Phillipsova krivulja

Phillipsova krivulja snažan je ekonomski koncept koji je imao snažan utjecaj na način na koji ekonomisti
razmišljaju o inflaciji i nezaposlenosti. Phillipsova krivulja je obrnuti odnos između inflacije i
nezaposlenosti, koji kaže da će, kada je nezaposlenost niska, biti veća inflacija. Ovaj koncept prvi je
razvio 1958. A.W. Phillips, ekonomist s Novog Zelanda.

Phillipsova krivulja funkcionira tako da pokazuje kako promjene u razini ekonomske aktivnosti u jednom
razdoblju utječu na ekonomsku aktivnost u sljedećem razdoblju. Kako se nezaposlenost povećava,
smanjuje se količina novca dostupna za plaćanje dobara i usluga, uzrokujući pad cijena i dovodeći do
deflacijskih pritisaka. Suprotno tome, kada se nezaposlenost smanjuje, povećava se količina novca
dostupna za plaćanje dobara i usluga, uzrokujući porast cijena i dovodeći do inflatornih pritisaka.

Phillipsova krivulja se od svog uvođenja koristi kao alat za kreiranje makroekonomske politike. Pruža
objašnjenje zašto je inflacija često visoka tijekom ekspanzije, a niska tijekom recesije: kada je
nezaposlenost niska (tijekom ekspanzije), ima više ljudi s novcem za potrošnju na dobra i usluge; to
dovodi do viših cijena (inflacije) jer poduzeća pokušavaju iskoristiti dio te dodatne potrošačke moći višim
cijenama. Nasuprot tome, kada je nezaposlenost visoka (tijekom recesije), manje je ljudi s novcem za
potrošnju na dobra i usluge; to dovodi do nižih cijena (deflacije) jer poduzeća pokušavaju smanjiti svoje
troškove kako bi ostala konkurentna na tržištu na kojem je potražnja niska.

Phillipsova krivulja također pruža okvir za razumijevanje načina na koji monetarna politika funkcionira:
ako središnje banke povećaju ponudu novca tijekom razdoblja niske nezaposlenosti (buma), tada mogu
vršiti pritisak na cijene—stvarajući očekivanje među potrošačima da će cijene nastaviti rasti—i na taj
način smanjuju potražnju za robom i uslugama—uzrokujući pad troškova proizvodnje poduzeća—što u
konačnici opet smanjuje razine zaposlenosti i ponovno dovodi do recesijskih uvjeta (situacija
„stagflacije”). Nasuprot tome, ako središnje banke smanje ponudu novca tijekom razdoblja visoke
nezaposlenosti (recesije), tada mogu vršiti pritisak na niže cijene—stvarajući očekivanje među
potrošačima da će cijene nastaviti padati—i time povećati potražnju za dobrima i uslugama—uzrokujući
troškove poduzeća proizvodnje raste—što u konačnici opet povećava razine zaposlenosti vraćajući se u
uvjete ekspanzije (situacija "bumflacije").

Općenito, Phillipsova krivulja pruža važan okvir za razumijevanje kako makroekonomski uvjeti utječu na
inflatorne pritiske kao i na razine zaposlenosti tijekom vremena; uvelike su ga koristile vlade diljem
svijeta kao dio svojih makroekonomskih politika usmjerenih na istovremeno upravljanje stabilnošću
cijena kao i ciljevima pune zaposlenosti tijekom vremena.