačan. No, nije se činilo da ga je briga za to, dok se polako probijao
prema Belialu.

Belial je shvatio kamo to vodi i poletio je u noćno nebo. Izgleda da je njegovo zlo zdravstveno
osiguranje pokrivalo i ozljede krila, jer se činilo da ga sasvim dobro služe.

Raffe je uzletio za njim.

Gledala sam kako se udaljava od mene. Nije ni znao da sam mu blizu.

Nestao je u mraku kao san nakon buđenja. Zurila sam u nebo gdje je nestao, mnogo duže no što
sam trebala.
31
Škorpioni su oklijevali prije nego su počeli uzlijetati. Pretpostavila sam da lete za Raffeom, no
nisam bila sigurna. Nisu djelovali naročito samopouzdano dok su polijetali. Gotovo polovina
ostala ili je na tlu, razmjenjujući nesigurne poglede.

Ovo mora da su najgori podanici ikad. Za što god ih uzgajali, hrabrost nije bila na popisu
njihovih karakteristika. Nije čudo da se Belial morao tako dugo boriti s Raffeom prije nego su
počeli slijetati.

Oni koji su mogli letjeti, napokon su krenuli u nebo. Nekolicina ih je ostala ležati, krvavi i mrtvi
na slomljenom doku, a nekoliko ih se izvijalo u agoniji pored njih. Nisu djelovah opasno, no
svejedno sam ih oprezno promatrala, za svaki slučaj.

Pored mene, majka je duboko uzdahnula. No, Clara je djelovala zaleđeno od straha. Vjerojatno je
prolazila kroz posttraumatski stres, nakon što je vidjela toliko škorpiona.

Bilo je vrijeme da se maknemo odavde. Moramo naći kakvo skrovište, gdje ćemo moći smisliti
neki suludi plan da spasimo Paige. No, čak ni ja nisam mogla pronaći entuzijazam za tako šašave
planove.

Ja sam samo cura. Ne mogu se nositi s tim čudovištima. Možda su i djelovali slabašno u
usporedbi s Raffeom, i možda sam se osjećala kao da smo ravnopravni, dok smo putovali
zajedno, no nakon što sam sve vidjela, pogodila me realnost situacije.

Pokušaj ulaska u Alcatraz bio bi čisto samoubojstvo. Otok je prepun čudovišta, i nema načina za
bijeg otamo.

Unatoč mom suludom ponašanju, i majka i Clara još uvijek su se oslanjale na mene, da odlučim
kad ćemo krenuti. Bile smo u sjenama i trebale bi nam prilično dobre šanse da zbrišemo
neprimijećene.

Pažljivo sam osluškivala, tražeći neprijatelje i čudovišta. Sve što sam čula bilo je prestravljeno
jecanje ljudi zaključanih u kontejneru. Zvukovi su bili prigušeni, vjerojatno u pokušaju da
izbjegnu neželjenu pozornost, no zarobljenici nisu mogli prestati plakati.

Bljeskanje slomljenog reflektora koji je ležao na tlu, obasjavalo je kontejner. Iza rešetke,
zarobljenici su se skupili u gomilu, djelujući očajno i prljavo.

Spremala sam se da potrčim prema sljedećem skrovištu, no nekako se nisam uspijevala maknuti
s mjesta. Pogled mi je neprestano bježao prema ljudima zaključanima u kontejner.

Teoretski, ne bi bilo teško otrčati dotamo i pustiti ih van. Trebalo bi samo nekoliko minuta da se
spasi gomila ljudi od užasa koji ili očekuje.

Naravno, pod pretpostavkom da imam ključ.

Belial ga je objesio na jedan od reflektora, no više nisam bila sigurna na koji. Ako je to bio onaj
koji je bacio na Raffea, mogli bi proći sati prije nego pronađem ključ.

Zatvorila sam oči, pokušavajući potisnuti prizor i vapaje zarobljenika. Moram se usredotočiti na
Paige i mamu. Ne mogu si dopustiti da me ometaju nesretnici kojima je potrebna pomoć, jer nam
trenutačno svima treba pomoć i to očajnički.

Pogledala sam majku i vidjela strah na njezinu licu. Nečujno je pomicala usne, ljuljajući se
naprijed-natrag. Ovo su prava čudovišta iz njezinih noćnih mora. Clara je djelovala još gore, ako
je to uopće moguće.

Moram ustati i izvući nas odavde. Moram se pobrinuti za vlastite ljude.

Užasnuti jecaj prolomio se preko doka i zgrabio me za srce. Pokušala sam ga ignorirati. No,
nisam mogla.

To je mogla biti Paige prije nego su je se dočepala čudovišta. To je mogla biti i nečija sestra,
kćer ili majka. Ne bi li bilo čudno da je netko pomogao Paige, onako kako ja mogu pomoći ovim
ljudima?

Uf. Zašto ne mogu potisnuti tu glupu misao? No, dobro više.

Ustala sam iz čučnja. Briga i strah proširili su se majčinim licem kad je vidjela da odmjeravam
put prema zarobljenicima. Ne moram brinuti da će krenuti za mnom. Ponekad ti paranoja stvarno
može spasiti život.

Sigurno nema šanse da će Clara krenuti za mnom, jer ima opravdane razloge da se boji
škorpiona. No, osim straha, u njezinim sam očima ugledala i nešto što nisam očekivala.

Ponos.

Očekivala je da ću ih spasiti. Još uvijek je mislila da sam ja nekakva glupa heroina. Dio nje bio
bi razočaran da samo pobjegnem.

Ta me pomisao gotovo natjerala da se ostavim ćorava posla. No, nisam.

Šmugnula sam iz relativne sigurnosti tamnijih sjena.

32
Ozlijeđeni škorpioni primijetili su me istog časa. Srce mi je gotovo stalo kad su se okrenuli i
počeli siktati na mene.

Gotovo sam osjetila onaj strahoviti bol uboda, paniku zbog gubitka kontrole nad tijelom.
Pomisao da bih to mogla ponovo doživjeti, natjerala me u tako žestok trk da sam se skoro
onesvijestila.

Od panike nisam obraćala pozornost na do pod nogama, pa sam se poskliznula na krv.

Jedva sam se održala na nogama, nespretno razmahujući rukama i mačem.

Usredotoči se.

Ne dopusti da te škorpioni još jednom rane, samo zato što paničariš zbog takve mogućnosti.

Ugurala sam sve - strah, nadu, misli - u sef u mojoj glavi i zalupila vrata prije nego su se stigla
razletjeti. Postajalo je sve opasnije otvarati vrata tog sefa.

Jedino što je postojalo bio je moj put prema kontejneru. Protrljala sam potplate o tlo da obrišem
krv.

Unatoč siktanju i kričanju, ozlijeđeni su škorpioni ostali ležati. Nisam skretala pogled s njih,
pazeći da ne počnu puzati prema meni,

Prije negoli sam došla na osvijetljeni dio doka, osvrnula sam se oko sebe, provjeravajući ima li u
blizini škorpiona, anđela ili krilatih štakora. Nije mi pomogla ni činjenica da su mi se oči već
prilagodile na svjetlo, zbog čega su sjene postale još tamnije.

Uronila sam u svjetlost kao da skačem u vodu.

Istog sam se trena osjetila izloženom.

Tko god bio na doku, može me vidjeti. Jurnula sam što sam brže mogla, prema reflektoru koji je
još uvijek stajao pored metalnog zatvora. Svi su zarobljenici utihnuli, kao da zadržavaju dah.

Ključ nije visio s tog reflektora, i nije ga bilo u blizini.

Osvrnula sam se prema potrganom reflektoru koji je Belial bacio na dok. Ključ je mogao
odletjeti bilo kamo.

Moram se odlučiti: hoću li ga pokušati pronaći u moru polomljenih dasaka, ili ću odustati i
pobrinuti se da majka i Clara sigurno pobjegnu odavde.

Ili bih mogla vidjeti može li moj mač prerezati metal.

Tijekom treninga u snovima, lako je rezao kosti, i trebao bi biti jako poseban. Prije no što sam
stigla razmisliti, podigla sam mač i zarezala prema dolje.

Oštrica je prošla kroz lokot i metalnu bravu rešetke.

Ideš!

Nije loše.

Podigla sam mač da prerežem i drugu bravu. No, prije nego sam stigla zamahnuti, začula sam
šuškanje iza leđa.

Okrenula sam se na peti, držeći mač iznad glave, napola uvjerena da je do mene dopuzao ranjeni
škorpion, spreman da me ubode.

No, to nije bio ranjeni škorpion, već zdravi.

Preklopio je prozirna krila kao da je tek sletio i krenuo prema meni, bosih stopala na svojim
previše ljudskim nogama. Nekako bi mi bilo lakše da su na nogama imali pandže ili nešto slično,
kako bi djelovali manje kao ljudi.

Iza prvog sletjela su još dvojica.

Ostala mi je samo jedna brava. Okrenula sam se i prerezala je oštricom.

Pukla je, odvajajući rešetku od njezinih utora. Zarobljenici je sada samo moraju podići i pobjeći.

Umjesto toga, stisnuli su se u kontejneru, zaleđeni od straha. »Krenite!« Tresnula sam o

kontejner, pokušavajući ih natjerati u akciju. »Bježite!«

Nisam čekala da vidim hoće li krenuti. Upravo sam ugrozila majčin i Clarin život. Mogla bih se
pljusnuti zato što ih nisam nagovorila da krenu bez mene.

Rešetka je zazvečala iza mojih leđa.

Oslobođeni zarobljenici počeli su bježati, raspršivši se na sve strane, dok su im koraci odzvanjali
po drvenom doku.

Potrčala sam u smjeru suprotnom od majke i Clare, nadajući se da ću odvući škorpione za

sobom. A onda sam začula majku. Ispustila je užasnuti vrisak koji je ledio žile.
33
Ljudi su se instinktivno razbježali na sve strane, budući da je čudovišta bilo svega nekoliko, a
njih mnogo. Postojala je šansa da će neki pobjeći.

Jurnula sam prema sjenama, kroz gomilu polomljenih dasaka, odakle je virio ružičasti sladoled
od kartona. Ako je uspijem zaobići, možda ću uspjeti nestati među iskrzanim sjenama.

No, prije nego sam stigla dotamo, nešto me udarilo po glavi i prekrilo.

Našla sam se zarobljena u mreži.

Najprije sam pomislila da je prerežem mačem, no bila sam okružena ljudima koji su trčali za
mnom i nisam imala dovoljno mjesta. Što smo se više koprcali, to smo se jače zapetljavali.

Sjene su pale s neba. Sjene s krilima insekata i izvijenim žalcima.

Spuštali su se nasumce, na krov kontejnera koji je šuplje zvečao, te ispred niza nekadašnjih
trgovina, kamo je krenula grupa ljudi prije no što je i njih prekrila mreža.

Pet, deset, dvadeset. Bilo ih je toliko da je zvučalo kao da smo u košnici.

Zarobljeni smo.

Svi su opet jecali. Ovoga puta očaj je bio tako jak da sam imala osjećaj kao da se utapam u
njemu.

Čak i ako uspijem prerezati mrežu, neću se uspjeti probiti kroz škorpione. Ugurala sam mač
natrag u korice, da bude manje uočljiv.

Mreža je smrdjela po ribi. Nisam mislila da ćemo moći hodati, tako prekriveni mrežom, no jedan
je škorpion dohvatio njezin rub i povukao uzicu. Stisnuli smo se u gomilu dok se rub stezao oko
naših nogu.

Škorpion nas je vukao, zajedno s mrežom, kao da vodi psa na uzici. Uperio je prema nama žalac,
držeći ga na udaljenosti iz koje je mogao ubosti. Drugi je hodao pored nas, ritmički zamahujući
žalcem, pokazujući da bi nam bilo bolje da ništa ne pokušavamo.

Panično sam se osvrtala oko sebe, u potrazi za majkom i Clarom, nadajući se da ih neću vidjeti.

No, eno ih, svega dvije grupice dalje od mene. Majka je držala na grudima mog medvjedića, kao
davno izgubljeno dijete, a Clara se držala za majčinu ruku kao da će umrijeti ako je pusti. Obje
su djelovale prestravljeno.

Bilo mi je mučno.
Mučno od straha, od bijesa, od gluposti koju sam napravila.

Došla sam ovamo po sestru, a umjesto toga dopustila sam da me zarobe. A što je još gore, majka
i Clara također su zarobljene. Kad sam pogledala masu zarobljenika na doku, shvatila sam da
nikoga nisam uspjela osloboditi.

Škorpioni su tjerali zarobljenike prema moru. Prvo sam mislila da nas vode do novog kontejnera,
no tad sam ugledala brod.

»Briane!« Djevojka ispod moje mreže posegnula je rukom prema mladiću ispod druge, kad su se
dvije grupe približile jedna drugoj.

»Lisa!« očajno je povikao mladić. Borili su se s mrežom, pružajući ruke koliko su mogli, u
pokušaju da se dotaknu,

Na tren, dodirnuli su se vršcima prstiju,

A onda je naša grupa prošla pored njihove, razdvajajući ih. Djevojka je zaplakala, i dalje
pružajući ruku prema njemu.

Drugu su grupu gurnuli ispred Briana i on je nestao u gomili, i dalje posežući za djevojkom.

Brod je bio na kat i vidio je i bolje dane. Boja je bila toliko oguljena da sam sigurna da je ležao
na boku, na krovu srušene zgrade, prije nego su ga zlikovci spustiti natrag u vodu. Nekako je i
dalje uspijevao plutati, i nekako je i dalje na boku nosio natpis »Captain Jakes Alcatraz Tours«,
iako je zbog ogrebotina izgledalo kao da piše »Alcatraz ours«1.

Motor se pokrenuo, iskašljavši crnu perjanicu ispušnih plinova i gotovo istog trena zagadivši
zrak svojim smradom. Brodom je vjerojatno upravljao ljudski podanik. Nekako sam se nadala da
to nije kapetan Jake.

Kako su grupe stizale do broda, škorpioni su nas počeli puštati iz mreža. Nismo imali kamo
pobjeći, naravno, ako smo željeli preživjeti.

Kad su se prvi zarobljenici počeli penjati na brod, uspjela sam se probiti do majke i Clare, tako
da uđemo zajedno. Majka mi je dodala medvjedića, kao da ga je čuvala za mene.

Navukla sam medvjedića na mač, ponovo ga skrivajući. Živjela sam u nadi da ću ga moći nositi
sa sobom i nekako upotrijebiti svoje netom stečene vještine da nas izvučem iz ove nevolje.

Nade su mi potonule kad sam vidjela da se zarobljenicima oduzima oružje kako se penju na
brod. Na doku pored rampe nalazila se sve veća gomila. Sjekire, maljevi, buzdovani, čelične
poluge, mačete, noževi, čak i nekoliko pištolja. I dalje bih se nadala da je na gomili bilo samo
oružje, no tamo su se nalazile i torbice, ruksaci, lutke, čak i plišane životinje.

Ljudi mračnih lica oduzimali su stvari zarobljenicima. Nisu razgovarali i nikog nisu gledali u oči.
Samo su grabili sve što je bilo napola vidljivo na zarobljenicima i bacali te predmete na gomilu.

Pomilovala sam medvjedića, pomislivši da mi je ovo najbolja prilika za bijeg. Ako i ne uspijem
pobjeći, možda ću uzrokovati dovoljno meteža da majka i Clara uspiju zbrisati. Bila je to
jedinstvena prilika, jer sam još uvijek imala mač, a više nismo bile zarobljene pod mrežom, pa će
biti - sad ili nikad.

Pucanj je odjeknuo tako blizu da smo se svi sagnuli.

Muškarac koji očito nije želio predati svoj pištolj, držao ga je i dalje uperenog u jednu od žena
podanica, koja je sad ležala krvareći na rampi. Istog su ga trena okružili škorpioni sa svojim
žalcima. Njihovi su očnjaci bili toliko blizu njegova lica da sam bila sigurna da im je mogao
namirisati dah.

Tako je žestoko drhtao da mu je ispao pištolj, a vlažna mrlja širila mu se na prednjici hlača.

No, škorpioni nisu napali pucača. Činilo se da nešto čekaju.

»Evo, uzmi njezin nož«, rekao je drugi ljudski podanik. Lice mu je izbrazdano tugom, a oči
napola mrtve, šokirane. Dohvatio je kuhinjski nož iz ruke zatvorenice i dodao ga pucaču. »A sad
ga baci na onu gomilu.«

Pucačeva se ruka trznula i odbacila nož na gomilu. Djelovao je tako prestravljeno da vjerojatno
nije ni pomislio kako bi mogao ubosti jednog od škorpiona.

Škorpioni su zasiktali i odmaknuli se, nastavljajući patrolirati gomilom.

Drama nam je privukla pozornost, tako da nitko od nas nije ni pomislio na bijeg dok se to
događalo. Toliko o uzrokovanju meteža, tako da majka i Clara mogu pobjeći.

Pucač je zamijenio podanicu koju je upucao, uzimajući oružje i torbe od drugih zarobljenika.
Nikog nije pogledao u oči i nije rekao ni riječ. No, povremeno bi potajice bacio pogled na ženu u
koju je pucao, a koja mu je umirala pod nogama.

Nakon toga više nije bilo incidenata.

Kad je jedan od podanika posegnuo za mojim skrivenim mačem, morala sam se prisiliti da
prebacim remen preko ramena i sama ga spustim na gomilu. Trebala mi je sva snaga volje, jer je
dio mene samo želio iščupati mač iz korica i raskomadati nekoliko škorpiona. No, ovdje ih je
bilo dvadeset, ako ne i trideset.

Ugurala sam korice pod gomilu, pokušavajući ih što bolje sakriti. Netko će ga pronaći, no nisam
imala pojma što će se tad dogoditi.

Majka i Clara su me povukle na noge i povele za sobom. Čini se da sam djelovala kao da se ne
želim odvojiti od mača. Pogledala sam iza sebe, prema smiješnom medvjediću zakopanom ispod
gomile oružja i torbi i nisam si mogla pomoći a da ne pomislim da možda više nikad neću vidjeti
Raffea, kao ni njegov mač.
Iza mene, djevojka koja je posegnula za svojim ljubljenim, tiho je plakala.
34
Voda je pljuskala o bok broda dok se paluba njihala pod nama. Čim smo se ukrcali, brod je
zaplovio tamnim vodama.

Alcatraz je poznat kao zatvor iz kojeg je bilo nemoguće pobjeći. Zbog samog pogleda na njega u
mutnom svjetlu, poželjela sam klisnuti. Palo mi je na pamet da pokušam skočiti u more s
majkom i Clarom, no drugi su me pretekli.

Jedan par je jurnuo prema izlazu iz kabine. To su bili Brian i Lisa, par kojeg su razdvojile mreže.
Nismo bili tako daleko da ne bismo mogli preplivati do doka, bez obzira na ledenu vodu.

No, škorpioni su bili brzi.

Toliko brzi da su trojica izbacila bodlje, pogodivši par na njihovu putu kroz vrata.

No, nisu pojurili za njima. Samo su ih ostavili. Paraliza je spora, no ja sam dobro znala da užasan
bol i ukočenost počinju istog trena. Kad su stigli do boka broda, jedva su vukli noge.

Skok s broda bio bi samoubojstvo. Bit će paralizirani mnogo prije negoli stignu do obale.

No, druga je opcija da ostanu paralizirani među škorpionima, i njima na milost.

Gadan izbor. Stvarno mi ih je bilo žao. Nisam znala što bih ja odabrala.

Odlučili su ostati na brodu. Brian se oslonio o ogradu kao da razmišlja o skoku, no nije se mogao
odlučiti. Lisa je položila glavu na palubu pored njega.

Bilo mi je jasno. Svi koji su još bili živi, dokazali su da žele preživjeti. Napravili su sve što su
mogli da bi ostali živi, i ne mogu drugačije osim živjeti dalje. Brian je kliznuo niz ogradu i
ispružio se pored Lise, trzajući se dok je gubio kontrolu nad mišićima. Škorpioni su ih više-
manje ignorirali, djelujući kao da im je dosadno dok su skakali s broda i odlijetali, a istovremeno
su drugi slijetali i hodali uokolo.

Jedan se sagnuo i skinuo Brianu naočale s lica. Pokušao ih je staviti na svoj nos, no naopačke.
Kad su pale, podigao ih je i probao opet. Kao da već nije izgledao dovoljno čudno s ljudskim
tijelom, krilima kukca i škorpionskim repom, sad je gledao svijet oko sebe kroz naočale s
jednom slomljenom lećom.

Osjećala sam se neobično ogoljeno bez mača. Neprestano sam posezala za medvjedićem, svaki
put ponovo shvaćajući da ga više nema. Sjedila sam između majke i Clare, tri nenaoružane žene
okružene čudovištima.

Prije svega nekoliko mjeseci, na ovom su brodu sjedili turisti s kamerama i mobitelima,
fotografirajući, smirujući djecu, ljubeći se pred obrisima grada. Vjerojatno su hodali okolo u tek
kupljenim majicama dugačkih rukava, potpuno nespremni na hladne ljetne vjetrove San
Francisca.

Sad je ovdje svega nekoliko djece, i ne jurcaju okolo. U grupi se nalazilo i nekoliko starijih ljudi,
a samo četvrtina gomile bile su žene. Svi su izgledali kao da su već dugo bez tuširanja i toplog
obroka, a svima je pozornost bila usredotočena na škorpione.

Zasad su nas ostavljali na miru. Većina ih nije bila onako dobro razvijena kao što sam očekivala.
Neki su čak bili štrkljavi. Nisu stvoreni da silom savladaju plijen jer je njihovo glavno oružje
njihova žalac.

Svi su imali repove koji su djelovali kao da su na steoroidima. Debeli i mišićavi, neprirodno
napuhani i groteskni, a s vrha svakog žalca visjela je bistra kap otrova.

Jedan od škorpiona nosio je hlače. No, navukao ih je naopačke, tako da je zatvarač bio na
stražnjoj strani i otkopčan, kako bi mu stao rep, pa su visjele s njega. Nešto me uznemiravalo kod
tog prizora, no nisam mogla razlučiti što.

Kad je škorpion povukao hlače prema gore, svojom previše ljudskom rukom, nešto je bljesnulo.
Želudac mi se stisnuo od mučnog užasa kad sam shvatila što je to.

To je bio vjenčani prsten.

Što je radio vjenčani prsten na ruci čudovišta?

To je samo još jedna sjajna stvarčica koju je skinuo s neke od svojih žrtava. Kao životinja koja se
igra s igračkom. Ili je možda otkrio da je prstenje dobro za udaranje, poput metalnog boksera?

Da, sigurno je to.

I čista je slučajnost da je na prstenjaku.

Kroz nekoliko minuta, nad nama se uzdizao Alcatraz u slaboj svjetlosti dana. Nagnula sam se
unatrag, kao da mogu natjerati brod da uspori. Kad smo pristali, cijelo mi je tijelo drhtalo,

Moja je mašta pokušavala smisliti što će nam se dogoditi. Pokušala sam je obuzdati, no nije mi
baš išlo.

Otok je izgledao kao da se sastoji od jedne goleme stijene. Voda je vjerojatno ledena, a da ne
spominjem da je i puna morskih pasa, škorpiona i zubatih demona iz pakla.

Dakle, ovako ćemo završiti.

Svijet uništen, ljudi zarobljeni, moja obitelj rasuta.

Ta me pomisao naljutila. Nadala sam se da će bijes potisnuti sve druge osjećaje, jer me
vjerojatno samo on držao na nogama.
Većina je zarobljenika vrištala i plakala, ne želeći se iskrcati. Ljudi i životinje nisu baš tako
različiti. Svima nam je bilo jasno da idemo u klaonicu.

Pristanište na otoku nalikovalo je onome na obali - slomljeno, mračno, vlažno. Hladan zaljevski
vjetar prolazio mi je kroz majicu i ja sam se naježila. Bilo mi je hladnije no što je trebalo biti.
Pokušala sam se osokoliti i pripremiti na ono što me čeka.

No, ništa me nije moglo pripremiti na ono što se događalo iza pristaništa.
35
Među zgradama su sjajili reflektori, osvjetljavajući cestu kojom smo prolazili preko otoka. Kamo
god bih se okrenula, vidjela sam kamen i beton. Oguljena boja i mrlje od hrđe curile su niza
zidove obližnjih građevina.

Četiri su škorpiona nešto radila pored kontejnera s čeličnom rešetkom.

Grabili su iz kanti blistave iznutrice i dijelove tijela i bacali ih na beton. Krvava je masa slijetala
izvan dohvata ljudi zarobljenih u kontejneru.

Smrad je bio nevjerojatan. Ovi su ljudi bili zarobljeni u kontejneru mnogo duže no što sam
željela i pomisliti. To mi je bilo jasno ne samo zbog njihova smrada, nego i zbog činjenice da su
pružali ispijene ruke i pokušavali dohvatiti iznutrice i nasjeckane komade tijela koji su im bili
izvan dohvata.

Jecali su i stenjali, bez agresije, iz čistog očaja. Ruke su im premršave, kao da su već mrtvi, samo
to još nisu shvatili.

Sigurno ih neće pretvoriti u nova čudovišta, niti će njima nahraniti postojeća. Previše su mršavi i
previše iscrpljeni. Koliko gladan moraš biti da posegneš za sirovim iznutricama?

»Glupi su k’o prašina«, rekao je poznati glas. »Ali ipak imaju iskrivljene, zlobne ljudske
instinkte.«

To je bio Belial, demon. Ukradena bijela krila širila su mu se iza leđa, kao nebeska pozadina
njegovu pregolemom tijelu. Stajao je iza škorpiona koji su bacali iznutrice na beton.

Na polomljenu dasku palo je srce i zapelo o široki iver.

Pored Beliala stajao je anđeo raskuštrane kose boje karamele i sivog perja. Nosio je svijetlosivo
odijelo koje je pokazivalo ukus i eleganciju.

Čak i bez njegovih pratilja, prepoznala sam arkanđela Uriela, političara. On je u tajnosti sredio
da Raffeu zamijene krila, kako bi ga izbacio iz utrke na izborima. Kao da to nije bilo dovoljno da
ga prezirem, volio je hodati uokolo u pratnji žena koje su ga se bojale.

»Pričaš li o pošastima ili o njihovim igračkama?« Urielova su se krila raširila iza njega, djelujući
poput aureole. U slaboj svjetlosti legla izgledala su prljavo-bijelo, s laganom nijansom sive, no
pod oštrim svjetlom reflektora, izgledala su sivo, s nijansom ponoći.

Pošasti?

»O pošastima«, rekao je Belial. »Ljudi su glupi kao kamen, samo su previše izmučeni da bi bili
instinktivno maštoviti. Pošasti su same izmislile ovu igru, znaš. Bio sam impresioniran. Zli su
kao bilo koji demon iz pakla.« Zvučao je gotovo ponosno.
Izgleda da je govorio o škorpionskim čudovištima. Uvijek sam mislila da su pošasti nešto poput
najezde skakavaca ili kuge, a ne škorpiona, pa nisam znala zašto ih tako naziva.

»Siguran si da će oni koje si uvježbao naučiti ostale?«

»Tko zna? Loše prosuđuju, mozgovi su im se stisnuli i vjerojatno ih je metamorfoza potpuno

izludjela. Teško je predvidjeti što će napraviti, no na ovu smo seriju obratili više pozornosti, pa
djeluju sposobnije od ostalih. To je najbliže vodećoj grupi što možeš dobiti.«

Škorpionu s bijelim pramenom u kosi dosadila je igra, pa je prišao kontejneru punom ljudi. Šuma
ispijenih ruku povukla se kroz rešetke. Noge zarobljenika greble su po metalnom podu dok su se
odmicali od čudovišta.

Škorpion se uspravio pred kontejnerom i bacio komad iznutrica u kavez.

Noć se istog trena ispunila metalnim struganjem, životinjskim stenjanjem te vriskovima

frustracije i očaja.

Ljudi unutra borili su se za krvave ostatke. Možda su upravo jednog od njih izvukli iz kaveza i
pretvorili u mamac za mučenje.

»Vidiš na što sam mislio?« Belial je zvučao kao ponosan otac.

Ubrzala sam korak, želeći što prije proći pored kontejnera. No, ostali su se kretali istom brzinom,
pazeći da ne privuku pozornost na sebe.

Osjetila sam divljački stisak na ruci i nešto me povuklo takvom žestinom da sam imala osjećaj
kao da će mi vrat pući. Škorpion masne kose izvukao me iz gomile.

Onaj s bijelim pramenom, koji je bacao komade tijela zarobljenicima, zagledao se u mene, a lice
mu je obasjala znatiželja. Prišao mi je.

Iz blizine, njegova su ramena i bedra djelovala masivno. Izvukao me iz stiska prvog škorpiona i
povukao za sobom, držeći oba moja ručna zgloba u jednoj ruci.

Krenuo je prema kontejneru za mučenje s njegovim očajnim žrtvama.

Ispijene ruke posegnule su kroz metalnu rešetku svojim neprirodno dugim prstima.

Nisam mogla uvući dovoljno zraka u pluća, a ono što je ušlo, tjeralo me na povraćanje. Smrad je
izbliza bio nepodnošljiv.

Poskliznula sam se na nešto, no stisak čudovišta bio je tako jak da sam ostala na nogama.

Srce mi je stalo kad sam shvatila da neću završiti u jednoj od kamenih zgrada, već ću se
pridružiti žrtvama mučenja.

Ukopala sam pete u pokušaju da se oduprem. Batrgala sam se, pokušavajući se izvući iz stiska
čudovišta. No, nisam se mogla nositi s njegovom snagom.
Nekoliko koraka ispred kontejnera, škorpion me bacio o rešetku.

Zabila sam se u nju, hvatajući se za prečke da ostanem na nogama.

U trenutku kad sam udarila o rešetku, prema meni su krenule tamnije sjene iz stražnjeg dijela
zatvora.

Pognuti, oštrih kutova nogu i ruku, u prnjama koje su se vukle po tlu, gurali su jedni druge da što
prije stignu do mene.

Vrisak mi se oteo iz usta dok sam se panično pokušavala odmaknuti.

Grabili su me za kosu, lice, odjeću.

Otimala sam se i vrištala, pokušavajući ne vidjeti njihova lica nalik na kosture, prljavu kosu i
krvave nokte.

Izvijala sam se i povlačila, očajnički se pokušavajući izvući iz njihova stiska. Bilo ih je mnogo,
no bili su slabi, jedva se držeći na nogama dok sam se izvlačila.

Bijeli Pramen ispustio je niz vrištavih zvukova, koji su zvučali kao smijeh. Mislio je da je
duhovit.

Zgrabio me i povukao natrag prema rijeci ljudi koji su silazili s broda.

Nije me namjeravao ubaciti u kavez. Samo je htio izazvati zarobljenike, a i mene.

Nikad se prije nisam radovala tome da ću nekog ubiti. No, svakako sam se nadala da ću ovog
zaklati.

Hodali smo popločenim putem prema glavnoj zgradi, koja je stajala na vrhu otoka. Iznad nas,
rojevi škorpiona letjeli su naizgled kaotično. Bilo ih je tako mnogo da su stvarali vjetar koji je
puhao, neprirodno mijenjajući smjer. Znala sam iz prijašnjeg iskustva da vježbaju obrasce leta,
no odavde je djelovalo kao da smo se nalazili usred golemog gnijezda kukaca.

U blizini nije bilo niti jednog anđela. Ovo sigurno nije njihovo novo leglo. Prema svemu što sam
vidjela, anđeli su voljeli lijepe stvari, a Alcatraz sigurno nije bio luksuzno odmaralište. Ovo mora
biti nekakav centar za procesuiranje ljudi.

Osvrnula sam se oko sebe, tražeći majku i Claru. Claru je bilo lako primijetiti zbog njezinog
isušenog tijela i uštavljene kože, no majke nije bilo na vidiku. Kad je Clara primijetila da tražim
majku, i ona se osvrnula, naizgled iznenađena činjenicom što nije pored nje.

Činilo se da nitko ne traži nestalu zarobljenicu. Nisam bila sigurna je li to dobro ili loše.

Nije se čulo ništa, osim zujanja škorpionskih krila, no čuvari su nam jasno pokazali kamo
moramo ići. Penjali smo se prema kamenoj građevini koja je stajala na golemoj stijeni Alcatraza,
slijedeći put kojim su hodali brojni zatvorenici prije nas.

Neprirodan vjetar kovitlao mi je kosu oko glave, odražavajući moje osjećaje.

36
Kad smo ušli u zgradu buka i vjetar su nestali, a zamijenilo ih je tiho stenjanje koje je odjekivalo
od zidova. To nije bilo stenjanje jedne osobe, već zajednički uzdah zgrade pune ljudi. Bila sam u
paklu.

Slušala sam o groznim uvjetima u nekim stranim zatvorima, mjestima gdje su ljudska prava
daleki san koji postoji samo na televiziji, ili se o njemu čita u knjigama. Ono što nisam shvatila
jest da su čuvari, grozni uvjeti i zarobljeništvo samo dio pakla.

Ostatak je u tvojoj glavi. Sve ono što zamišljaš o vriskovima iz daljine. Slika koju zamisliš o licu
žene koja neprestano plače u ćeliji do tvoje. Priča koju smisliš, a koja uključuje brujanje, zveket i
visoko zujanje nečega što može biti samo električna pila.

Ugurali su nas u stare ćelije, ukrašene hrđom i otpalom bojom. Ali nisu nas stavili po dvoje u
ćeliju, kako je bilo zamišljeno. Trenutačno se u njima moglo samo stajati.

Dobro je da su ležajevi ipak zauzimali nešto mjesta, jer bi nas škorpioni vjerojatno još više
nagurali unutra. Ovako se možemo izmjenjivati sjedeći na ležaju, što će omogućiti ozlijeđenima
da se odmore i dobro doći kad se dovoljno smirimo da se možemo izmjenjivati u spavanju.

Kao da mjesto već nije bilo dovoljno pakleno, u nasumičnim je intervalima odzvanjao alarm,
odjekujući kroz zgradu i podižući dodatnu paniku. Osim toga, svakih nekoliko sati odvodili su
niz hodnik po jednu grupu, što je još više kidalo živce.

Nitko nije znao što se događa onima koje odvedu, no nijedan se od njih nije vratio. Čuvari koji
vode te grupe su ljudi, a prati ih nekoliko škorpiona. Ljudski su stražari imali kamena lica i
govorili što su manje mogli, zbog čega su izgledali još strasnije.

Izgubila sam pojam o vremenu, naizmjence drijemajući i budeći se u panici. Nisam više znala
jesmo li ovdje satima ili danima.

Kad su zazvečala vrata, znala sam da odlazi još jedna grupa.

Dok su hodali pored nas, prepoznala sam nekoliko lica. Jedan otac, razdvojen od sina, panično
ga je tražio pogledom između ljudi ostavljenih iza rešetaka. Kad ga je našao, licem su mu potekle
suze.

Dječak je bio u ćeliji nasuprot mojoj. Drugi su se zarobljenici okupili oko njega dok je plačući
drhtao i promatrao oca kojeg su odvodili od njega.

Jedan od muškaraca počeo je pjevati »Amazing Grace«, prekrasnim dubokim baritonom. To je

pjesma čije riječi mnogi od nas nisu znali, uključujući i mene, no svi smo je prepoznali u srcima.
Pjevušila sam zajedno s ostalima dok je grupa osuđena na propast hodala pored nas.
Cigarete. Tko bi znao da će izazvati takav problem na kraju svijeta?

U našoj je ćeliji bilo nekoliko pušača, a jedan je imao cigarete i podijelio ih ostalima. Bili smo
tako nagurani da pušači, koliko god se trudili, nisu mogli izbjeći a da ne ispuhuju dim drugima u
lice. U Kaliforniji, puhanje dima u lice isto je kao da si nekoga pljunuo.

»Mislim, stvarno, zar to ne možete ugasiti?« upitao je tip. »Ne mislite li da je ovdje već dovoljno
loše i bez toga da nam zagađujete zrak?«

»Oprosti. Ako je ikad postojao trenutak kad mi je trebala cigareta, onda je to ovaj.« Žena je
ugasila cigaretu o zid. »Dupla kava mi također jako dobro zvuči.«

Druga dva zatvorenika nastavila su pušiti. Jedan od njih imao je tetovaže po ramenima i rukama.
Motivi su bili složeni i šaroliki, i bilo je jasno da su te tetovaže potjecale iz Svijeta prije.

Prije nego su došli anđeli, u području Zaljeva postojale su bande. Nije ih bilo mnogo i držale su
se svojih malih teritorija, no postojale su. Vjerojatno su bile razlog zbog kojeg su ulične bande
tako brzo narasle. Već su bile organizirane, pa su prve zauzele dućane i počele s novačenjem.

Kladila bih se da je ovaj tip bio jedan od članova starih bandi. Iz njega je izbijalo ozračje
opasnosti kakvo inženjeri iz Silicijske doline nisu mogli kopirati, neovisno o tome što su
posljednjih nekoliko mjeseci radili na ulici.

»Zbog čega se brineš, vegančiću?« upitao je Gospodin Tetovirani. »Zbog raka pluća?« Nagnuo
se prema tipu i na silu mu se nakašljao u lice, ispuhujući dim.

Svi su postali napeti. Ljudi su mu se maknuli s puta, no nisu mogli daleko. Bili smo tako natrpani
da ćemo svi popadati ako izbije tučnjava. Bit će kao da smo u blenderu. Što god pokušao, nećeš
moći izbjeći batine.

Kao da napetost nije bila dovoljno žestoka, odjeknuo je alarm, kidajući nam živce.

Čovjek bi pomislio da će se svi maknuti s puta pravom članu bande. No, bio bi u krivu.

Dolina nije bila ispunjena samo pristojnim i pametnim inženjerima. Prema mojem ocu, koji je
bio pristojan i pametan inženjer prije no što je postao najobrazovaniji prodavač u dućanu, dolina
je puna nabrijanih direktora i investitora s mega-alfa osobnostima. Pokretača, poduzetnika na
speedu. Tipova kojima predsjednik SAD-a dolazi na večeru.

Sad smo živjeli u svijetu gdje su takvi super obrazovani mega-alfa tipovi završavali iza rešetaka,
zajedno s tipovima s ulice kao što je Gospodin Tetovirani, svađajući se oko toga tko ima pravo
pušiti. Dobrodošli u Svijet poslije.

Gospodin Alfa je visoki plavokosi tridesetogodišnjak koji je vjerojatno redovito vježbao dok su
još postojale teretane. Kladim se da ima šarmantan osmijeh, kad je raspoložen, no trenutačno je
izgledao kao da su mu živci rastegnuti koji metar dalje od maksimuma, a jedino što ga je držalo
prisebnim, bila je čista snaga volje.
»Alergičan sam na dim cigareta«, rekao je Alfa. »Gledaj, moramo se držati zajedno kako bismo
preživjeli.« Cijedio je riječi kroza zube, očito pokušavajući smiriti situaciju.

»Pa bih onda ja zbog tebe morao ugasiti svoju prokletu pljugu? Fućkaj se. Nitko nije alergičan na
dim. Samo im se ne sviđa.« Tetovirani je povukao dugačak dim.

Treći je pušač tiho ugasio cigaretu, izgledajući kao da se nada da ga nitko neće primijetiti.

»Ugasi tu cigaretu!« Alfln glas ostavljao je dojam istinskog autoriteta, čujan unatoč vrištećem
alarmu. Ovo je tip koji je navikao na poslušnost. Tip koji je nekoć nešto značio.

Tetovirani je frknuo još uvijek zapaljeni čik prema Alfi. Na trenutak, svi su se opustili. No,
Tetovirani je izvukao novu cigaretu iz džepa i zapalio je.

Alarm je utihnuo, ali je tišina zvučala mnogo gore.

Crvenilo se proširilo Alfinim licem i vratom. Gurnuo je tipa, djelujući kao da ga nije briga ako
ga premlati do smrti. Možda ga stvarno nije briga. Možda je ovo bolji izlaz od onoga što nam
spremaju anđeli.

Problem je u tome što je tu odluku donio i za nas ostale. Tučnjava u ćeliji veličine mrtvačkog
sanduka značila je gomilu ozljeda za sve nas, u trenutku kad si ne možemo priuštiti ni jednu.

Ljudi su se počeli povlačiti.

Ja sam bila u prednjem kutu, pored Clare. Ostala su nas tijela već počela naguravati na rešetke.
Ako panika krene u ovom smjeru, zgnječit će nas. Nećemo poginuti, no mogle bismo polomiti
kosti. Ovo nije dobar trenutak za to.

U sredini ćelije, Gospodin Tetovirani udarao je Alfu, no ovaj mu nije ostajao dužan.

Dohvatio je nečiju jaknu i zamahnuo rubom zatvarača prema očima Tetoviranog. Udario je ženu
preko lica.

Tetovirani je zamahnuo rukom unatrag, kako bi uputio nespretan udarac i laktom tresnuo starca u
vrat.

Starac je pao na Claru, tresnuvši njezinom glavom o rešetke. Davala sam sve od sebe da se
bavim svojim poslom, no ovo neće dobro završiti. Ni za koga.

Provukla sam se do boraca i uhvatila Tetoviranog za ramena.

Zabila sam koljeno u stražnji dio njegova koljena. Pazila sam da mu gurnem koljeno ravno
prema naprijed, tako da ga ne izbijeni. Slomljeno koljeno u ovoj situaciji bilo bi smrtna presuda.

Kad se srušio do moje visine, povukla sam mu ramena bliže sebi i uhvatila mu glavu u zahvat.
Jednom sam mu rukom obuhvatila čelo, a drugom vrat.

Stisnula sam ruke, pokazavši mu da mislim ozbiljno. Nisam ga pokušavala udaviti. Mnogo je
lakše prekinuti dotok krvi u mozak. Imao je tri do pet sekundi prije nego izgubi svijest.

»Opusti se«, rekla sam, a on me istog trena poslušao. Ovaj je tip sudjelovao u dovoljno tučnjava
da zna kad je gotovo.

No, Alfa dečku to nije bilo jasno. Sudeći prema njegovim izbuljenim očima i crvenom licu, u
njemu su se još uvijek kovitlali strah i frustracija. Zamahnuo je nogom unatrag, udarivši nekoga,
i spremio se šutnuti Tetoviranog kao loptu dok sam ga ja držala.

»Ako ga tresneš, kunem ti se Bogom da ću ga pustiti da te pojede živog.« Spustila sam glas,
pokušavajući zvučati autoritativno. No, Gospodin Tetovirani vjerojatno trenutačno razmišlja o
tome kako su mi mršave i kratke ruke. I vjerojatno je upravo shvatio da je moj glas ženski.

Bit ću u užasnim problemima ako ne uspostavim kontrolu dok je tip na koljenima jer, jednom
kad se digne iznad mene i pogleda dolje u moje tjeme, mogu mu pasti na pamet razne stvari.

Pa sam napravila nešto što nikad ne bih napravila u Svijetu prije.

Iako se predao, ipak sam mu prekinula dotok krvi. Tijelo mu se smandrljalo na pod, opuštene
glave.

Nekoliko sekundi bit će u nesvijesti, dovoljno dugo da se pobrinem za Alfa dečka. A kad se ta
dvojica osvijeste, ležeći bespomoćno na tlu dok se ja uzdižem iznad njih, primit će jasnu poruku:
ja sam ovdje dominantna. Živite i umirete prema mojoj odluci, i ja kažem kad se možete i kad se
ne možete tući.

To je sve zvučalo super u mojoj glavi. Samo, nije ispalo tako.

37
Upravo sam se spremala dohvatiti Alfu kad nas je pogodila sila, tako žestoka da je mogu opisati
samo kao top pun ledenih kuglica koje su se zabijale u nas. Sila me zabila u zid. No, za razliku
od pucnja iz topa, nije prestala.

Trebao mi je trenutak da shvatim kako je to mlaz vode iz vatrogasnog crijeva. Bio je tako leden i
snažan da mi je smrznuo zrak u plućima.

Kad je napokon prestalo, bila sam premlaćeni komad mokre tkanine na podu.

Grube su me ruke dohvatile ispod pazuha i izvukle iz ćelije. Dok sam se borila za zrak,
krajičkom oka primijetila sam da su muškarci mračnih lica izvukli i Tetoviranog i Alfu.

Nekako sam se uspravila, tako da mogu hodati pored čuvara, što je bilo bolje nego da mi iščaše
ruke dok me vuku. Kad im je bilo jasno da ću hodati bez otpora, jedan od čuvara me pustio i
otišao pomoći dvojici koji su vukli Tetoviranog. Osvijestio se i koprcao od straha i zbunjenosti.

Moj je čuvar prišao Tetoviranom i tresnuo ga šakom u želudac, dok su ga druga dvojica držala.
Suosjećajno sam protrnula. Nakon toga smo se bez otpora nastavili vući niz hodnik.

Čuvari su nas odveli u ciglom ozidani prolaz, a zatim smo prošli kroz metalna vrata. Na
izblijedjelom je natpisu pisalo:

SAMO ZA AUTORIZIRANO OSOBLJE

Vrata su vodila do uskog stepeništa koje je metalno odjekivalo dok smo silazili. Prostor ispod
nas djelovao je industrijski, gotovo tvornički. Rešetka golemih vodenih kapi visjela je sa stropa,
gotovo do poda.

Kako smo se približavali, mogla sam ih sve bolje vidjeti. Unutar kapi vode nalazila su se
skvrčena stvorenja.

Ljudi.

Goli i stisnuti u fetalni položaj. Nesvjesni, lebdjeli su u vodi.

Nešto je bilo i poznato i užasno u tom prizoru.

Očekivala sam da ću vidjeti kako neki od njih sišu palac, ili se trzaju, no nisu to radili.

»Tko su ovi?« upitao je muškarac u sredini prostorije, bacivši pogled prema nama. Nosio je
košulju od flanela i traperice i držao blok u ruci. S kovrčavom kestenjastom kosom i smeđim
očima, izgledao je kao student koji vrši istraživanje. Pretpostavila sam da bi u bilo kojem
drugom okruženju bio sasvim u redu tip.

»Smutljivci«, odgovorio je moj čuvar. »Odvedite ih otraga«, rekao je rastreseni tip s blokom.
»Posljednjem redu treba pomoć.«

Tetoviranog, koji je hodao vlastitim snagama, ne izazivajući probleme, odveli su prvog u polje
vodenih kapi. Sljedećeg su povukli Alfu. Dosad, moj me čuvar puštao da sama hodam, ne
dodirujući me. A sad me zgrabio za ruku, kao da se boji da ću pokušati pobjeći.

»Kojima, doktore?« upitao je moj čuvar.

»Bilo kojima, samo da su u zadnjem redu«, rekao je doktor prolazeći pored nas. Otišao je do
ureda s prozorom koji je gledao prema kapima.

Ušli smo među matricu kapi. Prvi se red sastojao od ljudi.

Dok smo hodali prema stražnjem dijelu prostorije, ljudi unutar kapi počeli su se mijenjati, kao da
gledamo ubrzanu snimku razvoja fetusa.

Na trećini puta u matricu, imali su repove.

Na polovini puta, počela su im rasti prozirna krila.

Dvije trećine puta u matricu počeli su djelovati prepoznatljivo, kao škorpionska čudovišta.

Golema je prostorija bila puna škorpiona u različitim fazama razvoja.

Bilo ih je na stotine.

A svi su nastali od ljudi.

Kad smo stigli do posljednjeg reda, škorpioni su izgledali potpuno oblikovani, s kosom do
ramena i zubima koji su se iz ljudskih pretvorili u lavlje. Micali su se, budni, i promatrali nas dok
smo prilazili.

Ovaj je laboratorij bio za nekoliko generacija bolje razvijen od onoga koji sam vidjela u
podrumu legla. Mnogo je sistematičniji, a fetusi su djelovali zdravije i opasnije. Koliko uopće
ima tih tvornica škorpiona?

Tetovirani se počeo otimati čuvarima. Bila su trojica, ali unatoč mišićima i stavu, Tetovirani nije
bio naročito uvježban borac.

Povukao je čuvare, a mišići vrata i ruku naprezali su se protiv njihova zahvata. Čuvari su se
upravo spremali gurnuti ga u kap, kad se on neočekivano trgnuo, gurnuvši unutra lakat jednog od
čuvara.

Stvorenje u vodi pomaknulo se tako brzo da nisam bila sigurna što se događa.
Jednog je trena čuvar držao Tetoviranog za rame kad mu je lakat ušao u vodu.

U drugom trenutku čuvar je bio napola u kapi. Samo su mu noge virile van, dok se vodom počela
širiti krv.

Zapanjeno smo zurili kako čuvar krši zakone gravitacije - i ne znam još koliko drugih fizikalnih
zakona - viseći tamo, napola unutra a napola vani. U kapi, čudovište mu je pumpalo otrov u vrat,
sišući mu lice. Oblaci krvi kovitlali su se oko njih, u nemogućoj kapi koja je nekako zadržavala u
sebi oblik i tekućinu, unatoč činjenici da ju je probušilo tijelo čuvara.

Tetovirani je razrogačio oči, shvativši što ga čeka. Pogledao je mene i Alfu. Vjerojatno je vidio
isti izraz na našim licima.

Nakon njega, mi smo na redu.

Alfa je kimnuo Tetoviranom, kao da su se upravo dogovorili. Izgleda da nema ničega nalik na
skoru i užasnu smrt, što će natjerati ljude da zaborave na međusobne razlike. Dohvatili su jednog
od preostalih čuvara koji je i dalje držao Tetoviranog i zajedno mu gurnuli glavu u drugu kap.

Škorpion u kapi kliznuo je kroz vodu da ga dohvati. Čuvar se panično pokušao povući,
instinktivno se odgurnuvši rukama o kap.

Ruke su mu pošle ravno u vodu.

A onda ni njih više nije mogao izvući.

Leđa, vrat i ruke napeli su mu se dok se pokušavao spasiti.

Noge su mu kliznule prema naprijed, no nije uspio izvući iz kapi ni centimetar tijela.

Počeo se grčiti. Svaki mišić njegova tijela drhtao je od prigušenih krikova, dok se on očajnički
odgurivao od škorpionskog fetusa.

Nisam više mogla gledati.

Preostali čuvari, brojčano nas više ne nadmašujući, odlučili su se na bijeg. Dvojica su potrčala
prema stražnjim vratima, dok je moj čuvar odjurio u drugom smjeru.

Bućkanje mjehurića i struganje cipela žrtava o tlo, deralo mi je sva osjetila. No, ubrzo su se obje
žrtve smirile, paralizirane.

Prostor je odjednom postao i previše tih.

»Što sad?« upitao je Tetovirani. Unatoč mišićima, djelovao je poput izgubljenog dječačića.

Osvrnuli smo se po šumi čudovišta koja su lebdjela u kapima.

»Gubimo se odavde«, reče Alfa.

Iz smjera stražnjih vrata začulo se siktanje škorpiona.

Potrčali smo kroz matricu prema prednjim stepenicama, pazeći da se ne sudarimo s kapima.
38
Tutnjava je odjeknula golemom prostorijom. Redovi kapljica su se zanjihali, prijeteći da će
popadati. Nisam željela ni pomisliti na to što će se dogoditi ako padnu. U mojoj glavi, voda je
već pljuskala po podu, a fetusi čudovišta su se izvijali dok smo trčali pored njih.

Struktura na stropu s koje su visjeli redovi kapi, počela se polako povlačiti. Je li iza nas pljusnula
voda ili sam ja to samo zamislila?

Matrica se povukla jedan red unatrag, a zatim se umirila.

Jeziv osjećaj da trčim kroz prozirnu maternicu, pojačavao se dok su se fetusi škorpiona sa
svakim redom mijenjali natrag u ljude. Kad smo stigli do novog prvog reda praznih kapi, šuplji
topot koraka odjeknuo je niza stepenice ispred nas. Naglo smo se zaustavili, osvrćući se oko
sebe.

Jedino mjesto u koje smo mogli pobjeći bio je povišeni ured koji je gledao preko matrice
čudovišta. Potrčali smo uz nekoliko stepenica i uletjeli unutra.

Liječnik, tip u flanelskoj košulji i trapericama, podigao je pogled sa svog bloka s bilješkama.

Alfa je jednom rukom podigao olovku, a drugom dohvatio Doktorovu kosu. Uperio je olovku u
Doktorovo oko, spreman ubosti.

»Zabit ću ti ovo u oko ako nas ne oslobodiš čudovišta«, šapnuo je Alfa. I dalje mislim da je bio
biznismen, no djelovao je kao da misli ozbiljno. Možda je život u uredu opasniji nego što sam
mislila.

»Njima su ljudi međusobno zamjenjivi«, rekao je Doktor, zureći u olovku. »Neće vas tražiti.«

Kao da dokazuje svoje riječi, podigao je pogled prema velikom prozoru koji je gledao ka
laboratoriju. U tvornicu ispod nas ulazila je nova grupa. Nekoliko škorpiona tjeralo je red
prljavih, golih ljudi.

Ispred njih je stajao novi red praznih kapi.

Jedan od ljudskih podanika stao je pred grupu. Mogli smo ga čuti kroz otvorena vrata dok je
govorio, »Bit će bolje za vas da samo napravite kako vam je rečeno.« Zvučao je kao da to
stvarno misli, i kao da im radi uslugu dijeleći tu tajnu s njima. »Inače bi vam se moglo dogoditi
ovo.« Kimnuo je prema dvojici drugih podanika.

Dohvatili su najbližu osobu i odvukli je niz nekoliko redova, gdje su jadnika gurnuli u kap.

Čak i iz ureda mogla sam čuti prigušene, užasnute krikove. Napola formirani škorpion trznuo se
kao da pokušava ubosti plijen žalcem kojeg još nije imao, a zatim se uhvatio za žrtvu svojim još
uvijek ljudskim ustima.
Skrenula sam pogled dok sam još mogla.

Goli ljudi ispred vrata ukočeno su stajali, istovremeno opčinjeni i užasnuti.

»Na vama je da birate«, rekao je tip koji je izgledao kao nadglednik. »Možete proći kao on.«
Pokazao je žrtvu škorpiona. »Ili možete odabrati da uđete u jednu od ovih vodenih stvarčica.
Prvih petnaest ljudi koji se prijave da uđu u vodu, dobit će to.«

Svi su stupili naprijed.

Nadglednik je počeo nasumično odabirati ljude, a oni su ulazili u svoje vodene zatvore.

»Kako ću disati?« upitao je visok muškarac, čije je tijelo već bilo u kapi. Samo mu je još glava
virila.

Jedan od ljudskih podanika gurnuo mu je glavu dokraja u kap, ne odgovorivši.

Svima je, očito, to pitanje palo na pamet kad su se već našli u vodi. Izgleda da je cijela situacija
bila toliko čudna i nadrealna da su žrtve vjerojatno pomislile da će se netko drugi pobrinuti za
detalje. Ili su možda pretpostavili da će moći gurnuti glavu van kako bi disali.

Kad su shvatili da su zarobljeni i da se ne mogu izvući, na licima im se umjesto nervoze počela

ukazivati panika.

Prednji red kapi počeo se njihati i trzati, dok su novi stanovnici počeli ludovati u svojim vodenim
kavezima. Mjehurići su ispunili kapi, dok je iz usta žrtava curio zadnji ostatak dragocjenog daha.
Nekolicina ih je vrištala pod vodom. Prigušeni odjeci odbijali su se od zidova laboratorija.

Preostali ljudi počeli su uzmicati, očito žaleći zbog svoje odluke. No, podanici su ih pohvatali i
ugurali u kapi. Sad im je bilo lakše jer sam shvatila da su prvi ljudi koje su odabrali bili najveći i
najjači.

U trenutku kad je postalo očito da ovdje nema pregovora, ostali su samo oni najslabiji.
39
Tetovirani je tiho zatvorio vrata ureda, utišavajući zvukove odozdo.

Alfa je povukao Doktorovu glavu unatrag, i dalje mu držeći olovku uperenu u oko. »Kako možeš
živjeti s ovim na savjesti?« zarežao je.

»To me pita čovjek koji prijeti da će ubosti drugog čovjeka u oko«, rekao je Doktor.

Tetovirani se nagnuo nad Doktora. »Tvoje privilegije ljudskog bića upravo su poništene,
seronjo.«

Ured je imao stol, stolac i staromodne staklene posude pune grumenja boje mesa koje nisam
željela ni pogledati. Ne bi me čudilo da su te stvari korištene još dok je Alcatraz bio pravi zatvor,
za prave kriminalce.

»Ja sam ovdje zarobljenik, kao i vi«, procijedio je Doktor kroza stisnute zube. »Radim ono što
me tjeraju da radim, kao i vi. I baš kao ni vi, ni ja nemam izbora.«

»Aha,« reče Alfa. »Samo, za razliku od nas, nisi ni hrana za čudovišta niti bio-masa za buduća
stvorenja.«

Iza Doktora se nalazilo nekoliko kutija veličine knjige. Na svaku je bila zalijepljena fotografija, a
ispod nje je bilo upisano ime. Već sam ih gotovo zanemarila kad mi je jedna od njih privukla
pozornost.

Crnim je flomasterom na jednoj kutiji bilo napisano PAIGE. Fotografija je bila zrnata i mutna,
no jasno su se vidjele tamne oči i vilenjačko lice.

»Što je ovo?« Srce mi je luđački udaralo, govoreći mi da se ostavim toga.

»Ljudska rasa je pred istrebljenjem, a vi mislite da sam ja sretan zbog toga?« upitao je Doktor.

»Što je ovo?« Podigla sam kutiju s natpisom PAIGE.

»Probat ću pogoditi. Ti se hrabro boriš da nas oslobodiš«, rekao je Alfa.

»Radim što mogu.«

»Iza kulisa, nema sumnje«, reče Alfa.

»Duboko iza kulisa, buraz«, dobaci Tetovirani.

»Hej!« viknula sam. »Što je ovo?«

Napokon su me pogledali.
»To je videosnimka«, rekao je Doktor.

Alarm je ponovo vrisnuo, odjekujući o zidove.

»Koji je to vrag?« upita Tetovirani. »I zašto se stalno pali?«

»Neka luđakinja je pobjegla iz ćelije«, odvrati Doktor. »Stalno otvara izlaze za nuždu, što
pokreće alarm. Hoćete li me pustiti?«

Pa, barem je majka dobro.

»Želim vidjeti ovu snimku«, rekla sam.

»Stvarno?« upita Tetovirani. »Želiš i kokice?«

»Mislim da je to moja sestra.« Podigla sam kutiju. »Moram ovo vidjeti.«

»Paige je tvoja sestra?« upita Doktor, napokon me uistinu primijetivši.

Činjenica da ovaj čovjek poznaje Paige, potresla me do srži. Doktor mi je pokušao prići, no Alfa
ga je povukao za kosu.

»Ili me više ubodi u oko ili me pusti.« Doktor se izvukao iz Alfina stiska, djelujući spremno da
ga tresne. »Moram vidjeti ovu snimku.«

»Ako je ta djevojčica tvoja sestra,« rekao je Doktor, »bojim se da je poginula u napadu na leglo.«

»Nije«, odvratila sam.

Iznenađeno je trepnuo. »Kako znaš?«

»Bile smo zajedno još jučer, pod pretpostavkom da smo jučer došli ovamo.«

Doktorove su se oči tako intenzivno usredotočile na mene, kao da sam trenutačno jedino što
postoji u njegovu svijetu. »Nije te napala?«

»Ona je moja sestra.« Kao da je to odgovor na pitanje. »A gdje je sada?«

»Mislim da je došla ovamo. Slijedile smo je.«

Alarm se isključio, a mi smo se malo opustili.

»Nemamo sad vremena gledati snimku, srce, jesi li luda?« reče Tetovirani, »Uzmi je sa sobom.«

»To je Betamax«, odvrati Doktor. »Ovdje je vjerojatno posljednji aparat za Betamax u području
Zaljeva. Prastar je, kao i sve ostalo što je bilo ovdje.«

»Što je Betamax?« upitala sam.

»Zastarjeli videoformat«, odgovori Alfa. »Stariji od tebe.«

»Pa ga nećeš moći pogledati nigdje osim na ovom stroju«, doda Doktor.

»Što planirate?« upitala sam Alfu i Tetoviranog. »Postoji li način da pogledam snimku, pa da se
poslije nađem s vama?«

Pogledali su se i postalo mi je jasno da nijedan od njih nije imao plan.

»Uzet ćemo ga kao taoca i otići odavde«, rekao je Alfa. »Onda ćemo svi umrijeti«, odvrati
Doktor. »Ne značim pošastima ništa više nego vi.«

»Pošastima?«

»Onim stvorovima.« Kimnuo je prema prozoru. »Tako ih anđeli nazivaju. Ne znam zašto. Ti će
stvorovi označiti kraj čovječanstva.« Na tren se izgubio u vlastitom svijetu, gledajući prema
tvornici škorpiona, a onda nas se sjetio. »Gledajte, ako želite pobjeći, noćas je dobar trenutak za
to. Na rasporedu je nešto zbog čega će sve pošasti odletjeti na misiju.«

»A zašto bismo ti povjerovali?« upita Tetovirani. Pronašao je otvarač za pisma i provjeravao

oštrinu ruba.

»Zato što sam ljudsko biće, kao i vi. Pa smo zbog toga u istoj ekipi, sviđalo se to vama ili ne.«

»Koliko dugo ih neće biti?« upita Alfa.

»Ne znam.«

»Kad odlaze?«

»Znam samo ono što sam vam upravo rekao. Noćas vam je najbolja, a i jedina prilika.«

»Ako odu, možemo osloboditi sve zarobljenike«, rekla sam, sjetivši se Clare, majke i svih onih
koji su pjevali »Amazing Grace« dok je grupa marširala u smrt. Sad sam znala kamo su otišli.

»Teško je išuljati se van s toliko ljudi«, rekao je Alfa.

»Nećemo se ni moći šuljati ako uzmemo brod«, odvratila sam. »Osim ako ne planiraš plivati
među morskim psima. Što više ljudi, veća je šansa da će se barem neki probiti.«

»Ako svi bježe,« primijeti Alfa, »sigurno je da mnogi od nas neće uspjeti.«

»Ako ostavimo ljude u zarobljeništvu, sigurno je da nitko od njih neće preživjeti«, dodala sam.

»Cura ima pravo«, upleo se Tetovirani.

Alfa je duboko udahnuo i polako izdahnuo.

»Ključevi ćelija su u stražarskoj sobi«, rekao je Doktor. »Uvjerite ljudske stražare da ćete
osloboditi sve, uključujući i njih. Oni će uzeti ključeve, obavijestiti ostale i otključati ćelije.«

»Lažeš«, reče Tetovirani.

»Ne lažem. Zar zaista misliš da ijedan čovjek želi biti ovdje? Misliš li da ne bismo pobjegli da
možemo? Samo ih moraš uvjeriti da su im veće šanse da prežive ako se udruže s vama, nego ako
vam se usprotive. To će biti teže nego što misliš.«

»Zašto se onda vi niste spremali za bijeg, ako noćas neće biti stvorenja?« upita Alfa. »Zašto biste
čekali da mi pokušamo osloboditi zarobljenike?«

»Zato što postoji samo jedan brod. A kad oni odu, brod će biti ukotvljen u San Franciscu, a ne
ovdje. Ovo je Alcatraz, gospodo. Ne trebaju čuvare. Imaju vodu.«

»Možemo li preplivati preko?« upita Tetovirani.

»Možda. Ako si profesionalni plivač koji se pripremao za to i ne bojiš se morskih pasa. Ako imaš
ronilačko odijelo i plivaš po danu, s pratećom ekipom u čamcu. Znaš nekoga takvog?«

»Sigurno postoji izlaz«, reče Tetovirani. »Smisli nešto, čovječe. Ili ću se pobrinuti da te noćas
prvog bacimo u vodu.«

Doktor me promatrao. Gotovo sam mogla vidjeti kako mu kotačići u glavi ubrzavaju. »Čuo sam
da je kapetan broda u ćeliji na doku kad je brod na ovoj strani. Možda uspijem prokrijumčariti
curu do broda.« Pokazao je prema meni. »Možda ona može osloboditi kapetana i nagovoriti ga
da se vrati s brodom.«

»Ja ću ići«, reče Tetovirani. »Žrtvovat ću se.«

»Siguran sam da bi, ali to mora biti djevojka«, odvrati Doktor.

»Zašto?«

»Jedna ekipa ovdje sakuplja žene za leglo. Kad odu, možda uspijem ugurati i nju u tu grupu.
Dakle, osim ako nisi mlada žena, teško ćeš ući na brod.«

Tetovirani me odmjerio. Pokušavao je zaključiti hoću li zbrisati iste sekunde kad se dočepam
kopna.

»Moja je majka ovdje, zajedno s našom prijateljicom«, rekla sam. »Napravit ću sve što mogu da
im pomognem pobjeći.«

Dečki su se pogledali, kao da se dogovaraju bez riječi.

»Kako znamo da će kapetan broda biti spreman riskirati i vratiti se po nas?« upita Alfa. »Je li i
njegova majka ovdje?«

»Cura će jednostavno morati biti uvjerljiva«, reče Doktor.

»A što ako ne bude?« upita Tetovirani. »Onda ćemo naći nekoga drugog da upravlja brodom«,
samouvjereno će Doktor.

»Ako si tako siguran, zašto to već niste napravili?« upita Alfa.

»Zato što je noćas prvi put da će sva stvorenja i anđeli otići. Zašto misliš da to ne bismo napravili
i bez vas?«

Dečki su kimnuli. »Jesi za?« upita me Alfa.

»Jesam. Sama ću upravljati brodom ako bude potrebno.«

»Bilo bi super da ne potone putem natrag«, reče Alfa.

»Dobro onda«, odvratila sam. »Nagovorit ću nekoga tko zna što radi.« Zvučala sam mnogo
samouvjerenije negoli sam se osjećala.

Alarm je ponovo zavrištao, odjekujući od zidova i napadajući nam uši.

»Možda možeš nagovoriti tu ženu da ti pomogne«, rekao je Doktor. »Ona ti može pokazati sve
izlaze.«

»Idite«, rekla sam. »Otvorite ćelije kad dođe trenutak. Ja ću osloboditi kapetana broda na
kopnu.«

Tetovirani i Alfa se odmjeriše, djelujući nesigurno. Alarm utihne.

»Ili možda imate bolji plan?« upita Doktor.

Njih dvojica kimnuše jedan drugom. »Nadam se da si bio iskren, Doktore«, reče Tetovaža. »U
protivnom ćeš ujutro biti mamac za morske pse. Kužiš?«

Alfa je djelovao kao da me želi pitati hoću li biti dobro, no onda se sjetio gdje smo i okrenuo se
da ode.

»Ako vidite onu ženu koja otvara vrata za nužni izlaz«, povikala sam za njima, »recite joj da vas
je poslala Penryn. Pobrinite se za nju, u redu? Mislim da je to moja majka.«

Tetovirani se još jednom zapiljio u Doktora, pa se okrenuo i otišao.

40
»Jesi li im stvarno rekao istinu?« upitala sam.

»Većinom«, rekao je Doktor, umetnuvši snimku u kockasti stroj ispod TV-a. I stroj i televizor
djelovali su prastaro. Iako je ekran bio malen, ostali dio televizora bio je golem i težak, kao nešto
sa starih fotografija mog oca. »To je bio najbrži način da ih otjeram odavde, tako da možemo
razgovarati o onome što je stvarno važno.«

»A to bi bilo?«

»Tvoja sestra.«

»Zašto je ona toliko važna?«

»Vjerojatno nije.« Pogledao me postrance, odajući dojam da misli upravo suprotno. »No, očajan
sam.«

Nisam shvaćala što želi reći, no nije me bilo briga. Samo sam željela vidjeti snimku. Pritisnuo je
tipku na stroju ispod televizora.

»To stvarno radi?«

Namrštio se. »Što bih dao za računalo.« Prčkao je po tipkama na starom televizoru.

»Nije da te netko sprječava. Cijelo je područje Zaljeva puno računala koje možeš uzeti.«

»Anđeli nisu ljubitelji ljudskih strojeva. Radije se igraju životima i stvaranjem novih hibridnih
vrsta. Iako imam dojam da to ne bi smjeli raditi.« Posljednju je rečenicu promrmljao sebi u
bradu, kao da razgovara sam sa sobom. »Uspio sam se dočepati neke opreme, no infrastruktura
na ovoj stijeni i nije bila najnovija kad smo došli.«

»Ono vani djeluje prilično napredno.« Pokazala sam glavom prema prozoru. »Mnogo naprednije
od laboratorija u podrumu legla.«

Doktor je izvio obrve. »Vidjela si podrum legla?« Nagnuo je glavu poput znatiželjna psa. »A
ipak, evo te ovdje. Živa si i pričaš mi o tome.«

»Vjeruj mi, i ja sam iznenađena.«

»Laboratorij u leglu nam je bio prvi«, rekao je. »I dalje sam se držao starih navada - ljudskih
navada. Trebao sam epruvete, struju i računala, no nisu mi dopuštali da nabavim sve što mi je
potrebno. Anđeoski otpor ljudskoj tehnologiji ograničio me na načine koji su pretvorili onaj
laboratorij u nekakav frankenštajnski podrum iz tridesetih.«

Pritisnuo je START na stroju. »Otad sam zavolio anđeoske načine rada. Mnogo su elegantniji i
učinkovitiji.«

Na ekranu se pojavila zrnata siva slika neke bijedne prostorije. Ležaj, stolić, čelični stolac. Teško
je reći je li to bila zatvorska ćelija namijenjena samici, ili spavaća soba nekog tužnog birokrata.

»Što je ovo?« upitala sam.

»Netko je usput na ovu stijenu ugradio sustav za motrenje. Ništa čudno, budući da je ovamo
dolazila gomila turista. Dodao sam zvuk u neke prostorije. Anđeli, naravno, ne znaju da su pod
prismotrom, pa to, molim te, nemoj razglasiti.«

Na ekranu, naglo su se otvorila metalna vrata prostorije. Ušla su dva anđela golih prsa, vukući
između sebe diva. Čak i na zrnatoj snimci prepoznala sam demona Beliala. Oko trbuha mu je bio
omotan krvavi zavoj.

Iza njih se nalazio drugi anđeo koji mi je djelovao poznato. Nisam mogla razaznati boju njegovih
krila, no pretpostavila sam da su narančasta. Sjećala sam ga se od noći kad je Paige oteta, noći
kad su on i njegovi kompići odrezali Raffeova krila. Držao je malu Paige u jednoj ruci kao vreću
krumpira.

Lice joj nije bilo razrezano, a noge su joj visjele, atrofirane i beskorisne. Djelovala je sitno i
bespomoćno. Snimka je sigurno iz one noći kad su je oteli.

»Je li to tvoja sestra?« upita Doktor.

Kimnula sam, ne mogavši progovoriti.

Narančasti je anđeo bacio Paige prema sjenovitom uglu prostorije.

»Jesi li sigurna da to želiš gledati?« upita Doktor.

»Jesam.« Nisam. Povraćalo mi se od pomisli na ono što joj se događalo dok me nije bilo tamo da
je zaštitim.

No, nisam imala izbora. Morala sam pogledati snimku.

41
Mutna mrlja koja je letjela u kut, opet se pretvorila u moju sestru kad je uz tresak sletjela.
Trznula sam se kad se odbila od zida i srušila na hrpu.

Iz usta joj je pobjegao bolan cvilež, no nitko nije obratio pozornost.

Narančasti je anđeo već zaboravio na nju. Podigao je Belialove noge, pa su ga bacili na ležaj.
Djelovao je mrtvo. Željela sam da je mrtav.

Iza njih, moja se sestrica stisnula u zasjenjeni kut prostorije. Privukla je noge prsima i stisnula se
u fetalni položaj, promatrajući anđele golemim, prestravljenim očima.

Belialova glava oslonjena je pod neugodnim kutom o metalnu prečku koja je služila kao ograda
kreveta. Samo su ga trebali malo povući prema dolje, kako bi mogao ugodnije ležati. No nisu.

Ušao je drugi anđeo, noseći pladanj pun sendviča i veliku čašu vode. Spustio je hranu i vodu na
stolić pored kreveta. Dva su anđela izašla, ostavljajući Narančastog i dostavljača u prostoriji.

»Nije tako opasan sada, ha?« nasmijao se Narančasti.

»Baš me zanima koliko je dubok ubod kroz njegove trbušne mišiće«, rekao je dostavljač. »Misliš
da može doseći hranu?«

Narančasti je povukao stolić izvan Belialova domašaja. »Više ne može.«

Nacerili su se jedan drugome. »Donijeli smo mu hranu i vodu, kao što smo i trebali. Jesmo li mi
krivi što se ne može uspraviti da je dohvati?«

Narančasti je izvio gornju usnu, kao da je želio udariti Beliala. »On je sigurno najarogantniji,
najgadniji i najuobraženiji otpadak s kojim sam ikad morao raditi.«

»Ja sam radio i s gorima.«

»S kime na primjer?«

»S tobom.« Anđeo se nasmijao, zatvarajući vrata za njima. Paige se stisnula u mraku, naizgled
potpuno zaboravljena. Sigurno je bila i gladna i žedna.

Da je mogla hodati, mogla se odšuljati do stolića i uzeti sendvič. No, bez kolica, morala bi se
polako odvući preko poda, dohvatiti ga i opet se odvući u kut. To bi mogla napraviti, ali jasno mi
je zašto neće ni pokušati. Teško je znati da možeš nešto ukrasti kad ne možeš pobjeći.

Prizor je nestao.

Kad se ponovo pojavio, u prostoriju je prodirala svjetlost, vjerojatno s prozora izvan domašaja
kamere. Prošlo je neko vrijeme, no bilo je teško odrediti koliko.

Bolno stenjanje pretvorilo se u frustrirani urlik. Belial je bio budan i pokušavao se uspraviti. Pao
je natrag na ležaj, zgađeno otpuhnuvši.

Ležao je teško dišući, naizgled nesvjestan Paige, koja je i dalje bila skvrčena na kamenom podu
u kutu. Svježa krv umrljala je zavoje oko njegova struka. Okrenuo je glavu i zapiljio se u vodu.
Posegnuo je za njom, ne naginjući se naprijed. Stolić sa sendvičima bio mu je izvan dosega.

Koliko god bio gladan i žedan, Paige je sigurno bila u lošijem stanju. Ona je majušna, bez mnogo
zaliha.

Belial je spustio ruku i tresnuo njome o ležaj. Zastenjao je od bola i bijesa, jer je tim pokretom
razderao ranu.

Legao je na leđa, trudeći se ostati miran. Suho je progutao i pogledao čašu vode na stoliću.

Duboko je udahnuo, kao da se priprema na bol, i ponovo ispružio ruku. Ovaj se put uspio malo
jače rastegnuti, no i dalje nije bilo dovoljno. Stenjao je kroza stisnute zube, centimetar po
centimetar se približavajući vodi. Sigurno ga je užasno boljelo. Da je to bio bilo tko drugi,
sažalila bih se.

Odustao je, frustrirano otpuhnuvši, i legao natrag, lica iskrivljena od bola.

Paige se sigurno pomaknula ili ispustila nekakav zvuk, jer se Belial odjednom zapiljio u kut.
»Što ti radiš ovdje?« Paige se stisnula uza zid. »Jesu li te poslali da me špijuniraš?« Odmahnula
je glavom.

»Gubi se odavde.« Samo što nije ispljunuo te riječi. »Čekaj. Prvo budi korisna i donesi mi vodu i
sendviče sa stola.«

Paige je prestravljeno zurila u njega. Sirotica. Dio mene htio je ugasiti snimku. Što god se
dogodilo, dogodilo se. Ništa neću promijeniti gledajući to.

No, taj pogled u sestrinu prošlost potpuno me opčinio. Ako je morala proći kroz ovo jer nisam
bila tamo da je zaštitim, onda ne zaslužujem zaštititi ni samu sebe od saznanja o njezinim
mukama.

»Odmah!« vrisnuo je Belial na nju, tako glasno da sam i sama poskočila.

Paige se još više uvukla u sebe.

A onda je legla na betonski pod i počela se vući prema njemu. Oči su joj djelovale ogromno, a
nogavice hlača gotovo prazno dok su se vukle za njom.
42
»Što je s tobom? Jesi li potrgana?«

»Ne. Samo ne mogu hodati kao drugi ljudi.« Ispružila je ruke i povukla se nekoliko centimetara
prema naprijed.

»To znači da si potrgana.«

Zastala je na tvrdom podu i podigla se na laktove. »To znači da se krećem na drugačiji način.«

»Aha, pužeš po podu kao crv. Pokaži mi, crviću. Zabavi me. Dopuži ovamo i dat ću ti malo svoje
vode.« Poželjela sam tresnuti šakom o ekran.

Gdje si bila kad te trebala?

Moja je sestrica pogledala vodu i suho gutnula.

»Vidim da je želiš. Od žeđi ti vjerojatno puca grlo.« I njegov je glas zvučao suho i ispucano.
»Uskoro će te početi boljeti glava i zavrtjet će ti se. Onda će ti nateći jezik, i svi će ti instinkti
govoriti da ga pregrizeš i popiješ vlastitu krv. Jesi li ikada bila dovoljno žedna da poželiš ubiti
čovjeka za njegovu čašu vode? Ne? Uskoro ćeš znati kakav je to osjećaj.«

Dotaknuo je krvavi zavoj kao da želi podijeliti bol. »Dođi ovamo, crviću. Pokaži mi kako
potrgani i napušteni ›hodaj u‹ na drugačiji način, a ja ću ti dati vode.«

»Nisam napuštena.«

Belial se namrštio. »Navedi mi jednu osobu koja te nije napustila.«

Pogledala ga je širom otvorenim očima na vilenjačkom licu. »Moja sestra.«

»Stvarno? A gdje je onda?«

»Na putu ovamo. Doći će po mene.«

»To nije rekla.«

»Razgovarao si s njom?« Nada na njezinu licu slomila mi je srce.

»Naravno da jesam. Što misliš, tko te dao meni?«

Stisnula sam šake tako jako da sam imala osjećaj da će mi se koža raspucati.

»Lažeš.«

»Istina je. Rekla je da se osjeća grozno zbog toga, ali više se ne može nositi s odgovornošću za
tebe.«

»Lažeš.« Glas joj je postao nesiguran. »Nije to rekla.«

»Iscrpljena je. Tako je umorna od toga da se svako jutro budi znajući da mora naći hranu za tebe,
da te mora nositi, prati i raditi sve ostalo. Pokušala je, ali ti si joj prevelik teret.«

Zateturala sam unatrag i morala se osloniti na zid da ne padnem.

»Svi su takvi.« Belialov glas nije bio neprijateljski. »Na kraju, uvijek nas napuste. Koliko god ih
voljeli i koliko god radili za njih, nikad im nismo dovoljno dobri. Mi smo otpaci, ti i ja.
Napušteni smo.«

»Ti si lažljivac.« Lice joj se urušilo, a riječi postale nejasne. Štucala je plačući i ležeći tamo na
kamenom podu, potpuno bespomoćna. Njezin je glas gotovo preklinjao čudovište da je utješi.

Na mojim je grudima ležao kamen, i nisam mogla disati.

»Vidjet ćeš. Mi ništa ne dobivamo tako lako kao drugi. Ni ljubav, ni poštovanje, ni prijateljstvo.
Jedini način na koji možemo dobiti bilo što od toga je da ih stavimo na njihovo pravo mjesto,
ispod nas. Zadnje što si smijemo dopustiti je da budemo bespomoćni i slabi. Moraš biti jak i
natjerati ih da te poštuju. Ako preklinju i ako te slušaju, onda ćemo im možda dopustiti da budu
naši ljubimci. Samo tako se otpaci kao mi mogu osjećati željenima.«

Bilo je dovoljno loše to što uništava krhku nadu nevine sedmogodišnjakinje, no ono što me
ubijalo bilo je da smo dokazali da je u pravu. Prizor moje sestre, zavezane poput divlje životinje,
zauvijek će me progoniti u sjećanju.

»Želiš li vode?« Belialov je glas bio neutralan. Nije bio ljubazan, ali ni posebno okrutan.

Moja je sestra gutnula i liznula ispucane usne. Bila je očajnički žedna, unatoč tome što je plakala.

»Dopuži do mene, crviću, i dat ću ti vode.«

Mirno je ležala na podu, oslanjajući se na laktove. S nepovjerenjem se zagledala u njega.

Užasavala sam se pomisli da će pasti na njegov trik, no dio mene želio je da mu ode jer mora
piti.

Paige je polako ispružila jednu ruku i s naporom se nastavila vući. Jednom, dvaput, sve dok nije
uhvatila lagani ritam. Njezine su se mrtve, osušene noge, vukle za njom.

Belial je sporo zapljeskao. »Bravo, crviću. Bravo. Takva minijaturna replika svoje vrste. Vi
majmuni tako ste pametno očajni u želji da napravite sve što treba kako biste preživjeli. U
usporedbi s tvojim narodom i stvarima koje su neki od njih spremni napraviti, ja sam skoro pa
dobar.«

Paige je stigla do stolića na kojem je stajao pladanj sa sendvičima i čaša vode, i podigla se uz
metalan stolac pored njega.
»Nisam rekao da to možeš dobiti«, zarežao je Belial. »Rekao sam ti da dođeš do mene, a ne do
stola.« Počeo se bijesno naginjati prema naprijed, no spustio se dolje, položivši ruku na krvavi
zavoj i duboko uzdahnuvši.

Posegnula je za čašom, gledajući vodu s očitom čežnjom.

»Naravno, ista si kao i ostali.« Usne su mu se iskrivile. »Ne postoji stvorenje koje obraća
pozornost na ikog osim sebe. Čak ni crvić kao ti. Dakle, naučila si lekciju od svoje sestre. Jedino
što je važno je tvoje preživljavanje. Žohari i ljudi najbolji su u tome.«

Paige je pogledala vodu, pa Beliala. U njoj se odvijala bitka, a ja sam je dovoljno dobro
poznavala da znam što joj je u glavi.

»Nemoj«, šapnula sam. »Prvo se pobrini za sebe.« Barem jednom u životu.

Ne otpivši, ispružila je čašu prema Belialu.

Zastenjala sam od očaja. Željela sam je zgrabiti i natjerati da pije.

»Moja sestra dolazi po mene.« Glas joj je pukao, kao da nije bila sigurna u to. Lice joj se
namrštilo, dok se borila sa suzama.

Belial se zagledao u vodu.

A zatim u nju.

»Zar nisi žedna, crviću? Zašto ne piješ?« Sumnja mu je ispunila glas.

Šmrcnula je. »Tebi je potrebnija.« Tvrdoglava je. Držala se svoga ja, čak i u takvim okolnostima.

»Zar ne znaš da ćeš umrijeti ako ne popiješ?«

Mirno je držala čašu.

On je ispružio ruku, ne pomičući tijelo, i uzeo joj čašu. Sumnjičavo ju je omirisao, kao da se boji
da unutra nije samo voda.

Otpio je malo.

Zatim je otpio veći gutljaj.

A onda je ispio dvije trećine čaše.

Zastao je da udahne i bijesno se zapiljio u Paige, kao da ga je uvrijedila. »Što gledaš?«

Samo je trepnula prema njemu.

Ponovo je prinio čašu usnama, no zastao je, gledajući Paige kao da razmišlja da joj dâ ostatak.
A zatim je ispio svu vodu u jednom velikom gutljaju.

»To se događa kad si dobar. Bolje da odmah naučiš lekciju. Možda ti je u prošlosti dobrota
pomagala, no više neće. Ta strategija djeluje samo kad te žele. No, sada nisi nimalo drugačija od
mene. Ružna si. Odbačena. Nevoljena. Jasno mi je.«

Nisam mogla dočekati da ga ubijem.

Pružio joj je čašu. Očajnički ju je zgrabila i nagnula prema usnama.

Jedna joj je kap dospjela u usta.

43
Lice joj se stisnulo, no ovaj put nisu potekle suze. Vjerojatno je previše dehidrirala.

»Dodaj mi sendviče.«

Bijesno se zapiljila u njega.

»Neće ti pomoći. Bit ćeš samo još žednija ako ih pojedeš.«

Zastala je i dohvatila sendviče, pa ih bacila na njega.

Nacerio se dok su se odbijali od njegovih prsa i slijetali u komadima na njegov krvavi zavoj.
Spojio je komade zajedno i zagrizao. »Nisi baš previše pametna, zar ne?«

Stavila je ruke na stolić, spustila na njih glavu i potonula, kao da je odustala.

Snimka se zacrnjela.

Zaustavila sam se prije no što sam upitala je li na kraju bilo sve u redu s njom. Na trenutak sam
zaboravila kakva je sada. Naravno da nije u redu.

Doktorov je prst stajao iznad tipke za izbacivanje trake. »Je li ti dosta?«

»Ne«, procijedila sam. »Još nije.«

Spustio je ruku. »To je tvoja kazna. Tko sam ja da se svađam s tobom?«

Ekran se ponovo osvijetlio.

Prošlo je još neko vrijeme. Svjetlosti je nestalo i sjene su se produžile. Otvorila su se vrata i ušao
je anđeo. Narančasti.

Paige je podigla glavu. Kad je ugledala tko je došao, hitro se spustila sa stolca i zavukla pod
Belialovu ležaljku.

»Aha, dakle tu je nestala«, rekao je Narančasti, promatrajući Paige.

»A gdje si ti nestao?« upitao je Belial.

»Činilo se da ti ne trebamo, pa smo ti donijeli hrane i vode i pustili te da odspavaš. Kako se

osjećaš?« Narančasti se nagnuo da pogleda Paige.

»Upravo fantastično, hvala na pitanju.« U Belialovu glasu čuo se jak sarkazam. »Što radiš?«

Paige je vrisnula kad ju je Narančasti izvukao ispod ležaljke.

»Ostavi je!« zaurlao je Belial.

Narančasti ju je iznenađeno pustio.

»Ništa ne smiješ raditi bez mog dopuštenja.« Belial je zgrabio Narančastog za ruku i povukao ga
prema svom licu. Moralo ga je užasno boljeti, no nije ništa pokazao. »Nećeš je dotaknuti. Ne
smiješ ni disati bez mog dopuštenja. Uriel te dao meni. Misliš li da će provesti i sekundu svog
uzbudljivog života pitajući se što ti se dogodilo ako završiš kao mrlja na zidu?«

Narančasti se prkosno zagledao u njega, no bio je vidljiv i tračak nervoze. »A zašto bi to

napravio?«

»Stvarno si mislio da neću primijetiti da ste me pokušali izgladnjeti i iscrpiti žeđu?«

»Ostavili smo ti hranu i vodu«, procijedio je Narančasti, pokušavajući se istrgnuti iz Belialova

stiska. Demon ga je čvrsto držao, unatoč bolu. »I doveli smo te ovamo, iako smo te mogli
ostaviti da krepaš na ulici.«

»Uriel bi vas žive raščerupao da me niste donijeli. Još uvijek nemate dovoljno muda da mu
lažete u lice, zar ne? Bojite se Božje kazne, nije li tako? Pa, njegova bi kazna bila obična šala u
usporedbi s tim što ću vam ja napraviti ako ikada više nađem hranu izvan dosega. Jasno?«

Narančasti je nevoljko kimnuo.

Belial ga je pustio.

Narančasti je ustuknuo za korak.

»Donesi mi pristojnu hranu i vodu. Svježe meso, sobne temperature. Nisam dijete koje može
živjeti od sendviča s pekmezom.« Narančasti je prezirno izvio usnu i okrenuo se da ode.

»Donesi i nekoliko sendviča za nju.« Glavom je pokazao prema Paige. »Ne želim imati
smrdljivu, mrtvu i potrganu igračku u kutu.«

Narančasti je pogledao Paige, koja se zavukla natrag ispod kreveta, a zatim Beliala, pitajući se je
li poludio.

»Problem?« upitao je Belial.

Narančasti je polagano odmahnuo glavom.

»Baš šteta. Sad ću morati čekati kako bih mogao obojiti zidove tvojom krvlju.«

Narančasti se okrenuo da ode.

»Donesi i bokal vode i malo mlijeka za klinku. Hitro, pernati. Nemam cijeli tjedan na
raspolaganju. Što prije odletim i razgovaram s vašim dragocjenim arkanđelom, prije ćete se
riješiti svojih obveza.«
Narančasti je otišao.

»Izađi, crviću. Veliki zločesti anđeo je otišao.« Paige je izvirila ispod ležaja.

»Dobar ljubimac.« Zatvorio je oči. »Otpjevaj mi nešto dok se spremam za spavanje.« Namrštio
se od bola koji je odbio pokazati anđelu. »Hajde. Bilo što.«

Paige je s oklijevanjem počela pjevušiti. Zeko i potočić.

Prizor se zamračio.
44
»To je sve«, rekao je Doktor gaseći TV.

Morala sam progutati suze prije nego što sam uspjela upitati, »Što se poslije dogodilo?«

»Belial ju je držao u sobi kao svog ljubimca dok se nije dovoljno oporavio da ode u leglo. Morao
je izvijestiti arkanđela Uriela. Nešto vezano za legendarnog anđela kojeg dugo nije bilo.«

Raffe. Belial ga je sigurno izvijestio da je Raffe pobjegao.

»Što god bilo,« nastavio je Doktor, »Uriel nije bio zadovoljan. Belial je poslije toga bio u
užasnom raspoloženju i iskalio se na tvojoj sestri. Nakon što ju je nekoliko dana tretirao kao
ljubimca - hranio je, povjeravao joj se, vodio je svuda sa sobom - poslao ju je u laboratorij. Bacio
ju je nama i nije se ni osvrnuo.«

Izbacio je kazetu. »Stalno je pitala za njega dok je mi - oni - nisu pretvorili u ovo što je sad.«

»Pitala je za njega?«

Slegnuo je ramenima. »On joj je bio jedino poznato lice u novoj okolini.«

Kimnula sam, potiskujući poriv na povraćanje. »A u što ste je točno pretvorili?«

»Zar ne misliš da si se dovoljno kažnjavala za jedan dan?«

»Nemoj se praviti da ti je stalo. Reci mi.«

Uzdahnuo je. »Klinci su Urielov omiljeni projekt. Ponekad mislim da se samo voli igrati Boga -
za što su nekoć i mene optuživali. Htio je da klinci izgledaju kao nešto što nije mogao opisati.
Rekao je da nikad nije vidio stvorenja na koja je htio da nalikuju, no da to nije važno jer ta
stvorenja ionako nije vidio nitko važan.«

Bilo me strah pitati, no nastavila sam. »Što je htio da budu?«

»Izrodi. Trebali su izgledati kao neprirodna djeca koja jedu ljude. Trebah su prolaziti zemljom i
terorizirati populaciju, kao dio beskrajnih anđeoskih političkih makinacija.«

Tako da ih može prodati pod nefile i optužiti Raffea da nije odradio svoj posao. Tako da može
upropastiti reputaciju svog suparnika i pobijediti na izborima za Glasnika.

»Namjerno si pretvorio djecu u izrode?«

Uzdahnuo je, kao da nije ni očekivao da ću shvatiti. »Ljudska će vrsta nestati, a ja sam
prestravljen zbog toga. Ako ne uspijemo smisliti način da to zaustavimo, to je onda to.«
Mahnuo je rukom kao da me poziva da pogledam tvornicu škorpiona. »Ja sam u poziciji da
napravim nešto, da smislim način da ih zaustavim. Imam pristup njihovoj opremi i znanju,
vjeruju mi, a imam i nešto slobode da im radim pod nosom.«

Naslonio se natrag na zid kao da je umoran. »No jedini način na koji mogu pomoći ljudskoj vrsti
jest da radim ono što mi narede. Čak i ako je ovako užasno. Čak i ako mi ubija dušu.«

Doktor se odgurnuo od zida i ushodao po uredu. »Dao bih sve da ne moram biti čovjek koji
donosi odluke koje će ga svake noći progoniti. Ali evo me. To sam ja i nitko drugi. Razumiješ
li?«

Da, razumjela sam da je on raskomadao moju sestricu i pretvorio je u »izroda«. »A kako to točno
pomažeš ljudskoj vrsti?«

Zagledao se u svoje cipele. »Proveo sam nekoliko eksperimenata koje sam sakrio od anđela.
Ukrao sam nešto anđeoske znanosti, ili magije, nazovi to kako hoćeš, i primijenio je na nekoliko
mjesta. Ubili bi me da saznaju. Ali dosad sam samo otkrio neke izazovne mogućnosti, bez
potvrđenih uspjeha.«

Nije mi bilo do toga da utješim tog mesara djece. No, neću dobiti odgovore ako ga nastavim
optuživati.

»Zašto se moja sestra kreće poput stroja?«

»Kako to misliš?«

»Sjedi ravnih leđa i svaki joj je pokret ukočen, a okreće glavu kao da joj vrat ne radi kako treba,
ono - baš kao stroj.« Osim, naravno, kad napada.

Pogledao me kao da sam poludjela. »Cura je cijela razrezana i zašivena kao neka krpena lutka, a
ti me pitaš zašto se kreće ukočeno?« Tip koji joj je to napravio pogledao me kao da sam ja
bezosjećajna.

»Boli je.« Rekao je to kao da je očito. »Činjenica da je potpuno funkcionalna ne znači da ne pati
od užasnih bolova koji joj kidaju dušu. Zamisli da su te razrezali, iščupali ti mišiće i zamijenili ih
drugima, zašili i promijenili sve tkivo u tvojem tijelu. A sad zamisli da ti nitko nije dao sredstva
protiv bolova. Tako je njoj. Pretpostavljam da joj nisi dala ni aspirin?«

Imala sam osjećaj kao da me tresnuo šakom u pluća.

»Ako ti ni to nije palo na pamet, onda nije čudo da je otišla, zar ne?«

Nisam mogla ni pomisliti kako joj je bilo, a da ne osjetim kako se raspadam.

Čak sam i Raffeu ponudila aspirin, prije nego sam ga uopće upoznala. Neprijatelju sam ponudila
sredstvo protiv bola, a nisam ni pomislila da bih ga mogla ponuditi i svojoj sestri. Zašto?

Zato što mi je izgledala kao čudovište. I nije mi palo na pamet da čudovišta mogu osjećati bol.
»Možeš li pretpostaviti gdje bi mogla biti?« Drhtaj u mom glasu gotovo mi je uništio
samopouzdanje.

Pogledao je prema ugašenom ekranu. »Nije ovdje. Dosad bih čuo za to. Ali ako si u pravu, i ako
je barem nakratko bila ovdje, onda traži nešto. Ili nekoga.«

»Koga? Već je našla mene i majku. Mi smo sve što ima na svijetu.«

»Beliala«, samouvjereno je rekao Doktor. »On je jedini koji bi je shvatio. Jedini koji bi je
prihvatio bez osude.«

»O čemu pričaš? On je posljednji kojem bi otišla.«

Slegnuo je ramenima. »On je čudovište. I ona je čudovište. Tko će je drugi prihvatiti, ne

gledajući je kao čudaka, i shvatiti kako joj je?«

»Mi...« Riječi su mi se osušile u ustima.

Zapanjila me pomisao da bi se Paige okrenula Belialu.

No, da su Belial i Paige bili zajedno u logoru Pokreta otpora, zar ih ljudi ne bi pokušali uhvatiti,
kao čudovišta? Kao da ne pripadaju ostalim ljudima?

»Možda pati i od štokholmskog sindroma.«

Nije mi se svidjelo kako to zvuči. »Što je to?«

»Kad žrtva otmice počne osjećati povezanost s otmičarom.«

Zapanjeno sam zurila u njega.

»Ne događa se često, no nije nemoguće.«

Uhvatila sam se za naslon stolca i drhtavo sjela, poput neke starice. Pomisao da je mala Paige
osjećala da se nema kome okrenuti, osim noćnoj mori kao što je Belial, slomila me gore negoli
kraj svijeta.

»Belial«, izustila sam bez daha. Zatvorila sam oči i natjerala se da ne ispustim suze. »Znaš li gdje
je?« Vlastite su me riječi probadale.

»Trebao bi biti u novom leglu. Tamo se događa nešto veliko, a Belial odrađuje posao za
arkanđela.«

»Kakav posao?«

»Ne znam. Ja sam samo laboratorijski majmun. Znam jedino ono što moram znati.« Promatrao
me. »Dogovori se s kapetanom broda da spasi zarobljenike iz Alcatraza, pa odi u leglo.«

»A što ako...?«
»Bez obzira na to hoćeš li nagovoriti kapetana da krene u spašavanje, odi u leglo. Broj ljudi koji
ovdje umire nije ništa strašniji od onoga što se događa vani. Tvoja je sestra važnija od toga da
pustiš zarobljenike u još veću klaonicu, što će svijet uskoro postati ako ne smislimo način da to
spriječimo.«

Te su mi riječi pokrenule mozak. »Zašto je Paige tako važna?« Nisam mogla sakriti nepovjerenje
u glasu.

»Ona je vrlo posebna. Može nam pomoći u borbi protiv anđela. Ako je nađeš u leglu, dovedi mi
je natrag. Radit ću s njom. Pomoći ću joj ako uzmognem.«

»Kako ćeš joj pomoći?«

Protrljao se po stražnjoj strani vrata, djelujući napola posramljeno, a napola uzbuđeno. »Iskreno,
nisam još siguran. Promijenio sam klince u posljednjoj rundi, nadajući se da ću povećati naše
šanse da preživimo kao vrsta. Bio e to očajnički potez u očajnim vremenima. Anđeli bi me
rastrgali na komade da saznaju za to. No, promijenjeni su klinci poginuli u napadu na leglo, prije
no što sam uopće stigao vidjeti je li djelovalo.«

Ushodao se po uredu. »A ti mi kažeš da je jedna preživjela. Moramo je pronaći. Ne znam točno

što može, i ne znam je li djelovalo kao što sam se nadao. No, to je prilika za ljudski rod. Iako
mala, veća je od onih koje smo imali dosad.«

Nisam mu vjerovala ništa više no što bih vjerovala anđelu s bjesnoćom. No, ako mi može
pomoći da pronađem Paige, zasad ću se držati njegova plana. »U redu. Pomozi mi da nađem
Paige i dovest ću ti je natrag.«

Pogledao me kao da zna da mu ne vjerujem. »Da ti pojasnim. Ne možemo dopustiti da netko kao
Belial kontrolira tvoju sestru. Razumiješ? Pod Belialovom kontrolom mogla bi postati sredstvom
našeg uništenja. Moraš je odvući od njega. Ona bi nam mogla biti posljednja nada.«

Super.

Prije svega ovoga, stvarno bi mi dobro došlo subotnje jutro, kad Paige i ja jedemo pahuljice i
gledamo crtiće u stanu, tijekom mirnog trenutka prije negoli majka ustane. Naše su najveće brige
tijekom takvih jutara bile hoće li nam do kraja tjedna ostati dovoljno omiljenih pahuljica ili ćemo
se morati zadovoljiti onima bez šećera.

»Ako se ne uspiješ probiti s otoka, ili ako me ne pronađeš...« zastao je kao da razmišlja o svim
groznim stvarima koje bi mu se mogle dogoditi, »... na tebi je da otkriješ sve što ona može
napraviti i može li pomoći ljudima. Ako tvoja sestra ne može pomoći ljudskom rodu, ja sam
samo zli liječnik koji radi užasne stvari za neprijatelje. Molim te, nemoj da budem ta osoba.«

Nisam bila sigurna jesam li ja ta koju je preklinjao, no svejedno sam kimnula.

Uzvratio mi je lamanjem. »U redu. Dođi sa mnom.«

45
Izašli smo iz srca tvornice čudovišta, prošli niz ciglom popločen prolaz, pa ušli u sljedeću
prostoriju. Zbog razglednica i privjesaka za ključeve na zaboravljenom stalku uz vrata, zaključila
sam da je tu nekoć bila suvenirnica.

U njoj se nalazilo nekoliko ljudskih podanika zajedno sa zarobljenicima. Podanici su se isticali

čistim licima, počešljanom kosom i opranom odjećom. Također, odisali su samopouzdanjem
koje zarobljenici nisu imali.

»Madeline«, rekao je Doktor.

Žena lijepili crta na licu ostarjelog modela došetala je do nas. Svaki njezin pokret bio je
graciozan i elegantan, kao da je navikla biti na pozornici. Čvrsta punđa u koju je stisnula kosu
prošaranu sjedinama, samo je dodatno isticala njezine smaragdno-zelene oči.

»Možeš li naći mjesta za nju?« tiho je upitao Doktor.

Madeline me odmjerila. Nije me samo na brzinu pogledala, već je procjenjivala moje držanje,
moju kosu, visinu, svaku crtu i površinu mog lica. Kao da me pokušavala zapamtiti,
katalogizirajući različite aspekte moje pojave. Ponovo je pogledala ostale zarobljenike.

Zapravo, sve su bile zarobljenice i stajale su u parovima. Par blizanki imao je istu plavu kosu i
ružičastu kožu s pjegicama. Ostale vjerojatno nisu bile blizanke, no djelovale su tako na prvi
pogled. Tu su bile i dvije žene lijepih oblina i čokoladne boje kože, dvije mršave cure s kosom
boje meda koja im se spuštala ispod ramena te dvije visoke žene maslinaste kože i tamnih očiju.

Madeline se osvrnula po prostoriji pa me opet pogledala.

»Pogrešan tip tijela, pogrešna dob«, rekla je.

Vrata su se otvorila, a muškarac je uveo par tinejdžerki, tamne kose i visokih jagodica, sitne
curice, nalik na mene.

»A ove?« upitao je Doktor.

Madeline je uperila svoj procjenjivački pogled prema njima, a zatim se ponovo okrenula meni.

»Ove dvije su bolji par«, rekao je tip tamne kože koji ih je doveo, pokazujući cure pored sebe.

»Morat ćemo se snaći s ovom ovdje.« Madeline je kimnula prema meni.

»Ti ćeš reći arkanđelu da nismo mogli naći bolji par?« upitao je tip.

Proželi su me trnci na spomen »arkanđela«. »Iste boje, isti tip tijela«, rekla je Madeline. »Nakon
šminke i frizure, izgledat će kao blizanke.«
»A ako ne budu svi ćemo nadrapati, ne samo ti«, rekao je tip. Madeline je pogledala Doktora,
koji je kimnuo. »Zamijeni ih.«

Tip se namrštio. »Činjenica da imaš muža zarobljenog u nekoj ćeliji ne znači da možeš
zamijeniti naše živote za njegov, kad god dobri doktor pucne prstima.«

»Daniele, molim te, napravi kako sam ti rekla.« Madelinein je glas zvučao zapovjednički, s
naznakom prijetnje.

Daniel je duboko udahnuo. Svi su zurili u nas, osjećajući napetost.

Pogledao je djevojke, pa uzeo jednu za ruku i poveo je sa sobom.

Razuman dio mene rekao mi je da ništa ne pitam. Što se mene ticalo, ovo će biti za moju
dobrobit. A moglo bi pomoći i mojoj sestri. »Držiš nekoga kao taoca?«

Jednog od ovih dana naučit ću kako držati jezik za zubima. »Svi smo ovdje taoci«, rekao je
Doktor. »Radim sve što mogu kako bih barem nekog održao na životu.« To me pogodilo.

Povukla sam ga sa strane i šapnula, »Ako bijeg iz zatvora ne prođe kako je planirano, hoćeš li
pripaziti na moju majku?«

»Tvoja je majka žena koja neprestano pokreće alarme?« Kimnula sam.

»Nisam siguran da ti to mogu obećati.« Nekako sam se bolje osjećala zbog tog odgovora negoli
da je obećao da će pripaziti na nju, jer je barem bio iskren. »Hoćeš li pokušati?« Nije djelovao
zadovoljno.

»Paige će je slušati.« To nije bila potpuna istina, s obzirom na neke stvari koje nam je majka
običavala zapovijedati, no nije bilo potrebe da mu to sad objašnjavam.

Razmislio je, a onda kimnuo. »Pokušat ću.«

To je sve čemu se mogu nadati.

»Tu je i jedna žena, Clara...«

Odmahnuo je glavom. »Nisam čarobnjak. Ne mogu zamahnuti štapićem i postići da pakao kakav
je Alcatraz samo tako nestane. Mogu ti obećati da ću pokušati pripaziti na jednu osobu.«

Odmaknuo se od mene i povukao Madeline za sobom. Šaptali su nešto u kutu, dajući mi priliku
da razmotrim situaciju.

Prišla mi je tamnokosa tinejdžerka. Bila je moje visine, vrlo slične grade tijela i iste nijanse kose
i očiju.

Gotovo identičan par cura.

Arkanđeo.
U glavi mi se pojavio prizor Uriela, političara, kako hoda kroz leglo praćen parom prestravljenih
žena.

Instinktivno sam posegnula za svojim mačem-medvjedićem, pokušavajući se utješiti njegovim

mekim krznom, no tamo nije bilo ničega osim zraka.
46
Vožnja brodom do San Francisca bila je jednako tiha i mučna kao i ona koja me dovela do
Alcatraza. Razlika je samo u tome što nas sada čuvaju ljudi, a ne škorpioni.

Madeline i njezina ekipa obišli su nas i pitali znamo li šivati ili dizajnirati kostime, ili možda
izrađivati nakit. Ako je odgovor bio da, zapisali bi to u svoj notes. Nisam znala ništa od toga, ali
to im nekako i nije bilo važno.

Izgubila sam pojam o tome kad sam prvi put bila na ovom brodu. Zorilo je. Nebo se obojilo
nijansom koju sam oduvijek doživljavala ružičastom, no sad mi je više nalikovala boji svježe
masnice.

Pokušala sam nekako doći do kapetana, no čuvari su me odlučno preusmjerili prema

kupaonicama. Kad sam se vratila, pronašla sam olovku i papir koji su visjeli s kvačice na zidu.
Ostatak vožnje provela sam zapisujući ono što sam željela reći kapetanu, za slučaj da ne uspijem
razgovarati s njim.

Pažljivo sam zapisala svoje argumente, pokušavajući biti što uvjerljivija. Kad sam završila,
presavila sam papir i gurnula ga u džep, nadajući se da mi neće trebati. Bilo bi mnogo bolje kad
bih ga mogla pokušati uvjeriti uživo.

Kad smo pristali, izašli smo na sunce, ne vjerujući da smo se oslobodili Alcatraza. Ozlijeđenih
škorpiona od neke noći nije bilo na vidiku. Krv je iskrižala polomljeni dok i ranojutarnje sjene.

Naši ljudski stražari nisu skretali sa svog puta, iako u blizini nije bilo ni škorpiona ni anđela.

»Zašto ne pobjegnete?« nisam si mogla pomoći, morala sam upitati jednog od čuvara.

»I što bismo onda?« rekao je dovoljno glasno da su ga mogli čuti svi zarobljenici. »Borili se za
ostatke hrane u kantama za smeće? Bojali se spavati jer bismo stalno biti u strahu da će nas
anđeli uhvatiti?«

Osvrnuo se i bacio pogled po zarobljenicima. Svi smo izgledali nesigurno, oprezno i izgubljeno.
»Anđeli će povrijediti druge, ali ne i mene. Njihova se stvorenja miču s puta kad prolazim.
Svakog dana dobijem tri puna obroka. Na toplom sam i na sigurnom. A tako možete i vi.
Odabrani ste. Samo morate slijediti zapovijedi.«

U Svijetu prije sigurno je bio političar. Moje jednostavno pitanje bez problema je pretvorio u
trenutak propagande. Primijetila sam da nije rekao da je slobodan.

Gomile oružja, torbi i ostalih dragocjenih stvarčica koje smo ostavili na doku, djelovale su kao
da ih je netko na brzinu prekopao, uzeo što valja a ostalo razbacao. Ostalo je samo najslabije
oružje, prazne torbe i igračke. Pregledavala sam gomilu dok nisam vidjela dvije stvari koje sam
tražila.
Majčina naprava za praćenje ležala je pored torbice, djelujući kao glomazni stari mobitel. A
pored nje nalazio se Raffeov mač, tamo gdje sam ga i ostavila, napola skriven ispod raskopanog
ruksaka iz kojeg se prosula odjeća. Medvjedić koji je skrivao mač zurio je u nebo, kao da čeka
Raffea da se obruši odozgo i spasi ga.

Preplavio me osjećaj olakšanja. Potrčala sam da dohvatim napravu za praćenje i mač, zagrlivši
medvjedića kao davno izgubljenog prijatelja.

»Morat ćeš ovdje ostaviti stvari«, rekla je Madeline. »Ne smiješ ništa unijeti u leglo.«

Trebala sam znati. Nisam ih htjela ostaviti, no barem ću ih moći bolje sakriti. Ostali su me čuvari
ostavili na miru, vjerojatno shvaćajući da sam nekako uključena u Madelineine planove, a s njom
se nisu željeli sukobljavati.

Pogledala sam majčinu napravu za praćenje. Na ekranu, moja je strelica pokazivala dokove San
Francisca. Paigeina se strelica nalazila pored Zaljeva polumjeseca na pacifičkoj obali.

»Gdje je novo leglo?« upitala sam Madeline.

»U Zaljevu polumjeseca«, rekla je.

Je li moguće da Paige stvarno traži Beliala? Zatvorila sam oči, osjećajući se kao da me netko
uboo nožem u želudac.

Ugasila sam napravu. Iako sam željela ponijeti sa sobom i napravu i mač, nisam imala izbora.
Željela sam sakriti napravu, no željela sam i da je majka može pronaći, ako je već ne mogu nositi
sa sobom.

Svijet je bio pun odbačenih mobitela. Rizik da će netko uzeti baš ovu napravu bio je vrlo mali, pa
sam je ugasila i spustila na mjesto gdje sam je pronašla, natjeravši se da se okrenem.

S druge strane, mač sam morala sakriti. Imala sam sreće što se kradljivcima žurilo, jer bi inače
primijetili da je medvjedić nosio predugu suknju. Nisam mogla odoljeti a da ga još jednom ne
pomilujem prije nego sam ga sakrila ispod gomile drva i crjepova koji su nekad bili dućan.

Spremala sam se spustiti mač kad mi se zacrnjelo pred očima.

Mač mi je želio nešto pokazati.

Nalazila sam se u stakleno-mramornom hotelskom apartmanu u starom leglu, gdje smo Raffe i ja
proveli nekoliko sati. Ovo se događalo nakon posjeta klubu, prije nego je on krenuo na
transplantaciju krila.

S drugog kraja apartmana čuo se šum tuša. Prostor bi djelovao mirno i luksuzno, da dnevnom
sobom nije dominirala spaljena panorama San Francisca.

Raffe je izašao iz spavaće sobe, djelujući fantastično u svom odijelu. Tamne kose, širokih
ramena i mišićava tijela, izgledao je bolje od bilo koje filmske zvijezde. Djelovao je kao tip koji i
pripada u skupi hotelski apartman. Svaki pokret i svaka gesta odavali su eleganciju i moć.

Nešto mu je privuklo pogled, pa je prišao prozoru. Formacija anđela preletjela je preko mjeseca.
Nagnuo se prema staklu, pritisnuvši lice o prozor dok je gledao za anđelima. Napetost njegova
tijela jasno je govorila da čezne da poleti s njima.

No, činilo mi se da se ne radi samo o krilima. Paige i ja smo nekoć imale egzotične ribice u
akvariju koji smo ukrasile školjkama. Tata nam je rekao da u akvariju uvijek moraju biti barem
dvije ribe, jer neke vrste moraju biti dio jata. Ako bi jedna od njih predugo ostala sama, uginula
bi od usamljenosti.

Pitala sam se jesu li i anđeli takvi.

Kad su anđeli nestali u tamnom nebu, Raffe se okrenuo postrance i pogledao svoj odraz u staklu.
Krila koja su virila kroz proreze u sakou, djelovala su kao krila koja sam vidjela na drugim
anđelima u klubu, no nisu to bila. To su bila odrezana krila koja je privezao ispod odjeće i složio
tako da su djelovala normalno.

Na tren je zatvorio oči, gutajući tugu. Bila sam se navikla na Raffeovo pokeraško lice, pa mi ga
je bilo teško vidjeti ovakvog.

Duboko je udahnuo i polako ispustio zrak, a zatim otvorio oči. Upravo se počeo okretati od
prozora kad je ugledao nešto na svojoj bijeloj košulji.

Uhvatio je to prstima i podigao da pogleda. Nekoliko vlasi kose. Prstom je prešao po njima.
Kosa je bila tamna i duga, i djelovala kao da je moja.

Usne su mu se trznule, kao da ga je zabavljalo razmišljati o tome kako je moja kosa završila na
njegovoj košulji. Vjerojatno se to dogodilo kad sam ga poljubila u hodniku u prizemlju, pored
kluba. Njemu je to bilo zabavno.

Da sam u ovom snu imala tijelo, obrazi bi mi gorjeli. Posramilo me i samo sjećanje na taj
trenutak.

Raffe se uputio do mramornog bara punog boca s vinima. Pogledao je u ladice i izvukao paketić
za šivanje. Nisam imala pojma zašto bi bilo tko, tko si može priuštiti ovako luksuznu sobu, htio
imati rezervne gumbe i konac, no bili su ondje. Otvorio je paketić i izvukao konac iste bijele boje
kao i njegova krila.

Stavio je nekoliko vlasi kose uz konac, pa ih zavrtio palcem i kažiprstom, tako da su se

isprepleli.

Uhvatio ih je za krajeve i prišao maču koji je ležao na baru, pa omotao nit oko drške.

»Prestani gnjaviti«, rekao je maču. »To je za sreću.«

Za sreću. Za sreću. Za sreću.

Riječi su mi odjekivale u glavi.

Spustila sam. dlan na daske doka kako bih se sabrala. Svijet mi se vratio u fokus dok sam duboko
udisala.

Je li Raffe stvarno sačuvao nekoliko vlasi moje kose?

Teško.

Pažljivo sam pogledala dršku mača. Nevjerojatno, ali bili su tamo. Bijeli konac isprepleten
ponoćno tamnom kosom.

Prevukla sam prstom preko niti i zatvorila oči. Razmišljala sam o Raffeu i načinu na koji to čini,
osjećajući pod prstom različite teksture konca i kose.

Je li mi mač htio poželjeti sreću?

Znala sam da mu je nedostajao Raffe. Ako se ne vratim, neće imati šanse da ga ikad više vidi.
Čak i ako se poveže s nekim drugim, ta osoba neće imati veze s njim i neće znati što je. Možda je
zato imao dobre razloge da mi poželi sreću i da me podsjeti na Raffea.

Iskreno, nisam željela ostaviti mač, no nisam imala izbora. Pokrila sam ga, zajedno s
medvjedićem, potrganim crjepovima i slomljenim daskama.

Ustala sam i otišla, osjećajući se ogoljeno. Nadala sam se da kradljivci neće imati vremena
prekapati gomile krša u potrazi za blagom.
47
Kad je kapetan napokon sišao s broda, naša je grupa već krenula prema omanjoj karavani
sastavljenoj od SUV-ova i jednog školskog autobusa. Madeline je otpratila kapetana do jednog
od onih užasnih kontejnera, a ja sam im prišla.

»Bijeg je u planu za večeras«, tiho sam rekla.

Pogledao je mene, pa Madeline, pa opet mene. Bio je mlađi nego sam očekivala - vjerojatno ne
stariji od trideset godina - obrijana lica i potpuno ćelave glave. »Puno sreće.« Glas mu nije
zvučao neprijateljski, no nije bio ni naročito ugodan.

Madeline je otključala kontejner i rastvorila metalna vrata. U njemu su se nalazile police pune
konzervi juhe i povrća, zajedno s redovima žestokih pića i knjiga. Stojeće svjetiljke s baterijama
stajale su u kutu, a pored stolića nalazila se fotelja. Prema standardima Svijeta poslije, bilo je to
izuzetno udobno mjesto.

»Trebaju te da vratiš brod na otok i pokupiš zarobljenike«, rekla sam. Lice mu je odražavalo
skepsu, pa sam nastavila govoriti prije no što je stigao odbiti. »Bit će potpuno sigurno. Svi
škorpioni i anđeli će otići. Noćas lete u misiju.«

Ušao je u kontejner i upalio svjetiljke. »Ništa nije potpuno sigurno. A taj mi brod čuva život. Ne
mogu riskirati. Neću vas odati, ali neću ni dopustiti da netko takne moj brod.«

Pogledala sam Madeline, nadajući se pomoći. »Možeš li ti razgovarati s njim? Mislim, netko tvoj
je također zarobljen na otoku, zar ne?«

Spustila je pogled, ne želeći me gledati u oči. »Doktor će ga čuvati na sigurnom dok mu god
pomažem u njegovim projektima.« Slegnula je ramenima. »Moramo krenuti.«

Zagledala sam se u kapetana koji si je točio piće. »Imaš priliku poduzeti nešto«, rekla sam.
»Možeš spasiti živote ljudi. Možeš se iskupiti za ono što si morao napraviti kako bi preživio.
Znaš što se tamo događa.«

Tresnuo je čašom o stol. »Gdje si je pronašla, Madeline? Zar nam nije već dovoljno grozno i bez
Gospođice Gnjavatorice koja nam drži prodike?«

»Znaš da bi to bio ispravan postupak«, nastavila sam.

»Ispravni su postupci luksuz za bogate i zaštićene. Za nas ostale, jedini je ispravan postupak da
se klonimo nevolja i preživimo kako god možemo.« Sjeo je na stolac i otvorio knjigu, naglašeno
me ignorirajući.

»Trebaju te. Samo im ti možeš pomoći. Moja majka i moja prijateljica...«

»Gubi se, prije nego me nagovoriš da te odam, kako bih te se riješio.« Bio je dovoljno pristojan,
djelujući kao da mu je neugodno dok je to govorio.

Madeline je zatvorila vrata. »Ostavit ću otključano.«

»U redu«, rekao je, glasom koji je zvučao kao da mu je dosta razgovora.

Potpuno sam podcijenila činjenicu da će biti teško nagovoriti nekoga na riskira život za druge.
Koliko god problema imali u Pokretu otpora, oni bi se sigurno pokrenuli da im se pruži ovakva
prilika.

»Može li bilo tko drugi upravljati brodom?« upitala sam Madeline.

»Ne, jer bi ga sigurno potopili u pokušaju da izađu s doka. Ne možeš natjerati nekoga da postane
heroj. Ostavila sam Jakeu otvorena vrata za slučaj da se predomisli.«

»To nije dovoljno dobro. Moram pronaći nekoga da večeras odveze brod na drugu stranu.«

Daniel, Madelinein pomoćnik, gurnuo je osunčano lice kroz prozor autobusa. »Idemo!«

Madeline me uzela za ruku i povukla prema autobusu. »Idemo. To više nije naš problem.«

Istrgnuta sam se iz njezina stiska. »Kako to možeš reći?«

Izvukla je pištolj iz džepa i uperila ga u mene. »Rekla sam doktoru da ću te odvesti u leglo, i
upravo to ću učiniti. Oprosti, ali život mog muža ovisi o tome.«

»Možemo spasiti mnoge živote, uključujući i onaj tvog muža, ako samo...«

Odmahnula je glavom. »Nitko drugi ne može upravljati brodom. A čak i da nađemo nekoga, ni ta
osoba ne bi bila spremna riskirati svoj život. Neću se kockati životom svog muža zbog nekakvog
nerealnog plana. Idemo. Odmah.« Oči su joj odlučno sjale, kao da je spremna pucati mi u ruku i
silom me odvući u autobus.

Nevoljko sam se uputila prema autobusu s Madeline.

48
Obilazili smo napuštene automobile na autocesti, putujući prema jugu. Što smo bili dalje od
doka, to sam se gore osjećala u vezi s planom bijega s Alcatraza. Kapetan Jake djelovao je kao
da je prilično zadovoljan svojom ulogom vozača robova. Ima li ikakve šanse da će riskirati
jedino što ga je dosad održalo na životu i pokušati spasiti ljude koje je odvozio u njihovu
propast?

Postojala je minimalna šansa da bi to mogao učiniti. On je ljudsko biće, a ljudi su povremeno

znali raditi takve stvari.

No, bilo je vjerojatnije da će cijeli dan piti, sve dok se ne nade u krivnjom izazvanoj nesvjestici
kad škorpioni odlete u svoju misiju.

Bilo mi je dosta svega. Bilo mi je dosta i majke i Paige. I mača i Clare. I svih onih ljudi na
otoku...

Ugurala sam sve to u sef u svojoj glavi i naslonila se na vrata da ih silom zatvorim. Unutra se
nalazio cijeli moj svijet. Nisam si mogla dopustiti da ga otvorim bez ozbiljnog rizika da će me
zgnječiti ono što sam utrpala unutra. Neki od mojih prijatelja imali su terapeute u Svijetu prije.
Terapeutu bi trebao cijeli život da riješi ono što sam ugurala u taj sef.

Sjedeći otraga u autobusu, zurila sam kroz otvoreni prozor, ali nisam ništa vidjela. Svijet se
pretvorio u mrlju mrtvih automobila, smeća, srušenih i spaljenih zgrada.

Dok se nismo oprezno provezli pored dva crna SUV-a.

U njima su se nalazili vozači, iako su bili parkirani. Stražarili su, djelujući spremno da se
pokrenu u trenu. Tri su muškarca petljala s nečim na tlu pored ceste. Bilo je tako maleno da
nisam mogla vidjeti o čemu se radi.

Kad smo se provezli pored njih, ugledala sam lica vozača. U prvom ih trenutku nisam prepoznala
zbog svježe obojene plave kose. No, nisam mogla faliti pjegava lica Deeja i Duma.

Sjetila sam se pisma koje sam napisala kapetanu broda za slučaj da neću stići razgovarati s njim.
Iščupala sam ga iz džepa i zapiljila se u blizance, snagom volje ih tjerajući da me pogledaju.
Pažljivo su nas promatrali dok smo prolazili i njihovi su pogledi zapeli za mene.

Premjestila sam se tako da čuvari ne vide što radim, podigla pismo u zrak da ga Dee i Dum vide,
pa ga izbacila kroz prozor.

Palo je na do, no nisu ga pratili pogledima. Umjesto toga, ostali su smireni i nastavili
pregledavali ostatak autobusa. Nisu izašli iz automobila da ga podignu, iako sam sigurna da su
vidjeli kako je palo.

Oprezno sam pogledala čuvare, da provjerim jesu li išta primijetili. Jedina osoba koja me gledala
bila je moja dvojnica koja je sjedila pored mene, no ona nije djelovala kao da će otvoriti usta. Svi
su drugi promatrali Pokret otpora, intenzitetom koji je graničio s paranojom, ako se išta više
može nazvati paranoičnim.

Promatrali smo tipove pored ceste dok nisu nestali u daljini. Pretpostavila sam da postavljaju
kamere, koje su dio njihovog nadzornog sustava u području Zaljeva. Imalo je smisla pretpostaviti
da će htjeti imati nekoliko kamera uz autocestu.

Prošlo je dosta vremena prije nego mi je srce prestalo divlje udarati, i morala sam potisnuti
osmijeh. Nisam ni pomislila da ću se veseliti Pokretu otpora. No, ako će itko biti spreman
riskirati život i izvesti spašavanje, onda su to ovi dečku. Nisam mogla biti sigurna što će se
dogoditi, no svakako će biti bolje nego nadati se da će kukavni Kapetan Jake išta pokušati.
49
Zaljev polumjeseca bila je dugačka plaža na pacifičkoj obali. Potresi i oluje uništili su obalu do
te mjere da je postala neprepoznatljiva. Zaljev polumjeseca trenutačno je više izgledao kao
Zaljev kratera.

Novo leglo bio je luksuzan hotel koji je nekoć stajao na liticama iznad oceana. Sad se nalazio na
komadu tla koje se nekim čudom nije srušilo zajedno s ostatkom litica. Uski most spajao je
ostatak zaljeva s otočićem na kojem je bio hotel, zbog čega je cijelo mjesto nalikovalo ključanici.

Most nije bio napravljen u sklopu originalne ceste koja je nekoć vodila do hotela, nego je
djelovao kao da je dio terena za golf. Što god bilo, treskali smo se i drmusali prilazeći golemom
hotelu nalik na dvorac. S obzirom na blizinu mora, bilo je nevjerojatno da je hotel ostao nedirnut.

Prošli smo kroz glavna vrata koja su gledala prema kružnom prilazu sa svjetlima obasjanom
fontanom u sredini, koja je začudo još uvijek radila. Prilaz je bio na kraju ceste koja je sada
vodila preko ruba litice.

Ušli smo na posjed oko hotela, sa strane na kojoj je pločnik još bio čitav, i pred našim se očima
raširio teren za golf, pružajući spektakularan pogled na ocean ispod nas. Trava je bila zelena i
pokošena kao da je još u Svijetu prije.

Jedino što je kvarilo iluziju bio je prazni bazen koji je visio s litice na rubu posjeda. Dok smo
prolazili, golemi je val tresnuo o liticu, razbivši se u spektakularan pljusak i odnoseći komad
bazena sa sobom dok se povlačio.

Glavna je zgrada nalikovala na posjed iz nekog viktorijanskog ljubavnog romana. Kad smo
parkirali, potjerali su nas kroz stražnji ulaz. Popeli smo se stepenicama u zlatno-bež dvoranu za
bankete, koja je bila pretvorena u nešto što je nalikovalo na garderobe iza pozornice.

Posvuda su se nalazili stalci prepuni odjeće. Haljine iz dvadesetih, maske ukrašene perjem, šeširi
i sjajne trake za kosu, odijela na prugice, elegantni smokinzi. I kao da to nije bilo dovoljno,
posvuda su visjela prozirna vilinska krila u svim bojama.

Vojska ljudi u hotelskim uniformama bavila se kostimima i šokiranim ženama. Žene i djevojke
bile su pred zrcalima, šminkajući se, ili tiho sjedeći dok ih je netko drugi sređivao. Druge su žene
bile odjevene i paradirale su pred osobljem, u glamuroznim haljinama i starinskim cipelama s
visokim potpeticama.

Šminkeri s puderom i kistovima u rukama žurili su od zrcala do zrcala. Oko jednog je zrcala bilo
toliko raspršenog spreja i parfema da je djelovalo kao da se na njega spustila magla.

Kostimi su letjeli na stalcima po prostoriji takvom brzinom da je bilo pravo čudo da se nisu
sudarali, ostavljajući dojam kao da perje i šljokice jure uokolo, puni nervozne energije. Svi su
ljudi bili vidljivo živčani.
Ovdje je bilo previše žena da bi sve mogle biti Urielove pratilje. Iako je u prostoriji bilo oko
stotinjak ljudi, gotovo nitko nije govorio. Napetost je više nalikovala onoj u mrtvačnici, nego u
garderobi prije zabave.

Stajala sam pored ulaza i zurila. Nisam imala pojma što bih trebala napraviti, no sviđao mi se taj
kaos. Možda dobijem priliku odšuljati se i potražiti Paige ili Beliala. Postalo je još zanimljivije
kad je Madeline naizgled zaboravila na nas i odmarširala izdati zapovijedi grupi frizera.

Motala sam se po prostoriji među trakama i šljokicama. Jedini razgovori koje sam čula ponavljali
su istu mantru: »Pronađi si anđela zaštitnika, jer inače neće biti dobro.«

Zatekla sam se u grupi modno usklađenih žena koje su pripremali u jednom kutu dvorane. Moja
je dvojnica već bila tamo. Žene su uređivane u parovima, tako da djeluju kao identične blizanke,
što su neke i bile.

Dakle, zato su Urielove pratilje djelovale tako prestravljeno kad sam ih vidjela u starom leglu.
Izvukli su ih iz ćelija u Alcatrazu, i vjerojatno su jako dobro znale kakav ih užas čeka ako ga ne
zadovolje. I onda mi se čitava scena u klubu u starom leglu činila nadrealnom, no tek sam sad
shvatila koliko je suludo sve to djelovalo djevojkama koje su došle iz one tvornice noćnih mora.

Upravo kad sam pomislila da su zaboravili na nas i da ću se moći odšuljati, uletio je Daniel,
Madelinein pomoćnik. Njegov je glas odjeknuo kroz jezivu tišinu.

»›Brinete. Niske, ali dobrih proporcija‹, naredio je.« Daniel je dobacio pogled Madeline,
govoreći joj »Jesam li ti rekao«.

Madeline je pogledala grupu djevojaka koje su stajale u parovima. Sve su se zaledile kao zečevi
pred kopcem. Djevojke su se stisnule u sebe, nervozno se ogledavajući, u pokušaju da izbjegnu
Madelineinu pažnju.

Pogledala je mene i moj par, Andi. Mi smo bile najniže brinete. Usne su joj se stisnule u strogu
liniju.

»Nećeš nas valjda sve staviti na kocku?« upitao je Daniel, zvučeći kao da misli da hoće.
»Moramo mu dati cure najsličnije onome što želi. Znaš to.« Iz njega je isijavao strah,
odražavajući se kroz sjaj njegovih očiju i napetost ramena.

Madeline je zatvorila oči i duboko udahnula. Osoba koju je Doktor štitio morala joj je biti
izuzetno važna.

»OKej«, dahnula je. »Spremite ih.«

Daniel nas je pogledao i cijela se dvorana usredotočila na nas. Nije mi se sviđala mješavina
suosjećanja i olakšanja u njihovim pogledima.

Poklonili su nam posebnu pažnji, iako su šminkeri i frizeri djelovali premoreno. Nakon tuširanja,
losiona, parfema, šišanja, haljina i šminke, stajale smo ispred Madeline.
Naše su maske bile napravljene od blistave šminke, umjesto od plastičnih pokrova. Zaigrane
trake plave i srebrnkaste šminke preplitale su se preko naših sljepoočnica, plesale nam oko očiju
i spuštale se do jagodica.

Nosile smo iste haljine od tamnocrvene svile koja je prianjala uz obline. Trake za glavu imale su
ukras od paunova perja. Najlon čarape s elastičnim podvezicama i blistave, prekrasne, no
neudobno visoke cipele s potpeticama upotpunjavale su naš izgled.

Ljudi su se na ulicama borili za goli život, a ja sam ovdje glumila damu u cipelama koje su mi
stiskale prste.

Madeline nas je polako obišla. Morala sam priznati da smo djelovale kao blizanke. Moju su kosu
skratili do ramena, kako bi odgovarala Andinoj, a na njoj sam imala toliko ljepila i laka da bi bio
potreban vjetar snage tornada da iščupa pramičak iz kovrča koje su nam okruživale glave.

»Trepavice su vrlo lijep dodatak«, rekla je Madeline. Nosile smo šokantno dugačke umjetne
trepavice sa srebrnim vrhovima. Sumnjala sam da bi me Uriel prepoznao nakon našeg kratkog
susreta u podrumu starog legla, no utješila sam se kad sam shvatila da me trenutačno ni vlastita
majka ne bi prepoznala.

Madeline je kimnula glavom, završivši inspekciju. »Dođite za mnom, djevojke. Vaša je sljedeća
šihta s arkanđelom.«
50
Urielov apartman bio je spektakularan. Dnevna je soba bila golema, od onakvih kakve se viđaju
samo u holivudskim filmovima. Dva su zida bila sastavljena od velikih prozora kroz koje se
vidio zapanjujući prizor oceana ispod nas. Preko horizonta valjala se magla, uvijajući se preko
vode. Pogled je oduzimao dah, i nismo si mogle pomoći a da ne zastanemo i zapiljimo se čim
smo zakoračile na debeli tepih.

»Ovamo djevojke«, rekla je Madeline. Prišla je širokom stolu koji je stajao s jedne strane
prostorije, blizu svijetlih kožnatih fotelja i kaučeva. Pokazala je sa svake strane stola. »Dok je
arkanđeo u apartmanu, vas dvije stojite na ovim mjestima. Ne mičite se osim ako vam ne kaže da
se maknete. Ne kao kipovi - vi jeste kipovi. Smijete disati, no to je to. Shvaćate li?«

Otišle smo do svojih mjesta. Na podu je bila zalijepljena gotovo neprimjetna traka, koja je
označavala mjesto na kojem moramo stajati.

»Vi ste živa umjetnost. Vi ste arkanđelovi trofeji, i stajat ćete mu sa svake strane dok sjedi.«

Zauzele smo svoja mjesta. Madeline se uspravila, izbacivši grudi, spustivši jedno rame i
naglašavajući obline, da bi nam pokazala kako moramo izgledati. Oponašale smo je. Prišla nam
je i popravila nam držanje, spustivši ruku na moj kuk, nagnuvši mi glavu i složivši kosu. Znala
sam viđati trgovce kako to rade s lutkama u izlozima.

»Kad arkanđeo pođe iz apartmana, slijedite ga. Glatko hodajte oko stola i svih prepreka, i to
zajedno. U svakom trenutku morate biti dva koraka iza njega. Ako shvatite da ste zaostale,
nemojte trčati. Lagano ubrzajte korak dok ga ne stignete. Elegancija u svakom trenutku. Životi
vam ovise o tome.«

»Što ako moramo u toalet?« upitala je Andi.

»Suzdržite se. Svakih nekoliko sati dobit ćete kratku pauzu za hranu i toalet. Netko od ekipe će
doći s hranom i šminkom da vam popravi lice i kosu. Ponekad će se arkanđeo sjetiti da vam da
pauzu prije dugog sastanka. Zna biti dobar prema svojim ljubimcima, dok god rade ono što im je
posao.« U njezinu se glasu jasno čulo da je to upozorenje, a ne utjeha.

Uputila se do kraja stola i kritično nas odmjerila, dok smo stajale u našim neprirodnim pozama.
Kimnula nam je i rekla da odemo u toalet. Kad smo se vratile, stale smo u ispravan položaj bez
njezine pomoći. Ponovo nas je pogledala i minimalno prilagodila.

»Puno sreće, djevojke.« Zvučala je sumorno.

Okrenula se i otišla iz apartmana.

Stajale smo gotovo sat vremena prije nego su se vrata otvorila. Imale smo dovoljno vremena
brinuti o svim mogućim razlozima zbog kojih bi nas Uriel mogao poželjeti imati uz sebe. Ja sam
bila usred smišljanja još jednog blesavog plana kojim bih riskirala ne samo vlastiti život, već i
živote onih oko sebe. Razmišljala sam kako bih se trebala izvući odavde i pronaći Paige dok
služim kao ukras za Uriela.

Kako je vrijeme prolazilo, polako smo venule. No, čim smo začule glasove izvana, krajičkom
oka vidjela sam da se Andi uspravila, isto kao i ja. Srce mi je udaralo tako brzo da sam osjećala
kako mi prsa trepere.

Vrata su se otvorila i ušao je Uriel. Njegov prijateljski osmijeh djelovao je iskreno, dopirući mu
do očiju. Pod svjetlom koje se kroz prozore odbijalo od oceana, krila su mu ponovo imala
prljavobijelu boju. Ono što je na dokovima Alcatraza djelovalo kao mrlja tame, pod blistavim,
ružičastim svjetlom Zaljeva izgledalo je kao rumenilo. Pretpostavila sam da sunce koje se odbija
od površine valova, može ublažiti izgled čak i takvog ubojice. Nije čudo da svi žele živjeti u
Kaliforniji.

»... sutra bismo trebali dobiti izvještaje iz sekundarnih laboratorija.« Za njim je ušla žena. Zlatna
kosa spuštala joj se preko ramena. Savršene crte lice. Velike plave oči. Glas... pa, anđela. Lejla.

Svi su mi se mišići tako napeli da sam se zabrinula da ću se prevaliti na visokim petama. Lejla.
Glavna liječnica koja je operirala Raffea. Ona koja mu je trebala prišiti natrag odrezana krila, a
umjesto toga zašila mu je na leđa demonska krila. Pitala sam se bi li zadovoljština od toga da je
tresnem u njezinu savršenu vilicu, bila vrijedna užasne smrti koja bi uslijedila.

»Zašto traje toliko dugo?« upitao je Uriel, zatvarajući vrata.

Lejla je širom rastvorila oči, djelujući istovremeno povrijeđeno i bijesno. »Čudo je da smo uopće
dospjeli ovako daleko. Znaš to, zar ne? Za svega deset mjeseci uspjeli smo pokrenuti cijelu
mašineriju apokalipse.«

Deset mjeseci?

»Za to vrijeme većina bi projekata tek počinjala. Normalna ekipa još bi uvijek eksperimentirala s
prvim uzorcima i trebale bi im godine, ako ne i desetljeća, da dobiju horde zrelih pošasti
spremnih da se obruše na svijet. Moja je ekipa gotovo mrtva od iscrpljenosti, Uriele. Ne mogu
vjerovati...«

»Opusti se«, rekao je Uriel smirujućim glasom, nježnog izraza lica.

Invazija anđela počela je prije dva mjeseca. Je li moguće da su postavili laboratorije mjesecima
prije invazije?

Odveo ju je do kožnatog kauča i posjeo, pa se uvalio u fotelju pored nje i podigao noge na
mramorni stolić.

Njegovi crni donovi djelovali su prljavo pored boce vina i cvijeća na stoliću. Osim toga,
djelovali su kao prekrasna slika. Dvoje prelijepih anđela, opuštenih na luksuznom namještaju.

Uriel je duboko udahnuo. »Diši. Uživaj u čudesima Božje Zemlje.« Ponosno je mahnuo rukom
prema prozorima koji su otkrivali spektakularnu obalu, kao da je on zaslužan za nju. Ponovo je
duboko udahnuo, kao da joj želi pokazati kako se to radi.

Lejla je slijedila njegov primjer i nekoliko puta duboko udahnula. Dosad, ni jedan od anđela nije
nas ni pogledao, kao što nisu pogledali ni stol. Mi smo za njih bile samo namještaj.

Uperila sam oči u točku na polici za knjige, kao što i pristaje kipu. Nikako nisam željela da
primijete da ih gledam. Uostalom, kako je govorio moj sensei, bolje je promatrati neprijatelja
perifernim vidom.

»Da nisam mislio da možeš voditi ovaj projekt, ne bih te ni postavio na čelo.« Uriel je podigao
bocu vina i skinuo foliju s čepa. »Nema boljeg kimerologa od tebe, Lejla. Svi to znamo. Ili svi
osim Gabrijela.« U glasu mu se čula natruha sarkazma kad je spomenuo Glasnika. »Nikad nije
trebao postaviti onog mutavog idiota, Paeana, kao Vodećeg liječnika svijeta. To si trebala biti ti.
I bit ćeš, čim me odaberu za Glasnika. Možda ćemo čak promijeniti i naziv u Vodećeg
stvoritelja.«

Lejline su se savršene usne razdvojile od iznenadnog zadovoljstva. Oh, to bi joj se jako svidjelo.

»Da je Paean vodio ovaj projekt«, rekao je Uriel, zabijajući otvarač u čep, »počeo bi s kulturama
stanica i još bismo godinama čekali da se nešto dogodi.«

»Stoljećima«, dodala je Lejla. »On misli da bi sve moralo započinjati s kulturama stanicama zato
što je to njegova specijalnost.«

»Njegove su metode tisućljećima zastarjele. S druge strane, znao sam da ćeš se ti bez problema
probiti kroz to. Ti si genijalna. Zašto se mučiti stvaranjem vrste od početka, kad možemo
pomiješati i uskladiti već postojeće? Naravno, i to je nevjerojatno složeno.« Izbacio je čep. »Tvoj
je rad apsolutno briljantan. Znam da ovaj projekt napreduje nevjerojatnom brzinom, rušeći sve
rekorde.«

Kimnuo je i zapiljio se u nju.

»Ali meni treba da ide brže.« Njegovo se prijateljsko lice pretvorilo u nešto nemilosrdno.
Natočio joj je čašu crnog vina. Izgledalo je kao mlaz krvi koja se slijeva u čašu.

»A ja znam da ti to možeš, Lejla.« Glas mu je bio mekan, ohrabrujući, no s naznakom

zapovijedi. »Ne bih ti dao taj posao da nisam mislio da to možeš postići. Utrostruči osoblje, nadi
nova rješenja, porađaj pošasti prerano, ako moraš.« Dodao joj je čašu s vinom pa natočio i sebi.

»Da utrostručim osoblje? S kime? S još ljudi? Mogla bih pokušati trenirati pse, s obzirom na to
koliko znaju o stvaranju vrsta.«

»Ovo područje zemlje ima najbolje što ljudi mogu ponuditi. To si već rekla. Zato smo u ovom
bezdušnom mjestu, umjesto u Meki, Jeruzalemu ili Vatikanu, gdje bi se mještani spustili na
koljena i tretirali nas s prikladnim poštovanjem Staroga svijeta. Umjesto toga, odlučili smo se za
opremu, laboratorije i vješte biologe. Sjećaš se?« Otpio je gutljaj. »Ti si htjela doći ovamo. Onda
se potrudi, Lejla.«
»Radim najbolje što mogu.« Otpila je i ona, bojeći usne tamnocrvenom. »Posljednja runda
pošasti ima lavlje zube i žensku kosu, kako si i tražio, no ne mogu dobro iskoristiti čeljusti. Ako
želiš da nalikuju biblijskom opisu, treba nam više vremena.«

Izvadio je cigaru iz kutije na stoliću i ponudio joj. »Cigara?«

»Ne, hvala ti.« Prekrižila je duge noge, naglasivši svoje elegantne obline. Djelovala je kao
umjetnički oblikovana ideja savršene žene, više nalik na boginju nego na anđela.

»Probaj. Svidjet će ti se.«

Pretpostavila sam da će reći ne. Čak sam i ja znala da debela cigara s pepelom na vrhu ne bi
dobro izgledala u njezinim rukama. No, oklijevala je.

»Tko bi znao da se nektar bogova zapravo treba pušiti, a ne piti? Nije čudo da je privukao mnoge
od naših.«

Nagnula se naprijed da prihvati cigaru. Leđa su joj se ukočila, a noge djelovale neugodno
iskrivljene u tom položaju. Prsti su joj izgledali nesigurno i nespretno dok je palila smeđi vrh.

»Pošasti ne moraju biti savršene«, rekao je Uriel. »Samo moraju dobro izgledati. Ne moraju čak
ni živjeti dugo - samo toliko da donesu kaos, izmuče ljude u onom dobrom starom, biblijskom
stilu i zacrne nebo svojim brojem.

Lejla je pućnula cigaru. Očekivala sam da će se zakašljati poput amaterke, ali nije. No, ipak je
umalo nabrala nos. »Pokušat ću ubrzati projekt.«

»Pokušavanje nije obećanje.« Urielov je glas bio uglađen, no čvrst.

Duboko je udahnula. »Neću te razočarati, arkanđele.«

»Dobro. Nisam ni sumnjao.« Ispuhnuo je dim. Cigara je morala biti dobra, jer je djelovao
zadovoljno. Ustao je, a Lejla je krenula za njim. »Moram obići zabavu. Dolje će vjerojatno
postati prilično divlje. Kad ćeš se pridružiti slavlju?«

Lejla je djelovala kao da joj je još neugodnije, ako je to uopće moguće. »Moram se vratiti na
posao. Moje me osoblje treba.«

»Naravno da te trebaju. No, jednu će večer moći bez tebe. Dio posla Vodećeg liječnika je i
sudjelovanje na velikim ceremonijama, A vjeruj mi, ova će biti za anale. Ne želiš to propustiti.«
Uriel ju je uputio kroz vrata. »Majmunica imena Madeline pobrinut će se za tvoj izgled.«

»Da, Vaša milosti.« Lejla samo što nije odjurila van.

51
Sljedećih nekoliko sati, Uriel se odijevao za zabavu. Očito se spremala još jedna kostimirana
zabava, no ovog je puta izgledalo kao da je poanta u tome da budu potpuno maskirani.

»Maske i pokrovi za krila moraju biti svima dostupni«, rekao je svom pomoćniku anđelu, dok su
Madeline i još dvoje ljudi prekrivali njegova sivkasta krila mekim bijelim materijalom. Iako će
Madeline i njezina ekipa stavljati kostime na anđele, Uriel se obraćao samo svom anđeoskom
pomoćniku. »Želim da se svi anđeli osjećaju anonimno. A sve Kćeri ljudske moraju nositi krila.«

»Krila?« upitao je pomoćnik. Njegova su krila bila nebeski plava, i mogla sam razumjeti zašto su
anđeli morali pokrivati krila ako su se stvarno htjeli maskirati. »Ali, Vaša milosti, ako smijem,
uz vino i kostime, neki od pijanih vojnika mogli bi zamijeniti Kćeri ljudske s anđelima.«

»Zar to ne bi bilo strašno?« Urielov je ton glasa govorio da ne bi bilo tako.

»Ali ako bi neki od vojnika pogriješili...« delikatno se prekinuo.

»Onda bi bilo bolje da se mole da ja postanem Glasnikom umjesto Mihaela. Za razliku od

Mihaela, koji je na jednoj od svojih beskrajnih vojnih kampanja po svijetu, ja ću biti na zabavi.
Ja ću biti na pravom mjestu da shvatim kako je moglo doći do tako grozne pogreške. A što se
tiče Rafaela, čak ako i ne prihvate da je pao, sigurno će se sjetiti koliko je propovijedao o
druženju s Kćerima ljudskim, nakon što su njegovi Promatrači pali čineći baš to.«

Madeline i njezini pomoćnici položili su sloj crnih pera preko Urielovih krila, tako da je između
njih provirivao bijeli materijal.

»Što to radite?« nervozno je upitao Uriel.

Madeline se razrogačenih očiju zapiljila u Urielova pomoćnika, prestravljena činjenicom da joj

se Uriel obratio, a zatim se naklonila i uvukla u sebe. »Ovaj, mislila sam da želite biti
kostimirani, Vaša Milosti.« Počelo mi je svitati da se samo Glasnika naziva »Vašom Milosti«, i
da Uriela njegovi ulizice tako zovu zato da mu polaskaju.

»Nosit ću masku i pokrove za krila, ali mene se mora prepoznati, čak i izdaleka. Mase trebaju
biti anonimne. Zar ti ja izgledam kao mase?«

»Nikako, Vaša milosti.« Madeline je od strave gotovo ostala bez daha. Zajedno s pomoćnicima,
drhtavim je rukama skinula crno perje i mekani materijal. »Odmah ćemo se vratiti s prikladnijim
kostimom.« Odjurili su van u oluji perja.

»Primite moje isprike, Vaša Milosti.« Pomoćnik se naklonio.

»Pretpostavljam da je previše tražiti od njih da budu inteligentni.«

Upustili su se u raspravu o vinu i žestokim pićima. Po njihovu razgovoru dalo se zaključiti da su

ispraznili sve barove u području Zaljeva, kako bi osigurali opskrbu za večeras. Još jednom me
pogodila pomisao da smo mi u ratu, a oni nisu. Za njih su ljudi potpuno sporedni.

Unatoč našem napadu na staro leglo, više su ih brinuli piće i kostimi negoli obrana od ljudi.
Naravno, činjenica da su anđeli bili samo ozlijeđeni i da će se potpuno oporaviti, ako već nisu,
vjerojatno je dodatno ojačala njihovo nevjerojatno samopouzdanje.

Diskretno sam prstima protrljala tkaninu na boku, gdje bi inače bio moj mač. Tkanina je
djelovala tanko i ranjivo.

Madeline se ubrzo vratila u Urielov apartman s cijelom ekipom, gurajući stalke pune kostima iz
dvadesetih, prekrivene blistavim perjem. Počeli su raditi na Urielu.

Na kraju je nosio bijelo odijelo sa sjajnim zlatnim krilima i odgovarajuću masku koja je više
nalikovala kruni nego pokrovu za lice. Protezala mu se iznad čela, dajući mu iluziju dodatne
visine, i zavijala oko očiju, ne skrivajući crte njegova lica.

Kad se pogledao u visokom zrcalu, naredio je Andi i meni da stanemo iza njega. Obnovili su
nam šminku i sad smo nosile prozirna krila, više nalik na vile nego na anđele. Bile smo savršeni
dodaci njegovu kostimu.

Shvatila sam zašto je tražio niske brinete. Zbog naših sitnih tijela, on je djelovao moćnije. Krila
su mu bila divovska, a visina beskrajna. Mi smo bile pozadina od tamne svile uz njegovo zlatno-
dijamantno odijelo.

Stigli smo na sam početak zabave. Krilati muškarci i glamurozne žene družili su se na terasi na
više razina i na terenu za golf ispod hotela. Baklje i vatrene jame jarko su blistale na zlatnom
sjaju neba prije sumraka.

Šarene lanterne njihale su se na vjetru kao privezani baloni. Visoki stolovi bili su postavljeni
posvuda, ukrašeni zlatno-srebrnim trakama i konfetima, upotpunjujući cijeli prizor festivalskom
atmosferom.

Valovi su udarali o litice na rubu terena za golf, a s druge strane su nježno zapljuskivali plažu.
Ritam mora elegantno se podudarao sa svirkom gudačkog kvarteta.

Pogledala sam prema oceanu, pitajući se kako se odvijaju planovi za bijeg s Alcatraza. Je li
Pokret otpora na putu onamo? Hoće li se Kapetan Jake dići iz svoje fotelje i ispravno postupiti?
Onda sam prešla pogledom preko blistave, glamurozne gomile i upitala se kako ću pronaći svoju
sestru.

Uriel je blistao, očito u svom elementu dok je pozdravljao svoj narod. U početku smo Andi i ja
hodale točno dva koraka iza njega, no nakon nekog vremena gomila je bila tako velika da smo
imale mjesta za stajanje svega korak iza njega. Bilo je još teže kad se uputio niz teren za golf.
Visoke pete na travi recept su za padanje.
Djelići razgovora preplavljivali su nas dok smo prolazili. Dvije riječi koje sam čula stalno iznova
bile su »apokalipsa« i »Glasnik«. »Apokalipsu« su izgovarali glasno i sa zadovoljstvom, dok je
»Glasnik« spominjan tiho i oprezno.

Žene su bile odjevene hirovito i šaroliko, kao i mi. Delikatna krila, nakovrčana kosa, maske,
blistave i šarene na njihovim licima. Neke su bile odjevene u dugu svilu, dok su druge hodale u
kratkim haljinama s resama.

Anđeli su zalizali kosu i odjenuli staromodne smokinge i odijela. Nosili su polumaske i pokrove
za krik, koji su mijenjali boje i uzorke na njihovim krilima. Neki su, kao i mi, oko očiju imali
šminku ili tetovaže. Drugi su nosili prugasta odijela s lančićem za satove i šeširima.

Žene su se vješale po anđelima, smijući se i flertujući. No, njihove oči nisu bile opuštene. Većina
ih je djelovala mračno, odlučno da si nabave anđela, a neke su djelovale iskreno prestravljeno.
Očito su ozbiljno shvatile uputu da si nađu anđela-zaštitnika.

Na ovoj zabavi, Urielove usklađene žene nisu bile jedine koje su prestravljene do kosti.

Bilo je mnogo žena, no na ovoj je zabavi bilo puno više anđela nego na onoj u starom leglu. I, za
razliku od one, ova je zabava krcata ratnicima mračnih očiju i mišićavih tijela.

Na kraju, većina je žena nosila krila koja su bila više vilinska negoli anđeoska. Čak su i krila s
perjem više nalikovala kerubinskima nego pravim anđeoskim. Nitko te žene ne bi mogao
zamijeniti za anđele.

Ako se noćas neki anđeo prepusti iskušenju, ujutro će imati grižnju savjesti. I spoznat će da
nikog neće moći uvjeriti da je jednostavno došlo do pogreške.

A Uriel će mu biti jedina šansa za spas.

Mislim da sam već znala da je Uriel manipulativno smeće. Pretpostavila sam da je smišljeno
vodio do ovoga, kroz tjedne i tjedne zabava, polako uvodeći Kćeri ljudske, neograničeno piće,
kostime. Maske i pokrovi za krila sad su omogućavali anonimnost, tako da su anđeli mogli raditi
što god im padne na pamet, a da se ne osjećaju kao da ih netko gleda. Bilo bi jako čudno da je
Uriel predložio nešto takvo kad su tek stigli na Zemlju.

Pala mi je na pamet riječ »predumišljaj«.

Ali zbog činjenice da mi je dopušteno čuti toliko toga, tako da mogu polako početi sklapati
komadiće mozaika, počela sam brinuti.

I to jako.
52
Prema djelićima razgovora koje sam načula od hotelskog osoblja, ovo nije bila samo zabava,
nego banket. Planirano je dosta pića, oskudno odjevenih Kćeri ljudskih, pa još pića. Zatim večera
s još pića. A onda plesanje s Kćerima ljudskim, pa još pića.

Uglavnom, u planu je bilo totalno pijanstvo. Ako anđeli večeras ne prekrše vlastita pravila,
Urielov je plan B vjerojatno bio osigurati da se ne sjećaju da su prekršili pravila.

Uriel je klizio od jedne do druge grupe, rukujući se i provjeravajući da li se dobro zabavljaju.

Nudio je Andi i mene onima koji pod rukom nisu imali žene, no svi su uljudno odbili, ne
gledajući nas.

Počela sam uviđati koliko je Urielova namjera bila teško izvediva. Ovom gomilom nije bilo lako
manipulirati. Većina je ratnika već počela odbijati piće, i nisu se prepuštali milovanju žena.

Dio gomile dočekivao ga je s toplinom, nakratko šireći krila. Činilo se kao da je to ekvivalent
salutiranju - nisu ih širili toliko da bi zauzimala previše mjesta, no dovoljno da pokažu
poštovanje. To nisu radili u starom leglu, pa je vjerojatno dosta napredovao u svojoj kampanji.
Tamo ga nisu nazivah Vašom Milosti.

Bilo mi je drago kad sam vidjela da ga druge grupe dočekuju samo lamanjem i uljudnim
osmijehom. Nazivali su ga Urielom, arkanđelom, te povremeno Urijem, umjesto Vaša Milosti.

»Zar stvarno misliš da nam se približava Sudnji dan, Uri?« upitao je jedan ratnik. Nije mu
salutirao krilima, niti mu je pokazao mnogo poštovanja, no na njegovu je licu bilo iskrenog
interesa i - nade?

»Svakako«, rekao je Uriel samouvjereno. »Arkanđeo Gabrijel s razlogom nas je doveo ovamo.
Sama činjenica da je doveo na Zemlju još dva arkanđela, zajedno s legijom ratnika, ukazuje na
apokalipsu.«

Istina.

Pitala sam se što bi Raffe mislio o ovoj zabavi.

Prije nego je mogao nastaviti razgovor, upleli su se drugi sugovornici, pa je Uriel nastavio s
pozdravima i pretjerano blistavim osmijesima.

Noge su me već boljele, a zabava je tek počela. Nožni prsti su mi bili tako stisnuti da sam imala
osjećaj kao da su u škripcu, a u petama sam osjećala probadanje kao od električne bušilice.

Maštala sam o tome da se izgubim u gomili i nestanem. Bih li se mogla povući do ruba zabave i
pobjeći?

U trenutku kad sam to pomislila, začuo se ženski vrisak s plaže, nakon kojeg je uslijedilo
neprirodno režanje. Šum valova, razgovor i glazba brzo su progutali prodoran zvuk.

Andi i ja smo se hitro pogledale, pa se namjestile natrag u istu pozu. Lica su nam bila kao u
lutaka - plastična i rezervirana. No, sigurna sam da bi netko, da nas stvarno pogleda, vidio strah u
našim očima.

Uriel se probijao do pozornice postavljene na rubu zabave. Dok se približavao, bacio je pogled
prema nekome i zadržao ga sekundu duže no što je bilo uobičajeno. Nisam ni shvatila koliko sam
ga pažljivo promatrala dok nisam primijetila promjenu u njegovu držanju. Ramena i lice zaledili
su mu se na autopilotu kad mu se um prebacio na nešto drugo.

Promjena je bila toliko suptilna da sam sigurna da je nitko drugi nije primijetio, osim možda
Andi koja ga je promatrala jednako pažljivo kao i ja.

Uriel je ugledao golemog anđela na rubu gomile. Anđeo je imao blistavo-bijela krila ukrašena
zlatnim perima i odgovarajuću zlatnu masku preko očiju. Djelovao bi savršeno anđeoski da mu
usne nije iskrivio zloban cerek.

Lagano je raširio krila, kao da nije siguran pripada li ovdje. Jedno od njegovih krila imalo je na
rubu trag od škara, urezan u moje pamćenje.

Belial.

Prepoznala sam i dvojicu anđela pored njega, prema snimci koju mi je Doktor pokazao. Njihova
su krila bila blistavo brončane i bakrene boje, no kladila bih se da jedan od njih ispod kostima
imao narančasta krila. To je Narančasti, Otimač curica.

Automatski sam stisnula pesnice i morala sam se natjerati da ih opustim.

Belial i Uriel se pogledaše. Belial je posve lagano kimnuo, a arkanđeo je skrenuo pogled, ne
odgovarajući. No, blistavo se nasmiješio idućem gostu, djelujući opuštenije.

Pažljivo sam pogledala gomilu oko Beliala. Naravno, Paige se nije moglo vidjeti u moru anđela,
a nije bilo ni Raffea. Nisam ni potpuno sigurna da vjerujem u ono što je Doktor rekao za Paige i
Beliala, no izgleda da je moje srce povjeravalo.

Uriel je prišao još jednoj grupi ratnika, koji su pripadali gomili ulizica. Svi su se smiješili i širili
krila. Dok se Uriel probijao kroz maskirane anđele, jedan od njih privukao je moju pozornost.

Bio je to ratnik uobičajeno širokih ramena i savršena tijela. Ovaj je imao bijele pokrove za krila,
ukrašene srebrom koje je blistalo u sumraku. Odgovarajuća maska bila je ukrašena perjem,
prekrivajući sve osim njegovih očiju i usta. Čak mu je i čelo bilo napola skriveno raskuštranom
kosom.

U njemu je bilo nešto što me natjeralo da zaboravim da mi cipele stišću prste, da je gomila
natisnuta oko mene, pa čak i da hodam iza čudovišnog Političara. Nešto mi je bilo poznato, iako
nisam mogla odrediti što. Možda je to bilo ponosno držanje glave, ili način na koji se probijao
kroz gomilu, savršeno siguran da će mu se svi maknuti s puta.
Iako nije gledao u Beliala, pomaknuo bi se kad se ovaj pokrenuo i stao bi kad bi i Belial stao.

Cijela se moja pozornost usredotočila na ratnika dok sam tražila i najmanji dokaz da bi to mogao
biti Raffe. Da se nalazio U gomili ljudi, bilo bi ga lako prepoznati među njima, kao boga.
Naravno, morala sam se nalaziti u gomili hodajućih mišićavih planina i tipova za kakve bi žene
cijelog svijeta rado umrle. No, pored ovih bi stvarno i mogle umrijeti, pa se to nije isplatilo.

Moj intenzivan pogled očito je poškakljao njegove instinkte, jer me pogledao.

Znala sam da je, kao ratnik, vjerojatno odmjerio sve oko sebe - njihovo oružje, kao i najbolje
putove za bijeg. No, kao anđeo, sumnjam da se trudio gledati i ljude.

Kad me pogledao, djelovao je kao da me upravo primijetio, još jednom dokazujući da arogancija
anđela nema granica. Što je povećavalo šansu da je to stvarno Raffe.

Odmjerio me od glave do pete, od nakovrčane kose, naglašene paunovim perjem, preko plavo-
srebrne šminke oko očiju i jagodica, do svilene haljine koja mi se prilijepila za obline.

No, tek kad je susreo moj pogled, među nama je odjeknulo prepoznavanje.

Više nisam sumnjala da je to Raffe.

No, on se borio s prepoznavanjem mene.

Na trenutak, njegovi su štitovi pali i ugledala sam kaos u njegovim očima.

Vidio je moju smrt. Ovo je sigurno greška.

Ova blistava djevojka nimalo ne nalikuje uličnom siročetu s kojim je putovao.

A ipak...

Korak mu je posustao i on je zastao, zureći u mene.

53
Rijeka ljudi i anđela jurila je oko njega dok je stajao kao stijena usred kanala. Zurio je u mene,
naizgled ne primjećujući promet blistavih tkanina, raznobojnog perja, maskiranih lica i
šampanjskih čaša, koji se odvijao oko njega.

Možda je za njega vrijeme stalo, no nije stalo za ostatak svijeta. Belial se nastavio kretati sve
dublje u gomilu, a Uriel je nastavio prilaziti Raffeu. Ako se uskoro ne pomakne, morat će
pozdraviti Uriela.

Anđeli oko Raffea raširili su krila kad im je Uriel prišao. Ako Raffe ne raširi krila, Uriel će ga
sigurno primijetiti. Možda će zastati da popriča s njim. Hoće li mu prepoznati glas? Upad na
anđeosku zabavu s demonskim krilima bio je nalik na upad u streljanu, maskiran kao meta.

Pokušala sam pogledom upozoriti Raffea dok smo mu polako prilazili, no djelovao je kao da je u
transu, i dalje piljeći u mene.

Tek kad je bilo gotovo prekasno, trepnuo je i sabrao se, napokon pogledavši Uriela. Sagnuo je
glavu i okrenuo se, no zapeo je, pokušavajući se kretati u krivom smjeru, dok su se anđeli oko
njega pomicali naprijed, da pozdrave Uriela.

Nisam mogla smisliti nikakav način da mu pomognem, a da ne ostanem bez glave ili nečega
drugog.

No, ako napravim nešto da ometem Uriela, vjerojatno će pričekati dok ne budemo nasamo, da
me raskomada i ponudi svojim škorpionima.

Barem sam se tome nadala.

Zakoračila sam dvaput, izlazeći iz ritma s mojom partnericom i spotakla se.

Zaletjela sam se u Uriela, tresnuvši ga jače nego sam namjeravala.

Uriel se spotaknuo i odbio od jednog od svojih ulizica, a šampanjac mu se prolio po ruci.

Okrenuo se na peti i namršteno zapiljio u mene. U njegovim je očima stajalo obećanje beskrajne
torture.

Gotovo sam očekivala da će tog trena odnekud izletjeti škorpioni i odvući me u dubine neke
tamnice, gdje će me njegovi podanici raskomadati u usamljenoj tami. Nisam morala glumiti užas
kad me Uriel pogledao.

No, baš kao što sam očekivala, pričekat će i kasnije se obračunati sa mnom, nakon što završi s
milovanjem perja, ili što već rade anđeoski političari. Imala sam vremena smisliti kako ću se
iskopati iz nevolje.

Do trenutka kad je prikrio prijetnju nasiljem na svom licu i preoblikovao svoj izraz u nešto
prikladnije za političara, pa se okrenuo natrag prema svojim obožavateljima, Raffea više nije bilo
na vidiku.

Prošlo je nekoliko minuta prije nego mi je srce usporilo i vratilo se natrag u normalan ritam.
Uperila sam oči ispred sebe i ponašala se kao uzoran ukras, previše se srameći da bih pogledala
Andi i vidjela strah na njezinu licu. Bez mene, neće biti naročito korisna Urielu, zar ne?

Nadala sam se da se Raffe sakrio u neki sjenoviti kut. Nadala sam se da je Paige u redu i da ću je
uskoro pronaći. Nadala sam se da su majka i Clara žive i da uspješno bježe. A sad je ovdje bila i
Andi, koju ću morati povesti sa sobom kad odem, jer će sigurno umrijeti ako njezin par pobjegne
ili završi mrtva. A da ne spominjem sve one ljude u Alcatrazu...

Previše je toga.

Odgovornost za majku i Paige već me gotovo uništila. Utješila sam se, podsjećajući se da sam
obična klinka, a ne heroina. Heroji često pogibaju na grozomorne načine. Nekako ću se izvući
odavde, a onda ću voditi najmirniji život koji je moguće imati u Svijetu poslije.

Slijedile smo Uriela dok je obilazio gomilu, putem prema pozornici blizu oceana. Na pozornici je
stajao dugačak stol, prekriven bijelim stolnjakom. Tkanina je podrhtavala na oceanskom vjetru, a
na mjestu ju je držalo posude za večeru. Sa svake strane praznog središnjeg stolca sjedili su
anđeli, kao apostoli na Posljednjoj večeri.

Uriel je prišao prednjem dijelu stola i zastao u sredini, gledajući zabavu ispod sebe. Pitala sam se
bismo li trebale sjesti, no i Andi i ja smo predugo oklijevale, pa smo ostale stajati u našim
pozama trofeja, sa svake njegove strane.

Kao da im je netko dao znak, buka zabave se stišala i svi su se pogledi usmjerili prema nama.
Odnosno, prema Urielu, no bila sam mu tako blizu da sam se osjećala kao da svi zure u mene,
iako me nitko nije ni pogledao.

Zatekla sam se kako pregledavam gomilu ispod sebe, u potrazi za određenim sarkastičnim
anđelom.

Duboko sam udahnula. Zar sam uistinu željela da je Raffe i dalje tamo? Već su ga gotovo ulovili.
Bilo bi samoubojstvo da ostane.

No, nisam si mogla pomoći a da se ne pitam vidi li me.

Trebala bih zuriti u točku iznad gomile, kao što mi je nalagala moja uloga, no pogled mi je
neprestano bježao prema licima ispod nas.

»Dobrodošli, braćo i sestre«, rekao je Uriel kad su se svi stišali. »Večeras smo se okupili ovdje
da se ujedinimo u zajedničkom naporu i proslavimo. Imam vijesti, užasne i prekrasne. Prvo ću
podijeliti s vama one užasne.« Publika ga je znatiželjno slušala.

»Dok ljudi nisu napali leglo, pretpostavili smo da se ponašaju prema očekivanjima. No, saznao
sam da se bave zlokobnim poslima koja ne možemo dopustiti.«
Uriel je rukom prizvao nekoga. Anđeo je dovukao prestravljenog muškarca na pozornicu. Nosio
je isprane traperice, majicu Rolling Stonesa i naočale. Drhtao je i znojio se, očito užasnut. Anđeo
je dodao Urielu komad zamotane tkanine.

On ga je odmotao, puštajući da sadržaj padne na pozornicu, »Reci nam, čovječe«, rekao je Uriel.
»Svima reci što si skrivao u ovoj tkanini.«

Čovjek je počeo hiperventilirati, glasnim, hrapavim udasima, divlje se osvrćući po gomili oko
sebe. Budući da nije progovorio, njegov ga je čuvar zgrabio za kosu i povukao mu glavu unatrag.

»Perje«, propentao je zarobljenik. »Šaku... šaku perja.«

»I?« upitao je Uriel,

»Ko... kosu. Pramen zlatne kose.«

»I što još, čovječe?« ledenim je glasom upitao Uriel.

Zarobljenikov je pogled očajnički letio na sve strane. Njegov mu je čuvar ponovo povukao glavu
unatrag, tako da je izgledalo kao da će mu slomiti vrat.

»Prste.« Čovjek je jecao. Licem su mu se slijevale suze, a ja sam se pitala što je radio prije kraja
civiliziranog svijeta. Je li bio liječnik? Učitelj? Prodavač?

»Dva... odrezana... prsta«, rekao je jecajući. Čuvar ga je ispustio, a on se drhteći stisnuo na

pozornici.

»Otkud je došlo to perje, kosa i prsti?«

Čuvar je podigao ruku, a čovjek se uvukao u sebe, pokrivajući lice.

»Dobio sam ih od nekoga drugog«, rekao je čovjek. »Nikog nisam povrijedio. Kunem se. Nikad
nisam nikoga povrijedio.«

»A koji im je izvor?« upita Uriel.

»Ne znam«, kriknuo je čovjek.

Čuvar ga je zgrabio za ruke, i gotovo sam čula kako mu pucaju kosti.

Vrisnuo je od bola. »Anđeo.« Pao je na koljena, plačući. Pogled mu je užasnuto letio po

neprijateljskoj gomili. »To su dijelovi anđela.« Gotovo je šaptao, no publika je bila tiha i znala
sam da ga čuju.
54
»Dijelovi anđela«, ponovio je Uriel zvonkim glasom. »Majmuni komadaju našu ozlijeđenu braću
prije nego se stignu oporaviti. Trguju našim perjem, prstima i drugim dijelovima. A svi znate
koliko je dugotrajan i bolan proces ponovnog rasta prstiju, da ne spominjem dijelove koji nam ne
mogu ponovo narasti.«

Anđeli su zaurlali, uznemireni zbog potrebe za nasiljem.

Uriel je dolijevao ulje u pravednički bijes gomile. »Toliko smo dugo čekali. Toliko dugo smo
puštali majmune da budu paraziti na ovoj prekrasnoj zemlji, dopuštajući im da vjeruju da su oni
povlaštena vrsta u Božjem svemiru. Još uvijek ne shvaćaju zašto su tako dugo mogli vladati
Zemljom. Toliko su arogantni i glupi da ne razumiju da nitko drugi ne bi bio toliko blesav da
napravi svoj dom na legendarnom bojnom polju.«

Gomila se smijala i zviždala.

Uriel im se nasmiješio. »No, imam za vas i neke prekrasne vijesti, braćo i sestre. Vijesti koje će
staviti ljude na njihovo mjesto. Vijesti koje će nam dopustiti da ih kaznimo s Božjim
blagoslovom.«

Gomila se utišala.

»Čuli ste glasine«, nastavio je. »Čuli ste nagađanja. Došao sam vam reći da su te glasine istinite.
Znakovi su ovdje. Imamo dokaz razloga zbog kojeg nas je Gabrijel, Glasnik, doveo na Zemlju.«

Publika je počela uzbuđeno mrmljati.

»Više se ne moramo pitati, braćo i sestre. Ne moramo se svađati i debatirati o tome je li ovo
samo vježba, ili okršaj s Palima, ili pak samo još jedno upozorenje ljudima dok nas gađaju
kamenčićima.« Zastao je, povećavajući dramu.

Gomila je ušutjela.

Uriel je prešao pogledom preko gomile. »Biblijske pošasti su ovdje.«

Tiho mrmljanje eksplodiralo je u uzbuđen urlik.

Pustio je da buka jača prije nego je podigao ruku da ih opet stiša. »Kao što mnogi od vas znaju,
dio mog posla je da posjećujem Ponor. Jučer sam otvorio Jamu. Iz nje se podigao crni dim koji je
zamračio sunce i zrak. Iz dima su izletjele pošasti i spustile se na zemlji. Točno kako je
predviđeno, njihova su lica bila ljudska, a imali su repove moćnih škorpiona. Tisuće i tisuće ih se
izvilo u nebo.«

Kao da su dobili zapovijed, svi su se anđeli okrenuli u istom smjeru i pogledali uvis. Ugledala
sam taman oblak na horizontu prije nego sam čula ono što su oni čuli.
Oblak je eksplodirao, pljujući tamu i šireći se. Tiho zujanje ubrzo se pretvorilo u gromki urlik.

Već sam to čula.

Zvuk roja škorpiona.

Svi su bili tihi i mirni dok smo promatrali uskovitlani oblak koji je jurio prema nama.

Uriel je podigao ruke kao da se sprema zagrliti gomilu. »Imamo potvrdu, braćo i sestre. To smo
čekali. Za to smo uzgojeni. Za to smo živjeli, disali i sanjali!«

Urielov je glas zvučao kao odjekujuća zapovijed u mojoj glavi.

»Bit ćemo kao...«

Bogovi.

»... Heroji iz davnina!«

Duboko je udahnuo. »Napokon.« Još je jednom udahnuo, a prsa su mu se nadimala od

zadovoljstva. »Vrijeme je za Sudnji dan. Legendarna apokalipsa je stigla!«
55
Dok je gomila pokušavala upiti ono što je rečeno, horda škorpionskih pošasti jurnula je prema
nama.

Željela sam povikati da laže. Da je on stvorio škorpione, da to nisu biblijske pošasti. No,
propustila sam priliku jer je gomila poludjela.

Ratnici su podigli mačeve i uperili ih u nebo, izvikujući ratničke pokliče koji su raspršili sumrak.

Krila su im se izvijala, trgajući tkaninu kojom su bila maskirana.

Madelineina pažljivo smještena pera razletjela su se na sve strane. Šljokice i paperje letjeli su po
zraku kao u sceni iz neke stare parade.

Stisnula sam se u sebe, želeći da mogu nestati. Ironično, Andi je učinila isto, pa smo nastavile
izgledati kao par.

Žeđ za krvlju pulsirala je oko nas kao pljusak feromona, puneći zrak svojim odjecima.

A zatim se dogodio užas.

Pored nas na pozornici, ratnik je dohvatio prodavača anđeoskih dijelova i podigao ga iznad
glave. Čovjek se vrpoljio poput djeteta, izgubivši naočale, a anđeo ga je bacio u gomilu.

Stotine ruku dohvatile su jadnika i povukle ga u sredinu anđeoske mase. Sirotan je vrištao i
vrištao.

Rulja se naguravala u pokušaju da stigne do čovjeka. Krvavi komadi tkanine i veći, mokri
dijelovi o kojima nisam željela razmišljati, letjeli su oko mjesta na koje je sletio.

Ratnici-anđeli su divljali i urlali, nemirno se naguravajući i navijajući za one koji su komadali

čovjeka utopljenog u njihovu nasilju.

U gomili je bilo ljudi.

Odavde, svi su djelovali majušno i užasnuto. Većinom su to bile žene, koje su izgledale posebno
ranjivo u svojim oskudnim haljinama i visokim petama.

Iznad nas su grmjeli škorpioni, zamračivši nebo dok su letjeli pored mjesta na kom je bila
zabava. Vjetar je jačao od nebrojenih krila, miješajući se s urlanjem gomile. Divlja energija
poticala je u pijanim ratnicima žeđ za krvlju.

Ljudi su se uspaničili i počeli bježati.

A onda, baš kao mačke čije su instinkte pokrenuli miševi u bijegu, ratnici su skočili na njih.
Zabava se pretvorila u masakr.

Ljudi zarobljeni u središtu gomile nisu imali kamo pobjeći, iako su pokušavali. Anđeli nisu imali
dovoljno mjesta da zamahnu mačevima, pa su hvatali ljude golim rukama.

Vriskovi su ispunili noć, dok se sredina gomile stiskala u sebe, a rubovi širili kako su ljudi
bježali. Anđeli su uživali u potjeri, puštajući ljude da pobjegnu iz gomile, prije nego bi se bacili
na njih.

Jedan je ratnik zabio šaku u trbuh konobara i izvukao krvavu masu njegovih crijeva. Prebacio ih
je, poput nakita, preko žene koja je vrištala. Anđeli oko njega urlali su od odobravanja i mahali
pesnicama po zraku u divljoj jarosti.

Stojeći na pozornici, vidjela sam boju krvi koja se širila po gomili kao izljev koji nije htio stati.

Andi je panično vrištala. Okrenula se i pobjegla, skočivši s pozornice u noć.

Moji su mi instinkti govorili da pođem za njom, no na pozornici je bilo najmanje gužve i

djelovala je kao najsigurnije mjesto. No, stojeći ondje usred masakra, osjećala sam se kao da je u
mene upereno sto reflektora, dok su sve stanice mog tijela zahtijevale da se sakrijem u mraku.

Čak je i Uriel djelovao izgubljeno. Trzanje njegove glave i napetost na licu, kad se okrenuo
prema svojim pomoćnicima, rekli su mi da ovo nije bio dio plana.

Njegova je namjera bila da napije i uzbudi gomilu, tako da noćas prekrše pravila. No, ovo nije
očekivao. Možda bi, da je bio ratnik a ne političar, predvidio njihovu reakciju. Znao bi da je
tanki pokrov civiliziranog ponašanja samo čekao izliku da se podere.

U gomili, anđeli koji su se naguravali u jurnjavi za ljudima, počeli su udarati jedni druge.

Uz masakr ljudi, situacija se pretvarala u tučnjavu među anđelima. Neki od njih podigli su se u
zrak da bi imali više mjesta, pa je kaos postao trodimenzionalan.
56
Krajičkom oka pratila sam pokret, na koji sam tek sad obratila punu pozornost. Netko je žurio
kroz gomilu prema pozornici.

Pokušala sam spriječiti svoju maštu da skoči tamo gdje je htjela otići. No, nisam si mogla
pomoći. Inače nisam od onih djevojaka koje se nadaju princu na bijelom konju da ih spasi, no
koliko god to bilo malo vjerojatno, sad bi bio fantastičan trenutak da Raffe uleti i odnese me u
nebo.

No, to nije bio on.

Bio je to Belial. Njegova divovska ramena probijala su se kroz kaos dok se gurao naprijed.
Pogledom sam pretraživala gomilu iza njega, tražeći Raffea, no nije ga bilo.

Razočaranje me tako pogodilo da sam poželjela zaplakati.

Moram se izvući odavde.

Sama.

Mnogo kaosa oko mene - to je dobro. Ubojiti anđeli na sve strane - to je loše.

I to je bio krajnji domet mog zaleđenog mozga.

Belial se popeo na pozornicu i progurao kroz anđele koji su okruživali Uriela.

Preplavili su me vriskovi, urlici i miris krvi. Mozak i tijelo bili su mi gotovo paralizirani, i jedva
sam se odupirala potrebi da, poput Andi, skočim u smrtonosnu gomilu. Mogla sam birati između
toga da stojim ovdje dok se anđeli ne okupe oko mene, ili da uletim u klaonicu i nadam se,
unatoč svemu, da ću se uspjeti odšuljati.

Nikad prije nisam doživjela napad panike i nadala sam se da sad neće biti prvi put. No, prejako
sam bila svjesna koliko sam krhka i nevažna u usporedbi s ovim polubogovima. Jesam li i na tren
pomislila da bih među njima mogla provoditi vlastite planove? Da bih mogla potući ijednog od
njih? Ja sam nitko i ništa. Prema svim zakonima prirode, trebala bih otpuzati pod stol i zvati
mamicu.

No, drugi su ljudi ti koji zovu svoje mamice. To me utješilo. Oduvijek sam se morala oslanjati
sama na sebe, i dosad mi je išlo, zar ne?

U glavi sam prošla kroz popis ranjivih dijelova tijela, zbog kojih veličina i snaga postanu
nevažne. Oči, grlo, prepone, koljena - čak i najveći i najjači muškarci imaju ranjiva mjesta koja
se mogu ozlijediti uz vrlo malo snage. Ta me pomisao smirila, dovoljno da sam mogla početi
tražiti izlaz.
Dok sam pregledavala scenu s manje panike u glavi, primijetila sam neki novi lik na stepenicama
pozornice.

Na stepenicama je stajao Raffe, miran kao kip, i gledao me.

U sumraku, njegov bijeli pokrov za krila blistao je poput zvijezda na ljetnom nebu. Nikad ne bih
pogodila da se ispod tog pokrova krije par kukama obrubljenih demonskih krila.

Je li me prepoznao?

Urielova je grupa počela skakati s pozornice u zrak, kao organizam s mnogo krila. Belial je
krenuo posljednji. Rastvorio je svoja ukradena krila u njihovoj punoj slavi i počeo udarati njima
po zraku.

Raffe je skočio i srušio ga.

Glasno su tresnuli na pozornicu, no nitko nije obratio pozornost na još jedan par ratnika u
tučnjavi.

Na pozornici smo ostali samo mi. Ispod nas je bio vrišteći masakr, a iznad nas naizgled beskrajna
masa škorpiona koja je grmjela u prolazu. Između toga odvijala se zračna bitka pijanih anđela.

Krvavi se anđeo obrušio na pozornicu odozgo.

Toliko je krvario da me poprskao po haljini. Rame mu je bilo gadno razderano, kao da se naboo
na vrh ulične lampe. No, činilo se da on to ne primjećuje, jer je istog trena skočio na noge,
spreman za nastavak.

Postala sam bolno svjesna činjenice da sam jedino ljudsko biće u blizini.
57
Što bih dala za Raffeov mač.

Krvavi je anđeo zakoračio prema meni.

Dohvatila sam sa stola nož za meso i šutnula cipele s nogu.

Ili sam barem pokušala.

Jedna od mojih cipela nije htjela dolje bez pomoći ruke. Vjerojatno su mi stopala natekla, ili su
cipele jednostavno bile premalene za mene.

Nisam znala ni jednu borilačku vještinu koja nije zahtijevala dobar rad nogu, i bila sam prilično
sigurna da jedna bosa noga i jedna noga u cipeli s visokom petom neće biti dobitna kombinacija
za dobru tehniku.

I moja je haljina bila problem. Bila je dugačka i pratila je oblik moga tijela. Izgledala je
prekrasno, no nije mi davala dovoljno prostora za udarac nogom. Moje su noge bile najjači dio
mog tijela, i nisam namjeravala umanjiti vlastite sposobnosti zbog lažne pristojnosti. Prošla sam
nožem kroz šav i rasparala haljinu sve do bedra.

Nakrivila sam nož u ruci tako da ga mogu ugurati među njegova rebra.

Grlo je bolja mera, no bila sam preniska da ga pokušam pogoditi na ovoj zvijeri. Barem ne s
prvim ubodom. Možda ću uspjeti s drugim pokretom, nakon što ga pogodim.

Gotovo se nasmijao mom nožiću, kao da ga zabavlja. Izvio je obrvu, primijetivši da ga držim kao
da znam što radim. No, njegov je mač ostao netaknut u koricama, kao da ovaj masakr i tučnjava
ne zavrjeđuju njegovo korištenje.

Usredotočio se na moj nož i lice, što je bilo lako napraviti jer sam u borilačkom stavu podigla
šake bliže licu.

No, na jednoj sam nozi i dalje imala cipelu s visokom petom, pa je bila nekoliko centimetara viša
od druge. Nikako se neću moći kvalitetno kretati, tako šepajući. Pa sam napravila jedino što sam
mogla.

Iz blizine sam ga odvalila petom ravno u lice.

To nije očekivao.

Odletio je s pozornice.

»To si stvarno ti«, rekao je Raffe.

Zapanjeno je zurio u mene. Šaka mu je bila podignuta, no zastao je usred premlaćivanja Beliala,
koji je teturao, sav u krvi.

Počeo se polako smješkati, osmijehom koji mi je rastopio kosti.

Belial ga prekine, tresnuvši ga glavom o glavu.

Raffe zatetura unatrag.

Belial me pažljivo pogledao i nasmiješio se, kao da je upravo saznao važnu tajnu. Zubi su mu
bili prekriveni krvlju koja mu je curila iz zubnog mesa.

Skočio je s pozornice, šireći krila.

Raffe se odrazio u zrak i dohvatio mu noge. Povukao ga je natrag, ne dajući mu da poleti,

odlučan u namjeri da vrati svoja krila.

Strgnula sam cipelu s noge, spremna uskočiti i pomoći mu. No, prije nego sam se stigla
pomaknuti, krvavi anđeo kojeg sam bacila s pozornice, dovukao se natrag iz mase uskomešanih
tijela. Uh, djelovao je prilično razdražljivo.

Petom sam ga dohvatila ravno u nos, koji mu je eksplodirao po licu. Njegova nekoć vesela
maska sad je izgledala kao nešto iz horor-filma.

Počela sam se povlačiti, hitro pogledavši prema Raffeu. Svom je snagom vukao Beliala, trudeći
se spriječiti ga da odleti. Ovo je bila savršena prilika da vrati svoja krila. Tko će brinuti o još
jednom brutalnom djelu pored toliko drugih? Možda vise nikad neće imati tako dobru priliku.

Raffe me pogledao i oči su nam se susrele.

Vjetar mi je bacao kosu preko lica, napuhnuvši mi razderanu haljinu oko nogu.

Nisam bila sigurna što me više osramotilo - to da su se moje najlonke vidjele sve do vrha, ili
lepršanje mojih krila na vjetru trenutak prije bitke.

Moj je protivnik povukao šaku unatrag, spremajući se za udarac kojim će me ubiti ako me
pogodi.

Planirala sam se izmaknuti i onda ga probosti. Samoj sebi sam rekla da mu se mogu suprotstaviti,
no nisam mogla izbjeći činjenici da ću samo odgoditi neizbježno. Znala sam kad sam u slabijem
položaju.

Njegova je pesnica poletjela prema meni.

Prije no što sam stigla reagirati, zaustavila ga je ruka velika kao i njegova. Raffe ga je tako
žestoko tresnuo da je završio na leđima i ostao ležati.

Belial, koji je stajao na rubu pozornice, promatrao nas je i cerio se krvlju oblivenim usnama, kao
da mu se sviđa to što vidi.
Skočio je u zrak.

Raffeova prekrasna bijela krila zamahivala su naprijed-natrag na Belialovim leđima. Jednom,

dvaput. Mašući na pozdrav. Divovski je demon nestao u podivljaloj gomili.
58
Raffe je zderao smoking s mog omamljenog napadača i prebacio ga preko mene. Pokrio mi je
cijeli gornji dio tijela, uključujući i glavu, Mogla sam viriti kroz ovratnik dok sam se skrivala u
prevelikom sakou.

Topla me ruka obuhvatila poput štita i okrenula prema jednoj strani pozornice.

»Ostani sa mnom«, rekao je poznati muški glas iznad moje glave. Čak i kroz vrištanje gomile i
urlik valova, nešto mi se rastopilo u grudima kad sam začula zvuk toga glasa.

Podigla sam glavu da nešto kažem, no stavio mi je prst na usta i šapnuo, »Ne govori. Čim otvoriš
usta samo ćeš mi pokvariti fantaziju da spašavam djevu u nevolji.«

Nema veze, ionako mi je laknulo, pa bih se vjerojatno počela histerično smijati da sam otvorila
usta.

Vidno polje smanjilo mi se na prorez ovratnika dok sam tapkala za njim u toplini njegova
zagrljaja. Čvrsto me držao uza se, vodeći me i štiteći svojim tijelom. Vukla sam se za njim,
pokušavajući postati nevidljiva.

Spustili smo se stepenicama u uskovitlanu masu nasilja.

Čim smo sišli, počeli su nas naguravati. Još sam čvršće uhvatila nož, pokušavajući se pripremiti
za idući napad. Raffe se bez ustručavanja probijao i gurao, na vrlo dominantan način. Držao me
iza sebe dok je krčio put kroz gomilu pred nama.

Bili smo blizu ruba gomile, no još smo se morali probijati da dođemo do slobodnog prostora.
Hodali smo preko tijela, a ja sam se trudila da ne gledam u pod.

Veći dio gomile još se bavio vlastitim tučnjavama, ne obraćajući pozornost na nas. Trenutačno
su se međusobno borili većinom anđeli, no na podu je bilo i nekoliko ljudi, koji su podigli ruke
preko glave u pokušaju da se obrane od šutiranja i udaraca. Neki su ratnici zgađeno odmahivali
glavama na taj prizor, no to me nije naročito utješilo. Dio mene želio se zaletjeti na napadače, no
drugi se dio samo želio sakriti u nekom mračnom kutu.

Raffe me vukao prebrzo da bih stigla razmišljati. Nisam dobro vidjela u gomili tijela, pa sam se
zaletjela u njega kad je naglo stao.

Nalazili smo se na rubu gomile, ostavivši iza sebe većinu tučnjava. Ispred nas je bila litica koja
se spuštala do mračne plaže. Jedino što se nalazilo između nas i slobode bila je makljaža.

Dva su se anđela tukla, dok su druga dvojica kružila jedan oko drugog. Nijedan od njih nije
izvukao mač. Poanta ovih tučnjava nije bila u tome da se međusobno pobiju. Više su bili nalik na
pijane Vikinge s gadnim karakterom, za koje je Uriel mislio da će ih moći kontrolirati.
Jedan od anđela doletio je prema nama, okrznuvši me u prolazu rukom. Zavrtjela sam se oko
pete i zateturala, a glava mi je slučajno izvirila ispod prevelikog sakoa.

»Što to imaš?« upitao je anđeo koji je još stajao na nogama. »Još je jedan ostao?« Došetao je do
nas i ispružio ruku prema meni.

Bez upozorenja, Raffe ga je tresnuo u lice, a zatim ga udario još dvaput, tako brzo da gotovo
nisam ni vidjela njegove pesnice u pokretu.

Sagnula sam se, da im se maknem s puta, i izašla iz njegove sjene. Kad je drugi anđeo oteturao
unatrag, Raffe nije krenuo za njim, već se zadržao pored mene.

Zatekla sam se na otvorenom prostoru. Zbacila sam jaknu, zauzela obrambeni stav i podigla nož
ispred sebe.

Kao i prethodni, i ovaj se anđeo nasmiješio ugledavši moj nožić. Razveselio ga je izazov koji će
ipak biti nešto veći od toga da samo zgnječi mrava na putu. Ovaj je mrav barem imao oštar nož i
stav.

Leda su mi bila izložena, no morala sam pretpostaviti da će anđeli biti neskloni napasti me s leđa
dok se borim, jer je ovo za njih ionako bio samo sport.

Pored mene, Raffe se već tukao s anđelom, tresnuvši napadača u punom zaletu.

Moj je protivnik izveo prvi potez. Tako se cerio da bi čovjek pomislio da mu pečem kolačiće.

Mužjaci... Svi su oni međusobno trenirali. Očekivali su napade na određene dijelove tijela i to od
osoba naviklih na to da se oslanjaju na snagu gornjeg dijela. I uvijek su, ali baš uvijek,
podcjenjivali žene.

Snaga mojih ruku nije se mogla mjeriti s njihovom. Kao kod većine ženskih boraca, moja je
snaga dolazila od nogu i kukova.

Skočio je prema meni, ispruživši ruke za mojim nožem, očekujući da ću krenuti ravno na njega.

Sagnula sam se i čučnula, puštajući ga da gotovo preleti preko mene.

U zadnjem sam trenu skočila uvis i zabila mu nož u prepone, svom snagom koju sam izvukla iz
nogu.

Zašto bih se uopće zamarala napadajući ih tamo gdje su najjači, kad se mogu usmjeriti ravno na
njihove slabe strane?

Zakotrljao se na pijesku, kao bilo koji drugi tip kojeg netko tresne u jaja. Zacijeljet će. No, neće
baš uskoro moći kršiti tabue.

Netko je bacio anđela pored mene. Okrenula sam se na peti i ugledala Raffea kako mlati
posljednjeg. Privučeni dobrom tučnjavom, i drugi iz gomile dolazili su u našem smjeru.
Raffe je bacio pogled prema krvavom nožu u mojoj ruci. »Da sam imalo sumnjao da si to ti, ovo
bi me uvjerilo.« Pokazao je prema mom protivniku koji se valjao po podu, rukama se držeći za
prepone.

»Trebao je biti pristojan i samo nas pustiti da prođemo«, rekla sam.

»Fino si ga podučila manirama. Oduvijek sam želio upoznati curu koja se bori prljavo«, reče
Raffe. »To ne postoji kod samoobrane.«

Otpuhnuo je. »Ne znam da li da se smijem njemu ili da poštujem tebe.«

»Hajde, to je bar lako.«

Nacerio mi se. Zbog nečeg u njegovu pogledu sva sam se otopila, kao da je nešto duboko u nama
komuniciralo, a da toga nisam bila svjesna.

Prva sam skrenula pogled.

Zavukla sam nož pod elastičnu traku svoje podvezice. Ako su bile dovoljno čvrste da drže moje
najlonke tijekom borbe, vjerojatno će moći držati i nož. Bilo mi je drago da su barem nečemu
koristile.

Podigla sam pogled i susrela Raffeove oči. Preplavila me nelagoda.

Raffe me uhvatio oko struka i podigao kao u starom filmu, držeći mi ruke pod leđima i
koljenima.

Instinktivno sam ga obujmila oko vrata. Na tren sam bila zbunjena, i u glavi su mi se pojavile
najšašavije misli.

»Ne puštaj me«, rekao je.

Potrčao je sa mnom prema litici. Nakon dva koraka, njegova su krila izletjela iz pokrova.
Madelineina blistava bijela pera eksplodirala su iza nas kad su se raširila njegova golema
šišmišja krila.

Sloboda u obliku demonskih krila. Željela sam se smijati i plakati.

Bila sam u Raffeovu naručju, i letjela sam.

59
Bili smo u zraku.

Čvršće sam se uhvatila za nj, a on me premjestio tako da sam se držala kao dijete, s nogama oko
njegova struka. Bio je topao, unatoč oceanskom vjetru koji nas je oplahivao. Podigli smo se na
zastrašujuću visinu, ali njegove ruke oko mog tijela pružale su mi sigurnost, pa sam se opustila.

No, taj osjećaj nije dugo trajao, Između njegovih krila mogla sam vidjeti što se nalazi iza nas.

Pijani ili ne, anđeli nisu imali problema s polijetanjem. Vjerojatno ih je potaknuo pogled na
demonska krila, jer nas je proganjalo više anđela nego što smo ih vidjeli na plaži. Letjeli su u
zrak kroz pramenove magle obasjane vatrom, dok smo mi klizili iznad mračnih valova.

Anđeli bi trebah biti prekrasna stvorenja svjetlosti, no ovi koji su nas proganjali, djelovali su više
kao oblak demona, izranjajući iz magle. Raffe je vjerojatno razmišljao o nečemu sličnom jer me
čvršće uhvatio oko struka, kao da želi reći, »ovu nećete dobiti«.

Skrenuo je i poletio dalje od obale, prema gušćoj magli. Spustio se niže, tamo gdje se magla
pretvarala u pokrivač, a valovi bili glasniji.

Bili smo tako nisko da su me valovi prskali. More se uzdizalo, pretvarajući se u pjenu i
kotrljajući se ispod nas, kilometar za kilometrom crnog, podivljalog oceana.

Raffe je skrenuo na jednu stranu, zatim na drugu, izvodeći oštre, neočekivane zaokrete nakon što
je neko vrijeme letio ravno. Manevri za bijeg.

Magla je bila toliko gusta da je postojala šansa da će anđeli ganjati sjene. Zbog kotrljanja valova
i zavijanja vjetra nisu mogli čuti lepetanje Raffeovih krila dok su moćno mahala kroz zrak.

Drhtala sam uz njegovo tijelo. Smrzavala sam se od ledenog zapljuskivanja mora i vjetra, tako da
više nisam osjećala ni ruke ni noge.

Klizili smo u tišini, režući zrak kroz tamnu noć. Nisam imala pojma koliko su nam blizu i da li
nas još prate. Nisam mogla ni vidjeti ni čuti. Još jednom smo oštro skrenuli prema oceanu.

U magli se pojavilo lice.

Iza njega, golema krila s perjem boje magle.

Preblizu je.

Zabio se u nas.

Zavrtjeli smo se, izvan kontrole, a šišmišja su se krila zapetljala s pernatima.

Raffe je fijuknuo krilom, ispruživši vrh kose, i zabivši je u pernato krilo. Oštrica je prošla kroz
slojeve perja dok nije zapela za kost.

Kovitlali smo se, zapetljani, padajući kroza zrak.

Raffe nas je uspio stabilizirati, žestoko pumpajući krilima, no nije se mogao boriti uz pomoć
krila i istovremeno letjeti. Otpetljao je krila, a drugi je anđeo posegnuo za svojim mačem.

Raffe nije imao mač.

A imao je mene - pedesetak kilograma mrtvog tereta koji mu je mogao poremetiti ravnotežu.
Držao me rukama, umjesto da ih oslobodi za borbu. Morao je mnogo jače mahati krilima, kako
bi nas oboje održao u zraku.

Jedina moja misao bila je da ovog puta neću završiti mrtva u Raffeovu naručju. Ne želim biti još
jedna rana na njegovoj duši. Anđeo je izvukao mač.

Budući da sam vježbala sa štapom, znala sam da je za određene vrste oružja potrebna udaljenost
da bi ih se moglo koristiti. Mač je jedan od njih.

U ovom je trenu anđeo imao dovoljno mjesta da nas probode, ili da podigne mač i razreže nas.
No, kad bi nam bio u zagrljaju, mogao bi nas lagano rezuckati.

To je samo voda. Bit će ledena, no neće me ubiti ako padnem. Barem ne odmah.

Bilo je nevjerojatno koliko smo se puta morali usprotiviti vlastitom instinktu za preživljavanje,
kako bismo preživjeli. Još sam čvršće uhvatila nogama Raffea oko struka i odgurnula se gornjim
dijelom tijela od njega.

Njegove su ruke popustile od iznenađenja prije no što su se ponovo stisnule oko mene. To mi je
dalo dovoljno vremena da se nagnem i jednom rukom dohvatim anđela za ruku kojom je držao
mač, a drugom za košulju.

Ukočila sam lakat, držeći ruku u kojoj je imao mač, tako da ne može zamahnuti prema nama.
Nadala sam se da nije dovoljno snažan da mi zdrobi rame. Drugom sam ga rukom povukla
prema naprijed.

Sve se dogodilo u trenu. Da je očekivao taj potez, nikad mi ne bi dopustio da ga napravim, No,
koji bi napadač očekivao da će ga žrtva privući k sebi?

Nije imao dobru kontrolu nad svojim krilima, a kako je bio lagan, uspjela sam ga povući prema
nama.

Izbliza nas nije mogao probosti mačem, no Raffe je bio prisiljen nespretno letjeti kako si ne bi
razrezao krilo na oštrici. Teturali smo kroza zrak, nisko iznad crnih valova.

Raffe me čvrsto držao jednom rukom, koristeći drugu da bi se obranio od anđela koji ga je
pokušavao tresnuti.
Nagnula sam se bliže i zgrabila držak mača. Nisam mu ga mogla oteti iz ruke, no možda ću ga
uspjeti omesti. A ako stvarno budem imala sreće, možda ću uvjeriti mač da ga pokušava podići
neodobreni korisnik.

Hrvali smo se u zraku, nespretno ponirući i podižući se u plesu iznad vode. Nekako sam s obje
ruke uspjela uhvatiti držak mača. Iako ga nisam mogla iščupati iz anđelova stiska, mogla sam ga
nakriviti.

Čim sam to napravila, mač je odjednom otežao, postajući tako težak da ga anđeo više nije mogao
držati.

»Ne!« vrisnuo je anđeo. U glasu mu se začula iskrena strava kad je mač zaprijetio da će mu
ispasti iz ruke.

Raffe ga je tresnuo pesnicom slobodne ruke. Anđeo je posrnuo unatrag.

Mač mu je ispao i nestao u vodi.

»Ne!« ponovo je vrisnuo, s užasnutom nevjericom u očima dok je zurio u mračnu vodu. Izgleda
da nisu imali anđele ronioce koji bi mogli pronaći mačeve i ostale vrijednosti na dnu oceana.

Ispustio je ratnički urlik, a lice mu se iskrivilo od žeđi za krvlju, pa se zaletio na nas.

Još su se dva anđela pojavila iz guste magle. Ništa čudno, s obzirom na buku koju je proizvodio
prvi anđeo, no srce mi je svejedno preskočilo kad sam ih ugledala.

Sva su se trojica obrušila na nas. Raffe se okrenuo u zraku i pojurio prema otvorenom moru.

Nije bilo šanse da će im pobjeći noseći me.

»Pusti me«, rekla sam mu u uho.

Uhvatio me još čvršće, kao da nemamo o čemu raspravljati.

»Oboje ćemo biti sigurniji ako me baciš u vodu, ovako sam ti samo teret u borbi.« I dalje me
držao. »Znam plivati, Raffe. Nije nikakav problem.«

Nešto veliko zabilo se u nas sleđa.

Raffeov je stisak popustio, a ja sam se odgurnula.

Taj prvi tren pada djelovao je kao u usporenom filmu. Zbog čistog instinkta, zalamatala sam
rukama i dohvatila prvo što mi se našlo pod prstima.

Jedna je ruka dohvatila zrak. Druga se stisnula oko vrha pernatog krila.

S mojom težinom na jednom krilu, anđeo se zakovitlao i izgubio kontrolu. Svu svoju paniku
usmjerila sam u taj stisak.
Zajedno smo padali prema oceanu.
60
Svaka se slanica u mom tijelu zaledila, a zatim eksplodirala u ledene krhotine. Probole su me
studene igle, sudarajući se u meni. Takav je barem bio osjećaj.

Bilo je najintenzivnije kad me voda pokrila preko glave, kao da je moje tjeme postalo zadnja
utvrda topline u mom tijelu. Morala sam vrištati od šoka, no pluća su mi se tako zaledila i
stisnula da nisam mogla ispustiti ni zvuka.

Mračna turbulencija kotrljala me na sve strane dok sam uranjala sve dublje. Izgubila sam dojam
o vlastitom tijelu i smjeru.

Napokon sam se prestala kovitlati, no nisam mogla odrediti u kojem je smjeru površina. Moje se
tijelo pokušavalo koprcati dok je štoperica za zrak u mojim plućima otkucavala trenutke.

Nikad ne bih pomislila da neću znati što je gore, a što dolje, no bez gravitacije i svjetlosti nisam
to mogla razaznati. Nisam se usuđivala odabrati smjer.

Mjehurići su jurnuli pored mene, a ja sam pomislila na užasna stvorenja koja se uzdižu prema
meni iz vodenih dubina pakla. Sve one napola budne noći s majkom koja moli u mraku,
ocrtavajući prizore demona koji me vuku u pakao, odjednom su se obrušile na mene u golemom
lijesu koji je more. Jesu li ono mračna obličja što se kreću u vodi ili...?

Ostavi se toga.

Zrak. Plivaj. Misli.

Nemaš vremena utopiti se u kovitlacu besmislenih gluposti koje ti neće nimalo pomoći.

Mjehurići.

Nešto u vezi s mjehurićima.

Zar mjehurići ne idu prema površini?

Stavila sam ruku na usta da osjetim mjehuriće i ispustila dragocjeni djelić zraka iz gorućih pluća.
Škakljali su me, lebdeći preko mog lica i pored mog uha.

Slijedila sam ih postrance, ili sam barem mislila da idu ustranu. Vodene struje mogu ponijeti
mjehuriće ustranu, no na kraju će otići prema gore, zar ne? Barem sam se nadala tome.

Ispustila sam još malo zraka, trudeći se da ne pustim više nego što moram, dok mi iz usta nije
potekao stalan mlaz mjehurića, prolazeći mi pored nosa. Zamahnula sam nogama što sam jače
mogla, slijedeći mjehuriće koliko su mi to dopuštala moja goruća pluća.

Počela sam očajavati, bojeći se da idem u pogrešnom smjeru, kad sam primijetila da je voda
postala blistavija i svjetlija. Zaplivala sam još jače.

Glava mi je napokon izbila na površinu i duboko sam uvukla zrak. Slana mi je voda ušla u usta
kad me nemirno more pljusnulo po licu. Pluća su mi se stisnula i očajnički sam se trudila
kontrolirati kašalj, tako da ne udahnem još vode.

More je eksplodiralo pored mene i nešto je izletjelo prema gore.

Glava, ruke, krila. Anđeo s kojim sam zaplesala također je pronašao površinu.

Koprcao se, očajnički gutajući zrak i pljuskajući oko sebe. Perje mu se natopilo i nije djelovao
kao da može dobro plivati. Lamatao je krilima, beskorisno udarajući po vodi.

Njegovo ga je koprcanje održavalo na površini, no takav način plivanja previše iscrpljuje. Da je

bio čovjek, dosad bi već potrošio svu svoju snagu i potonuo.

Okrenula sam se i zamahnula nogama u pokušaju da zaplivam. Bilo mi je tako hladno da sam
jedva pokretala ruke.

Anđelovo je krilo zamahnulo prema naprijed i blokiralo me, povukavši me prema njemu dok se
koprcao.

Nespretno sam pokušala pronaći nož, nadajući se da mi je još zataknut o podvezicu. Ruka mi je
bila tako smrznuta da sam jedva išta osjećala, no našla sam ga. To je bio običan nož, a ne
anđeoska oštrica, no svejedno ga mogu porezati. I dalje će osjećati bol i krvariti. Možda u ovoj
hladnoći neće mnogo osjetiti, no morala sam probati.

Posegnuo je prema meni, a ja sam ga porezala po ruci.

Povukao je ruku, a zatim posegnuo prema meni drugom rukom, grabeći me za kosu. Probola sam
mu podlakticu. Pustio me, no uhvatio me razrezanim dlanom dok je pljuskao naokolo.

Povukao me prema sebi i gurnuo dolje u uobičajenom, očajničkom instinktu osobe koja se utapa,
na koji upozoravaju svi instruktori plivanja.

Duboko sam udahnula. Gurnuo mi je glavu u ledenu vodu, koja me ponovo poklopila.

Nisam bila sigurna pokušava li me utopiti u želji da povede sa sobom u smrt još nekoga, ili se
samo instinktivno koprcao. No, bilo kako bilo, završit ću mrtva ako mu uspije.

Zarežala sam ga svom snagom vlastite panike, duboko preko torza i ruku, opet i ponovo.

Krv je zagrijala vodu.

Stisak mu je popustio i ja sam uspjela izvući glavu iznad vode, kako bih progutala gutljaj zraka.
Više me nije gurao ispod površine, no i dalje se držao za mene.

»Ti nisi jedino čudovište na svijetu«, propentala sam. U Sjevernoj je Kaliforniji bilo velikih
bijelih morskih pasa. Naši surferi i morski psi naizgled su potpisali primirje, osim u rijetkim
slučajevima. No, nitko nikad ne bi ušao u vodu dok krvari.

Žestoko sam ga zarežala preko prsa. Oko njega su se širili potočići krvi.

Susrela sam mu pogled. Mislio je da govorim o tome da sam ja čudovište. Možda je u pravu.

Ja nisam veliki bijeli, ali me ovo ubadanje i rezanje podsjetilo na majku i njezine žrtve. No, prvi
put u životu ta me usporedba nije uznemirila. Prvi sam se put uhvatila za njezino ludilo, u potrazi
za snagom. Ponekad se samo treba pustiti i dopustiti svojoj unutarnjoj majci da izađe na
površinu.

Nisam ga prestajala rezati, djelujući poput luđakinje.

Stisak mu je napokon popustio.

Odgurnula sam se od njega i zaplivala što sam brže mogla. Nisam izmislila morske pse.

Zbog noža mi je bilo teže plivati, no držala sam ga u ruci sve dok se nisam našla izvan dohvata
krvavog anđela. Tek sam ga tada ponovo zavukla ispod podvezice.

Preplavio me adrenalin, pa sam tek nakon nekoliko zamaha opet osjetila ledenu hladnoću. Dah
mi se ledio pred licem, a zubi cvokotali, no natjerala sam se da nastavim plivati.
61
Nešto je žestoko pljusnulo u vodu.

Gomila zapetljanih krila i udova preletjela je preko površine mora, probijajući kanal kroz vodu.

To je bio Raffe s dvojicom anđela, zapetljani u hrvačkom meču. Izvijali su se i mlatili dok su
pravili brazde kroz vodu.

Uskoro su se razdvojili i završili sukob, trošeći energiju na pljuskanje i koprcanje dok su tonuli.
Oba su neprijateljska anđela izvukla mačeve, zbog čega im je bilo još teže plivati. Držali su ih,
boreći se s vodom svojim natopljenim, beskorisnim krilima.

Ni Raffeu nije išlo mnogo bolje. Njegova kožnata krila nisu upijala vodu, za razliku od pernatih
krila anđela, no bila su golema i nespretna i očito nije imao pojma kako plivati s njima. Možda
na nebu nema oceana.

Zaplivala sam prema njemu.

Jedan od anđela ispustio je mač, vrisnuvši od bola i frustracije. Vjerojatno ga je držao najduže
što je mogao, no bilo je teško ostati na površini i pokušavati ugurati mač u korice, a još teže
plivati s mačem u ruci.

Drugi se anđeo ljuljao na valovima, pokušavajući ostati na površini dok je jednom rukom držao
mač. Kad je i treći put utonuo, vrh mača nagnuo se prema moru, kao da je pretežak za njega.
Anđelova je glava izbila na površinu i on je propentao, »Ne, ne, ne«, s istinskim očajem u glasu.

Mač se okrenuo s vrhom prema vodi i pao, nestajući u dubini. Anđelov je mač donio odluku
umjesto njega.

Osim njihovih ratničkih sudrugova, mislim da se ratnici vežu samo za svoje mačeve. Sjetila sam
se Raffeova zapanjenog šoka kad ga je odbio njegov vlastiti mač.

Zaplivala sam brže. Ili sam barem pokušala. Od hladnoće sam postala tako neosjetljiva da mi je
bilo teško kontrolirati vlastito tijelo.

Svi su uspijevali ostati na površini, no na jedvite jade. Pitala sam se koliko dugo.

Našavši se izvan dometa Raffeovih krila, povikala sam. »Raffe, prestani se koprcati.« Okrenuo
se prema meni. »Smiri se i doći ću do tebe.«

Čula sam da se većina utopljenika ne može smiriti. Morali bi nametnuti volju svim svojim
instinktima za preživljavanje, kako bi se prestali koprcati i prepustili se osjećaju kao da se
utapaju. Potrebno je bezgranično povjerenje kako bi mogli računati na nekoga da ih spasi.

Raffe je vjerojatno imao golemu snagu volje jer se istog trena prestao koprcati. Lagano je
pomicao ruke i noge, no to nije bilo dovoljno da ga održi na površini.

Počeo je tonuti.

Zaplivala sam svom preostalom snagom.

Glava mu je bila ispod površine kad sam stigla do njega. Povukla sam ga gore, no njegova su
golema krila bila prevelik teret, pa sam umjesto toga i ja potonula.

Oboje smo nestali ispod površine.

Iako smo tonuli, nije se počeo otimati. Zadivila me čelična volja kojom je prevladao svoje
instinkte. A tek povjerenje koje mi je ukazao.

Bili smo pod. vodom, pa mu nisam mogla reći da sklopi krila dokraja, kako bi smanjio njihovu
površinu. Panično sam posegnula za jednim krilom i gurnula ga prema njemu.

Shvatio je što pokušavam i privukao svoja masivna krila do tijela. Djelovala su lagano i
prozračno. Da ih je znao koristiti pod vodom, sigurna sam da bi poput raže mogao kliziti kroz
valove.

Lamatala sam nogama vukući ga što sam jače mogla i napokon smo stigli do površine. Nisam
bila posebno snažna plivačica, no poput većine klinaca u Kaliforniji, provela sam dovoljno
vremena u oceanu da bih se u njemu osjećala ugodno. S obzirom na Raffeove šuplje kosti, ili
zbog čega je već bio lagan, nije mi bio težak.

Preplavilo me olakšanje kad mu je glava probila površinu, tako da je mogao disati. Plivala sam
obuhvativši ga jednom rukom oko ramena i prsa, tako da su nam lica bila okrenuta prema nebu.

»Zamahni nogama, Raffe. Kao škarama.« Njegove su noge bile snažan motor. Kad smo krenuli,
uhvatili smo pravilan ritam i počeli se udaljavati od anđela koji su pljuskali po valovima.

Onaj kojeg sam razrezala i dalje je slabašno zamahivao na površini, nedaleko od ostalih. Nisam
znala što bi se dogodilo u bitki između bande anđela i jata velikih bijelih morskih pasa, no bilo
mi je drago što nećemo ostati u blizini da to vidim.

Budući da su anđeli bili na teritoriji morskih pasa, kladila sam se na morske pse. Tko kaže da je
anđele nemoguće ubiti?

Ubrzo su nestali u magli, a ja sam se oslonila na Raffeov osjećaj za smjer koji će nas uputiti
prema obali.

Čula sam da je more oko Južne Kalifornije toplo, no nitko to nije tvrdio za more oko Sjeverne
Kalifornije. Nije baš bilo kao na Aljasci, no bilo je dovoljno hladno da dobijem hipotermiju, ili
sam se barem tako osjećala. U ovom moru nikad nisam vidjela surfere bez ronilačkih odijela. No,
Raffeovo je tijelo bilo toplo čak i u ledenoj vodi, i vjerojatno me njegova toplina održavala na
životu.
Kad smo se umorili, odmarali smo se tako da on raširi krila. Krila su plutala i bez napora nas
držala na površini.

Dok srno se približavali obali, valovi su se zapjenili, nespretno nas bacakajući. Uhvatili smo
ritam i zaranjali pod vodu kad bi se približio veliki val, a izronili bismo kad bi prošao.

Napokon smo se dokopali pijeska. Otpuzali smo dovoljno da budemo izvan domašaja valova i
srušili se na pijesak u hrpi natopljene kose i odjeće.

Pogledala sam Raffea, provjeravajući je li dobro.

Hvatao je zrak i zurio u mene, pogledom tako intenzivnim da mi je postalo nelagodno.

Pokušala sam smisliti što bih rekla. Nismo razgovarali još otkako je otišao na operaciju iz
hotelske sobe u starom leglu. Otada se mnogo toga dogodilo. Do prije nekoliko sati mislio je da
sam mrtva.

Otvorila sam usta da izgovorim nešto značajno, nešto bitno. »Ovaj...« Ništa.

Posegnula sam rukom prema njemu, pomislivši da se možda možemo dotaknuti i tako se ponovo
povezati. No, među prstima mi se zaplela morska trava i refleksno sam je otresla. Sletjela mu je
ravno na lice, ljigavo pljusnuvši, pa polako skliznula s njega.

Raširio se na pijesku, tiho se smijući.

Smijeh mu je bio slabašan i nedostajalo mu je zraka, no i dalje je bio najljepši zvuk koji sam ikad
čula. Bio je pun topline i iskrenog veselja, kakvo može osjećati samo živi č..., ovaj, živo
stvorenje.

Posegnuo je prema meni i uhvatio me za ruku, povukavši me k sebi preko pijeska. Prekrivena
pijeskom, moja se haljina izgužvala, no nije me bilo briga.

Povukao me u naručje i čvrsto stisnuo.

Bio je to jedini izvor topline u moru leda. U njegovom sam se naručju osjećala kao u domu koji
nikad nisam imala. Još uvijek se smijao, a dah mu je tutnjao u grudima. Moja su se prsa
pomicala zajedno s njegovima, tjerajući me da se nasmiješim.

No, negdje putem njegovo se raspoloženje promijenilo. I dalje se micao, a prsa su mu se stiskala
u grčevima koji su djelovali kao slab smijeh, iako to nije bio. Držao me tako čvrsto da me ni
vojska škorpiona ne bi mogla odvući od njega.

Milovala sam ga po kosi i šaptala riječi utjehe koje mi je govorio posljednji put kad smo bili
zajedno. »Šššš«, rekla sam. »Ovdje sam. Pored tebe.«

Bio je topao kao poslijepodnevno sunce ljetnoga dana.

Držali smo jedno drugo u tom džepiću topline, skriveni od noćnih čudovišta maglom koja se
kovitlala oko nas i zakrvavljenim valovima koji su nam se valjali ispod nogu.
62
Nekako smo oteturali do kuće na plaži, u redu zgrada koje su izvirivale pod koprenom magle. U
Svijetu prije, te su kuće bile blizu mora, no nisu bile na plaži. U Svijetu poslije, stajale su u moru
ruševina, i bile najbliže vodi. Mnoge su djelovale netaknuto, s drvenim foteljama na trjemovima,
kao da čekaju svoje stanare da se vrate kući.

Spotaknula sam se i upala u dnevnu sobu iza Raffea, toliko iscrpljena da sam jedva primjećivala
okolinu. Unutra smo bili zaštićeni od vjetra i, premda u kući nije bilo grijanja, djelovala je toplo
nakon onoga što smo upravo prošli. Bila sam mokra i prekrivena pijeskom, a moja oskudna
haljina zalijepila se za mene kao mokra maramica.

Za razliku od mene, Raffe je bio oprezan. Provjerio je sve kutove kuće prije nego se opustio.

Nije bilo struje, pa su sobe bile mračne, osim slabe mjesečine koja je ulazila kroz široke prozore.
No, imali smo sreće. U dnevnoj je sobi stajao kamin, a pored njega sanduk pun drva, zajedno sa
šibicama i ukrasnim svijećama na njegovu okviru.

Pokušala sam upaliti svijeću. Ruka mi se tako tresla da sam slomila tri šibice prije nego sam
uspjela upaliti jednu. Raffe je zapalio vatru. Čim se plamičak uhvatio, nešto se u meni opustilo,
kao da sam se ozbiljno zabrinula da gubim osnovne tjelesne funkcije.

Unatoč drhtanju, Raffe je ustao i navukao zastore na prozore. Nisam znala kako mu to uspijeva.
Ja sam se jedva obuzdavala da se ne uvučeni u kamin kako bih bila što bliže izvoru topline.

Čak je uspio pronaći ručnike i pokrivače, negdje u tamnim dubinama kuće, pa me pokrio jednim
od njih. Koža mi je bila tako zaleđena da sam jedva osjećala meku toplinu njegova dlana kad me
dotakao po vratu.

»Kako se osjećaš?«

Odgovorila sam cvokoćući zubima. »Odlično, osobito nakon plivanja u vodama napučenim
anđelima.«

Raffe položi dlan na moje čelo. »Vi ljudi ste tako krhka bića. Ako vas ne ubije vrijeme, onda će
to učiniti bakterije ili morski psi ili hipotermija.«

»Ili poludjeli anđeli.«

Odmahnuo je glavom. »U jednom ste trenutku dobro, a već u idućem vas nema.« Zamišljeno se
zagledao u vatru.

Iz kose mi je i dalje kapala ledena voda, cureći niz vrat i leđa, a haljina se zalijepila za mene kao
da je od mokrog pijeska. Činilo se da je i Raffe pomislio na to jer si je omotao ručnik oko struka
i pričvrstio ga preko trbušnih mišića.
Zatim je skinuo čizme i zgulio hlače s nogu.

»Što radiš?« Zvučala sam nervozno.

Nije zastao, skidajući se ispod ručnika. »Pokušavam se zagrijati. I ti bi trebala napraviti isto, ako
ne želiš gubiti dragocjenu toplinu zbog mokre odjeće.« Njegove su hlače mokro pljusnule na
tepih.

Oklijevala sam, a on je sjeo pored mene ispred vatre.

Raširio je svoja demonska krila. Vjerojatno je to napravio kako bi ih osušio, no imala su i

dodatan učinak, služeći kao toplinska izolacija. Mišići na vratu i ramenima opustili su mi se čim
sam osjetila kovitlanje toplog zraka iza sebe.

Drhtala sam, pokušavajući se zagrijati. Približio je krila, usmjeravajući toplinu vatre prema
nama.

»Dobro si se držala«, rekao je, gledajući me s odobravanjem.

Iznenađeno sam trepnula. Nije da mi to nitko prije nije rekao. No, ovo je bilo nekako drugačije.
Neočekivano.

»I ti.« Željela sam reći još nešto. Pažljivo sam otvorila sef u glavi, da vidim mogu li zaviriti
unutra i pronaći nešto vrijedno govora, no sve se naguralo na vrata, želeći provaliti van. Zalupila
sam ih i naslonila se na njih, da se ne razlete. Ipak, jezik mi se zapetljao u sve ono što sam željela
reći. »Da. I ti.«

Kimnuo je kao da razumije, kao da sam izgovorila sve ono što je izletjelo iz sefa, i kao da sve to
prihvaća.

Neko smo vrijeme šutjeli, slušajući pucketanje vatre.

Dovoljno sam se ugrijala, pa sam se poželjela osloboditi svoje mokre haljine pune pijeska, koja
mi je oduzimala jedva stečenu toplinu. Omotala sam se pokrivačem i zubima uhvatila dio na
kojem sam ga preklopila, tako da ga držim oko sebe kao štit.

Nacerio se, gledajući me kako se meškoljim, hrvajući se s mokrom haljinom. »Siguran sam da bi
se fini moderni dečko okrenuo, tako da ne vidi ako nešto izviri.«

Kimnula sam, čvrsto držeći pokrivač zubima.

»No, ostat ćemo bez toplinskog zaklona.« Podigao je krilo nekoliko centimetara da mi pokaže da
je u pravu. Hladan zrak istog mi je trena dotakao noge. Spustio je krilo na prijašnje mjesto i
slegnuo ramenima. »Izgleda da ćeš se jednostavno morati potruditi da ti ništa ne izviri.«

Nastavila sam se meškoljiti, oslobodivši se lijevog rukava.

»Nemoj se ni slučajno nasmijati«, rekao je, »jer bi to moglo biti katastrofalno.«

Stisnula sam oči, dobacivši mu pogled koji ga je trebao upozoriti da ništa ne pokušava.

»Jesi li čula onaj vic o...«

Poderala sam haljinu ispod pokrivača. Ionako je bila uništena. Zderala sam je sa sebe i bacila.

Sletjela je na njegove hlače.

Prasnuo je u smijeh. Bio je to prekrasan zvuk - bogat i slobodan. Pozivao me da se smijem s

njim.

»Tako ti dobro idu kreativna rješenja«, rekao je, i dalje se cereći. »Uglavnom uključuju deranje,
udaranje, rezanje i ubadanje, no uvijek su korisna.«

Ispustila sam pokrivač iz zuba i uhvatila ga rukama. »Samo mi je dojadila mokra haljina, to je
sve. Mislim da sam bila prilično sigurna od prijetnje da tvoj vic stvarno bude smiješan.«

»Baš si me ranila«, nasmiješio se.

Riječ »ranila« odjeknula mi je u glavi, a i u njegovoj, jer mu je osmijeh izblijedio.

»Što se dogodilo u starom leglu? Vidio sam kad te uboo škorpion. Gledao sam te kako umireš.
Kako si preživjela?«

Objasnila sam mu da otrov škorpiona paralizira, usporavajući otkucaje srca i disanje, tako da
žrtva djeluje kao da je mrtva. »Mislio sam da sam te izgubio.«

Izgubio?

Zurila sam u vatru, ne videći je, »A ja sam mislila da sam izgubila tebe«, jedva sam protisnula.

Vatra je pucketala, jedući drvo. Podsjetila me na vatru u leglu kad me Raffe iznio na sigurno,
iako je mislio da sam mrtva.

»Hvala ti što si me vratio mojoj obitelji. To je bio opasan i sulud pothvat.«

»Osjećao sam se suludo i opasno.«

»Da, primijetila sam.« Nikad se neću riješiti prizora Raffea kako lomi škorpionske spremnike i
ubija čudovišta, nakon što je vidio kako sam završila.

Usne su mu se trznule, kao da se smije sam sebi. »To je vjerojatno bilo zabavno.«

»Ne, nije bilo tako. Bilo je nekako...« Lomilo mi je srce. »Lomilo mi je srce.« Trepnula sam,
shvativši što mi je pobjeglo iz usta. »Mislim...« Nisam uspjela ništa smisliti.

»Lomilo.« Zagledao se u vatru. »Srce.« Riječi su mu izlazile iz usta kao da su mu nepoznate, kao
da ih nikad prije nije izgovorio. Kimnuo je. »Da. To je jedan od načina da se objasni.«
Vatra je pucketala. Nevjerojatno je koliko te brzo vatra može ugrijati.

»Nisam mislila reći da se tebi slomilo srce.« Zvučala sam kao da pokušavam naučiti novi jezik,
toliko sam mucala. »Samo sam mislila da mi je bilo teško... gledati.«

Nije ni potvrdio ni porekao da mu se srce slomilo, barem malo.

»Mislim, u redu je, možda si djelovao kao da ti je srce barem malo slomljeno.« Koja sramota.
Sad sam totalno pecala. Dio mene prekoravao me jer sam takva blesača, no drugi je dio pažljivo
čekao njegovu reakciju.

Narančasti i crveni plamenovi postajali su sve veći i sve topliji. Pucketanje je bilo ritmično i
hipnotizirajuće, a toplina prekrasna.

»Drhtiš«, rekao je, oklijevajući, gotovo tužnim glasom. »Istuširaj se. Možda imamo sreće pa
bude tople vode.«

Zastao je, a ja sam zadržala dah.

Zatim se okrenuo od mene.

Ustao je i uputio se u tamu kuće.

Čim je odmaknuo zaklon svojih krila, hladnoća se opet uvukla u mene. Promatrala sam ga dok je
nestajao među sjenama. Njegova tamna krila i pognuta glava nestali su prvi, a zatim su otišla i
široka ramena i ruke.

Onda više nije bilo ničega.

63
Sjedila sam gledajući kako odlazi, želeći nešto reći, no nisam znala što.

Nevoljko sam ustala i odmaknula se od kamina. Kuća je djelovala hladnije kad sam se uputila na
kat, u potragu za kupaonicom.

Pronašla sam debele ručnike, složene na način koji je govorio da nisu bili korišteni nakon što su
oprani, što je vjerojatno bilo davno.

Istuširala sam se uz svjetlo svijeće. Voda je bila mlačna, no u usporedbi s oceanom bila je divna
na mojoj još uvijek ledenoj koži. No, nisam se zadržavala. Samo sam isprala pijesak s tijela,
nasapunala se i oprala kosu, što sam brže mogla. Još uvijek sam drhtala od hladnoće koja mi se
uvlačila u kosti i nisam mogla dočekati da se osušim i zagrijem.

Na vratima kupaonice visjela je debela kućna haljina, pozivajući me da se umotam u nju. No,
takav je luksuz bio samo za ljude iz Svijeta prije, a ne za one koji će možda svakog časa morati
bježati, ili zbog čudovišta, ili zbog kradljivaca.

Prekopala sam ormare i ladice u potrazi za odjećom. Najbolje što sam našla bila je vunena
haljina, koja je nekome očito bila samo džemper. Sve drugo bilo mi je barem četiri broja
preveliko. Stegnula sam džemper oko struka šalom i navukla rastezljive hlače. Dopirale su mi do
gležnjeva, iako su vjerojatno trebale biti kaprice.

Sigurno sam mogla naći i nešto bolje, no nisam se željela predugo zadržavati na katu,
osvjetljavajući prozore. Magla će uskoro zakriti plamičak, no čemu zazivati vraga?

U prizemlju, dnevna je soba bila osvijetljena sjajem kamina. Raffe je stajao na stolcu, stavljajući
pokrivače preko širokih prozora. Vjerojatno se i on dosjetio da će sjaj vatre biti vidljiv izdaleka.

Nekako sam se opustila, vidjevši ga kako stoji na stolcu da bi dosegao vrh prozora. Djelovalo je
tako normalno.

Naravno, ako zanemarim tamna krila koja su se nježno širila i skupljala iza njega. Vjerojatno ih
je tako sušio. Izbacio je kuke i kose koje su blistale na svjetlosti vatre. Nije imao perja koje bi
mogao sređivati. Je li umjesto toga polirao kose?

»Ti nisi Pali, zar ne?« Pitanje mi je izletjelo iz usta prije nego ga je mozak stigao cenzurirati.

»Prema svemu što sam čuo, zbog toga bih trebao djelovati još privlačnije vama, Kćerima
ljudskim.« Završio je s lijepljenjem donjeg dijela pokrivača. »Što vi to vidite u zločestim
dečkima?«

»Ja postavljam pitanja, Raffe. Ovo je ozbiljno.«

»Je li to prilika za tebe da me spasiš?« Skočio je sa stolca i napokon se okrenuo prema meni.
Kad me ugledao, ramena su mu se počela tresti od prigušenog smijeha koji se ubrzo pretvorio u
cerek. Raffeov je smijeh nešto u čemu bih inače uživala, samo što se sad očito smijao meni.

Spustila sam pogled na svoju odjeću. Morala sam priznati da sam se ipak možda previše požurila
dok sam se odijevala.

Ono što je pod svjetlom jedne svijeće izgledalo kao džemper prigušenih boja, ispalo je tunika
prekrivena šarama leoparda. A budući da mi je bila prevelika, visjela je, nabirući se na sve
strane. A ono za što sam mislila da je tamni šal, ispalo je crvena kravata, dok su moje smeđe
čarape bile raspareni par ljubičastih i ružičastih.

»Zašto svi mogu izgledati kao zombiji, a ja i dalje moram brinuti o modi?«

Raffe se nije prestajao ceriti. »Izgledaš kao shar pei sa šarama leoparda.«

Valjda je mislio na one male pse što se utapaju pod naborima kože. »To me vrijeđa, znaš. Moglo
bi me do kraja života proganjati da me netko u ovoj nježnoj dobi nazvao naboranim psićem.«

»Aha. Osjetljiva djevojčica. Ali to je prilično točan opis, Penryn.« Svjetlost vatre omekšala mu je
lice i zagrijala kožu. »No, ako ti baš moram utješiti ego, moram priznati da su ti krila krasno
stajala.« Posljednje riječi izgovorio je čeznutljivim glasom.

Odjednom mi je bilo nelagodno. »Hvala... Valjda.«

»Ne želiš izgledati dobro s krilima?«

»Strah me da je to samo podloga za još jednu od tvojih takozvanih fora, kao na primjer da
možda, ovaj, izgledam kao naborani psić s krilima, iako imam krasan karakter, ili nešto takvo.«
Zagledala sam se u strop. »OKej, to uopće nije zvučalo smiješno, pa je jasno da bi bilo jako loša
fora.«

»Ma ne brini za to. Sigurna si«, rekao je umirujućim glasom. »Nikad ti ne bih rekao da imaš
krasan karakter.«

Ošinula sam ga pogledom, a on se nacerio sam sebi. I samo tako, opet je to bio onaj isti Raffe
kojeg sam upoznala na putu.

Zagrijali smo vodu na plinskom štednjaku, pa sjeli pred kamin, ispijajući vruću vodu iz šalica
dok sam mu pričala što se događalo otkad smo se posljednji put vidjeli. Toplina mi je tako godila
da sam se samo željela sklupčati i zaspati. »Gdje je moj mač?«

Duboko sam udahnula. Nisam mu spominjala sjećanja iz mača. Bilo bi to kao da sam mu
priznala da sam ga špijunirala. »Morala sam ga ostaviti u gomili stvari na Doku 39 u San
Franciscu, kad su me uhvatili.«

»Ostavila si je?«
Kimnula sam. »Nisam imala izbora.«

»Nije stvorena za samoću.«

»Nitko od. nas nije.«

Pogledi su nam se susreli, a mene su proželi trnci. »Nedostajao si joj«, šapnula sam.

»Stvarno?« Njegov me glas nježno milovao. Njegov je pogled bio tako intenzivan da mi je
prodirao u dušu.

»Da.« Toplina mi je prelila obraze. Ja sam... »Stalno je mislila na tebe.«

Svjetlost svijeća meko je treperila na njegovoj čeljusti i preko njegovih usana. »Boljelo me kad
sam je izgubio.« Glas mu je bio nalik na tiho režanje. »Nisam ni shvaćao koliko sam se vezao za
nju.« Posegnuo je rukom i odmaknuo pramen mokre kose s mog lica. »Koliko sam opasno
mogao postati ovisan o njoj.«

Njegov me pogled prikovao na mjestu i nisam se mogla pomaknuti, nisam mogla disati.

»Možda djevojka to treba čuti. Možda i ona želi biti s tobom.« Riječi su mi izletjele u ubrzanom
šaptu.

Raffe je zatvorio oči i duboko uzdahnuo, odmahujući glavom. »Nemoguće.«

»Zašto?«

»Pravila. Običaji. Opasnost. Opasno je biti sa mnom.«

»Opasno je biti bez tebe.« Primaknula sam se bliže vatri.

Popravio je pokrivač oko mojih ramena. »No, to neće promijeniti pravila.«

Zatvorila sam oči i osjetila toplinu njegovih prstiju na svom vratu. »Koga briga za pravila? Kraj
je svijeta, sjećaš se?«

»Pravila su nam važna. Anđeli su ratnička rasa.«

»Primijetila sam. No kakve to veze ima?«

»Jedini način da se društvo puno ubojica održi stoljećima, jest jasan zapovjedni lanac i nulta
točka tolerancije prema kršenju pravila. Inače bismo se već odavno međusobno poklali.«

»Čak i ako ta pravila nemaju smisla?«

»Ponekad imaju.« Nacerio se. »No, to nema veze. Poanta je u tome da ratnici slijede zapovijedi,
a ne da ih procjenjuju.«

»A što ako te to udaljava od stvari i osoba do kojih ti je stalo?«

»Onda pogotovo. To je često najučinkovitija kazna. Smrt nije prijetnja pravom ratniku. No,
oduzmi mu Kćer ljudsku, oduzmi mu djecu, prijatelje, mač... to je prava kazna.«

Nisam si mogla pomoći. Nagnula sam se prema njemu, tako da mi je lice bilo udaljeno samo za
poljubac. »Stvarno smo zastrašujuće, zar ne?«

Gotovo je nevoljko pogledao moje usne. No, nije ustuknuo, niti se nagnuo bliže. Izvio je obrve.
»Kćeri ljudske su stvarno opasne. A da ne spominjem da su i davež.« Slegnuo je ramenima. »Na
jedan lajav, ali povremeno sladak način.«

Nagnula sam se unatrag. »Postaje mi sve jasnije zašto te tvoj mač ostavio.« Au! To je ispalo
krivo. »Oprosti, nisam mislila...«

»Ostavila me jer je imala zapovijed da to napravi, ako ikad osjeti tamu.«

»Zašto?«

Zagledao se u svoju šalicu. »Jer su Pali s anđeoskim mačem istinski opasni. Njihova se krila s
vremenom mijenjaju i na kraju iz njih izrastu oružja, ako prežive dovoljno bitaka. Kombinacija
Palih krila i anđeoskog mača previše je opasna.«

»No, ti nisi Pali, zar ne? Zašto bi te tvoj mač napustio?«

»Krila su je zbunila.« Otpio je gutljaj, djelujući kao da želi da je u šalici nešto jače od vode.
»Djelomično je svjesna, no nije baš da ima mozak.« Napola se nacerio.

Uzdahnula sam i spustila svoju šalicu. »Tvoj je svijet toliko drugačiji od mog. Imate li vi išta
zajedničko s ljudima?«

Pogledao me svojim ubojitim očima na savršenom licu iznad tijela grčkog boga. »Ništa što
bismo bili spremni priznati.«

»Nema pomoći, zar ne?« upitala sam. »Mi smo smrtni neprijatelji i ja bih trebala pokušati ubiti
tebe i sve nalik na tebe.«

Nagnuo se prema meni, oslonivši čelo o moje i zatvorio oči. »Da.« Njegov nježni dah pomilovao
mi je usne kad je progovorio.

I ja sam zatvorila oči, pokušavajući se usredotočiti na toplinu njegova čela oslonjena o moje.
64
Raffe se vratio iz potrage za hranom s kutijom žitarica i staklenkom maslaca od kikirikija. Bila
sam spremna krenuti prije toga, no on je ustvrdio da vojnicima treba hrana kako bi se mogli
boriti. Osim toga, rekao je, treba mu vremena da razmisli o idućim koracima. Stoga je odletio u
noć uz pomoć svog praktičnog noćnog vida, a ja sam ostala sjediti u kući uz svjetlost svijeća.

U žitaricama je bilo grožđica, a grožđice su imale okus neba - mislim, nirvane - mislim, bilo
kojeg prekrasnog mjesta koje me neće podsjećati na smrtonosne anđele.

Začudo, ruke su nam bile čiste, pa smo imali pune šake žitarica i lizali maslac ravno s prstiju. U
kući je sigurno bilo pribora za jelo, no čemu gnjavaža? Bilo je zabavno vaditi ljepljivu masu
prstima i lizati je kao sladoled.

Žitarice s grožđicama i maslac od kikirikija. Tko bi rekao da može biti tako fino? Da smo imali i
malo čokolade, vjerojatno bih mogla ispeći fantastične kekse, kao za školsku priredbu. Ne
vjerujem da bi bili onako ukusni u usporedbi s hranom u Svijetu prije, no trenutačna kombinacija
bila je fantastična.

»Moram se vratiti u leglo«, rekao je Raffe, zavlačeći prste u staklenku.

Moja šaka sa žitaricama zastala je na pola puta do usta. »Ti to ozbiljno? Moraš se vratiti u mjesto
puno suludih, krvožednih neandertalaca, iz kojeg smo jedva izvukli žive glave?«

Izvio je obrvu i polizao maslac s prstiju.

Ja sam ubacila žitarice u usta i počela žvakati. »Da, tvoj narod je lijep, no to ne znači da nemaju
karakter neandertalaca.«

»Na temelju onoga što si mi rekla, pretpostavljam da Uri nije planirao ovakav kaos. Svaki mu je
ratnik mogao reći da će se dogoditi upravo to. Ako pred gomilu frustriranih ratnika, koji nisu
sigurni što im je misija, baciš mogućnost apokalipse, sigurno će doći do natezanja.«

»Natezanja?«

»Preblaga riječ?« Izvadio je još maslaca. Izgledalo je kao da ga ne želi miješati sa žitaricama.

»Ljude su raskomadali. Doslovno. U krvave, jezive komadiće. To baš nije ›natezanje‹.«

»Žao mi je zbog toga, no nisam mogao ništa napraviti da to spriječim.« Nije zvučao kao da mu je
uistinu žao. Zvučao je hladno, proračunato i pragmatično.

»Uostalom, kakva je to priča s navijanjem za apokalipsu? Juhu, pobit ćemo jadne bespomoćne
ljude.« Zvučala sam živčano, Ugurala sam šaku punu žitarica u staklenku maslaca, pazeći da mi
ispadne nekoliko pahuljica. Ubacila sam i nekoliko grožđica, da se nađe.
»Uzbuđenje oko apokalipse nema veze s ljudima.«

»Ma daj.«

Zavirio je u kontaminiranu staklenku maslaca od kikirikija. Dobacio mi je znakovit pogled i

odložio staklenku, ne uzimajući maslac. »Ljudi su usputni.«

»Ubijanje i uništavanje cijele vrste je onako usput?« Nisam si mogla pomoći, zvučala sam kao da
ga optužujem, iako sam znala da nije bio dio plana da nas se potamani.

Ili barem mislim da nije bio osobno uključen, no to nisam mogla stvarno znati, zar ne?

»Tvoj narod je napravio to raznim drugim vrstama.« Dohvatio je kutiju sa žitaricama.

»To nije isto.« Uzela sam staklenku. »Zašto nije?«

»Možemo li se, molim te, vratiti na priču o tome kako se tvoj narod veseli ubijanju mojeg?«
Iskopala sam još maslaca.

Promatrao me dok sam lizala maslac s prstiju. »Slave priliku da napokon oslobode svoje
prijatelje.«

»Anđeli imaju prijatelje?« Napućila sam usne oko prsta, sišući maslac.

Nelagodno se promeškoljio i ljutito me pogledao. »Kad se boriš rame uz rame s ratnicima,

postaju ti braća. Svaki od nas ima brata koji je pao. Jedino što im pruža nadu je Sudnji dan. Tog
će dana napokon dočekati svoj sud.«

»Vječna kazna dolazi prije suda?« Spremala sam se zabiti prste u staklenku, kad je on ubacio
žitarice u nju. Morat ću pojesti žitarice prije nego što stignem do maslaca.

»Sustav je namjerno okrutan kako bi natjerao članove da se drže reda. To je jedino što održava
naše ratničko društvo.«

Zabila sam prst u mješavinu žitarica i maslaca, pitajući se zašto je tako nervozan. »A ako ih
proglase krivima?« Izvukla sam malo maslaca na vrhu prsta i polizala ga, uživajući u slatkom
okusu.

Raffe je naglo ustao i ushodao se sobom. »Onda vječnost postaje još duža.«

Znala sam odgovor na iduće pitanje, no ipak sam upitala. »A kad će biti Sudnji dan?«

»Na kraju apokalipse.«

Kimnula sam. »Aha. One kojoj se svi vesele.« Nekako me u posljednje vrijeme nije radovalo biti
u pravu.

Duboko je udahnuo i izdahnuo, kao da se pokušava otresti napetosti. »Idemo pronaći moj mač.«
Nisam željela gubiti vrijeme leteći do Doka 39, no mač i majčina naprava za praćenje bili su
ondje. Ta mi je naprava još uvijek bik najbolja šansa da pronađem Paige. Osim toga, možda
uspijem saznati jesu li se majka, Clara i ostali probili s otoka. Ako nisu, možda im nekako mogu
pomoći.

Doktor je rekao da će škorpioni nekamo otići, a sad sam znala da je Belial isplanirao njihov
prelet preko anđeoske smotre. Bijeg s Alcatraza dosad je ili uspio ili propao. Nisam mogla
probaviti pomisao na to što bi se moglo dogoditi ako je propao.

Pronašla sam preveliki kaput i par tenisica koje su mi pristajale. U međuvremenu, Raffe je našao
opako velik kuhinjski nož i zataknuo ga za pojas, zajedno s koricama.

Vani se magla podigla, otkrivajući bistru noć, mjesec u odlasku i zvijezde čija se svjetlost
odražavala u oceanu. Između nas i oceana nalazila se plaža prekrivena komadima drva i stakla iz
uništenih kuća.

Slomljeno je staklo odražavalo svjetlost s neba, poput tepiha svjetlucavih krijesnica, protežući se
unedogled. Bilo je neočekivano lijepo i ja sam zastala. Kako je moguće da nešto tako lijepo
nastane iz takvog razaranja?

Pogledala sam Raffea da vidim je li to primijetio. No, on je gledao mene.

Prišla sam mu nesigurnim korakom. Dok sam ranije letjela u njegovu naručju, bježali smo iz
bitke i nismo mogli razmišljati ni o čemu osim o bijegu.

Ovog puta to je bio naš izbor i nisam si mogla pomoći da ne razmišljam o njegovim snažnim
rukama i toploj koži.

Podigla sam ruke kao dijete koje čeka da ga majka uzme u naručje.

Na tren je oklijevao, gledajući me. Sjeća li se kako me nosio u starom leglu, kad je mislio da sam
mrtva? Kako se osjeća držeći nekog u naručju, nakon što je tako dugo bio sam?

Podigao me na ruke, a ja sam ga zagrlila oko vrata. Obraz mi je dodirnuo njegov i preplavila me
toplina, pa sam se jedva oduprla porivu da zabijem nos u njegov vrat.

Potrčao je dva koraka i našli smo se u zraku, na putu prema Alcatrazu.

Da već nisam letjela s njim, bojala bih se. Nalazili smo se iznad vode, a između mene i ledene
kupke bile su samo njegove ruke. No, čvrsto me držao uza se, uz svoja topla prsa. Naslonila sam
glavu na njegovo mišićavo rame i zatvorila oči.

Protrljao je obraz o moju kosu.

Znala sam da ću uskoro morati razmišljati o Paige, majci i Clari. Moji će prioriteti biti
preživljavanje te spašavanje obitelji od čudovišta i ljudi.

No sada, u ovom trenu, dopustila sam sebi da budem sedamnaestogodišnjakinja u naručju

snažnog muškarca. Čak sam dopustila i nekim mislima, o tome što je moglo biti u Svijetu prije,
da mi se uvuku u glavu.

Samo nakratko.

Potom sam pažljivo pospremila svoje snove u sef u mojoj glavi.

65
Preletjela smo preko poluotoka, prema Zaljevu San Francisca. Otamo smo planirali letjeti uza
Zaljev, slijedeći obalu iz daljine. To je bio duži put do Alcatraza, no ocean je prekrivala magla,
baš kao što smo očekivali. S obzirom na anđele i škorpione u zraku večeras, Raffe je smatrao da
je bolje da letimo preko vode, i bio je u pravu.

Zrak je bio vlažan, a vjetar oštar. Unatoč kaputu, Raffe je bio pravi izvor topline, i nisam si
mogla pomoći a da ne uživam u dodiru njegova tijela dok smo jurili kroz maglu.

Raffe je nagnuo glavu, kao da nešto osluškuje.

Skrenuo je da provjeri. Nisam imala pojma kako je znao da idemo u pravom smjeru usred te
magle, a još manje kako je mogao pronaći izvor tihog zvuka koji ja nisam mogla čuti.

Kliznuli smo iz najgušće magle i tiho letjeli kroz pramenove izmaglice koja je visjela nad
Zaljevom. Prigušena mjesečina blago je svijetlila nad uljanom tamom ispod nas.

Začula sam udaljeni zvuk strojeva na vodi prije nego sam ugledala brodiće.

Ispod nas, pola tuceta brodića probijalo se kroza Zaljev. Nisam vidjela brod Kapetana Jakea.
Naravno, nije bilo razloga da bude tamo, no nadala sam se da su ovo bjegunci s Alcatraza. Ovi
su brodovi bili manji i uži, no na njima se svejedno nalazilo nekoliko desetina ljudi.

Jesu li Dee i Dum uspjeli organizirati bijeg?

Ako jesu, impresionirali su me. To bi značilo da su uspjeli sakupiti dovoljno brodića da prevezu
sve zarobljenike u jednom prijelazu. A izgleda i da su pametno odlučili iskoristiti tamu i maglu,
krenuvši preko vode umjesto kopnom.

Raffe je kliznuo dolje, tiho kružeći oko brodova, jednako znatiželjan kao i ja.

Palube su bile prekrivene ljudima, stisnutima zajedno zbog topline. Netko je ugledao naše tamno
obličje na nebu jer su ugasili motore i brodovi su tiho plutali u noći. Nekolicina je ljudi uperila
puške prema nebu, no većina nije ciljala u nas, pa vjerojatno nismo bili naročito vidljivi. A
najbolja je vijest bila da nitko nije zapucao.

Pretpostavila sam da im je naređeno da pucaju samo u krajnjem slučaju, jer bi zvuk jednog
jedinog pucnja mogao prizvati hordu čudovišta. Ovako, plutajući kroz maglu, djelovali su kao da
im dobro ide. Ako je ovo bio bijeg s Alcatraza, vjerojatno su već satima na vodi, što znači da su
većinu vremena proveli s ugašenim motorima.

Nije bilo svjetla, kretanja ni zvukova, osim na krovu najvećeg broda koji je predvodio flotu.
Odraz mjesečine na valovima davao je dovoljno svjetlosti da vidim kako je na krovu nešto
zavezano.
Škorpion koji se koprcao.

Netko je stajao iznad stvorenja. Dok smo tiho klizili pored njih, mogla sam bolje vidjeti.

Tijelo i rep stvorenja bili su čvrsto svezani. Kroz začepljena usta puštao je prigušene siktaje, u
divljem pokušaju da ubode ženu koja se nagnula nad njega.

Žena se koncentrirala na svoj posao i nije nas primijetila. Nešto mu je crtala na prsima. Nisam joj
vidjela lice, no to je mogla biti samo jedna osoba.

Moja je majka živa i naizgled neozlijeđena.

Sa svake njezine strane stajao je čovjek s puškom. Prema mišićavim rukama jednoga i
šminkerskoj košulji drugog, pretpostavila sam da su to Tetovirani i Alfa. Ako je tako, majka ih je
sigurno totalno impresionirala tijekom bijega, jer je inače ne bi štitili dok je crtala po škorpionu.

Preletjeli smo preko broda, no bilo je previše mračno da vidim što crta.

»Ružem mu je na prsa nacrtala srce, a u sredini je napisala Penryn i Paige«, šapnuo mi je Raffe
na uho. Krenuli smo natrag prema doku. »Sad mu po trbuhu crta cvijeće.«

Morala sam se nasmijati i odmahnuti glavom.

Laknulo mi je.

Na trenutak sam čvršće primila Raffea, na način koji bi neki ljudi mogli protumačiti kao zagrljaj.
66
Dok 39 izgledao je više-manje isto. Slomljene daske vidjele su se na sve strane, kao i uništene
zgrade i brod na boku.

Brod Kapetana Jakea zabio se u dok, orući kroz daske i ostavljajući gomilu krša za sobom. Brod
je počivao u vodi dublje no što je trebao, polako tonući. Na palubi je još uvijek bio upaljen
reflektor, bacajući jezivu zraku svjetla preko doka.

Dakle, nisu svi odlučili otići niza Zaljev do poluotoka. Neki su se odlučili za najkraći put do
obale, odakle su onda pobjegli dalje. To je imalo smisla, ako si smatrao da su ti bolje šanse na
kopnu negoli na vodi, ili ako si imao obitelj u gradu. No, tko god upravljao brodom, vjerojatno
nije bio Kapetan Jake. Osim ako nije bio totalno pijan, što je također bilo moguće.

Kružili smo iznad doka, izviđajući situaciju. Pljačkaši su se raspršili kad su ugledali našu sjenu.
Nekolicina od njih bili su djeca. Izgleda da se proširila vijest o stvarima ostavljenima na doku.
Pitala sam se imaju li uopće pojma koliko je opasno biti ovdje?

Čim su se razbježali, tiho smo sletjeli među sjene.

Raffe me držao trenutak dulje no što je bilo potrebno prije nego me spustio na dok. I meni je
trebao tren dulje da spustim ruke s njegova vrata i odmaknem se od njegove topline. Da nas je
netko gledao, pretpostavio bi da smo par koji se ljubi u mraku.

Reflektori su obasjavali grede i daske koje su virile s doka. Naš vlažni dah kondenzirao se u
maglu, kovitlajući se, dok smo pažljivo osluškivali, provjeravajući jesmo li sami.

Netko je plakao.

Usred krša uništenog dućana sa slatkišima sjedila je usamljena figura. Pokušavala je biti tiho, no
bježali su joj prigušeni jecaji.

Usukano obličje i glas bili su mi poznati. Mahnula sam Raffeu da ostane na mjestu i krenula
prema figuri, obilazeći područje obasjano reflektorom.

Bila je to Clara. Obgrlila je svoje mršavo tijelo, djelujući sitnije nego inače. Osušeni su joj obrazi
blistali od suza dok je plakala, sjedeći sama.

»Hej, Clara. To sam ja, Penryn.« Tiho sam je zazvala, zastavši nekoliko koraka dalje od nje da je
ne prestravim. Uvukla je dah i bilo mi je jasno da je, unatoč tome, gotovo umrla od straha.

Napola se nasmijala a napola zajecala kad je shvatila da sam to ja. Prišla sam joj i sjela pored nje.
Slomljene su daske bile tvrde i vlažne. Nisam mogla vjerovati da već satima sjedi ovdje.

»Zašto si još tu? Trebala si pobjeći što dalje.«

»Ovo je najbliže što mogu doći svojoj obitelji.« Glas joj je prepukao. »Ovdje smo provodili
svaku nedjelju.« Polako je odmahnula glavom. »Osim toga, nemam kamo otići.«

Namjeravala sam joj reći da ode u logor Pokreta otpora, kad sam se sjetila kako su postupili
prema njoj i drugim žrtvama škorpiona. Ljudi koji bi svoje voljene radije žive zakopali, nego
riskirali da se pretvore u nešto nalik na Claru, vjerojatno nikad neće prihvatiti nekoga kao što je
ona. Nije ni čudo što nije otišla niza Zaljev s Pokretom otpora.

Zagrlila sam je oko ramena i privukla k sebi. Nisam znala što bih drugo.

Slabašno mi se nasmiješila, no niz lice su joj ponovo potekle suze.

Nešto je zveknulo u blizini.

Obje smo se napele, dokazujući da Clara još nije spremna odustati od života.

Prljava djevojčica zapetljane kose istrčala je iza zaklona. Neka odrasla ruka posegnula je za njom
i pokušala je uhvatiti.

»Ne, to je ona«, rekla je djevojčica. »Čula sam je. Ovdje je.«

Netko je užurbano šaptao iza zaklona.

Djevojčica odmahne glavom, okrene se i potrči prema nama.

»Vraćaj se ovamo!« šapnuo je panični glas iza zaklona. Odande je istrčao pognut muškarac,
dohvatio djevojčicu i otrčao natrag. Curica se koprcala kao vreća puna mačića. Ritala se i
izvijala, pokušavajući vrištati, no on joj je stavio ruku preko usa.

Njezini prigušeni uzvici zvučali su kao da doziva mamu!

Pored mene, Clara je sjedila potpuno mirno.

Iza zaklona je izvirilo lice druge djevojčice. Bila je malo veća, no jednako prljava i s jednako
zapetljanom kosom. Pogledala nas je razrogačenih očiju.

»Ella?« Clara je šapnula tako tiho da sam je jedva čula. Ustala je, gotovo bez daha. »Ella?«
Zateturala je i potrčala prema njima.

Uh. Ovo bi moglo biti stvarno prekrasno. Ili stvarno grozno.

Bilo je mračno i bile smo dovoljno daleko, pa sam bila prilično sigurna da nisu vidjele kako
Clara izgleda. Ustala sam i diskretno je pratila, za slučaj da joj zatreba podrška. Neću joj moći
pomoći ako je njezina obitelj odbaci, no barem će znati da ima nekoga na svojoj strani.

Muškarac se ukočio na svom putu prema zaklonu. Okrenuo se s djevojčicom na rukama. Curica
je divljala, prigušeno vrišteći. »Mama!«

Druga je djevojčica oprezno izašla iza zaklona. »Mama?« Zvučala je potpuno izgubljeno i
nesigurno.

»Chloe.« Clara je kroz plač izgovorila njezino ime, trčeći prema njima.

Starija je djevojčica prišla Clari. Na mojem se licu razvijao osmijeh, no djevojčica je naglo stala,
zureći u majku. Bila je dovoljno blizu da ju je mogla dobro vidjeti. Vidjela sam Claru onako
kako su je vidjeli ostali. Stvarno je izgledala kao da je ispuzala iz groba, nakon što je neko
vrijeme bila mrtva.

Molim te, Chloc, nemoj vrisnuti. To će dokrajčiti Claru .

Bila je dovoljno snažna da preživi napad škorpiona, dovoljno snažna da ispuže ispod ruševina
legla i pobjegne čudovištima Alcatraza. No, ako njezina djevojčica vrisne kad je ugleda, raspast
će se na toliko komadića da je više ništa neće moći sastaviti.

Clarini su koraci posustali. Stala je. Izraz lica pretvorio se od oduševljenja u užasnutu
nesigurnost.

Mlada se djevojčica iskoprcala iz muškarčevih ruku i jurnula prema nama. Za razliku od sestre,
nije oklijevala da skoči u Clarine ruke.

»Znala sam da si to ti!« Curica je djelovala kao da će se rastopiti od sreće, grleći majku. »Tata
nas je natjerao da čekamo dok ne budemo sigurni. Gledali smo te cijelu vječnost. Ti si samo
plakala i plakala, pa nismo bili sigurni. A onda si počela govoriti i ja sam znala! Čula sam tvoj
glas i znala sam. Vidiš, tata? Rekla sam ti.«

No, tata je samo stajao, zaleđen nekoliko koraka dalje, zureći u Claru.

Clara je drhtavom rukom milovala Ellinu kosu. »Da, curice moja, bila si u pravu. Toliko si mi
nedostajala.« Prestrašeno je pogledala Chloe i muža, preklinjući ih očima.

Chloe je s oklijevanjem zakoračila prema njoj. »Mama? To si stvarno ti? Što ti se dogodilo?«

»Da, sunce. To sam ja. Dobro sam«, rekla je Clara. »Sad sam dobro.« Ispružila je ruku,
pozivajući kći i Chloe joj je oprezno prišla.

Otac je povukao djevojčicu natrag. »Je li to zarazno?«

»Što?« Clara je djelovala zbunjeno.

»Jesi. Li. Zarazna?« Naglasio je svaku riječ kao da ona više ne govori istim jezikom.

»Ne«, šapnula je Clara. Glas joj je prepukao i znala sam da se jedva drži. »Kunem se.«

Chloe se izvukla iz očeva stiska. Zastala je, zureći u Claru, a zatim se oprezno uvukla u majčin
zagrljaj. No, kad se našla tamo, uhvatila se za majku, čvrsto kao i njezina sestrica.

Clarin je suprug piljio u njih, djelujući kao da je rastrgan između želje da potrči k njima i potrebe
da pobjegne. Stajao je tamo, gledajući djecu koja su pričala majci kako su došli ovamo potražiti
hranu, jer su čuli da na doku ima vrijednih stvari. Kako su molile oca da još jednom dođu
ovamo. Kako su zamišljale da su došle ovamo na nedjeljni ručak, baš kao nekoć.

Clarin tihi razgovor s njezinim curama bio je prizor majke kakvu sva djeca zaslužuju. Djevojčice
su izgledale sigurno i sretno pod majčinom zaštitom. Pretpostavila sam da je to vjerojatno krasan
osjećaj.

Napokon, otac je prišao Clari, izgledajući kao mjesečar. Bez riječi ih je zagrlio i počeo plakati.

Gotovo sam mogla vidjeti dok, kakav je bio kad su Clara i njezin muž dolazili ovamo s djecom
na ručak. Kričanje galebova, slankasti miris oceana na povjetarcu i toplina kalifornijskog sunca.
Vidjela sam par kako hoda držeći se za ruke, dok su djevojčice trčkarale ispred njih. Clara, kakva
je nekoć bila, svježe kože i osmijeha, držala je buketić cvijeća i smijala se zajedno sa suprugom,
u lijeno nedjeljno poslijepodne.

Zavukla sam se natrag među sjene.

67
Pripremila sam se za Raffeov sarkazam u vezi s Clarom. On se naslonio na zid trgovine koji je
još stajao, gotovo netaknut - mračna, zlokobna figura u noći. Da ga ne poznajem, trudila bih se
da ga nadaleko obiđem.

Kad sam se približila dovoljno da mu vidim lice, na njemu nije bilo sarkazma. Promatrao je
Clarin susret s obitelji s mnogo više simpatije nego što bih je ikad očekivala od anđela, pa čak i
od njega.

No, tad sam se sjetila Belialova komentara kako anđeli nisu stvoreni za to da budu sami. Moguće
je da razumije puno više no što sam bila spremna priznati.

»Povlačim tvoj ratnički status«, rekao je, promatrajući Claru i njezinu obitelj.

»Imala sam ratnički status?«

»Oko trideset sekundi.«

»Kakav sam grozan zločin počinila da izgubim taj uzvišeni status?«

»Prava ratnica prvo bi pronašla mač, a onda se bavila privatnim poslom.«

»Mene zanimaju samo privatni poslovi. Svaka bitka koju vodim tiče me se osobno.« Povela sam
Raffea prema gomili slomljenih dasaka i crjepova, ispod kojih sam sakrila mač.

»Hm. Dobar odgovor. Možda ćeš s vremenom ponovo zadobiti svoj status.«

»Neću se previše nadati.« Razmaknula sam drvenu gradu s puta i ugledala prljavo lice
medvjedića. »Evo je.« Pažljivo sam izvukla medvjedića i mač. Ponosno sam podigla haljinicu i
pokazala mu korice.

Prije no što je progovorio, Raffe je piljio u zamaskirani mač. »Znaš li koliko je puta ovaj mač
ubio?«

»To je savršena maska, Raffe.«

»Ovaj mač nije samo anđeoski mač. Ona je arkanđeoski mač. Bolja je od anđeoskog mača, ako
još nisi shvatila. Nje se drugi anđeoski mačevi boje.«

»Ma daj, drugi mačevi drhte u svojim koricama kad je vide?« Prišla sam gomili rasutog krša
pored broda Kapetana Jakea.

»Da, ako baš moraš znati«, rekao je, slijedeći me. »Napravljena je da je poštuju. Kako to može
biti, prerušena u medvjedića u vjenčanici?«
»To nije vjenčanica, to je haljinica za njezine korice. I slatka je.«

»Ona mrzi slatko. Ona želi raskomadati i razrezati slatko.«

»Nitko ne mrzi slatko.«

»Anđeoski mačevi mrze.« Izvio je obrvu i zapiljio se u mene. Neću mu reći koliko smo slatkih
figurica i sličica anđela imali u Svijetu prije.

Majčina naprava za praćenje trebala bi biti ovdje, ali nisam je mogla vidjeti u rasutom kršu. No,
primijetila sam njezin remen s malim karabinjerima na svakom kraju. Već sam prije htjela
pričvrstiti medvjedića za korice, a ovo je izgledalo kao da će savršeno poslužiti. Pričvrstila sam
jedan kraj oko trake prišivene za medvjedićev vrat, a drugi za drugi kraj remena od korica.

»Jesi li joj dala ime?« upitao me. »Voli moćna imena, pa bi je možda mogla utješiti ako joj daš
neko prikladno.«

Ugrizla sam se za usnicu, sjetivši se kako sam objašnjavala Dee-Dumu kako sam nazvala mač.
»Ovaj, mogla bih joj dati drugo ime, neko koje joj se sviđa.« Slatko sam mu se nasmiješila.

Izgledao je kao da se sprema na najgore. »Nositelj joj samo jednom može dodijeliti ime. Ako si
je već nekako nazvala, to će joj ime ostati sve dok je budeš nosila.«

Dovraga.

Bijesno je piljio u mene. »Kako si je nazvala?« Mislila sam slagati, no čemu? Progutala sam
knedlu. »Beba medo.«

Tako je dugo šutio da sam mislila kako me nije čuo, no napokon je progovorio, »Beba. Medo.«

»To je bila samo šala. Nisam znala.«

»Spomenuo sam ti da imena imaju moć, zar ne? Shvaćaš li da će se morati najaviti drugome
maču prije bitke? Morat će reći nešto idiotsko, kao ›Ja sam Beba medo, iz drevne loze
arkanđeoskih mačeva.‹ Ili, ›Poklonite se meni, Bebi medo, kojoj su samo dva ravna na svijetu.‹
«Odmahnuo je glavom. »Kako će je itko više poštovati?«

»Mislim, stvarno? Ionako nitko ne bi poštovao takve pompozne najave, neovisno o imenu.«
Prebacila sam remen korica preko ramena, a medvjedić mi se smjestio uz bok, gdje je i pripadao.

Primijetila sam majčinu napravu pored torbice. Otrčala sam do nje i uključila je.

»Iznenadila bi se koliko sam mogućih protivnika otpravio, rekavši im samo da sam Rafael,
Veliki arkanđeo, Bijes Božji.« Prijeteći me pogledao.

Sinulo mi je da je zbog demonskih krila izgubio i moć koju su nosili njegovo ime i titula. Po tuzi
u njegovim očima, vidjela sam da je i on razmišljao o tome.

Na napravi za praćenje, žuta se strelica pojavila u Zaljevu polumjeseca, u blizini legla. Teško
sam uzdahnula. Zar ne bih, barem jednom, mogla pronaći sestru na nekom sigurnijem,
jednostavnijem mjestu?

»Paige je u leglu.«

Raffe mi je dobacio pogled koji je govorio, Da se nisi usudila. »Misliš tamo odakle sam te jedva
izvukao živu jer su ubijali sve ljude kojih su se mogli dočepati?«

»Hvala ti, usput.«

Provukao je prste kroz kosu, djelujući uznemireno. »Gle, siguran sam da ti mogu pronaći neko
zgodno atomsko sklonište s dvije godine zaliha.«

»Mislim da su ta zauzeta.«

»A ja mislim da bi ti netko rado poklonio jedno, pogotovo ako ga lijepo zamoliš.« Suho mi se
nasmiješio. »Mogla bi se malo odmoriti od svega ovoga i izaći nakon što se situacija smiri.
Sakrij se, pričekaj, budi na sigurnom.«

»Pripazi malo. Mogla bili pomisliti da stvarno brineš o meni.«

Odmahnuo je glavom. »Samo brinem da bi netko mogao prepoznati moj mač u tvojim rukama.
Ako te pospremim na sigurno, na nekoliko godina, mogu se spasiti od srama.«

Zagrizla sam usnicu u pokušaju da prešutim, no svejedno sam upitala. »A što bi ti radio dok se ja
skrivam?«

»Vratio bih svoja krila. Saznao bih što se događa s mojim narodom i sredio situaciju.« Duboko je
uzdahnuo. »A kad sredim svoje poslove, vratio bih se kući s njima.«

Kimnula sam, zabijajući nokte u dlanove da se usredotočim. »Neću reći da nisam u iskušenju,
Raffe. Sigurnost zvuči vrlo privlačno.« Tužno sam mu se nasmiješila. »Možda prihvatim tvoju
ponudu, čim okupim svoju obitelj. Mislim, ako još budeš blizu i ako budeš spreman pomoći.«

Uzdahnuo je. »Nedostaju mi stara vremena, kad se ženama moglo naređivati i kad nisu imale
izbora.«

»Jesi li siguran da to nije mit? Ja sam prilično sigurna da mojoj majci nitko nikad nije
naređivao.«

»Vjerojatno si u pravu. Neposlušnost žena u tvojoj obitelji očito se proteže kroz generacije. Vi
ste kao pošast na zemlji.«

»Dok god smo pošast na anđelima, sigurna sam da će nam svi drugi oprostiti.«

»Oh, sigurno si pošast barem na jednom anđelu. Mogu li reći išta što bi te spriječilo da odeš u
leglo?«

Zastala sam da razmislim. »Da, možeš pokušati. Moj bi život bio mnogo lakši.«
»Što ako ti odbijem pomoći da odeš onamo?«

»Onda ću hodati. Ili ću naći automobil.«

»Što ako te odvučem u ćeliju i zaključam?«

»Onda ću upotrijebiti svoj zgodni mač i probiti se van.«

»A što ako ostavim mač izvan ćelije?«

»Nećeš. Ako ga već ne možeš imati, draže ti je da je kod mene, zar ne? Bolje nam je zajedno
negoli razdvojeno.«

Pogledi su nam se susreli.

»Osim toga, tko bi me pustio van da se tebi nešto dogodi?« Pogledao me postrance, kao da je
sama pomisao da se njemu nešto dogodi, previše smiješna.

»Belial je vjerojatno još u leglu«, rekla sam. »Zašto to misliš?«

»Liječnik koji je operirao Paige misli da je privlači njegova blizina. Tko zna kakve su joj čudne
životinjske osjete ugradili? Možda Paige osjeća gdje je on.« Podigla sam majčinu napravu za
praćenje. »Mogu slijediti Paige. Paige slijedi Beliala. Ne možeš me spriječiti da krenem za njom,
pa zašto ne bi iskoristio situaciju i prenio me tamo?«

Bijesno me pogledao. »Već sam te jednom morao gledati kako umireš. Zar to nije bilo
dovoljno?«

»Samo se moraš pobrinuti da se to opet ne dogodi.« Blistavo sam mu se osmjehnula.

»Jednostavno je.«

»Nema tu ništa jednostavnog, ti tvrdoglava mala...« Prigušio je glas tako da više nisam mogla
čuti njegovo prigovaranje, no pretpostavila sam da mi ne dijeli komplimente.

Nakon nekog vremena ispružio je ruke. Uznemirio me osjećaj njegova srca na mojim grudima.
Čvrsto sam ga držala kad je rastvorio krila i poletio u noć.
68
Letjeli smo tako blizu vode da smo baš mogli i plivati. Stalno sam očekivala da ćemo proletjeti
kroz neki od golemih valova. No i ovako, more me prskalo ledenim iglicama. Zakopala sam lice
u Raffeov vrat, tražeći njegovu utješnu toplinu.

Bilo je tako hladno da su mi ruke skoro otpale. Nije me utješila ni činjenica da je ovo jedini
način da se približimo leglu, a da nas ne vide. Da smo letjeli preko kopna, primijetili bi nas.

Raffe je bio miran ovako blizu vode, unatoč činjenici da je tijekom cijelog postojanja plivao
samo jednom. No ja nisam bila tako mirna. Nisam mogla zaustaviti pomisao da bi ovo moglo biti
zadnje što činim u životu. Nisam mogla izbaciti iz glave ni slike poludjelih ratnika prekrivenih
krvlju.

Raffe me čvršće zagrlio. »Krajnje je vrijeme da pokažeš malo zdravog razuma. I trebala bi se
bojati.«

»Drhtim zato što mi je hladno.«

»Slatka si kad se bojiš.«

Ružno sam ga pogledala. »Aha, i ti si sladak kad se bojiš.«

Prasnuo je u smijeh. »Misliš, nevjerojatno sam zgodan kad se ne bojim. Jer me nikad nisi vidjela
prestrašenog.«

»Rekla sam da si sladak, a ne ›nevjerojatno zgodan‹.«

Približavali smo se obali. Udaranje valova o stijene dosad je prikrivalo naš razgovor. No,
približili smo se toliko da smo instinktivno zašutjeli.

Naravno, nismo imali plan. Jednostavno ćemo morati vidjeti što se događa, a zatim nastaviti
dalje. Odlebdjeli smo sa strane novog legla, tako da možemo neprimijećeno sletjeti na obalu.
Spustili smo se na plažu ispod litice, na rubu posjeda.

Skrivajući se iza stijena, ograda i grmlja, prišuljali smo se što smo se bliže usudili krugu svjetla
na rubu tratine oko hotela. Nove su baklje postavljene umjesto onih koje su popadale tijekom
tučnjave. No, bile su postavljene nasumično i pod pijanim kutovima, kao da osobi koja ih je
popikala nije bilo naročito stalo.

Trudila sam se šuljati spretno poput Raffea, no moji zaleđeni udovi bili su nespretni, i nekoliko
sam se puta morala uhvatiti za njega da se ne spotaknem. Svaki me put pogledao, jasno mi
poručujući da se saberem.

Šmugnuli smo do reda niskog grmlja i slijedili ga bliže tratini. Rubovi tratine bili su zatrpani
ostacima zabave, nalik na krš koji je nanijelo more. Prevrnuti stolovi, slomljeni stolci, razderani
kostimi i druge polomljene stvari.

Tratina je bila prekrivena tepihom pregaženih pokrova za krila, maski i drugih slomljenih
predmeta koje je bilo teško identificirati. Na travi je bilo tamnih mrlja koje bi za dana vjerojatno
bile crvene. Ako je i ostao tko od posluge, nije bio spreman izaći i početi čistiti.

Anđeli rasuti po tratini djelovali su previše mamurno da bi bih u stanju išta primijetiti. Jedna je
grupica pjevala nasred travnjaka, još uvijek pod maskama. Njihovi su se glasovi prekrasno
stapali, no zbog načina na koji su se ljuljali i šutali krš, više su izgledali kao pijani pirati nakon
pljačke.

Druga je grupa sastavljala nešto ispred hotela. Postavljali su stol uz pomoć drvenih kutija. Pored
njega su se nalazili stupovi različitih visina.

»Rekla sam da si sladak, a ne ›nevjerojatno zgodan‹.«

Približavali smo se obali. Udaranje valova o stijene dosad je prikrivalo naš razgovor. No,
približili smo se toliko da smo instinktivno zašutjeli.

Naravno, nismo imali plan. Jednostavno ćemo morati vidjeti što se događa, a zatim nastaviti
dalje. Odlebdjeli smo sa strane novog legla, tako da možemo neprimijećeno sletjeti na obalu.
Spustili smo se na plažu ispod litice, na rubu posjeda.

Skrivajući se iza stijena, ograda i grmlja, prišuljali smo se što smo se bliže usudili krugu svjetla
na rubu tratine oko hotela. Nove su baklje postavljene umjesto onih koje su popadale tijekom
tučnjave. No, bile su postavljene nasumično i pod pijanim kutovima, kao da osobi koja ih je
popikala nije bilo naročito stalo.

Trudila sam se šuljati spretno poput Raffea, no moji zaleđeni udovi bili su nespretni, i nekoliko
sam se puta morala uhvatiti za njega da se ne spotaknem. Svaki me put pogledao, jasno mi
poručujući da se saberem.

Smugnuli smo do reda niskog grmlja i slijedili ga bliže tratini. Rubovi tratine bili su zatrpani
ostacima zabave, nalik na krš koji je nanijelo more. Prevrnuti stolovi, slomljeni stolci, razderani
kostimi i druge polomljene stvari.

Tratina je bila prekrivena tepihom pregaženih pokrova za krila, maski i drugih slomljenih
predmeta koje je bilo teško identificirati. Na travi je bilo tamnih mrlja koje bi za dana vjerojatno
bile crvene. Ako je i ostao tko od posluge, nije bio spreman izaći i početi čistiti.

Anđeli rasuti po tratini djelovah su previše mamurno da bi bili u stanju išta primijetiti. Jedna je
grupica pjevala nasred travnjaka, još uvijek pod maskama. Njihovi su se glasovi prekrasno
stapali, no zbog načina na koji su se ljuljali i šutali krš, više su izgledali kao pijani pirati nakon
pljačke.

Druga je grupa sastavljala nešto ispred hotela. Postavljali su stol uz pomoć drvenih kutija. Pored
njega su se nalazili stupovi različitih visina.
Anđeo je lebdio iznad stupova, privezujući trokutaste zastave koje su se šarenile, lepršajući na
povjetarcu. Dva su anđela poletjela u zrak, noseći široku zastavu. Privezali su je za vrhove dvaju
najviših stupova. Na zastavi su stajali neobični simboli, nalik na pismo.

Raffeov je pogled postao hladan i neprijateljski kad je ugledao zastavu.

Upitno sam ga pogledala.

Nagnuo se prema meni i tiho mi šapnuo na uho. »Glasujte za Uriela danas, započnite apokalipsu
već sutra.«

Nisam shvaćala sve implikacije anđeoske politike, no znala sam da to nije dobro. Postavljali su
izborno mjesto za Glasnika.

Podignuta je još jedna zastava, ovaj put nagnuta tako da se može čitati iz zraka. Jedan od anđela
koji su je postavljali, bio je div snježnobijelih krila. Belial.

Raffe i ja smo se pogledah i uputili prema njemu.

Dok smo se šuljali, Raffe je pronašao pokrov za krila, prebačen preko obližnjeg grma. Preko
tamnog perja ležao je poderani pokrov sa šljokicama, no on ga je skinuo i ostavio perje. Prebacio
je pokrov preko krila, a ja sam popravila perje.

Dohvatio je jednu od odbačenih maski koja se skotrljala s tratine. Privezala sam mu je. Maska je
bila tamnocrvena, prošarana srebrom oko očiju i preko obraza. Pokrivala mu je cijelo lice, osim
usta.

Ustao je i bez riječi me povukao iza sebe, smjestivši se između mene i tratine. Morala sam viriti
pored njega da bih vidjela anđele, što je značilo da ni oni mene ne mogu vidjeti. Raffe je bio
dovoljno velik da me sakrije. Iz daljine smo djelovah kao usamljeni ratnik koji hoda na drugoj
strani onoga što je nekoć bila zabava.

Brinula sam da bi mi preko glave mogli preletjeti anđeli i tako me vidjeti. Nasreću, izgleda da su
svi bili mamurni, jer nitko od njih nije imao energije da poleti dalje nego je bilo nužno. Hitro
smo prešli rub tratine, približavajući se Belialu. Držala sam se iza Raffea, što nije bilo teško jer
je hodao opušteno i polako.

Belial je stajao iza Uriela, na kraju Urielove pratnje, dok je ovaj izdavao zapovijedi.

Raffe je pogledao u nebo i upitala sam se čuje li nešto. Belial je također bacio pogled prema
istom mjestu, pa se nagnuo prema Urielu i nešto mu rekao.

Jedan po jedan, anđeli su zastali sa svojim poslovima i pogledali gore. Prigušeno tutnjanje koje
se miješalo sa zvukom valova, postalo je gromko i više ga se nije moglo zanemariti.

Oblak tamniji od noćnog neba jurio je prema nama. Izvijao se, širio i skupljao, skrećući s jedne
strane na dragu.
Preplavilo nas je bijesno zujanje tisuća škorpionskih krila dok su letjeli iznad naših glava.
69
Sjene su se obrušile izvan dosega baklji na rubu tratine. Raffe je promatrao prizor koji je za mene
bio previše mračan. No, tračak sjena koje su se vraćale u zrak, odavao je dojam prozirnih
kukcolikih krila.

Iz tame je izašla moja mala Paige.

Kretala se ukočeno i pažljivo, kao da je dijelom stroj, a dijelom djevojčica. Pod sjajem baklji,
šavovi preko njezina lica bili su crveno-crni, a s oštrica njezinih zuba odražavali su se
plamenovi.

Budući da sam sada znala, shvatila sam da se kreće tako jer je boli, no to joj se nije vidjelo na
licu. Potisnula je bol, možda zato što ju je previše boljelo kad bi napravila grimasu. Nikad ne bih
pretpostavila da u sebi ima toliko snage.

Belial je nagnuo glavu, gledajući je dok je prilazila.

»Crviću«, rekao je. »Jesi li to ti?« Usta su mu se rastegnula u osmijeh, napola iznenađen a napola
ponosan. »Više ne pužeš u prašini.«

Ispružio je ruku. »Postaješ svoja, ha?«

Gotovo me ubilo kad je moja sestrica spustila svoju ručicu u njegov dlan.

Doktor je bio u pravu. Negdje u sebi držala sam se nade da je poludio. No, kad sam vidjela kako
se okrenula demonu kao što je Belial, to me podsjetilo koliko joj je bilo užasno s nama.

Paige je podigla pogled prema njemu, ispruživši vrat. Dok su se tako držali za ruke, gotovo su
mogli biti otac i kći.

Belial je napola rastvorio ukradena krila i podigao Paigeinu ruku, okrenuvši se s osmijehom
prema Urielu. Njegov je osmijeh govorio, Vidiš? Pogledaj moje trofeje.

Paige ga je povukla za ruku, tako da se nagnuo prema njoj. Na tren sam pomislila da bi mu
mogla podariti poljubac, i od te mi se pomisli okrenuo želudac.

Umjesto toga, skočila je i ugrizla ga za vrat.

Zatresla je glavom kao bijesan pas, a iz usta joj je izletio odgrižem komad mesa.

Belial je vrisnuo.

Krv je prsnula na sve strane.

Uriel i njegova pratnja odskočili su kad je napala. Ostali su samo zastali usred svojih poslova i
zapiljili se u njih.

Zujanje iznad nas postalo je još glasnije kad se horda škorpiona okrenula u daljini i vratila za još
jedan prelet. Nisu li škorpioni cijelo vrijeme pratili Belialove zapovijedi? Hoće li biti bijesni?

Paige ispljune komad mesa i uhvati Beliala za glavu prije nego se stigao izmaknuti, pa ga ugrize
za lice.

S neba su se prema njima obrušila tri škorpiona.

Zastao mi je dah kad sam pomislila da napadaju Paige.

Umjesto toga, dohvatili su Beliala.

Izbacili su bodlje, napunivši ga paralizirajućim otrovom.

Umjesto da ga dokrajči, Paige ga je počela šutati. Vrištala je na njega, čupajući mu kosu i kožu.
Derala mu je komade mesa i pljuvala mu ih u lice.

I cijelo je vrijeme plakala.

Hipnotizirao me prizor moje sestrice koja je divljala po Belialu. On nije bio malen protivnik, no
uspjela ga je potpuno iznenaditi.

Nikad nisam vidjela ovako bijesnu sedmogodišnjakinju, a sigurno nikad nisam vidjela ni Paige
ovako divlju. Udarala ga je svojim šačicama, na način koji mi je govorio da se obračunavala sa
svojim unutarnjim demonima, a ne s demonom koji je stajao pred njom.

Srce mi je izgorjelo i pretvorilo se u pepeo dok sam gledala ostatke svoje sestre. Slana vlaga
dotakla mi je usne prije nego sam uopće shvatila da plačem.

Vjetar s oceana nastavio je puhati, tjerajući me da drhtim poput krhke latice u oluji.
70
Raffe se zaletio preko litice i jurnuo prema Belialu, skočivši pred škorpiona. Zgrabio ga je
trenutak prije no što je uspio zabiti pandže u Belialova leđa.

To me zbunilo - zašto je Raffe štitio Beliala?

No, kad je krv procurila iz Belialova vrata po njegovim bijelim krilima, shvatila sam. Raffe je
spriječio Paige da iščupa šaku punu perja, pa je umjesto toga dohvatila Belialovu kosu i počela je
vući. Bijelo se perje nakostriješilo dok su se hrvali.

Dok su se Raffe, Belial, Paige i tri škorpiona tukli, anđeli su ih znatiželjno promatrali s tratine.
Nisu djelovali kao da će priskočiti u pomoć Belialu. Pretpostavila sam da ga oni koji su ga
poznavali nisu voljeli, a oni koji ga nisu poznavali, osjećali su da je nekako drugačiji od njih.

Raffe je još uvijek imao masku na licu, no nije bio jedini koji je ostao maskiran. Mene nitko nije
primijetio, kao da ljudi, na koje su bili tako usredotočeni prije svega nekoliko sati, više uopće
nisu važni.

Osvrnula sam se oko sebe, tražeći zaklon. Nije bilo ničega, osim grma, previše udaljenog da bih
išta mogla vidjeti. Oko mene su bili samo ocean, litica, trava i baklje.

Počelo se okupljati sve više anđela. Neobičan događaj poticao je njihovu znatiželju. Nagurah su
se oko mene, a zakašnjeli anđeli morah su poletjeti u zrak kako bi nešto vidjeli.

Iznad nas, oblak škorpiona bi skrenuo i počeo se obrušavati, prilazeći nam, a zatim bi se okrenuo
i povukao, kao roj pčela koje zuje oko košnice.

Završila sam na vanjskom rubu zida od tijela. Baš odlično što nismo privukli pozornost na sebe.
Pomilovala sam meko krzno svog medvjedića, pokušavajući ostati mirna.

Belialovi izmučeni urlici odjekivali su kroz noć.

Gomila je promatrala dok su ga napadači nemilosrdno komadali i ubadali. Osim Raffea, koji je
štitio samo svoja krila, nitko mu živ nije došao u pomoć. Nitko se nije ni trznuo od suosjećanja s
njim.

Belial je bio u pravu. Bio je nevoljen i neželjen.

Paige, koja je plakala zbog Beliala, napokon je podigla pogled i primijetila anđele oko sebe. Čak
i pod slabim svjetlom, vidjela sam strah i nesigurnost na njezinu licu, dok je prelazila pogledom
od jednog hladnokrvnog ratnika do drugog.

Anđeli su stajali obasjani bakljama, djelujući divlje dok su im po licu plesale sjene crvenih
rubova.
Paigein je pogled zastao na meni. Nekoliko je puta trepnula, kao da nije sigurna jesam li to doista
ja. Lice joj je upalo, ostavljajući jezivu iluziju da se prošiveno čudovište otopilo s njezina lica, i
na neki način oslobodilo moju užasno uznemirenu sestru.

Izgledala je isto kao i na snimci iz Belialove ćelije - sitno, usamljeno, izgubljeno. Klinka koja se
pokušava držati nade da će njezina velika sestra doći i spasiti je.

Ispružila sam ruke prema njoj, shvativši koliko je prošlo otkako sam je posljednji put dotaknula.
Ovo nije bila Paige koju sam poznavala, no nisam je mogla otpisati kao čudovište. Ako nam se
sprema kraj, barem ću u posljednjim trenucima života moći utješiti svoju sestricu.

Paige je spustila pogled, djelujući nesigurno. Suze su ostavile krvave tragove na njezinu licu.

Ušla sam u središnji krug i prišla joj, a ona je još jače zaplakala. Kad sam stigla do nje, svom me
snagom obujmila rukama oko struka.

Moja me sestrica pogledala.

Majka je bila u pravu. Oči su joj bile iste kao i prije. Smeđe oči, obrubljene dugim trepavicama i
pune sjećanja na slatkoću i svjetlost, smijeh i radost - zarobljene u unakaženom licu leša.

»U redu je, curice moja«, šapnula sam joj u kosu, grleći je. »Ovdje sam. Došla sam po tebe.«

Oči su joj zasjale. »Došla si po mene.«

Pomilovala sam je po kosi. Bila je svilenkasta kao i obično.

71
Belial je ležao u prašini pod Raffeovim nogama. Krvario je iz porezotina, ugriza i mjesta na
kojima su nedostajali komadi mesa. Tri su škorpiona zalijepila usta na njegove otvorene rane i
počela ga sisati, izgledajući kao goleme pijavice sa žalcima.

Vrisnuo je, pokušavajući ih posljednjim snagama odgurnuti od sebe.

Koža mu se isušila i počela borati. Uskoro će se, znala sam, posve usukati, a njegovo će meso
djelovati kao osušena govedina.

Raffe je bacio pogled prema anđelima oko nas, a zatim ponovo pogledao Belialovu kožu. Čak i
kroz masku mogla sam naslutiti da nije želio napraviti ništa drastično pred anđelima, ali nije
mogao dopustiti da mu se krila ispiju i osuše. No, čak i kad bi uspio maknuti ove škorpione s
Beliala, s neba bi se mogli spustiti drugi.

Raširio je jedno od Belialovih ukradenih krila i čvrsto ga uhvatio rukom. Iza pojasa je izvukao
kuhinjski nož koji je uzeo iz kuće na plaži. Sjaj baklji blistao je na njemu kad ga je podigao u
zrak i zamahnuo prema dolje.

Odupirući se paralizi, Belial je vrisnuo kad je mu je Raffe prerezao krilni zglob.

Krilo je palo na tlo.

Anđeli su zapanjeno promatrali.

Raffe je ponovo podigao nož.

Nekoliko je ratnika skočilo prema Raffeu, raširenih krila i spremnih pesnica. Mislili su da reže
anđelu krila i spremili su se braniti jednog od svojih. Jedno je bilo pustiti anđela da se bori sam
za sebe, protiv curice i njezinih ljubimaca, no drugo je pustiti nekog drugog anđela da mu odreže
krila.

Ali nisu bili dovoljno brzi. Raffe je prorezao kroz Belialovo drugo krilo.

Snježnobijela krila pala su na tlo, i dalje veličanstvena i puna života.

Raffe je šutnuo prvog anđela koji je stigao do njega.

Borio se rukama protiv prve dvojice anđela, vičuči na njih, pokušavajući im objasniti što se
događa. No, riječi su mu se izgubile u zujanju škorpionskog roja, bijesnom žamoru anđela i
udaranju valova.

Dobro se držao protiv prve dvojice, no treći je izvukao mač.

Jedino efikasno oružje koje je imao bila su njegova demonska krila, još uvijek skrivena ispod
pokrova. Ustuknuo je, oklijevajući da ih pokaže tolikim anđelima, iako je bila mala vjerojatnost
da će ga prepoznati pod maskom. No, njegov mu napadač nije ostavio izbor.

Raffeova su se demonska krila raširila.

Gomila je utihnula. Škorpionsko je zujanje nestalo jer se roj odmaknuo. A Raffeove kose na
krilima izletjele su uz škljocaj.

Kose su zveknule i odbile napad mačem. Mač je odletio u zrak i sletio na tratinu.

Raffe je spustio bradu i zapiljio se u anđele opakim pogledom. S golemim šišmišjim krilima i
kosama koje su crvenkasto blistale pod svjetlošću baklji, izgledao je kao sam vrag.

Dva odrezana krila ležala su mu sa svake strane, a bijelo perje koje je lepršalo na povjetarcu,
djelovalo je nadrealno na krvlju natopljenom tlu. Raffeova blistava maska samo je doprinijela
užasu prizora dok se uzdizao nad Belialom.

Dok je gomila piljila u njih, čulo se samo sve udaljenije zujanje roja pošasti i udaranje valova o
litice.

A zatim je noć ispunio zvuk stotine anđeoskih mačeva koji izlaze iz korica.
72
Dah mi je zastao i više nisam osjećala prste. Nisam vidjela izlaz iz ovog.

Raffe je stajao nad Belialom, divljim pogledom odmjeravajući ratnike oko sebe. No, bilo je
posve očito da smo u problemima. Čak i da je Raffe bio u najboljoj formi, ne bi mogao pobijediti
cijelu legiju vlastitih sunarodnjaka, pod pretpostavkom da je to uopće želio.

Paige i ja bile smo opkoljene, isto kao i Raffe. Moja je sestra naučila neke nove trikove, no
svejedno nismo imale mnogo šanse. Osvrnula sam se oko sebe, u potrazi za nekim procijepom u
zidu anđela, koji bi nam omogućio da se odšuljamo, no nije bilo ničeg.

Našle smo se u zamci.

Raširili su se oko nas u svim smjerovima - po tlu, po vodi i u zraku. Ovo im sigurno nije bilo
prvi put da su opkolili svoj plijen i dobro su znali svoj posao.

Nekoliko je anđela zakoračilo prema Raffeu, isukanih mačeva. Odmjerio ih je, pa pogledao svoja
krila na tlu, kao da želi zapamtiti gdje su, a zatim prešao preko Belialove glave, kako bi se našao
ispred svojih krila.

Škorpioni su oprezno promatrali Raffea, no nastavili su sisati Beliala. Kad su se anđeoski mačevi
uz zveket sudarili s Raffeovim kosama, škorpioni su se preplašili i odletjeli.

Belialov je pogled bio prazan, dok je krvario kroz porezotine, ugrize i rupe na tijelu. Da već
nisam imala iskustva s anđelima, pretpostavila bih da je mrtav.

Raffe je pokušavao spriječiti anđele da mu gaze po krilima, no nije mogao mnogo učiniti jer se
borio za goli život.

Bacila sam se na tlo i dohvatila bijelo krilo, hitro ga presavila i dodala Paige.

»Drži ovo. Ne daj da mu se išta dogodi.«

Otpuzala sam s Raffeove druge strane i dohvatila drugo krilo, u trenutku kad ga je anđeo gotovo
nagazio. Iznad mene, Raffe je sjekao i blokirao udarce, divlje razmahujući svojim demonskim
krilima.

Otpuzala sam natraške s krilom, mičući im se s puta. Presavila sam ga i dodala Paige. Krila su
bila lagana, no dok ih je držala na rukama, gotovo su je u potpunosti prekrila.

Povukla sam Paige unatrag, odmičući se od bitke, no put nam je presjekao ratnik koji je bijesno
piljio u nas.

Pod svjetlošću baklji krila su mu izgledala poput plamenova, no znala sam da bi pod uličnom
svjetiljkom izgledala narančasto. To je bio Narančasti, anđeo koji je iz pakosti oteo Paige.
Izgledao je isto kao i na Doktorovoj snimci - kiselo i zlobno. Zakoračio je prema nama.

»Evo tebe«, rekao je, posežući za Paige. »Napokon si nečemu poslužila. Bilo je krajnje vrijeme
da netko sredi onog bijednika.«

Gurnula sam Paige iza sebe i strgnula medvjedića s mača. Bilo mi je gotovo drago što sam dobila
priliku da se borim s njim. Gajila sam posebnu mržnju prema Narančastom, Otimaču
bespomoćnih curica.
73
Narančasti me pogledao kao da sam komarac. »Što ćeš napraviti? Istući me svojim
medvjedićem?«

Izvukla sam mač iz korica i zauzela borbeni stav.

Prasnuo je u smijeh. »Borit ćeš se sa mnom svojim limenim mačem, curice?«

Gotovo sam mogla osjetiti bijes koji je pulsirao iz Raffea u mojoj blizini.

Narančasti je zamahnuo mačem prema meni, jedva se trudeći.

Automatski sam blokirala udarac. Izgleda da je trening u snovima imao učinka, barem donekle.

Narančasti je djelovao iznenađeno, no to ga nije spriječilo da ponovo podigne mač, spremajući se

za sljedeći udarac. Vidjela sam da je ovo ozbiljno shvatio.

Njegov se mač spustio poput malja.

Podigla sam svoj mač ususret njegovom.

Sok sudara pro tresao mi je kosti sve do stopala. Zubi su mi tako zveknuli da sam gotovo
očekivala da će mi ispasti.

Začudo, još uvijek sam stajala.

Jedva.

Bilo je jasno da nisam mogla podnijeti mnogo izravnih udaraca. Sad sam znala zašto u mojim
treninzima u snovima nije bilo suparnika s mačevima.

Narančasti je očekivao da ću pasti nakon prvog udarca. Ponovo je podigao mač, djelujući
iznervirano.

Sagnula sam se i podvukla pod njegovu desnicu. To vjerojatno nije bio najpametniji potez, no
postojao je razlog zbog kojeg je morao visoko podići ruku, kako bi udario mačem. Dok sam mu
bila ovako blizu, mogao me porezati, no nije me mogao udariti.

Pokušala sam ga tresnuti u koljeno, no bio je spreman i izvio se. Za razliku od ostalih protivnika
s kojima sam se borila u posljednje vrijeme, Narančasti nije bio ni pijan, niti amater.

Podigao je ruku, spremajući se za još jedan udarac.

Sagnula sam se, osjetivši vjetar oštrice iznad svoje glave.

Nisam bila u ravnoteži i nisam imala vremena stati u dobar obrambeni položaj.

Jedva sam stigla podići vlastitu oštricu da ga blokiram.

Ponovo me udario, silom koja je lomila kosti.

Kad me pogodio, glava mi se zatresla kao da će mi otpasti. Gotovo sam ostala bez mača, no
nekim sam ga čudom uspjela zadržati u rukama.

Zateturala sam i pala na koljena.

Mutno sam registrirala iza sebe Paigeino vrištanje. Paige je možda mogla žestoko gristi, no nije
se mogla nositi s anđelom s mačem i bilo mi je drago što je to znala.

Dio mene vidio je Raffea koji se probijao kroz oštrice i udarce, pokušavajući se progurati do
mene. No, previše se protivnika okomilo na njega.

Preplavili su me valovi bijesa. Ono što sam mislila da je gnjev koji pulsira iz Raffea, ustvari je
dolazilo od mene.

Ne, ne od mene.

Od mača.

Narančasti je bio dio bande koja je Raffeu odrezala krila. Zbog toga je mač morao ostaviti
Raffea. I zaglavio sa mnom, slabašnim ljudskim bićem. Morao je pretrpjeti uvredu za uvredom, a
usto su mu se i smijali. A sad se spremalo konačno poniženje - Narančasti će nas zatući s dva-tri
udarca.

Uh, bila je bijesna.

Dobro. I ja sam bila bijesna. Ovo je kopile otelo moju sestru i vidi što se dogodilo.

Možemo baš i zajedno poginuti. Barem ćemo se riješiti nešto gnjeva u konačnom naletu. Samo
sam se nadala da ću ga uspjeti pogoditi negdje gdje će ga stvarno zaboljeti.

Narančasti je bio tako bezobrazan da mi je nestrpljivo domahnuo da ustanem. Vjerojatno bi se

osramotio da je ubio svoju protivnicu, mršavu curicu, dok je ležala na tlu.

Uvukla sam sav taj bijes u sebe i zauzela stav.

Narančasti i ja smo podigli mačeve.

Svom sam snagom vrisnula i zamahnula u isti tren kad i on.

Paige je povikala moje ime. Raffe je zaurlao, odgurujući ratnike, pokušavajući doći do mene.

Kad su se dva mača sudarila, udar mi nije potresao kosti, niti sam zagrizla jezik. Činilo se kao da
je sva silina bila u oštrici, prije nego se vibracijom spustila do mene. Kao da je sva ta ubojita
snaga promijenila smjer.

Mač Narančastog razletio se u komadiće.

Zvučalo je istovremeno kao da se slomilo staklo i kao da je netko vrisnuo. Nazubljeni komad
pogodio je krilo Narančastog, porezavši ga.

Nastavila sam zamahivati i razrezala ga preko prsa.

Bio je to čist udarac, koji nije ostavio traga, sve dok mu od jedne do druge ruke, u ravnoj crti,
nije potekla krv.

Srušio se na tlo.

Ležao je na izgaženoj travi, krvareći, razrogačenih očiju, u šoku od nevjerice. Tijelo mu je

drhtalo, a disanje bilo isprekidano.

Mučio se, uvlačeći dah. Jedan... Dva...

Oči su mu se zamutile i zapiljile u ništa. U njima više nije bilo života.

Još sam tren zurila u njega, da budem sigurna da je mrtav, uvjeravajući se da anđeoski mačevi
stvarno mogu ubiti anđele.

Podigla sam pogled. Raffe i ostali stajali su zaleđeni usred vlastite bitke. Svi su piljili u nas.

Ljudsko biće. Ubija ratnika anđela. Mačem. Nemoguće.

I ja sam se smrznula. Ruke su mi još bile u zraku, držeći mač, spremne da ponovo udare.

Pogledala sam mrtvo tijelo Narančastog, pokušavajući shvatiti činjenicu da sam upravo ubila
anđeoskog ratnika.

A onda se dogodilo nešto još nevjerojatnije.

U jednom smo trenu bili opkoljeni anđelima s podignutim mačevima, a već u idućem, ruka
jednog anđela je pala, a iz nje je ispao mač, kao da teži tonu olova. Anđeo je zbunjeno piljio u
svoju oštricu.

Još je jedan mač pao.

Zatim još jedan.

A onda ih je popadala gomila, dok nije pao i posljednji izvučeni mač, udarajući o travu poput
podanika koji se klanjaju svojoj kraljici.

U potpunom šoku, anđeli su piljili u mačeve pod svojim nogama.

A onda su se svi zagledali u mene. Točnije, zagledali su se u moj mač.

»Ideš.« To je najinteligentnija riječ koju sam uspjela izustiti. Nije li Raffe govorio nešto o tome
da će se drugi mačevi bojati arkanđeoskog mača, ako zadobije njihovo poštovanje?

Preusmjerila sam pogled na oštricu u svojim rukama. Jesi li to bila ti, Beba medo?
74
Paige mi je pritrčala, noseći krila. Oprezno je zakopala lice u moja rebra, kao nekoć kad bi ružno
sanjala i trebala zagrljaj.

Zagrlila sam je jednom rukom. Mogla sam se zakleti da su joj ramena mršavija no ikad. Ta me
pomisao vodila u sva mračna mjesta na koja nisam željela otići, pa sam je zanemarila. Sudeći
prema zidu ratnika oko nas, njezina glad neće nam još dugo predstavljati problem.

Povukla sam je za sobom, oprezno prilazeći Raffeu. Svi su još bili u šoku i nitko me nije
zaustavio, iako sam bila ubojica anđela. Stala sam leđa uz leđa s Raffeom, gurnuvši Paige, i
odrezala krila između nas.

Znala sam da je Paige sada smrtonosna, no to nije mijenjalo činjenicu da neće preživjeti, baš kao
ni mi. A ako je postojalo išta što klinka njezine dobi ne bi trebala činiti, bilo je to da se bori za
goli život dok je njezina odrasla sestra u blizini.

Nadala sam se da će u svojim posljednjim trenucima barem znati da je blizu ljudi koji su je
pokušali zaštititi.

Sigurno smo bili nevjerojatan prizor. Raffe s njegovom crvenom maskom i raširenim demonskim
krilima, obrubljenim kosama i kukama. Mršava tinejdžerka, Kćer ljudska, s arkanđeoskim
mačem u rukama. I curica, skrpana i zašivena, tako da izgleda i ponaša se kao noćna mora, s
parom anđeoskih krila u naručju.

Kosa mi je letjela na sve strane i shvatila sam da je zujanje škorpiona polako prelazilo u urlik.
Vjerojatno su skrenuli i ponovo se vraćali, kao oluja koja jača.

Ratnici su se pribrali od šoka i golim rukama krenuli prema nama. No, sad ih se jednako mnogo
obrušilo na mene, kao i na Raffea. Izgleda da su zamjerali ljudskim curama koje bi ubile jednog
od njihovih. Ili to, ili su mi željeli oteti mač.

Zamahnula sam oštricom prema anđelu koji mi je prišao preblizu. Izmaknuo se i pokušao me
zgrabiti za kosu. Tresnula sam ga nogom u trbuh.

Koliko sam mogla vidjeti, ratnika je bilo jednostavno previše. Ishod je bio očit. Nećemo dugo
izdržati.

To smo znali, a znali su i oni.

No, nastavili smo se boriti.

Zamahnula sam mačem prema nabildanom ratniku, pokušavajući mu prerezati grlo, kad ga je
nešto srušilo. Bio je to škorpion.

Na trenutak, sve se pretvorilo u gomilu krila i žalaca, što se kotrljala po izgaženoj travi. Škorpion
se nije pokušao boriti s anđelom, već se pokušavao otrgnuti i poletjeti. No, anđeo mu to nije
namjeravao dopustiti.

Drugi se škorpion zaletio u Raffeova protivnika. Zakotrljali su se po tlu u hrpi udova i krila. Još
trojica škorpiona nespretno su se zabila u anđele.

Trebao mi je trenutak da shvatim što se događalo.

Iznad nas se spustio roj, izvijajući se poput oblaka osa. Dok se spuštao sve niže, škorpioni u dnu
roja zabijali su se u anđele, a ovi su padali kao trava pred kosilicom.

Nisam sumnjala da bi anđeo mogao savladati škorpiona a da i ne trepne. No škorpiona je bilo

daleko više, a ponašali su se kao bezumne zvijeri, zalijećući se u njih. Iako su neki od njih
skretali u posljednjem trenu, pokušavajući izbjeći sudar, nisu mogli usporiti inerciju čitave
grupe.

Gomila tijela koja se neprestano zabijala u drugu gomilu, srušila ih je sve na tratinu.

Sve osim mene, Raffea i Paige.

Roj se razdvojio oko nas, rušeći sve na putu, ostavljajući nas netaknute.

Od vjetra koji su donosila njihova krila, zateturala sam unatrag i zabila se u Paige, stisnuvši je
između sebe i Raffea. Posegnula sam rukom da je uhvatim, a njezina me ručica čvrsto stegnuia.

Raffe je raširio krila da nas zaštiti, obujmivši nas njima.

Doktor je pogriješio u procjeni Paigeinih osjećaja prema Belialu, no bila sam sve sigurnija da je
imao pravo kad je rekao da je posebna. Što god joj Doktor dao u tajnosti, s time je dobila i neku
vrstu veze sa škorpionima. Rojili su se oko nje, štiteći je vlastitim tijelima.

Nastavili su dolaziti. Neki su ubadali, a neki nisu, kao da ni sami nisu sigurni što bi trebali raditi.
No, čak i oni koji bi uboli, nisu se zadržavali, kao da su osjećali da će upasti u gadne nevolje ako
ostanu.

Roj se podigao uvis, ostavivši za sobom tratinu prekrivenu anđelima na koljenima i trbusima. Svi
su zurili u nebo, čekajući što će se dogoditi. Samo smo mi još stajali na nogama.

Roj se izvio i skrenuo, spremajući se za novi prelet. Anđeli na koljenima bacili su se na trbuhe i
svi su se pokrili po glavi.

Da su mogli koristiti mačeve, situacija bi bila posve drugačija. No, činilo se da ne žele riskirati
da ih njihovi vlastiti mačevi odbiju, čak i u ovoj situaciji.

Osvrnula sam se oko sebe, pokušavajući smisliti idući potez. Budući da nas škorpioni nisu
pokušavali pogoditi, nije imalo smisla otići u zaklon.

Roj je nastavio dolaziti. Od žestokog udara vjetra oči su mi zasuzile i gotovo sam pala.
No, škorpioni su se razdvojili oko nas, kao i prije, puštajući nas da ostanemo na nogama dok su
se svi ostali zalijepili za tlo.

I dalje držeći složena krila, Paige se izvukla između nas i legla na Beliala, položivši krila ispod
sebe. Meka su pera lepršala na vjetru.

Belial se usukao, postajući gotovo neprepoznatljiv, dok je poput mrtvaca ležao na trbuhu. Krila
koja su mu prekrila leđa, djelovala su puna života, omatajući ga kao bijeli pokrivač.

Škorpion je lebdio iznad Paige, pokušavajući je podići, no ona nije puštala Beliala.

Srce mi se smrznulo kad sam ugledala onaj zakrivljeni rep sa žalcem tako blizu svoje sestre. Bila
sam u iskušenju da ga odrežem, no Raffe je ispružio ruku i zaustavio me, kao da je osjetio što
namjeravam učiniti.

»Spremi je«, rekao je, pokazavši prema maču.

Oklijevala sam, sjetivši se svih razloga zbog kojih bih trebala držati mač u rukama. No, obrisala
sam krv o hlače i spremila mač u korice na boku. Ovo nije bio dobar trenutak za svađu.

Još je škorpiona usporilo, lebdeći iznad Paige. Četvorica su dohvatila Beliala za ruke i noge, a
još su ga dvojica povukla za remen. Podigli su ga, zajedno s Paige, koja je djelovala poput
princeze na nekakvoj demonskoj nosiljci.

Posegnula sam za njom, želeći je povući dolje.

Raffe me zgrabio za ruku i počeo trčati za njima dok je zadnji dio roja prolazio pored nas.
Podigao me na ruke, a ja sam se uhvatila svom snagom koju su dopuštali moji drhtavi mišići.

Nekoliko trčećih koraka, i skočili smo iznad litice u zrak.

75
Anđeli su istog trena poskakali na noge i pojurili za nama. Neki su bili ubodeni i djelovali sporo,
no previše ih se uspjelo sabrati. Raffeova su krila moćno pumpala zrak, dok smo letjeli iznad
razlomljenih valova.

Iza nas, horda anđela poletjela je s litice.

Grmljavina škorpionskih krila postala je još glasnija kad se roj izvio i okrenuo natrag. Škorpioni
su proletjeli tako blizu nas da su mi njihova krila gotovo dodirivala glavu, dok su se obrušavali
prema anđelima.

Stisnula sam oči, štiteći ih od naleta kukcolikih tijela. Promatrajući preko Raffeova ramena,
vidokrug mi se ritmički širio i skupljao, dok je Raffe zamahivao krilima.

Roj se spustio i sudario s anđelima iza nas.

Strahoviti sudar porušio je anđele, a sve što sam vidjela bili su žalci i krila kukaca. Ni jedan
anđeo nije se mogao probiti kroz gomilu. Mislim da Uriel nije planirao ovo kad je stvorio
škorpione.

Roj se obrušio i vinuo natrag u nebo. Na vidiku više nije bilo nijednog anđela.

Nalazili smo se u roju.

Tijela su letjela iznad, ispred i ispod nas. Iza nas, masa žalaca i krila bila je tako gusta da se
pretvorila u zid divovskih kukaca.

Nervozno smo se osvrtali oko sebe, no nakon nekog vremena prestali smo brinuti o tome hoće li
nas napasti.

Pored mene, moja je sestrica jahala na onom što je ostalo od Beliala. Nogama ga je obuhvatila
oko struka, dok je rukama pridržavala Raffeova krila. Vrhovi bijelih krila visjeli su sa svake
strane, lepršajući na vjetru.

Belial je izgledao užasno. Glava mu je visjela, nedostajali su mu komadi tijela i još uvijek je
krvario. Koža i mišići bili su usukani i osušeni, i djelovalo je krhko i mrtvo.

Nosila su ih šestorica škorpiona, mašući prozirnim krilima, i izgledali su neopisivo bizarno.

Paige se okrenula prema meni i stidljivo mi se nasmiješila, trznuvši se kad su joj se preko lica
zategnuli šavovi.

Otac mi je jednom prilikom rekao da će život postati kompliciran kad odrastem. Pretpostavljam
da nije baš mislio na ovo. Moja se majka, s druge strane, složila s njim, i pretpostavila sam da je
mislila na nešto poput ovog.
Stisnula sam se u Raffeovu naručju. Letjeli smo sinkronizirano s rojem, kao da su mu instinkti
savršeno izbrušeni da može letjeti usporedo s članovima svog jata. Bilo je jasno da je stvoren da
bude integralan dio nečega većeg od sebe.

Raffe je bio topao i snažan, i u njegovom sam se naručju osjećala kao kod kuće. Lica su nam se
približila kad je roj promijenio smjer. Na tren sam osjetila njegov dah na svom obrazu.

Letjet ćemo s rojem i sletjeti kad i oni slete. A kada stignemo, nisam ni sumnjala u to da ću
morati biti potpuno budna i spremna na sve. Dotad sam mogla uživati, znajući da je moja obitelj
trenutačno na sigurnom i da sam opet s Raffeom.

Sunce se uzdizalo, a tamni ocean ispod nas počeo je blistati plavom, zlatnom i zelenom bojom.

Počinjao je novi dan u Svijetu poslije.

Zahvale
Mnogo hvala mojim prvim čitateljima, koji su pomogli da poboljšam ovu knjigu: Nyli Adams,
Aaronu Emighu, Jessici Lynch Alfaro, Johnu Turneru, Adrianu Khactuu, Ericu Shibleu i Davidu
L. M. Prestonu. Posebno sam zahvalna Aaronu Emighu za savjete vezane za borbu, te Stephenu
Ficku za satove iz mačevanja i naputke za borbu noževima. I, naravno, najveća hvala svim
čitateljima Pada anđela, zbog njihova entuzijazma i podrške.
notes
[←1] Captain Jake’s Alcatraz Tours - Ture po Alcatrazu kapetana Jakea. No, kad se ogrebu
slova tako da se vidi samo »Alcatraz ours«, značenje se mijenja u »Alcatraz je naš«.